PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)
7. lipnja 2023.(*)
„Institucionalno pravo – Pravilnik o isplati troškova i naknada zastupnicima Europskog parlamenta – Naknada za parlamentarnu pomoć – Povrat pogrešno isplaćenih iznosa – Razuman rok – Teret dokazivanja – Pravo na saslušanje – Zaštita osobnih podataka – Članak 9. Uredbe (EU) 2018/1725 – Članak 26. Pravilnika o osoblju”
U predmetu T‑309/21,
TC, kojeg zastupa D. Aukštuolytė, odvjetnica
tužitelj,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju M. Ecker i S. Toliušis, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja, S. Gervasoni, predsjednik, L. Madise, P. Nihoul (izvjestitelj), R. Frendo i J. Martín y Pérez de Nanclares, suci,
tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 30. studenoga 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom od 24. svibnja 2021. tužitelj, osoba TC, zatražio je na temelju članka 263. UFEU‑a poništenje, s jedne strane, odluke glavnog tajnika Europskog parlamenta od 16. ožujka 2021. kojom se u odnosu na njega utvrđuje potraživanje u iznosu od 78 838,21 eura, koji je pogrešno isplaćen na ime troškova parlamentarne pomoći te se nalaže povrat tog iznosa (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i, s druge strane, obavijesti o terećenju br. 7010000523 od 31. ožujka 2021. (u daljnjem tekstu: obavijest o terećenju).
I. Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe
A. Okolnosti spora
2 Tužitelj je zastupnik u Parlamentu od [povjerljivo](1).
3 Parlament je 22. svibnja 2015., na temelju članka 5.a Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja), s osobom A (u daljnjem tekstu: osoba APA) sklopio ugovor o radu akreditiranog parlamentarnog asistenta u Bruxellesu (Belgija) na puno radno vrijeme kako bi pomagao tužitelju do okončanja sedmog saziva Parlamenta.
4 Budući da se kvaliteta rada osobe APA pogoršala od prosinca 2015., tužitelj je 25. veljače 2016. zatražio od tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu Parlamenta (u daljnjem tekstu: tijelo nadležno za sklapanje ugovora) da otkaže ugovor osobi APA zbog različitih razloga koji uključuju gubitak povjerenja, među kojima su izostanci bez valjanog razloga i nepoštovanje pravila o odobrenjima za obavljanje vanjskih djelatnosti.
5 U skladu s člankom 139. stavkom 3.a Uvjeta zaposlenja, 31. svibnja 2016. održan je sastanak mirenja s osobom APA.
6 Dana 15. lipnja 2016. utvrđeno je da postupak mirenja nije uspio.
7 Dopisom od 24. lipnja 2016. tijelo nadležno za sklapanje ugovora obavijestilo je osobu APA o svojoj odluci o otkazu ugovora o pružanju parlamentarne pomoći na temelju članka 139. stavka 1. točke (d) Uvjeta zaposlenja zbog gubitka povjerenja zbog toga što ta osoba nije poštovala pravila o odobrenjima za obavljanje vanjskih djelatnosti. Otkazni rok produljen je u više navrata, među ostalim, zbog bolovanja, tako da je ugovor osobe APA istekao tek 22. studenoga 2016.
8 Osoba APA je 14. travnja 2017. Općem sudu podnijela tužbu za poništenje odluke od 24. lipnja 2016.
9 Presudom od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140, t. 35. do 45.) Opći je sud poništio odluku Parlamenta od 24. lipnja 2016. Naime, Opći je sud utvrdio da iz elemenata spisa proizlazi da tužitelj ne samo da je imao saznanja o vanjskim djelatnostima osobe APA, nego da je, usto, inicijativa došla izravno od njega. Opći je sud stoga smatrao da se obrazloženje koje je dalo tijelo nadležno za sklapanje ugovora kako bi opravdalo odluku o otkazu ugovora, odnosno gubitak povjerenja, ne čini uvjerljivim. Prema mišljenju Općeg suda, tijelo nadležno za sklapanje ugovora stoga je počinilo očitu pogrešku u ocjeni time što je prihvatilo zahtjev za otkaz ugovora osobe APA koji je zbog tog razloga podnio tužitelj. On nije bio stranka u postupku u tom predmetu.
10 Prema točki 32. navedene presude, osoba APA je, prema vlastitim tvrdnjama, koje Parlament nije osporavao, neovlašteno obavljala sljedeće vanjske djelatnosti:
– „kao prvo, podnošenje zahtjeva za politički azil ruskim, francuskim, švicarskim i andorskim vlastima kako bi se [tužitelju] omogućilo da izbjegne četverogodišnju zatvorsku kaznu izrečenu u [povjerljivo], uključujući žalbu protiv odluke o odbijanju azila koja se odnosi na njega za koju [je osoba APA] posebno [tvrdila] da [ju] je za njezino podnošenje ovlastio [tužitelj];
– kao drugo, traženje stranaka i odvjetničko zastupanje umirovljenih državljana [povjerljivo] ili državljana koji ostvaruju minimalnu plaću, u parnicama pred sudovima [povjerljivo], kako bi se [tužitelja] prikazalo kao „borca za ljudska prava” i stoga otežalo njegovo zatvaranje;
– kao treće, zastupanje [tužitelja] pred Europskim ombudsmanom, Odborom za ljudska prava Ujedinjenih naroda i Europskim sudom za ljudska prava u predmetima koji [ga] se tiču […], koji se, među ostalim, odnose, prvi, na osporavanje zahtjeva za ukidanje parlamentarnog imuniteta koji su podnijela tijela [povjerljivo], nakon izricanja zatvorske kazne [tužitelju] u [povjerljivo] i, drugi, na osporavanje kućnog pritvora koji su naložila pravosudna tijela [povjerljivo] na temelju kaznenog postupka zbog korupcije pokrenutog protiv [tužitelja].”
11 Dopisom od 8. lipnja 2020., sastavljenim na engleskom jeziku i poslanim porukom elektroničke pošte od 30. srpnja 2020., nakon neuspješnog prvog pokušaja dostave od 22. lipnja 2020. i dopisom od 3. rujna 2020., sastavljenim na litavskom jeziku i poslanim porukom elektroničke pošte od 4. rujna 2020., glavni tajnik Parlamenta obavijestio je tužitelja o pokretanju postupka povrata pogrešno isplaćenih iznosa, na temelju članka 68. odluke Predsjedništva Parlamenta od 19. svibnja i 9. srpnja 2008. o provedbenim mjerama Statuta zastupnika u Europskom parlamentu (SL 2009., C 159, str. 1., u daljnjem tekstu: provedbene mjere), u ukupnom iznosu od 78 838,21 eura koji se odnosi na parlamentarnu pomoć koju je osoba APA pružila tužitelju. Istim je dopisom tužitelj pozvan, u skladu s člankom 68. stavkom 2. provedbenih mjera, da u roku od dva mjeseca podnese očitovanja i dokaze čiji je cilj osporiti preliminarne zaključke Parlamenta o vanjskim djelatnostima koje je osoba APA uz njegovo znanje i po njegovim uputama obavljala od 22. svibnja 2015. do 22. studenoga 2016. te da dokaže da je tijekom tog razdoblja osoba APA zaista obnašala dužnost akreditiranog parlamentarnog asistenta.
12 Dopisu od 3. rujna 2020. priložen je primjerak presude od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140) i obračun iznosâ koje je Parlament isplatio osobi APA. Tim je obračunom utvrđeno kako slijedi: za 2015. godinu, 35 003,84 eura na ime primitaka od rada i davanja iz socijalne sigurnosti i 1369,60 eura na ime putnih troškova, a za 2016. godinu, 42 025,57 eura na ime primitaka od rada i davanja iz socijalne sigurnosti i 439,20 eura na ime putnih troškova.
13 Porukom elektroničke pošte od 4. kolovoza 2020. tužitelj je od Parlamenta zatražio da mu dostavi:
– osobni dosje osobe APA u Parlamentu (sve dokumente povezane s njezinim zapošljavanjem i radom), uključujući informacije o broju slučajeva u kojima je za osobu APA zatražena zaštita Parlamenta i podatke o njezinoj prisutnosti (podaci s njezine kartice za pristup Parlamentu);
– preslike korespondencije koju je razmijenio s predstavnicima Parlamenta u vezi s radom osobe APA;
– cijeli spis predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140).
14 Tužitelj je 22. rujna 2020. podsjetio Parlament na taj zahtjev te je usto od njega zatražio protokol o postupku mirenja između njega i osobe APA na litavskom jeziku, kao i presliku „svih poruka elektroničke pošte iz 2015., 2016. i 2019. godine”.
15 Porukom elektroničke pošte od 27. listopada 2020. Parlament je tužitelju proslijedio različite dokumente koji se odnose na prestanak ugovora osobe APA.
16 Porukom elektroničke pošte od 29. listopada 2020. tužitelj je Parlamentu uputio svoja preliminarna očitovanja i određeni broj dokumenata, pri čemu je naglasio da od Parlamenta još nije primio detaljne dokumente i informacije o razdoblju zaposlenja osobe APA i da još nije mogao razmotriti nekoliko informacija koje su mu dostavljene porukom elektroničke pošte od 27. listopada 2020. Stoga je zatražio da mu se dopusti da naknadno dostavi druge informacije i dokaze.
17 Porukom elektroničke pošte od 20. studenoga 2020. tužitelj je od Parlamenta ponovno zatražio informacije koje je već bio zatražio u svojim porukama od 4. kolovoza i 22. rujna 2020., konkretno podatke o pristupu osobe APA Parlamentu i presliku poruka elektroničke pošte iz 2015., 2016. i 2019. godine.
18 Porukom elektroničke pošte od 24. studenoga 2020. tužitelj je Parlamentu dostavio očitovanja i dodatne dokaze uz one koje mu je uputio 29. listopada iste godine.
19 Porukom elektroničke pošte od 27. studenoga 2020. glavni direktor za financije Parlamenta (u daljnjem tekstu: glavni direktor za financije) obavijestio je tužitelja da je rok koji mu je određen za podnošenje njegovih očitovanja i dokaza u okviru postupka povrata uređenog člankom 68. provedbenih mjera istekao 4. studenoga iste godine, ali da se, ako želi dobiti informacije o osobi APA, može obratiti dvjema osobama čiju mu je adresu elektroničke pošte dao, pri čemu ti zahtjevi ne mogu utjecati na navedeni postupak.
20 Dopisom upućenim Parlamentu 1. prosinca 2020. tužitelj je osporavao tvrdnje sadržane u poruci elektroničke pošte od 27. studenoga 2020. Osim toga, uputio je zahtjeve za dostavu dokumenata osobama koje su navedene u toj poruci elektroničke pošte.
21 Dopisom od 8. siječnja 2021. glavni direktor za financije proslijedio je tužitelju Protokol o postupku mirenja na litavskom jeziku, ali mu je odbio pristup drugim zatraženim dokumentima.
22 Štoviše, iako je primijetio da je rok koji je tužitelju određen za podnošenje očitovanja istekao 4. studenoga 2020., a da on nije zatražio produljenje tog roka, glavni direktor za financije mu je dao rok od petnaest dana za podnošenje dodatnih očitovanja.
23 Tužitelj je 21. siječnja 2021. Parlamentu podnio dodatna očitovanja.
24 Pobijanom odlukom glavni tajnik Parlamenta smatrao je da je ta institucija pogrešno snosila iznos od 78 838,21 eura u okviru zaposlenja osobe APA za razdoblje od 22. svibnja 2015. do 22. studenoga 2016. te da ga treba naplatiti od tužitelja na temelju članka 68. stavka 1. provedbenih mjera.
25 Glavni direktor za financije je 31. ožujka 2021., u svojstvu dužnosnika za ovjeravanje na osnovi delegiranja ovlasti, izdao obavijest o terećenju, naložio tužitelju povrat iznosa od 78 838,21 eura i pozvao ga da plati taj iznos najkasnije do 30. svibnja 2021.
26 Istog je dana glavni direktor za financije tužitelju dostavio pobijanu odluku i obavijest o terećenju.
B. Činjenice koje su nastale nakon podnošenja ove tužbe
27 Nakon nadzora provedenog u kontekstu ovog postupka, pokazalo se da je Parlament u ožujku 2016. odlučio prekinuti isplatu primitaka od rada i putnih troškova osobe APA od 1. travnja 2016.
28 Slijedom toga, glavni tajnik Parlamenta odlučio je 8. studenoga 2022. povući pobijanu odluku ex tunc u dijelu u kojem je za razdoblje od 1. travnja do 22. studenoga 2016. naložen povrat iznosa od 27 644,47 eura na ime primitaka od rada i davanja iz socijalne sigurnosti i iznosa od 439,20 eura na ime putnih troškova, odnosno ukupno 28 083,67 eura (u daljnjem tekstu: odluka od 8. studenoga 2022.). Obavijest o odobrenju pod brojem 7120000068 izdana je 15. studenoga 2022. za isti iznos.
29 Glavni direktor za financije dostavio je tužitelju 15. studenoga 2022. odluku od 8. studenoga 2022. i obavijest o odobrenju br. 7120000068.
II. Postupak i zahtjevi stranaka
30 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku,
– poništi obavijest o terećenju;
– naloži Parlamentu snošenje troškova.
– sasluša osobe B i C u svojstvu svjedoka.
31 Parlament od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova;
– odbije zahtjev za izricanje mjera izvođenje dokaza
32 Zasebnim aktom od 16. studenoga 2022. Parlament, na temelju članka 130. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, od njega zahtijeva da:
– utvrdi da je dio predmeta tužbe prestao postojati i da postupak u vezi s dijelom pobijane odluke, koji je povučen, treba obustaviti u dijelu u kojem se smatralo da je Parlament za razdoblje od 1. travnja do 22. studenoga 2016. pogrešno isplatio iznos od 27 644,47 eura za primitke od rada i davanja iz socijalne sigurnosti i iznos od 439,20 eura za putne troškove u korist osobe APA i u kojem je naložen povrat tih iznosa;
– odluči da svaka stranka snosi vlastite troškove u pogledu dijela predmeta spora koji je prestao postojati.
33 Na zahtjev Općeg suda tužitelj je iznio svoja očitovanja o tom zahtjevu na raspravi održanoj 30. studenoga 2022.
34 Tužitelj je 22. studenoga 2022. Općem sudu dostavio pisani iskaz osobe B koji je dobio 18. studenoga iste godine.
35 Parlament je na raspravi tvrdio da je taj novi dokaz nedopušten jer je, protivno zahtjevima iz članka 85. stavka 3. Poslovnika, podnesen nakon razmjene podnesaka a da tužitelj nije opravdao to kašnjenje u podnošenju.
III. Pravo
A. O djelomičnoj obustavi postupka
36 Kao što to proizlazi iz točke 32. ove presude, Parlament od Općeg suda zahtijeva da utvrdi da je tužba postala bespredmetna i da se obustavlja postupak o zakonitosti pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na primitke od rada, davanja iz socijalne sigurnosti i putne troškove koji su osobi APA isplaćeni između 1. travnja i 22. studenoga 2016. u ukupnom iznosu od 28 083,67 eura.
37 Tužitelj je na raspravi napomenuo da iznosi navedeni u odluci od 8. studenoga 2022. nisu potkrijepljeni nikakvim popratnim dokazima te je od Općeg suda zatražio da odluči o zakonitosti pobijane odluke u cijelosti.
38 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, predmet spora, kao i pravni interes, treba postojati sve do proglašenja sudske odluke, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
39 Prestanak postojanja predmeta spora može osobito proizaći iz povlačenja ili zamjene pobijanog akta tijekom trajanja postupka (vidjeti rješenje od 12. siječnja 2011., Terezakis/Komisija, T‑411/09, EU:T:2011:4, t. 15. i navedenu sudsku praksu).
40 U ovom slučaju, zbog odluke od 8. studenoga 2022., valja smatrati da je predmet tužbe prestao postojati u dijelu u kojem se odnosi na poništenje pobijane odluke i obavijesti o terećenju u dijelu u kojem se njima tužitelju nalaže povrat iznosa od 28 083,67 eura za primitke od rada, davanja iz socijalne sigurnosti i putne troškove isplaćene u korist osobe APA između 1. travnja i 22. studenoga 2016.
41 U tom pogledu, činjenica da iznosi navedeni u odluci od 8. studenoga 2022. nisu bili potkrijepljeni nikakvim popratnim dokazima nije relevantna.
42 Slijedom toga, valja utvrditi da je, u mjeri u kojoj je to upravo opisano, tužba za poništenje postala bespredmetna i da je potrebno obustaviti postupak odlučivanja o zakonitosti pobijane odluke i obavijesti o terećenju.
B. O preostalom dijelu tužbe za poništenje
43 Tužitelj navodi pet tužbenih razloga koji se temelje na:
– povredi načela razumnog roka, koje je zajamčeno člankom 41. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima;
– pravu na saslušanje, pravu na pristup spisu i obvezi obrazlaganja, kako su predviđeni člankom 41. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima;
– pogrešci u ocjeni i povredi obveze obrazlaganja jer Parlament nije uzeo u obzir dokaze koje je podnio u odgovoru na dopis od 3. rujna 2020. u svojim očitovanjima od 29. listopada i 24. studenoga 2020. te od 21. siječnja 2021.;
– povredi obveze obrazlaganja u vezi s određivanjem iznosa za povrat;
– činjenici da prilozi A.3 do A.21, koje je on podnio, dokazuju da je, suprotno onomu što proizlazi iz pobijane odluke, osoba APA obnašala dužnost parlamentarnog asistenta barem do 15. prosinca 2015.
44 Prije razmatranja tih tužbenih razloga, valja iznijeti pravila koja se odnose na snošenje troškova parlamentarne pomoći i na povrat iznosâ koji su na toj osnovi pogrešno isplaćeni.
1. O pravilima o snošenju troškova parlamentarne pomoći i povratu pogrešno isplaćenih iznosa na toj osnovi
45 Člankom 33. provedbenih mjera predviđeno je da zastupnici imaju pravo na pomoć osobnih suradnika koje mogu slobodno izabrati.
46 U skladu s istom odredbom, Parlament snosi stvarne troškove koji nastanu u cijelosti i isključivo zapošljavanjem jednog asistenta ili više njih u skladu s provedbenim mjerama, pri čemu se podrazumijeva da se pokriti mogu samo troškovi za pomoć koja je neophodna i neposredno vezana uz obnašanje zastupničkog mandata zastupnika.
47 U članku 62. provedbenih mjera pojašnjava se da su iznosi isplaćeni u skladu s provedbenim mjerama isključivo namijenjeni za financiranje aktivnosti povezanih s obnašanjem zastupnikova mandata i ne smiju se koristiti za pokrivanje osobnih troškova ili za financiranje potpora ili donacija političke prirode.
48 Člankom 68. provedbenih mjera određuje se da se svaki pogrešno isplaćen iznos u skladu s provedbenim mjerama vraća i da glavni tajnik Parlamenta daje upute o načinu na koji dotični zastupnik, kojeg mora prethodno saslušati, vraća pogrešno isplaćeni iznos.
49 Iz članka 33. provedbenih mjera, čiji je sadržaj opisan u točkama 45. i 46. ove presude, Opći je sud zaključio da definicija pojma parlamentarne pomoći nije obuhvaćena diskrecijskom ovlasti zastupnikâ (vidjeti u tom smislu presude od 14. srpnja 2021., Rochefort/Parlament, T‑171/20, neobjavljenu, EU:T:2021:438, t. 45. i od 8. rujna 2021., Griesbeck/Parlament, T‑10/21, neobjavljenu, EU:T:2021:542, t. 39.).
50 Prema mišljenju Općeg suda, iz toga slijedi da dotični zastupnik mora dokazati da su usluge koje su asistenti pružali u korist Parlamenta zaista pružene (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2021., Griesbeck/Parlament, T‑10/21, neobjavljenu, EU:T:2021:542, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
51 U slučaju nadzora koji se odnosi na korištenje troškova parlamentarne pomoći, dotični zastupnik stoga mora moći dokazati da su primljeni iznosi iskorišteni za pokrivanje stvarnih troškova koji nastanu u cijelosti i isključivo zapošljavanjem jednog asistenta ili više njih, kao što je to predviđeno člankom 33. provedbenih mjera (presuda od 14. srpnja 2021., Rochefort/Parlament, T‑171/20, neobjavljena, EU:T:2021:438, t. 47.; vidjeti i presudu od 8. rujna 2021., Griesbeck/Parlament, T‑10/21, neobjavljenu, EU:T:2021:542, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
52 U tom okviru zastupnik mora, među ostalim, podnijeti popratnu dokumentaciju koja se odnosi na aktivnosti osobe APA i, prema tome, sačuvati je, čak i ako u tom smislu ne postoji izričita obveza koja proizlazi iz prava Europske unije (vidjeti u tom smislu presude od 14. srpnja 2021., Rochefort/Parlament, T‑171/20, neobjavljenu, EU:T:2021:438, t. 47. i od 8. rujna 2021., Griesbeck/Parlament, T‑10/21, neobjavljenu, EU:T:2021:542, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
53 Tu je sudsku praksu Općeg suda potvrdio Sud, prema čijem mišljenju je na zastupnicima koji traže da Parlament preuzme snošenje troškova koji se odnose na pomoć osobnih suradnika, da dokažu da su ti troškovi stvarno nastali i da se odnose na pomoć koja je neophodna i neposredno vezana uz obnašanje mandata. Stoga takav zastupnik mora, u odgovoru na zahtjev nadležnog tijela Parlamenta u tom smislu, podnijeti sve dokaze kojima raspolaže i kojima se može dokazati stvarno postojanje posla koji je izvršavao njegov asistent, kao i veza tog posla s obnašanjem njegova mandata (vidjeti u tom smislu rješenja od 21. ožujka 2019., Gollnisch/Parlament, C‑330/18 P, neobjavljeno, EU:C:2019:240, t. 63., 64. i 88. i od 21. svibnja 2019., Le Pen/Parlament, C‑525/18 P, neobjavljeno, EU:C:2019:435, t. 37. i 82. i navedenu sudsku praksu).
2. O prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi načela poštovanja razumnog roka
54 Prvim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi, među ostalim, da je donošenjem pobijane odluke Parlament povrijedio načelo poštovanja razumnog roka iz članka 41. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima i utvrđeno člankom 98. stavkom 2. Uredbe (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45.) (u daljnjem tekstu: Financijska uredba).
55 U ovom slučaju, prekoračenje razumnog roka proizlazi iz činjenice da je Parlament pobijanu odluku temeljio na podacima iz predmeta u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), za koji je tužba podnesena 14. travnja 2017. Međutim, tek je 30. srpnja ili 3. rujna 2020., odnosno više od tri godine kasnije, Parlament od njega zatražio očitovanje o planiranom povratu.
56 Parlament osporava tu argumentaciju.
57 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da članak 41. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima predviđa da svatko ima pravo na to da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku. Ta odredba tako propisuje načelo poštovanja razumnog roka, koje je sastavni dio prava na dobru upravu.
58 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje razumnog roka zahtijeva se u svim slučajevima u kojima, ako ništa nije propisano, načela pravne sigurnosti ili zaštite legitimnih očekivanja predstavljaju prepreku tomu da institucije Unije i fizičke ili pravne osobe postupaju bez ikakvog vremenskog ograničenja, stvarajući tako, među ostalim, opasnost za stabilnost stečenih pravnih položaja (presuda od 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, EU:T:2004:290, t. 57.; vidjeti također presudu od 12. srpnja 2012., Komisija/Nanopoulos, T‑308/10 P, EU:T:2012:370, t. 76. i navedenu sudsku praksu). Kada uprava djeluje u roku koji joj je posebno određen u tekstu, ne može se valjano tvrditi da su povrijeđeni zahtjevi koji proizlaze iz prava osobe da se njezini predmeti obrađuju u razumnom roku iz članka 41. Povelje o temeljnim pravima.
59 Valja podsjetiti na to da u propisima koji su prethodili onima koji se primjenjuju u ovom slučaju, odnosno Uredbi (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.) i Delegiranoj uredbi Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe br. 966/2012 (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.), nije postojala odredba kojom se predviđa rok za slanje obavijesti o terećenju dužniku.
60 Stoga je Sud u presudi od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament (C‑566/14 P, EU:C:2016:437) primijenio načelo poštovanja razumnog roka za ocjenu roka za dostavu obavijesti o terećenju dužniku.
61 Međutim, nakon te presude propis je izmijenjen uvođenjem odredbi iz članka 98. stavka 2. drugog podstavka Financijske uredbe, koji sada predviđa:
„Dužnosnik za ovjeravanje obavijest o terećenju šalje odmah nakon utvrđivanja iznosa potraživanja, a najkasnije u roku od pet godina od trenutka kada je institucija Unije, u uobičajenim okolnostima, mogla potraživati svoj dug. Taj se rok ne primjenjuje ako odgovorni dužnosnik za ovjeravanje utvrdi da je, unatoč naporima koje je institucija Unije poduzela, kašnjenje u djelovanju posljedica postupanja dužnika.”
62 Budući da je takva odredba donesena, više nije potrebno, za razliku od onog što pogrešno navodi tužitelj, primijeniti načelo poštovanja razumnog roka za ocjenu roka u kojem mu je bila poslana obavijest o terećenju. S druge strane, valja se zapitati je li Parlament, u skladu s tom odredbom, tužitelju uputio obavijest o terećenju, s jedne strane, odmah nakon utvrđivanja iznosa potraživanja i, s druge strane, u roku od pet godina od trenutka kada je mogao potraživati svoje potraživanje.
63 Što se tiče prvog roka, valja istaknuti da je obavijest o terećenju tužitelju poslana 31. ožujka 2021., dok je potraživanje Parlamenta u pobijanoj odluci utvrđeno 16. ožujka iste godine. U tim okolnostima, može se smatrati da je obavijest o terećenju upućena tužitelju odmah nakon utvrđivanja iznosa potraživanja, u skladu s člankom 98. stavkom 2. drugim podstavkom Financijske uredbe.
64 Što se tiče drugog roka, valja primijetiti da se stranke ne slažu oko trenutka u kojem je Parlament mogao istaknuti svoje potraživanje u smislu članka 98. stavka 2. drugog podstavka Financijske uredbe. Iako tužitelj smatra da se taj trenutak podudara s podnošenjem tužbe osobe APA u postupku u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), odnosno 14. travnja 2017., Parlament smatra da je svoje potraživanje mogao istaknuti tek od dana objave presude u tom predmetu, odnosno 7. ožujka 2019.
65 Budući da je obavijest o terećenju tužitelju bila upućena 31. ožujka 2021., valja utvrditi da je, neovisno o početku roka predviđenog člankom 98. stavkom 2. drugim podstavkom Financijske uredbe, bilo da je to podnošenje tužbe u predmetu u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), odnosno 14. travnja 2017., bilo da je to objava te presude, Parlament poštovao rok predviđen tom odredbom.
66 Tužiteljev argument i, prema tome, prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovane.
3. O drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi prava na saslušanje, prava na pristup spisu i obveze obrazlaganja, kako su predviđeni člankom 41. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima
67 Tužitelj tvrdi da je Parlament povrijedio njegovo pravo na saslušanje i njegovo pravo na pristup spisu iz članka 41. stavka 2. Povelje o temeljnim pravima, jer se u pobijanoj odluci pozvao na zaključke iz presude od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), a da mu nije dostavio dokaze, osobito obavijest osobe APA od 9. svibnja 2016., kojom su potkrijepljeni ti zaključci.
68 Tužitelj u tom pogledu naglašava da nije sudjelovao u postupku u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), bilo kao stranka, bilo kao svjedok, da Parlament nije osporavao navedene dokaze pred Općim sudom i da od njega nije zatražio da se o njima očituje.
69 Osim toga, tužitelj smatra da se Parlament u svojem dopisu od 8. siječnja 2021. pogrešno pozvao na članak 9. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 45/2001 i Odluke br. 1247/2002/EZ (SL 2018., L 295, str. 39.) kako bi mu odbio pristup dokazima koji je zatražio. Pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo i mora ga se odvagnuti s drugim temeljnim pravima, u skladu s načelom proporcionalnosti. U ovom slučaju, njegovo pravo na informacije temelji se na uvodnim izjavama 21. i 28. te na članku 9. stavcima 1. i 3. Uredbe 2018/1725. Budući da povrat iznosâ isplaćenih na ime troškova parlamentarne pomoći predstavlja pitanje od javnog interesa, tužitelj može imati pristup osobnim podacima kako bi ocijenio osnovanost povrata iznosa o kojima je riječ i Parlamentu podnio očitovanja.
70 U istom smislu, tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga navodi da mu je uskraćena mogućnost podnošenja dokaza protiv navoda Parlamenta. Poruke elektroničke pošte razmijenjene s osobom APA između 22. svibnja 2015. i 25. veljače 2016., koje bi omogućile podnošenje bitnih dokaza o radu koje je ona obavljala u Parlamentu u vezi s njegovom dužnošću zastupnika, izbrisane su zbog politike koju provodi Parlament, kojom se čuvanje navedenih poruka elektroničke pošte u načelu ograničava na 90 dana. Osim ako se ta politika promijenila u svibnju 2019. i ako o tome nije bio obaviješten, tužitelj smatra da se od njega ne može tražiti da sačuva vlastite poruke elektroničke pošte jer nije bio njihov vlasnik, kao što to proizlazi iz članka 17. i članka 18. stavka 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i pravila koja uređuju pristup tajništva Parlamenta sustavu elektroničke pošte i njegovu upotrebu, koja je 19. veljače 2018. odobrio glavni tajnik Parlamenta. Također smatra da takvo čuvanje predstavlja povredu obveza povjerljivosti i povredu sigurnosti podataka.
71 Štoviše, i dalje u okviru prvog tužbenog razloga, tužitelj s obzirom na uvodnu izjavu 22. Uredbe 2018/1725 dovodi u pitanje politiku čuvanja poruka koja je na snazi u Parlamentu jer ta institucija pri provedbi te politike nije uzela u obzir potrebu da se zastupnici brane od prigovorâ koji bi eventualno bili izneseni protiv njih.
72 Parlament osporava dopuštenost i osnovanost tih argumenata.
a) O dopuštenosti tužiteljeve argumentacije u dijelu u kojem se odnosi na dopis od 8. siječnja 2021.
73 Parlament ističe da je tužiteljeva argumentacija nepravodobna u dijelu u kojem se odnosi na dopis od 8. siječnja 2021. Tužitelj svojom tužbom za poništenje pobijane odluke i obavijesti o terećenju ne može dovesti u pitanje odgovor koji mu je dao glavni direktor za financije u svojem dopisu od 8. siječnja 2021., s obzirom na to da je rok od dva mjeseca, predviđen u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, istekao.
74 U tom pogledu valja podsjetiti na to da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje, u smislu članka 263. UFEU‑a, samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9.; vidjeti i rješenje od 16. lipnja 2021., Green Power Technologies/Komisija i Zajedničko poduzeće ECSEL, T‑533/20, neobjavljeno, EU:T:2021:375, t. 26. i navedenu sudsku praksu).
75 Kada je riječ o aktima ili odlukama koji se izrađuju u više faza, osobito u skladu s unutarnjim postupkom, akti koji negativno utječu i koje je, kao takve, moguće pobijati, načelno su samo one mjere koje konačno utvrđuju stajalište institucije u pogledu tog postupka, uz iznimku pripremnih akata čiji je cilj priprema konačne odluke. Tužitelj može uzgredno istaknuti nepravilnost takvih pripremnih akata tek u tužbi protiv odluke donesene na kraju tog postupka (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 10.; vidjeti i rješenje od 20. siječnja 2021., ZU/ESVD, C‑266/20 P, neobjavljeno, EU:C:2021:42, t. 12. i navedenu sudsku praksu).
76 U ovom slučaju, uzimajući u obzir djelomičnu obustavu postupka utvrđenu u točki 42. ove presude, tužba za poništenje podnesena je protiv odluke kojom je glavni tajnik Parlamenta tužitelju naložio povrat iznosa od 50 754,54 eura i obavijesti o terećenju koja je uslijedila nakon nje, što predstavlja okončanje postupka povrata i stoga akte koji negativno utječu protiv kojih je tužba podnesena.
77 Međutim, u okviru postupka koji je trebao dovesti do donošenja pobijane odluke i obavijesti o terećenju, tužitelj je od Parlamenta zatražio, kao što je to navedeno u točkama 13., 14. i 17. ove presude, da podnese dokumente koje je smatrao potrebnima kako bi dokazao da je osoba APA doista obnašala dužnost akreditiranog parlamentarnog asistenta u razdoblju od 22. svibnja 2015. do 22. studenoga 2016.
78 U tim okolnostima, odgovor na taj zahtjev, naveden u dopisu od 8. siječnja 2021., dio je postupka povrata pogrešno isplaćenih iznosa te je mogao utjecati na ishod navedenog postupka.
79 Slijedom toga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 75. ove presude, tužitelj u okviru ove tužbe može istaknuti nepravilnosti koje, prema njegovu mišljenju, utječu na poruku elektroničke pošte od 8. siječnja 2021.
80 Stoga valja smatrati da je tužiteljeva argumentacija koja se odnosi na dopis od 8. siječnja 2021. dopuštena.
b) O osnovanosti tužiteljeve argumentacije
81 U skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima, pravo na dobru upravu uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.
82 U kontekstu postupaka povrata pogrešno isplaćenih iznosa na temelju provedbenih mjera, pravo na saslušanje posebno je zajamčeno člankom 68. stavkom 2. navedenih mjera, kojim se određuje da se dotičnog zastupnika saslušava prije donošenja bilo kakve odluke o tom pitanju.
83 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C‑558/17 P, EU:C:2019:289, t. 53.).
84 Kako bi se utvrdilo jesu li u ovom slučaju poštovana ta pravila, valja ispitati korake koje su stranke poduzele tijekom postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke i obavijesti o terećenju.
85 U ovom slučaju, dopisom od 3. rujna 2020. glavni tajnik Parlamenta, nakon što je iznio dokaze koji opravdavaju pokretanje postupka povrata o kojem je riječ, pozvao je tužitelja da utvrdi da je osoba APA obnašala dužnosti akreditiranog parlamentarnog asistenta između 22. svibnja 2015. i 22. studenoga 2016.
86 Međutim, na taj dan tužitelj više nije raspolagao porukama elektroničke pošte razmijenjenima s osobom APA u razdoblju od 22. svibnja 2015. do 25. veljače 2016., koje su mogle poslužiti kao bitan dio dokaza koje je zatražio glavni tajnik Parlamenta. Naime, te su poruke elektroničke pošte izbrisane zbog politike čuvanja poruka elektroničke pošte Parlamenta. U skladu s tom politikom, poruke elektroničke pošte sadržane u datotekama „Inbox”, „Sent Items”, „Deleted Items”, „Junk E‑mail” i „Drafts” načelno se brišu nakon 90 dana.
87 Kako bi mogao podnijeti zatražene dokaze, tužitelj je stoga porukom elektroničke pošte od 4. kolovoza, 22. rujna i 20. studenoga 2020. zatražio od Parlamenta da mu dostavi različite dokumente:
– zapisnik na litavskom jeziku o postupku mirenja između njega i osobe APA;
– presliku „svih poruka elektroničke pošte iz 2015., 2016. i 2019. godine”;
– presliku korespondencije koju je razmijenio s predstavnicima Parlamenta u vezi s radom osobe APA;
– potpuni spis predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140);
– osobni dosje osobe APA u Parlamentu (sve dokumente povezane s njezinim zapošljavanjem i radom), uključujući informacije o broju slučajeva u kojima je za osobu APA zatražena zaštita Parlamenta i podatke o njezinoj prisutnosti koji se mogu iščitati s njezine kartice za pristup Parlamentu) (vidjeti točke 13., 14. i 17. ove presude).
88 Parlament je prihvatio prvi zahtjev te je tužitelju proslijeđen primjerak zapisnika o kojem je riječ. Suprotno tomu, zahtjevi koji se odnose na druge kategorije dokumenata odbijeni su, osim dokumenata koji se odnose na prestanak ugovora osobe APA, koji su dostavljeni porukom elektroničke pošte od 27. listopada 2020. (vidjeti točku 15. ove presude). Kao što to proizlazi iz spisa, odbijanje je izvršeno 8. siječnja 2021., odnosno pet mjeseci nakon prvog tužiteljeva zahtjeva.
89 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je, na temelju pravila o dokazivanju navedenih u točkama 49. do 53. ove presude, u slučaju sumnje u pravilnost korištenja troškova parlamentarne pomoći isplaćenih u korist osobe APA, na zastupniku da dokaže da je ta osoba APA radila za njega, u vezi s njegovim parlamentarnim mandatom, tijekom cijelog razdoblja u kojem su ti troškovi isplaćivani.
90 Kada se od njega traži da podnese takav dokaz, zastupnik mora u određenom roku obavijestiti Parlament o dokazima koje posjeduje. Ako se drugi dokazi čine relevantnima, on može zatražiti od institucija, tijela, ureda i agencija Unije koji njima raspolažu da mu ih, na temelju prava na saslušanje, dostave ako se odnose na podatke koji su mu potrebni da na smislen i učinkovit način iznese svoja očitovanja o predviđenoj mjeri povrata. Parlament koji prima takav zahtjev ne može odbiti dostaviti tražene podatke a da ne povrijedi pravo na saslušanje, osim ako se u prilog tom odbijanju pozove na razloge koji se mogu smatrati opravdanima s obzirom na, s jedne strane, okolnosti slučaja i, s druge strane, primjenjiva pravila.
91 Stoga valja postaviti pitanje jesu li u ovom slučaju razlozi na koje se Parlament pozvao u svojem dopisu od 8. siječnja 2021., kako ne bi priopćio podatke koje je zatražio tužitelj, opravdani.
1) O razlozima na koje se Parlament pozvao kako bi odbio tužiteljev zahtjev koji se odnosi na dostavu „svih poruka elektroničke pošte iz 2015., 2016. i 2019. godine” i korespondencije koju je on razmijenio s nadležnim službama Parlamenta u vezi s radom osobe APA.
92 Kao što to proizlazi iz točke 88. ove presude, Parlament je odbio tužiteljev zahtjev za dostavu „svih poruka elektroničke pošte iz 2015., 2016. i 2019. godine”, kao i korespondencije koju je tužitelj razmijenio sa službama Parlamenta u vezi s radom osobe APA, uz obrazloženje da je, u skladu s njegovom politikom, zadržavanje elektroničkih poruka bilo ograničeno na 90 dana i, iznimno, na godinu dana. Parlament je dodao da se poruke elektroničke pošte razmijenjene nakon 2019. mogu dostaviti, ali da nisu relevantne jer nisu povezane s razdobljem za koje se smatra/uzima da je osoba APA tijekom njega radila za tužitelja.
93 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da svaka institucija organizira svoj rad u skladu s pravilima koja se na nju primjenjuju i koja može sama donijeti. U ovom slučaju Parlament je, za razliku od onoga što tvrdi tužitelj, mogao ograničiti razdoblje čuvanja poruka elektroničke pošte zastupnikâ, omogućujući im da ih sačuvaju u osobnim dosjeima. Međutim, valja utvrditi je li u ovom slučaju ta politika provedena na način kojim se osigurava poštovanje prava na saslušanje koje se, kako je definirano u točki 83. ove presude, nalaže institucijama Unije u svim situacijama u kojima namjeravaju donijeti akt koji negativno utječe ako su ispunjeni uvjeti predviđeni za njegovu primjenu, na temelju članka 41. Povelje o temeljnim pravima.
94 U tom smislu, u ovom slučaju valja podsjetiti na to da je:
– osoba APA zaposlena 22. svibnja 2015.;
– tužitelj u prosincu iste godine utvrdio pogoršanje kvalitete rada osobe APA;
– tužitelj 25. veljače 2016. zatražio od Parlamenta da pokrene postupak otkazivanja ugovora osobi APA, među ostalim, zbog toga što ona nije poštovala pravila o odobrenjima za obavljanje vanjskih djelatnosti i što je izostajala bez valjanog razloga;
– Parlament 24. lipnja 2016. obavijestio osobu APA o svojoj odluci da raskine njezin ugovor zbog gubitka povjerenja jer nije poštovala pravila o odobrenjima za obavljanje vanjskih djelatnosti;
– osoba APA 14. travnja 2017. podnijela Općem sudu tužbu za poništenje te odluke o otkazivanju ugovora;
– Parlament 8. lipnja 2020., a zatim 3. rujna 2020., obavijestio tužitelja o pokretanju postupka povrata iznosa isplaćenih osobi APA.
95 Iz te kronologije proizlazi da je od početka 2016. Parlament znao za konfliktnu situaciju između tužitelja i osobe APA u pogledu činjenice je li ta osoba izvršavala aktivnosti za tužitelja poštujući pravila kojima se uređuje parlamentarna pomoć. Slijedom toga, Parlament je u takvoj situaciji od tog trenutka trebao, tim više što su bila u pitanju javna sredstva Unije, osigurati pohranu poruka elektroničke pošte kojima se može utvrditi točna priroda aktivnosti osobe APA tijekom odvijanja postupka otkazivanja i, ako je taj postupak doveo do drugih sudskih ili upravnih postupaka, poput postupka povrata, sve dok su ti drugi postupci u tijeku.
96 U tom pogledu, valja istaknuti da je glavni direktor za financije u dopisu od 8. siječnja 2021. obavijestio tužitelja da Parlament ima mogućnost iznimno izvući poruke elektroničke pošte tijekom razdoblja od jedne godine.
97 Osim toga, člankom 5. Pravila kojima se uređuje pristup sustavu elektroničke pošte i njegovo korištenje od strane tajništva Parlamenta, koja su odobrena 19. veljače 2018., predviđa se da u slučaju prestanka dužnosti dužnosnika ili člana osoblja Parlamenta razdoblje pohranjivanja njihovih poruka može biti dulje od tri mjeseca ako su predmet „administrativne istrage, pritužbe ili sudskog postupka”.
98 Prema mišljenju Parlamenta, na parlamentarnim je zastupnicima da pohrane svoje poruke elektroničke pošte nakon tog razdoblja. U tu se svrhu od zastupnika očekuje da sami sastave osobne dosjee koji omogućuju arhiviranje njihovih poruka elektroničke pošte na neodređeno vrijeme. Prema mišljenju Parlamenta, taj je poziv bio predmet triju komunikacija upućenih parlamentarnim zastupnicima, od kojih je prva upućena 14. lipnja 2014., druga 13. listopada 2014. i treća 30. ožujka 2015. Unatoč tim komunikacijama, tužitelj nije osobno arhivirao svoje poruke elektroničke pošte.
99 Taj se argument Parlamenta ne može prihvatiti.
100 Mogućnost provođenja osobnog arhiviranja ne može dovesti do toga da se Parlament oslobodi obveze da osigura čuvanje svih relevantnih poruka elektroničke pošte kako bi se utvrdilo da je osoba APA, u skladu s pravilima koja je institucija donijela, stvarno i isključivo izvršavala svoje aktivnosti za zastupnika kod kojeg je bila raspoređena, a koje su izravnoj vezi s njegovim mandatom.
101 Ta mogućnost ne oslobađa Parlament ni obveze dostave tako pohranjenih poruka elektroničke pošte kada to od njega u tom smislu, na temelju prava na saslušanje, koje je temeljno pravo u pravnom poretku Unije, traži dotični parlamentarni zastupnik u odnosu na kojeg se, kao u ovom slučaju, vodi postupak povrata zbog nepravilne upotrebe troškova parlamentarne pomoći.
102 Štoviše, u odgovoru tužitelju koji u biti tvrdi da je tek 8. siječnja 2021. obaviješten o politici čuvanja poruka elektroničke pošte Parlamenta, Parlament nije uspio dokazati da je tužitelj bio obaviješten o komunikacijama spomenutima u točki 98. ove presude. Tako je Komunikacija Glavne uprave (GU) za inovacije i tehnološku podršku od 14. lipnja 2014. bila upućena „novopridošlima”, među kojima na taj dan nije bio tužitelj jer je, kao što proizlazi iz točke 2. ove presude, bio zastupnik od [povjerljivo]. Komunikaciju od 13. listopada 2014. uputila je GU za inovacije i tehnološku podršku samoj sebi a da Parlament, upitan o tome u okviru mjere upravljanja postupkom, nije mogao dostaviti popis adresata te komunikacije. Isto vrijedi i za komunikaciju od 30. ožujka 2015. koju je pak „ITEC Service Desk” uputio zastupnicima.
103 Što se tiče korespondencije koju je tužitelj razmijenio s nadležnim službama Parlamenta u vezi s radom osobe APA, koja se ne nalazi u porukama elektroničke pošte, valja utvrditi da u dopisu od 8. siječnja 2021. Parlament nije naveo nijedan razlog na temelju kojeg bi se konkretno moglo opravdati njegovo odbijanje da je proslijedi tužitelju.
104 Zbog tih razloga ne može se smatrati da su osnovani razlozi na koje se Parlament pozvao kako bi odbio tužiteljev zahtjev koji se odnosi na dostavu „svih poruka elektroničke pošte iz 2015., 2016. i 2019. godine” i korespondencije koju je on razmijenio s nadležnim službama Parlamenta u vezi s radom osobe APA.
2) O razlozima na koje se Parlament pozvao kako bi odbio tužiteljev zahtjev koji se odnosi na „osobni dosje” osobe APA (sve dokumente povezane s njezinim zapošljavanjem i radom), uključujući informacije o broju puta kada je za osobu APA zatražena zaštita Parlamenta, i podatke o njezinoj prisutnosti koji se mogu iščitati iz njezine kartice za pristup Parlamentu
105 U svojem dopisu od 8. siječnja 2021. Parlament je odbio tužitelju dostaviti „osobni dosje” osobe APA (sve dokumente povezane s njezinim zapošljavanjem i radom), uključujući informacije o broju puta kada je za osobu APA zatražena zaštita Parlamenta, i podatke o njezinoj prisutnosti koji se mogu iščitati iz njezine kartice za pristup Parlamentu jer je prosljeđivanje tih podataka bilo protivno, s jedne strane, Uredbi br. 2018/1725 i, s druge strane, članku 26. Pravilnika o osoblju.
106 Što se tiče informacija koje se odnose na Glavnu upravu (GU) za sigurnost i zaštitu, glavni direktor za financije je usto obavijestio tužitelja da intervencije službenika za sigurnost Parlamenta nisu službeno zabilježene i da se podaci o pristupnim karticama čuvaju u razdoblju od najviše četiri mjeseca.
i) O razlogu koji se odnosi na Uredbu 2018/1725
107 U dopisu od 8. siječnja 2021. Parlament je naveo da su podaci koje je tužitelj zatražio osobni podaci u smislu Uredbe br. 2018/1725 i da tužitelj nije istaknuo da su oni bili potrebni za izvršavanje zadaće koja se obavlja u javnom interesu ili pri izvršavanju službene ovlasti ili za ostvarenje cilja u javnom interesu, kako je to dopušteno člankom 9. navedene uredbe.
108 Parlament u odgovoru na tužbu dodaje da je, iako je tužitelj zatražio pristup „osobnom dosjeu” osobe APA, on to učinio kako bi izbjegao isplatu naknade troškova parlamentarne pomoći koji bi se od njega mogli potraživati po završetku postupka povrata i stoga u svojem vlastitom interesu. U tim okolnostima Parlament smatra da se tužitelj ne može pozivati na javni interes u smislu članka 9. Uredbe 2018/1725.
109 U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 2018/1725 predviđa:
„1. Ne dovodeći u pitanje članke od 4. do 6. i članak 10., osobni se podaci prenose primateljima s poslovnim nastanom u Uniji koji nisu institucije i tijela Unije samo ako:
(a) primatelj utvrdi da su podaci potrebni za izvršavanje zadaće koja se obavlja u javnom interesu ili pri izvršavanju službene ovlasti primatelja; ili
(b) primatelj utvrdi da je potrebno izvršiti prijenos podataka za posebne svrhe u javnom interesu, a voditelj obrade, u slučaju da postoji razlog za pretpostavku da bi legitimni interesi ispitanika mogli biti dovedeni u pitanje, utvrdi da je prijenos podataka u te svrhe razmjeran, nakon što je dokazano odvagnuo različite suprotstavljene interese.
[…]”
110 Točno je da se, s obzirom na to da su trebali služiti za njegovu obranu u okviru postupka povrata, podaci koje je zatražio tužitelj ne mogu smatrati „potrebnima za izvršavanje zadaće koja se obavlja u javnom interesu ili pri izvršavanju službene ovlasti primatelja” u smislu članka 9. stavka 1. točke (a) Uredbe 2018/1725.
111 Iz istog se razloga ne može smatrati da je prosljeđivanje navedenih podataka tužitelju odgovaralo „posebnoj svrsi u javnom interesu” u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 2018/1725.
112 Međutim, iz spisa proizlazi da se zahtjev za očitovanje koji je 3. rujna 2020. Parlament uputio tužitelju kako bi mu se omogućilo da ostvari svoje pravo na saslušanje temelji, u ovom slučaju, na dokazima koje ta institucija čuva a da nisu, ovisno o slučaju, poznati tužitelju ili na dokazima za koje je tužitelj saznao kada je bio hijerarhijski nadređen osobi APA, ali kojima on više ne raspolaže.
113 S obzirom na važnost koja je priznata pravu na saslušanje u pravnom poretku Unije, okolnost da se takvi dokazi mogu nalaziti u „osobnom dosjeu” osobe APA ne može sama po sebi spriječiti da se ti dokazi priopće tužitelju kako bi mu se omogućilo da na smislen i učinkovit način iznese svoja očitovanja u okviru ostvarivanja navedenog prava, kao što to zahtijeva sudska praksa.
114 Naime, pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, nego ga treba razmotriti u odnosu na njegovu funkciju u društvu te ga stoga treba odvagnuti s drugim temeljnim pravima, u okviru pristupa kojim se svakom od uključenih prava daje mjesto koje mu, s obzirom na činjenice slučaja, pripada u pravnom poretku Unije, u skladu s načelom proporcionalnosti.
115 Potrebu da se osigura takvo odvagivanje između prava na zaštitu osobnih podataka i drugih temeljnih prava priznatih u tom pravnom poretku zakonodavac Unije ističe u uvodnoj izjavi 4. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.).
116 Uredba 2018/1725 „istovjetna” je Uredbi 2016/679 u pogledu zaštite osobnih podataka od strane institucija, tijela, ureda i agencija Unije (vidjeti uvodnu izjavu 5. Uredbe 2018/1725).
117 U takvom kontekstu, ne može se prihvatiti da Parlament može pozvati tužitelja da se na smislen i učinkovit način izjasni o dokazima koji se, ovisno o slučaju, nalaze u dosjeu osobe APA, a da mu pritom ne omogući pristup tim dokazima, nakon što je odvagnuo, s jedne strane, interes te osobe APA da se podaci koji se na nju odnose ne prosljeđuju trećim osobama i, s druge strane, tužiteljev interes da na smislen i učinkovit način podnese svoja očitovanja u okviru postupka za povrat koji je pokrenut protiv njega.
118 Međutim, valja utvrditi da u ovom slučaju Parlament nije postupio na takav način.
ii) O razlogu koji se odnosi na članak 26. Pravilnika o osoblju,
119 U svojem dopisu od 8. siječnja 2021. Parlament je tvrdio da je „osobni dosje” osobe APA povjerljiv i da se ne može proslijediti na temelju članka 26. Pravilnika o osoblju.
120 U tom pogledu, valja istaknuti da se ta odredba, koja se po analogiji primjenjuje na parlamentarne asistente na temelju članka 127. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika, odnosi samo na „osobni dosje” dužnosnika i članova osoblja, koji sadržava „sve dokumente u vezi s [njihovim] administrativnim statusom i sva izvješća koja se odnose na [njihovu] sposobnost, učinkovitost i ponašanje”, kao i na „sve […] komentare [dužnosnika ili članova osoblja] o tim dokumentima”.
121 Međutim, valja utvrditi da povjerljivost dokaznih elemenata o kojima je riječ ne može biti istaknuta u odnosu na tužitelja, koji je uostalom autor određenih predmetnih dokumenata u svojstvu hijerarhijski nadređenog osobi APA, u mjeri potrebnoj za tužiteljevo ostvarivanje prava na saslušanje.
122 Međutim, u ovom slučaju Parlament na temelju članka 26. Pravilnika o osoblju pogrešno nije uzeo u obzir tužiteljev interes za pristup određenim dokumentima iz osobnog dosjea osobe APA kako bi na koristan način podnio svoja očitovanja u okviru postupka za povrat koji je pokrenut protiv njega.
iii) O posebnom razlogu povezanom s informacijama koje su u posjedu GU‑a za sigurnost i zaštitu
123 Kad je riječ o razlogu koji se odnosi na podatke o pristupnoj kartici osobe APA, navedenom u točki 106. ove presude, valja dodati da je, zbog razloga sličnih onima iznesenima u točkama 100. i 101. ove presude, Parlament morao poduzeti potrebne mjere kako bi GU za sigurnost i zaštitu te podatke zadržao tijekom razdoblja duljeg od četiri mjeseca, s obzirom na to da je otkaz osobi APA doveo do sudskog postupka i da je pokrenut postupak za povrat troškova parlamentarne pomoći protiv zastupnika za kojeg je Parlament zaposlio tu osobu APA.
124 Zbog tih se razloga ne može smatrati da su osnovani razlozi na koje se Parlament pozvao kako bi odbio tužiteljev zahtjev koji se odnosi na „osobni dosje” osobe APA (sve dokumente povezane s njezinim zapošljavanjem i radom), uključujući informacije o broju puta kada je za osobu APA zatražena zaštita Parlamenta, i podatke o njezinoj prisutnosti koji se mogu iščitati iz njezine kartice za pristup Parlamentu.
3) O razlozima na koje se Parlament poziva kako bi odbio tužiteljev zahtjev vezano za spis koji se odnosi na predmet u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17)
125 Parlament je u svojem dopisu od 8. siječnja 2021. odbio tužiteljev zahtjev koji se odnosio na spis predmeta u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), uz obrazloženje da je protivan članku 9. Uredbe 2018/1725 i da je osobi APA u okviru postupka pred Općim sudom bila odobrena zaštita identiteta.
126 Što se tiče razloga koji se odnosi na članak 9. Uredbe 2018/1725, upućuje se na točke 112. do 118. ove presude.
127 Što se tiče činjenice da je Opći sud odobrio zaštitu identiteta osobi APA u postupku u kojem je donesena presuda od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), valja podsjetiti na to da je, na temelju članka 66. Poslovnika, cilj zaštite identiteta izostaviti ime stranke postupka ili imena ostalih osoba spomenutih u okviru postupka o kojem je riječ ili druge podatke iz dokumenata koji se odnose na predmet, a kojima javnost ima pristup.
128 Nasuprot tomu, zaštita identiteta koju je dodijelio Opći sud ne odnosi se na povjerljivost elemenata iz spisa navedenog postupka, izvan tog postupka, u okviru odnosa između stranaka i trećih osoba.
129 Slijedom toga, odluka Općeg suda o zaštiti identiteta nije zabranjivala Parlamentu, za razliku od onog što je on tvrdio u svojem dopisu od 8. siječnja 2021., da tužitelju dostavi dokumente razmijenjene u presudi od 7. ožujka 2019., L/Parlament (T‑59/17, EU:T:2019:140), koji su mogli biti relevantni za ostvarivanje tužiteljeva prava na saslušanje.
c) Zaključak
130 Zaključno, valja smatrati da, zbog prethodno navedenih razloga, razlozi koje je Parlament naveo u svojem dopisu od 8. siječnja 2021. nisu bili osnovani ili su bili nedostatni.
131 Budući da Parlament nije pravilno opravdao svoje odbijanje da tužitelju dostavi dokumente koji su mu, kad ih je zatražio, mogli omogućiti smisleno i učinkovito ostvarivanje njegova prava na saslušanje, zajamčenog člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima, u okviru postupka povrata iznosâ isplaćenih na ime troškova parlamentarne pomoći pokrenutog protiv njega 3. rujna 2020., ne može se isključiti da je tužitelju uskraćena prilika da bolje osigura svoju obranu, što je neizbježno utjecalo na sadržaj pobijane odluke (vidjeti, u tom smislu, presude od 16. siječnja 2019., Komisija/United Parcel Service, C‑265/17 P, EU:C:2019:23, t. 56.; od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C‑558/17 P, EU:C:2019:289, t. 77. i 78. i od 25. lipnja 2020., HF/Parlament, C‑570/18 P, EU:C:2020:490, t. 73.).
132 U tim okolnostima, valja prihvatiti drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na povredi prava na saslušanje.
133 Slijedom toga, valja poništiti pobijanu odluku i obavijest o terećenju u dijelu u kojem se odnose na primitke od rada, davanja iz socijalne sigurnosti i putne troškove povezane sa zapošljavanjem parlamentarnog asistenta u razdoblju od 22. svibnja 2015. do 31. ožujka 2016., pri čemu nije potrebno ispitati druge argumente istaknute u okviru drugog tužbenog razloga, treći do peti tužbeni razlog, kao ni dopuštenost dokaza koji je tužitelj podnio 22. studenoga 2022. i njegov zahtjev koji se odnosi na mjere izvođenja dokaza.
IV. Troškovi
134 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Osim toga, prema članku 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.
135 U ovom slučaju valja odlučiti da će, u skladu s tužiteljevim zahtjevom i uzimajući u obzir razmatranja koja su navela Opći sud da djelomično obustavi postupak, Parlament snositi sve troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Obustavlja se postupak pokrenut povodom tužbe za poništenje, u dijelu u kojem je usmjerena protiv, s jedne strane, odluke Glavnog tajnika Europskog parlamenta od 16. ožujka 2021. kojom se u odnosu na osobu TC utvrđuje potraživanje za pogrešno isplaćen iznos na ime troškova parlamentarne pomoći te se nalaže povrat tog iznosa i, s druge strane, obavijesti o terećenju br. 7010000523 od 31. ožujka 2021. u dijelu u kojem se odnose na primitke od rada, davanja iz socijalne sigurnosti i putne troškove povezane sa zapošljavanjem osobe A u razdoblju od 1. travnja. do 22. studenoga 2016., u iznosu od 28 083,67 eura.
2. Prethodno spomenuta Odluka Glavnog tajnika Parlamenta od 16. ožujka 2021. i obavijest o terećenju br. 7010000523 od 31. ožujka 2021. poništavaju se u dijelu u kojem se njima osobi TC nalaže povrat primitaka od rada, davanja iz socijalne sigurnosti i putnih troškova povezanih sa zapošljavanjem osobe A u razdoblju od 22. svibnja 2015. do 31. ožujka 2016., u iznosu od 50 754,54 eura.
3. Parlamentu se nalaže snošenje troškova.
Frendo | | Martín y Pérez de Nanclares |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. lipnja 2023.
Potpisi