Zahtjev za prethodnu odluku koji je 21. srpnja 2023. uputio Sąd Najwyższy (Poljska) – E. S.A./W. sp. z o.o. i Bank S.A.
(predmet C-459/23, E.)
Jezik postupka: poljski
Sud koji je uputio zahtjev
Sąd Najwyższy
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: E. S.A.
Tuženici: W. sp. z o.o., Bank S.A.
Prethodna pitanja
Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, s obzirom na tumačenje koje je Sud Europske unije utvrdio u predmetu C-487/19 W. Ż., tumačiti na način da se imenovanjem suca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) na privremenu dužnost u drugo vijeće Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) bez njegova pristanka povređuje načelo nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca, slično kao i premještanjem suca redovnog suda između dvaju odjela istoga suda, kada:
– je sucu Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) određeno da odlučuje u predmetima čiji se predmet ne preklapa s materijalnom nadležnošću vijeća u koje je imenovan;
– protiv odluke o tom imenovanju sudac nema mogućnost podnošenja pravnog lijeka koja ispunjava zahtjeve iz točke 118. presude u predmetu C-487/[19] W. Ż.;
– odluku Pierwszeg Prezesa Sądu Najwyższego (prvi predsjednik Vrhovnog suda, Poljska) o imenovanju na dužnost u drugo vijeće i odluku predsjednika koji usmjerava rad Izbe Cywilne Sąda Najwyższyjeg (građansko vijeće Vrhovnog suda, Poljska) o dodjeli konkretnog predmeta donijele su osobe koje su na dužnost sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) imenovane u istim okolnostima kao i u predmetu C-487/[19] W. Ż., a, s obzirom na dosadašnju sudsku praksu, sudski postupci u kojima sudjeluju takve osobe ništavi su jer povređuju pravo stranke na pošteno suđenje utvrđeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda;
– u nacionalnom pravu ne postoji osnova za imenovanje suca bez njegova pristanka na određeno vrijeme na dužnost u vijeće Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koje nije ono u kojem obavlja dužnost, uz istodobnu obvezu da odlučuje u matičnom vijeću;
– imenovanje suca bez njegova pristanka na određeno vrijeme na dužnost u vijeće Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koje nije ono u kojem obavlja dužnost dovodi do povrede članka 6. točke (b) Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena?1
Neovisno o odgovoru na prvo pitanje, treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a tumačiti na način da „zakonom ustanovljeni sud” nije sud ustanovljen na način da su odluku prvog predsjednika Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) o imenovanju na dužnost u drugo vijeće Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i odluku predsjednika koji usmjerava rad građanskog vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) o dodjeli konkretnih predmeta donijele osobe koje su na dužnost sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) imenovane u istim okolnostima kao i u predmetu C-487/[19] W. Ż., a, s obzirom na dosadašnju sudsku praksu, sudski postupci u kojima sudjeluju takve osobe ništavi su jer povređuju pravo stranke na pošteno suđenje utvrđeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje ili odgovora na drugo pitanje prema kojem tako uspostavljeni sud nije „zakonom ustanovljeni” sud, treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a i načelo nadređenosti prava Unije tumačiti na način da suci koji su imenovani u sastav suda uspostavljenog na način opisan u prvom i drugom pitanju mogu odbiti obavljanje aktivnosti u predmetu koji im je dodijeljen, uključujući donošenje odluka, te smatrati odluku o imenovanju na dužnost u drugo vijeće Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i odluku o dodjeli konkretnih predmeta nepostojećima ili pak trebaju donijeti odluku, a strankama prepustiti da odluče o eventualnom osporavanju te odluke zbog povrede strankina prava da njezin predmet razmotri sud koji ispunjava zahtjeve iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a i članka 47. Povelje?
U slučaju da se na navedena pitanja odgovori da je sud koji je uputio zahtjev zakonom ustanovljeni sud u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, treba li članak 3. stavak 3. točku (b) u vezi s člankom 20. te članak 1. stavak 2. točku (c) Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga 1 tumačiti na način da je javno poduzeće iz članka 2. stavka 1. točke (b) te direktive koje obavlja djelatnost veleprodaje i maloprodaje električne energije dužno u postupku javne nabave kupovati zelene certifikate iz članka 2. točaka (k) i (l) Direktive 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora te o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage direktiva 2001/77/EZ i 2003/30/EZ2 ?
U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje, treba li članak 14. u vezi s člankom 1. stavkom 4. Direktive 2004/17 tumačiti na način da takvo poduzeće i proizvođač energije iz obnovljivih izvora trebaju sklopiti okvirni sporazum u skladu s postupcima predviđenima za javnu nabavu kada procijenjena ukupna vrijednost zelenih certifikata (iako nije navedena u ugovoru) kupljenih u okviru izvršenja tog ugovora prelazi prag iz članka 16. točke (a) te direktive, dok vrijednost pojedinačnih transakcija koje su sklopljene u okviru izvršenja tog ugovora ne prelazi taj prag?
U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto i peto pitanje, predstavlja li sklapanje ugovora uz potpuno nepoštovanje odredbi o javnoj nabavi slučaj o kojem je riječ u članku 2.d stavku 1. točki (a) Direktive Vijeća 92/13/EEZ od 25. veljače 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa o primjeni pravila Zajednice u postupcima nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnoga gospodarstva, energetskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru1 ili drugi slučaj povrede prava Unije u području javne nabave koji omogućuje proglašenje ništavosti ugovora izvan postupka predviđenog nacionalnim pravom kojim se provodi ta direktiva?
U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto, peto i šesto pitanje, treba li opće načelo zabrane zlouporabe prava tumačiti na način da poduzeće naručitelj iz članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/17 ne može zahtijevati poništenje ugovora koji je sklopilo s dobavljačem protivno nacionalnim odredbama kojima se provode direktive Unije u području javne nabave kada stvarni razlog zahtjeva za poništenje ugovora nije poštovanje prava Unije, nego to što se naručitelju smanjila isplativost provedbe tog ugovora?
____________
1 SL 2003., L 299, str. 9. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)
1 SL 2004., L 134, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 43.)
1 SL 2009., L 140, str. 16. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 11., str. 39.)
1 SL 1992., L 76, str. 14. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 72.)