PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
11. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Registracija, evaluacija, autorizacija i ograničavanje kemikalija – Uredba (EZ) br. 1907/2006 (Uredba REACH) – Članak 2. stavak 1. točka (b) – Područje primjene – Članak 3. točke 10. i 11. – Pojmovi,uvoz’ i,uvoznik’ – Članak 6. – Obveza registracije – Osoba koja preuzima odgovornost za registraciju – Uredba (EU) br. 952/2013 – Carinski zakonik Europske unije – Carinsko skladištenje”
U predmetu C‑654/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio rechtbank van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen, afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu, građansko vijeće, Belgija), odlukom od 17. listopada 2022., koju je Sud zaprimio 19. listopada 2022., u postupku
FOD Volksgezondheid, Veiligheid van de Voedselketen en Leefmilieu
protiv
Triferto Belgium NV,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: C. Lycourgos, predsjednik vijeća, O. Spineanu‑Matei, J.-C. Bonichot, S. Rodin (izvjestitelj) i L. S. Rossi, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: A. Lamote, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 12. listopada 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Triferto Belgium NV, E. Vermeulen, advocaat, i S. A. Gawronski, advocate,
– za belgijsku vladu, S. Baeyens, P. Cottin i C. Pochet, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Rysman, avocate,
– za Europsku komisiju, E. Mathieu, K. Mifsud‑Bonnici, F. Moro i G. Wils, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 16. studenoga 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 1. točke (b), članka 3. točaka 10. i 11. i članka 6. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL 2006., L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EU) br. 1272/2008 od 16. prosinca 2008. (SL 2008., L 353, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 60., str. 141.; u daljnjem tekstu: Uredba REACH).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između FOD‑a Volksgezondheid, Veiligheid van de Voedselketen & Leefmilieu (Savezna javna služba za zdravlje, sigurnost prehrambenog lanca i okoliš, Belgija) (u daljnjem tekstu: SPF Santé publique) i društva Triferto Belgium NV (u daljnjem tekstu: Triferto), sa sjedištem u Gentu (Belgija), u vezi s novčanom kaznom izrečenom potonjem zbog povrede obveze registracije tvari iz članka 6. stavka 1. Uredbe REACH.
Pravni okvir
Uredba REACH
3 U skladu s uvodnim izjavama 10., 16., 17. i 19. Uredbe REACH:
„(10) Smatra se da tvari pod carinskim nadzorom koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnim zonama ili slobodnim skladištima radi ponovnog izvoza ili u provozu nisu u uporabi u smislu ove Uredbe te bi ih stoga trebalo isključiti iz njezinog područja primjene. Prijevoz opasnih tvari i opasnih [smjesa] željeznicom, cestom, unutarnjim vodnim putovima, morem i zrakom također bi trebalo isključiti iz njezinog područja primjene budući da se na taj prijevoz već primjenjuje posebno zakonodavstvo.
[…]
(16) Ovom se Uredbom utvrđuju posebne dužnosti i obveze proizvođača, uvoznika i daljnjih korisnika tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima. Ova se Uredba temelji na načelu da bi industrija pri proizvodnji, uvozu i uporabi tvari odnosno njihovom stavljanju na tržište trebala postupati s odgovornošću i pažnjom koja je potrebna da se osigura da u razumno predvidivim uvjetima ne dođe do štetnih učinaka na zdravlje ljudi i okoliš.
(17) Trebalo bi prikupiti sve relevantne informacije o tvarima pojedinačno, u smjesama i proizvodima koje su raspoložive i koje mogu pomoći u utvrđivanju opasnih svojstava te sustavno prosljeđivati preporuke o mjerama upravljanja rizikom unutar lanaca opskrbe kako bi se spriječili štetni učinci na zdravlje ljudi i okoliš. […]
[…]
(19) Stoga bi u odredbama o registraciji trebalo predvidjeti da proizvođači i uvoznici pribave podatke o tvarima koje proizvode odnosno uvoze, da te podatke koriste kod procjene rizika vezanih uz te tvari te da utvrde i preporučuju odgovarajuće mjere upravljanja rizikom. Da bi se osiguralo ispunjavanje tih obveza, ali i u interesu transparentnosti, trebalo bi predvidjeti da se pri registraciji [Europskoj agenciji za kemikalije (u daljnjem tekstu: ECHA)] dostavi dosje koji sadrži sve te informacije. Trebalo bi dopustiti slobodan promet registriranih tvari na unutarnjem tržištu.”
4 Članak 1. te uredbe, naslovljen „Cilj i područje primjene”, u svojem stavku 1. određuje:
„Svrha je ove Uredbe osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za procjenu opasnosti tvari, kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu te istovremeno povećati konkurentnost i inovativnost.”
5 Člankom 2. stavkom 1. točkom (b) navedene uredbe, naslovljenom „Primjena”, propisuje se:
„Ova se Uredba ne primjenjuje na:
[…]
(b) tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima koje podliježu carinskom nadzoru, pod uvjetom da se te tvari ne podvrgavaju obradi ili preradi, i koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu radi ponovnog izvoza ili u provozu”.
6 U članku 3. te uredbe, naslovljenom „Definicije”, u njegovim točkama 10., 14. i 24. predviđa se:
„U smislu ove Uredbe:
[…]
10. uvoz je fizičko uvođenje u carinsko područje Zajednice;
11. uvoznik je fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u Zajednici koja je odgovorna za uvoz;
12. stavljanje na tržište je isporučivanje odnosno stavljanje na raspolaganje trećoj osobi bilo uz naknadu ili besplatno. Uvoz se smatra stavljanjem na tržište;
13. daljnji korisnik je fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u Zajednici, osim proizvođača i uvoznika, koja koristi tvari pojedinačno ili u smjesi u okviru svoje industrijske ili profesionalne djelatnosti. […];
14. distributer je fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u Zajednici, uključujući trgovca na malo, koja isključivo skladišti i stavlja na tržište tvar pojedinačno ili u smjesi za treće osobe;
[…]
24. uporaba je prerada, formuliranje, potrošnja, skladištenje, držanje, obrada, punjenje u spremnike, premještanje iz jednog spremnika u drugi, miješanje, proizvodnja proizvoda ili bilo kakvo drugo korištenje”.
7 Članak 5. Uredbe REACH naslovljen je „Bez podataka nema tržišta” te se njime propisuje:
„Podložno člancima 6., 7., 21. i 23., tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima ne smiju se proizvoditi u Zajednici niti stavljati na tržište ako nisu registrirane u skladu s odgovarajućim odredbama ove glave, ako se to zahtijeva.”
8 U članku 6. stavku 1. te uredbe, naslovljenom „Opća obveza registracije tvari pojedinačno ili u pripravcima”, propisuje se:
„Ako u ovoj Uredbi nije predviđeno drukčije, svaki proizvođač odnosno uvoznik tvari pojedinačno ili u jednoj ili više smjesa u količinama od 1 tone godišnje i više dužan je [ECHA‑i] podnijeti registraciju.”
9 U skladu s člankom 10. navedene uredbe, naslovljenim „Informacije koje se dostavljaju za potrebe registracije”, propisuje se:
„Registracija iz članka 6. i članka 7. stavka 1. ili 5. obuhvaća sljedeće informacije:
(a) tehnički dosje uključujući:
[…]
[…]
(b) izvješće o kemijskoj sigurnosti u formatu utvrđenom u Prilogu I., ako se ono zahtijeva u članku 14. Odgovarajući dijelovi tog izvješća mogu uključivati relevantne kategorije uporabe i izloženosti, ako podnositelj registracije to smatra potrebnim.”
10 Člankom 21. Uredbe REACH, naslovljenom „Proizvodnja i uvoz tvari”, stavkom 1. prvom rečenicom određuje se:
„Ne dovodeći u pitanje članak 27. stavak 8., podnositelj registracije može započeti odnosno nastaviti s proizvodnjom ili uvozom tvari ili proizvodnjom ili uvozom proizvoda u roku od tri tjedna od datuma dostave, ako Agencija ne da naznake koje upućuju na suprotno u skladu s člankom 20. stavkom 2.”
11 Člankom 22. te uredbe, naslovljenim „Daljnje obveze podnositelja registracije”, u stavku 1. određuje se:
„Podnositelj registracije dužan je, na vlastitu inicijativu i bez odgađanja, ažurirati registraciju u skladu s novim relevantnim informacijama i dostaviti ju Agenciji u sljedećim slučajevima:
[…]”
Carinski zakonik
12 U članku 5. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2. i SL 2018., L 294, str. 44.), naslovljenom „Definicije”, u točkama 3., 11. i 17. propisuje se:
„Za potrebe ovog Zakonika, primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
3. ,carinske provjere’ znači posebne radnje koje obavljaju carinska tijela kako bi osigurala poštovanje carinskog zakonodavstva i drugog zakonodavstva koje regulira ulazak, izlazak, provoz, kretanje, smještaj i uporabu robe u posebne svrhe koja se kreće između carinskog područja Unije i zemalja ili područja izvan tog područja, te prisutnost i kretanje robe koja nije roba Unije unutar carinskog područja Unije i robe koje je stavljena u postupak uporabe u posebne svrhe;
[…]
11. ,deklaracija za privremeni smještaj’ znači radnja kojom osoba navodi u propisanom obliku i na propisani način, da je roba u privremenom smještaju;
[…]
17. ,privremeni smještaj’ znači situacija u kojoj je roba koja nije roba Unije privremeno smještena pod carinski nadzor u razdoblju između podnošenja carini i stavljanja u carinski postupak ili ponovni izvoz.”
13 Postupak privremenog smještaja robe uređen je člancima 144. do 152. Carinskog zakonika, koji se nalaze u odjeljku 3. poglavlja 2. glave IV. tog zakonika. U skladu s tim postupkom roba koja nije iz Europske unije (u daljnjem tekstu: roba koja nije roba Unije) stavlja se u privremeni smještaj u trenutku njezina podnošenja carini. Ta roba može ostati u tom postupku najviše 90 dana.
14 Carinski postupak provoza predmet je članaka 226. do 236. navedenog zakonika, koji su dio odjeljka 1. poglavlja 2. glave VII. tog zakonika i obuhvaća, s jedne strane, postupak vanjskog provoza koji omogućuje kretanje robe koja nije roba Unije od jednog do drugog mjesta unutar carinskog područja Unije, a da ta roba ne podliježe uvoznim carinama, drugim davanjima ili mjerama trgovinske politike. S druge strane, on obuhvaća postupak unutarnjeg provoza koji omogućuje kretanje robe Unije od jedne do druge točke tog carinskog područja preko zemlje ili područja izvan navedenog carinskog područja, bez izmjene njezina carinskog statusa.
15 Carinski postupak privremenog smještaja robe uređen je člancima 240. do 242. Carinskog zakonika, koji se nalaze u odjeljku 2. poglavlja 3. glave VII. tog zakonika. Tim se postupkom omogućuje skladištenje robe koja nije roba Unije u prostorijama ili bilo kojem drugom mjestu odobrenom za taj postupak, takozvanim „carinskim skladištima”, od strane carinskih tijela i podliježe carinskom nadzoru. Carinska skladišta mogu biti na raspolaganju svim osobama za carinsko skladištenje robe („javno carinsko skladište”) ili korisniku odobrenja za carinsko skladištenje za smještaj robe („privatno carinsko skladište”).
16 Odjeljak 3. poglavlja 3. glave VII. navedenog zakonika sadržava njegove članke 243. do 249., koji se odnose na carinski postupak slobodne zone u koji je roba u mirovanju stavljena, među ostalim, bez plaćanja uvoznih carina i drugih poreza.
Glavni postupak i prethodna pitanja
17 Društvo Triferto je 2019. od društva Dreymoor Fertilizers Overseas PTE LTD, sa sjedištem u Singapuru, naručilo više od jedne tone uree. Ta roba dolazila je iz treće zemlje, a ugovoreno mjesto isporuke bilo je Gent. Na zahtjev potonjeg društva, društvo Belor‑Eurofert Gmbh (u daljnjem tekstu: društvo Belor), sa sjedištem u Bambergu (Njemačka), uvelo je fizički u Uniju pošiljku uree o kojoj je riječ u glavnom te ju je skladištilo u carinskom skladištu u Gentu. Društvo Belor je prethodno, tvrdeći da je uvoznik, u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe REACH, podnijelo ECHA‑i zahtjev za registraciju uree o kojoj je riječ u glavnom postupku te je podnijelo carinsku deklaraciju za tu robu.
18 Nakon nadzora radi provjere poštovanja Uredbe REACH, provedene 11. veljače 2020., SPF Santé publique smatrao je da uvoznikom treba smatrati društvo Triferto, a ne društvo Belor, u smislu odredbi članaka 3. i 6. Uredbe REACH. Budući da je smatrao da je na društvu Trifertu da zatraži registraciju uree o kojoj je riječ u glavnom postupku, SPF Santé publique mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 32 856 eura.
19 Zajedničkom tužbom podnesenom 10. veljače 2022. društvo Triferto i SPF Santé publique pokrenuli su postupak pred rechtbankom van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen, afdeling Gent (Prvostupanjski sud Istočne Flandrije, Odjel u Gentu, Belgija), koji je sud koji je uputio zahtjev.
20 Podsjećajući na relevantne odredbe prava Unije, taj se sud pita o tumačenju pojma „uvoznik” u smislu članka 3. točke 11. Uredbe REACH, s obzirom na to da taj pojam, prema njegovu mišljenju, ima odlučujuću važnost za pravilnu primjenu njezina članka 6. stavka 1.
21 Osim toga, navedeni se sud pita o tumačenju članka 2. stavka 1. točke (b) navedene uredbe, prema kojem se potonji ne primjenjuje na tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima koje podliježu carinskom nadzoru, pod uvjetom da se te tvari ne podvrgavaju obradi ili preradi, i koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu radi ponovnog izvoza ili u provozu.
22 Sud koji je uputio zahtjev navodi da, prema mišljenju SPF Santéa publique pojam „uvoznik” u smislu Uredbe REACH treba tumačiti na način da se on odnosi na osobu koja je tvar izravno kupila u trećoj zemlji, a ne na osobu koja je tvar uvela/prevezla u Uniju. SPF Santé publique u tom pogledu temelji svoju odluku na podacima koji se nalaze na ECHA‑inoj internetskoj stranici.
23 Sud koji je uputio zahtjev ističe da, s druge strane, društvo Triferto tvrdi da uvoznikom treba smatrati poduzeće koje je odgovorno za fizičko uvođenje tvari, neovisno o tome tko je tvar kupio. To društvo također tvrdi da predmetni poduzetnici mogu dogovoriti bilo da je poduzetnik koji podnosi carinsku deklaraciju, uvoznik u smislu Uredbe REACH i stoga odgovoran za registraciju pri ECHA‑i bilo da je konačna odgovornost za uvoz na poduzetniku koji nije pošiljatelj ili pružatelj logističkih usluga, u kojem slučaju je taj poduzetnik uvoznik u smislu te uredbe. Društvo Triferto se u tom pogledu poziva na tematski informacijski list koji se odnosi na navedenu uredbu i uvoznike koje su na internetu objavila nizozemska tijela.
24 U tim je okolnostima rechtbank van eerste aanleg Oost‑Vlaanderen, afdeling Gent (Prvostupanjski sud za Istočnu Flandriju, Odjel u Gentu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 6. stavak 1. kao i članak 3. točke 10. i 11. Uredbe REACH tumačiti na način da osoba koja naruči, odnosno kupi tvar od proizvođača s poslovnim nastanom izvan Europske unije ima obvezu registracije čak i ako sve formalnosti u pogledu fizičkog uvođenja u carinsko područje Unije stvarno obavi treća osoba koja izričito i potvrdi da je za to odgovorna?
Je li za odgovor na to pitanje relevantno je li količina koja se naručuje, odnosno kupuje samo dio (ali više od jedne tone) veće količine iste tvari istog proizvođača s poslovnim nastanom izvan Europske unije koju ta treća osoba uvede u carinsko područje Unije kako bi je na tom području uskladištila u carinskom skladištu?
2. Treba li članak 2. stavak 1. točku (b) Uredbe REACH tumačiti na način da ni tvari koje se (stavljanjem u postupak J – tarifni broj 71 00 u polju 37 jedinstvene carinske deklaracije) skladište u carinskom skladištu nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe REACH sve dok se u kasnijoj fazi ne uklone i ne stave u drugi carinski postupak (primjerice puštanje robe u slobodni promet)?
Ako da: treba li članak 6. stavak 1. kao i članak 3. točke 10. i 11. Uredbe REACH tumačiti na način da se obveza registracije u tom slučaju odnosi na osobu koja je tvar izravno kupila izvan Unije te je preuzme (a da prethodno nije tu tvar fizički uvela u carinsko područje Unije), čak i ako je tu tvar već registriralo treće poduzeće koje ju je prethodno fizički uvelo u carinsko područje Unije?”
Prethodna pitanja
Prvi dio drugog pitanja
25 Prvim dijelom svojeg drugog pitanja, koje valja najprije ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 1. točku (b) Uredbe REACH tumačiti na način da se isključenje iz područja primjene te uredbe predviđeno u toj odredbi primjenjuje samo na tvari, sadržane u smjesama ili proizvodima koje podliježu carinskoj provjeri i koje nisu podvrgnute nikakvom postupku obrade ili prerade, ako se te tvari nalaze u jednoj od situacija koje su izričito navedene u toj odredbi.
26 U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Uredbe REACH ta se uredba ne primjenjuje na tvari „koje podliježu carinskom nadzoru, pod uvjetom da se te tvari ne podvrgavaju obradi ili preradi, i koje se nalaze u privremenom skladištu, u slobodnoj zoni ili slobodnom skladištu radi ponovnog izvoza ili u provozu”.
27 Iz toga slijedi da se Uredba REACH ne primjenjuje na tvari podnesene carini koje ispunjavaju dva uvjeta, odnosno, prvi, da te tvari nisu ni na koji način obrađene ili prerađene i, drugi, da se nalaze u jednoj od situacija iz te odredbe.
28 U ovom slučaju iz pojašnjenja koje je u svojem drugom pitanju pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je tvar o kojoj je riječ u glavnom postupku bila predmet carinske provjere tijekom koje je bila uvrštena u postupak J, oznaku 71 00, polje 37. jedinstvene carinske isprave. Tom se oznakom navodi da je ta tvar stavljena u postupak carinskog skladištenja (71) te prethodno nije bila predmet prethodnog carinskog postupka (00).
29 Kao što je to istaknuto u točki 27. ove presude, kako bi se moglo primijeniti isključenje iz područja primjene Uredbe REACH navedeno u njezinu članku 2. stavku 1. točki (b), potrebno je, među ostalim, da se tvar o kojoj je riječ nalazi u jednoj od situacija iz te odredbe, odnosno privremenom smještaju, smještaju u slobodnu zonu ili slobodnom skladištu radi ponovnog izvoza ili provoza.
30 Budući da postupak carinskog skladištenja nije jedna od tih situacija, valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se postupak carinskog skladištenja iz članaka 240. do 242. Carinskog zakonika, koji se nalaze u odjeljku 2. poglavlja 3. glave VII. tog zakonika, ipak izjednačiti s jednom od navedenih situacija radi razgraničenja područja primjene Uredbe REACH.
31 Što se tiče, kao prvo, privremenog smještaja, on je obuhvaćen člankom 5. točkama 11. i 17. Carinskog zakonika i uređen člancima 144. do 152. tog zakonika, koji su dio odjeljka 3. poglavlja 2. glave IV. navedenog zakonika. Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 34. svojeg mišljenja, riječ je o alternativnoj situaciji u odnosu na stavljanje u carinski postupak, a stoga i skladištenju u carinskom skladištu, tako da se potonji postupak ne može izjednačiti s privremenim skladištenjem.
32 Kao drugo, što se tiče postupka koji se odnosi na stavljanje robe u slobodnu zonu, kako je naveden u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH, iako je taj postupak, poput carinskog skladištenja, obuhvaćen postupcima skladištenja iz poglavlja 3. glave VII. Carinskog zakonika, on je ipak uređen drugim odjeljkom tog poglavlja, odnosno njegovim odjeljkom 3., koji sadržava članke 243. do 249. tog zakonika. Prema tome, kao što je to nezavisna odvjetnica primijetila u točki 35. svojeg mišljenja, ta se dva carinska postupka međusobno isključuju.
33 Kao treće, što se tiče postupka slobodnog skladištenja, također spomenutog u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH, dovoljno je istaknuti da, kao što je to navela nezavisna odvjetnica u točki 36. svojeg mišljenja, taj sustav u trenutku nastanka činjenica iz kojih proizlazi glavni postupak više nije bio predviđen Carinskim zakonikom.
34 Kao četvrto i posljednje, postupak provoza predstavlja, kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točki 38. svojeg mišljenja, poseban carinski postupak, različit od postupaka skladištenja, koji je obuhvaćen poglavljem 2. glave VII. Carinskog zakonika i koji se zbog toga također ne može izjednačiti s postupkom carinskog skladištenja.
35 Iz toga proizlazi da je postupak carinskog skladištenja poseban carinski postupak koji se ne može izjednačiti s jednom od situacija navedenih u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe REACH.
36 Stoga, budući da ta odredba nije primjenjiva na tvari koje podliježu postupku carinskog skladištenja, te tvari ulaze u područje primjene Uredbe REACH, tako da ih treba smatrati uvezenima, u smislu članka 3. točke 10. te uredbe, od trenutka kada su prvi put fizički uvedene na carinsko područje Unije.
37 Zaključak naveden u točki 35. ove presude potkrijepljen je ciljevima Uredbe REACH kao i pravilom „Bez podataka nema tržišta” iz članka 5. te uredbe.
38 U tom pogledu, s jedne strane, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe REACH, ona „za svrhu ima osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša, uključujući promicanje alternativnih metoda za procjenu opasnosti tvari, kao i stavljanje u slobodan promet tvari na unutarnjem tržištu te istodobno povećati konkurentnost i inovativnost”. S druge strane, članak 5. te uredbe u načelu zabranjuje stavljanje na tržište tvari koja nije registrirana u skladu s odgovarajućim odredbama navedene uredbe, ako se to zahtijeva. Na temelju članka 3. točke 12. te uredbe, svaki se uvoz smatra stavljanjem na tržište.
39 U skladu sa sudskom praksom Suda, cilj Uredbe REACH nije urediti izvoz tvari, nego se njome uspostavlja pravni okvir koji se primjenjuje na proizvođače, uvoznike i daljnje korisnike kada proizvode, uvoze, stavljaju na tržište ili upotrebljavaju tvari kako bi se osiguralo slobodno kretanje robe kao i visoka razina zaštite zdravlja ljudi i okoliša na unutarnjem tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 27. travnja 2017., Pinckernelle, C‑535/15, EU:C:2017:315, t. 43.). Pod uvjetom da je ispunjen uvjet koji se odnosi na izostanak obrade i prerade iz članka 2. stavka 1. točke (b) te uredbe, valja smatrati da se, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 10. navedene uredbe, tvari koje se nalaze u nekoj od situacija iz te odredbe u toj fazi ne koriste u Uniji. Stoga se isključenje iz područja primjene predviđeno navedenom odredbom temelji na okolnosti da nije vjerojatno da će se rizici povezani s tim tvarima ostvariti u Uniji.
40 Slijedom toga, na prvi dio drugog pitanja valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 1. točku (b) Uredbe REACH treba tumačiti na način da se isključenje iz područja primjene te uredbe predviđeno u toj odredbi primjenjuje samo na tvari, kao takve ili sadržane u smjesama ili proizvodima koje podliježu carinskoj provjeri i koje nisu podvrgnute nikakvom postupku obrade ili prerade, ako se te tvari nalaze u jednoj od situacija izričito navedenih u navedenoj odredbi.
41 S obzirom na odgovor na prvi dio drugog pitanja, nije potrebno odgovarati na njegov drugi dio.
Prvo pitanje
42 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točke 10. i 11. i članak 6. Uredbe REACH tumačiti na način da kupac više od jedne tone godišnje tvari uvezene u Uniju i koja ulazi u područje primjene te uredbe nije dužan sam podnijeti zahtjev za registraciju te tvari ako je druga osoba sa sjedištem u Uniji preuzela odgovornost za uvoz navedene tvari u Uniju.
43 U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe REACH uvoznik koji uvozi tvar u količinama od jedne tone godišnje i više dužan je ECHA‑i podnijeti zahtjev za registraciju.
44 U tom pogledu iz teksta članka 3. točaka 10. i 11. Uredbe REACH proizlazi da je za potrebe te uredbe, s jedne strane, „uvoz” „fizičko uvođenje [tvari] u carinsko područje [Unije]” i da je, s druge strane, „uvoznik” „fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u [Uniji] koja je odgovorna za uvoz”.
45 Kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točkama 48. i 49. svojeg mišljenja, iako se ne može isključiti da se odgovornost za fizičko uvođenje tvari na carinsko područje Unije može pripisati više fizičkih ili pravnih osoba s poslovnim nastanom u Uniji, takva okolnost ipak ne može dovesti do tumačenja članka 3. točke 11. i članka 6. Uredbe REACH na način da svaka od tih osoba mora podnijeti zahtjev za registraciju tih tvari.
46 Točno je da je, u vezi s uvodnom izjavom 17. te uredbe, cilj tih odredbi da se prikupe sve relevantne informacije dostupne o tvarima na koje se navedena uredba primjenjuje kako bi se doprinijelo utvrđivanju opasnih svojstava tih tvari. Prema tome, svaka količina takve tvari proizvedene ili uvezene u Uniju mora biti registrirana počevši od jedne tone godišnje. S obzirom na navedeno, kako bi se postigao taj cilj, nije nužno da više osoba koje se mogu kvalificirati kao „uvoznik” u okviru istog uvoza podnese zahtjev za registraciju predmetnih tvari. Pod uvjetom da je njegov zahtjev za upis u registar potpun, dovoljno je da samo jedna od tih osoba ispuni obvezu iz članka 6. stavka 1. te uredbe.
47 U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da samo društva Belor i Triferto mogu biti obuhvaćena pojmom „uvoznik” u smislu članka 3. točke 11. Uredbe REACH.
48 U tom pogledu valja istaknuti da, iako ECHA‑in vodič za registraciju, prema kojem uvoznika valja utvrditi ovisno o okolnostima svakog slučaja, može imati određenu praktičnu korist pružajući naznake koje omogućuju identifikaciju „osobe odgovorne za uvoz” u smislu članka 3. točke 11. Uredbe REACH, taj vodič ipak nema obvezujući karakter (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., FCD i FMB, C‑106/14, EU:C:2015:576, t. 29.).
49 Osim toga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 51. do 53. svojeg mišljenja, iz navedenog vodiča proizlazi da, iako je osoba odgovorna za uvoz tvari često njezin adresat, ne može se isključiti da takvu odgovornost preuzme osoba koja organizira taj uvoz, pa čak i prodavatelj te tvari.
50 Stoga se na isti vodič ne može s uspjehom pozvati kako bi se isključila mogućnost da osoba u lancu opskrbe pod određenim uvjetima preuzme odgovornost za uvoz i registraciju tvari na temelju Uredbe REACH.
51 Međutim, odgovornost za uvoz i registraciju uvezene tvari ne može se preuzeti kako bi se zaobišle obveze koje proizlaze iz Uredbe REACH raspodjelom količine te tvari između različitih uvoznika, tako da je količina koja je tako dodijeljena svakom od njih, niža od praga obveze registracije ili jednog od pragova kojim se zahtijeva pružanje opširnijih informacija.
52 Nadalje, iz članka 10. Uredbe REACH proizlazi da se uz zahtjev za registraciju tvari mora priložiti potpun i detaljan dosje o toj tvari, kao i izvješće o kemijskoj sigurnosti navedene tvari i, s druge strane, iz članka 22. stavka 1. prvog podstavka te Uredbe proizlazi da je na deklarantu, u određenim okolnostima, da spontano ažurira svoju registraciju bez nepotrebnog odgađanja dodavanjem novih relevantnih informacija koje je dužan dostaviti ECHA‑i.
53 Iz toga slijedi, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 56. svojeg mišljenja, da preuzimanje odgovornosti za uvoz tvari u smislu članka 3. točke 10. Uredbe REACH pretpostavlja da svi subjekti uključeni u taj uvoz imaju legitimna očekivanja da osoba koja preuzima odgovornost za registraciju te tvari raspolaže potrebnim znanjima i sposobnostima za ispunjenje obveza koje proizlaze iz članaka 10. i 22. te uredbe. Stoga ti subjekti moraju postupati s dužnom pažnjom tako da prije navedenog uvoza osiguraju da je navedena osoba pri ECHA‑i stvarno registrirala količinu predmetne tvari.
54 U ovom slučaju, s obzirom na to da nijedan element spisa kojim Sud raspolaže ne upućuje na to da je društvo Belor preuzelo odgovornost za uvoz tvari o kojoj je riječ u glavnom postupku kako bi zaobišlo obveze predviđene Uredbom REACH i pod pretpostavkom da je utvrđeno da se zahtjev za registraciju koji je podnijelo to društvo u potpunosti odnosio na tu tvar na koju se odnosi taj uvoz, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, ne može se smatrati da je društvo Triferto samo trebalo registrirati navedenu tvar.
55 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 3. točke 10. i 11. i članak 6. Uredbe REACH treba tumačiti na način da kupac više od jedne tone godišnje tvari uvezene u Uniju koja ulazi u područje primjene te uredbe nije dužan sam podnijeti zahtjev za registraciju te tvari ako je druga osoba sa sjedištem u Uniji preuzela odgovornost za uvoz navedene tvari u Uniju, ta osoba je podnijela taj zahtjev i nijedan element ne upućuje na to da su zaobiđene obveze povezane s mehanizmom registracije koji je uspostavljen navedenom uredbom.
Troškovi
56 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
1. Članak 2. stavak 1. točku (b) Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EU) br. 1272/2008 od 16. prosinca 2008.,
treba tumačiti na način da se:
isključenje iz područja primjene Uredbe br. 1907/2006, kako je izmijenjena, predviđeno u toj odredbi primjenjuje samo na tvari, sadržane u smjesama ili proizvodima koje podliježu carinskoj provjeri i koje nisu podvrgnute nikakvom postupku obrade ili prerade, ako se te tvari nalaze u jednoj od situacija izričito navedenih u navedenoj odredbi.
2. Članak 3. stavci 10. i 11. i članak 6. Uredbe br. 1907/2006, kako je izmijenjena Uredbom br. 1272/2008,
treba tumačiti na način da:
kupac više od jedne tone godišnje tvari uvezene u Europsku uniju i koja ulazi u područje primjene Uredbe br. 1907/2006, kako je izmijenjena, nije dužan sam podnijeti zahtjev za registraciju te tvari ako je druga osoba sa sjedištem u Uniji preuzela odgovornost za uvoz navedene tvari u Uniju, ta osoba je podnijela taj zahtjev i nijedan element ne upućuje na to da su zaobiđene obveze povezane s mehanizmom registracije koji je uspostavljen tom uredbom.
Potpisi