Predmet C‑435/12

ACI Adam BV i dr.

protiv

Stichting de Thuiskopie

i

Stichting Onderhandelingen Thuiskopie vergoeding

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 5. stavak 2. točka (b) i stavak 5. – Pravo reproduciranja – Iznimke i ograničenja – Reproduciranje za privatnu uporabu – Zakonito obilježje porijekla primjerka – Direktiva 2004/48/EZ – Područje primjene“

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 10. travnja 2014.

1.        Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Pravo reproduciranja – Iznimka privatnog reproduciranja – Usko tumačenje – Mogućnost nametanja nositeljima autorskog prava trpljenja povreda svojih prava – Nedopuštenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, čl. 5. st. 2.)

2.        Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Pravo reproduciranja – Iznimka privatnog reproduciranja – Nacionalno zakonodavstvo koje ne razlikuje zakonitost i nezakonitost izvora korištenog za ostvarenje reproduciranja – Nedopuštenost – Nepostojanje tehničkih mjera za suzbijanje stvaranja nedopuštenih privatnih reproduciranja – Nepostojanje utjecaja

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, uvodna izjava 31. i čl. 5. st. 2. t. (b) i st. 5. i 6.)

3.        Usklađivanje zakonodavstava – Poštovanje prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2004/48 – Područje primjene – Tužba radi utvrđenja pravične naknade koju nositelji autorskog prava potražuju od gospodarskih subjekata – Isključenje

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/48)

1.        S obzirom na načelo uskog tumačenja odredaba direktive koje odstupaju od općeg načela utvrđenog tom istom direktivom, različite iznimke i ograničenja predviđena u članku 5. stavku 2. Direktive 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu trebaju biti usko tumačena. Takvo tumačenje zahtijeva da se ta odredba koja se odnosi na uvjete primjene iznimaka i ograničenja na pravo reproduciranja shvati u smislu da iznimka privatnog reproduciranja zabranjuje, naravno, nositeljima autorskog prava korištenje svojeg isključivog prava davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja u odnosu na osobe koje privatno reproduciraju njihova djela, međutim, protivi se tome da se ta odredba shvati na način da nameće, iznad tog izričito predviđenog ograničenja, nositeljima autorskog prava da trpe povrede svojih prava zbog privatnih reproduciranja.

(t. 22., 23., 25. i 31.)

2.        Kada je riječ o iznimci privatnog reproduciranja predviđenoj u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29/EZ o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, pravo Unije, a osobito navedenu odredbu, zajedno sa stavkom 5. tog članka, treba tumačiti u smislu da se protivi nacionalnom zakonodavstvu koje ne razlikuje slučaj u kojem je reproduciranje za privatnu uporabu ostvareno iz dopuštenog izvora od slučaja u kojem je taj izvor nedopušten. Okolnost da ne postoji nijedna primjenjiva tehnička mjera u smislu članka 6. navedene direktive za suzbijanje stvaranja nedopuštenih privatnih reproduciranja nije takve naravi da bi tu tvrdnju dovela u pitanje.

3.        Naime, iako države članice imaju mogućnost uvesti ili ne uvesti različite iznimke predviđene u navedenom članku 5., i to u skladu sa svojim pravnim tradicijama, jednom kad su odlučile uvesti određenu iznimku, ona se mora koherentno primjenjivati na način da ne povređuje ciljeve koje slijedi Direktiva 2001/29 u smislu osiguranja funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Doista, kad bi države članice raspolagale mogućnošću donošenja ili nedonošenja zakonodavstva koje omogućava reproduciranje za privatnu uporabu i iz nedopuštenog izvora, iz toga bi očito proizlazila povreda funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

Osim toga, takvo zakonodavstvo može prilikom svoje primjene povrijediti određene uvjete utvrđene člankom 5. stavkom 5. Direktive 2001/29. Naime, s jedne strane, priznanje da su takva reproduciranja moguća iz nedopuštenog izvora potaknulo bi distribuciju krivotvorenih ili piratskih djela, umanjujući nužno na taj način volumen prodaje ili drugih zakonitih transakcija zaštićenih djela na način koji je u suprotnosti s njihovim uobičajenim iskorištavanjem. S druge strane, primjena takvog nacionalnog zakonodavstva može dovesti do neopravdane štete nositeljima autorskog prava.

Konačno, u vezi s pravičnom naknadom koja se isplaćuje nositeljima prava, sustav naknade koji pri izračunu pravične naknade plative njegovim korisnicima ne razlikuje slučaj u kojem je reproduciranje za privatnu uporabu ostvareno iz dopuštenog izvora od slučaja u kojem je taj izvor nedopušten ne poštuje pravednu ravnotežu između prava i interesa, s jedne strane, autorâ i korisnikâ pravične naknade te, s druge strane, korisnikâ predmetâ zaštite. Naime, u takvom se sustavu uzrokovana šteta, i dakle iznos pravične naknade plative njegovim korisnicima, računa na temelju kriterija štete koju su autorima prouzročila reproduciranja za privatnu uporabu ostvarena iz dopuštenog izvora i reproduciranja ostvarena iz nedopuštenog izvora. Tako izračunat iznos u konačnici se prenosi na cijenu koju korisnici predmeta zaštite plaćaju u trenutku kada im se na raspolaganje stave oprema, uređaji i mediji koji omogućuju privatno reproduciranje.

(t. 34., 35., 38.‑40., 45., 46., 53.‑55. 58. i t. 1. izreke)

4.        Direktivu 2004/48/EZ o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti u smislu da se ne primjenjuje na postupak u kojem dužnici pravične naknade traže od suda koji je uputio zahtjev da donese pravna utvrđenja na teret tijela zaduženog za ubiranje i raspodjelu te naknade nositeljima autorskog prava, a koje se brani protiv tog zahtjeva. Naime, Direktiva 2004/48 ne može se primijeniti na postupak koji nije započeo tužbom koju je podnio nositelj prava u cilju sprečavanja, prestanka ili naknade svake povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva, nego tužbom koju su podnijeli gospodarski subjekti u vezi s pravičnom naknadom koju su dužni platiti.

(t. 63.‑65. i t. 2. izreke)