Predmet T‑126/14

Kraljevina Nizozemska

protiv

Europske komisije

„EFSJP – Komponenta za jamstva – EFJP i EPFRR – Financijski ispravak koji se primjenjuje na temelju neprijavljivanja kamata – Obveza obrazlaganja – Obveza pripisivanja kamata – Članak 32. stavak 5. Uredbe (EZ) br. 1290/2005 – Načelo ekvivalentnosti – Obveza dužne pažnje“

Sažetak – Presuda Općeg suda (drugo vijeće) od 24. studenoga 2015.

1.      Poljoprivreda – Zajednička poljoprivredna politika – Financiranje iz EFJP‑a – Postupak poravnanja računa – Iznos čiji povrat treba osigurati od države članice – Neizvršenje u predviđenim rokovima povrata iznosa koje država duguje zbog nepravilnosti ili nepažnje – Financijske posljedice – Obračunavanje kamata – Uvjet – Postojanje obveze obračuna kamata

(Uredba Vijeća br. 1290/2005, čl. 32. st. 1. i 5.)

2.      Poljoprivreda – Zajednička poljoprivredna politika – Financiranje iz EFJP‑a – Postupak poravnavanja računa – Iznos čiji povrat treba osigurati od države članice– Obveza države da na temelju članka 32. stavaka 1. i 5. Uredbe br. 1290/2005 zahtjeva kamate na iznose koji se duguju – Nepostojanje

(Uredba Vijeća br. 729/70 kako je izmijenjena Uredbom br. 1287/95, čl. 8. st. 2. alineja 2 i br. 1290/2005, čl. 32. st. 1. i 5.)

3.      Poljoprivreda – Zajednička poljoprivredna politika – Financiranje iz EFJP‑a – Postupak poravnavanja računa – iznos čiji povrat treba osigurati od države članice – Pozivanje na načelo ekvivalentnosti kako bi se zasnovala obveza zahtijevanja kamata prilikom povrata iznosa – Dopuštenost – Uvjet – Usporedivost potraživanja Unije s nacionalnim potraživanjima iste vrste – Usporedba potraživanja Unije koja se odnose na dodatne pristojbe u mljekarskom sektoru i izvozne subvencije s nacionalnim poreznim potraživanjima – Nepostojanje usporedivosti

(Uredba Vijeća br. 1290/2005, čl. 32. st. 1. i 5.)

4.      Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Doseg – Ovlast Općeg suda da zamijeni svoje vlastito obrazloženje onime autora pobijanog akta – Isključenje

(Art. 263 TFUE et 264 TFUE)

5.      Tužba za poništenje – Rokovi – Javnopravna narav

(Čl. 263., st. 6, UFEU‑a)

1.      Članak 32. Uredbe br. 1290/2005 koji se odnosi na financiranje zajedničke poljoprivredne politike, odnosi se na obveze država članica što se tiče povrata iznosa od korisnika zbog njihovih nepravilnosti ili nepažnje. Osobito, s jedne strane, u skladu s stavkom 1. navedenog članka, iznosi čiji je povrat osiguran zbog nepravilnosti ili nepažnje i pripadajuće kamate pripisuju se agenciji za plaćanja koja ih knjiži kao prihode namijenjene Europskom fondu za jamstva u poljoprivredi (EFJP) u mjesecu stvarnog primitka novca. S druge strane, stavak 5. članka 32. odnosi se na posebne slučajeve u kojima država članica nije povratila iznose u određenom roku. U tim slučajevima, predmetna država članica snosi 50 % financijskih posljedica neizvršenog povrata, a proračun Unije preostalih 50 %. Ovakva podjela financijske odgovornosti primjenjuje se na sve financijske učinke povezane s neizvršenim povratom nepravilnost isplaćenih iznosa, među kojima su osobito glavnice kao i pripadajuće kamate koje su trebali biti isplaćene na temelju članka 32. stavka 1. iste uredbe.

Iz toga slijedi da je Komisija, u načelu, omogućila da se u iznose koji se duguju na temelju članka 32. stavka 5. Uredbe br. 1290/2005 uključe pripadajuće kamate na potraživanja za koja nije izvršen povrat u roku, koji je određen u navedenoj odredbi. Međutim, to uključivanje kamata nužno ovisi o postojanju, u predmetnom slučaju, obveze države članice o kojoj je riječ da zahtijeva plaćanje kamate na predmetne iznose.

(t. 72., 73., 75.‑78.)

2.      Članak 32. stavci 1. i 5. Uredbe br. 1290/2005 ne sadržavaju nikakvu obvezu država članica da zahtijevaju kamate na potraživanja čiji je povrat potrebno osigurati. Naime, s jedne strane, kao uostalom i članak 8. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 729/70 koja se odnosi na financiranje zajedničke poljoprivredne politike, u verziji koja proizlazi iz Uredbe br. 1287/95, članak 32. stavak 1. Uredbe br. 1290/2005 sadržava samo obično pravilo proračunske raspodjele iznosa čiji je povrat osiguran zbog nepravilnosti ili nepažnje, a da nije predviđena obveza država članica da zahtijevaju kamate na te iznose čiji je povrat osiguran. S druge strane, člankom 32. stavkom 5. Uredbe br. 1290/2005 se ne uvodi ni obveza država članica da zahtijevaju kamate na iznose čiji povrat treba osigurati, s obzirom na to da ta odredba sadržava samo pravilo o raspodjeli financijske odgovornosti što se tiče posljedica neizvršenja povrata predmetnih iznosa, nakon proteka rokova iz te odredbe.

U tom pogledu, ako je točno da bi isključenje kamata iz iznosa koji je potrebno naplatiti, i stoga smanjenje iznosa koji se stavlja na teret odnosne države članice, primjenom članka 32. stavka 5. Uredbe br. 1290/2005, bilo nespojivo sa zaštitom financijskih interesa proračuna Unije, s obzirom na to da bi potonji proračun zbog toga snosio najveći dio financijskih posljedica izostanka naplate, u razumnim rokovima, iznosa koji se duguju zbog nepravilnosti.

(t. 80.‑82., 85., 86.)

3.      U području potraživanja u poljoprivredi, kada nema ni sektorskim propisima a ni u Uredbi br. 1290/2005 o financiranju zajedničke poljoprivredne politike, ne postoji nikakva obveza zahtijevanja kamata na takva potraživanja, takva obveza se, ako je potrebno temelji na načelu ekvivalentnosti, kada unutarnje pravo odnosne države članice predviđa naplatu kamata u okviru povrata koristi iste vrste koje su neopravdano primljene iz njihovog nacionalnog proračuna. Isto vrijedi i za financijske troškove koje su upravna tijela država članica dužna naplatiti za račun Unije

Ne mogu se smatrati istovjetnima, za potrebe primjene načela ekvivalentnosti, potraživanja koja se odnose na dodatne pristojbe u mljekarskom sektoru i na izvozne subvencije, s jedne strane, i nacionalna porezna potraživanja s druge strane. Naime, dodatne pristojbe na mlijeko namijenjene su prikupljanju sredstava za proračun Unije te ih obilježava njihova funkcija regulacije poljoprivrednih tržišta, dok nacionalne poreze obilježava njihova glavna, ako ne i isključiva, funkcija stvaranja prihoda za nacionalni proračun. Štoviše, poljoprivredne pristojbe naplaćuju se od strogo ograničene kategorije obveznika, a ne od cijelog stanovništva, a prihodi od dodatnih pristojbi namijenjeni su financiranju troškova sektora mlijeka i, točnije, uklanjanju proizvodnje koju su proizvođači ostvarili iznad svojih kvota.

Nadalje, svrha sustava izvoznih subvencija je omogućiti izvoz europskih proizvoda koji, u protivnom ne bi više bili isplativi za gospodarske subjekte. Po svojoj naravi izvozne subvencije koje predstavljaju korist dodijeljenu poljoprivrednicima razlikuju se od nacionalnih poreza. Naime, dok se izvozne subvencije financiraju iz proračuna Unije, nacionalni porezi povećavaju nacionalni proračun. Iako je točno da su iznosi koji se odnose na neopravdano dodijeljene izvozne subvencije koje su vraćene iskazani kao prihodi proračuna Unije, za razliku od povrata nacionalnih poreza, povratom nezakonitih izvoznih subvencija ne povećava se proračun Unije nego se nadoknađuju iznosi koji nikada nisu trebali biti isplaćeni.

(t. 91., 92., 97.‑100., 104., 106., 110., 111.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 121.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 142. i 149.)