PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE
(prvo vijeće)
19. svibnja 2015.
Predmet F‑59/14
Markus Brune
protiv
Europske komisije
„Javna služba – Javni natječaj EPSO/AD/26/05 – Neuvrštavanje na popis uspješnih kandidata – Poništenje od Službeničkog suda – Članak 266. UFEU‑a – Organizacija novog usmenog ispita – Odbijanje kandidata da na njemu sudjeluje – Nova odluka o tome da se kandidat ne uvrsti na popis uspješnih kandidata – Tužba za poništenje – Odbijanje – Presuda Službeničkog suda potvrđena povodom žalbe – Naknadni zahtjev za naknadu štete – Poštovanje razumnog roka“
Predmet: Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, koji se primjenjuje na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom M. Brune od Europske komisije u biti zahtijeva naknadu imovinske i neimovinske štete do koje je, prema njegovim tvrdnjama, došlo zbog gubitka mogućnosti da bude odabran i zaposlen kao dužnosnik Europske unije jer je Europski ured za odabir osoblja (EPSO), koji je postupao u ime Komisije, nezakonito odbio uvrstiti tužitelja na popis uspješnih kandidata natječaja EPSO/AD/26/05, što je Službenički sud utvrdio presudom od 29. rujna 2010. Brune/Komisija (F‑5/08, EU:F:2010:111, u daljnjem tekstu: presuda Brune I).
Odluka: Nalaže se Europskoj komisiji isplata M. Bruneu, na ime neimovinske štete pretrpljene od 6. ožujka 2007. do 4. veljače 2011., iznosa od 4000 eura, uvećanog za zatezne kamate računajući od 17. travnja 2013. po stopi koju je utvrdila Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja za razdoblje o kojem je riječ, uvećanoj za dva postotna boda. U preostalom dijelu tužba se odbija. Nalaže se Europskoj komisiji snošenje vlastitih troškova i polovine troškova M. Brunea. Nalaže se M. Bruneu snošenje polovine vlastitih troškova.
Sažetak
1. Tužbe dužnosnikâ – Rokovi – Zahtjev za naknadu štete upućen instituciji – Poštovanje razumnog roka – Kriteriji za ocjenu
(čl. 270. UFEU‑a; Statut Suda Europske unije, čl. 46.; Pravilnik o osoblju, čl. 91.)
2. Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Poništenje pobijanog akta ne osigurava primjerenu naknadu imovinske štete – Odšteta zbog gubitka mogućnosti da se bude odabran – Mjerila
(čl. 340. UFEU‑a)
3. Tužbe dužnosnikâ – Tužba za naknadu štete – Poništenje nezakonitog, pobijanog akta – Neimovinska šteta odvojena od nezakonitosti koja se ne može u potpunosti naknaditi poništenjem
(čl. 340 UFEU‑a)
1. U sporovima koji se temelje na članku 91. Statuta i članku 270. UFEU‑a na dužnosnicima i službenicima, ali također i na kandidatima natječaja, jest da institucijama u razumnom roku upute svaki zahtjev kojim se od Unije traži naknada štete koju je ona izazvala, i to računajući od trenutka kada su doznali za okolnost kojoj prigovaraju.
Razumnost roka u kojem je podnesen zahtjev za naknadu treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog predmeta i osobito s obzirom na važnost spora za dotičnu osobu, složenost predmeta i ponašanje stranaka u pitanju.
U tom pogledu – iako se ne primjenjuje neposredno i ne može predstavljati strogu i neprekoračivu granicu ispod koje bi svaki zahtjev bio dopušten, bez obzira na rok u kojem se zainteresirana osoba obratila administraciji sa svojim zahtjevom i okolnosti slučaja – treba, međutim, voditi računa o usporedbi s rokom zastare od pet godina koji članak 46. Statuta Suda Europske unije predviđa za tužbe za izvanugovornu odgovornost za štetu.
(t. 43. do 45.)
Izvori:
Sud: presuda od 28. veljače 2013., preispitivanje Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 28.
Prvostupanjski sud: presuda od 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, EU:T:2004:290, t. 65. i 66.
Opći sud Europske unije: rješenje od 18. srpnja 2011., Marcuccio/Komisija, T‑450/10 P, EU:T:2011:399, t. 29.
Službenički sud: presuda od 1. veljače 2007., Tsarnavas/Komisija, F‑125/05, EU:F:2007:18, t. 69., 70. i 71. i navedena sudska praksa i rješenje od 9. srpnja 2010., Marcuccio/Komisija, F‑91/09, EU:F:2010:87, t. 35.
2. U području izvanugovorne odgovornosti Unije, kada se radi o navodnoj materijalnoj šteti, poništenje pobijane odluke ne predstavlja samo po sebi primjerenu i dostatnu naknadu pretrpljene štete. Međutim, da bi se takva materijalna šteta mogla naknaditi, i dalje je potrebno da tužitelj dokaže da je ona bila stvarna i izvjesna.
Stoga, kada navodna šteta dovodi do gubitka mogućnosti za uspjeh na određenom natječaju i slijedom toga za imenovanje dužnosnikom Unije na temelju tog natječaja, izgubljena mogućnost mora biti stvarna i nepopravljiva.
Osim toga, činjenica uvrštavanja na popis uspješnih kandidata ili posebnu skupinu tog popisa ne daje stečeno pravo biti imenovan dužnosnikom. Naime, odluka povjerenstva za odabir kojom utvrđuje popis uspješnih kandidata ne daje uspješnim kandidatima na natječaju pravo na imenovanje, već samo potvrđuje ispunjavanje uvjeta za imenovanje. Nadalje, ispunjavanje uvjeta za zapošljavanje pretvara se u mogućnost zapošljavanja tek računajući od datuma kada se popunjava radno mjesto za koje se razumno može očekivati da će biti popunjeno tim uspješnim kandidatom.
(t. 76. do 78.)
Izvori:
Sud: presuda od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 54.
Prvostupanjski sud: presude od 5. prosinca 2000., Gooch/Komisija, T‑197/99, EU:T:2000:282, t. 71. i od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 52.
Službenički sud: presude od 13. rujna 2011., AA/Komisija, F‑101/09, EU:F:2011:133, t. 44. i 85.; od 11. srpnja 2013., CC/Parlament, F‑9/12, EU:F:2013:116, t. 114. do 116. i navedena sudska praksa i od 15. listopada 2014., De Bruin/Parlament, F‑15/14, EU:F:2014:236, t. 53.
3. U području izvanugovorne odgovornosti za štetu poništenje akta koji sadržava nezakonitost može samo po sebi predstavljati odgovarajuće i načelno dovoljno popravljanje ukupne neimovinske štete koju je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja je odvojiva od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje pa se tim poništenjem ne može u potpunosti popraviti.
U tom pogledu, u izostanku poništenja ukupnih rezultata otvorenog natječaja, uprava ne može ponovno stvoriti uvjete u kojima je taj natječaj trebalo organizirati kako bi bilo zajamčeno jednako postupanje prema svim kandidatima i objektivnost ocjenjivanja. Prema tome, organiziranje novog pojedinačnog usmenog testiranja ne može samo nužno nadoknaditi određenu neimovinsku štetu koju tužitelj trpi zbog činjenice da nije imao mogućnost prvo proći usmeni dio testiranja u redovnim uvjetima prema Pravilniku.
(t. 80. do 82.)
Izvori:
Prvostupanjski sud: presude od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 131. i od 19. studenoga 2009., Michail/Komisija, T‑49/08 P, EU:T:2009:456, t. 88.