RJEŠENJE OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
6. listopada 2015.(*)
„Žig Zajednice – Prijava verbalnog žiga Zajednice ,engineering for a better world' – U cijelosti potvrđujuća odluka – Konačnost potvrđene odluke – Utvrđenje po službenoj dužnosti – Nedopuštenost“
U predmetu T‑545/14,
GEA Group AG, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka), koju zastupa J. Schneiders, avocat,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji je zastupao A. Pohlmann, a zatim S. Hanne, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća OHIM‑a od 2. lipnja 2014. (predmet R 303/2014‑4), koja se odnosi na prijavu za registraciju verbalnog znaka „engineering for a better world“ kao žiga Zajednice,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednica, S. Gervasoni (izvjestitelj) i L. Madise, suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 18. srpnja 2014.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 26. rujna 2014.,
uzimajući u obzir pitanje Općeg suda upućeno strankama pisanim putem,
uzimajući u obzir očitovanja koja su stranke podnijele tajništvu Općeg suda 1. lipnja 2015.,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
Prva prijava za registraciju
1 Tužitelj, GEA Group AG, podnio je 6. rujna 2011. Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), prijavu za registraciju verbalnog žiga „engineering for a better world“ za proizvode i usluge iz razreda 6., 7., 9., 11., 35., 37., 39., 41. i 42. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen.
2 Odlukom od 20. ožujka 2012. ispitivač je odbio registraciju žiga za koji je podnesena prijava, na temelju članka 7. stavka 1. točke (b) i stavka 2. Uredbe br. 207/2009.
3 Tužitelj je 15. svibnja 2012. podnio žalbu OHIM‑u, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.
4 Odlukom od 21. ožujka 2013. (u daljnjem tekstu: prva odluka žalbenog vijeća) četvrto žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu zbog nepostojanja razlikovnoga karaktera žiga za koji je podnesena prijava u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.
5 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 2. rujna 2013. tužitelj je podnio tužbu protiv prve odluke žalbenog vijeća koja je odbačena kao nepravodobna rješenjem od 22. siječnja 2015., GEA Group/OHIM (engineering for a better world) (T‑488/13, Zb., EU:T:2015:64).
Druga prijava za registraciju
6 Tužitelj je 1. kolovoza 2013. OHIM‑u podnio drugu prijavu za registraciju, potpuno istovjetnu onoj prvoj.
7 Odlukom od 20. prosinca 2013. ispitivač je odbio registraciju žiga za koji je podnesena prijava, na temelju članka 7. stavka 1. točke (b) i stavka 2. Uredbe br. 207/2009.
8 Tužitelj je 23. siječnja 2014. podnio žalbu protiv te odluke.
9 Odlukom od 2. lipnja 2014. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu. „S čuđenjem“ je utvrdilo da je druga prijava za registraciju istovjetna prvoj, osobito u pogledu popisa istovjetnih proizvoda (t. 13. pobijane odluke). Stoga se žalbeno vijeće u bitnome i u cijelosti pozvalo na obrazloženje prve odluke žalbenog vijeća (t. 17. pobijane odluke), ponavljajući razloge koji su bili „odlučujući“ za njezino donošenje (t. 18. do 21. pobijane odluke).
Zahtjevi stranaka
10 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
11 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
12 Opći sud na temelju članka 129. svojeg poslovnika može u svakom trenutku po službenoj dužnosti, nakon što sasluša glavne stranke, odlučiti da obrazloženim rješenjem donese odluku o postojanju apsolutne zapreke vođenju postupka.
13 U predmetnom slučaju, s obzirom na sadržaj spisa, a osobito na odgovor koji su stranke dale na njegovo pitanje o dopuštenosti podnesene tužbe, Opći sud je odlučio da će u skladu s navedenim člankom donijeti obrazloženo rješenje, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku, čak i ako bi jedna od stranaka zatražila održavanje rasprave.
14 Prema ustaljenoj sudskoj praksi pretpostavke za dopuštenost tužbe apsolutna su zapreka vođenju postupka na koju sud Unije u slučaju potrebe mora upozoriti po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 10. srpnja 1990., Automec/Komisija, T‑64/89, Zb., EU:T:1990:42, t. 41. i navedenu sudsku praksu te presudu od 8. veljače 2011., Paroc/OHIM (INSULATE FOR LIFE), T‑157/08, Zb., EU:T:2011:33, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
15 Nadalje, također prema ustaljenoj sudskoj praksi, protiv odluke kojom se u cijelosti potvrđuje prethodna odluka koja je postala konačna ne može se podnositi tužba. Doista, kako bi se onemogućilo da rok za podnošenje tužbe protiv potvrđene odluke počne ponovno teći, tužbu protiv potvrđujuće odluke treba proglasiti nedopuštenom (rješenje od 7. prosinca 2004., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑521/03 P, EU:C:2004:778, t. 41.; presuda od 16. rujna 1998., Waterleiding Maatschappij/Komisija, T‑188/95, Zb., EU:T:1998:217, t. 108. i presuda INSULATE FOR LIFE, točka 14. supra, EU:T:2011:33, t. 29.; vidjeti u tom smislu također presudu od 11. svibnja 1989., Maurissen i Union syndicale/Revizorski sud, 193/87 i 194/87, EU:C:1989:185, t. 26.).
16 Smatra se da nova odluka u cijelosti potvrđuje prethodnu ako ne sadrži nikakav novi element u odnosu na prethodni akt te joj nije prethodilo ispitivanje situacije adresata tog prijašnjeg akta (vidjeti rješenje Internationaler Hilfsfonds/Komisija, točka 15. supra, EU:C:2004:778, t. 47. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 4. svibnja 1998., BEUC/Komisija, T‑84/97, Zb., EU:T:1998:81, t. 52. i presudu INSULATE FOR LIFE, točka 14. supra, EU:T:2011:33, t. 30.).
17 Valja u tom smislu upozoriti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se za novi akt koji je odgovor na zahtjev u kojem se poziva na nove i bitne činjenice i kojim se administraciju moli da provede preispitivanje prijašnje odluke ne može smatrati da ima čisto potvrđujući karakter ako se njime odlučuje o tim činjenicama i ako, stoga, sadrži novi element u odnosu na prijašnju odluku. Doista, postojanje novih i bitnih činjenica može opravdati podnošenje zahtjeva za preispitivanje prijašnje odluke koja je postala konačna. Suprotno tomu, ako zahtjev za preispitivanje nije utemeljen na novim i bitnim činjenicama, tužbu protiv odluke kojom se odbija zatraženo preispitivanje treba proglasiti nedopuštenom (vidjeti rješenje od 4. srpnja 2014., Uspaskich/Parlament, T‑84/12, EU:T:2014:642, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
18 Kao prvo, valja utvrditi potvrđuje li se i u kojoj mjeri pobijanom odlukom u cijelosti prva odluka žalbenog vijeća, što podrazumijeva potrebu da se odrede činjenice koje su u sporovima dovele do spomenutih odluka.
19 U tom pogledu valja utvrditi da se predmetni spor, baš kao i onaj koji je doveo do prve odluke žalbenog vijeća, tiče prijave verbalnog znaka „engineering for a better world“ kao žiga Zajednice za proizvode i usluge iz razreda 6., 7., 9., 11., 35., 37., 39., 41. i 42. u smislu Nicanskog sporazuma. Nadalje, i u prvoj odluci žalbenog vijeća i u pobijanoj odluci, prijave za registraciju odbijene su na temelju članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Valja dodati da u analizi tog razloga za odbijanje registracije pobijana odluka ne nudi nikakav novi element i da joj nije prethodilo preispitivanje žiga za koji je tužitelj podnio prijavu.
20 Naime, žalbeno je vijeće u točki 14. pobijane odluke upozorilo na to da je tužitelj ponovio one argumente koji su već odbijeni u prvoj odluci žalbenog vijeća pa se u cijelosti pozvalo na obrazloženje prve odluke žalbenog vijeća, ponavljajući razloge koji su bili „odlučujući“ za njezino donošenje.
21 Nesporno je da je žalbeno vijeće u točki 15. pobijane odluke istaknulo da je tužitelj prvi put u tužbi povodom koje je ta odluka donesena naveo registracije žigova Zajednice koji sadrže izraz „for a better world“. Međutim, čak i kada bi se te registracije mogle ocijeniti novim činjenicama, ne zato što su uslijedile nakon prve odluke žalbenog vijeća, nego zato što nisu uzete u obzir pri njezinu donošenju, iako su u to vrijeme već postojale (vidjeti presudu od 13. studenoga 2014., Španjolska/Komisija, T‑481/11, Zb., EU:T:2014:945, t. 38. i navedenu sudsku praksu), te se činjenice, suprotno onomu što tužitelj navodi u odgovoru na pitanje Općeg suda, ne mogu smatrati bitnima.
22 Prema ustaljenoj sudskoj praksi činjenica je bitna kada može na bitan način promijeniti pravnu situaciju kakvu su uzeli u obzir autori prijašnjeg akta, to jest osobito može na bitan način promijeniti uvjete koji su doveli do tog akta. Takav je slučaj s elementom koji otvara sumnju u pogledu osnovanosti rješenja usvojenog tim aktom (vidjeti presudu Španjolska/Komisija, točka 21. supra, EU:T:2014:945, t. 39. i navedenu sudsku praksu).
23 Međutim, unatoč sudskoj praksi koja je u pogledu uzimanja u obzir OHIM‑ove prakse odlučivanja razvijena nakon presude od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM (C‑51/10 P, Zb., EU:C:2011:139, t. 73. do 77.), oduvijek se smatralo, prema ustaljenoj sudskoj praksi, da ocjena o postojanju razloga za odbijanje registracije ne može biti dovedena u pitanje samo zato što žalbeno vijeće nije u predmetnom slučaju slijedilo OHIM‑ovu praksu odlučivanja (vidjeti u tom smislu rješenje od 12. prosinca 2013., Getty Images (US)/OHIM, C‑70/13 P, EU:C:2013:875, t. 41. do 48.; presudu od 16. listopada 2014., Larrañaga Otaño/OHIM (GRAPHENE), T‑459/13, EU:T:2014:892, t. 35. do 39. i presudu od 12. prosinca 2014., Wilo/OHIM (Pioneering for You), T‑601/13, EU:T:2014:1067, t. 42. i 43.). Naime, prema toj sudskoj praksi, ispitivanje prijave za registraciju treba provesti u svakom konkretnom slučaju, s obzirom na to da registracija znaka kao žiga ovisi o posebnim mjerilima koja se primjenjuju na okolnosti predmetnog slučaja i koja služe tomu da se provjeri je li znak o kojemu je riječ obuhvaćen jednim od razloga za odbijanje navedenih u Uredbi br. 207/2009.
24 U predmetnom slučaju, tužitelj se u bitnome ograničio na to da taksativno navede ranije registrirane žigove koji sadrže izraz „for a better world“, dok je žalbeno vijeće u svojoj prvoj odluci na temelju konkretne i cjelovite analize žiga za koji je podnesena prijava i koji, među ostalim, ali ne i u cijelosti, sadrži izraz „for a better world“ zaključilo da registracija tog žiga nije moguća zbog jednog od apsolutnih razloga za odbijanje. Iz navedenoga slijedi da žalbeno vijeće nije bilo dužno preispitivati prijavu za registraciju u svjetlu OHIM‑ove prakse odlučivanja (vidjeti u tom smislu presudu INSULATE FOR LIFE, točka 14. supra, EU:T:2011:33, t. 39.).
25 Štoviše, ta praksa ne dovodi do takvog preispitivanja. Naime, žalbeno se vijeće ograničilo na to utvrdi nebitnost navedenih registracija s obzirom na postojanje svoje prve odluke, kojom je već odbilo registrirati žig za koji je podnesena prijava (t. 15. pobijane odluke). Nadalje, iako se odgovor ponuđen u točki 15. pobijane odluke može ocijeniti odgovorom u meritumu na navod o ranijim registracijama, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odgovor u meritumu ne može predstavljati preispitivanje prethodne odluke ako ne postoji obveza u tom smislu (vidjeti u tom smislu rješenje od 29. travnja 2004., SGL Carbon/Komisija, T‑308/02, Zb., EU:T:2004:119, t. 72. i navedenu sudsku praksu).
26 Nadalje, ne može se zaključiti na temelju sudske prakse koja se odnosi na obvezu preispitivanja mjere ovisne o trajanju činjeničnih i pravnih okolnosti koje su prethodile njezinu donošenju da je u ovom slučaju žalbeno vijeće dužno preispitati žig za koji je podnesena prijava i svoju prvu odluku. Prema toj sudskoj praksi, s jedne strane, mjera koja ovisi o trajanju činjeničnih i pravnih okolnosti koje su prethodile njezinu donošenju mora moći biti predmet zahtjeva za preispitivanje s ciljem provjere je li njezino zadržavanje opravdano i, s druge strane, novo ispitivanje kojim se želi provjeriti je li prije donesena mjera i dalje opravdana s obzirom na promjenu činjenične ili pravne situacije koja je u međuvremenu nastala ima za posljedicu donošenje akta koji nije čisto potvrđujući za prijašnji akt, nego je akt koji se može pobijati tužbom (vidjeti presudu Španjolska/Komisija, točka 21. supra, EU:T:2014:945, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
27 Iako je točno da se razlozi za odbijanje navedeni u članku 7. Uredbe br. 207/2009 primjenjuju samo toliko dugo koliko su ispunjeni uvjeti utvrđeni tom odredbom, što je OHIM u bitnome naveo u odgovoru na pitanje Općeg suda osvrćući se osobito na stjecanje razlikovnoga karaktera uporabom, iz navedene sudske prakse s jedne strane proizlazi da postojanje obveze preispitivanja o kojem je riječ ovisi o promjeni relevantne pravne ili činjenične situacije, što nije slučaj u ovom predmetu jer registracije na koje se tužitelj pozvao pred žalbenim vijećem nisu uslijedile nakon što je ono donijelo prvu odluku (vidjeti točku 21. ovog rješenja). S druge strane, kada je riječ o prijavi žiga koja, za razliku od zahtjeva za pristup dokumentima (u pogledu posljedica koje nepostojanje obveze navođenja razloga za podnošenje zahtjeva za pristup dokumentima ima na obvezu institucija da provedu preispitivanje vidjeti presudu od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, Zb., EU:C:2010:40, t. 56. i 57.), treba biti obrazložena i dokumentirana u skladu s mjerodavnim odredbama (članak 26. Uredbe br. 207/2009 i osobito pravilo 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena), obveza preispitivanja može nastati samo na temelju navoda stranke koja je pogođena promjenom pravne ili činjenične situacije o kojoj je riječ, a na koju se tužitelj nije pozvao u ovom slučaju (vidjeti točku 21. ovog rješenja). Kada bi se prihvatilo da obveza preispitivanja postoji prilikom podnošenja svake takve prijave, povećale bi se mogućnosti za zlouporabu postupka. Sudska je praksa, međutim, u više navrata odbacila one zlouporabe postupka koje se sastoje u tome da se prijava podnosi da bi se stekla mogućnost pobijanja odgovora na nju (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. travnja 2002., IPSO i USE/ESB, T‑238/00, Zb., EU:T:2002:102, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
28 Naposljetku, zaključak žalbenog vijeća iznesen u točki 17. pobijane odluke, prema kojem odluka ispitivača povodom druge prijave za registraciju nije u cijelosti potvrđujuća u odnosu na odluku ispitivača o prvoj prijavi za registraciju, nije relevantan za ovu analizu koja se odnosi na potvrđujući karakter same pobijane odluke.
29 Iz svega navedenoga proizlazi da je pobijana odluka potvrđujuća u odnosu na prvu odluku žalbenog vijeća.
30 Kao drugo, valja istaknuti da je pobijana odluka potvrđujuća u odnosu na odluku koja je postala konačna.
31 Naime, prva odluka žalbenog vijeća bila je konačna na dan podnošenja predmetne tužbe jer protiv te odluke nije podnesena tužba u roku od dva mjeseca koji predviđa članak 65. stavak 5. Uredbe br. 207/2009, kao što to proizlazi iz rješenja „engineering for a better world“, točka 5. supra (EU:T:2015:64, t. 23. i 24.), protiv kojeg nije podnesena žalba.
32 Konačnost prve odluke žalbenog vijeća nije dovedena u pitanje zaključkom žalbenog vijeća iznesenim u točki 16. pobijane odluke, prema kojem prvonavedena odluka nije konačna. Naime, takav zaključak žalbenog vijeća sadržan u pobijanoj odluci može se objasniti time što se na dan njezina donošenja i dalje postupalo po tužbi podnesenoj protiv prve odluke žalbenog vijeća u predmetu T‑488/13.
33 Valja u tom pogledu dodati da to što je tužba u predmetu T‑488/13 proglašena nepravodobnom tek nakon što je podnesena tužba u ovom predmetu također ne dopušta zaključak da prva odluka žalbenog vijeća nije bila konačna na dan tog podnošenja. Naime, ako bi se nepravodobno podnesenom tužbom protiv određene odluke odgodilo nastupanje njezine konačnosti, ne bi se mogao ostvariti cilj kojemu teži sudska praksa koja se odnosi na nedopuštenost tužbi protiv potvrđujućih akata, a to je da se onemogući podnošenje tužbe koje dovodi do toga da rok koji je istekao ponovno počne teći (vidjeti rješenje od 25. listopada 2001., Métropole télévision – M 6/Komisija, T‑354/00, Zb., EU:T:2001:258, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
34 Iz navedenoga proizlazi da predmetnu tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu jer je podnesena protiv odluke koja je potvrđujuća u odnosu na onu koja je postala konačna.
Troškovi
35 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
36 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da snosi troškove, sukladno zahtjevu OHIM‑a.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbacuje.
2. Društvu GEA Group AG nalaže se snošenje troškova.
U Luxembourgu 6. listopada 2015.
E. Coulon | | M. E. Martins Ribeiro |