Language of document : ECLI:EU:C:2013:720

PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)

7. studenoga 2013.(*)

„Direktiva 2004/83/EZ – Minimalni standardi uvjeta za stjecanje statusa izbjeglice ili statusa stečenog na temelju supsidijarne zaštite – Članak 10. stavak 1. točka (d) – Pripadnost određenoj društvenoj skupini – Seksualna orijentacija – Motiv proganjanja – Članak 9. stavak 1. – Pojam ,djelâ proganjanja’ – Osnovani strah od proganjanja temeljen na pripadnosti određenoj društvenoj skupini – Djela dovoljno ozbiljna za osnovani strah – Zakonodavstvo koje kažnjava homoseksualna djela –Članak 4. – Pojedinačna procjena činjenica i okolnosti”

U spojenim predmetima C‑199/12 do C‑201/12,

povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Raad van State (Nizozemska), odlukama od 18. travnja 2012., koje je Sud zaprimio 27. travnja 2012., u postupcima

Minister voor Immigratie en Asiel

protiv

X (C‑199/12),

Y (C‑200/12),

i

Z

protiv

Minister voor Immigratie en Asiel (C‑201/12),

uz sudjelovanje:

Hoog Commissariaat van de Verenigde Naties voor de Vluchtelingen (C‑199/12 do C‑201/12),

SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: L. Bay Larsen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, K. Lenaerts, potpredsjednik Suda, u funkciji suca četvrtog vijeća, M. Safjan, J. Malenovský i A. Prechal, suci,

nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,

tajnik: V. Tourrès, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. travnja 2013.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za X, H. M. Pot i C. S. Huijbers, advocaten,

–        za Y, J. M. Walls, advocaat,

–        za Z, S. Sewnath i P. Brochet, advocaten, uz asistenciju K. Monaghan i J. Griersona, barristers,

–        za Hoog Commissariaat van de Verenigde Naties voor de Vluchtelingen, P. Moreau, u svojstvu agenta, uz asistenciju M.-E. Demetriou, barrister,

–        za nizozemsku vladu, B. Koopman, C. S. Schillemans, C. Wissels i M. Noort, u svojstvu agenata,

–        za njemačku vladu, T. Henze i N. Graf Vitzthum kao i A. Wiedmann, u svojstvu agenata,

–        za vladu Helenske Republike, G. Papagianni i M. Michelogiannaki, u svojstvu agenata,

–        za francusku vladu, G. de Bergues i S. Menez, u svojstvu agenata,

–        za vladu Ujedinjene Kraljevine, L. Christie, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Lee, barrister,

–        za Europsku komisiju, M. Condou‑Durande i R. Troosters, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 11. srpnja 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 9. stavka 1. točke (a) Direktive Vijeća 2004/83/EZ o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite, zajedno s člankom 9. stavkom 2. točkom (c) i člankom 10. stavkom 1. točkom (d) iste.

2        Zahtjevi su upućeni u okviru spora između, s jedne strane, u predmetima C‑199/12 i C‑200/12, Minister voor Immigratie en Asiel (ministar za imigraciju i azil, u daljnjem tekstu: Minister) te X i Y, državljaninâ Sijera Leonea odnosno Ugande, te s druge strane u predmetu C‑201/12, između Z, državljanina Senegala, i Ministera, u vezi s odbijanjem njihovih zahtjeva za dobivanje dozvole privremenog boravka (azila) u Nizozemskoj.

 Pravni okvir

 Međunarodno pravo

 Konvencija o statusu izbjeglica

3        Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. [Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.)], stupila je na snagu 22. travnja 1954. Konvencija je dopunjena Protokolom o statusu izbjeglica, zaključenim u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).

4        Na temelju članka 1. odjeljka A stavka 2. prvog podstavka Ženevske konvencije, pojam „izbjeglica” primjenjuje se na svaku osobu koja „se uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti posebnoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan države čije ima državljanstvo te se ne može ili se zbog tog straha ne želi staviti pod zaštitu te države; ili koja, ako nema državljanstvo i nalazi se izvan države u kojoj je imala svoje stalno boravište, ne može ili se zbog tog straha ne želi tamo vratiti”.

 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

5        Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisana u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), u članku 8. naslovljenom „Pravo na poštovanje osobnog i obiteljskog života” propisuje:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

6        Članak 14. EKLJP‑a naslovljen „Zabrana diskriminacije” određuje:

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

7        Članak 15. EKLJP‑a pod nazivom „Derogiranje u vrijeme izvanrednog stanja” utvrđuje:

„1. U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu.

2. Na temelju prethodne odredbe ne može se derogirati članak 2. [pod nazivom ,Pravo na život’], osim za slučajeve smrti prouzročene zakonitim ratnim činima, niti članci 3. [naslovljen ,Zabrana mučenja’], 4. (stavak 1.) [naslovljen ,Zabrana ropstva i prisilnog rada’] i 7. [naslovljen ,Nema kazne bez zakona’].

[…]”

 Pravo Unije

 Povelja o temeljnim pravima Europske unije

8        Prava koja ne mogu biti predmet derogacije u okviru članka 15. stavka 2. EKLJP‑a zaštićena su člancima 2., 4., 5. stavkom 1. i 49. stavcima 1. i 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja).

 Direktiva

9        U skladu s uvodnom izjavom 3. Direktive, Ženevska konvencija predstavlja temelj međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica.

10      Kao što proizlazi iz uvodne izjave 10. Direktive, a u svjetlu članka 6. stavka 1. UEU‑a, ova Direktiva poštuje prava, slobode i načela određena Poveljom. Direktiva osobito nastoji osigurati, na temelju članaka 1. i 18. Povelje, puno poštovanje ljudskog dostojanstva i prava na azil tražitelja azila.

11      Uvodne izjave 16. i 17. Direktive glase:

„(16) Trebalo bi utvrditi minimalne standarde za utvrđivanje izbjegličkog statusa i njegovog sadržaja kako bi se nadležnim tijelima država članica pomoglo pri primjeni Ženevske konvencije.

(17)      Nužno je uvesti zajedničke kriterije prema kojima će se tražiteljima azila priznavati status izbjeglica u smislu članka 1. Ženevske konvencije.”

12      Sukladno članku 1., Direktiva ima za cilj utvrditi minimalne standarde u pogledu, s jedne strane, uvjeta koje moraju ispunjavati državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kako bi koristili međunarodnu zaštitu te, s druge strane, sadržaja odobrene zaštite.

13      U skladu s člankom 2. točkama (c) i (k), za potrebe ove Direktive:

„c)       ,izbjeglica’ znači državljanin treće zemlje koji je, zbog osnovanog straha od proganjana zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, izbjegao iz svoje nacionalne države te nije u mogućnosti ili, zbog takvog straha, ne želi staviti se pod zaštitu te države […]

[…]

k)       ,država podrijetla’ znači zemlja ili zemlje državljanstva ili, za osobe bez državljanstva, zemlja prethodnog uobičajenog boravišta.”

14      Članak 4. Direktive utvrđuje elemente procjene činjenica i okolnosti te propisuje u svom stavku 3.:

„Zahtjevi za međunarodnom zaštitom procjenjuju se pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sljedeće:

a)      sve relevantne činjenice koje se odnose na državu podrijetla u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, uključujući zakone i propise države podrijetla i način na koji se oni primjenjuju;

b)      potrebne izjave i dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva uključujući informacije o tome je li podnositelj zahtjeva bio ili bi mogao biti izložen proganjanju […];

c)      položaj i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, uključujući čimbenike kao što su podrijetlo, spol i dob, kako bi se procijenilo bi li se, s obzirom na osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, postupci kojima je podnositelj zahtjeva bio izložen ili bi mogao biti izložen mogli smatrati proganjanjem […];

[…]”

15      Na temelju članka 4. stavka 4. Direktive, činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen proganjanju ili izravnim prijetnjama takvim proganjanjem „predstavlja ozbiljnu naznaku za njegov osnovani strah od proganjanja”, osim ako ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje neće ponoviti.

16      Članak 9. u stavcima 1. i 2. Direktive utvrđuje djela proganjanja:

„1. Djela proganjanja u smislu članka [1., odjeljak A] Ženevske konvencije moraju:

a)      biti dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, posebno prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. [EKLJP], ili

b)      biti skup različitih mjera, uključujući kršenja ljudskih prava, koje je dovoljno ozbiljno da utječe na pojedinca na sličan način kako je navedeno u točki (a).

2. Djela proganjanja u smislu stavka 1. mogu, među ostalim, biti u obliku:

[…]

c)      sudskog progona ili kažnjavanja koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće;

[…]”

17      Članak 9. stavak 3. Direktive zahtijeva postojanje veze između razloga proganjanja navedenih u članku 10. iste i djela proganjanja.

18      Članak 10. Direktive, naslovljen „Razlozi proganjanja”, utvrđuje:

„1. Države članice uzimaju u obzir sljedeće elemente pri procjenjivanju razloga za proganjanje:

[…]

d)      skupina se smatra određenom društvenom skupinom posebno ako:

–        članovi te skupine dijele urođene osobine ili zajedničko podrijetlo koje se ne može izmijeniti ili imaju zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet ili svijest da osobu ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne, i

–        ta skupina ima samosvojan identitet u dotičnoj državi jer se smatra drugačijom od društva koje je okružuje.

Ovisno o okolnostima u državi podrijetla, posebnom društvenom skupinom može se smatrati i skupina koja se temelji na zajedničkim osobinama seksualne orijentacije. Seksualna se orijentacija ne može shvaćati u smislu da uključuje djela koja se u skladu s nacionalnim pravom država članica smatraju kaznenim djelima. […]

[…]”

19      Sukladno članku 13. Direktive, država članica dodjeljuje izbjeglički status podnositelju zahtjeva koji ispunjava posebno uvjete iz članaka 9. i 10. Direktive.

 Nizozemsko pravo

20      Članak 28. stavak 1. točka (a) Zakona o strancima iz 2000. (Vreemdelingenwet 2000, Stb. 2000, n° 495) omogućuje Ministeru da odobri, odbije ili odbaci bez ispitivanja zahtjev za izdavanje „dozvole za privremeni boravak”.

21      U skladu s člankom 29. stavkom 1. točkom (a) navedenog zakona iz 2000., dozvola za privremeni boravak, kao što je propisano spomenutim člankom 28., može se odobriti strancu „koji je izbjeglica u smislu [Ženevske] konvencije”.

22      Okružnica o strancima iz 2000. (Vreemdelingencirculaire 2000.), u verziji koja je bila na snazi na datum podnošenja zahtjevâ o kojima je riječ, određuje u točki C2/2.10.2 sljedeće:

„Kada tražitelj azila tvrdi da se on ili ona susreo s poteškoćama zbog svoje (pretpostavljene) seksualne orijentacije, moguće je zaključiti, u određenim okolnostima, da je isti izbjeglica u smislu [Ženevske] konvencije. […]

Ukoliko je riječ o represiji na temelju kaznene odredbe koja se odnosi isključivo na homoseksualne osobe, radi se o djelu proganjanja. To je primjerice slučaj kada je kažnjiva činjenica bivanja homoseksualnom osobom ili izražavanja specifično homoseksualnih osjećaja. Kako bi se moglo zaključiti da dotična osoba ima svojstvo izbjeglice, represivna mjera treba imati određenu težinu. Na taj način, sâma novčana kazna smatra se općenito nedostatnom za zaključivanje o svojstvu izbjeglice.

Sâmo kažnjavanje homoseksualnosti ili homoseksualnih djela u određenoj državi ipak ne dopušta odmah zaključivanje da je homoseksualna osoba koja dolazi iz te države izbjeglica. Tražitelj azila mora prikazati (ako je moguće, na temelju dokumenata) da on osobno ima osnovane razloge za strah od proganjanja.

Od osoba homoseksualne orijentacije ne očekuje se skrivanje te sklonosti po svom povratku.

[…]”

 Glavni postupci i prethodna pitanja

23      X, Y i Z, rođeni 1987., 1990. i 1982., podnijeli su 1. srpnja 2009., 27. travnja 2011. i 25. srpnja 2010. zahtjeve za dozvolu za privremeni boravak (azil) u Nizozemskoj.

24      U prilog svojim zahtjevima naveli su da im status izbjeglice treba biti dodijeljen iz razloga opravdanog straha od proganjanja u njihovim državama podrijetla zbog njihove homoseksualnosti.

25      Posebno su naveli da su na različite načine bili predmetom nasilnih reakcija od strane njihovih obitelji i njihovog okruženja ili represivnih djela od strane vlasti njihovih zemalja podrijetla zbog svoje seksualne orijentacije.

26      Iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da se u državama podrijetla X‑a, Y‑a i Z‑a homoseksualnost kazneno goni. Tako su u Sijera Leoneu (predmet C‑199/12), u skladu s člankom 61. Zakona o kaznenim djelima protiv osobe iz 1861. (Offences against the Person Act 1861), homoseksualna djela kažnjiva kaznom zatvora od deset godina do doživotnog zatvora. U Ugandi (predmet C‑200/12), u skladu s člankom 145. Kaznenog zakona iz 1950. (Penal Code Act 1950), tko je proglašen krivim za kazneno djelo „tjelesnog poznavanja protiv prirodnog poretka” kaznit će se kaznom zatvora, a maksimalna kazna je doživotan zatvor. U Senegalu (predmet C‑201/12), u skladu s člankom 319.3 Kaznenog zakona Senegala, osoba proglašena krivom za homoseksualna djela mora biti kažnjena kaznom zatvora od jedne do pet godina te novčanom kaznom od 100.000 franaka afričke financijske zajednice (Središnja banka država Istočne Afrike - BCEAO) XOF do 1.500.000 XOF (otprilike 150 do 2.000 eura).

27      Odlukama od 18. ožujka 2010., 10. svibnja 2011. i 12. siječnja 2011. Minister je odbio izdavanje dozvole za privremeni boravak (azil) X‑u, Y‑u i Z‑u.

28      Minister smatra da, iako je seksualna orijentacija navedenih podnositelja zahtjeva vjerodostojna, oni nisu dovoljno utvrdili činjenice i okolnosti na koje se pozivaju te stoga nisu pokazali da po povratku u svoje države podrijetla imaju osnovan strah od proganjanja zbog svoje pripadnosti određenoj društvenoj skupini.

29      Nastavno na odbijanje njihovih zahtjeva za dozvolu za privremeni boravak (azil), X i Z podnijeli su tužbu pred Rechtbank ’s‑Gravenhage. Osoba Y je pred istim sudom podnijela zahtjev za privremene mjere.

30      Presudama od 23. studenoga 2010. i 9. lipnja 2011., Rechtbank ’s‑Gravenhage usvojio je tužbu X‑a i zahtjev Y‑a. Taj sud je smatrao da, ako je Minister i mogao razumno smatrati da navodi iz zahtjeva X‑a i Y‑a nisu vjerodostojni, ipak u oba predmeta nije dostatno obrazložio je li strah X‑a i Y‑a od proganjanja zbog njihove homoseksualnosti osnovan, posebice imajući u vidu kažnjavanje homoseksualnih djela u dotičnim državama podrijetla.

31      Presudom od 15. kolovoza 2011. Rechtbank ’s‑Gravenhage odbio je tužbu Z‑a. Taj sud je smatrao da je Minister mogao ne samo razumno zaključiti da navodi Z‑a nisu vjerodostojni nego i to da iz izjava i dokaza koje je Z podnio nije proizlazilo da u Senegalu postoji proganjanje homoseksualnih osoba na općenit način.

32      Minister je podnio žalbu pred Raad van State protiv dviju presuda koje su poništile njegove odluke o odbijanju zahtjeva X‑a i Y‑a.

33      Osoba Z je pred istim sudom podnijela žalbu protiv presude kojom nije usvojen njegov pravni lijek protiv odluke Ministera o odbacivanju njegovog zahtjeva.

34      Raad van State je naveo da u tri glavna postupka povodom žalbe nisu osporeni ni seksualna orijentacija podnositelja zahtjeva niti činjenica da je Minister mogao razumno smatrati da navodi iz zahtjeva za azilom nisu vjerodostojni.

35      Osim toga, taj sud je naveo da je Minister posebno istaknuo da iako se ne očekuje od podnositelja zahtjeva da, sukladno politici izraženoj u točki C2/2.10.2 Okružnice o strancima iz 2000., skrivaju svoje seksualne sklonosti u državi podrijetla, to ne podrazumijeva da oni nužno moraju biti slobodni javno ih izražavati na isti način kao u Nizozemskoj.

36      Raad van State je utvrdio, nadalje, da su stranke u glavnim postupcima podijeljene oko pitanja u kojoj je mjeri činjenica punog življenja seksualne orijentacije kakvu uživaju X, Y i Z zaštićena člancima 9. i 10. Direktive.

37      U tim uvjetima Raad van State je odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja koja su oblikovana u gotovo identičnom izričaju u svakom od glavnih postupaka:

„1)       Čine li stranci homoseksualne orijentacije određenu društvenu skupinu u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) Direktive […]?

2)      U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: Koje homoseksualne aktivnosti ulaze u polje primjene Direktive i mogu li djela proganjanja protiv tih aktivnosti, ukoliko su ispunjeni drugi uvjeti, dovesti do dodjeljivanja statusa izbjeglice? Ovo pitanje uključuje sljedeća potpitanja:

a)      Treba li očekivati da stranci homoseksualne orijentacije skrivaju svoju orijentaciju od svih u svojim [dotičnim] državama podrijetla kako bi izbjegli proganjanje?

b)      Ako je odgovor na prethodno pitanje negativan, treba li očekivati – i, u tom slučaju, u kojoj mjeri – postojanje suzdržavanja stranaca homoseksualne orijentacije u izražavanju te orijentacije u državi podrijetla kako bi izbjegli proganjanje? U tom pogledu, treba li očekivati značajnije suzdržavanje od strane homoseksualnih osoba nego od heteroseksualnih osoba?

c)      Ukoliko je u tom pogledu moguće učiniti razliku u izražavanju koje predstavlja bitnu karakteristiku orijentacije od drugih oblika izražavanja, što se podrazumijeva pod bitnom karakteristikom orijentacije i na koji ju je način moguće utvrditi?

3)      Predstavlja li sâmo kažnjavanje homoseksualnih djela praćeno prijetnjom kazne zatvora kakva je predviđena [Zakonom o kaznenim djelima protiv osobe iz 1861. Sijera Leonea (predmet C‑199/12), Kaznenim zakonom Ugande iz 1950. (predmet C‑200/12) ili Kaznenim zakonom Senegala (predmet C‑201/12)] djelo proganjanja u smislu članka 9. stavka 1. točke (a), u spoju s člankom 9. stavkom 2. točkom (c) Direktive? Ako je odgovor negativan, u kojim okolnostima bi to bio slučaj?”

38      Odlukom predsjednika Suda od 19. lipnja 2012. predmeti C‑199/12 do C‑201/12 spojeni su za potrebe pisanog i usmenog postupka te presude.

 O prethodnim pitanjima

 Uvodna razmatranja

39      Iz uvodnih izjava 3., 16. i 17. Direktive proizlazi da Ženevska konvencija čini kamen temeljac međunarodnog pravnog režima zaštite izbjeglica i da su odredbe Direktive, koje se odnose na uvjete odobravanja statusa izbjeglice i na njegov sadržaj, usvojene kako bi pomogle nadležnim tijelima država članica u primjeni Konvencije temeljeći se na zajedničkim pojmovima i kriterijima (presuda od 5. rujna 2012., Y i Z, C‑71/11 i C‑99/11, točka 47. kao i citirana sudska praksa).

40      Odredbe Direktive treba stoga tumačiti u svjetlu opće strukture i krajnjeg cilja iste, poštujući Ženevsku konvenciju i druge relevantne ugovore navedene u članku 78. stavku 1. UFEU‑a. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 10. Direktive, ovakvo tumačenje također je potrebno uz poštivanje prava priznatih Poveljom (presuda od 19. prosinca 2012., Abed El Karem El Kott i dr., C‑364/11, točka 43. kao i citirana sudska praksa).

 Prvo pitanje

41      Svojim prvim pitanjem postavljenim u svakom od glavnih postupaka, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive tumačiti na način da se, prilikom procjene razloga proganjanja na koje se poziva u zahtjevu za dobivanje statusa izbjeglice, homoseksualne osobe mogu smatrati određenom društvenom skupinom.

42      U cilju odgovora na to pitanje, shodno je podsjetiti da je na temelju članka 2. točke (c) Direktive izbjeglica ponajprije državljanin treće države koji je izbjegao iz svoje nacionalne države zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini i koji se ne može ili se ne želi, zbog takvog straha, staviti pod zaštitu te države.

43      Dotični državljanin mora, zbog postojećih okolnosti u svojoj državi podrijetla i ponašanja progonitelja, biti suočen s osnovanim strahom od proganjanja iz najmanje jednog od pet razloga nabrojanih u Direktivi i Ženevskoj konvenciji, od kojih je jedan i njegova „pripadnost određenoj društvenoj skupini”.

44      Članak 10. stavak 1. Direktive određuje što čini određenu društvenu skupinu pripadanje kojoj može dovesti do stvarnog straha od proganjanja.

45      Na temelju te definicije skupina se smatra „određenom društvenom skupinom” kad su ispunjena, posebno, dva kumulativna uvjeta. S jedne strane, članovi skupine moraju dijeliti urođenu osobinu ili zajedničko podrijetlo koje se ne može izmijeniti ili imaju zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet te osobe da je ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne. S druge strane, ta skupina mora imati samosvojan identitet u dotičnoj trećoj državi jer se smatra drugačijom od društva koje ju okružuje.

46      Što se tiče prvog od navedenih uvjeta, sigurno je da seksualna orijentacija osobe predstavlja osobinu koja je toliko bitna za identitet te osobe da je ne bi trebalo prisiljavati da je se odrekne. Takvo tumačenje potvrđuje članak 10. stavak 1. točka (d) druga alineja Direktive, iz koje proizlazi da se ovisno o okolnostima u državi podrijetla posebnom društvenom skupinom može smatrati i skupina koja se temelji na zajedničkim osobinama seksualne orijentacije.

47      Drugi uvjet pretpostavlja da skupina, čiji članovi dijele istu seksualnu orijentaciju, ima vlastiti identitet u dotičnoj državi podrijetla jer ju se smatra drugačijom od društva koje ju okružuje.

48      U tom pogledu, treba priznati da postojanje kaznenih zakonodavstava o kojima je riječ u svakom od glavnih postupaka, a koja se odnose specifično na homoseksualne osobe, omogućava da se utvrdi da te osobe čine odvojenu skupinu koja se smatra drugačijom od društva koje ju okružuje.

49      Stoga je na prvo pitanje postavljeno u svakom od glavnih postupaka potrebno odgovoriti da članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive treba tumačiti na način da postojanje kaznenog zakonodavstva, kao onih o kojima je riječ u svakom od glavnih postupaka, koja se odnose specifično na homoseksualne osobe, znači da te osobe treba smatrati određenom društvenom skupinom.

 Treće pitanje

50      Svojim trećim pitanjem postavljenim u svakom od glavnih postupaka, koje je potrebno razmotriti prije drugog pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 1. točku (a) Direktive, zajedno s člankom 9. stavkom 2. točkom (c) iste, tumačiti na način da sâmo kažnjavanje homoseksualnih djela praćeno prijetnjom kazne zatvora predstavlja djelo proganjanja. U slučaju negativnog odgovora, navedeni sud postavlja upit u kojim okolnostima postoji kvalifikacija djela proganjanja.

51      U cilju odgovora na ovo pitanje shodno je podsjetiti da članak 9. Direktive utvrđuje elemente koji omogućuju kvalificiranje djela kao proganjanja u svjetlu članka 1. odjeljka A Ženevske konvencije. U tom pogledu, članak 9. stavak 1. točka (a) Direktive, na koji upućuje sud koji je uputio zahtjev, utvrđuje da odnosna djela moraju biti dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da bi predstavljala ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, posebno apsolutnih prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. [EKLJP‑a].

52      Nadalje, članak 9. stavak 1. točka (b) Direktive utvrđuje da skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje je dovoljno ozbiljno da utječe na pojedinca na sličan način kako je navedeno u članku 9. stavku 1. točki (a) Direktive također treba smatrati proganjanjem.

53      Iz navedenih odredaba proizlazi da mora biti dosegnuta određena razina ozbiljnosti kako bi kršenje temeljnih prava predstavljalo proganjanje u smislu članka 1. odjeljka A Ženevske konvencije. Svako kršenje temeljnih prava homoseksualnog tražitelja azila stoga ne doseže nužno tu razinu ozbiljnosti.

54      U tom pogledu, shodno je odmah utvrditi da temeljna prava povezana specifično sa seksualnom orijentacijom, o čemu je riječ u svakom od glavnih postupaka, kao primjerice pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života koje je zaštićeno člankom 8. EKLJP‑a i kojem odgovara članak 7. Povelje, zajedno s, ukoliko je primjenjivo, člankom 14. EKLJP‑a, kojim je inspiriran članak 21. stavak 1. Povelje, nisu dio temeljnih prava čovjeka koja ne mogu biti ograničena.

55      U tim uvjetima, sâmo postojanje zakonodavstva koje kažnjava homoseksualna djela ne bi trebalo biti smatrano kao djelo koje na podnositelja zahtjeva utječe na toliko značajan način da doseže razinu ozbiljnosti koja je potrebna da se takvo kažnjavanje smatra proganjanjem u smislu članka 9. stavka 1. Direktive.

56      Suprotno, kazna zatvora o kojoj postoji zakonska odredba, kao one o kojima je riječ u glavnim postupcima, kojom se kažnjavaju homoseksualna djela može, sama po sebi, predstavljati djelo proganjanja u smislu članka 9. stavka 1. Direktive, pod uvjetom da se stvarno primjenjuje u državi podrijetla koja je usvojila takvo zakonodavstvo.

57      Naime, takva kazna krši članak 8. EKLJP‑a, kojem odgovara članak 7. Povelje, te predstavlja nerazmjerno ili diskriminirajuće kažnjavanje u smislu članka 9. stavka 2. točke (c) Direktive.

58      U tim uvjetima, kada se tražitelj azila poziva, kao što je to slučaj u svakom od glavnih postupaka, na postojanje zakonodavstva koje kažnjava homoseksualna djela u njegovoj državi podrijetla, dužnost je nacionalnih tijela, u okviru procjene činjenica i okolnosti u smislu članka 4. Direktive, ispitati sve relevantne činjenice koje se odnose na državu podrijetla, uključujući zakone i propise države podrijetla te način na koji se oni primjenjuju, kao što to propisuje članak 4. stavak 3. točka (a) Direktive.

59      U okviru tog ispitivanja navedena tijela dužna su posebno utvrditi primjenjuje li se u praksi kazna zatvora predviđena takvim zakonodavstvom u državi podrijetla podnositelja zahtjeva.

60      Na osnovi tih elemenata dužnost je nacionalnih tijela odlučiti treba li smatrati da podnositelj zahtjeva po povratku u svoju državu podrijetla ima doista razloga strahovati od proganjanja u smislu članka 2. točke (c) Direktive, zajedno s člankom 9. stavkom 3. iste.

61      Imajući u vidu ukupnost ovih razmatranja, na treće pitanje postavljeno u svakom od glavnih postupaka potrebno je odgovoriti da članak 9. stavak 1. točka (a) Direktive, zajedno s člankom 9. stavkom 2. točkom (c) iste, treba tumačiti na način da sâmo kažnjavanje homoseksualnih djela ne predstavlja samo po sebi djelo proganjanja. Suprotno, kaznu zatvora koja sankcionira homoseksualna djela i koja se doista primjenjuje u državi podrijetla koja je usvojila takvo zakonodavstvo treba smatrati nerazmjernim i diskriminirajućim kažnjavanjem te ona stoga predstavlja djelo proganjanja.

 Drugo pitanje

 Uvodna razmatranja

62      Svojim drugim pitanjem postavljenim u svakom od glavnih postupaka sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, pod pretpostavkom da bi homoseksualnog podnositelja zahtjeva trebalo smatrati pripadnikom određene društvene skupine u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) Direktive, utvrditi razliku između homoseksualnih djela koje ulaze u područje primjene Direktive i onih koja ne ulaze i stoga ne mogu biti razlogom za dodjelu statusa izbjeglice.

63      U cilju odgovora na to pitanje, koje je sud koji je uputio zahtjev razdijelio na više potpitanja, potrebno je napomenuti da ono predviđa situaciju u kojoj, kao što je to slučaj u glavnim postupcima, podnositelj zahtjeva nije pokazao da je već bio proganjan ili da je već bio predmetom izravnih prijetnji proganjanja iz razloga svoje pripadnosti specifičnoj društvenoj skupini čiji pripadnici dijele istu seksualnu orijentaciju.

64      Nepostojanje takve ozbiljne indicije osnovanog straha podnositeljâ zahtjeva u smislu članka 4. stavka 4. Direktive objašnjava potrebu suda koji je uputio zahtjev da sazna u kojoj bi mjeri bilo dopušteno zahtijevati da podnositelj zahtjeva, kada svoj strah ne može utemeljiti na već pretrpljenom proganjanju zbog svoje pripadnosti navedenoj skupini, nastavi po povratku u svoju državu podrijetla izbjegavati rizik od proganjanja skrivanjem svoje homoseksualnosti ili da se, barem, suzdržava od izražavanja svoje seksualne orijentacije.

 Drugo pitanje, točke a) i b)

65      Svojim drugim pitanjem, točkama a) i b), postavljenim u svakom od glavnih postupaka, koje je potrebno ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive, zajedno s člankom 2. točkom (c) iste, tumačiti na način da nije razumno očekivati da tražitelj azila u cilju izbjegavanja proganjanja prikriva svoju homoseksualnost u svojoj državi podrijetla ili se suzdržava od izražavanja te seksualne orijentacije. Osim toga, taj sud pita treba li, u tom slučaju, navedeno suzdržavanje biti snažnije od suzdržavanja osobe heteroseksualne orijentacije.

66      U tom pogledu potrebno je prvo utvrditi da se u skladu s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) Direktive seksualna orijentacija ne može shvaćati u smislu da uključuje djela koja se u skladu s nacionalnim pravom država članica smatraju kaznenim djelima.

67      Osim navedenih djela, koja se u skladu s nacionalnim pravom država članica smatraju kaznenim djelima, ništa u tekstu spomenutog članka 10. stavka 1. točke (d) ne ukazuje na to da je zakonodavac Unije imao namjeru isključiti određene druge vrste djela ili izražavanja povezanih sa seksualnom orijentacijom iz područja primjene navedene odredbe.

68      Tako članak 10. stavak 1. točka (d) Direktive ne predviđa ograničenja u odnosu na stajalište koje članovi specifične društvene skupine mogu usvojiti u odnosu na svoj identitet ili na ponašanja koja ulaze ili ne u pojam seksualne orijentacije u smislu predmetne odredbe.

69      Sâma činjenica da iz članka 10. stavka 1. točke (b) Direktive izričito proizlazi da pojam religije također uključuje i sudjelovanje u formalnim vjerskim obredima privatno ili u javnosti ne dopušta zaključak da bi pojam seksualne orijentacije, na koji se odnosi članak 10. stavak 1. točka (d) Direktive, trebao pokrivati samo djela koja su povezana s područjem privatnog života dotične osobe, a ne i djela njezinog života u javnosti.

70      U tom pogledu važno je navesti da je zahtijevanje od članova društvene skupine koji dijele istu seksualnu orijentaciju da skrivaju tu orijentaciju protivno samom priznanju osobine koja je do te mjere bitna za identitet da se od dotičnih osoba ne bi trebalo zahtijevati da je se odreknu.

71      Stoga nije dopušteno očekivati da tražitelj azila u cilju izbjegavanja proganjanja prikriva svoju homoseksualnost u svojoj državi podrijetla.

72      Što se tiče suzdržavanja koje bi osoba trebala primijeniti, u sustavu Direktive, nadležna tijela prilikom svoje procjene o tome strahuje li podnositelj zahtjeva opravdano od proganjanja nastoje ispitati predstavljaju li utvrđene okolnosti ili ne prijetnju zbog koje dotična osoba može razumno strahovati od stvarnih djela proganjanja u pogledu svoje osobne situacije (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Y i Z, točka 76.).

73      Ta procjena ozbiljnosti rizika, koja u svakom slučaju treba biti izvršena oprezno i razborito (presuda od 2. ožujka 2010., Salahadin Abdulla i dr., C‑175/08, C‑176/08, C‑178/08 i C‑179/08, Zb., str. I‑1493., točka 90.), počiva jedino na konkretnoj procjeni činjenica i okolnosti sukladno pravilima navedenim posebno u članku 4. Direktive (gore navedena presuda Y i Z, točka 77.).

74      Nijedno od ovih pravila ne ukazuje na to da bi se, u procjeni ozbiljnosti rizika od stvarnog trpljenja djela proganjanja u određenom kontekstu, trebala uzeti u obzir mogućnost koju bi imao podnositelj zahtjeva radi izbjegavanja rizika od proganjanja, posebice suzdržavanjem od izražavanja seksualne orijentacije koju živi kao član specifične društvene skupine (vidjeti analogijom gore navedenu presudu Y i Z, točka 78.).

75      Iz toga proizlazi da se dotičnoj osobi treba dodijeliti status izbjeglice sukladno članku 13. Direktive ukoliko se utvrdi da će je njezina homoseksualnost po povratku u državu podrijetla izložiti stvarnom riziku od proganjanja u smislu članka 9. stavka 1. Direktive. U tom pogledu ne uzima se u obzir činjenica da bi se rizik mogao izbjeći primjenom snažnijeg suzdržavanja od heteroseksualne osobe, u izražavanju svoje seksualne orijentacije.

76      U pogledu tih razmatranja, potrebno je odgovoriti na drugo pitanje, točke a) i b), postavljeno u svakom od tri glavna postupka, da članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive, zajedno s člankom 2. točkom (c) iste, treba tumačiti na način da su jedino homoseksualna djela koja su kaznena djela prema nacionalnom zakonodavstvu država članica isključena iz polja primjene tog članka. Prilikom procjene zahtjeva za dobivanje statusa izbjeglice nadležna tijela ne mogu razumno očekivati da tražitelj azila, u cilju izbjegavanja rizika od proganjanja, prikriva svoju homoseksualnost u svojoj državi podrijetla ili da se suzdržava od izražavanja svoje seksualne orijentacije.

 Drugo pitanje, točka c)

77      Imajući u vidu odgovor na drugo pitanje, točke a) i b), nije potrebno odgovarati na drugo pitanje, točku c).

78      Međutim, potrebno je podsjetiti da za konkretno utvrđivanje djela koja se mogu smatrati proganjanjem u smislu članka 9. stavka 1. Direktive nije relevantno razlikovati djela koja bi se suprotstavljala bitnoj karakteristici izražavanja seksualne orijentacije, pod pretpostavkom da ju je moguće identificirati, od onih koja ne bi utjecala na pretpostavljenu bitnu karakteristiku (vidjeti analogijom gore navedenu presudu Y i Z, točka 72.).

 Troškovi

79      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

1.      Članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive 2004/83/EZ o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće države ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite treba tumačiti na način da postojanje kaznenog zakonodavstva, kao onih o kojima je riječ u svakom od glavnih postupaka, koja se odnose specifično na homoseksualne osobe, znači da te osobe treba smatrati određenom društvenom skupinom.

2.      Članak 9. stavak 1. Direktive 2004/83, zajedno s člankom 9. stavkom 2. točkom (c) iste, treba tumačiti na način da sâmo kažnjavanje homoseksualnih djela ne predstavlja samo po sebi djelo proganjanja. Suprotno, kaznu zatvora koja sankcionira homoseksualna djela i koja se doista primjenjuje u državi podrijetla koja je usvojila takvo zakonodavstvo treba smatrati nerazmjernim i diskriminirajućim kažnjavanjem te stoga predstavlja djelo proganjanja.

3.      Članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive 2004/83 treba tumačiti na način da su jedino homoseksualna djela koja su kaznena djela prema nacionalnom zakonodavstvu država članica isključena iz polja primjene tog članka. Prilikom procjene zahtjeva za dobivanje statusa izbjeglice, nadležna tijela ne mogu razumno očekivati da tražitelj azila, u cilju izbjegavanja rizika od proganjanja, prikriva svoju homoseksualnost u svojoj državi podrijetla ili da se suzdržava od izražavanja svoje seksualne orijentacije.

Potpisi


* Jezik postupka: nizozemski