PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)

6. veljače 2015.

Predmet T‑7/14 P

BQ

protiv

Revizorskog suda Europske unije

„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Izvješće o ocjeni – Uznemiravanje – Djelomično odbijanje tužbe za naknadu štete u prvostupanjskom postupku – Iskrivljavanje činjenica – Obveza obrazlaganja Službeničkog suda – Proporcionalnost – Raspodjela troškova“

Predmet:      Žalba podnesena protiv presude Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 23. listopada 2013., BQ/Revizorski sud (F‑39/12, Zb. SS, EU:F:2013:158), kojom se traži ukidanje te presude.

Odluka:      Žalba se odbija. BQ će, osim vlastitih, snositi i troškove Revizorskog suda Europske unije u ovom postupku.

Sažetak

Dužnosnici – Obveza uprave da pruži pomoć – Pretpostavke – Opseg

(Pravilnik o osoblju, čl. 24. podst. 1.)

U skladu s dužnosti pomoći iz članka 24. prvog podstavka Pravilnika, uprava mora, u slučaju nezgode koja je nespojiva s redom i spokojnošću službe, intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti takvom brzinom i pažnjom koju zahtijevaju okolnosti konkretnog slučaja kako bi se utvrdile činjenice i, kada se utvrdi uzrok, pronašla prikladna rješenja. U tu svrhu dovoljno je da dužnosnik koji od svoje institucije traži zaštitu dostavi barem neke dokaze o stvarnosti napada za koje tvrdi da im je bio žrtva. U prisutnosti takvih elemenata na instituciji u pitanju je da, u suradnji s podnositeljem pritužbe, poduzme odgovarajuće mjere, osobito da provede upravnu istragu kako bi utvrdila činjenice koje su dovele do pritužbe.

Osim toga, kada dužnosnik upravi podnese zahtjev za pomoć na temelju članka 24. prvog podstavka Pravilnika, uprava je isto tako na temelju dužnosti zaštite koju joj nameće taj članak dužna poduzeti primjerene preventivne mjere kao što su preraspoređivanje ili privremeni premještaj žrtve kako bi ju zaštitila od ponavljanja prijavljenog ponašanja tijekom čitavog razdoblja potrebnog za provođenje upravne istrage.

S tim u vezi, postojanje konfliktnih odnosa među dužnosnicima samo po sebi nije dovoljan dokaz postojanja protupravnog ponašanja predmetne institucije. Naime, jedino nedjelovanje te institucije u štetnoj situaciji moglo bi predstavljati takvo protupravno ponašanje. Isto tako, mišljenja medicinskih stručnjaka, pa i kada se temelje na podacima koji nisu opis koji je dotični dužnosnik dao o svojim uvjetima rada, sama za sebe pravno gledano ne mogu dokazati postojanje uznemiravanja ili protupravnog ponašanja institucije s obzirom na njezinu dužnost pomoći.

(t. 33., 34., 37. i 49.)

Izvori: :

Sud: presude od 14. lipnja 1979., V./Komisija, 18/78, Zb., EU:C:1979:154, t. 16. i od 26. siječnja 1989., Koutchoumoff/Komisija, 224/87, Zb., EU:C:1989:38, t. 15. i 16.

Opći sud: presude od 5. prosinca 2000., Campogrande/Komisija, T‑136/98, Zb. SS, EU:T:2000:281, t. 55., i od 9. ožujka 2005., L/Komisija, T‑254/02, Zb. SS, EU:T:2005:88, t. 84. i navedena sudska praksa