Language of document : ECLI:EU:T:2022:281

PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

11. svibnja 2022.(*)

„Vlastita sredstva Unije – Financijska odgovornost države članice – Uvozne carine – Isplata Komisiji iznosa koji odgovaraju nenaplaćenim vlastitim sredstvima – Tužba koja se temelji na Unijinu stjecanju bez osnove – Obveze države članice u području vlastitih sredstava – Obveza polaganja osiguranja – Oslobađanje od obveze stavljanja na raspolaganje iznosa koji odgovaraju utvrđenim pravima koja su proglašena nepovratnima”

U predmetu T-151/20,

Češka Republika, koju zastupaju M. Smolek, J. Vláčil i O. Serdula, u svojstvu agenata,

tužitelj,

kojeg podupiru

Kraljevina Belgija, koju zastupaju S. Baeyens i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata,

i

Republika Poljska, koju zastupa B. Majczyna, u svojstvu agenta,

intervenijenti,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju T. Materne i P. Němečková, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 268. UFEU-a kojim se traži povrat iznosa od 40 482 255 čeških kruna (CZK) isplaćenog kao vlastita sredstva Europske unije,

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: A. Marcoulli, predsjednica, J. Schwarcz i R. Norkus (izvjestitelji), suci,

tajnik: R. Ūkelytė, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. studenoga 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

 Pregled glavnih činjenica

1        Između 2. i 26. studenoga 2007. Ured za borbu protiv prijevara (OLAF) proveo je misiju upravne i istražne suradnje Zajednice u Laosu u kojoj je sudjelovala predstavnica čeških carinskih tijela (u daljnjem tekstu: inspekcija). Istraga se odnosila na provjere uvoza nepunjivih džepnih plinskih kremenih upaljača koji potječu iz Laosa u različite zemlje Europske unije (u daljnjem tekstu: džepni upaljači) tijekom razdoblja između 2004. i 2007. Dokument naslovljen „agreed joint minutes” (prihvaćeni zajednički zapisnik), sastavljen je 15. studenoga 2007., a potpisali su ga svi članovi misije kao i laoška nadležna tijela (u daljnjem tekstu: zapisnik od 15. studenoga 2007.).

2        Nakon inspekcije, OLAF je 30. svibnja 2008. donio izvješće o završetku misije (u daljnjem tekstu: OLAF-ovo izvješće). To je izvješće proslijeđeno Češkoj Republici 9. srpnja 2008. u verziji na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku.

3        OLAF je konačno izvješće o istrazi donio 10. prosinca 2008.

4        Iz zaključaka OLAF-ova izvješća proizlazi da je tijekom razdoblja na koje se to izvješće odnosi Baide lighter Industry (LAO) Co., Ltd. (u daljnjem tekstu: društvo BAIDE) uvezao džepne upaljače koji su podrijetlom iz Kine, ali su na carini predstavljeni kao da potječu iz Laosa, čime se izbjegla antidampinška pristojba koja se primjenjuje na džepne upaljače kineskog podrijetla.

5        U OLAF-ovu je izvješću u tom pogledu navedeno da su „dokazi o kineskom podrijetlu utvrđeni tijekom inspekcije dovoljni da države članice pokrenu upravni postupak poreznog ispravka”. Prema navedenom izvješću, bilo je nužno da „države članice provedu naknadne revizije i, prema potrebi, istrage o dotičnim uvoznicama i da hitno pokrenu postupak naplate ako to već nije učinjeno”.

6        Zaključci iz OLAF-ova izvješća odnose se osobito na 28 slučajeva uvoza džepnih upaljača u Češku Republiku koje je izvršilo društvo BAIDE te ih pustilo u slobodan promet u razdoblju od 26. rujna 2005. do 1. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu: sporni uvozi).

7        Nadležni češki carinski uredi poduzeli su mjere za provedbu ispravka i naplate poreza u tim slučajevima.

8        Međutim, nije bilo moguće provesti ispravak u svim navedenim slučajevima i naplatiti sva utvrđena prava.

9        U razdoblju od 22. rujna 2008. do 18. veljače 2009. iznosi koji odgovaraju pravima koja su utvrđena, ali još nisu namirena, za sporne su uvoze knjiženi na račun predviđen u tu svrhu, takozvani račun B, u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (b) Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1150/2000 od 22. svibnja 2000. o provedbi Odluke 2007/436/EZ, Euratom o sustavu vlastitih sredstava Europskih zajednica (SL 2000., L 130., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 12.).

10      Nadalje, od studenoga 2013. do studenoga 2014. Češka Republika upisala je, u skladu s primjenjivim propisima, u informacijski sustav WOMIS (Write-Off Management and Information System) slučajeve nemogućnosti naplate iznosa vlastitih sredstava Unije.

11      Dopisom od 20. siječnja 2015. Europska komisija obavijestila je Češku Republiku, u odgovoru na njezin zahtjev da je se oslobodi obveze stavljanja na raspolaganje vlastitih sredstava Unije koja se navode u točki 10. ove presude, da uvjeti predviđeni člankom 17. stavkom 2. Uredbe br. 1150/2000 nisu ispunjeni ni u jednom od predmetnih slučajeva. Komisija je pozvala češka tijela da donesu mjere potrebne za uplatu iznosa od 53 976 340 čeških kruna (CZK) na račun te institucije najkasnije prvi radni dan nakon devetnaestog dana drugog mjeseca nakon mjeseca u kojem je taj dopis poslan. Komisija je dodala da će svako kašnjenje dovesti do plaćanja kamata u skladu s člankom 11. Uredbe br. 1150/2000.

12      Češka Republika platila je 17. ožujka 2015. 75 % iznosa iz točke 11. na Komisijin račun predviđen u tu svrhu, koji nakon odbitka troškova ubiranja čini 25 % navedenog iznosa, što je iznos od 40 482 255 čeških kruna (CZK) (u daljnjem tekstu: sporni iznos).

13      Dopisom od 27. veljače 2015. Češka Republika iznijela je rezerve pri čemu je navela Komisiji da je riječ o uvjetnom plaćanju, podložno osnovanosti potraživanja tog tijela, kako bi izbjegla plaćanje kamata koje se predviđaju člankom 11. Uredbe br. 1150/2000.

14      Komisija je na dopis od 27. veljače 2015. odgovorila dopisima od 4. i 21. svibnja 2015.

15      Plaćanje iz točke 12. ove presude dopunjeno je isplatom od 22. prosinca 2016. koja predstavlja 5 % predmetnog iznosa, odnosno iznos od 2 698 817 čeških kruna, koji predstavlja razliku u iznosu za pokrivanje troškova ubiranja povezanih sa smanjenjem stope s 25 % na 20 % nakon izmjene primjenjivog propisa s retroaktivnim učinkom.

 Prethodni sudski postupak

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 30. ožujka 2015. Češka Republika pokrenula je postupak za poništenje Komisijina dopisa od 20. siječnja 2015.

17      Rješenjem od 28. lipnja 2018., Češka Republika/Komisija (T-147/15, neobjavljeno, EU:T:2018:395), tužba je odbačena kao nedopuštena jer je bila usmjerena protiv akta koji se ne može pobijati tužbom za poništenje.

18      Žalbu podnesenu protiv rješenja od 28. lipnja 2018., Češka Republika/Komisija (T-147/15, neobjavljeno, EU:T:2018:395), Sud je odbio presudom od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija (C-575/18 P, EU:C:2020:530).

19      Sud je u točki 81. te presude pojasnio kako slijedi:

„[A]ko je država članica Komisiji stavila na raspolaganje iznos vlastitih sredstava Unije uz isticanje prigovora o osnovanosti stajališta te institucije i ako postupak dijaloga [za koji je na Komisiji da ga pokrene s tom državom u skladu s načelom lojalne suradnje kako bi obje strane pojasnile svoja stajališta i kako bi Komisija utvrdila obveze te države članice] nije omogućio okončanje spora između [potonje države članice] i navedene institucije, ta država članica može zahtijevati naknadu štete zbog Unijina stjecanja bez osnove i, prema potrebi, u tu svrhu podnijeti tužbu Općem sudu.”

 Postupak i zahtjevi stranaka

20      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. ožujka 2020. Češka Republika pokrenula je ovaj postupak.

21      Komisija je 7. rujna 2020. podnijela odgovor na tužbu.

22      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 8. odnosno 16. srpnja 2020. Republika Poljska i Kraljevina Belgija zatražile su intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Češke Republike.

23      Predsjednica šestog vijeća Općeg suda odobrila je te intervencije odlukom od 16. rujna 2020.

24      Republika Poljska i Kraljevina Belgija podnijele su svoje intervencijske podneske 30. studenoga 2020.

25      Stranke su svoja očitovanja na intervencijski podnesak Kraljevine Belgije podnijele u određenim rokovima. Komisija je podnijela očitovanja i na intervencijski podnesak Republike Poljske.

26      Češka Republika podnijela je repliku 27. studenoga 2020., a Komisija odgovor na repliku 18. siječnja 2021.

27      Dopisom od 15. ožujka 2021. tužiteljica je zatražila održavanje rasprave na temelju članka 106. stavka 2. Poslovnika Općeg suda.

28      U okviru mjere upravljanja postupkom od 7. rujna 2021. Opći sud pozvao je Komisiju da podnese OLAF-ovo konačno izvješće o istrazi doneseno 10. prosinca 2008. te je glavnim strankama postavio pisana pitanja. Češka Republika i Komisija u određenim su rokovima odgovorile na taj zahtjev.

29      U odgovoru na jedno od pitanja koja su joj upućena, Češka Republika istaknula je da povlači svoj zahtjev za povrat iznosa od 2 698 817 čeških kruna (CZK) iz točke 15. ove presude.

30      Dopisom od 1. listopada 2021. Kraljevina Belgija odustala je od sudjelovanja na raspravi.

31      Dopisom od 13. listopada 2021. Republika Poljska odustala je od sudjelovanja na raspravi.

32      Na raspravi održanoj 12. studenoga 2021. saslušana su izlaganja glavnih stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

33      Nakon djelomičnog povlačenja zahtjeva iz točke 29. ove presude, Češka Republika od Općeg suda zahtijeva da:

–        naloži Komisiji da joj vrati sporni iznos zbog Unijina stjecanja bez osnove;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

34      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Češkoj Republici snošenje troškova.

35      Kraljevina Belgija i Republika Poljska od Općeg suda zahtijevaju da prihvati tužbu.

 Pravo

 Predmet tužbe i uvjeti tužbe koja se temelji na stjecanju bez osnove

36      Češka Republika traži povrat spornog iznosa za koji smatra da je neosnovano plaćen kao vlastita sredstva Unije. U prilog svojem zahtjevu namjerava se pozvati na postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije u području stjecanja bez osnove.

37      U tom pogledu Komisija u biti tvrdi da Češka Republika u svojoj argumentaciji samo pobija sadržaj dopisa od 20. siječnja 2015. Naime, tužba koja se temelji na stjecanju bez osnove ne može se zamijeniti tužbom za poništenje tog dopisa. Predmet spora stoga ne može biti sadržaj dopisa od 20. siječnja 2015., nego pitanje „pripada li [sporni iznos] Uniji kao vlastita sredstva”.

38      Češka Republika odgovara da dopis od 20. siječnja 2015. predstavlja okvir spora koji Komisija ne može izmijeniti tako da, kako bi osporavala njezine zahtjeve, iznese nove argumente koje nije istaknula protiv nje u tom dopisu. Ona smatra da navedeni dopis proizvodi pravne učinke i da „ispitivanje tužbe radi povrata neopravdano plaćenog iznosa i uvjeta nepostojanja valjane pravne osnove za predmetno stjecanje također treba proizlaziti iz Komisijine teze navedene u [dopisu] od 20. siječnja 2015.”.

39      Kad joj je o tome postavljeno pitanje na raspravi, Češka Republika potvrdila je stajalište koje zagovara u svojim pismenima.

40      Nakon što su navedeni glavni argumenti stranaka koji se odnose na predmet spora, valja naglasiti da tužba koja se temelji na stjecanju bez osnove nije obuhvaćena sustavom izvanugovorne odgovornosti u užem smislu, čije utvrđivanje ovisi o ispunjavanju svih uvjeta koji se odnose na nezakonito postupanje koje se pripisuje Uniji, stvarnom postojanju štete i postojanju uzročne veze između tog ponašanja i navedene štete. Razlikuje se od tužbi koje su podnesene na temelju navedenog sustava jer ne zahtijeva dokaz o nezakonitom postupanju tuženika, čak ni postojanje bilo kakva postupanja, nego samo dokaz o tuženikovu stjecanju bez valjane pravne osnove i o tužiteljevu osiromašenju zbog navedenog stjecanja (presuda od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C-47/07 P, EU:C:2008:726, t. 49.).

41      U tom pogledu valja pojasniti da, u skladu sa zajedničkim načelima prava država članica, ako osoba pretrpi gubitak na način da se poveća imovina druge osobe a da to stjecanje nema nikakve pravne osnove, ona u pravilu ima pravo da joj stjecatelj vrati stečeno do visine njezina gubitka. Naime, iako UFEU ne predviđa izričito pravno sredstvo namijenjeno toj vrsti tužbe, tumačenje članka 268. UFEU-a i članka 340. drugog stavka UFEU-a kojim bi se isključila ta mogućnost dovelo bi do rezultata koji je protivan načelu djelotvorne sudske zaštite. Tužba koja se temelji na Unijinu stjecanju bez osnove, podnesena na temelju tih članaka, zahtijeva dokaz o tuženikovu stjecanju bez valjane pravne osnove kao i o tužiteljevu osiromašenju zbog navedenog stjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C-47/07 P, EU:C:2008:726, t. 44. i 46. do 50.).

42      U okviru ispitivanja takve tužbe na Općem sudu je da ocijeni, među ostalim, jesu li osiromašenje države članice tužiteljice, koje odgovara stavljanju na raspolaganje Komisiji iznosa vlastitih sredstava Unije koje je ta država članica osporila, i odgovarajuće obogaćenje te institucije opravdani obvezama koje ta država članica ima na temelju prava Unije u području vlastitih sredstava Unije ili su, naprotiv, neopravdani (presuda od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija, C-575/18 P, EU:C:2020:530, t. 83.).

43      U tim okolnostima Češka Republika ne može utvrditi osnovanost svojih tvrdnji u okviru tužbe koja se temelji na Komisijinu stjecanju bez osnove time da samo osporava argumente iz dopisa od 20. siječnja 2015., nego mora dokazati, s jedne strane, da se Komisijino stjecanje nakon stavljanja na raspolaganje spornog iznosa ne opravdava obvezama koje ona ima na temelju prava Unije u području vlastitih sredstava i, s druge strane, da je njezino osiromašenje povezano s navedenim stjecanjem.

44      U tom pogledu obveze Češke Republike u području vlastitih sredstava ne proizlaze iz „Komisijine teze iz [dopisa] od 20. siječnja 2015.”, nego se izravno nalažu na temelju propisa primjenjivog u tom području a Komisija nema ovlast odlučivanja koja bi joj omogućila nalaganje državama članicama da utvrde i stave joj na raspolaganje iznose vlastitih sredstava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija, C-575/18 P, EU:C:2020:530, t. 62.).

45      S jedne strane, iz toga slijedi da su argumenti Češke Republike kojima se osporavaju razlozi iz dopisa od 20. siječnja 2015., kao i Komisijino ponašanje tijekom njihova dijaloga, bespredmetni u okviru ovog spora jer se ne mogu povezati s dokazivanjem koje treba provesti Češka Republika (vidjeti točku 43. ove presude).

46      S druge strane, suprotno onomu što tvrdi Češka Republika, dopis od 20. siječnja 2015. ne može činiti ni okvir spora jer ograničava Komisijine argumente koji se odnose na osporavanje postojanja stjecanja bez osnove na argumente koji su sadržani u tom dopisu.

47      Konkretno, informacije sadržane u dopisu od 20. siječnja 2015. ne nisu precizni, bezuvjetni i usklađeni podaci koji u pogledu Češke Republike mogu stvoriti jamstva za utvrđivanje opsega njezina mogućeg spora s Komisijom u okviru tužbe koja se temelji na stjecanju te institucije bez osnove.

48      Iz toga slijedi da Komisija u postupku može istaknuti bilo koji element čiji je cilj osporavati postojanje stjecanja bez osnove, uključujući one koji nisu navedeni u dopisu od 20. siječnja 2015. a da pritom ne ugrozi načelo zaštite legitimnih očekivanja niti pravo na dobru upravu, koje je utvrđeno u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

49      S obzirom na sve prethodno navedeno, u okviru utvrđenom u točki 42. ove presude sada valja ispitati osnovanost predmetne tužbe s obzirom na dokaze koje je podnijela Češka Republika i argumente koje su stranke međusobno razmijenile.

 Osnovanost tužbe i postojanje Unijina stjecanja bez osnove

50      Češka Republika u biti tvrdi da nije dužna platiti sporni iznos jer je mjere potrebne za njegovu naplatu mogla poduzeti tek nakon dostave OLAF-ova izvješća.

51      Prema mišljenju Češke Republike, uvjete za utvrđivanje carina koje odgovaraju spornom iznosu bilo je, naime, moguće ispuniti tek nakon dostave OLAF-ova izvješća jer je zapravo samo na temelju njegova sadržaja Češka Republika mogla sa sigurnošću utvrditi iznos carine koji treba naplatiti i dužnika kojeg se tereti za tu carinu.

52      Međutim, društvo BAIDE prestalo je u svibnju 2008. s obavljanjem svih djelatnosti na području Češke Republike, odnosno prije dostave OLAF-ova izvješće, tako da tijekom donošenja navedenog izvješća u Češkoj Republici nije bilo nikakve druge ovršive imovine osim one koju su u konačnici ovršila nacionalna carinska tijela.

53      Stoga navodno kašnjenje carinskih tijela nakon primitka navedenog izvješća ni u kojem slučaju nije moglo dovesti do nemogućnosti naplate carinskog duga.

54      Češka Republika dodaje da joj se u svakom slučaju ne može pripisati nikakvo kašnjenje u utvrđivanju i naplati spornog iznosa nakon dostave OLAF-ova izvješća. Pojašnjava da su carinska tijela donijela mjere koje su potrebne kako bi se izbjegla prekluzija mogućnosti poreznog ispravka u svih 28 predmetnih slučajeva uvoza.

55      U tim se okolnostima razlozi neizvršene naplate spornog iznosa ne mogu pripisati Češkoj Republici i ona se može pozvati na oslobađanje od obveze stavljanja na raspolaganje vlastitih sredstava koja se predviđa člankom 17. stavkom 2. Uredbe br. 1150/2000.

56      Stoga se Komisijino stjecanje nakon osiromašenja Češke Republike, koje proizlazi iz stavljanja na raspolaganje spornog iznosa, ne temelji ni na kakvoj valjanoj pravnoj osnovi.

57      Komisija zahtijeva da se odbije cijela argumentacija Češke Republike i tvrdi da Češka Republika nije podnijela dokaz o stjecanju bez osnove.

58      Komisija prvenstveno ističe da se odredbe članka 17. stavka 2. Uredbe br. 1150/2000 ne mogu primijeniti na Češku Republiku jer nenaplaćena vlastita sredstva nije knjižila na zaseban račun predviđen u tu svrhu, takozvani račun B, uz poštovanje rokova propisanih člankom 6. stavkom 3. iste uredbe.

59      Naime, iz presude od 8. srpnja 2010., Komisija/Italija (C-334/08, EU:C:2010:414, t. 65.) proizlazi da mogućnost da se države članice oslobodi obveze da iznose koji odgovaraju utvrđenim pravima stave na raspolaganje Komisiji ne zahtijeva samo poštovanje uvjeta iz članka 17. stavka 2. Uredbe br. 1150/2000, nego i to da se navedena prava redovito knjiže na račun B.

60      Prema Komisijinu mišljenju, Češka Republika nije poštovala propisane rokove te stoga carinu koju treba naplatiti nije redovito knjižila na račun B jer je djelovala sa zakašnjenjem s obzirom na to da nije utvrdila antidampinške pristojbe koje društvo BAIDE treba platiti na sporne uvoze nakon inspekcije koja je završila 26. studenoga 2007.

61      Čak i da su iznosi koji odgovaraju utvrđenim pravima bili redovito knjiženi na račun B, Komisija tvrdi da je Češka Republika trebala položiti osiguranje za naplatu spornog iznosa prije nego što je sporne uvoze pustila u slobodni promet, tako da činjenica da je društvo BAIDE prestalo obavljati djelatnost, do koje je došlo naknadno, ne bi mogla stvoriti zakonsku prepreku za naplatu tog iznosa.

62      Republika Poljska naglašava da je rješenje utvrđeno u presudi od 9. srpnja 2020., Republika Češka/Komisija (C-575/18 P, EU:C:2020:530) iznimno važno za države članice koje žele iskoristiti mogućnost da ih se sasluša u sporovima između njih i Komisije koji se odnose na obveze stavljanja na raspolaganje vlastitih sredstava.

63      Republika Poljska tvrdi da Češka Republika nije mogla naplatiti sporne iznose zbog razloga koji joj se ne može pripisati jer je dužnik prestao obavljati svoje djelatnosti prije datuma donošenja OLAF-ova izvješća.

64      Kraljevina Belgija smatra da se država članica može pozvati na oslobađanje od obveze stavljanja na raspolaganje vlastitih sredstava koja se predviđa člankom 17. stavkom 2. Uredbe br. 1150/2000 čak i ako su vlastita sredstva nepravodobno knjižena na račun B, ako takva sredstva ispunjavaju materijalne uvjete takvog knjiženja i ako ta država članica dokaže da neizvršena naplata određenih vlastitih sredstava proizlazi iz okolnosti koje joj se ne mogu pripisati.

65      U ovom slučaju Češka Republika nije nepravodobno naplatila sporni iznos jer je u biti bilo na OLAF-u da, ako to smatra potrebnim, službeno i nakon završetka inspekcije dostavi elemente koji su korisni za naplatu carinskog duga, a ne „pasivno” očekivati da će to učiniti predstavnica češke uprave koja je bila prisutna tijekom misije.

66      Opći sud smatra da na temelju argumentacije koju su razmijenile stranke, koja je upravo navedena, treba u tom smislu ispitati četiri sljedeće točke: uvjete za to da se na Češku Republiku primijeni mogućnost da je se oslobodi od obveze stavljanja na raspolaganje spornog iznosa; datum na koji treba utvrditi antidampinške pristojbe koje treba platiti društvo BAIDE i koje odgovaraju spornom iznosu; posljedice koje činjenica da je navedeno društvo prestalo obavljati djelatnost ima na obvezu stavljanja na raspolaganje spornog iznosa i obvezu da Češka Republika položi osiguranje za naplatu spornog iznosa.

 Uvjeti za to da se na Češku Republiku primijeni mogućnosti da je se oslobodi od obveze stavljanja na raspolaganje spornog iznosa

67      Kao što se to navodi u točki 58. ove presude, Komisija tvrdi da se Češka Republika ne može pozivati na odredbe članka 17. stavka 2. Uredbe br. 1150/2000 jer nije utvrdila da je u rokovima predviđenima člankom 6. stavkom 3. točkom (b) iste uredbe knjižila nenamirena prava na račun B.

–       Primjenjive odredbe

68      U razdoblju na koje se odnose činjenice iz kojih proizlazi spor primjenjivale su se dvije odluke o sustavu vlastitih sredstava Unije, tj., redom, Odluka Vijeća 2000/597/EZ, Euratom od 29. rujna 2000. o sustavu vlastitih sredstava Europskih zajednica (SL 2000., L 253, str. 42.), a zatim od 1. siječnja 2007., Odluka Vijeća 2007/436/EZ, Euratom od 7. lipnja 2007. o sustavu vlastitih sredstava Europskih zajednica (SL 2007., L 163, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 15., str. 141.).

69      U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) Odluke 2000/597, čiji je sadržaj u biti preuzet u članku 2. stavku 1. točki (a) Odluke 2007/436, vlastita sredstva koja se unose u opći proračun Unije čine prihodi koji potječu, među ostalim, od „carin[a] Zajedničke carinske tarife i ostal[ih] davanja koj[a] utvrde ili trebaju utvrditi institucije [Unije] u pogledu trgovanja s državama nečlanicama”.

70      Člankom 8. stavkom 1. prvim i trećim podstavkom odluka 2000/597 i 2007/436 predviđa se, među ostalim, s jedne strane, da države članice prikupljaju ta vlastita sredstva Unije u skladu s nacionalnim odredbama propisanima zakonom i ostalim propisima, koje se prema potrebi prilagođavaju radi ispunjavanja zahtjeva propisa Unije, i, s druge strane, da države članice ta sredstva stavljaju na raspolaganje Komisiji.

71      Uredba br. 1150/2000, primjenjiva na ovaj spor, rezultat je dviju izmjena koje su tijekom razdoblja na koje se odnose činjenice iz kojih proizlazi spor uvedene Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 2028/2004 od 16. studenoga 2004. (SL 2004., L 352, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 4., str. 37.) s učinkom od 28. studenoga 2004. i Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 105/2009 od 26. siječnja 2009. (SL 2009., L 36, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 39.) s učinkom od 1. siječnja 2007.

72      Na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 1150/2000, pravo Unije na vlastita sredstva utvrđuje se čim su ispunjeni uvjeti predviđeni carinskim propisima o knjiženju prava na odgovarajuće račune i o obavješćivanju dužnika. Datumom utvrđivanja iz navedenog stavka 1. smatra se datum knjiženja u računovodstvene knjige koje su predviđene carinskim propisima, u skladu s člankom 2. stavkom 2. prvim podstavkom iste uredbe.

73      Člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkama (a) i (b) te uredbe predviđa se:

„1.      Računi za vlastita sredstva vode se pri državnoj riznici svake države članice, odnosno pri tijelu koje odredi svaka država članica, i to raščlanjeni prema vrsti sredstava.

[…]

3.

(a)      Prava utvrđena u skladu s člankom 2. ove Uredbe knjiže se na računima [obično se nazivaju ,računi A’], ovisno o odredbama točke (b) ovoga stavka, najkasnije prvog radnog dana nakon 19. dana drugog mjeseca koji slijedi nakon mjeseca u kojem je pravo utvrđeno.

(b)      Utvrđena prava koja nisu knjižena na računima iz točke (a) ovoga članka zbog toga što još nisu namirena, a za njihovu naplatu nije dano nikakvo osiguranje, iskazuju se na posebnim računima u roku iz točke (a) [obično se nazivaju ‚računi B’]. Države članice mogu usvojiti ovaj postupak u slučajevima kada su predmet spora utvrđena prava za koje je dano osiguranje te postoji mogućnost da po rješenju nastalog spora dođe do njihove promjene.”

74      Člankom 9. stavkom 1. prvim podstavkom navedene uredbe određuje se:

„U skladu s postupkom iz članka 10. svaka država članica odobrava iznos vlastitih sredstava na račun otvoren na ime Komisije pri državnoj riznici, odnosno pri drugom tijelu koje je imenovala.”

75      U skladu s člankom 10. stavkom 1. iste uredbe:

„Nakon odbitka troškova ubiranja u skladu s člankom 2. stavkom 3. i člankom 10. stavkom 3. Odluke [2007/436] knjiženje vlastitih sredstava iz članka 2. stavka 1. točke (a) te Odluke izvršava se najkasnije prvog radnog dana nakon 19. dana drugog mjeseca od mjeseca u kojem je utvrđeno pravo u skladu s člankom 2. ove Uredbe.

Međutim, knjiženje prava koja se iskazuju na posebnim računima u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (b) ove Uredbe, mora se izvršiti najkasnije prvog radnog dana nakon 19. dana drugog mjeseca od mjeseca u koje su dotična prava naplaćena.”

76      U skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe br. 1150/2000, na svako kašnjenje u knjiženju na račun iz članka 9. stavka 1. te uredbe predmetnoj državi članici obračunava se kamata.

77      Konačno, u članku 17. stavcima 1. do 4. navedene uredbe navodi se:

„1.      Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da iznos prava utvrđenih na temelju članka 2. ove Uredbe bude stavljen na raspolaganje Komisiji na način utvrđen ovom Uredbom.

2.      Države članice oslobađaju se obveze stavljanja na raspolaganje Komisiji iznosa koji su jednaki utvrđenim pravima koja se pokažu nenaplativim bilo:

(a)      zbog više sile;

(b)      zbog drugih razloga koji se ne mogu pripisati državama članicama.

Iznosi utvrđenih prava proglašavaju se nepovratnima odlukom nadležnog upravnog tijela koje utvrdi da se njihov povrat ne može osigurati.

Iznosi utvrđenih prava smatraju se nepovratnima najkasnije nakon razdoblja od pet godina od dana utvrđivanja iznosa u skladu s člankom 2. ove Uredbe ili, u slučaju žalbe u upravnom ili sudskom postupku, kada je konačna odluka donesena, priopćena ili objavljena.

[…]

Iznosi koji su proglašeni ili koji se smatraju nepovratnima trajno se uklanjaju iz zasebnoga računa iz članka 6. stavka 3. točke (b) ove Uredbe. Oni se iskazuju u prilogu tromjesečnog izvješća iz članka 6. stavka 4. točke (b) ove Uredbe i prema potrebi u tromjesečnom izvješću iz članka 6. stavka 5. ove Uredbe.

3.      U roku od tri mjeseca od upravne odluke iz stavka 2. ovog članka ili u skladu s rokovima iz tog stavka, države članice pružaju Komisiji informacije o slučajevima primjene stavka 2. ovog članka pod uvjetom da predmetna utvrđena prava premašuju iznos od 50 000 EUR.

[…]

Ovo izvješće koje se sastavlja na obrascu koji izrađuje Komisija nakon savjetovanja s odborom iz članka 20. ove Uredbe, mora sadržavati sve potrebne činjenice za potpuno ispitivanje razloga iz stavka 2. točaka (a) i (b) ovog članka koji su spriječili predmetnu državu članicu da stavi na raspolaganje predmetne iznose, kao i mjere utjerivanja koje je poduzela država članica u predmetnom slučaju ili predmetnim slučajevima.

4. Komisija u roku od šest mjeseci od primitka izvješća iz stavka 3. ovog članka prosljeđuje svoje komentare predmetnoj državi članici.

[…]”

–       Tumačenje Suda

78      Iz članka 8. stavka 1. odluka 2000/597 i 2007/436 proizlazi da države članice prikupljaju vlastita sredstva Unije iz članka 2. stavka 1. točaka (a) i (b) Odluke 2000/597 i članka 2. stavka 1. točke (a) Odluke 2007/436 te da one imaju obvezu staviti ta sredstva na raspolaganje Komisiji (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2010., Komisija/Italija, C-334/08, EU:C:2010:414, t. 34.).

79      U tu su svrhu države članice na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 1150/2000 dužne utvrditi pravo Unije na vlastita sredstva čim su ispunjeni uvjeti predviđeni carinskim propisima o knjiženju prava na odgovarajuće račune i o obavješćivanju dužnika. Države članice stoga moraju prava utvrđena u skladu s člankom 2. te uredbe uknjižiti na račun za vlastita sredstva Unije pod uvjetima predviđenima u članku 6. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2010., Komisija/Njemačka, C-442/08, EU:C:2010:390, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

80      U tom pogledu valja pojasniti da se, na temelju članka 6. stavka 3. točke (b) te uredbe, utvrđena prava koja još nisu namirena i za koja nije dano nikakvo jamstvo knjiže na posebne račune, odnosno na račun B (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2019., Komisija/Italija (Vlastita sredstva – Naplata carinskog duga), C-304/18, neobjavljenu, EU:C:2019:601, t. 52.).

81      Države članice zatim moraju staviti na raspolaganje Komisiji vlastita sredstva Unije pod uvjetima utvrđenima u člancima 9. do 11. Uredbe br. 1150/2000 na način da ih uknjiže, uz poštovanje predviđenih rokova, na račun otvoren u tu svrhu u ime te institucije. U skladu s člankom 11. stavkom 1. te uredbe, na svako kašnjenje u knjiženju na taj račun predmetna država članica plaća zatezne kamate (presuda od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija, C-575/18 P, EU:C:2020:530, t. 58.).

82      Usto, na temelju članka 17. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 1150/2000, države članice moraju poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale da iznos prava utvrđenih na temelju članka 2. te uredbe bude stavljen na raspolaganje Komisiji. Države članice oslobođene su te obveze samo ako do naplate nije došlo zbog više sile ili ako se pokaže da je ona definitivno nemoguća zbog razloga koji im se ne mogu pripisati. Iznosi koji su proglašeni ili koji se smatraju nenaplativima trajno se uklanjaju sa zasebnog računa iz članka 6. stavka 3. točke (b) te uredbe (presuda od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija, C-575/18 P, EU:C:2020:530, t. 60.).

83      Stoga knjiženje vlastitih sredstava na račun B odražava iznimnu situaciju kojoj je svojstvena činjenica da se na temelju članka 6. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 1150/2000 državama članicama omogući da ta prava ne stave na raspolaganje Komisiji od trenutka njihova utvrđenja jer još nisu namirena ili da ih se toga oslobodi ako se navedena prava pokažu nenaplativima zbog više sile ili zbog drugih razloga koji im se ne mogu pripisati na temelju članka 17. stavka 2. te uredbe (presuda od 8. srpnja 2010., Komisija/Italija, C-334/08, EU:C:2010:414, t. 68.).

84      Međutim, mogućnost da se države članice oslobodi obveze da iznose koji odgovaraju utvrđenim pravima stave na raspolaganje Komisiji ne zahtijeva samo poštovanje uvjeta iz članka 17. stavka 2. Uredbe br. 1150/2000, nego i to da su navedena prava redovito knjižena na račun B (presuda od 8. srpnja 2010., Komisija/Italija, C-334/08, EU:C:2010:414, t. 65.).

–       Primjena na ovaj slučaj

85      Kao što se to pojašnjava u točki 59. ove presude, Komisija se poziva na presudu od 8. srpnja 2010., Komisija/Italija (C-334/08, EU:C:2010:414, t. 65.), kako je upravo navedeno u točki 84. ove presude.

86      Najprije valja istaknuti da je, neovisno o njegovoj osnovanosti, argument koji je istaknula Komisija, a koji se temelji na Unijinu stjecanju bez osnove, bespredmetan u okviru ove tužbe.

87      Naime, u tom okviru, kao što se to navodi u točki 42. ove presude, valja provjeriti je li tužitelj podnio dokaz o Komisijinu stjecanju bez valjane pravne osnove i o svojem osiromašenju koje je povezano s navedenim stjecanjem ili, ako nije podnesen taj dokaz, valja zaključiti da to stjecanje opravdavaju obveze koje nalaže propis o vlastitim sredstvima. Međutim, stavljanje na raspolaganje vlastitih sredstava u svakom se slučaju ne opravdava obvezom poštovanja rokova predviđenih člankom 6. Uredbe br. 1150/2000, čija povreda ne dovodi ni do kakva plaćanja, čak ni do plaćanja zateznih kamata koje je uvjetovano kašnjenjem prilikom knjiženja na račun otvoren u tu svrhu na ime Komisije u skladu s člankom 11. izmijenjene Uredbe br. 1150/2000.

88      Stoga se od Češke Republike ne može tražiti da u okviru svoje tužbe koja se temelji na stjecanju bez osnove utvrdi, kao što to u biti tvrdi Komisija, da je „cijeli proces tijekom carinskog postupka, naplate potraživanja i transakcija koje se odnose na vlastita sredstva izvršen u skladu sa svim pravilima, pravilno, pravodobno i uz poštovanje zaštite financijskih interesa Unije”, nego da samo utvrdi, osim njezina osiromašenja i stjecanja koje ono podrazumijeva, da se to stjecanje ne može nikako opravdati.

89      U svakom slučaju iz spisa proizlazi da su predmetna prava knjižena u rokovima predviđenima člankom 6. stavkom 3. Uredbe br. 1150/2000.

90      Knjiženje na račun B posve je računovodstvena transakcija tako da rokove koji su za to predviđeni ne treba, suprotno onomu što tvrdi Komisija, računati od datuma kada je predmetna prava trebalo utvrditi u skladu s člankom 2. Uredbe br. 1150/2000, nego od datuma kad su ta prava stvarno utvrđena.

91      Međutim, stranke se slažu, kao što su to potvrdile u odgovorima na pisana pitanja, u pogledu toga da su antidampinške pristojbe koje društvo BAIDE treba platiti na sporne uvoze utvrđene i knjižene na račun B isti dan, odnosno između 22. rujna 2008. i 18. veljače 2009. Komisija je uostalom u okviru mjera upravljanja postupkom iz točke 28. priznala da je „knjiženje na račun B odmah nakon knjiženja u računovodstvene knjige koje su predviđene carinskim propisima [bilo] prihvatljivo”.

92      U tim okolnostima valja zaključiti da su, u skladu s odredbama članka 6. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 1150/2000, pristojbe koje treba platiti društvo BAIDE, ali koje još nisu naplaćene te nije položeno nikakvo jamstvo, knjižene na račun B u svakom slučaju najkasnije prvog radnog dana nakon 19. dana mjeseca koji slijedi nakon mjeseca u kojem su prava utvrđena.

93      Stoga valja provjeriti je li sporni iznos nenaplativ zbog razloga koji se ne mogu pripisati Češkoj Republici, čime joj se omogućuje da ga knjiži na zaseban račun.

 Datum na koji treba utvrditi antidampinške pristojbe koje treba platiti društvo BAIDE i koje odgovaraju spornom iznosu

94      Češka Republika tvrdi, kao što se to navodi u točki 51. ove presude, da je mogla utvrditi antidampinške pristojbe koje društvo BAIDE treba platiti na sporne uvoze tek nakon dostave OLAF-ovo izvješće, međutim da Komisija tvrdi da je to trebala učiniti čim je završila inspekcija, kao što to proizlazi iz točke 60. ove presude.

95      Naime, Češka Republika znala je za zapisnik od 15. studenoga 2007., kao i za dokaze o kineskom podrijetlu predmetne robe koji su pribavljeni tijekom misije i priloženi tom dokumentu, s obzirom na to da ga je potpisala predstavnica češke carinske uprave koja je bila prisutna tijekom cijele misije i sudjelovala na svim sastancima, kao i u inspekciji proizvodnih postrojenja. U tim je okolnostima Češka Republika raspolagala dostatnim informacijama za utvrđivanje carinskog duga odmah po završetku misije svoje predstavnice.

96      Kao što to proizlazi iz primjenjivih tekstova koji su navedeni u točkama 68. do 77. ove presude, kako ih tumači Sud, države članice trebaju utvrditi pravo Unije na vlastita sredstva čim su ispunjeni uvjeti predviđeni carinskim propisima o knjiženju prava na odgovarajuće račune i o obavješćivanju dužnika.

97      U tom pogledu člankom 217. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1. (SL, posebno izdane na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2. str. 110.), u daljnjem tekstu: Carinski zakonik) u verziji primjenjivoj na spor određuje se da „[s]vaki iznos uvozne ili izvozne carine proizašle iz carinskog duga […] carinska tijela obračunavaju čim dobiju potrebne podatke, i proknjižuju u računovodstvenim evidencijama ili bilo kojem drugom istovrijednom sredstvu (knjiženje)”.

98      Ti su uvjeti ispunjeni ako carinska tijela raspolažu potrebnim elementima i stoga mogu izračunati iznos pristojbi koje proizlaze iz carinskog duga i utvrditi dužnika (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2005., Komisija/Danska, C-392/02, EU:C:2005:683, t. 57. do 59.).

99      U ovom slučaju nije sporno da je u inspekciji sudjelovala predstavnica češke carinske uprave i da je potpisala zapisnik od 15. studenoga 2007.

100    Češka Republika tvrdi da predstavnica njezine carinske uprave nije primila obavijest o dokumentima koji su priloženi navedenom zapisniku nakon završetka inspekcije tako da na taj datum nije raspolagala dokazima koji su potrebni za naplatu spornog iznosa.

101    Komisija je na raspravi potvrdila da ne navodi da je predstavnica češke carinske uprave koja je bila prisutna tijekom inspekcije stvarno primila dokumente koji su priloženi zapisniku, nego da je nužno morala znati za dokaze prikupljene tijekom te misije jer ih je mogla pregledati.

102    Međutim, ne može se prihvatiti Komisijina tvrdnja prema kojoj je bilo dovoljno da je predstavnica češke carinske uprave „vid[jela] vlastitim očima što se dogodilo” kako bi Češka Republika samo na temelju svjedočenja svoje predstavnice mogla utvrditi pristojbe koje treba platiti društvo BAIDE nakon završetka inspekcije.

103    Naime, nije dovoljno znati da postoji dokaz kako bi se na njega pozvalo u okviru upravnog postupka. Kako bi se češkim tijelima omogućilo da knjiže iznos prava koje se duguje i o tome obavijeste dužnika, ona su trebala moći provjeriti vjerodostojnost dokaza prikupljenih tijekom inspekcije, a zatim ih potraživati od poreznog obveznika. Međutim, kao što se to upravo navelo, ne osporava se da takvi dokazi nisu dostavljeni Češkoj Republici nakon završetka inspekcije.

104    Komisija ipak ističe da, s obzirom na to da je Češka Republika zapisnikom od 15. studenoga 2007. bila obaviještena o popisu prikupljenih dokaza, na njoj je bilo da ih zatraži od OLAF-a ako je to smatrala potrebnim.

105    U tom pogledu valja istaknuti da Republika Češka tvrdi da nijedna pravna osnova nije omogućila njezinoj predstavnici carinske uprave da nadležnim nacionalnim tijelima izravno proslijedi dokaze koji su prikupljeni u okviru misije koja je provedena pod nadzorom OLAF-a i koji su povjerljivi te mogu poslužiti kao dokaz u upravnom ili sudskom postupku tek nakon što ih proslijedi Komisija i provjeri OLAF, uzimajući u obzir da su oni jedini adresati dokumenata i informacija prikupljenih u okviru misije Unije u trećoj zemlji.

106    Na temelju članka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 515/97 od 13. ožujka 1997. o uzajamnoj pomoći upravnih tijela država članica i o suradnji potonjih s Komisijom radi osiguravanja pravilne primjene propisa o carinskim i poljoprivrednim pitanjima (SL 1997., L 82, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 13., str. 163.), njome se „utvrđuju načini na koje upravna tijela odgovorna za provedbu zakonodavstva o carinskim i poljoprivrednim pitanjima u državama članicama surađuju jedna s drugima i s Komisijom kako bi se osigurala sukladnost toga zakonodavstva unutar okvira sustava Zajednice”.

107    Člankom 12. Uredbe br. 515/97, u verziji primjenjivoj na spor, određuje se da „[n]adležna tijela država članica podnositelja zahtjeva mogu pozivati na nalaze, potvrde, informacije, dokumente, ovjerene prijepise i sve obavještajne podatke koje su službenici primatelja zahtjeva dobili [odnosno nadležno tijelo države članice kojem je upućen zahtjev za pomoć] i koji su priopćeni podnositelju zahtjeva [odnosno nadležno tijelo države članice koje upućuje zahtjev za pomoć] tijekom pomoći predviđene člancima 4. do 11. [koji se odnose na načine provedbe pomoći na zahtjev] kao dokaz”.

108    Člankom 20. Uredbe br. 515/97 predviđa se sljedeće:

„1.      U provođenju ciljeva ove Uredbe Komisija može, pod uvjetima utvrđenim u članku 19., provoditi misije upravne i istražne suradnje Zajednice u trećim zemljama u koordinaciji i uskoj suradnji s nadležnim tijelima država članica.

2.      Misije Zajednice u trećim zemljama iz stavka 1. uređuju se sljedećim uvjetima:

(a)      mogu se poduzimati na inicijativu Komisije, a kada je to primjereno i na temelju informacija koje pruža Europski parlament ili na zahtjev jedne ili više država članica;

(b)      provode ih službenici Komisije imenovani u tu svrhu i službenici koje je u tu svrhu imenovala dotična država članica (države članice);

(c)      mogu ih također, dogovorom s Komisijom i dotičnim državama članicama, provoditi u ime Zajednice i službenici države članice, posebno prema sporazumu o dvostranoj pomoći potpisanim s trećom zemljom; u tom slučaju Komisiju se obavještava o rezultatima misije;

[…].”

109    Člankom 21., koji je dio glave IV. „Odnosi s trećim zemljama” Uredbe br. 515/97 u verziji primjenjivoj na spor, pojašnjava se:

„1.      S nalazima i informacijama dobivenim tijekom misija Zajednice iz članka 20. ove Uredbe, a posebno s dokumentima koje predaju nadležna tijela dotičnih trećih zemalja, postupa se u skladu s člankom 45.

2.      Članak 12. primjenjuje se mutatis mutandis na nalaze i informacije iz stavka 1.

3.      Za potrebe njihove uporabe na temelju članka 12., dobivene izvorne dokumente ili njihove ovjerene prijepise Komisija prosljeđuje nadležnim tijelima država članica ako one to zatraže.”

110    U članku 45. Uredbe br. 515/97, u verziji primjenjivoj na spor, navodi se:

„1.      Bez obzira na oblik, svaka informacija koja se prenese na temelju ove Uredbe povjerljive je naravi, uključujući i podatke pohranjene u [carinskom informatičkom sustavu]. Ona je predmet obveze na profesionalnu tajnu i uživa zaštitu koja obuhvaća slične informacije i prema nacionalnom pravu države članice koja je prima i prema odgovarajućim odredbama koje se primjenjuju na tijela Zajednice.

Posebno se informacije iz podstavka 1. ne smiju slati drugim osobama, osim onih u državama članicama ili unutar institucija Zajednice čija funkcija od njih zahtijeva da ih poznaju ili da se koriste njima. Ne smiju se upotrebljavati niti u druge svrhe osim onih predviđenih ovom Uredbom, izuzev ako se država članica ili Komisija, koja ih je pružila ili ih unijela u [carinski informatički sustav], izrijekom slože, podložno uvjetima koje je utvrdila ta država članica ili Komisija i u onoj mjeri u kojoj odredbe na snazi u državi članici u kojoj vlast primatelja ima sjedište, ne zabranjuju takvo priopćenje ili korištenje.

2.      Ne dovodeći u pitanje odredbe glave V. o [carinskom informatičkom sustavu], informacije o fizičkim i pravnim osobama prenose se prema ovoj Uredbi samo onda kada je to neophodno potrebno radi sprečavanja, istraživanja ili pokretanja postupka s obzirom na postupke koji predstavljaju povredu carinskog ili poljoprivrednog zakonodavstva.

3.      Stavci 1. i 2. ne isključuju mogućnost korištenja informacija dobivenih prema ovoj Uredbi u bilo kojem kaznenom ili istražnom postupku koji je naknadno pokrenut s obzirom na nesukladnost s carinskim ili poljoprivrednim zakonodavstvom.

[…]”

111    Članak 9. Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL 1999., L 136, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.), naslovljen „Izvješće o istrazi i mjerama poduzetima nakon istrage”, glasi kako slijedi:

„1.      Po završetku istrage koju je vodio, Ured sastavlja izvješće pod vodstvom direktora u kojem navodi utvrđene činjenice, moguće financijske gubitke, kao i nalaze istrage uključujući preporuke direktora Ureda o mjerama koje je potrebno poduzeti.

2.      Pri sastavljanju takvih izvješća, vodi se računa o procesnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom zakonodavstvu predmetne države članice. Tako sastavljena izvješća imaju snagu prihvatljivog dokaza u administrativnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se to pokaže potrebnim na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori. Za ta izvješća primjenjuju se ista pravila procjene koja se primjenjuju na administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori i jednakovrijedna su tim izvješćima.

3. Izvješća sastavljena po dovršetku vanjske istrage [kojom, u skladu s člankom 3. uredbe Ured provodi provjere i inspekcije predviđene člankom 9. stavkom 1. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2988/95 i sektorskim pravilima iz članka 9. stavka 2. iste uredbe u državama članicama i, u skladu sa sporazumima o suradnji koji su na snazi u trećim zemljama] i svi korisni s njom povezani dokumenti, šalju se nadležnim tijelima predmetne države članice u skladu s pravilima koja se odnose na vanjske istrage.

[…]”

112    U članku 17. unutarnjih smjernica o OLAF-ovim istražnim postupcima (u daljnjem tekstu: unutarnje smjernice), naslovljenom „Istraživačke misije u trećim zemljama”, u njegovu stavku 5. navodi se da „članovi odjela za istrage [kojem je glavni direktor OLAF-a dodijelio predmet u skladu s člankom 6.1. unutarnjih smjernica] koji sudjeluju u provedbi istrage izrađuju izvješće o aktivnostima koje su provedene tijekom misije čija se kopija dostavlja sudionicima [odnosno, u skladu sa stavkom 7., u slučaju istrage u pogledu carina ili vlastitih sredstava, državnim dužnosnicima dotičnih država članica koji su sudjelovali u istrazi]”.

113    Nakon navođenja odredbi koje su primjenjive na ovaj spor i koje su istaknule stranke, valja navesti da iz tako utvrđenog činjeničnog okvira proizlazi da je suradnja država članica s Komisijom ključan uvjet za poštovanje provedbe carinskog zakonodavstva unutar Unije.

114    U tu se svrhu u trećim zemljama provode misije upravne i istražne suradnje Zajednice u kojima sudjeluju službenici koje su u tu svrhu imenovale države članice u skladu s člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 515/97.

115    Iako su nalazi i informacije dobiveni tijekom misija Zajednice povjerljive prirode, poslovna tajna kojom su obuhvaćeni ne može biti prepreka da se u skladu s člankom 45. stavkom 1. Uredbe br. 515/97 proslijede predstavnici koje su imenovale države članice u takvim misijama jer bi se inače toj uredbi oduzeo koristan učinak, kako se navodi u točki 113. ove presude, u skladu s člankom 1. navedene uredbe.

116    U tim okolnostima, u smislu članka 45. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 515/97, te predstavnike treba smatrati osobama u državama članicama čija funkcija od njih zahtijeva da ih poznaju ili da se koriste njima.

117    Stoga nalaze i informacije prikupljene u okviru misije Zajednice provedene u trećoj zemlji mogu koristiti službenici koje su države članice imenovale za sudjelovanje u tim misijama za potrebe primjene Uredbe br. 515/97.

118    Na temelju članka 45. stavaka 2. i 3. iste uredbe, informacije dobivene u okviru misija Zajednice mogu se koristiti kako bi se omogućilo pokretanje postupaka protiv postupaka koji predstavljaju povredu carinskog zakonodavstva, kao i u okviru naknadno pokrenutih sudskih ili istražnih postupaka. U skladu s člankom 21. stavkom 2. Uredbe br. 515/97, nadležna se tijela država članica mogu pozvati, među ostalim, na takve informacije kao na dokaze.

119    U tim okolnostima, suprotno onomu što tvrdi Češka Republika, predstavnica njezine carinske uprave u okviru inspekcije bila je u potpunosti ovlaštena, kao što to ističe Komisija, tražiti i primiti od OLAF-a dokaze priložene zapisniku od 15. studenoga 2007. a da to nije protivno obvezi povjerljivosti predviđenoj u članku 45. Uredbe br. 515/97. Bila je također ovlaštena proslijediti ih nadležnim tijelima Češke Republike kako bi ona te elemente upotrijebila kao dokaze protiv društva BAIDE u okviru postupka za naplatu carinskog duga koji treba platiti navedeno društvo.

120    Međutim, kao što se to navodi u točki 105. ove presude, Češka Republika u tom pogledu tvrdi da je OLAF dužan ocijeniti nalaze inspekcije prije nego što ih proslijedi u okviru svojeg istražnog izvješća u skladu s točkom 17.5. unutarnjih smjernica i člankom 9. Uredbe br. 1073/1999.

121    Iako je činjenica da OLAF provjerava dokaze prije nego što ih proslijedi u okviru svojeg izvješća mogla, po potrebi, dovesti do kašnjenja u prosljeđivanju takvih elemenata, ona sama po sebi ipak ne sprečava Češku Republiku, kao što to tvrdi Komisija, da mu uputi zahtjev po završetku misije svoje predstavnice.

122    Međutim, nije sporno da se OLAF obvezao da će Češkoj Republici proslijediti dokaze koji su prikupljeni tijekom inspekcije od početka 2008. Naime, kao što je to uostalom Komisija priznala na raspravi, nije sporno da je OLAF zakasnio s prosljeđivanjem svojeg izvješća kojem su priloženi takvi elementi.

123    U tim okolnostima Češkoj Republici ne može se prigovoriti da je čekala da joj se dostavi OLAF-ovo izvješće i da nije zatražila podnošenje dokaza čim je završila inspekcija.

124    Usto, u ovom je slučaju Češka Republika mogla smatrati da je potrebno pričekati da OLAF analizira i provjeri takve dokaze prije nego što ih upotrijebi u okviru postupka poreznog ispravka. Naime, OLAF je u najboljem položaju da provede tu provjeru jer se prikupljanje dokaza provelo u okviru sporazuma o suradnji između Komisije i Laosa te nepostojanja sporazuma o dvostranoj pomoći između te zemlje i Češke Republike.

125    U tim je okolnostima Češka Republika utvrdila da nije mogla posjedovati dokaze potrebne za utvrđivanje antidampinške pristojbe koju duguje društvo BAIDE u 28 slučajeva spornih uvoza čim je završila inspekcija.

126    Stoga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, time što u okolnostima ovog slučaja nije utvrdila predmetna prava u danima nakon završetka inspekcije, Češka Republika nije povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi navedenih u točkama 68. do 77. ove presude.

 Posljedice prestanka obavljanja djelatnosti društva BAIDE za obvezu stavljanja na raspolaganje spornog iznosa i njegovu naplatu

127    Češka Republika tvrdi, kao što se to navodi u točki 52. ove presude, da nije mogla provesti naplatu spornog iznosa jer je društvo BAIDE od svibnja 2008. prestalo s obavljanjem svih djelatnosti na državnom području, tako da većinu imovine tog društva više nije bilo moguće ovršiti kad joj je dostavljeno OLAF-ovo izvješće.

128    Nije sporno da OLAF-ovo izvješće stvarno omogućuje utvrđivanje carine koju duguje društvo BAIDE. Naime, takvim se izvješćem pojašnjava da su dokazi o kineskom podrijetlu robe bili dovoljni za pokretanje postupka poreznog ispravka i da se utvrdi 28 slučajeva spornih uvoza koje je društvo BIADE izvršilo u Češkoj Republici.

129    Također nije sporno da je od svibnja 2008. društvo BAIDE prestalo obavljati svoje djelatnosti na državnom području Češke Republike, što je Komisija priznala na raspravi.

130    Usto, iz istrage, konkretno iz istrage koju su češka carinska tijela provela kod banaka i općinskih službi Grada Praga (Češka Republika), kao i izvatka iz sudskog registra, odgovora poreznih tijela na zahtjev čeških carinskih tijela za plaćanje preplaćenog poreza koji je utvrđen u ime društva BAIDE, odgovora na zahtjev za porezne informacije i zahtjev za stečaj likvidatora društva BAIDE koji su priloženi tužbi u prilozima A.8., A.19., A.20. i A.21., proizlazi da društvo BAIDE više ne posjeduje nikakvu ovršivu imovinu na državnom području Češke Republike, osim iznosa koji su položeni na trima računima koji su otvoreni u Československá obchodní banci, kao i preplaćenog poreza za iznose od 16 047,67 čeških kruna, 14,56 američkih dolara (USD), 51,60 eura i 82 300 čeških kruna, pri čemu su te iznose konačno naplatila carinska tijela.

131    Komisija ne osporava rezultat istrage koju su češka tijela provela u pogledu imovine društva BAIDE, kao ni zaključke i financijske podatke sadržane u dokumentima iz točke 130. ove presude. Ne osporava ni činjenicu da je utvrđenje prestanka obavljanja djelatnosti društva BAIDE izravno povezano s činjenicom da to društvo od tada nije posjedovalo nikakvu ovršivu imovinu u Češkoj Republici, osim prethodno navedenih iznosa.

132    Konačno, Komisija ne tvrdi da je Češka Republika mogla ovršiti više imovine od one koja je u konačnici ovršena nakon podnošenja OLAF-ova izvješća.

133    Iako Komisija prigovara Češkoj Republici da nakon završetka inspekcije nije postupala sa svom dužnom pažnjom, potvrdila je na raspravi da nije namjeravala tvrditi da je Češka Republika, neovisno o mjerama koje je provela nakon podnošenja OLAF-ova izvješća, trebala naplatiti iznos veći od onog koji je u konačnici naplaćen nakon dostave tog izvješća.

134    U tom je pogledu Komisija na raspravi u odgovoru na pitanje koje joj je o tome postavljeno tvrdila da je „Češka Republika imala obvezu utvrditi carine u trenutku kad je [društvo BAIDE] još bilo prisutno na češkom državnom području, dakle u trenutku između kraja studenoga 2007. […] i kraja veljače 2008.” i da je „[tako] mogla naplatiti više novaca da je carinski dug utvrdila ranije”.

135    Međutim, u posebnim okolnostima ovog slučaja, kao što je to utvrđeno u točkama 123. i 124. ove presude, Češka Republika mogla je razumno očekivati dostavu OLAF-ova izvješća najavljenog za početak 2008. a da prije tog datuma ne traži dokaze koji su prikupljeni tijekom inspekcije. U tom kontekstu i s obzirom na rok koji je potreban da se dobiju navedeni dokumenti, da ih češka tijela analiziraju i da se provede postupak poreznog ispravka, Komisija ne može osnovano tvrditi da je Češka Republika mogla naplatiti veći iznos prava na vlastita sredstva da je ranije utvrdila ta prava.

136    U tim okolnostima, uzimajući u obzir elemente spisa i argumente koje su stranke međusobno razmijenile, iz istrage proizlazi da činjenica da je društvo BAIDE prestalo obavljati djelatnost može biti razlog koji se ne može pripisati Češkoj Republici i koji je tu državu članicu mogao zakonski osloboditi toga da sporni iznos stavi na raspolaganje Uniji na temelju članka 17. stavka 2. točke (b) Uredbe 1150/2000, kao što se to navodi u točki 77. ove presude.

137    Budući da je činjenica da je društvo BAIDE prestalo obavljati djelatnost nastupila prije podnošenja OLAF-ova izvješća, okolnost, čak i pod pretpostavkom da je osnovana, da Češka Republika nije pravodobno djelovala nakon podnošenja tog izvješća, u svakom slučaju ne utječe na ocjenu obveze da Češka Republika stavi na raspolaganje sporni iznos.

 Obveza polaganja osiguranja za naplatu spornog iznosa

138    Međutim, Komisija tvrdi da je Češka Republika prilikom kontrola koje prethode puštanju predmetne robe znala za rizik od prijevare koju može počiniti društvo BAIDE. Stoga je prije stavljanja u promet te robe, kao što se to navodi u točki 61. ove presude, trebala položiti osiguranje koje je dostatno za pokrivanje razlike koja može postojati između iznosa prava koji je prijavilo to društvo i iznosa koji se u konačnici mogu odrediti za tu robu s obzirom na postojanje ozbiljnih dvojbi u pogledu njezina podrijetla.

139    Komisija se u tom pogledu poziva na članak 248. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe br. 2913/92 (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3., u daljnjem tekstu: Uredba o provedbi Carinskog zakonika).

140    Češka Republika osporava Komisijino stajalište i tvrdi da carinska tijela ne mogu zahtijevati osiguranje u okviru kontrola koje prethode puštanju predmetne robe jer, s obzirom na dostupne elemente, ne postoji nikakav dokaz o carinskom dugu koji je nastao ili bi mogao nastati.

141    U potporu svojoj argumentaciji Češka Republika navodi članak 190. stavak 1. Carinskog zakonika kojim se određuje da „[a]ko prema carinskom zakonodavstvu davanje osiguranja nije obvezatno, carinska su tijela po slobodnoj ocjeni ovlaštena zahtijevati davanje osiguranja ako ocijene da namirenje carinskog duga ili carinskog duga koji bi mogao nastati u propisanom roku nije sigurno.”

142    Nakon što je se u okviru mjere upravljanja postupkom iz točke 28. ove presude pozvalo da pojasni svoju argumentaciju, Češka Republika navela je da „nijedna odredba carinskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica ne predviđa da se osiguranje može zahtijevati na temelju [članka 190. Carinskog zakonika] nakon dodatnih kontrola ili novih saznanja otkrivenih nakon što je roba puštena u slobodan promet”. Iz toga je zaključila da je stoga „nezamislivo da su češka carinska tijela zahtijevala osiguranje na temelju te odredbe”.

143    Međutim, valja istaknuti da Komisija, kao što je to potvrdila i na raspravi ne prigovara Češkoj Republici, kako bi osporavala njezinu tužbu u ovom sporu, da nije položila osiguranje nakon puštanja u promet džepnih upaljača, nego samo prilikom puštanja robe.

144    Stoga, neovisno o njezinoj osnovanosti, argumentacija Češke Republike koja se odnosi na uvjete primjene u ovom slučaju neobveznog osiguranja predviđenog člankom 190. Carinskog zakonika nije relevantna u pogledu ispitivanja u ovom sporu obveze polaganja osiguranja na koju se za naplatu spornog iznosa poziva Komisija.

145    U tom pogledu Češka Republika ne osporava da je ispitivanje predmetne robe obuhvaćeno područjem primjene članka 248. Uredbe o provedbi Carinskog zakonika kojim se prilikom puštanja robe predviđa polaganje osiguranja kako bi se odobrilo njezino stavljanje u slobodan promet u slučaju da provedene kontrole mogu dovesti do utvrđivanja iznosa carina koji je veći od onog dobivenog na temelju podataka iz carinske deklaracije. Suprotno tomu, osporava da su ispunjeni uvjeti za njegovu primjenu u ovom slučaju.

146    S obzirom na to može se podsjetiti na to da je u trenutačnom stanju prava Unije upravljanje sustavom vlastitih sredstava Unije povjereno državama članicama i da je u njihovoj isključivoj odgovornosti (presuda od 9. srpnja 2020., Češka Republika/Komisija, C-575/18 P, EU:C:2020:530, t.62.). U tom okviru države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da iznos utvrđenih prava, kao što se to navodi u točki 77. ove presude, bude stavljen na raspolaganje Komisiji u skladu s člankom 17. stavkom 1. Uredbe br. 1150/2000.

147    Stoga su u skladu s člankom 18. stavkom 1. navedene uredbe države članice dužne provesti provjere i ispitivanja o načinu na koji se utvrđuju i stavljaju na raspolaganje vlastita sredstva koja, kao u ovom slučaju, potječu od carina Zajedničke carinske tarife i ostalih davanja koja institucije utvrde u pogledu trgovanja s državama nečlanicama, kao i davanja utvrđena u točki 69. ove presude.

148    Utvrđivanje davanja provodi se na temelju carinskih propisa u pogledu knjiženja prava na odgovarajuće račune i obavješćivanja dužnika u skladu s člankom 2. iste uredbe.

149    U članku 74. stavku 1. prvoj rečenici Carinskog zakonika navodi se da „[a]ko prihvaćanjem carinske deklaracije nastaje carinski dug, roba obuhvaćena deklaracijom ne može biti puštena sve dok se carinski dug ne plati, odnosno dok se ne položi osiguranje za njegovo plaćanje.”

150    Članak 248., koji se nalazi u glavi VIII. „Pregled robe, nalazi carinarnice i ostale mjere koje primjenjuje carinarnica” Uredbe o provedbi carinskog zakonika glasi kako slijedi:

„1.      Puštanjem robe nastaje obveza knjiženja uvoznih carina utvrđenih na osnovi podataka u deklaraciji. Ako carinska tijela smatraju da bi provjere koje su izvršili mogle prouzročiti viši iznos carina od onoga koji proizlazi iz podataka navedenih u deklaraciji koje će se obračunati, carinska tijela nadalje zahtijevaju polaganje jamstva dovoljnog za pokrivanje razlike između iznosa navedenog o podatcima u deklaraciji i iznosa koji se naposljetku može obračunati za robu. Međutim, deklarant može zahtijevati izravno knjiženje iznosa carina kojem roba može naposljetku podlijegati umjesto polaganja navedenog jamstva.

[…]”

151    Iz tih odredbi proizlazi da, kad se podnese carinska deklaracija, primjenjiva davanja moraju biti plaćena ili pokrivena osiguranjem prije puštanja robe. Stoga, ako carinska tijela smatraju da bi se provjerom carinske deklaracije mogao utvrditi veći iznos dospjele uvozne carine od onoga dobivenog na temelju podataka iz carinske deklaracije, puštanje robe dopušta se nakon polaganja osiguranja dostatnog za pokrivanje razlike između tih iznosa.

152    U tom pogledu, ako članak 248. stavak 1. Uredbe o provedbi carinskog zakonika zbog uporabe glagola „smatrati” omogućuje određenu marginu prosudbe carinskim tijelima država članica kad odlučuju o potrebi da se zahtijeva polaganje osiguranja, tu marginu prosudbe ograničava načelo djelotvornosti utvrđeno u članku 325. stavku 1. UFEU-a, na temelju kojeg djelotvornu zaštitu financijskih interesa Unije treba osigurati od svake prijevare ili bilo kojeg drugog nezakonitog djelovanja koje može štetiti tim interesima.

153    Doseg načela djelotvornosti, kad se to načelo primjenjuje na posebnu obvezu koju države članice imaju na temelju članka 325. stavka 1. UFEU-a, da se zajamči djelotvorno i potpuno prikupljanje vlastitih sredstava Unije koja čine carine, ne može se utvrditi apstraktno i statično jer ovisi o obilježjima predmetne prijevare ili nezakonitog djelovanja koji se s vremenom uostalom mogu promijeniti.

154    U ovom slučaju, kako bi tvrdila da je Češka Republika znala za opasnost od prijevare prilikom puštanja predmetne robe, Komisija u biti tvrdi da je država članica tužiteljica bila obaviještena da bi peteroznamenkasti serijski broj „44001” upisan na dnu džepnih upaljača, mogao upućivati na njihovo kinesko podrijetlo.

155    Kao prvo, Komisija u tom pogledu tvrdi da je ta informacija navedena u dokumentaciji koju je OLAF izradio i proslijedio na seminaru organiziranom 31. svibnja i 1. lipnja 2005. (u daljnjem tekstu: OLAF-ova dokumentacija iz 2005.). Komisija priznaje da Češka Republika nije sudjelovala na navedenom seminaru, ali tvrdi da joj je dostavljena ta dokumentacija.

156    Češka Republika osporava da je zaprimila OLAF-ovu dokumentaciju iz 2005.

157    Komisija je na raspravi navela da nije „točno [znala]” kada je Češka Republika zaprimila OLAF-ovu dokumentaciju iz 2005. Pojasnila je da nije pronašla „konkretan dokaz” slanja te dokumentacije Češkoj Republici. Suprotno onomu što je Komisija tvrdila na raspravi, iz spisa ne proizlazi ni to da je takva dokumentacija poslana Češkoj Republici između „lipnja i kraja [2005.]”.

158    Usto, suprotno onomu što Komisija tvrdi u odgovoru na repliku, ni iz obavijesti WOMIS/CZ/2014/5, podnesene u prilogu D.3. od 3. listopada 2016., ne proizlazi da su „na temelju [OLAF-ove dokumentacije iz 2005.] češka tijela 22. ožujka 2006. utvrdila profil rizičnosti”.

159    Konačno, iako je Češka Republika priznala na raspravi, kao što se uostalom izričito navodi, da se profil rizičnosti koji je utvrdila 22. ožujka 2006. zapravo temelji na informacijama koje je pružio OLAF, navela je da su joj takve informacije proslijeđene na sastanku s predstavnicima OLAF-a koji se održao između 20. i 22. ožujka 2006. a da pritom Komisija nije podnijela očitovanja u pogledu te tvrdnje.

160    U tim okolnostima nije utvrđeno da je Češka Republika primila OLAF-ovu dokumentaciju iz 2005. između lipnja i kraja 2005.

161    Komisija stoga ne može tvrditi da je Češka Republika povrijedila svoje obveze u području vlastitih sredstava time što na temelju „dovoljno preciznih informacija o rizicima” od prijevare sadržanih u toj dokumentaciji nije od 2005. položila osiguranje za antidampinške pristojbe koje bi društvo BAIDE moglo biti dužno platiti prije nego što džepne upaljače stavi u promet.

162    Kao drugo, Komisija tvrdi da je i informacija koja se odnosi na serijski broj „44001”, koji upućuje na kinesko podrijetlo džepnih upaljača, navedena u profilu rizičnosti koji je Češka Republika utvrdila 22. ožujka 2006. i koji je ažurirala u studenome (u daljnjem tekstu: profil rizičnosti).

163    Iz spisa proizlazi, kao što to izričito tvrdi Češka Republika, da je profil rizičnosti utvrđen kako bi se „skrenula pozornost različitih carinskih ureda na utvrđene rizike i […] obve[zalo] te urede da provedu detaljne kontrole robe s obzirom na te rizike”. Profil rizika naglašava, kao što to tvrdi Komisija, da „peteroznamenkasta oznaka na dnu upaljača upućuje na to da može biti riječ o upaljačima koji su podrijetlom iz Kine”.

164    Kao prvo, Češka Republika tvrdi da kontrole provedene na temelju profila rizičnosti ipak ne omogućuju da se dokaže da džepni upaljači imaju drukčije podrijetlo od onog koje navodi društvo BAIDE.

165    U tom pogledu Češka Republika u točkama 43. i 44. replike upućuje na priloge C.1.a do C.1.f, C.1.h do C.1.l i C.2.a do C.2.n. Konkretno, kao što to proizlazi iz točke 22. njezinih odgovora na pisana pitanja u okviru mjere upravljanja postupkom iz točke 28. ove presude, navodi priloge C.1.h i C.2.a do C.2.n, osobito iskaze koje oni sadržavaju, kao da se odnose na uvoze koji su izvršeni nakon utvrđivanja profila rizičnosti.

166    Međutim, u tim prilozima, koji predstavljaju odabir „dokumenata koji se odnose na carinski nadzor”, koji se navode na popisu priloženom replici, a odnose se na 24 od 28 predmetnih uvoza, koji se u biti sastoji od zapisnika o provedenim kontrolama, računa koje je izdalo društvo BAIDE te određenog broja fotografija predmetnih utovara i robe, Češka Republika ne utvrđuje elemente na koje se poziva kako bi tvrdila da „nijedna od tih kontrola n[ije] otkrila elemente koji upućuju na to da se stvarno podrijetlo robe razlikuje od onog koje je deklarirano”.

167    Čak i pod pretpostavkom da su takvi elementi bili dovoljno precizno utvrđeni kako bi se Općem sudu omogućilo da ocijeni njihovu osnovanost, rascjepkanost i nepotpunost takve dokumentacije, izričito selektivno prikazane, ni u kojem slučaju ne može omogućiti da se zaključi da se na temelju nijednog elementa ne može pretpostaviti da je predmetna roba kineskog podrijetla. Usto, kao što je to Komisija napomenula u točki 66. odgovora na repliku, nijedna fotografija džepnih upaljača nije priložena odabranim dokumentima u prilozima C.1.b, C.1.f, C.1.h do C.1.l i C.2.a do C.2.n.

168    Kad joj je o tome postavljeno pitanje u okviru mjere upravljanja postupkom iz točke 28. ove presude, Češka Republika samo se pozvala na dvije dodatne fotografije kako bi tvrdila da češka carinska tijela nisu pronašla da je serijski broj „44001”, na koji je upozorio OLAF, upisan na dnu džepnih upaljača, nego drukčiji kod koji čine tri slova i dva broja, ili čak nisu pronašla nikakav kod.

169    Međutim, samo podnošenje tih dviju fotografija u prilog takvoj argumentaciji nije dovoljno kako bi se dokazalo, kao što to tvrdi Češka Republika, da bi se na temelju „fotografija snimljenih tijekom carinskog nadzora” moglo zaključiti da se serijski broj „44001” nije nalazio na spornim uvozima. Štoviše, iako fotografije priložene u prilogu F.3. na dnu dvaju upaljača stvarno prikazuju kod različit od onog na koji je upozorio OLAF, nijedan element tih fotografija ne omogućuje da se utvrdi uvoznik te robe.

170    Budući da se sporni uvozi odnose na više milijuna upaljača, nepostojanje serijskog broja, pod pretpostavkom da je utvrđeno, koji je OLAF utvrdio na desetak upaljača koje je uvezlo društvo BAIDE, koji se prikazuju na fotografijama sadržanima u prilozima navedenima u točki 165. ove presude, nije stoga dovoljno da se utvrdi da Češka Republika nije mogla sumnjati u kinesko podrijetlo džepnih upaljača.

171    Usto, Češka Republika ne može se s uspjehom pozvati na zapisnike sadržane u prilozima C kako bi utvrdila da donesene mjere nisu „otkrile ništa što bi dokazalo da roba ima drukčije podrijetlo od deklariranog” jer ti dokumenti samo potvrđuju rezultate stvarno provedenih kontrola isključivo na temelju elemenata koji su se uzeli u obzir.

172    U tom pogledu također treba istaknuti da se u točki 6.1. obavijesti Komisije AM 2007/019 od 30. travnja 2007., koja je poslana državama članicama u okviru uzajamne suradnje, navodi sljedeće:

„[…]

U razdoblju od kraja 2004. do srpnja 2006. broj upaljača koji su iz Laosa uvezeni u Zajednicu iznosio je više od 80 milijuna komada.

[…]

Tijekom kontrole dvije su države članice (češka i belgijska carina) na dnu spremnika upaljača za koje je deklarirano da potječu iz Laosa otkrile peteroznamenkasti kod koji su kineska tijela dodijelila proizvođačima kineskih upaljača. U tom je slučaju bila riječ o kodu 44001, odnosno o kodu koji su kineska tijela dodijelila kineskom proizvođaču navedenom u točki 7.1.2. [odnosno društvu BAIDE]”.

173    Točka 12. iste obavijesti osim toga glasi:

„Utvrđeno je da je kineski proizvođač iz točke 7.1.2. osnovao svoj europski distribucijski centar u Pragu, u Češkoj Republici. Češka carina nadzirala je status uvoza uvoznika iz točke 7.2., koji je povezan s izvoznikom.

Uvoznik povezan s izvoznikom odmah je premjestio carinjenje s jednog carinskog ureda na drugi kako bi izbjegao potpunu kontrolu pošiljki upaljača za koje je deklarirano da potječu iz Laosa.

Nakon toga roba je puštena u slobodan promet u Slovačkoj. Češka carina obavijestila je slovačku carinu o prijevozu upaljača u srpnju 2006. i uz pomoć OLAF-a dvije su pošiljke zaustavljene u kolovozu 2006. Kad je slovačka carina zatražila osiguranje koje pokriva antidampinške pristojbe za upaljače, pošiljke su vraćene u carinsko skladište u Pragu.

[…]”

174    Budući da je u okviru mjera upravljanja postupkom iz točke 28. ove presude bila pozvana da iznese svoja očitovanja o informacijama sadržanima u točkama 6.1. i 12. obavijesti iz točaka 172. i 173. ove presude, Češka Republika tvrdila je da su „informacije o značenju peteroznamenkastog koda iz navedene komunikacije [bile] vrlo nepotpune i neodređene”. Međutim nije dovela u pitanje činjenicu iz točke 6.1. navedene obavijesti da je češka carina, neovisno o njegovu točnom značenju, otkrila takav serijski broj na dnu upaljača koje je uvezlo društvo BAIDE.

175    Iako je i Češka Republika tvrdila da takva obavijest nije relevantna za ovaj spor jer je utvrđena nakon puštanja u slobodan promet spornih uvoza, ta činjenica sama po sebi ne može poništiti informacije sadržane u toj obavijesti prema kojima je češka carina na dnu upaljača otkrila serijski broj „44001”.

176    Štoviše, budući da je ta obavijest, kao što to naglašava Češka Republika, poslana tek nakon puštanja robe u slobodan promet, činjenica da OLAF u predmetnoj obavijesti nije preporučio polaganje osiguranja ne može se valjano uzeti u obzir kako bi se ocijenila obveza Češke Republike da položi takvo osiguranje prilikom puštanja predmetne robe.

177    Budući da je na raspravi bila ponovno pozvana da iznese svoja očitovanja o informacijama sadržanima u točkama 6.1. i 12. obavijesti AM/2007/019, Češka Republika ipak nije podnijela nijedan konkretan element kojim bi ih osporila. Uostalom, nije osporavala da je upozorila slovačku carinu o postojanju prijevare prilikom uvoza, kao što to proizlazi iz točke 12. obavijesti AM/2007/019.

178    Stoga valja utvrditi da Češka Republika, iako je pozvana da u pisanom obliku pruži pojašnjenja o informacijama sadržanima u točkama 6.1. i 12. obavijesti AM/2007/019, nije bila u mogućnosti iznijeti dovoljno precizne i relevantne elemente kojima ih može osporiti. Stoga ne može tvrditi da nije otkrila serijski broj na koji je upozorio OLAF jer je upozorila slovačka tijela na postojanje prijevare prilikom uvoza robe za koju je deklarirano da je podrijetlom iz Laosa i koju je na njezino državno područje prethodno uvezlo društvo BAIDE.

179    Iako Češka Republika nastoji osporavati relevantnost informacija koje je OLAF proslijedio za ocjenu podrijetla predmetne robe, pri čemu je tvrdila, kao što se to navodi u točki 174. ove presude, da joj je njihova manjkavost u biti onemogućila da bude sigurna u njihovo značenje, nije sporno, kao što je to potvrdila na raspravi, da nije pitala OLAF o točnosti tako proslijeđenih informacija iako ih je preuzela u profil rizičnosti u obliku u kojem ih je primila.

180    Usto, valja podsjetiti na to da je na carinskim tijelima država članica da osiguraju primjenu carinskog prava Unije i konkretno da provedu odgovarajuće carinske nadzore kako bi djelotvorno zaštitile njezine financijske interese. Ispunjavanje te zadaće zahtijeva neprekidan, dosljedan i sustavan rad tih tijela. Iako su radnje povezane s carinskim nadzorom koje se provode na razini Unije namijenjene pružanju potpore državama članicama, one ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti njihovu obvezu da provode radnje nadzora i djelotvorne zaštite financijskih interesa Unije.

181    Konačno, suprotno onomu što tvrdi Češka Republika, polaganje osiguranja za naplatu spornog iznosa prilikom puštanja predmetne robe ne zahtijeva sigurnost da je njezino podrijetlo drukčije od navedenog, nego samo postojanje indicija koje prilikom nadzora te robe mogu dovesti do utvrđenja iznosa carina koji je veći od onog koji proizlazi iz podataka iz carinske deklaracije.

182    U tom pogledu Češka Republika sada ne može tvrditi da je imala samo neodređenu sumnju da je prilikom spornog uvoza počinjena prijevara jer je sama u profilu rizičnosti priznala da „postoji osnovana sumnja u zaobilaženje carinskog zakonodavstva” i pojasnila da je cilj unutarnje kontrole bio „poduzeti sve moguće mjere kako bi se spriječilo izbjegavanje antidampinških pristojbi s pomoću drukčijeg tarifnog razvrstavanja ili drukčije izjave o podrijetlu” te navela da je po potrebi preporučeno „provesti ovrhu u visini iznosa antidampinške pristojbe”.

183    Kao što se pojašnjava u točki 178. ove presude, Češka Republika uostalom je upozorila slovačku carinu o postojanju prijevare prilikom uvoza. Uspostavila je i određen broj mjera nakon utvrđivanja profila rizičnosti koje u najmanju ruku otkrivaju da je znala za opasnost od prijevare čim je uspostavljen taj profil. Češka Republika ne osporava, kao što je to Komisija naglasila u točki 15. odgovora na tužbu, da je 13. travnja 2006. OLAF-u poslala dopis o sumnji u prijevaru koju je počinilo društvo BAIDE i 28. kolovoza 2006. pokrenula istragu o tom društvu. Ne osporava ni da je prije inspekcije OLAF-u poslala popis spornih uvoza čije podrijetlo treba provjeriti.

184    Međutim, kao drugo, Češka Republika tvrdi da, čak i pod pretpostavkom da je s obzirom na informacije koje je proslijedio OLAF morala položiti osiguranje za naplatu spornog iznosa, morala ga je osloboditi jer su laoška tijela potvrdila vjerodostojnost potvrda o podrijetlu predmetne robe i nije postojao „nijedan dokaz koji bi dokazao suprotno”.

185    Međutim, neovisno o pravnom dosegu koji se u okviru spora može pripisati izjavama laoških tijela, sama okolnost da su ta tijela potvrdila vjerodostojnost potvrda o podrijetlu koje je priložilo društvo BAIDE za dva od 28 slučajeva spornih uvoza nije ni u kojem slučaju dovoljna da se otklone sumnje koje je na temelju informacija koje joj je priopćio OLAF sama Češka Republika imala u pogledu cjelokupnog uvoza iz Laosa koji je izvršilo društvo BAIDE.

186    Štoviše, potvrde koje je izdalo društvo BAIDE mogle su poslužiti kao naznake laoškog podrijetla džepnih upaljača samo ako se takvo podrijetlo potkrijepi a ne da ga se, kao u ovom slučaju, opovrgnuto drugim elementima koje je Češka Republika posjedovala pri puštanju predmetne robe.

187    S obzirom na sve prethodno navedeno, na temelju članka 248. stavka 1. Uredbe o provedbi Carinskog zakonika Češka Republika dužna je položiti osiguranje za naplatu antidampinških pristojbi koje bi društvo BAIDE moglo biti dužno platiti nakon utvrđivanja profila rizičnosti, odnosno od 22. ožujka 2006.

 Opći zaključak o postojanju Unijina stjecanja bez osnove

188    Kao što to proizlazi iz točaka 123. i 124. ove presude, Češka Republika mogla je utvrditi carine koje je društvo BAIDE dugovalo za sporne uvoze nakon dostave OLAF-ova izvješća.

189    Kao što je to utvrđeno u točki 129. ove presude, OLAF-ovo je izvješće ipak podneseno nakon što je društvo BAIDE prestalo obavljati djelatnost.

190    U skladu sa zaključkom iz točke 136., činjenica da je društvo BAIDE prestalo obavljati djelatnost prije dostave OLAF-ova izvješća može biti razlog koji se ne može pripisati Češkoj Republici u smislu članka 17. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1150/2000 i koji je zakonski može osloboditi toga da sporni iznos stavi na raspolaganje Uniji, pri čemu se više nikakva imovina ne može ovršiti na državnom području Češke Republike.

191    Međutim, u točki 187. ove presude zaključeno je da je Češka Republika na temelju članka 248. stavka 1. Uredbe o provedbi Carinskog zakonika dužna položiti osiguranje za iznose koje treba naplatiti kao antidampinške pristojbe koje društvo BAIDE duguje od 22. ožujka 2006.

192    Stranke se slažu, kao što su potvrdile na raspravi, da su sporni uvozi izvršeni između 26. rujna 2005. i 1. ožujka 2007. Usto, Komisija je na raspravi tvrdila da bi se obveza polaganja osiguranja trebala odnositi na sve sporne uvoze.

193    Iz dokumenta u prilogu F.1., kao i iz tablice u prilogu B.7. proizlazi da je od 22. ožujka 2006. izvršeno šesnaest uvoza, pri čemu prvi 11. travnja 2006., a posljednji 1. ožujka 2007.

194    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da postoji Unijino stjecanje bez osnove u visini spornog iznosa koji odgovara antidampinškim pristojbama koje društvo BAIDE duguje za dvanaest prvih uvoza džepnih upaljača koji su izvršeni između 26. rujna 2005. (prvi uvoz) i 20. veljače 2006. (posljednji uvoz), odnosno 26. rujna te 7., 15., 27., 29. i 30. studenoga 2005., potom 3., 10., 16., 17. i 27. siječnja te 20. veljače 2006.

195    Stoga valja prihvatiti tužbu u dijelu u kojem se odnosi na povrat iznosa iz točke 194. ove presude Češkoj Republici, odnosno, s obzirom na financijske podatke podnesene u prilogu F.1. koje Komisija nije osporavala, iznos od 17 828 399,66 čeških kruna koji je plaćen kao vlastita sredstva Europske unije na Komisijin račun predviđen u tu svrhu.

196    U preostalom dijelu tužbu treba odbiti.

 Troškovi

197    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

198    Budući da su u ovom slučaju Češka Republika i Komisija djelomično uspjele u svojim zahtjevima, valja naložiti da svaka stranka snosi vlastite troškove.

199    Kraljevina Belgija i Republika Poljska snosit će vlastite troškove u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba Češke Republike prihvaća se u dijelu u kojem se od Europske komisije traži povrat iznosa od 17 828 399,66 čeških kruna (CZK) plaćenog kao vlastita sredstva Europske unije.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Svaka će stranka snositi svoje troškove.

Marcoulli

Schwarcz

Norkus

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. svibnja 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: češki