MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

GIOVANNIJA PITRUZZELLE

od 11. ožujka 2021.(1)

Spojeni predmeti C‑174/19 P i C‑175/19 P

Scandlines Danmark ApS,

Scandlines Deutschland GmbH (C‑174/19 P)

Stena Line Scandinavia AB (C‑175/19 P)

protiv

Europske komisije

„Žalba – Tužba za poništenje – Državne potpore – Pojedinačne potpore – Javno financiranje željezničke veze preko tjesnaca Fehmarn – Odluka kojom se utvrđuje da mjera ne predstavlja državnu potporu nakon prethodne faze ispitivanja – Zahtjev u pogledu mogućnosti narušavanja tržišnog natjecanja – Zakonski monopol – Protužalba – Dopuštenost”

1.        Ovo se mišljenje odnosi na dva predmeta povodom dviju gotovo istih žalbi koje su podnijela dva operatora brodarskih linija (Scandlines Danmark ApS i Scandlines Deutschland GmbH, s jedne strane, te Stena Line Scandinavia AB, s druge strane; u daljnjem tekstu: žalitelji), koji djeluju u tjesnacu Fehmarn, morskom području koje razdvaja otok Fehmarn u Njemačkoj i otok Lolland u Danskoj. Dvjema žalbama (u daljnjem tekstu: glavne žalbe) traži se ukidanje dviju presuda Općeg suda Europske unije(2), također gotovo istih, a kojima je Opći sud djelomično odbio tužbe koje su podnijeli žalitelji radi poništenja odluke kojom je Europska komisija nakon prethodne faze ispitivanja odlučila ne isticati prigovore u pogledu mjera koje je Kraljevina Danska poduzela u vezi s projektom stalne veze u tjesnacu Fehmarn (u daljnjem tekstu: sporna odluka)(3).

2.        U obama predmetima Komisija je podnijela protužalbu (u daljnjem tekstu: protužalbe) kojom dovodi u pitanje dopuštenost tužbi žaliteljâ pred Općim sudom.

3.        Osim svoje važnosti s obzirom na relevantni subjekt projekta u vezi s tjesnacem Fehmarn, na koji se odnosi sporna odluka, ovi predmeti pružaju Sudu priliku da utvrdi smjernice o uvjetu koji je nužan za kvalifikaciju nacionalne mjere kao „državne potpore”, odnosno da ta mjera može narušiti tržišno natjecanje, osobito u odnosu na situaciju kad postoji zakonski monopol. U ovim se predmetima, što se tiče protužalbi, postavljaju i zanimljiva pitanja o dopuštenosti te vrste žalbe.

I.      Činjenično stanje

4.        Činjenično stanje navedeno je u pobijanim presudama, na koje upućujem za više pojedinosti(4). Za potrebe ovih postupaka samo ću podsjetiti na sljedeće.

A.      Projekt veze u tjesnacu Fehmarn

5.        Međunarodnim ugovorom sklopljenim 2008. Savezna Republika Njemačka i Kraljevina Danska odobrile su projekt veze u tjesnacu Fehmarn (u daljnjem tekstu: projekt).

6.        Projekt se sastoji, s jedne strane, od podvodnog tunela koji će elektrificiranom željezničkom prugom i autocestom (u daljnjem tekstu: stalna veza) povezivati dvije obale (coast‑to‑coast) od mjesta Rødby na otoku Lollandu do mjesta Puttgarden na otoku Fehmarnu te, s druge strane, od unutarnjih cestovnih i željezničkih veza u Danskoj (u daljnjem tekstu: unutarnje veze).

7.        Točnije, radovi na dijelu unutarnjih veza koji se odnosi na željezničke veze (u daljnjem tekstu: unutarnje željezničke veze) sastoje se od proširenja i obnove postojeće željezničke pruge između Ringsteda i Rødbyja, dužine otprilike 120 km, u vlasništvu Banedanmarka, javnog upravitelja državne željezničke infrastrukture u Danskoj(5).

8.        U skladu s međunarodnim ugovorom i danskim zakonom iz 2015. o izgradnji i upravljanju stalnom vezom i unutarnjim vezama(6), dva su danska javna poduzeća bila zadužena za provedbu projekta. Prvo, A/S Femern, zaduženo je za financiranje, izgradnju i gospodarenje(7) stalnom vezom, dok je drugo poduzeće, A/S Femern Landanlæg, zaduženo za financiranje, izgradnju i gospodarenje unutarnjim vezama. Femern je pod kontrolom Femern Landanlæga, koji je pak pod kontrolom društva u vlasništvu danske države.

9.        Što se konkretno tiče unutarnjih željezničkih veza(8), Femern Landanlæg bit će odgovoran za njihovu izgradnju i upravljanje njima, uključujući njihovo održavanje. Radove rekonstrukcije tih veza obavljat će Banedanmark, koji će biti zadužen za gospodarenje tim vezama pod istim uvjetima koji se primjenjuju na druge dijelove danskog državnog željezničkog sustava(9). Vlasništvo nad unutarnjim željezničkim vezama bit će nakon provedbe projekta podijeljeno između Banedanmarka (s udjelom od 20 %) i Femern Landanlæga (s udjelom od 80 %). Banedanmark će snositi troškove gospodarenja unutarnjim željezničkim vezama, dok će troškovi njihova održavanja biti podijeljeni između Femern Landanlæga i Banedanmarka razmjerno raspodjeli njihovih vlasničkih udjela.

10.      Projekt financiraju Femern i Femern Landanlæg. U tom pogledu, danska su tijela donijela mjere koje su uključivale dokapitalizaciju Femerna te državna jamstva i zajmove u korist Femerna i Femern Landanlæga. Točnije, planiranje, izgradnja i gospodarenje kako stalnom vezom tako i unutarnjim vezama financiraju se zajmovima prikupljenima na međunarodnim financijskim tržištima, uz jamstvo danske države ili, kao alternativno financiranje, poticajnim zajmovima Danske narodne banke.

11.      Femern će naplaćivati naknade koje plaćaju korisnici stalne veze radi otplate svojeg duga i isplaćivat će dividende društvu Femern Landanlæg, koje će ono koristiti za otplatu svojeg duga. Osim toga, Femern Landanlæg će primati 80 % naknada koje plaćaju željeznički prijevoznici za korištenje unutarnjih željezničkih veza, koje naplaćuje Banedanmark, razmjerno raspodjeli vlasništva nad tom infrastrukturom između njega i Banedanmarka.

B.      Sporna odluka

12.      Nakon podnošenja određenih pritužbi kojima se dovodila u pitanje usklađenost mjera koje su danska tijela poduzela u pogledu projekta s pravilima Unije o državnim potporama i nakon što su navedena tijela dostavila obavijesti o tim mjerama na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, Komisija je 23. srpnja 2015. donijela spornu odluku.

13.      Sporna odluka ima dva dijela.

14.      U prvom dijelu Komisija je smatrala da mjere donesene u korist Femern Landanlæga za financiranje planiranja, izgradnje i gospodarenja unutarnjim vezama ne predstavljaju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a(10).

15.      Što se tiče konkretno unutarnjih željezničkih veza, Komisija je u toj odluci smatrala da se gospodarenje nacionalnom željezničkom mrežom u Danskoj i upravljanje njome odvijalo na tržištu zatvorenom za tržišno natjecanje. Točnije, nakon što je primijetila da je Banedanmark bio zadužen za obnovu i gospodarenje tim vezama pod istim uvjetima koji se primjenjuju na druge dijelove danskog državnog željezničkog sustava, Komisija je zaključila da zbog prirode nacionalne željezničke infrastrukture u Danskoj ne postoji tržišno natjecanje na tržištu ili za tržište gospodarenja nacionalnom željezničkom mrežom i upravljanja njome(11). Osim toga, Komisija je smatrala da, s obzirom na to da se gospodarenje predmetnom nacionalnom mrežom i upravljanje njome provode na nacionalnom, odvojenom i zemljopisno zatvorenom tržištu, financijska potpora dodijeljena Femern Landanlægu ne može utjecati na trgovinu među državama članicama(12).

16.      Komisija je u drugom dijelu sporne odluke(13), koji se odnosio na mjere donesene u korist Femerna za financiranje planiranja, izgradnje i gospodarenja stalnom vezom, zaključila da je, čak i ako te mjere predstavljaju državne potpore, javno financiranje Femerna ipak spojivo s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a.

II.    Postupak pred Općim sudom i pobijane presude

17.      Žalitelji su tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 10. i 11. studenoga 2015. pokrenuli pred Općim sudom dva zasebna postupka radi poništenja sporne odluke, upisana pod brojem T‑630/15 i T‑631/15.

18.      Naturschutzbund Deutschland eV (u daljnjem tekstu: NABU) i Föreningen Svensk Sjöfart (u daljnjem tekstu: FSS) intervenirali su tijekom postupaka pred Općim sudom u potporu zahtjevima tužitelja. Kraljevina Danska intervenirala je u potporu zahtjevima Komisije.

19.      Opći sud je pobijanim presudama djelomično poništio spornu odluku.

20.      Najprije je odbio kao neosnovane tužbene razloge koje su žalitelji istaknuli u pogledu dijela sporne odluke koji se odnosio na mjere donesene u korist Femern Landanlæga za financiranje planiranja, izgradnje i gospodarenja unutarnjim željezničkim vezama(14).

21.      S druge strane, Opći je sud prihvatio tužbe žaliteljâ u pogledu analize javnih sredstava dodijeljenih Femernu za dio projekta koji se odnosio na stalnu vezu, smatrajući da je Komisija povrijedila svoju obvezu, koja proizlazi iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, da pokrene službeni istražni postupak s obzirom na postojanje ozbiljnih poteškoća(15).

22.      Komisija je nakon donošenja pobijanih presuda pokrenula službeni istražni postupak u skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a te je donijela novu odluku protiv koje su podnesene tri tužbe za poništenje o kojima se trenutačno vodi postupak pred Općim sudom(16).

III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

23.      Scandlines Danmark ApS i Scandlines Deutschland GmbH u predmetu C‑174/19 P, s jedne strane, i Stena Line Scandinavia AB u predmetu C‑175/19 P, s druge strane, svojim žalbama u biti zahtijevaju od Suda da, kao prvo, ukine prvu i drugu pobijanu presudu u dijelu u kojem je Opći sud odbio njihove tužbene razloge i, kao drugo, da Komisiji naloži snošenje troškova. Žalitelji također zahtijevaju odbijanje protužalbi koje je podnijela Komisija i da joj se naloži snošenje troškova.

24.      Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbe i da žaliteljima naloži snošenje troškova. Osim toga, svojim protužalbama od Suda zahtijeva, kao prvo, da ukine prešutnu odluku kojom je Opći sud proglasio dopuštenima tužbe žaliteljâ u dijelu koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga, kao drugo, da proglasi tužbu nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na te mjere te, kao treće, da naloži žaliteljima snošenje troškova postupaka pred Općim sudom i Sudom.

25.      Kraljevina Danska od Suda zahtijeva da odbije žalbe žaliteljâ i prihvati protužalbe koje je podnijela Komisija.

26.      Zahtjevi NABU‑a i FSS‑a, intervenijenata pred Općim sudom u potporu žaliteljima, u biti su slični onima koje su istaknuli potonji.

27.      Rješenjima predsjednika Suda od 22. listopada 2019. dopušteno je društvima Rederi AB Nordö-Link (u daljnjem tekstu: Rederi), Trelleborg Hamn AB (u daljnjem tekstu: Trelleborg) i Aktionsbündnis gegen eine feste Fehmarnbeltquerung eV (u daljnjem tekstu: Kationsbündnis) intervenirati u oba predmeta C‑174/19 P i C‑175/19 P u potporu zahtjevima tužitelja. Njihovi su zahtjevi u biti slični onima koje su istaknuli potonji.

IV.    Analiza

28.      U svojim žalbama, koje imaju gotovo isti sadržaj, žalitelji ističu sedam žalbenih razloga.

29.      Prva dva žalbena razloga odnose se na dijelove pobijanih presuda s analizom mjera donesenih u korist Femern Landanlæga u pogledu unutarnjih željezničkih veza. Tim žalbenim razlozima žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava kršeći članak 107. stavak 1. i članak 108. stavak 2. UFEU‑a, time što je zaključio da Komisija nije počinila pogreške i da nije imala ozbiljne poteškoće, smatrajući da te mjere ne predstavljaju državnu potporu jer nisu mogle narušiti tržišno natjecanje (prvi žalbeni razlog) i utjecati na trgovinu među državama članicama (drugi žalbeni razlog).

30.      Nasuprot tomu, ostalih pet žalbenih razloga koje su žalitelji istaknuli odnose se na dijelove pobijanih presuda s analizom mjera donesenih u korist Femerna u pogledu stalne veze.

31.      U svojim protužalbama, koje imaju isti sadržaj, Komisija ističe jedan žalbeni razlog kojim se osporava aktivna procesna legitimacija žalitelja pred Općim sudom u pogledu dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga.

32.      U skladu sa zahtjevom Suda, svoju ću analizu usredotočiti na Komisijine protužalbe i na prva dva žalbena razloga.

A.      O protužalbama

1.      Argumentacija stranaka

33.      Protužalbama Komisije, koju u tom pogledu podupire Kraljevina Danska, osporavaju se prešutne odluke koje je, prema mišljenju te institucije, Opći sud donio u pobijanim presudama o dopuštenosti tužbi žaliteljâ u vezi s dijelom sporne odluke koji se odnosio na mjere donesene u korist Femern Landanlæga.

34.      Komisija prije svega smatra da su njezine protužalbe dopuštene. Priznaje da odluka Općeg suda da spoji odlučivanje o prigovoru nedopuštenosti s odlučivanjem o meritumu bez odlučivanja o tom prigovoru ne može biti predmet žalbe u skladu sa sudskom praksom koja proizlazi iz presude od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer (C‑23/00 P, EU:C:2002:118; u daljnjem tekstu: presuda Boehringer). Međutim, Komisija smatra da se ta sudska praksa primjenjuje isključivo na žalbe, a ne na protužalbe, koje su sada uređene člankom 178. stavkom 2. Poslovnika. Naime, tom se odredbom dopušta mogućnost pobijanja prešutne odluke o dopuštenosti tužbe podnesene Općem sudu.

35.      Što se tiče merituma, Komisija u svojim protužalbama tvrdi da su tužbe žalitelja pred Općim sudom bile nedopuštene u dijelu koji se ticao mjera donesenih u korist Femern Landanlæga jer se te mjere ne odnose osobno na žalitelje. Naime, smatra da žalitelji nisu dokazali, kao što to zahtijeva sudska praksa, da se dio sporne odluke o kojem je riječ odnosi osobno na njih, a osobito da taj dio sporne odluke ozbiljno ugrožava njihov položaj na tržištu. Ističe da se zbog istih razloga žalitelji ne mogu pozivati na postupovna prava koja se člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a jamče zainteresiranim strankama, jer ih se ne može smatrati takvima kada je riječ o mjerama koje se odnose na unutarnje željezničke veze.

36.      Žalitelji, koje podupiru FSS i NABU, ističu prigovor nedopuštenosti Komisijinih protužalbi i tvrde da su u svakom slučaju one meritorno neosnovane.

2.      Ocjene

a)      Dopuštenost protužalbi

37.      Protužalbama Komisije osporavaju se prešutne odluke koje je Opći sud navodno donio u pobijanim presudama u pogledu dopuštenosti dijelova tužbi žaliteljâ o mjerama donesenim u korist Femern Landanlæga.

38.      Najprije valja provjeriti dopuštenost protužalbi koje je podnijela Komisija.

39.      Iz pobijanih presuda proizlazi da je Kraljevina Danska pred Općim sudom osporila dopuštenost tužbi koje su podnijeli žalitelji u dijelu u kojem su se one odnosile na mjere donesene u korist Femern Landanlæga zbog nepostojanja osobnog interesa za pobijanje dijela sporne odluke u pogledu tih mjera(17).

40.      Međutim, u pobijanim presudama Opći sud nije analizirao aspekt dopuštenosti koji je istaknula Kraljevina Danska. Naveo je, a da se pritom nije izričito pozvao na sudsku praksu proizašlu iz gore navedene presude Boehringer, da je potrebno „prije svega meritorno ispitati argumente koje su istaknuli tužitelji”(18), a zatim je te argumente odbio u pogledu merituma.

41.      Komisija smatra da je Opći sud time donio prešutnu odluku o dopuštenosti tužbi žaliteljâ u vezi s dijelom sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga. Tvrdi da se na temelju članka 178. stavka 2. Poslovnika protužalba može podnijeti protiv takve prešutne odluke.

42.      Podsjećam da se u skladu s tom odredbom protužalbom može zahtijevati ukidanje izričite ili prešutne odluke o dopuštenosti tužbe podnesene Općem sudu.

43.      Međutim, u predmetnom slučaju, kao i u slučaju iz presude Boehringer, kao što je to uostalom i sâma Komisija priznala, Opći je sud odlučio meritorno odbiti tužbene razloge koje su žalitelji istaknuli protiv dijela odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga a da pritom nije odlučio o dopuštenosti tog dijela tužbe. Drugim riječima, slično kao i u presudi Boehringer, Opći je sud u pobijanim presudama smatrao opravdanim da zbog ekonomičnosti postupka odluči o meritumu bez odlučivanja o dopuštenosti.

44.      Iz presude Boehringer(19) proizlazi da, ako Opći sud smatra opravdanim da zbog razloga koji se temelje na dobrom sudovanju ne odluči o prigovoru nedopuštenosti, s obzirom na to da tužbene zahtjeve u svakom slučaju treba odbiti u pogledu merituma, on neće donijeti nikakvu odluku, ni izričitu ni prešutnu, kojom se odlučuje o prethodnom postupovnom pitanju u vezi s prigovorom nedopuštenosti. Iz toga slijedi da tužbu kojom se osporava takva odluka treba smatrati nedopuštenom jer ne postoji odluka Općeg suda koja se može pobijati(20).

45.      Iz toga proizlazi da, s obzirom na to da Opći sud u predmetnom slučaju o dopuštenosti tužbi nije donio nikakvu odluku koja se može pobijati, čak ni prešutnu, u tom se pogledu ne može podnijeti ni žalba ni protužalba. Slijedom toga, Komisijino pozivanje na odredbu članka 178. stavka 2. Poslovnika ne može opravdati dopuštenost njezinih protužalbi.

46.      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da protužalbe koje je podnijela Komisija treba prema mojem mišljenju proglasiti nedopuštenima.

47.      S obzirom na navedeno valja također podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kada je Sudu podnesena žalba na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, on mora, po potrebi i po službenoj dužnosti, odlučiti o dopuštenosti tužbe za poništenje, a samim time i o razlogu zaštite javnog poretka koji se temelji na povredi uvjeta utvrđenog u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, prema kojem tužitelj može tražiti poništenje odluke koja mu nije upućena isključivo ako se ona na njega odnosi izravno i osobno(21).

48.      Ako Sud zaključi, suprotno onomu što predlažem, da su protužalbe dopuštene ili ako ipak odluči po službenoj dužnosti ispitati dopuštenost tužbi žaliteljâ pred Općim sudom u dijelu u kojem se odnose na mjere donesene u korist Femern Landanlæga, prema mojem mišljenju relevantna su sljedeća razmatranja.

b)      Aktivna procesna legitimacija žaliteljâ pred Općim sudom u dijelu sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga

49.      U predmetnom slučaju nesporno je da dio sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga predstavlja odluku donesenu nakon prethodne faze ispitivanja(22) kojom je Komisija utvrdila da predmetne mjere ne predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, te je stoga odlučila da ne pokrene službeni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a(23). Kraljevina Danska je adresat te odluke.

50.      Budući da sporna odluka nije regulatorni akt u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, s obzirom na to da nije riječ o općem aktu(24), valja provjeriti odnosi li se ta odluka izravno i osobno na žalitelje u smislu te odredbe.

51.      U tom pogledu podsjećam da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda koja proizlazi iz poznate presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija(25), osobe koje nisu adresati neke odluke mogu tvrditi da se ona na njih osobno odnosi isključivo ako ta odluka na njih utječe zbog određenih njihovih posebnih osobina ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, te ih samim time određuje slično kao što bi odredila adresata takve odluke(26).

52.      Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da u području državnih potpora valja razlikovati dva slučaja u svrhu utvrđivanja aktivne procesne legitimacije tužitelja različitog od adresata odluke, koji osporava Komisijinu odluku o nepokretanju službenog istražnog postupka propisanog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.

53.      Ako je cilj tužiteljeve tužbe zaštita postupovnih prava koja on ima na temelju odredbe članka 108. stavka 2. UFEU‑a, već sâmo svojstvo zainteresirane stranke u smislu te odredbe i članka 1. točke (h) Uredbe br. 659/1999 dovoljno je da ga se individualizira slično kao da se radi o adresatu pobijane odluke, tako da takvu tužbu za poništenje treba smatrati dopuštenom(27).

54.      Nasuprot tomu, ako tužitelj dovodi u pitanje osnovanost odluke o ocjeni potpore koja je donesena na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a (ili čak nakon službenog istražnog postupka), sâma činjenica da ga se može smatrati zainteresiranom strankom u smislu stavka 2. toga članka ne može biti dovoljna za priznavanje dopuštenosti tužbe. U tom slučaju tužitelj stoga mora dokazati da ima poseban status u smislu sudske prakse Plaumann navedene u točki 51. ovog mišljenja(28).

55.      U predmetnom slučaju, kao što to izričito proizlazi iz pobijanih presuda(29), žalitelji su u svojoj tužbi pred Općim sudom osporili kako osnovanost dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga (u okviru prvog tužbenog razloga), tako i povredu postupovnih prava koje imaju na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a jer je Komisija povrijedila svoju obvezu pokretanja službenog istražnog postupka (u okviru njihova trećeg tužbenog razloga). Međutim, Opći je sud odlučio zajedno analizirati te tužbene razloge(30) odbivši ih u pogledu merituma, a da pritom, kao što je to utvrđeno u točkama 40. i 43. ovog mišljenja, nije razmotrio pitanje dopuštenosti.

56.      U tom kontekstu, kako bi se ocijenila dopuštenost tužbi žalitelja, kao prvo valja provjeriti imaju li oni aktivnu procesnu legitimaciju u smislu sudske prakse Plaumann navedene u točki 51. ovog mišljenja, za osporavanje osnovanosti dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga. Ako to nije slučaj, onda valja provjeriti, kao drugo, imaju li u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 53. ovog mišljenja, kao zainteresirane osobe, barem aktivnu procesnu legitimaciju za zaštitu postupovnih prava koja imaju na temelju odredbe članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

57.      Što se tiče, kao prvo, aktivne procesne legitimacije žaliteljâ za osporavanje osnovanosti dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga, ističem da su se žalitelji, kako bi dokazali svoj osobni interes za osporavanje sporne odluke, pred Općim sudom pozvali na svoje svojstvo konkurenata u odnosu na stalnu vezu, s obzirom na to da su brodari u pomorskom prometu, kao i na svoje aktivno sudjelovanje u postupku prethodnog ispitivanja koji je provela Komisija. Također su naveli korištenje financiranja iz osporavanih mjera za uklanjanje željezničkih prilaza (pruga i kolodvora) prema lukama koje željezničkim putnicima omogućuju pristup trajektima. Pred Sudom su se također pozvali na svoj položaj izravnih konkurenata s projektom u cijelosti.

58.      U tom pogledu ističem da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se u okviru osporavanja osnovanosti odluke Komisije kojom se ocjenjuje potpora, smatra da se ona uz poduzetnika koji je korisnik potpore osobno odnosi i na poduzetnike koji su mu konkurenti i koji su imali aktivnu ulogu u okviru tog postupka, pod uvjetom da je mjera potpore koja je predmet sporne odluke bitno naštetila njihovu položaju na tržištu(31).

59.      U predmetnom slučaju nije sporno da je korisnik mjera osporavanih u dijelovima tužbi o kojima je riječ, Femern Landanlæg koji je, kao što to proizlazi iz točke 8. ovog mišljenja, odgovoran za financiranje, izgradnju i gospodarenje unutarnjim vezama, uključujući unutarnje željezničke veze. Čak i pod pretpostavkom da je, suprotno onomu što je Opći sud utvrdio u pobijanim presudama, tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom trebalo, što se tiče unutarnjih željezničkih veza, smatrati otvorenim za tržišno natjecanje(32), treba ipak reći da žalitelji, kao brodari u pomorskom prometu koji djeluju u tjesnacu Fehmarn, nisu ni na koji način dokazali da djeluju na tržištu na kojem djeluje Femern Landanlæg i da su, stoga, njegovi konkurenti.

60.      U tom pogledu ističem da je pristup koji je prihvaćen u sudskoj praksi Suda prilično restriktivan. Naime, Sud je imao priliku pojasniti da sâma okolnost da akt može imati određeni utjecaj na konkurentske odnose na mjerodavnom tržištu i da se predmetni poduzetnik nalazi u bilo kakvom konkurentskom odnosu s korisnikom tog akta, ni u kojem slučaju nije dovoljna da se može smatrati da se akt osobno odnosi na tog poduzetnika(33).

61.      Ni argument da se financiranja iz spornih mjera koriste za uklanjanje željezničkih prilaza ni argumenti koji se odnose na integriranost projekta, navedeni u točki 57. ovog mišljenja, ne mogu u tom pogledu dokazati postojanje izravnog konkurentskog odnosa između žaliteljâ i korisnika spornih mjera, odnosno Femern Landanlæga.

62.      Nadalje, što se tiče aktivnog sudjelovanja u prethodnoj fazi ispitivanja, iz sudske prakse proizlazi da sudjelovanje u postupku nije nužan uvjet za dokazivanje osobnog utjecaja na konkurenta, nego samo „element koji je relevantan” u tom pogledu(34).

63.      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da žalitelji prema mojem mišljenju nemaju aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje osnovanosti dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga.

64.      Kao drugo, treba ipak još provjeriti imaju li eventualno aktivnu procesnu legitimaciju za zaštitu postupovnih prava koja bi mogli imati kao „zainteresirane strane” u smislu sudske prakse navedene u točki 53. ovog mišljenja.

65.      U tom pogledu podsjećam da se člankom 1. točkom (h) Uredbe br. 659/1999, kojim se u biti preuzima definicija koja je već razvijena u sudskoj praksi Suda(35), pojam „zainteresirane strane” definira kao „svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije interese može utjecati dodjela potpore, osobito korisnik potpore, konkurentski poduzetnici i trgovinske udruge”.

66.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, tom se definicijom ne isključuje mogućnost da se poduzetnika koji nije izravni konkurent korisnika potpore kvalificira kao zainteresiranu stranu ako tvrdi da bi dodjela potpore mogla utjecati na njegove interese(36). Dok je poduzetnik koji je konkurent korisnika mjere potpore nedvojbeno jedna od „zainteresiranih strana” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a(37), subjektu koji nije konkurent korisnika potpore može se priznati svojstvo „zainteresirane strane” pod uvjetom da je dokazao da bi dodjela potpore mogla utjecati na njegove interese, što prema sudskoj praksi pretpostavlja dokazivanje da mjera može imati konkretan utjecaj na njegov položaj(38).

67.      Tako je Sud, primjerice, priznao svojstvo zainteresirane osobe poduzetniku koji nije bio izravni konkurent korisnika potpore, ali mu je za proizvodni proces bila potrebna ista sirovina, a tvrdio je da dodjela potpore može utjecati na njegove interese i u dovoljnoj mjeri dokazao da postoji opasnost od konkretnog utjecaja potpore na njegov položaj(39).

68.      Što se tiče predmetnog slučaja, smatram da, iako se argumentima žalitelja navedenima u točki 57. ovog mišljenja ne dokazuje postojanje izravnog konkurentskog odnosa s Femern Landanlaegom, oni ipak u dovoljnoj mjeri dokazuju da donošenje mjera u korist Femern Landanlæga može negativno utjecati na interese žaliteljâ, kao i konkretne posljedice tih mjera na njihov položaj. Stoga smatram da ti argumenti opravdavaju priznavanje žaliteljima svojstva zainteresiranih strana.

69.      Iz tih razmatranja proizlazi da žalitelji, kao zainteresirane strane, prema mojem mišljenju imaju aktivnu procesnu legitimaciju za pobijanje dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga, s obzirom na to da tužbama nastoje zaštititi postupovna prava koja imaju na temelju odredbe članka 108. stavka 2. UFEU‑a. Nasuprot tomu, nemaju aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje osnovanosti tog dijela sporne odluke. Kao što ću dodatno pojasniti u nastavku, u analizi glavnih žalbi vodit ću računa o tim utvrđenjima.

B.      Prva dva žalbena razloga iz glavnih žalbi

1.      Uvodne napomene

70.      U okviru prvih dvaju žalbenih razloga, žalitelji, koje podupiru NABU, FSS, Rederi, Trelleborg i Aktionsbündnis, tvrde da pobijane presude sadržavaju pogreške koje se tiču prava kršeći članak 107. stavak 1. i članak 108. stavak 2. UFEU‑a, time što je Opći sud zaključio da Komisija nije počinila pogreške i nije imala značajne poteškoće smatrajući da mjere donesene u korist društva Femern Landanlæg nisu mogle narušiti tržišno natjecanje ni utjecati na trgovinu među državama članicama te da te mjere stoga ne predstavljaju državne potpore.

71.      Uvodno valja podsjetiti, kao prvo, da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da za kvalifikaciju nacionalne mjere kao „državne potpore” nije potrebno dokazati stvarni utjecaj predmetne potpore na trgovinu među državama članicama i stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, nego samo provjeriti može li ta potpora utjecati na tu trgovinu i narušiti tržišno natjecanje(40).

72.      Kao drugo, iz analize provedene u točkama 49. do 69. ovog mišljenja proizlazi da žalitelji imaju aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje dijela sporne odluke koji se odnosi na mjere donesene u korist Femern Landanlæga isključivo u dijelu u kojem tužbama nastoje zaštititi postupovna prava koja imaju na temelju odredbe članka 108. stavka 2. UFEU‑a, a ne za osporavanje osnovanosti tog dijela sporne odluke.

73.      Međutim, kao što to proizlazi iz točke 55. ovog mišljenja, Opći sud je u predmetnom slučaju, s obzirom na to da nije razmotrio pitanje dopuštenosti tužbi, zajedno ispitivao tužbene razloge koji se odnose na povredu postupovnih prava i na osnovanost dijela sporne odluke o kojem je ovdje riječ. Iz tog izbora Općeg suda proizlazi da su žalitelji u svojim žalbama osporili analizu tih dvaju aspekata.

74.      U tom pogledu valja međutim istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom, tužitelj koji zahtijeva poništenje odluke o nespornosti u biti dovodi u pitanje činjenicu da je Komisija donijela odluku o predmetnoj potpori bez pokretanja službenog istražnog postupka, čime je povrijedila njegova postupovna prava. Kako bi se prihvatila njegova tužba za poništenje, tužitelj može istaknuti bilo koji razlog kojim dokazuje da je ocjena informacija i elemenata kojima raspolaže Komisija tijekom faze prethodnog ispitivanja prijavljene mjere trebala pobuditi sumnje u to da ta mjera ima svojstvo potpore i u njezinu spojivost s unutarnjim tržištem. Međutim, posljedica upotrebe takvih argumenata ne može biti promjena predmeta tužbe ni izmjena pretpostavki njezine dopuštenosti. Naprotiv, postojanje sumnji u to svojstvo i tu spojivost upravo je dokaz koji treba podnijeti kako bi se dokazalo da je Komisija bila dužna pokrenuti službeni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a(41).

75.      Osim toga, Sud je pojasnio da zakonitost odluke o nespornosti ovisi o odgovoru na pitanje je li ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala u fazi prethodnog ispitivanja prijavljene mjere trebala objektivno izazvati sumnje u pogledu njezine spojivosti s unutarnjim tržištem, s obzirom na to da takve sumnje trebaju dovesti do pokretanja službenog istražnog postupka u kojem mogu sudjelovati zainteresirane strane iz članka 1. točke (h) navedene uredbe. Ista se načela primjenjuju i kada Komisija sumnja u to ima li ispitana mjera svojstvo potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a(42).

76.      Iz sudske prakse u tom pogledu proizlazi da, s obzirom na to da je kriterij ozbiljnih poteškoća objektivan, postojanje takvih poteškoća treba tražiti ne samo u okolnostima donošenja Komisijine odluke nakon prethodnog ispitivanja, nego i u ocjenama na koje se Komisija oslonila(43).

77.      Iz svega navedenog proizlazi da prva dva žalbena razloga, u okviru kojih se žalitelji pozivaju i na pogreške koje se tiču prava Općeg suda u pogledu povrede njihovih postupovnih prava koja proizlaze iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a, treba, s obzirom na utvrđenje iz točaka 69. i 72. ovog mišljenja, ispitati samo i isključivo s tog stajališta. Nasuprot tomu, nedopušteni su žalbeni razlozi kojima se želi dovesti u pitanje analiza Općeg suda u pogledu osnovanosti dijela sporne odluke o kojem je ovdje riječ. Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 74. do 76. ovog mišljenja, ispitivanje koje je Opći sud proveo u pogledu ocjena na koje se Komisija oslonila u spornoj odluci može i mora se isto tako analizirati s ciljem provjere opravdavaju li te ocjene tvrdnju o nepostojanju ozbiljnih poteškoća u pogledu kvalifikacije ispitanih mjera kao potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

2.      Prvi žalbeni razlozi, vezani uz pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud počinio u analizi mogućnosti da mjere donesene u korist Femern Landanlæga naruše tržišno natjecanje

78.      Prvi žalbeni razlozi žaliteljâ odnose se na točke 87. do 127. prve pobijane presude i točke 62. do 102. druge pobijane presude te su podijeljeni na četiri dijela, koji odgovaraju četirima pogreškama koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud.

a)      Prvi dijelovi prvih žalbenih razloga, vezani uz integriranost projekta

1)      Sažetak argumentacije stranaka

79.      U prvim dijelovima prvih žalbenih razloga iz svojih žalbi, žalitelji, koje podupiru stranke koje su intervenirale u njihovu potporu, osporavaju dio pobijanih presuda(44) u kojem je Opći sud odbio njihov argument da je – s obzirom na to da stalna veza i unutarnje veze predstavljaju integrirani projekt i da je Komisija smatrala da su mjere donesene u korist Femerna za stalnu vezu mogle narušiti tržišno natjecanje – trebalo smatrati da su i mjere donesene u korist Femern Landanlæga za unutarnje željezničke veze mogle narušiti tržišno natjecanje.

80.      Pozivajući se na presudu od 16. svibnja 2013., Komisija/Ryanair (C‑615/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:310)(45), žalitelji ističu da se pretpostavka zaključka Općeg suda prema kojoj su djelatnosti Femern Landanlæga ograničene na upravljanje unutarnjim vezama i ne uključuju pružanje usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn, temelji na pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji činjenica. Naime, tvrde da iz prirode i ciljeva projekta proizlazi da stalna veza i unutarnje veze čine dio integriranog projekta te da su unutarnje veze izgrađene s ciljem pružanja usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn. Napominju da s financijskog gledišta nije sporno da cestarine na stalnoj vezi također pokrivaju troškove unutarnjih veza, s obzirom na to da je Femern dužan isplaćivati dividende Femern Landanlægu. Dodaju da s praktičnog gledišta stalna veza ovisi o unutarnjim vezama i da bez njih Femern ne može pružati usluge prijevoza. Osim toga, navode da unutarnje veze ne bi ni postojale da ne postoji stalna veza. Stoga smatraju da su mjere donesene u pogledu unutarnjih veza potrebne za stalnu vezu. Iz toga prema njihovu mišljenju proizlazi da, ako mjere donesene u korist Femerna mogu narušiti tržišno natjecanje, to onda mogu i mjere donesene u korist Femern Landanlæga. Osim toga, ističu da je Opći sud očigledno počinio pogrešku smatrajući da te dvije mjere imaju različite ciljeve(46). Naime, njima se prema njihovu mišljenju nastoji postići isti cilj, odnosno omogućiti Femernu da pruža usluge prijevoza preko tjesnaca Fehmarn.

81.      NABU, FSS i Aktionsbündnis dodaju da bi bilo nezakonito umjetno podijeliti jedinstveni projekt na više dijelova kako bi se spriječila dosljedna ocjena tog projekta kao državne potpore. Osim toga, NABU ističe da se stalna veza i unutarnje veze moraju smatrati jedinstvenim projektom, ne samo zbog njihovih ekonomskih, nego i okolišnih obilježja. Rederi i Aktionsbündnis navode da su unutarnje željezničke veze ključna infrastruktura za pružanje usluge željezničkog prijevoza preko tjesnaca Fehmarn i da njihova izgradnja pridonosi poboljšanju tržišnog položaja Femerna. Iz toga prema njihovu mišljenju proizlazi da mjere donesene u korist Femern Landanlæga očito utječu na tržište usluga prijevoza preko tjesnaca Fehmarn.

82.      Komisija tvrdi da su prigovori iz prvih dijelova prvih žalbenih razloga nedopušteni jer, suprotno onomu što se predviđa člankom 169. stavkom 2. Poslovnika, žalitelji nisu naveli točke pobijanih presuda u kojima se nalaze pogrešni zaključci Općeg suda. U preostalom dijelu Komisija osporava osnovanost argumenata koje su iznijeli žalitelji i stranke koje su intervenirale u njihovu potporu.

83.      Kraljevina Danska tvrdi da su navedeni prigovori nedopušteni jer se njima, s jedne strane, samo ponavlja žalbeni razlog koji je Opći sud već odbio i, s druge strane, osporavaju činjenična pitanja o kojima je Opći sud odlučio, a pritom se ne ističe iskrivljavanje tih činjenica. U preostalom dijelu Kraljevina Danska osporava osnovanost argumenata koje su iznijeli žalitelji i stranke koje su intervenirale u njihovu potporu.

2)      Ocjena

84.      U prvim dijelovima prvih žalbenih razloga iz svojih žalbi, žalitelji osporavaju odbijanje u pobijanim presudama njihove argumentacije koja se odnosila na integriranost projekta. Oni su pred Općim sudom u biti tvrdili da bi zbog te integriranosti utvrđenje da mjere donesene u korist Femerna u pogledu stalne veze mogu narušiti tržišno natjecanje značilo, s nekom vrstom „učinka širenja”(47), da bi i mjere donesene u korist Femern Landanlæga u pogledu unutarnjih željezničkih veza mogle narušiti tržišno natjecanje, osobito kad je riječ o uslugama prijevoza u tjesnacu Fehmarn.

85.      U tom pogledu valja podsjetiti da je Opći sud u pobijanim presudama odgovorio na taj argument smatrajući da nije moguće zaključiti da mjere donesene u korist Femern Landanlæga u pogledu unutarnjih željezničkih veza predstavljaju državne potpore samo zato što su donesene u okviru istog projekta kojim su bile predviđene mjere u korist društva Femern u pogledu stalne veze, te zato što su potonje bile kvalificirane kao državna potpora. Naime, prema mišljenju Općeg suda radilo se o dvjema mjerama koje, iako se odnose na isti projekt, imaju različite ciljeve i korisnike(48).

86.      Uvodno valja razmotriti argumente koje su istaknuli Komisija i Kraljevina Danska, a kojima se dovodi u pitanje dopuštenost prigovora sadržanih u predmetnim dijelovima zbog čega su žalitelji propustili navesti relevantne točke pobijanih presuda te su jednostavno ponovili tužbene razloge koje je Opći sud već odbio.

87.      U tom pogledu, s jedne strane, ne dijelim Komisijino stajalište da nisu ispunjeni uvjeti navedeni u članku 169. stavku 2. Poslovnika. Naime, žalitelji su u prvim dijelovima prvih žalbenih razloga izričito naveli točke pobijanih presuda koje žele osporiti svojim argumentima(49) i nesporno je da se tim argumentima nastoje dovesti u pitanje zaključci Općeg suda sadržani u navedenim točkama.

88.      S druge strane napominjem da, iako je prema ustaljenoj sudskoj praksi doista nedopušten žalbeni razlog koji se sastoji od pukog navođenja razloga i argumenata već iznesenih pred Općim sudom(50), u predmetnim dijelovima, suprotno onomu što tvrdi Kraljevina Danska, žalitelji ipak nisu samo ponovili argument istaknut u prvostupanjskom postupku, nego osporavaju zaključke na temelju kojih je Opći sud odbio taj argument u pobijanim presudama i način na koji je Opći sud primijenio pravo Unije. U tom pogledu podsjećam da se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pravna pitanja ocijenjena u prvostupanjskom postupku mogu ponovno raspraviti tijekom žalbenog postupka jer, ako stranka svoju žalbu ne bi mogla temeljiti na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak djelomično izgubio svoj smisao(51).

89.      Što se tiče merituma, žalitelji tvrde da se obrazloženje Općeg suda sadržano u pobijanim presudama temelji na pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji činjenica u pogledu dosega djelatnosti Femern Landanlæga.

90.      U tom pogledu smatram, kao prvo, da nije relevantno upućivanje na točku 32. presude od 16. svibnja 2013., Komisija/Ryanair (C‑615/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:310), koja se odnosi na zakonodavne odredbe koje nisu relevantne u ovim predmetima i sadržava utvrđenje da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku u pravnoj kvalifikaciji dopisa. U svakom slučaju, tim se upućivanjem ni na koji način ne može potkrijepiti argumentacija žaliteljâ.

91.      Kao drugo, budući da se prigovor koji su žalitelji istaknuli treba shvatiti na način da se njime osporava utvrđenje Općeg suda da su djelatnosti Femern Landanlæga u odnosu na unutarnje željezničke veze bile ograničene na tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom te da nisu uključivale pružanje usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn, čak i da se prihvati da je Opći sud svoju odluku temeljio na takvom utvrđenju – što prema mojem mišljenju ne proizlazi iz osporenih točaka pobijanih presuda – mišljenja sam da taj prigovor treba smatrati nedopuštenim. Naime, njime se u biti traži od Suda da preispita činjenična utvrđenja i ocjene činjenica koje je izvršio Opći sud, osobito u pogledu dosega djelatnosti Femern Landanlæga, pri čemu se ne poziva na materijalnu netočnost činjenica koja proizlazi iz dokumenata u spisu ili na iskrivljavanje činjenica, što, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, nije dopušteno u žalbenom postupku(52).

92.      Uostalom, argumenti koje su žalitelji istaknuli u vezi s integriranošću projekta i istovjetnosti svrhe mjera poduzetih u korist Femerna i Femern Landanlæga ne mogu potkrijepiti tvrdnju da se Opći sud oslonio na pogrešnu pravnu kvalifikaciju činjenica u pogledu dosega djelatnosti Femern Landanlæga. Naime, ni iz integriranosti projekta s financijskog i praktičnog gledišta ni iz eventualne istovjetnosti svrhe mjera donesenih u korist Femerna i Femern Landanlæga nipošto ne proizlazi da su djelatnosti potonjeg obuhvaćale ponudu usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn.

93.      Kao treće, čak i ako se prihvati, uz određeni napor pri tumačenju, da prigovor koji su žalitelji istaknuli u okviru navedenih prvih dijelova treba shvatiti na način da se oni pozivaju na pogrešku koja se tiče prava zbog toga što Opći sud nije priznao „učinak širenja” koji proizlazi iz integriranosti projekta i što je, stoga, pogrešno propustio utvrditi da, ako su mjere donesene u korist Femerna mogle narušiti tržišno natjecanje na tržištu usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn, onda su to isto morale moći i mjere donesene u korist Femern Landanlæga, smatram da se taj prigovor ne može prihvatiti.

94.      Naime, kao što to proizlazi iz točke 85. ovog mišljenja, Opći je sud u pobijanim presudama odgovorio na taj argument, a da pritom prema mojem mišljenju nije počinio pogreške koje se tiču prava, na način da, s obzirom na to da su mjere donesene u korist Femerna i Femern Landanlæga, iako se odnose na isti projekt, dvije zasebne mjere potpore čiji su korisnici, predmet i svrha različiti, utvrđenje da jedna od tih mjera ima svojstvo potpore ne može automatski – odnosno „isključivo zbog toga”, kako navodi Opći sud – dovesti do zaključka da i druga mjera predstavlja potporu.

95.      U tom pogledu valja istaknuti da žalitelji nisu doveli u pitanje činjenicu da su Komisija i, slijedom toga, Opći sud postupali prema mjerama kao dvjema zasebnim mjerama potpore iako se odnose na jedinstveni projekt. Ni u tužbi pred Općim sudom ni pred Sudom nisu tvrdili da su predmetne mjere trebale biti ispitane zajedno ili da su dovele do jedinstvene državne potpore koju je trebalo analizirati na jedinstven način. Ne osporavaju ni zaključak Općeg suda da su korisnici, iako je utvrđeno da su povezani, različiti(53).

96.      Sam FSS, a manje izričito i NABU, u svojim su intervencijskim podnescima dostavljenima Sudu istaknuli da je projekt trebalo ispitati u cijelosti, a ne da ga se umjetno dijeli na dva dijela. Međutim, napominjem da se ni jedan od dvaju intervenijenata nije pozvao na taj argument pred Općim sudom. Osim toga, ni tužitelji ni intervenijenti pred Općim sudom nisu jasno i izričito naveli eventualnu pogrešku zbog neuzimanja u obzir učinaka mjera donesenih u korist Femern Landanlæga kao takvih na tržišno natjecanje na tržištu usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn(54).

97.      U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, nadležnost Suda ograničena u načelu na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima raspravljenima pred prvostupanjskim sudom(55). Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir tužbene razloge koje stranke pred njim nisu istaknule. Nove argumente koji nisu izneseni pred Općim sudom stoga treba proglasiti nedopuštenima u žalbenom postupku(56).

98.      Tužitelji su se pred Općim sudom pozvali na integriranost projekta isključivo kako bi potkrijepili svoj argument o određenom obliku „automatskog učinka širenja”, odnosno činjenicu da mjere donesene u korist Femerna mogu utjecati na tržišno natjecanje na tržištu usluga prijevoza u tjesnacu Fehrman, pa stoga i mjere koje su različite, ali donesene u okviru istog projekta u korist Femern Landanlæga, mogu imati takav učinak(57). Na taj je argument, kao što je istaknuto u točki 94. ovog mišljenja, Opći sud odgovorio, a da pritom prema mojem mišljenju nije počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, na temelju sâme okolnosti da su dvije različite mjere s različitim korisnicima i predmetima(58) donesene u okviru istog projekta i da je jedna od njih državna potpora, ne može se zaključiti da obje automatski predstavljaju državne potpore.

99.      Nadalje, što se tiče argumenata koje su žalitelji istaknuli u pogledu svrhe projekta i mjera donesenih u korist Femerna i Femern Landanlæga u tom okviru, dodajem, isključivo radi potpunosti i bez namjere zauzimanja stajališta o činjeničnim pitanjima koja ne ulaze u nadležnost Suda u žalbenim postupcima, da, iako nema sumnje da je svrha projekta promatranog u cijelosti poboljšati uvjete prijevoza putnika i robe između nordijskih zemalja i središnje Europe(59), ipak se ne osporava da se, kao što to ističe Kraljevina Danska, unutarnje željezničke veze u okviru regionalnog željezničkog prijevoza koriste neovisno o korištenju stalne veze. Iz toga proizlazi da je svrha mjera donesenih u korist Femern Landanlæga, iako se djelomično podudara s ciljem mjera donesenih u korist Femerna, ipak posebna u određenoj mjeri u kojoj realizacija unutarnjih veza omogućuje korištenje stalne veze. Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku smatrajući da su svrhe mjera različite.

100. S obzirom na sva prethodna razmatranja smatram da prve dijelove prvih žalbenih razloga treba odbiti.

b)      Drugi i treći dio prvih žalbenih razloga u pogledu de lege i de facto otvorenosti tržišta gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj

1)      Sažetak argumentacije stranaka

101. U drugom i trećem dijelu prvih žalbenih razloga žalitelji, koje podupiru stranke koje su intervenirale u njihovu potporu, osporavaju dijelove pobijanih presuda u kojima je Opći sud odbio prigovore kojima su tvrdili da je pogrešan Komisijin zaključak da ne postoji tržišno natjecanje „na” tržištu i „za” tržište nacionalne željezničke mreže u Danskoj. Naime, žalitelji naprotiv smatraju da je tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj de lege i de facto otvoreno za tržišno natjecanje(60).

102. U okviru drugog dijela prvih žalbenih razloga žalitelji tvrde da je Opći sud pogrešno smatrao da okolnost da danski Zakon o željeznici(61) omogućuje svakom poduzetniku koji ispunjava određene uvjete dobivanje dozvole za gospodarenje, upravljanje i održavanje željezničke infrastrukture u Danskoj, ne znači da je tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom otvoreno za tržišno natjecanje(62). Žalitelji smatraju da mogućnost dobivanja takve dozvole dokazuje da je u Danskoj tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom de lege otvoreno za tržišno natjecanje barem u pogledu tržišnog natjecanja „za” tržište. Napominju da je u tom pogledu važno da poduzetnik može izgraditi svoju infrastrukturu i sâm njome upravljati ili pružati usluge na postojećoj infrastrukturi, uključujući državnoj.

103. Ističu da je taj pristup u skladu sa stajalištem koje je izrazila sâma Komisija, prema kojem se u pravu Unije tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom može smatrati zatvorenim za tržišno natjecanje isključivo ako su te djelatnosti podvrgnute zakonskom monopolu, koji isključuje tržišno natjecanje ne samo „na” tržištu nego i „za” tržište(63).

104. Međutim, tvrde da to nije slučaj u Danskoj. Naime, ističu da u Danskoj nijednom poduzeću nije dodijeljeno isključivo pravo ili zakonski monopol u pogledu gospodarenja ili upravljanja željezničkom infrastrukturom. Naprotiv, navode da je danskim Zakonom o željeznici propisan navedeni sustav dozvola kojim se svim poduzetnicima izričito dopušta obavljanje djelatnosti gospodarenja i upravljanja željezničkim mrežama, pod uvjetom da su ispunjeni određeni zahtjevi u pogledu sigurnosti. Tvrde da se tim sustavom dozvola, s jedne strane, osigurava da konkurentski poduzetnici mogu sâmi konkurirati jer mogu sâmi postati prirodni monopolisti izgradnjom infrastrukture. Navode da je tako i drugi poduzetnik osim Femern Landanlæga mogao biti odabran za primanje sredstava za izgradnju unutarnjih željezničkih veza. S druge strane, smatraju da taj sustav pokazuje da konkurentska poduzeća mogu djelovati u prirodnim monopolima drugih subjekata. To bi prema njihovu mišljenju bio slučaj da se, primjerice, Femern Landanlægu ili Banedanmarku povjeri izgradnja infrastrukture unutarnjih željezničkih veza ili upravljanje njome.

105. Napominju da, uostalom, iz presuda od 19. prosinca 2019., Arriva Italia i dr. (C‑385/18, EU:C:2019:1121; u daljnjem tekstu: presuda Arriva Italia), i od 29. srpnja 2019., Azienda Napoletana Mobilità (C‑659/17, EU:C:2019:633; u daljnjem tekstu: presuda Azienda Napoletana Mobilità) proizlazi da je Sud smatrao da izravna dodjela isključivih prava ne isključuje tržišno natjecanje za tržište upravo onda kad država nije spriječena da pokrene postupak javne nabave za gospodarenje i upravljanje željezničkim mrežama.

106. Ističu da se, poput drugih gospodarskih sektora koji pretpostavljaju korištenje mrežne infrastrukture, kao što su primjerice telekomunikacije, električna energija ili plin, u kojima su tržišta otvorena za tržišno natjecanje jednostavno omogućujući subjektima pružanje usluga na dijelovima mrežne infrastrukture, isto tako treba smatrati da je, s obzirom na to da su danskim pravnim okvirom za upravljanje željezničkom infrastrukturom predviđeni uvjeti za gospodarenje i upravljanje postojećim željezničkim mrežama (uključujući državnim), tržište upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj otvoreno za tržišno natjecanje u skladu s pravom Unije, barem što se tiče tržišnog natjecanja „za” tržište.

107. Smatraju da je zbog istih razloga pogrešno rasuđivanje Općeg suda prema kojem poduzetnici, osim Banedanmarka, koji su dobili navedene dozvole posluju na lokalnim dijelovima željezničke mreže koji predstavljaju prirodne monopole(64). Osim toga, ističu da argumenti iz pobijanih presuda u pogledu gospodarskih subjekata iz drugih država članica koji imaju dozvolu(65) i neobvezujuće prirode liberalizacije željezničkog sektora(66) nisu relevantni jer danski sustav dozvola pokazuje da je tržište otvoreno i liberalizirano.

108. U okviru trećeg dijela prvih žalbenih razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj nije bilo de facto otvoreno za tržišno natjecanje. Navode da je Opći sud u svojem obrazloženju, naime, zanemario ključni aspekt prema kojem zbog nepostojanja zakonskog monopola i postojanja sustava dozvola koji svakom poduzetniku omogućuje upravljanje željezničkom infrastrukturom, nije relevantno gdje se infrastruktura nalazi ni tko je njezin vlasnik. Postojanje konkurenata na određenim dijelovima željezničke mreže, koje se pobijanim presudama priznaje, krajnji je dokaz da je tržište otvoreno za tržišno natjecanje čak i de facto. Iako bi određeni vlasnici mreže mogli odlučiti sâmi upravljati dijelovima mreže, žalitelji smatraju da to ne mijenja činjenicu da je tržište otvoreno za tržišno natjecanje upravo zato što poduzetnici mogu konkurirati za vlasništvo nad prirodnim monopolom ako sâmi izgrade mrežu.

109. Naposljetku, žalitelji, koje u tom pogledu podržavaju neke od stranaka koje su intervenirale u njihovu potporu, ističu da, iako se mora zaključiti da mjere donesene u korist Femern Landanlæga ne mogu narušiti tržišno natjecanje na tržištu gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom, u svakom slučaju nema nikakve sumnje da te mjere narušavaju tržišno natjecanje na uzlaznim (tržište opskrbe materijalima za izgradnju željezničke infrastrukture) i silaznim tržištima (tržišta za pružanje željezničkih usluga u Danskoj).

110. NABU, FSS, Rederi, Trelleborg i Aktionsbündnis ističu argumente slične onima koje su iznijeli žalitelji.

111. Konkretno, NABU tvrdi da u pravu Unije treba postojati, kako bi se tržište kvalificiralo kao zatvoreno za tržišno natjecanje, zakonska zabrana svakom drugom subjektu da konkurira na predmetnom tržištu i da takva zabrana ne postoji u Danskoj. U istom smislu, Rederi, Aktionsbündnis i Trelleborg ističu da je sâma Komisija navela da zakonski monopol postoji isključivo kada je određena usluga zakonskim ili podzakonskim propisom rezervirana za isključivog pružatelja, pri čemu je svim drugim subjektima izričito zabranjeno pružanje te usluge(67). Rederi i Aktionsbündnis tvrde da u predmetnom slučaju pravo dodijeljeno Banedanmarku za gospodarenje i upravljanje željezničkom infrastrukturom nije isključivo pravo, što dokazuje činjenica da su drugi nacionalni i inozemni željeznički prijevoznici ovlašteni upravljati željezničkom infrastrukturom te da u Danskoj ne postoji nikakva zakonska zabrana upravljanja željezničkom infrastrukturom. Rederi dodaje da čak i ako je to pravo bilo isključivo, a nije tako, danskim se pravom ni na koji način ne isključuje tržišno natjecanje „za” tržište, s obzirom na to da svaki registrirani poduzetnik u Danskoj može sudjelovati u postupcima javne nabave i konkurirati za gospodarenje i upravljanje željezničkom infrastrukturom, kako javnom tako i privatnom.

112. Rederi i Trelleborg tvrde, osim toga, da zaključak Općeg suda da prisutnost privatnih subjekata na mrežama koje drže lokalni subjekti ne dokazuje postojanje tržišnog natjecanja, znači da tržište može biti otvoreno za tržišno natjecanje isključivo ako poduzetnici kao konkurenti upravljaju željezničkom infrastrukturom u vlasništvu države. Međutim, to prema njihovu mišljenju nije točno s obzirom na činjenicu da predmetna infrastruktura nije u vlasništvu države nego Femern Landanlæga i da je dio državne željezničke mreže u potpunosti povezan s lokalnim i privatnim mrežama. K tomu, i Rederi i Trelleborg smatraju da Opći sud nije vodio računa o potencijalnom tržišnom natjecanju.

113. Rederi je na raspravi tvrdio da, čak i ako se danskim zakonom gospodarskom subjektu (Banedanmarku) povjerava upravljanje dijelom željezničke infrastrukture, ne može se smatrati da je tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj monopolizirano. Naime napominje da, s jedne strane, iz sudske prakse proizlazi da monopol samo na dijelu tržišta nije dovoljan da bi se isključilo narušavanje tržišnog natjecanja(68) i da, s druge strane, razni poduzetnici u Danskoj mogu nuditi i stvarno nude te usluge na tržištu. U tom pogledu Trelleborg dodaje da je zbog integriranosti željezničkih mreža dovoljno da samo jedan dio mreže bude otvoren za tržišno natjecanje kako bi se smatralo da je cijela mreža otvorena za tržišno natjecanje.

114. FSS ističe da mogućnost dobivanja dozvola, koja je dostupna svim nacionalnim ili inozemnim gospodarskim subjektima, automatski podrazumijeva postojanje tržišnog natjecanja „za” tržište jer svim zainteresiranim subjektima pravno gledano može biti povjereno gospodarenje i upravljanje unutarnjim željezničkim vezama, zajedno s popratnim financijskim mjerama. Stoga, iako svaka željeznička infrastruktura ima obilježja prirodnog monopola, to prema njegovu mišljenju ne znači da operatori infrastrukture ne mogu konkurirati „za” tržište. FSS osim toga tvrdi da će financiranje unutarnjih željezničkih veza imati veći utjecaj na konkurentnost željezničkog nauštrb drugih vrsta prijevoza, poput cestovnog, zračnog ili pomorskog prometa.

115. Komisija uvodno ističe da su prigovori sadržani u drugom dijelu prvih žalbenih razloga nedopušteni. Naime, navodi da pobijane presude ne sadržavaju utvrđenje da tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj nije de lege otvoreno za tržišno natjecanje. Žalbeni razlog usmjeren protiv takvog utvrđenja stoga je prema njezinu mišljenju nedopušten. Osim toga, Komisija smatra da, poput prvih dijelova, treći dio prvih žalbenih razloga također treba proglasiti nedopuštenim jer ne udovoljava zahtjevima iz članka 169. stavka 2. Poslovnika, koji su navedeni u točki 82. ovog mišljenja. U preostalom dijelu Komisija osporava osnovanost argumenata koje su iznijeli žalitelji i stranke koje su intervenirale u njihovu potporu.

116. Kraljevina Danska tvrdi da su i drugi i treći dio prvih žalbenih razloga nedopušteni jer se njima samo ponavljaju tužbeni razlozi istaknuti u prvostupanjskom postupku pred Općim sudom. U preostalom dijelu danska vlada osporava osnovanost argumenata koje su istaknuli žalitelji i stranke koje su intervenirale u njihovu potporu.

2)      Ocjena

117. U drugom i trećem dijelu prvih žalbenih razloga žalitelji, koje podupiru stranke koje su intervenirale u njihovu potporu, osporavaju dijelove pobijanih presuda u kojima je Opći sud odbio njihove argumente kojima su tvrdili da je tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj de lege i de facto otvoreno za tržišno natjecanje.

i)      Kratki sažetak obrazloženja Općeg suda

118. U tom pogledu valja podsjetiti da je Opći sud u pobijanim presudama smatrao, kao prvo, da odredbe danskog zakona na koje se pozivaju žalitelji(69) ne podrazumijevaju da su gospodarenje i upravljanje željezničkom infrastrukturom otvoreni za tržišno natjecanje i da mogućnost dobivanja dozvole za upravljanje željezničkom infrastrukturom ne znači da postoji tržišno natjecanje „na” tržištu ili „za” tržište gospodarenja i upravljanja danskom nacionalnom željezničkom mrežom, uključujući unutarnje željezničke veze(70). Činjenica da pojedina poduzeća koja su dobila tu dozvolu mogu poslovati na dijelovima željezničke mreže koji imaju obilježje prirodnih monopola različitih od nacionalne željezničke mreže, nije prema mišljenju Općeg suda dovoljna kako bi se dokazalo da je potonja, kojom upravlja Banedanmark u okviru zakonskog monopola, otvorena za tržišno natjecanje. Smatra da to jednako vrijedi i za unutarnje željezničke veze, koje uključuju proširenje i poboljšanje postojeće infrastrukture, koja već pripada Banedanmarku i koja će nakon provedbe projekta biti u zajedničkom vlasništvu njega i Femern Landanlæga(71) te će i dalje biti sastavni dio postojeće nacionalne mreže(72).

119. Kao drugo, Opći je sud smatrao da postojanje lokalnih mreža – koje predstavljaju prirodne monopole različite od nacionalne željezničke infrastrukture, uključujući unutarnje željezničke veze – kojima upravljaju drugi poduzetnici a ne Banedanmark, ne dokazuje da se i unutarnjim željezničkim vezama, poput tih lokalnih mreža, upravlja nakon natjecateljskog postupka niti da Femern Landanlæg posluje na tržištima otvorenima za tržišno natjecanje(73).

ii)    Dopuštenost i činjenična utvrđenja Općeg suda

120. Prije analize osnovanosti prigovora koje su žalitelji i intervenijenti istaknuli protiv tog rasuđivanja Općeg suda, valja odbiti prigovore nedopuštenosti koje su istaknule Komisija i Kraljevina Danska. U tom pogledu upućujem na ono što je izloženo u točkama 87. i 88. ovog mišljenja te smatram da drugi i treći dio prvih žalbenih razloga također udovoljavaju, zbog istih razloga, zahtjevima propisanima člankom 169. stavkom 2. Poslovnika kao i da se njima ne ponavljaju samo argumenti istaknuti u prvostupanjskom postupku.

121. Što se tiče prigovora nedopuštenosti kojim Komisija ističe da pobijane presude ne sadržavaju utvrđenje da tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj de lege nije otvoreno za tržišno natjecanje, smatram da taj prigovor također treba odbiti. Naime, iako je točno da Opći sud u pobijanim presudama nije izričito došao do takvog zaključka, nedvojbeno je da je odbio argumente koje su istaknuli žalitelji u prilog tvrdnji da je predmetno tržište de lege otvoreno, kao što to uostalom proizlazi iz naslova drugog dijela u točki 108. prve pobijane presude i točki 83. druge pobijane presude. Drugim dijelom svojih prvih žalbenih razloga žalitelji u žalbenom postupku osporavaju rasuđivanje Općeg suda sadržano u tom dijelu pobijanih presuda. Iz toga slijedi da su ti dijelovi dopušteni.

122. Što se tiče dopuštenosti, valja nadalje podsjetiti da, kao što je već istaknuto u točki 91. ovog mišljenja, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je isključivo nadležan na temelju članka 256. UFEU‑a za kontrolu pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih posljedica koje je iz njih izveo Opći sud. Ocjena činjenica, kao što su ocjene Općeg suda o nacionalnom pravu, stoga ne predstavlja, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda(74).

123. Sud iz toga zaključuje u skladu s ustaljenom sudskom praksom da je, kada se radi o tumačenju nacionalnog prava koje je proveo Opći sud, u okviru žalbenog postupka nadležan samo provjeriti je li došlo do iskrivljavanja tog prava, što mora biti jasno vidljivo iz spisa(75).

124. U tom pogledu ističem da je Opći sud u pobijanim presudama proveo niz činjeničnih utvrđenja na kojima se temelje zaključci do kojih je došao, a koji se na temelju sudske prakse navedene u dvjema prethodnim točkama ovog mišljenja ne mogu dovesti u pitanje u žalbenom postupku.

125. Kao prvo, Opći je sud činjenično utvrdio da u Danskoj postoji zakonski monopol dodijeljen Banedanmarku na nacionalnoj željezničkoj infrastrukturi u državnom vlasništvu(76) i da je na temelju danskog Zakona o željeznici(77) Banedanmark odgovoran za upravljanje državnom željezničkom infrastrukturom i unutarnjim željezničkim vezama(78).

126. Kao drugo, Opći je sud činjenično utvrdio da linija između Ringsteda i Rødbyja(79), već u Banedanmarkovu vlasništvu, na kojoj će se obavljati radovi proširenja i obnove, jest i dalje će biti sastavni dio postojeće nacionalne mreže i da će Banedanmark njome i dalje upravljati u skladu s pravilima primjenjivima na cjelokupnu nacionalnu željezničku mrežu(80).

127. Kao treće, Opći je sud u točki 109. i sljedećim točkama prve pobijane presude te točki 84. i sljedećim točkama druge pobijane presude protumačio odredbe danskog Zakona o željeznicama koje se odnose na odobrenje za gospodarenje i upravljanje željezničkom infrastrukturom(81).

128. Stoga, uzimajući u obzir ta činjenična utvrđenja valja ispitati dovode li prigovori i argumenti koje su istaknuli žalitelji i stranke koje su intervenirale u njihovu potporu u pitanje rasuđivanje Općeg suda u pobijanim presudama, koje oni osporavaju.

129. U tom pogledu najprije valja istaknuti da se argumentacija žaliteljâ uglavnom temelji na pretpostavci, koju su u više navrata izričito ponovili u svojim podnescima, da u Danskoj ne postoji zakonski monopol na željezničkoj infrastrukturi definiranoj u općenitom smislu. Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 122. i 123. ovog mišljenja, jasno je da, što se tiče državne željezničke infrastrukture, ta pretpostavka nije u skladu s činjeničnim utvrđenjem Općeg suda navedenim u točki 125. ovog mišljenja, tako da argumente koji se temelje na toj pretpostavci treba odbaciti kao nedopuštene.

130. U tom pogledu također valja istaknuti da se žalitelji u svojim žalbama nisu ni na koji način pozvali na to da je Opći sud iskrivio činjenice u tom smislu. Nisu istaknuli nijedan prigovor u smislu tvrdnje da je Opći sud iskrivio dansko pravo utvrdivši u pobijanim presudama postojanje zakonskog monopola na nacionalnoj željezničkoj infrastrukturi u korist Banedanmarka(82).

131. Žalitelji su u svojim replikama pojasnili doseg prigovora koje su istaknuli u pogledu tumačenja danskog prava koje je dao Opći sud. Tim prigovorima želi se istaknuti pogreška u pogledu pravne kvalifikacije posljedica činjeničnih utvrđenja (odnosno tumačenja nacionalnog prava) Općeg suda. Neovisno o okolnosti da takav prigovor prema mojem mišljenju u biti podrazumijeva dovođenje u pitanje tumačenja nacionalnog prava koje je dao Opći sud i da je stoga, kao što je navedeno, nedopušten, smatram u svakom slučaju da je Opći sud, kao uostalom i Komisija u spornoj odluci, kvalificirao pravne posljedice koje proizlaze iz postojanja zakonskog monopola na nacionalnoj željezničkoj infrastrukturi u korist Banedanmarka a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, iz postojanja tog zakonskog monopola proizlazi da se djelatnosti gospodarenja i upravljanja državnom željezničkom infrastrukturom ne mogu smatrati djelatnostima otvorenima za tržišno natjecanje, ni de lege ni de facto, jer zbog postojanja tog monopola nijedan drugi gospodarski subjekt osim Banedanmarka nema pravnu mogućnost nuditi usluge gospodarenja i upravljanja tom željezničkom infrastrukturom.

132. Nadalje, što se tiče utvrđenja Općeg suda navedenog u točki 126. ovog mišljenja, prema kojem su unutarnje željezničke veze dio nacionalne željezničke mreže, ističem da su se žalitelji u svojim žalbama ograničili na tvrdnju da se razmatranja koja su iznijeli u vezi s de lege otvorenosti tržišta gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom također odnose na to pitanje(83). Međutim, nisu iznijeli nikakvu posebnu argumentaciju u tom pogledu niti su se pozvali na iskrivljavanje činjenica. Smatram da je nedopušten takav prigovor, koji nije popraćen nikakvom, čak ni sažetom, argumentacijom u njegovu potporu. Osim toga, on je također nedopušten u dijelu u kojem se odnosi na činjenična utvrđenja Općeg suda.

133. Naposljetku, valja istaknuti da prigovori kojima žalitelji i određeni intervenijenti tvrde da mjere donesene u korist Femern Landanlæga u svakom slučaju mogu narušiti tržišno natjecanje na uzlaznom i silaznom tržištu gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom, nisu bili istaknuti pred Općim sudom. Riječ je, dakle, o novim žalbenim razlozima koji su nedopušteni u žalbenom postupku u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 97. ovog mišljenja. Zbog istih razloga smatram nedopuštenim argument koji je iznio FSS u pogledu utjecaja financiranja unutarnjih željezničkih veza na konkurentnost željezničkog prijevoza nauštrb drugih načina prijevoza.

iii) Meritum

134. Što se tiče merituma, najprije valja razmotriti određene argumente koji se odnose na utvrđenje Općeg suda o postojanju navedenog zakonskog monopola u korist Banedanmarka, koji su dopušteni jer se njima postavljaju pravna pitanja.

135. Kao prvo, upućujem na argumente kojima žalitelji i neke od stranaka koje su intervenirale u njihovu potporu ističu da je Opći sud pogriješio jer se, prema njihovu mišljenju, u pravu Unije može utvrditi zakonski monopol isključivo kada je određena usluga rezervirana zakonskim ili podzakonskim mjerama za isključivog pružatelja usluga te je svim drugim pružateljima usluga izričito zabranjeno pružanje te usluge, što ne bi bio slučaj u Danskoj, gdje ne postoji takva zabrana. U prilog svojoj argumentaciji žalitelji i ti intervenijenti pozivaju se na točku 188. Komunikacije o pojmu državne potpore i na Komisijin dokument naslovljen „Infrastructure Analytical Grid for Railway, Metro and Local Transport Infrastructure”(84).

136. U tom pogledu najprije ističem da, kao što to proizlazi iz sudske prakse, ta dva dokumenta ni na koji način ne obvezuju Sud prilikom tumačenja prava Unije(85).

137. Nadalje, smatram da analizu postojanja zakonskog monopola na određenom tržištu u smislu prava Unije treba provoditi od slučaja do slučaja uzimajući u obzir, s jedne strane, predmetno tržište i njegove posebnosti i, s druge strane, konkretni nacionalni pravni okvir.

138. U predmetnom slučaju, kao što je to istaknuto u točkama 125. i 126. ovog mišljenja, Opći je sud utvrdio da je na temelju danskog propisa Banedanmark odgovoran za upravljanje nacionalnom željezničkom infrastrukturom, kojoj pripadaju i dalje će pripadati unutarnje željezničke veze. Iz tog utvrđenja proizlazi da, osim ako Kraljevina Danska ne odluči izmijeniti svoje zakonodavstvo i pokretanjem postupaka javne nabave otvoriti za tržišno natjecanje funkcije koje su trenutačno povjerene Banedanmarku, nijedan drugi subjekt osim Banedanmarka ne može nuditi ili pružati usluge gospodarenja i upravljanja nacionalnom željezničkom infrastrukturom. Iz toga slijedi da, što se tiče te infrastrukture, zakonski ne postoji tržišno natjecanje ni „na” tržištu, ni „za” tržište. Osim toga, nije sporno da, kao što je to Opći sud uostalom istaknuo, države članice pravom Unije nisu obavezane da moraju otvoriti za tržišno natjecanje gospodarenje i upravljanje tom infrastrukturom(86). Smatram da se u takvoj situaciji Općem sudu ne može prigovoriti da je povrijedio pravo Unije time što je utvrdio postojanje zakonskog monopola koji isključuje postojanje tržišnog natjecanja za djelatnosti gospodarenja i upravljanja nacionalnom željezničkom infrastrukturom u Danskoj.

139. Kao drugo, valja razmotriti argument kojim su žalitelji istaknuli da su pobijane presude u suprotnosti sa sudskom praksom proizašlom iz presuda Suda u predmetima Arriva Italia i Azienda Napoletana Mobilità(87).

140. U tom pogledu ističem da se presuda Arriva Italia odnosila na zahtjev za prethodnu odluku kojim je Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) pitao Sud, među ostalim, predstavlja li državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a odobravanje određenog novčanog iznosa javnom željezničkom poduzeću u ozbiljnim financijskim poteškoćama, koje je na temelju ugovora s Regijom Apulijom imalo isključivo pravo održavanja lokalne željezničke infrastrukture i upravljanja njome te pružanja usluga javnog putničkog prijevoza na toj infrastrukturi(88).

141. Što se tiče zahtjeva sposobnosti predmetne mjere da naruši uvjete tržišnog natjecanja, pred Sudom se tvrdilo da dodjeljivanje tih zadaća navedenom poduzetniku podliježe zakonskom monopolu prema talijanskom pravu, kojim se moglo isključiti tržišno natjecanje na relevantnom tržištu(89). Pozivajući se na točku 188. podtočku (b) Komunikacije o pojmu državne potpore, Sud je ipak odbio taj argument.

142. Sud je u tom pogledu presudio da je, kako bi se takvo narušavanje moglo isključiti u takvim okolnostima, potrebno da se zakonskim monopolom ne isključuje samo tržišno natjecanje na tržištu, nego i tržišno natjecanje za tržište, odnosno svako potencijalno tržišno natjecanje za položaj isključivog pružatelja predmetne usluge(90). Nadalje, smatrao je da je, kako bi se utvrdilo da je riječ o tržištu za koje je isključeno tržišno natjecanje, trebalo dokazati da je Regija Apulija bila dužna zakonskim ili podzakonskim mjerama dodijeliti upravljanje odnosnom željezničkom infrastrukturom i uslugama željezničkog prijevoza putnika isključivo predmetnom poduzeću, što ne proizlazi iz spisa kojim raspolaže(91).

143. Međutim, u ovom predmetu valja istaknuti da unutarnje željezničke veze predstavljaju željezničku infrastrukturu koja je, kao što je to Opći sud činjenično utvrdio i kako je navedeno u točki 126. ovog mišljenja, već prije realizacije projekta bila dio nacionalne željezničke infrastrukture kojom je upravljao Banedanmark na temelju navedenog zakonskog monopola i koja će nakon realizacije projekta i dalje biti dio te infrastrukture. U tim se okolnostima dakle, suprotno onomu što je bio slučaj u presudi Arriva Italia, čini pravno isključenim da se u predmetnom slučaju upravljanje predmetnom željezničkom infrastrukturom može povjeriti nekom drugom subjektu osim Banedanmarka.

144. Predmetni slučaj se u tom smislu razlikuje od slučaja analiziranog u prethodno navedenoj presudi Azienda Napoletana Mobilità, koja se odnosila na upravljanje uslugama lokalnog javnog prijevoza.

145. Kao treće, što se tiče argumenta društva Rederi prema kojem dodjeljivanje zakonskog monopola na samo jednom dijelu željezničke infrastrukture, u situaciji u kojoj razni poduzetnici mogu nuditi i stvarno nude usluge gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom, on nije dovoljan da bi se smatralo da je tržište monopolizirano i da je stoga isključeno tržišno natjecanje, pa ga se prema mojem mišljenju ne može prihvatiti. Naime, kao što je to Opći sud uostalom istaknuo u pobijanim presudama(92), razne željezničke mreže na kojima posluju spomenuti poduzetnici koji imaju dozvole u Danskoj, razlikuju se od nacionalne željezničke infrastrukture i sâme po sebi predstavljaju prirodne monopole, i to neovisno o okolnosti, koju navodi Trelleborg, da su te mreže povezane s državnom željezničkom infrastrukturom. Iz toga proizlazi da činjenica da postoje poduzetnici koji nude usluge gospodarenja i upravljanja tom infrastrukturom nipošto ne znači da je djelatnost gospodarenja i upravljanja nacionalnom željezničkom mrežom otvorena za tržišno natjecanje i da stoga mjere financiranja te infrastrukture mogu narušiti tržišno natjecanje.

146. Iz toga slijedi da, iako iz presude od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo (C‑387/17, EU:C:2019:51) zaista proizlazi da državna potpora može prijetiti narušavanjem tržišnog natjecanja čak i ako je predmetno tržište samo djelomično otvoreno za tržišno natjecanje(93), to načelo ipak nije primjenjivo u predmetnom slučaju. U tom pogledu ističem da se ta presuda uostalom nije odnosila ni na željeznički sektor ni na druge gospodarske sektore koji podrazumijevaju korištenje mrežne infrastrukture, nego se odnosila na slučaj u kojem su subvencije dodijeljene prije liberalizacije tržišta koje je prvobitno bilo zatvoreno za tržišno natjecanje.

147. Kao četvrto, što se tiče različitih argumenata koje su istaknuli žalitelji i stranke koje su intervenirale u njihovu potporu, prema kojima sustav dozvola predviđen danskim pravom dokazuje da je u Danskoj tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom de lege otvoreno za tržišno natjecanje barem u pogledu tržišnog natjecanja „za” tržište, svi se ti argumenti temelje na pretpostavci da ne postoji zakonski monopol u korist Banedanmarka na nacionalnoj željezničkoj mreži, uključujući unutarnje željezničke veze. Ta pretpostavka nije u skladu s činjeničnim utvrđenjem Općeg suda navedenim u točki 125. ovog mišljenja.

148. Konkretno, argument prema kojem s obzirom na sustav dozvola nije isključeno da poduzetnici mogu izgraditi vlastitu infrastrukturu i sâmi postati prirodni monopolisti ili upravljati tuđom u okviru tržišnog natjecanja, ne uzima u obzir činjenicu da su već postojale unutarnje željezničke veze i da su pripadale i dalje će pripadati nacionalnoj željezničkoj mreži u državnom vlasništvu nad kojom Banedanmark ima navedeni zakonski monopol, te da su se radovi na unutarnjim željezničkim vezama zbog svojeg velikog značaja odnosili na proširenje i poboljšanje već postojećih linija koje su već podlijegale postojećem zakonskom monopolu u korist Banedanmarka. Postojanje tog monopola, koje je Opći sud činjenično utvrdio, isključuje dakle mogućnost da se gospodarenje i upravljanje tim linijama dodijeli drugim subjektima.

149. Uostalom, argument prema kojem svaki poduzetnik koji ima dozvolu u Danskoj može sudjelovati u postupcima javne nabave za gospodarenje i upravljanje državnom željezničkom infrastrukturom nije ni na koji način potkrijepljen. U tom smislu nije uopće potkrijepljena tvrdnja prema kojoj svi drugi poduzetnici osim Banedanmarka mogu na temelju navedenog sustava dozvola izgraditi dijelove nacionalne željezničke infrastrukture obuhvaćene prethodno navedenim zakonskim monopolom ili upravljati njima.

150. Što se tiče argumenta društva Rederi kojim ono navodi da unutarnje željezničke veze nisu u vlasništvu države, nego Femern Landanlæga, ističem da, iako je točno, kao što to proizlazi iz točke 9. ovog mišljenja, da će nakon realizacije projekta ta infrastruktura biti u osamdesetpostotnom vlasništvu Femern Landanlæga, a u dvadesetpostotnom vlasništvu Banedanmarka, ipak treba smatrati utvrđenim(94), kao što je to činjenično utvrdio Opći sud, da će unutarnje željezničke veze biti dio nacionalne mreže na kojoj Banedanmark ima monopol nad upravljanjem. Što se tiče okolnosti da je državna mreža povezana s lokalnim i privatnim mrežama, ona nije relevantna za potrebe tog argumenta.

151. Kao peto, što se tiče argumenata koje žalitelji temelje na sličnosti s drugim gospodarskim sektorima koji podrazumijevaju korištenje mrežne infrastrukture, kao što su sektori telekomunikacija, električne energije ili plina, najprije ističem da se oni odnose na pružanje usluga na mreži a ne na upravljanje njome, pa stoga nisu relevantni. Osim toga, iz prethodnih razmatranja proizlazi da Opći sud nije počinio pogreške smatrajući da zbog postojanja zakonskog monopola u korist Banedanmarka upravljanje nacionalnom željezničkom mrežom u Danskoj nije bilo liberalizirano. To utvrđenje nije dovedeno u pitanje ni na koji način analogijom s postojećim pravnim uređenjem drugih gospodarskih sektora.

152. Naposljetku, iz prethodnih razmatranja proizlazi da također treba odbiti argumente žaliteljâ i stranaka koje su intervenirale u njihovu potporu u pogledu navodnog postojanja de facto tržišnog natjecanja. Naime, ti se argumenti također temelje na pretpostavci da u Danskoj ne postoji zakonski monopol u korist Banedanmarka. Kao što je već navedeno, ta pretpostavka nije u skladu s činjeničnim utvrđenjem Općeg suda navedenim u točki 125. ovog mišljenja, prema kojem postoji zakonski monopol na nacionalnoj željezničkoj infrastrukturi, čije gospodarenje i upravljanje stoga ne može biti predmet tržišnog natjecanja, unatoč sustavu dozvola na koji se pozivaju žalitelji.

153. S obzirom na prethodnu analizu, smatram da drugi i treći dio prvih žalbenih razloga također treba odbiti.

c)      Četvrti dio prvih žalbenih razloga, koji se temelji na razlikovanju, s jedne strane, izgradnje i održavanja te, s druge strane, gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom

1)      Sažetak argumentacije stranaka

154. U četvrtom dijelu prvih žalbenih razloga žalitelji, koje podupiru stranke koje su intervenirale u njihovu potporu, osporavaju dijelove pobijanih presuda(95) u kojima je Opći sud odbio argumente kojima su tvrdili da su djelatnosti izgradnje i održavanja željezničke mreže, koje su otvorene za tržišno natjecanje, dio djelatnosti obuhvaćenih pojmom gospodarenje željezničkom infrastrukturom(96), za koje je Femern Landanlæg bio zadužen na temelju Zakona o izgradnji(97).

155. Žalitelji tvrde, kao prvo, da je, s obzirom na to da se sustav dozvola predviđen danskim Zakonom o željeznici, navedenim u točki 102. ovog mišljenja, bez razlike odnosi na izgradnju, gospodarenje i održavanje željezničke mreže, očigledno da su sve te djelatnosti otvorene za tržišno natjecanje u Danskoj u skladu s pravom Unije.

156. Kao drugo, žalitelji tvrde da su odredbe članka 3. točke 2. u vezi s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2012/34(98) u suprotnosti s utvrđenjem Općeg suda da djelatnosti održavanja željezničke infrastrukture i upravljanja njome predstavljaju dva odvojena tržišta. Naime, napominju da iz članka 3. stavka 2. Direktive 2012/34 proizlazi da službene dužnosti upravitelja infrastrukture uključuju i održavanje željezničke infrastrukture i upravljanje njome, što dokazuje da su obje djelatnosti dio istog tržišta. Taj je zaključak prema njihovu mišljenju potvrđen člankom 7. stavkom 1. Direktive 2012/34, iz kojeg proizlazi da razlika između osnovnih i ostalih funkcija nije relevantna za utvrđivanje je li djelatnost upravljanja odvojena od djelatnosti održavanja. Smatraju da iz pravne definicije pojma „upravitelja infrastrukture” u danskom pravu u svakom slučaju proizlazi da ti upravitelji obavljaju djelatnosti kako upravljanja tako i održavanja. Osim toga, tvrde da Opći sud nije objasnio razlog zbog kojeg je zaključio da izgradnja i održavanje, s jedne strane, te gospodarenje i upravljanje željezničkom infrastrukturom, s druge strane, čine dva odvojena tržišta.

157. Kao treće, žalitelji ističu da je pogrešan zaključak Općeg suda da iz danskih zakonskih odredbi koje je taj sud naveo proizlazi da Femern Landanlæg nije mogao obavljati djelatnosti izgradnje i održavanja mreže u tržišnom natjecanju s drugim gospodarskim subjektima(99). Naime, navode da iz Zakona o izgradnji proizlazi da je Femern Landanlæg, baš kao i Femern, ovlašten za izgradnju. Stoga smatraju da je Opći sud iskrivio dokaze.

158. Stranke koje su intervenirale u potporu žaliteljima podupiru njihove argumente. Rederi i Trelleborg dodaju da se, suprotno onomu što je presudio Opći sud, Uredbom br. 1222 o zadaćama i ovlastima Banedamarka(100) potonjem ne povjerava odgovornost za izgradnju, poboljšanje i održavanje javne željezničke infrastrukture, nego isključivo one u vlasništvu države. Ističu da je Zakon o izgradnji lex specialis, kojim se zamjenjuju odredbe te uredbe dodjeljujući Femern Landanlægu pravo izgradnje unutarnjih željezničkih veza i upravljanja njima. Smatraju da je Femern Landanlæg barem potencijalni konkurent drugim upraviteljima željezničke infrastrukture.

159. Komisija i Kraljevina Danska osporavaju osnovanost argumenata žaliteljâ i intervenijenata.

2)      Ocjena

160. Najprije valja istaknuti da je Opći sud u pobijanim presudama tvrdio da među strankama nije sporno da su tržišta izgradnje i održavanja željezničke infrastrukture otvorena za tržišno natjecanje. Međutim, smatrao je da se radi o tržištima različitima od tržišta gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u užem smislu i da Femern Landanlæg ne posluje na tim tržištima.

161. Opći je sud nadalje smatrao da iz odredbi Zakona o planiranju stalne veze(101), Zakona o izgradnji, statuta Femern Landanlæga te navedene Uredbe br. 1222 o zadaćama i ovlastima Banedanmarka proizlazi da, iako se tim odredbama Femern Landanlægu dodjeljuje odgovornost za obavljanje djelatnosti izgradnje i gospodarenja unutarnjim željezničkim vezama, navedeno društvo ne može obavljati djelatnosti izgradnje i održavanja mreže u tržišnom natjecanju s drugim gospodarskim subjektima. Opći je sud na temelju tih razmatranja zaključio da, s jedne strane, neovisno o pitanju je li djelatnost održavanja infrastrukture u tehničkom smislu dio djelatnosti gospodarenja ili upravljanja infrastrukturom, Femern Landanlæg ne obavlja izravno tu djelatnost ni djelatnost izgradnje te, s druge strane, da upućivanja u spornoj odluci na djelatnosti gospodarenja i upravljanja željezničkom mrežom ne obuhvaćaju obavljanje djelatnosti izgradnje i održavanja.

162. U tom pogledu, što se tiče, kao prvo, argumenta žaliteljâ koji se odnosi na sustav dozvola predviđen danskim Zakonom o željeznici, ističem da se on temelji na pretpostavci da je tim sustavom tržište gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u Danskoj otvoreno za tržišno natjecanje. Ta je pretpostavka, što se tiče unutarnjih željezničkih veza, osporena u analizi drugog i trećeg dijela prvog žalbenog razloga u točkama 124. do 153. ovog mišljenja. Posljedično se taj argument ne može prihvatiti.

163. Što se tiče, kao drugo, argumenta kojim žalitelji ističu da je utvrđenje Općeg suda da su tržišta izgradnje i održavanja željezničke mreže odvojeni od tržišta gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom u suprotnosti s raznim odredbama Direktive 2012/34, smatram da njega također treba odbiti.

164. Naime, u tom pogledu najprije napominjem da činjenica da se određenom gospodarskom subjektu, kao „upravitelju infrastrukture” u smislu članka 3. točke 2. Direktive 2012/34 mogu dodijeliti različite zadaće, nipošto ne znači da se te zadaće nužno moraju smatrati dijelom jedinstvenog relevantnog tržišta. Isti subjekt može djelovati na različitim relevantnim tržištima. Uostalom, iz sâme zadnje rečenice te odredbe proizlazi da se zadaće koje su u njoj navedene mogu dodijeliti različitim gospodarskim subjektima. Isto tako, odredbom o osnovnim funkcijama iz članka 7. stavka 1. Direktive 2012/34 ni na koji se način ne potkrepljuje tvrdnja da predmetne funkcije čine dio jedinstvenog relevantnog tržišta. Smatram da se žalitelji stoga ne mogu pozivati na te odredbe Direktive 2012/34 kako bi tvrdili da je Opći sud počinio pogrešku u tom pogledu.

165. Što se tiče prigovora koji se odnosi na navodni nedostatak u obrazloženju pobijanih presuda, podsjećam da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda obveza obrazlaganja presuda, koju ima Opći sud, ne nalaže tom sudu da mora pružiti obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Dakle, obrazloženje može biti prešutno pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge na kojima Opći sud temelji svoju odluku, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za provođenje nadzora u žalbenom postupku(102).

166. U predmetnom slučaju dovoljno je utvrditi da obrazloženje koje je Opći sud iznio u točkama 121. do 127. prve pobijane presude te u točkama 96. do 102. druge pobijane presude omogućuje žaliteljima da saznaju razloge zbog kojih je Opći sud odbio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg sudskog nadzora. Naime, iz tog obrazloženja nedvosmisleno proizlazi da je Opći sud smatrao, s jedne strane, da su, iako nije isključeno da djelatnost održavanja može tehnički biti obuhvaćena općenitijim pojmom upravljanja mrežom, djelatnosti izgradnje i održavanja željezničke infrastrukture posebne djelatnosti koje predstavljaju tržišta koja su sâma po sebi odvojena tržišta, različita od tržišta gospodarenja i upravljanja željezničkom infrastrukturom te, s druge strane, da zbog regulatornih odredbi navedenih u točki 161. ovog mišljenja Femern Landanlæg nije mogao obavljati te djelatnosti u tržišnom natjecanju s drugim gospodarskim subjektima. Prigovor koji se odnosi na navodni nedostatak u obrazloženju treba stoga prema mojem mišljenju odbiti.

167. Naposljetku, što se tiče, kao treće, prigovora koji se odnosi na iskrivljavanje dokaza u vezi sa Zakonom o izgradnji, smatram da je on bespredmetan. Naime, kao što to proizlazi iz točke 161. ovog mišljenja, kako bi potkrijepio svoj zaključak da Femern Landanlæg ne može obavljati djelatnosti izgradnje i održavanja mreže u tržišnom natjecanju s drugim gospodarskim subjektima, Opći ga je sud temeljio na raznim zakonskim odredbama, a ne samo na Zakonu o izgradnji. U svojim žalbama žalitelji uopće ne objašnjavaju zašto, čak i pod pretpostavkom da je Opći sud iskrivio smisao Zakona o izgradnji, druge odredbe na koje se oslonilo ne mogu potkrijepiti njegov zaključak.

168. U tom pogledu valja uostalom istaknuti da, kao što to priznaju Rederi i Trelleborg u svojim dodatnim argumentima, prethodno navedenom Uredbom br. 1222 o zadaćama i ovlastima Banedanmarka potonjem se povjerava odgovornost za izgradnju, poboljšanje i održavanje državne željezničke infrastrukture. U tom je smislu u točki 126. ovog mišljenja istaknuto da je Opći sud činjenično utvrdio da su unutarnje željezničke veze dio nacionalne željezničke mreže u državnom vlasništvu, što žalitelji, kao što to proizlazi iz točke 132. ovog mišljenja, nisu uspjeli dovesti u pitanje. Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio pogreške utvrdivši da na temelju odredbi navedenih u točki 161. ovog mišljenja Femern Landanlæg ne može obavljati djelatnosti izgradnje i održavanja mreže u tržišnom natjecanju s drugim gospodarskim subjektima u pogledu unutarnjih željezničkih veza.

169. Što se tiče argumenta prema kojem Zakon o izgradnji predstavlja lex specialis kojim se zamjenjuju odredbe Uredbe br. 1222 o zadaćama i ovlastima Banedanmarka, riječ je o novom argumentu kojim se dovode u pitanje ocjene Općeg suda u vezi s nacionalnim pravom. Stoga je taj argument nedopušten u smislu sudske prakse navedene u točkama 122. i 123. ovog mišljenja.

170. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da četvrti dio prvih žalbenih razloga također treba prema mojem mišljenju odbiti.

171. Smatram da iz toga slijedi da prve žalbene razloge treba u cijelosti odbiti.

3.      Drugi žalbeni razlozi, vezani uz pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud počinio u analizi mogućnosti da mjere donesene u korist Femern Landanlæga utječu na trgovinu među državama članicama

a)      Argumentacija stranaka

172. U drugim žalbenim razlozima žalitelji, koje podupiru FSS i Rederi, tvrde da je Opći sud povrijedio članak 107. stavak 1. i članak 108. stavak 2. UFEU‑a zaključivši u pobijanim presudama(103) da mjere dodijeljene Femern Landanlægu nisu mogle utjecati na trgovinu među državama članicama. Žalitelji samo navode, kao prvo, da zbog razloga iznesenih u okviru prvih žalbenih razloga, a osobito s obzirom na to da mjere donesene u korist Femern Landanlæga mogu utjecati na tržišno natjecanje kako na tržištu upravljanja željezničkom infrastrukturom tako i na tržištu prijevoza u tjesnacu Fehrman, te mjere mogu utjecati na trgovinu među državama članicama. Osim toga, ističu da se, kao drugo, projekt odnosi na izgradnju i gospodarenje infrastrukturom koja povezuje dvije države članice.

173. Komisija i Kraljevina Danska, s jedne strane, smatraju da su drugi žalbeni razlozi nedopušteni jer ni ovdje nisu ispunjeni zahtjevi predviđeni člankom 169. stavkom 2. Poslovnika te ih, s druge strane, meritorno osporavaju.

b)      Ocjena

174. U tom pogledu najprije smatram da i u pogledu drugih žalbenih razloga prigovor nedopuštenosti istaknut na temelju članka 169. stavka 2. Poslovnika treba odbiti zbog istih razloga navedenih u točki 87. ovog mišljenja.

175. Opći je sud u pobijanim presudama odbio argumente koji se odnose na mogućnost mjera donesenih u korist Femern Landanlæga da utječu na trgovinu među državama članicama smatrajući, s jedne strane, da nepostojanje tržišnog natjecanja na tržištu upravljanja nacionalnom željezničkom infrastrukturom sprečava druga društva sa sjedištem u drugim državama članicama da uđu na to tržište i, s druge strane, da Zakon o planiranju, naveden u točki 161. ovog mišljenja, ne omogućuje Femern Landanlægu da obavlja druge djelatnosti, izuzev onih povezanih s unutarnjim vezama.

176. U tom pogledu ističem da su prethodno navedena razmatranja Općeg suda u biti činjenična utvrđenja koja žalitelji, koji se uopće ne pozivaju na iskrivljavanje činjenica, ne mogu dovesti u pitanje svojim argumentima. Također valja istaknuti da se mjere donesene u korist Femern Landanlæga odnose na financiranje infrastrukture, odnosno unutarnjih željezničkih veza, koja se nalazi unutar samo jedne države članice i ne povezuje izravno dvije države članice. Ta infrastruktura stoga nema prekograničnu prirodu koju joj žalitelji pripisuju. Nadalje, kao što je to utvrđeno u točki 95. ovog mišljenja, žalitelji nisu osporili nužnost jedinstvene analize mjera koje su u okviru projekta donesene u korist različitih korisnika i imaju različite predmete.

177. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da, prema mojem mišljenju, treba odbiti i druge žalbene razloge.

V.      Zaključak

178. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:

1.      proglasi nedopuštenima protužalbe koje je podnijela Komisija;

2.      odbije prve i druge žalbene razloge iz glavnih žalbi koje su podnijela društva Scandlines Danmark ApS i Scandlines Deutschland GmbH te Stena Line Scandinavia AB.

1      Izvorni jezik: talijanski

2      Presude Općeg suda Europske unije od 13. prosinca 2018., Scandlines Danmark i Scandlines Deutschland/Komisija (T‑630/15, neobjavljena, EU:T:2018:942; u daljnjem tekstu: prva pobijana presuda), i Stena Line Scandinavia/Komisija (T‑631/15, neobjavljena, EU:T:2018:944; u daljnjem tekstu: druga pobijana presuda; u daljnjem tekstu zajedno: pobijane presude)

3      Odluka Europske komisije C(2015) 5023 final od 23. srpnja 2015. o državnoj potpori SA.39078(2014/N) (Danska) za projekt stalne veze u tjesnacu Fehmarn (SL 2015., C 325, str. 5.)

4      Vidjeti točke 2. do 22. obiju pobijanih presuda. U tom pogledu vidjeti podrobnije uvodne izjave 4. do 28. sporne odluke.

5      Konkretno, projektom se predviđa pretvaranje željezničke pruge s jednotračnim kolosijekom koja trenutačno postoji između gradova Vordingborga i Rødbyja u željezničku prugu s dvotračnim kolosijekom, te elektrifikacija dijela željezničke pruge između Ringsteda i Rødbyja i opremanje novim sustavima željezničke signalizacije (vidjeti uvodnu izjavu 5. sporne odluke). Što se tiče unutarnjih cestovnih veza, na njih se ne odnose ovi predmeti.

6      Lov n° 575 om anlæg og drift af en fast forbindelse over Femern Bælt med tilhørende landanlæg i Danmark (Zakon br. 575 o izgradnji fiksne veze u tjesnacu Fehmarn i unutarnjih veza u Danskoj te upravljanju njima) od 4. svibnja 2015. (u daljnjem tekstu: Zakon o izgradnji))

7      Odmah valja s terminološkog stajališta pojasniti da, u skladu s onim što je Opći sud naveo u točki 100. prve pobijane presude i točki 75. druge pobijane presude, u ovim predmetima izraz „korištenje” (na engleskom „operation”, na francuskom „exploitation”) željezničke infrastrukture podrazumijeva ustupanje te infrastrukture uz naknadu poduzetnicima koji pružaju usluge željezničkog prijevoza, dok se pojam „upravljanje” (na engleskom „management”, na francuskom „gestion”) shvaća kao organizacija i održavanje fizičke infrastrukture. Kao što to proizlazi iz točaka 99. do 107. prve pobijane presude i točaka 74. do 82. druge pobijane presude, to značenje navedenih izraza ne odgovara nužno onomu iz Direktive 2012/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o uspostavi jedinstvenog Europskog željezničkog prostora (SL 2012., L 343, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25., str. 136.).

8      Što se tiče cestovnih veza, danska država će ih izravno realizirati te ih besplatno staviti na raspolaganje svim korisnicima (vidjeti točku 9. pobijanih presuda).

9      Iz uvodne izjave 53. sporne odluke proizlazi da djelatnost gospodarenja infrastrukturom uključuje upravljanje kapacitetima, dodjelu slotova na željezničkoj infrastrukturi i naplaćivanje naknada od željezničkih prijevoznika koji koriste linije.

10      Uvodne izjave 50. do 57. sporne odluke

11      Vidjeti uvodne izjave 53. do 55. sporne odluke i točku 19. pobijanih presuda.

12      Vidjeti uvodnu izjavu 55. sporne odluke i točku 19. pobijanih presuda.

13      Uvodne izjave 58. do 124. sporne odluke

14      Vidjeti točke 78. do 134. pobijanih presuda.

15      Vidjeti točke 135. do 280. pobijanih presuda.

16      Odluka Komisije (EU) 2020/1472 od 20. ožujka 2020. o državnoj potpori SA.39078 – 2019/C (ex 2014/N) koju je Danska provela u korist društva Femern A/S (SL 2020., L 339, str. 1.). Tom je odlukom Komisija utvrdila da određene mjere poduzete u korist Femerna nisu državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, a da neke druge od tih mjera predstavljaju državnu potporu u smislu te odredbe, ali da su spojive s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a (vidjeti članke 1. i 2. Odluke). Protiv te odluke podnesena je žalba u predmetima T‑364/20, Danska/Komisija, T‑390/20, Scandlines Danmark i Scandlines Deutschland/Komisija, i T‑391/20, Stena Line Scandinavia/Komisija.

17      Vidjeti točku 80. prve pobijane presude i točku 55. druge pobijane presude.

18      Vidjeti točku 81. prve pobijane presude i točku 56. druge pobijane presude.

19      Kao što sam već nedavno imao priliku istaknuti (vidjeti bilješku 114. mojeg mišljenja u spojenim predmetima World Duty Free Group/Komisija i Kraljevina Španjolska/Komisija (C‑51/19 P i C‑64/19 P od 21. siječnja 2021., EU:C:2021:51), u kojoj se nalaze upućivanja na relevantnu sudsku praksu), iako je sudska praksa koja proizlazi iz presude Boehringer bila predmet kritika više nezavisnih odvjetnika, nju i dalje primjenjuju i Opći sud i Sud (za nedavnu primjenu u okviru žalbenog postupka vidjeti presudu od 21. prosinca 2016., Club Hotel Loutraki i dr./Komisija, C‑131/15 P, EU:C:2016:989, t. 68.).

20      Vidjeti točke 50. do 54. presude Boehringer.

21      Vidjeti presude od 29. studenoga 2007., Stadtwerke Schwäbisch Hall i dr./Komisija (C‑176/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:730, t. 18.), i od 29. srpnja 2019., Bayerische Motoren Werke i Freistaat Sachsen/Komisija (C‑654/17 P, EU:C:2019:634, t. 44.).

22      U okviru postupka nadzora državnih potpora predviđenog člankom 108. UFEU‑a valja razlikovati, s jedne strane, prethodnu fazu ispitivanja potpora propisanu stavkom 3. toga članka, čiji je jedini cilj omogućiti Komisiji da stekne prvi dojam o djelomičnoj ili potpunoj spojivosti predmetne potpore i, s druge strane, fazu ispitivanja iz stavka 2. navedenog članka. Vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

23      U skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), koja je u međuvremenu stavljena izvan snage Uredbom Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2015., L 248, str. 9.). Vidjeti posebice uvodnu izjavu 57. i prvu alineju izreke sporne odluke.

24      U tom pogledu vidjeti presudu od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija i Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Ferracci (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 29. i sljedeće).

25      Presuda od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija (25/62, EU:C:1963:17, str. 220.)

26      U pogledu državnih potpora vidjeti, među ostalim, presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 93. i navedena sudska praksa).

27      Vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex (C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 48.), i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 95. i navedena sudska praksa). Što se tiče primjenjivosti tih načela na odluke donesene na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 659/1999, vidjeti presudu od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija (C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 53.).

28      Vidjeti, među ostalim, presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 97. i navedena sudska praksa).

29      Vidjeti točku 36. prve pobijane presude i točku 32. druge pobijane presude.

30      Vidjeti točku 39. prve pobijane presude i točku 33. druge pobijane presude.

31      Ta sudska praksa proizlazi iz presude od 28. siječnja 1986., Cofaz i dr./Komisija (169/84, EU:C:1986:42, t. 25.). Vidjeti također presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija (C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 97. i navedena sudska praksa). Za najnovije cjelovito razmatranje te sudske prakse, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Szpunara u predmetu Deutsche Lufthansa/Komisija (C‑453/19 P, EU:C:2020:862, t. 39. i sljedeće).

32      U tom pogledu vidjeti točku 101. i sljedeće točke ovog mišljenja.

33      Vidjeti, među ostalim, presudu od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija (C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 47. i navedena sudska praksa).

34      Vidjeti po analogiji presudu od 22. studenoga 2007., Sniace/Komisija (C‑260/05 P, EU:C:2007:700, t. 56. i 57.), te točku 41. mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Deutsche Lufthansa/Komisija, koje je navedeno u bilješci 31. ovog mišljenja.

35      Vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France (C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 41. i navedena sudska praksa).

36      Vidjeti presudu od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr. (C‑47/10 P, EU:C:2011:698, t. 132. i navedena sudska praksa).

37      Presuda od 3. rujna 2020., Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija (C‑817/18 P, EU:C:2020:637, t. 50. i navedena sudska praksa)

38      Vidjeti osobito presude od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex (C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 65.), i od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr. (C‑47/10 P, EU:C:2011:698, t. 132.). Vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija (C‑817/18 P, EU:C:2020:255, t. 36. i sljedeće, u kojima se nalaze druga upućivanja na sudsku praksu).

39      Vidjeti presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex (C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 64. i 65.).

40      Vidjeti, među ostalim, presudu od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 78. i navedena sudska praksa).

41      Vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2020., Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija (C‑817/18 P, EU:C:2020:637, t. 81. i navedena sudska praksa).

42      Presuda od 21. prosinca 2016., Club Hotel Loutraki i dr./Komisija (C‑131/15 P, EU:C:2016:989, t. 32. i 33. te navedena sudska praksa)

43      Presuda od 21. prosinca 2016., Club Hotel Loutraki i dr./Komisija (C‑131/15 P, EU:C:2016:989, t. 31.)

44      Točke 87. do 93. prve pobijane presude i 62. do 68. druge pobijane presude

45      Žalitelji se pozivaju na točku 32. te presude.

46      Vidjeti točku 88. prve pobijane presude i točku 63. druge pobijane presude.

47      Kraljevina Danska upotrijebila je taj izraz u svojim podnescima.

48      Vidjeti osobito točku 88. prve pobijane presude i točku 63. druge pobijane presude.

49      Vidjeti bilješku 44. ovog mišljenja.

50      Vidjeti, među ostalim, rješenje od 3. rujna 2019., ND i OE/Komisija (C‑317/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:688, t. 27. i 28. i navedena sudska praksa).

51      Presuda od 21. prosinca 2016., Club Hotel Loutraki i dr./Komisija (C‑131/15 P, EU:C:2016:989, t. 26. i navedena sudska praksa)

52      Vidjeti, među ostalim, nedavnu presudu od 9. prosinca 2020., Groupe Canal +/Komisija (C‑132/19 P, EU:C:2020:1007, t. 68. i navedena sudska praksa). U tom pogledu vidjeti i točku 122. ovog mišljenja.

53      Budući da svi ti aspekti nisu bili osporeni, ne može ih analizirati ni Opći sud, a kamoli Sud u žalbenom postupku.

54      Žalitelji nisu istaknuli taj argument ni pred Sudom. Tek su u svojim odgovorima na Komisijine protužalbe istaknuli, isključivo kako bi potkrijepili argumente o dopuštenosti, da „puštanje u rad unutarnjih željezničkih veza ima učinke na tržište prijevoza kroz tjesnac Fehmarn”. Neki od intervenijenata, među kojima i Rederi, koji se na raspravi pozvao na presudu od 28. srpnja 2011., Mediaset/Komisija (C‑403/10 P, neobjavljena, EU:C:2011:533), pred Sudom su istaknuli da mjere donesene u korist Femern Landanlæga narušavaju tržišno natjecanje na „povezanom” tržištu usluga prijevoza u tjesnacu Fehmarn jer osnažuju položaj Femerna ili dovode do povećanja potražnje na tom tržištu. Međutim, treba reći da ti argumenti nisu istaknuti pred Općim sudom i da stoga predstavljaju nove argumente koji su nedopušteni u okviru žalbe u smislu sudske prakse navedene u točki 97. ovog mišljenja. Isto vrijedi u pogledu argumenta da su unutarnje željezničke veze ključna infrastruktura za pružanje usluge željezničkog prijevoza u tjesnacu Fehrman. U tom pogledu ističem također da žalitelji ne samo da nisu tvrdili da su mjere donesene u korist Femern Landanlæga pogodovale tržišnom položaju Femerna, nego naprotiv, kao što to proizlazi iz dokumentacije iz spisa prvostupanjskog postupka, nisu osporili ni Komisijin argument da su predmetne mjere koristili isključivo Banedanmark i Femern Landanlæg, a ne Femern. U tom pogledu vidjeti osobito točku 8. replike podnesene Općem sudu.

55      U tom pogledu vidjeti, među ostalim, presudu od 28. studenoga 2019., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija (C‑591/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:1026, t. 70. i navedena sudska praksa), te presudu od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707, t. 95. i navedena sudska praksa).

56      Vidjeti, među ostalim, presudu od 28. studenoga 2019., Brugg Kabel i Kabelwerke Brugg/Komisija (C‑591/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:1026, t. 70. i navedena sudska praksa).

57      Vidjeti točke 38. i 39. žalbi te točku 7. replike podnesenih Općem sudu.

58      U tom pogledu nije sporno da dvije mjere imaju različit predmet, odnosno to je u slučaju mjera donesenih u korist Femerna financiranje, izgradnja i gospodarenje stalnom vezom, a u slučaju mjera donesenih u korist Femern Landanlæga, financiranje, izgradnja i gospodarenje unutarnjim vezama.

59      Vidjeti uvodnu izjavu 6. sporne odluke.

60      Vidjeti točke 108. do 116. i 117. do 120. prve pobijane presude te 83. do 91. i 92. do 95. druge pobijane presude. Žalitelji u svojim žalbama ističu da također osporavaju točku 96. prve pobijane presude i točke 69. i 70. druge pobijane presude, u kojima je Opći sud smatrao da su unutarnje željezničke veze dio nacionalne željezničke mreže, ali ne iznose posebnu argumentaciju u tom pogledu. Vidjeti u tom smislu točku 132. ovog mišljenja.

61      Bekendtgørelse af lov no 1249 om jernbane (Zakon br. 1249 o željeznicama) od 11. studenoga 2010. (u daljnjem tekstu: danski Zakon o željeznicama)

62      Točka 108. i sljedeće točke prve pobijane presude te točka 83. i sljedeće točke druge pobijane presude

63      Žalitelji se pozivaju na dokument Komisije naslovljen „Infrastructure Analytical Grid for Railway, Metro and Local Transport Infrastructure”, koji se može preuzeti na adresi
https://ec.europa.eu/competition/state_aid/modernisation/grid_rail_metro_en.pdf

64      Točka 112. prve pobijane presude i točka 87. druge pobijane presude

65      Točka 113. prve pobijane presude i točka 88. druge pobijane presude

66      Točka 111. prve pobijane presude i točka 86. druge pobijane presude

67      Rederi, Trelleborg i Aktionsbündnis upućuju na točku 11. dokumenta navedenog u bilješci 63. ovog mišljenja, koji postoji samo na engleskom jeziku, i bilješku 272. u točki 188. podtočki (a) Komunikacije Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a (SL 2016., C 262, str. 1.; u daljnjem tekstu: Komunikacija o pojmu državne potpore).

68      Rederi se pozvao na točku 39. presude od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo (C‑387/17, EU:C:2019:51).

69      Odnosno odjeljci 2. i 3. stavka 3. iz poglavlja 3. danskog Zakona o željeznici navedenog u bilješci 61. ovog mišljenja

70      Točke 108. do 112. prve pobijane presude i točke 83. do 87. druge pobijane presude

71      Točka 112. prve pobijane presude i točka 87. druge pobijane presude

72      Točka 95. prve pobijane presude i točka 70. druge pobijane presude

73      Točke 119. i 120. prve pobijane presude i točke 94. i 95. druge pobijane presude

74      Vidjeti, među ostalim, presudu od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 78. i 79. te navedena sudska praksa).

75      Vidjeti, među ostalim, presude od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija i Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 107.), te od 21. prosinca 2016., Komisija/Hansestadt Lübeck (C‑524/14 P, EU:C:2016:971, t. 20. i navedena sudska praksa).

76      Vidjeti točku 112. prve pobijane presude i točku 87. druge pobijane presude.

77      Poglavlje 5. članak 16. Zakona br. 686 o željeznici (Jernbanelov no 686) od 27. svibnja 2015. (u daljnjem tekstu: danski Zakon o željeznici)

78      Vidjeti točku 114. prve pobijane presude i točku 89. druge pobijane presude.

79      Vidjeti točku 7 i bilješku 5. ovog mišljenja.

80      Vidjeti točku 95. prve pobijane presude i točku 70. druge pobijane presude.

81      Poglavlje 3., članci 2. i 3. danskog Zakona o željeznici navedenog u bilješci 61. ovog mišljenja

82      Vidjeti, među ostalim, presudu od 21. prosinca 2011., A2A/Komisija (C‑320/09 P, neobjavljena, EU:C:2011:858, t. 125.). Kao primjer žalbenog razloga istaknutog u predmetu u području državnih potpora, koji se temeljio na tvrdnji da je Opći sud iskrivio nacionalno pravo, vidjeti točku 161. i sljedeće točke mišljenja nezavisnog odvjetnika Tancheva u predmetu Komisija/Italija i Fondo interbancario di tutela dei depositi (C‑425/19 P, EU:C:2020:878). Iz istog razloga valja odbiti kao nedopušten argument kojim je Rederi na raspravi tvrdio, a da se nije pozvao na iskrivljavanje činjenica, da se na temelju poglavlja 5. članka 16. danskog Zakona o željeznici (vidjeti bilješku 77. ovog mišljenja) zakonski monopol dodijeljen Banedanmarku ne proširuje na unutarnje željezničke veze.

83      Vidjeti točku 34. žalbe društava Scandlines Danmark ApS i Scandlines Deutschland GmbH te točku 32. žalbe društva Stena Line Scandinavia AB.

84      Vidjeti osobito bilješke 63. i 67. ovog mišljenja.

85      Vidjeti, među ostalim, presudu od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija (C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 104. i navedena sudska praksa).

86      Vidjeti točku 111. prve pobijane presude i točku 86. druge pobijane presude.

87      Vidjeti točku 105. ovog mišljenja.

88      Vidjeti točke 13., 29., 30. i 58. presude Arriva Italia.

89      Vidjeti točku 54. presude Arriva Italia.

90      Vidjeti točku 57. presude Arriva Italia.

91      Vidjeti točku 58. presude Arriva Italia.

92      Vidjeti točku 112. prve pobijane presude i točku 87. druge pobijane presude.

93      Vidjeti točku 39. presude od 23. siječnja 2019., Fallimento Traghetti del Mediterraneo (C‑387/17, EU:C:2019:51).

94      Vidjeti točku 132. ovog mišljenja.

95      Točke 121. do 127. prve pobijane presude i točke 96. do 102. druge pobijane presude

96      Što se tiče dosega tih pojmova u ovim predmetima, vidjeti bilješku 7. ovog mišljenja.

97      Vidjeti bilješku 6. ovog mišljenja.

98      Člankom 3. točkom 2. Direktive 2012/34 definira se pojam „upravitelj infrastrukture” kao „tijelo ili poduzeće koje je posebno odgovorno za uspostavu, upravljanje i održavanje željezničke infrastrukture, uključujući upravljanje prometom i prometno‑upravljačkim i signalno‑sigurnosnim podsustavom”, te se utvrđuje da „uloga upravitelja infrastrukture na mreži ili dijelu mreže može biti dodijeljena različitim tijelima ili poduzećima”. Člankom 7. stavkom 1. te direktive utvrđuje se da „[d]ržave članice osiguravaju da se osnovne funkcije za određivanje jednakog i nediskriminacijskog pristupa infrastrukturi povjeravaju tijelima ili tvrtkama koje same ne pružaju usluge željezničkog prijevoza” te se definiraju te osnovne funkcije.

99      Vidjeti točku 125. prve pobijane presude i točku 100. druge pobijane presude. Žalitelji također osporavaju zbog istih razloga zaključak iz točaka 127. i 102. pobijanih presuda.

100      Bekendtgørelse n^o 1222 om Banedanmarks opgaver og beføjelser od 21. studenoga 2014. Vidjeti točku 124. prve pobijane presude i točku 99. druge pobijane presude.

101      Lov no 285 om projektering af fast forbindelse over Femern Bælt med tilhørende landanlæg i Danmark od 15. travnja 2009.

102      Vidjeti, među ostalim, presudu od 25. studenoga 2020., Komisija/GEA Group (C‑823/18 P, EU:C:2020:955, t. 42. i navedena sudska praksa).

103      Točke 128. do 132. prve pobijane presude i točke 103. do 107. druge pobijane presude