MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NIILA JÄÄSKINENA
od 30. siječnja 2014.(1)
Predmet C‑438/12
Irmengard Weber
protiv
Mechthilde Weber
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München (Njemačka))
„Sudska nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 22. točka 1. – Isključiva nadležnost – Postupci čiji su predmet stvarna prava na nekretninama – Uključivanje prava prvokupa na nekretnini – Članak 27. stavak 1. – Litispendencija – Pojam ,postupaka u kojima sudjeluju iste stranke’ – Pojam postupaka ,o istom predmetu’ – Sankcioniranje zloporabe prava na pokretanje sudskog postupka – Zajednička primjena članka 22. točke 1. i članka 27. stavka 1. – Članak 28. stavak 1. – Povezani postupci – Kriteriji procjene zastoja s postupkom – Zajednička primjena članaka 27. i 28. – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu“
I – Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München (Njemačka) odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2), a osobito njezina članka 22. točke 1.(3), članka 27. stavka 1.(4) i članka 28. stavka 1.(5) Stoga se Sud poziva da odluči o tumačenju pravila o isključivoj nadležnosti primjenjivog na području stvarnih prava na nekretninama i pravila primjenjivih u slučaju litispendencije ili povezanih postupaka iz navedene uredbe.
2. Najprije, smatram prikladnim izmijeniti redoslijed niza pitanja postavljenih Sudu, tako da se ona ne ispitaju prema redoslijedu kojim ih je postavio sud koji je uputio zahtjev, već prema redoslijedu koji prije svega slijedi logiku i sustav Uredbe br. 44/2001.
3. Prije svega, Sud će trebati utvrditi primjenjuje li se članak 22. točka 1. navedene uredbe, kojim je isključiva nadležnost rezervirana za sudove države članice na čijem se području nalazi nekretnina koja je predmet spornih stvarnih prava, na tužbu kojom se zahtijeva utvrđenje da pravo prvokupa na nekretnini nije bilo valjano ostvareno(6).
4. U vezi s prethodnom točkom, drugim se pitanjem(7) zahtijeva utvrđenje smije li sud pred kojim nije prvo započet postupak, u slučaju litispendencije u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, kako ne bi zastao s postupkom, uzeti u obzir činjenicu da smatra da sud pred kojim je prvo započet postupak nije taj koji je isključivo nadležan na temelju članka 22. točke 1. iste uredbe i da stoga odluka koju bi mogao donijeti u skladu s člankom 35. stavkom 1. te uredbe neće biti priznata u drugim državama članicama(8).
5. Sud koji je uputio zahtjev također želi znati može li se smatrati da se pravilo litispendencije iz članka 27. Uredbe br. 44/2001 primjenjuje u slučaju dvaju postupaka u kojima odlučuju sudovi različitih država članica, s jedne strane, kada su u jednom od tih postupaka dvije osobe u odnosu na treću osobu istodobno tužene, a u drugom su postupku suprotne stranke i, s druge strane, kada se navedeni postupci odnose na zahtjeve koji se temelje na različitim razlozima, ali se u obama slučajevima najprije mora odlučiti o istom pravnom pitanju(9).
6. Usto, Sud je pozvan pojasniti mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru odluke o zastoju s postupkom koju mora donijeti primjenom članka 27. stavka 1. navedene uredbe ne samo ispitati prigovor jedne stranke da je druga stranka time što je podnijela tužbu sudu pred kojim je prvo započet postupak počinila zloporabu prava već također očuvati pravo drugog tužitelja na sudsku zaštitu i, u slučaju pozitivnog odgovora, koje zaključke iz toga valja izvesti(10).
7. Usto, poziva se utvrditi mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak, prije nego što smije primijeniti članak 28. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 koji se odnosi na povezane postupke koji su u tijeku pred sudovima različitih država članica, odlučiti da se članak 27. stavak 1. te iste uredbe, koji se odnosi na litispendenciju, ne primjenjuje u predmetnom slučaju(11).
8. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita koje kriterije može uzeti u obzir u okviru izvršavanja diskrecijske ovlasti priznate člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, s time da se podsjeća da on predviđa da je zastoj s postupkom moguć u slučaju povezanih postupaka(12).
II – Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
9. Glavni postupak odnosi se na spor između I. Weber i M. Weber, dviju sestara starije dobi koje su suvlasnice, prva u šest desetina dijela, a druga u četiri desetine dijela, zemljišta u Münchenu (Njemačka). Na temelju javnobilježničkog akta od 20. prosinca 1971. u zemljišnim je knjigama u korist I. Weber na toj nekretnini bilo upisano pravo prvokupa, u skladu s člankom 1094. stavkom 1. njemačkog građanskog zakonika(13) (Bürgerliches Gesetzbuch, u daljnjem tekstu: BGB).
10. Ugovorom od 28. listopada 2009., koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, M. Weber prodala je svoj suvlasnički udio od četiri desetine dijela Z. GbR‑u, društvu osnovanom u skladu s njemačkim pravom čiji je jedan od voditelja njezin sin M. Calmetta, odvjetnik sa sjedištem u Milanu (Italija). Sukladno jednoj odredbi tog ugovora, M. Weber u svoju je korist zadržala pravo odustajanja koje vrijedi do 28. ožujka 2010. i koje je podvrgnuto određenim uvjetima.
11. Nakon što ju je o tome obavijestio javni bilježnik koji je u Münchenu sastavio navedeni ugovor, I. Weber dopisom od 18. prosinca 2009. ostvarila je svoje pravo prvokupa na tom suvlasničkom dijelu nekretnine, na temelju članaka 463. i 464. BGB‑a(14).
12. Ugovorom sklopljenim pred tim istim javnim bilježnikom 25. veljače 2010. I. i M. Weber izričito su priznale da je to pravo prvokupa uistinu ostvareno i suglasile su se o prijenosu vlasništva na I. Weber po istoj cijeni koja je ugovorena ugovorom o prodaji potpisanim između M. Weber i društva Z. GbR. Čini se da su se one dogovorile da javni bilježnik provede postupak kako bi upisao prijenos vlasništva u zemljišnoj knjizi tek kada se M. Weber odrekne ostvarenja svojega prava odustajanja koje proizlazi iz ugovora sklopljenog 28. listopada 2009., sukladno članku 873. stavku 1. BGB‑a(15) i članku 19. Zakona o zemljišnim knjigama (Grundbuchordnung)(16). Dana 2. ožujka 2010. I. Weber platila je ugovorenu kupovnu cijenu, to jest 4 milijuna eura. Dopisom od 15. ožujka 2010. M. Weber izjavila je da ostvaruje svoje pravo na odustajanje.
13. Društvo Z. GbR podnijelo je 29. ožujka 2010. tužbu Tribunale ordinario di Milano (građanski sud u Milanu) protiv I. i M. Weber, koja je I. Weber uručena 11. svibnja 2010., zahtijevajući da se utvrdi nevaljanost ostvarenja prava prvokupa I. Weber i valjanost ugovora sklopljenog između M. Weber i tog društva.
14. I. Weber pokrenula je 15. srpnja 2010. postupak protiv M. Weber pred Landgericht München I, zahtijevajući da taj sud M. Weber obveže da dopusti upis prijenosa vlasništva njezina suvlasničkog udjela nekretnine od četiri desetine dijela u zemljišnu knjigu(17). M. Weber tomu se protivila, pozivajući se, in limine litis, na litispendenciju zbog postojanja spora koji je u tijeku pred navedenim talijanskim sudom.
15. Rješenjima od 1. travnja 2011. i 23. kolovoza 2011. Landgericht München I zastao je s postupkom koji je pred njim bio u tijeku, s obzirom na postupak u tijeku pred Tribunale ordinario di Milano, sudom pred kojim je započet prvi postupak, na temelju članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 i, podredno, članka 28. stavaka 1. i 3. iste uredbe.
16. I. Weber podnijela je pred Oberlandesgericht München žalbu. Odlukom od 16. veljače 2012., podnesenom 2. listopada 2012., taj je sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja, pojašnjavajući kako mu se stajalište Landgerichta München I čini osnovanim:
„1. Odnosi li se područje primjene članka 27. Uredbe [br. 44/2001] i na slučajeve u kojima dvije stranke imaju svojstvo tuženika u okviru prvog postupka jer su te dvije stranke tužene od treće osobe te je u okviru drugog postupka jedna od njih tužitelj, a druga tuženik? Radi li se u takvom slučaju o sporu ,među istim strankama’ gdje se različiti tužbeni zahtjevi tužitelja protiv dviju tuženica u okviru jednog od postupaka trebaju ispitati odvojeno, s posljedicom da treba priznati da nema spora ,među istim strankama’?
2. Postoji li tužba ,o istom predmetu’, u smislu članka 27. Uredbe br. 44/2001, kada su u dvama postupcima tužbeni zahtjevi i razlozi uistinu različiti, ali
a) treba riješiti isto prethodno pitanje kako bi se mogla donijeti odluka u dvama postupcima, ili
b) se u jednom postupku zahtijeva, u okviru podrednih tužbenih zahtjeva, utvrđenje pravnog odnosa koji u drugom postupku ima ulogu prethodnog pitanja?
3. Odnosi li se tužba, u smislu članka 22. [točke] 1. Uredbe br. 44/2001, na stvarno pravo na nekretnini kada se zahtijeva utvrđenje da tuženik nije valjano ostvario svoje stvarno pravo prvokupa, koje neupitno postoji u njemačkom pravu, na zemljištu koje se nalazi u Njemačkoj?
4. Mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru odluke koju je donio sukladno članku 27. stavku 1. Uredbe br. 44/2001, te stoga prije nego što sud pred kojim je prvo započet postupak odluči o nadležnosti, ispitati je li sud pred kojim je prvo započet postupak nenadležan u smislu članka 22. [točke] 1., budući da bi takva nenadležnost suda pred kojim je prvo započet postupak u smislu članka 35. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 dovela do toga da se eventualna odluka suda pred kojim je prvo započet postupak ne bi priznala? Je li članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 neprimjenjiv za sud pred kojim nije prvo započet postupak, ako taj sud zaključi da sud pred kojim je prvo započet postupak nije nadležan u smislu članka 22. [točke] 1.?
5. Mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru odluke koju je donio sukladno članku 27. stavku 1. Uredbe br. 44/2001, te stoga prije nego što sud pred kojim je prvo započet postupak odluči o nadležnosti, ispitati prigovor jedne stranke kojim se tvrdi da je druga stranka zloupotrijebila svoja prava pokrenuvši postupak pred sudom pred kojim je prvo započet postupak? Je li članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 neprimjenjiv za sud pred kojim nije prvo započet postupak, ako taj sud zaključi da je pokretanje postupka pred sudom pred kojim je prvo započet postupak predstavljalo zloporabu?
6. Pretpostavlja li primjena članka 28. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 da je sud pred kojim nije prvo započet postupak unaprijed odlučio da se u konkretnom slučaju članak 27. stavak 1. [navedene] uredbe ne primjenjuje?
7. Može li se u okviru izvršavanja ovlasti diskrecijske ocjene priznate člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 uzeti u obzir:
a) činjenica da se sud pred kojim je prvo započet postupak nalazi u državi članici u kojoj postupci statistički znatno dulje traju nego u državi članici suda pred kojim nije prvo započet postupak,
b) činjenica da bi se prema stajalištu suda pred kojim nije prvo započet postupak trebalo primijeniti pravo države članice u kojoj se taj sud nalazi,
c) godine starosti jedne od stranaka,
d) perspektive uspjeha s tužbom pred sudom pred kojim je prvo započet postupak?
8. Treba li pri tumačenju i primjeni članaka 27. i 28. Uredbe br. 44/2001, uz cilj sprečavanja neusklađenih ili proturječnih odluka, uzeti u obzir i pravo drugog tužitelja na sudsku zaštitu?“
17. Iz elemenata koji su naknadno dostavljeni u spis proizlazi da se u vezi s tužbama koje je društvo Z. GbR podnijelo protiv I. i M. Weber Tribunale ordinario di Milano presudom od 23. svibnja 2013. proglasio nenadležnim u korist njemačkih sudova.
18. I. Weber, M. Weber, njemačka vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine, švicarska vlada i Europska komisija ponijeli su Sudu pisana očitovanja. Na raspravu 9. listopada 2013. pristupili su samo zastupnici I. Weber i M. Weber te Komisije.
III – Analiza
19. Najprije, podsjećam da, s obzirom na to da Uredba br. 44/2001 zamjenjuje Konvenciju od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(18), tumačenje koje je Sud dao u odnosu na odredbe te konvencije vrijedi i za odredbe te uredbe, onda kada se odredbe tih akata mogu kvalificirati kao istovjetne(19). U predmetnom slučaju čini mi se da su sve odredbe koje su predmet prethodnih pitanja istovjetne jer članak 22. točka 1., članak 27. stavak 1. i članak 28. stavak 1. navedene uredbe imaju isti sustav kao i odgovarajuće odredbe Konvencije iz Bruxellesa(20) te su usto gotovo na jednak način napisani(21).
20. Usto, naglašavam da mi se činilo potrebnim izmijeniti redoslijed prethodnih pitanja i ispitati ih prema drukčijem redoslijedu od onoga koji je odabrao sud koji je uputio zahtjev. Osobito, započet ću analizu trećim pitanjem, koje se odnosi na isključivu nadležnost predviđenu člankom 22. točkom 1. Uredbe br. 44/2001, nakon čega ću nastaviti četvrtim pitanjem, kojim se nastoje pojasniti učinci te odredbe u odnosu na pravilo litispendencije navedeno u članku 27. te uredbe. Taj mi se redoslijed čini logičnim jer smatram da, kada na temelju navedene uredbe nacionalni sud ima takvu isključivu nadležnost, on nije dužan ispitati jesu li materijalni uvjeti litispendencije, na koje se odnose prva dva prethodna pitanja(22), ispunjeni u odnosu na spor u kojem on nije prvi započeo postupak. Naime, smatram da u takvom slučaju nijedan sud druge države članice ne može biti valjano paralelno nadležan.
A – Tumačenje članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001 i zajednička primjena tog članka i članka 27. iste uredbe
1. Uključivanje stvarnog prava prvokupa u područje primjene pravila isključive nadležnosti iz članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001 (treće pitanje)
21. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita odnosi li se tužba kojom se zahtijeva utvrđenje da tuženik nije valjano ostvario svoje stvarno pravo prvokupa koje u skladu s materijalnim pravom jedne države članice postoji na zemljištu koje se nalazi u toj državi, kao što on to pretpostavlja, na jedno od „stvarnih prava na nekretninama“ predviđeno člankom 22. točkom 1. Uredbe br. 44/2001. U slučaju pozitivnog odgovora, ta bi tužba pripadala u područje isključive nadležnosti propisane tom odredbom u korist „sudova države članice u kojoj se nekretnina nalazi“.
22. Konkretno, pita se je li tužba kojom se zahtijeva utvrđenje nevaljanosti ostvarenja prava prvokupa na zemljištu koje se nalazi u Njemačkoj, poput onoga zbog kojeg je društvo Z. GbR pokrenulo postupak pred talijanskim sudom, obuhvaćena područjem primjene toga članka, u kojem bi slučaju njemački sudovi bili isključivo nadležni.
23. Ističem da M. Weber tvrdi da je to prethodno pitanje nedopušteno zato što, s jedne strane, predmet zahtjeva za prisilni upis u zemljišne knjige podnesen njemačkim sudovima nije stvarno pravo na nekretninama u smislu članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001 i, s druge strane, zato što on ne bi bio relevantan za odluku o zastoju s postupkom, koju bi sud koji je uputio zahtjev mogao donijeti primjenom članaka 27. i 28. navedene uredbe(23).
24. Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je odbijanje Suda da odluči o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće samo ako je očito da traženo tumačenje prava Unije nije ni u kakvoj vezi sa stvarnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je pitanje hipotetske prirode ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena(24).
25. Međutim, u ovom predmetu to nije slučaj, s obzirom na elemente koje je dostavio Oberlandesgericht München, iz kojih proizlazi da se tužba koja je paralelno podnesena talijanskom sudu odnosi na valjanost ostvarenja prava prvokupa I. Weber na nekretnini(25), dok se u postupku koji je u tijeku u Njemačkoj podrazumijeva tu točku ispitati kao prethodno pitanje. Budući da je taj sud pravilno naveo razloge zbog kojih je postavio prethodno pitanje i da mu je odgovor potreban kako bi mogao odlučiti u sporu koji se pred njim vodi, zahtjev za prethodnu odluku treba smatrati dopuštenim.
26. Valja istaknuti da, u skladu sa sudskom praksom u vezi s člankom 16. točkom 1. (a) Konvencije iz Bruxellesa(26), kriterij isključive nadležnosti koji je propisan člankom 22. točkom 1. Uredbe br. 44/2001, to jest postupke „čiji su predmet stvarna prava na nekretninama“, treba shvatiti kao samostalan pojam, svojstven pravu Unije. Iz toga proizlazi da taj izraz treba tumačiti pozivajući se, s jedne strane, na ciljeve i strukturu te uredbe i, s druge strane, na opća načela koja proizlaze iz svih nacionalnih pravnih sustava(27). U tom pogledu, ističem da je načelo forum rei sitae široko prihvaćeno pravilo o nadležnosti za prekogranične sporove koji se odnose na stvarna prava na nekretninama, kako nacionalnim tako i međunarodnim pravnim pravilima.
27. Iz teleološkog kuta gledanja, podsjećam da je glavni razlog isključive nadležnosti sudova države članice u kojoj se predmetna nekretnina nalazi(28) interes dobrog sudovanja, s obzirom na to da ti sudovi zbog svoje zemljopisne blizine najbolje mogu odlučivati u sporovima u vezi s pravima vezanima uz tu nekretninu(29), kako je to Sud u više navrata presudio u vezi s Konvencijom iz Bruxellesa(30).
28. I iz sustavnog kuta gledanja jasno je da se opseg pravila isključive nadležnosti iz članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001 ne smije široko tumačiti, u smislu koji je širi od onoga što se zahtijeva njegovim ciljevima(31). To proizlazi iz činjenice da ta odredba uvodi iznimku ne samo u odnosu na opće pravilo o nadležnosti iz članka 2. stavka 1. navedene uredbe – kojim se tuženiku zabranjuje da sudjeluje u postupcima pred sudovima koji se nalaze u blizini njegova domicila ako se predmetna nekretnina ne nalazi u istoj državi članici – već i u odnosu na posebna pravila o nadležnosti iz iste uredbe – što strankama oduzima predviđenu im mogućnost da odaberu sud(32).
29. U tom je kontekstu, prijenosom sudske prakse vezane uz članak 16. točku 1. (a) Konvencije iz Bruxellesa, Sud dao ograničeno tumačenje materijalnog područja primjene članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Pravilo o isključivoj nadležnosti „u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama“ koje je u tom članku propisano tako je bilo definirano na način da „ne obuhvaća sve radnje koje se odnose na stvarna prava na nekretninama, već samo one među njima koje istodobno ulaze u područje primjene odnosne konvencije [ili navedene uredbe] i pripadaju među one koje, s jedne strane, određuju opseg, stalnost, vlasništvo i posjedovanje jedne nekretnine ili postojanje drugih stvarnih prava na toj nekretnini te, s druge strane, osiguravaju nositeljima tih prava zaštitu prava vezanu uz njihov naslov“(33).
30. Štoviše, iz sudske prakse proizlazi(34) da, kako bi se primijenio članak 16. točka 1. Konvencije iz Bruxellesa, nije dovoljno da se tužba odnosi na stvarno pravo na nekretnini ili da ima bilo kakvu vezu s nekretninom, ali je potrebno da je njezin temelj stvarno pravo, a ne osobno pravo(35). Razlika između stvarnog prava i osobnog prava jest u činjenici da prvo opterećujući materijalnu imovinu proizvodi učinke prema svima, dok se na drugo može pozvati samo protiv dužnika. To vrijedi i za članak 22. točku 1. Uredbe br. 44/2001.
31. U predmetnom slučaju smatram da tužba kojom se zahtijeva utvrđenje da pravo prvokupa na zemljištu upisano u zemljišnim knjigama nije valjano ostvareno, poput onoga o kojem je odlučivao talijanski sud pred kojim je društvo Z. GbR prvo pokrenulo postupak, ulazi u područje primjene te potonje odredbe. Naime, takva se tužba temelji na postojanju jedne vrste prava prvenstva na nekretnini(36), a njezin je cilj odrediti koje učinke erga omnes ostvarenje navedenog prava može proizvesti u korist svojeg nositelja u vezi s prijenosom vlasništva i osobito u odnosu na treću osobu koja je kupac. Stoga je riječ o sporu koji se odnosi na stvarno pravo i na pravo na nekretnini, a ne na osobno pravo. Smatram da gore navedeni uvjeti dobrog sudovanja, na kojima se temelji navedeni članak 22. točka 1., potkrepljuju to tumačenje.
32. Stoga predlažem da se na treće prethodno pitanje odgovori da tužba koja se odnosi na valjanost ostvarenja prava prvokupa na nekretnini, poput one podnesene talijanskom sudu pred kojim je postupak započet prije nego pred sudom a quo u predmetnom slučaju, ulazi u pojam tužbe „u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama“ u smislu članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
2. Posljedice isključive nadležnosti suda pred kojim nije prvo započet postupak na temelju članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001 na eventualan zastoj s postupkom zbog litispendencije (četvrto pitanje)
33. Četvrto prethodno pitanje u biti se odnosi na vezu između članka 22. točke 1. i članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 i osobito na pitanje omogućuje li prvi od navedenih članaka da se odstupi od drugoga. Naime, Sud je pozvan odgovoriti mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak, ako se pred dvama sudovima različitih država članica vode paralelni postupci, uzeti u obzir činjenicu da se u skladu s njegovim stajalištem eventualna odluka suda pred kojim je prvo započet postupak neće priznati u drugim državama članicama sukladno članku 35. stavku 1. te uredbe zbog nepoštovanja isključive nadležnosti predviđene člankom 22. točkom 1. navedene uredbe u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama.
34. Smatram da će na navedeno pitanje trebati potvrdno odgovoriti. Čini mi se da se to, prije svega, nameće s obzirom na tekst članka 27. Uredbe br. 44/2001, koji preuzima tekst članka 21. Konvencije iz Bruxellesa. Izričaj te potonje odredbe znatno se mijenjao, što valja uzeti u obzir. Prije izmjene iz 1989.(37), navedeni članak 21. bio je tako napisan da je sud pred kojim nije prvo započet postupak imao mogućnost zastati s postupkom, umjesto obveze da se proglasi nenadležnim, samo ako je nadležnost drugog suda bila osporena.
35. Sadašnji je sustav obrnut jer sud pred kojim nije prvo započet postupak, naprotiv, ima obvezu zastati s postupkom „sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak“. Međutim, ta se nadležnost po naravi stvari nikada neće moći utvrditi ako samo sud pred kojim nije prvo započet postupak zbog predmeta spora ima isključivu nadležnost, poput one iz članka 22. točke 1. navedene uredbe, koja mora nužno imati prednost(38).
36. Smatram da sudska praksa Suda u vezi s člankom 21. Konvencije iz Bruxellesa nije protivna toj analizi. Naime, u presudi Overseas Union Insurance i dr.(39) postoji obiter dictum koji se a contrario može shvatiti tako da, u slučaju ako je sud pred kojim nije prvo započet postupak imao isključivu nadležnost propisanu tom konvencijom i osobito njezinim člankom 16. (koji odgovara članku 22. Uredbe br. 44/2001), navedeni je sud imao mogućnost uzeti u obzir nepostojanje nadležnosti suda pred kojim je prvo započet postupak. Točnije, u takvom se slučaju sud pred kojim nije prvo započet postupak ograničava na ispitivanje vlastite nadležnosti, koja je u predmetnom slučaju isključiva, kao što je to u tom istom predmetu istaknuo nezavisni odvjetnik Van Gerven(40).
37. Smatram da bi taj pristup, koji je bio prihvaćen s obzirom na početnu verziju navedenog članka 21., morao a fortiori imati prednost pred člankom 27. Uredbe br. 44/2001, čiji je tekst još izričitiji što se tiče potrebe da se formalno utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo započet postupak prije nego što će se moći zaključiti o litispendenciji.
38. Dodajem da mi se kasnija sudska praksa čini u skladu s takvom analizom. U presudi Gasser(41), koja se odnosi na izmijenjenu verziju članka 21. Konvencije iz Bruxellesa, Sud je odlučio da se postupovno pravilo koje sadrži „jasno i isključivo temelji na kronološkom redu prema kojem je pred tim sudovima započet postupak“. Iz toga zaključuje da sud pred kojim nije prvo započet postupak i na čiju se nadležnost pozivalo na temelju sporazuma o prenošenju nadležnosti ipak mora zastati s postupkom sve dok se ne utvrdi nenadležnost suda pred kojim je prvo započet postupak, i to osobito zbog pravne sigurnosti(42).
39. Međutim, u tom je predmetu bila riječ o posebnom slučaju isključive nadležnosti utemeljene na sporazumu o izboru suda, od kojeg stranke mogu odustati ili čija valjanost može biti osporena(43), a ne na nadležnosti koja je izravno povezana s predmetom spora, kao što je to slučaj u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama u skladu s člankom 22. točkom 1. Uredbe br. 44/2001.
40. Smatram da nije primjereno da, ako je na temelju potonje odredbe isključivo nadležan samo sud pred kojim nije prvo započet postupak(44), on na temelju članka 27. stavka 1. iste uredbe zastane s postupkom koji je pred njim u tijeku sve dok sud pred kojim je prvo započet postupak ne donese odluku jer se potonji ne može valjano proglasiti nadležnim i stoga odlučivati o meritumu paralelnog postupka. Drukčiji pristup podupirao bi takozvane „torpedne“ tužbe koje se prvo mogu nelojalno podnijeti u jednoj državi članici samo radi zaobilaženja ipak isključive nadležnosti sudova druge države članice, to jest one u kojoj se nalazi nekretnina koja je predmet spora.
41. Sustav u koji pripada članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 podržava tumačenje koje predlažem. Naime, na temelju članka 25. te uredbe, svi sudovi država članica osim onog mjesta u kojem se nalazi nekretnina koja je predmet spora u vezi sa stvarnim pravima imaju obvezu proglasiti se nenadležnima(45). Usto, u skladu s člancima 35. stavkom 1. i 45. stavkom 1. navedene uredbe, jasno je da se odluka koju donese sud pred kojim je prvo započet postupak ne poštujući pravilo o nadležnosti iz navedenog članka 22. točke 1. neće priznati i izvršiti u drugim državama članicama. Činjenica da je sud pred kojim nije prvo započet postupak koji je isključivo nadležan u takvim okolnostima zastao s postupkom dovela bi jednostavno do gubitka vremena i stoga ne bi odgovarala obvezi dobrog sudovanja.
42. Međutim, da se sustavu predviđenom navedenim člankom 27. stavkom 1. ne bi oduzeo koristan učinak, smatram da takva tvrdnja suda pred kojim nije prvo započet postupak o vlastitoj isključivoj nadležnosti, na račun prednosti koju u načelu ima sud pred kojim je prvo započet postupak, mora biti ograničena na slučajeve u kojima se može pouzdano predvidjeti da je priznavanje i izvršenje moguće a da ne postoji rizik od donošenja proturječnih odluka. Poput vlade Ujedinjene Kraljevine i švicarske vlade, smatram da je to moguće predvidjeti kada sporovi pripadaju u područje primjene članka 22. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Upravo u tom kontekstu neće se ugroziti cilj Uredbe br. 44/2001 i osobito njezina članka 27., to jest izbjegavanje vođenja paralelnih postupaka pred sudovima različitih država članica i mogućnosti da se nakon provedbe tih postupaka donesu nepomirljive sudske odluke(46) jer je vjerojatnost za donošenje takvih odluka u tom slučaju osobito smanjena.
43. Stoga predlažem potvrdno odgovoriti na četvrto prethodno pitanje, s obzirom na to da u situaciji poput ove iz predmetnog slučaja ne postoje dva suda koja su jednako nadležna i stoga nema pozitivnog sukoba nadležnosti koji treba riješiti primjenom odredbi Uredbe br. 44/2001 o litispendenciji.
B – Tumačenje članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001
44. Redoslijed preostalih četiriju prethodnih pitanja koja se odnose na članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001(47) izmijenit će se tako da će se najprije ispitati uvjeti koji trebaju biti ispunjeni kako bi u smislu navedene odredbe postojala litispendencija (1), a zatim posljedice njezina eventualnog postojanja (2).
45. Smatram da na njih neće trebati odgovoriti ako, kao što to predlažem, Sud zaključi da je u smislu navedenog članka litispendencija u predmetnom slučaju isključena zbog prevlasti isključive nadležnosti forum rei sitae propisane člankom 22. točkom 1. navedene uredbe. Stoga ću u odnosu na ta pitanja svoje sljedeće mišljenje iznijeti isključivo podredno.
1. Uvjeti postojanja litispendencije u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001
46. Prva dva prethodna pitanja odnose se na uvjete pod kojima je prema članku 27. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 došlo do litispendencije. Sud osobito treba pojasniti kako treba shvatiti izraze „postupci […] u kojima sudjeluju iste stranke“ (a) i „postupci o istom predmetu“ (b), koji nisu definirani tom odredbom.
47. Najprije podsjećam da se ta dva izraza moraju samostalno odrediti, dakle odvojeno od pojmova koji prevladavaju u različitim državama članicama(48).
48. Smatram da bi, u okviru tumačenja odredbi Uredbe br. 44/2001 o litispendenciji, trebalo smisleno uzeti u obzir pristup Suda u presudi Tatry koja se odnosila na tumačenje pojma usporednosti povezanih postupaka, koji uključuje „sve slučajeve u kojima postoji rizik od suprotnih sudskih odluka, premda se odluke mogu odvojeno izvršiti i premda se njihove pravne posljedice međusobno ne isključuju“(49). Iz toga zaključujem da se litispendencija kao takva odnosi na situacije u kojima se odluke koje treba donijeti ne bi mogle odvojeno izvršiti i u kojima se njihove pravne posljedice međusobno isključuju. Smatram da je to razlog zbog kojeg je sud pred kojim nije prvo započet postupak obvezan zastati s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo započet postupak(50).
49. Dodajem da će se na temelju tog tumačenja, zbog činjenice da kako objektivan tako i subjektivan opseg autoriteta pravomoćnosti (ili res iudicata) odluke donesene u građanskoj stvari nije usklađen s pravom Unije, trebati izvesti prikladni zaključci. Stoga primjena odredbi o litispendenciji nije jednostavna, s obzirom na to da smatram da je ona zapravo prethodni oblik autoriteta pravomoćnosti odluke na čije bi donošenje mogao biti naveden sud pred kojim je prvo započet postupak. Štoviše, za provedbu obveze zastajanja s postupkom propisane člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 ne može se zahtijevati da sud pred kojim nije prvo započet postupak poznaje posebnosti pravila građanskog prava ili građanskog postupka primjenjivih u državi članici suda pred kojim je prvo započet postupak. Smatram da taj sud mora imati mogućnost donijeti odluku po dovršetku prije svega tehničkog ispitivanja akata kojima se pokreće postupak koji je usporedno u tijeku.
a) Tumačenje izraza „u kojima sudjeluju iste stranke“ u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 (prvo pitanje)
50. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud mogu li se postupcima „u kojima sudjeluju iste stranke“, što je jedan od kriterija primjene članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, smatrati dva paralelna postupka koja se odnose na iste osobe koje su tužene u okviru prvog postupka, dok je u okviru drugog postupka jedna od njih tužitelj, a druga tuženik.
51. Budući da je u okviru tumačenja Konvencije iz Bruxellesa već bio pozvan definirati navedeni izraz, Sud je odlučio da „istovjetnost stranaka treba shvatiti tako da ne ovisi o položaju jedne ili druge stranke u dvama postupcima, pri čemu tužitelj u prvom postupku može biti tuženik u drugom postupku“(51) i obrnuto. Zamjena postupovnih uloga stranaka stoga je moguća u paralelnim postupcima.
52. Također je odlučeno da litispendencija postoji u slučaju ne samo potpune već i djelomične istovjetnosti među osobama u pitanju, pod uvjetom da se „barem jedan od tužitelja i barem jedan od tuženika u postupku koji je prvi pokrenut također [pojavljuje] među tužiteljima i tuženicima drugog postupka, ili obrnuto“(52).
53. Usto, Sud je u presudi Drouot assurances, prihvativši osobito široko tumačenje tog kriterija, naveo da primjena odredaba o litispendenciji katkad može biti potrebna čak i u slučaju nepostojanja formalne istovjetnosti stranaka dvaju postupaka, pod uvjetom da su interesi osoba u pitanju do te mjere jednaki i neodvojivi da se one trebaju smatrati jednom te istom strankom jer „bi presuda donesena protiv jedne stranke imala učinak pravomoćnosti u odnosu na drugu“(53).
54. Međutim, smatram da bi učinci te presude trebali biti ograničeni na slučajeve litis consortium necessarium ili na slične situacije u kojima s pravnog aspekta ne postoji sumnja u istovjetnost i neodvojivost interesa stranaka. Općenito, sud pred kojim nije prvo započet postupak nije dužan ispitati jesu li takvi kriteriji ispunjeni, s obzirom na to da bi za to bilo potrebno saslušati sve stranke u postupku koji je u tijeku pred sudom pred kojim je prvo započet postupak ili o tome pribaviti mjerodavne dokaze.
55. U nedostatku takvog ograničenja, smatram da postoji rizik da bi primjena te sudske prakse mogla dovesti do uskraćivanja pravne zaštite jer bi spor koji je u tijeku protiv jedne stranke u prvoj državi članici mogao spriječiti pokretanje i dovršetak postupka protiv druge osobe u drugoj državi članici, iako presuda donesena u prvom predmetu ne bi trebala biti izvršiva u odnosu na tuženika iz drugog predmeta u toj potonjoj državi članici(54). U tom pogledu, valja podsjetiti da su prava koja su utvrđena u člancima 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.(55), i u članku 47. stavcima 1. i 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(56) pojedinačna prava koja postoje neovisno o činjenici da predmetna fizička ili pravna osoba ima ili neodvojive ili jednake interese kao i druga strana. Budući da su te osobe različiti pravni subjekti, iako imaju zajedničke interese, pojedincu se ne može legitimno oduzeti mogućnost da se njegova tužba ispita bez odgode zbog činjenice da je drugi pojedinac tuženik u sporu pred sudom druge države članice.
56. Preciznije, kada je riječ o slučaju u ovom predmetu, moje je mišljenje da iz teksta članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 proizlazi da istovjetnost stranaka u smislu te odredbe zahtijeva da su one u dvama postupcima koji su paralelno u tijeku jedna drugoj suprotstavljene(57). Takav zahtjev također odražava klasičan pristup građanskog postupka, koji se temelji na postupovnim odnosima dvostrane naravi koji suprotstavljaju tužitelja i tuženika koji pokreću postupke jedan protiv drugoga.
57. Iako, prema gore navedenoj sudskoj praksi, u slučaju potencijalne litispendencije položaj stranaka u paralelnim postupcima može biti obrnut, ništa u tekstu te odredbe ne upućuje na to da se ona mora primjenjivati u situacijama u kojima su, poput u predmetnom slučaju, obje stranke tužitelji ili tuženici u prvom postupku, ali je u drugom postupku jedna stranka tužitelj, a druga tuženik.
58. Smatram da bi primjena pravila zastoja s postupkom propisana navedenim člankom 27. stavkom 1. u takvom slučaju mogla dovesti u opasnost djelotvornu sudsku zaštitu stranaka i osobito prava obrane stranke koja je tužena u prvom postupku. Naime, ona neće moći učinkovito braniti svoje interese pred sudom pred kojim je prvo započet postupak protiv stranke koja u navedenom postupku također ima položaj tuženika, a ne suprotne stranke.
59. Štoviše, smatram da bi to dovelo do kritičnog rezultata u odnosu na autoritet pravomoćnosti i prisilnog izvršenja odluke prvog suda koja je donesena u korist jednog od tuženika, a protiv drugog tuženika. U slučaju kombinacije trostrane (A protiv B‑a i C‑a) i dvostrane situacije (B protiv C‑a), ne vidim zašto se paralelne odluke ne bi mogle odvojeno izvršiti i kako bi se njihovi pravni učinci mogli međusobno isključivati, s obzirom na to da odluke u građanskim i trgovačkim stvarima ne mogu imati objektivan učinak erga omnes, to jest koji nadilazi pravni odnos između tužitelja i tuženika.
60. Tumačenje koje predlažem u skladu je s glavnim ciljem članka 27. Uredbe br. 44/2001 sprečavanja proturječnih odluka koje se stoga ne mogu izvršiti u drugoj državi članici(58) jer takav rizik ne postoji u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju. Naime, odluka koju je njemački sud donio protiv M. Weber ne bi imala snagu pravomoćno presuđene stvari i stoga obvezujuću snagu u odnosu na društvo Z. GbR u Italiji i obrnuto u Njemačkoj kada je riječ o odluci talijanskog suda pred kojim je prvo započet postupak. Usto, interesi M. Weber, kao nositeljice obveze prava prvokupa, nisu jednaki onima tog društva, koje je kupac nekretnine na koju se to pravo odnosi.
61. Iz svih tih razloga i suprotno onome što predlaže sud koji je uputio zahtjev, dijelim mišljenje svih zainteresiranih stranaka, osim M. Weber(59), u skladu s kojim se postupci poput onih koji su pokrenuti pred talijanskim i njemačkim sudom u ovom predmetu ne mogu smatrati postupcima „u kojima sudjeluju iste stranke“ u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001. Stoga, ako Sud odluči dati odgovor na prvo pitanje, predlažem da na njega negativno odgovori.
b) O tumačenju izraza „o istom predmetu“ u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 (drugo pitanje)
62. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita imaju li dva postupka „isti predmet“ u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 ako se odnose na postupke o različitim tužbenim zahtjevima i razlozima, ali se, kako bi se donijela odluka u tim dvama paralelnim postupcima, mora riješiti isto prethodno pitanje ili ako se u jednom od njih u okviru podrednih tužbenih zahtjeva zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa koji u drugom postupku ima ulogu prethodnog pitanja.
63. Pojašnjavam da u predmetnom slučaju problem predstavlja isključivo kombinacija prvog dijela zahtjeva podnesenih talijanskom sudu pred kojim je prvo započet postupak i zahtjeva podnesenog njemačkom sudu pred kojim nije prvo započet postupak.
64. Dodajem da na to pitanje ne treba odgovoriti, osobito ako je, kao što to predlažem, odgovor na prvo pitanje negativan, jer su kriteriji iz članka 27. izričito kumulativni, a neudovoljavanje jednom od njih dovoljno je da bi se smatralo da se pravilo o litispendenciji koje predviđa ne primjenjuje u predmetnim okolnostima. Smatram da se postojanje istovjetnosti kauze i predmeta ne može ocjenjivati odvojeno od pitanja postoji li istovjetnost stranaka. Predmet i kauza odnose se na objektivan doseg kako zahtjeva tako i autoriteta pravomoćnosti buduće odluke. Taj objektivni doseg ne može prijeći subjektivni doseg postupka u sporovima koji ulaze u područje primjene Uredbe br. 44/2001(60).
65. Stoga samo radi potpunosti ističem, prije svega, da je Sud u gore navedenoj presudi Gubisch Maschinenfabrik(61) odlučio da, „[i]ako njemačka verzija članka 21.“ Konvencije iz Bruxellesa, koji odgovara članku 27. Uredbe br. 44/2001, „ne razlikuje izričito pojmove ,predmet’ i ,kauza’, treba je shvatiti isto kao i ostale jezične verzije koje poznaju tu razliku“(62). Slijedom toga, bez obzira na tekst ovdje postavljenog drugog pitanja, smatram da ne treba ograničiti odgovor koji na to pitanje valja dati na pojam predmeta, već je potrebno obuhvatiti i pojam kauze.
66. Podsjećam da, u skladu sa sudskom praksom, pojam „kauze“ „obuhvaća činjenice i pravno pravilo koji su navedeni kao temelj zahtjeva“, dok pojam „predmeta“ „obuhvaća cilj zahtjeva“(63), to jest zahtijevani ishod postupka. Usto, u skladu s takvim finalističkim pristupom, Sud je već presudio da istovjetnost predmeta nije ograničena na slučajeve u kojima zahtjevi podneseni u dvama paralelnim postupcima imaju isti tekst(64). Također je istaknuo da je, kako bi se ocijenilo imaju li dva zahtjeva isti predmet, potrebno uzeti u obzir isključivo zahtjeve pojedinačnih podnositelja zahtjeva u tim postupcima, osim navoda obrane koje je istaknuo tuženik(65).
67. Kada je riječ o posebnoj problematici istaknutoj u ovom predmetu, najprije navodim da smatram kako okolnost da se u dvama paralelnim postupcima postavlja isto prethodno pitanje nije odlučujuća za pitanje imaju li ti sporovi istu kauzu i isti predmet(66). Smatram da istovjetnost kauze i predmeta treba ispitati prije svega s obzirom na potencijalne učinke odluke koju treba donijeti sud pred kojim je prvo započet postupak. Dakle, valja se pitati može li tuženik nakon što je u prvom postupku uspio ili nakon što u tom postupku nije uspio, još što dobiti u drugom postupku. Drugim riječima, u obzir valja uzeti koja je zahtijevana pravna posljedica i temeljem čega bi odluka donesena u okviru prvog spora imala objektivnu snagu pravomoćno presuđene stvari pred sudom pred kojim nije prvo započet postupak.
68. Dovoljno je navesti da bi kvalifikacija pitanja kao „prethodnog“ u načelu trebala isključiti predmetni pravni odnos iz područja primjene pojma predmeta postupka u smislu članka 27. Uredbe br. 44/2001 jer se cilj postupka ne može sastojati samo u dobivanju odgovora na takvo pitanje o kojem sud mora prethodno odlučiti kako bi mogao odbiti ili potvrditi rezultat koji tužitelj zahtijeva. To je tako neovisno o tome ima li prethodno pitanje u drugom postupku također ulogu prethodnog pitanja ili zahtjeva podnesenog u okviru podrednog tužbenog zahtjeva.
69. U tom pogledu podsjećam da se u predmetnom slučaju tužba podnesena talijanskom sudu prije svega odnosi na nevaljanost i neučinkovito ostvarenje prava prvokupa I. Weber, zato što ona nije u cijelosti prihvatila uvjete ugovora sklopljenog između društva Z. GbR i M. Weber, i osobito na pravo odustajanja koje je postojalo u korist M. Weber. Usto, društvo Z. GbR podredno je zahtijevalo da se utvrdi da je I. Weber bila vezana ugovornim uvjetima ugovorenima između tog društva i M. Weber, što uključuje i navedeno pravo odustajanja. Nasuprot tome, tužbom o kojoj odlučuje njemački sud zahtijeva se dobivanje prisilnog pristanka M. Weber za upis prava vlasništva I. Weber na suvlasničkom udjelu od četiri desetine dijela nekretnine u vlasništvu M. Weber.
70. Na strogo formalnom planu stoga ne postoji istovjetnost između predmeta tih dvaju postupaka ni rizik od nepomirljivih sudskih odluka. Međutim, postoji preklapanje između podrednog zahtjeva tužbe podnesene u Italiji i obrazloženja tužbe podnesene u Njemačkoj kada je riječ o pitanju ima li ugovorna odredba o pravu odustajanja M. Weber učinak prema I. Weber. S obzirom na navedeno, poput Komisije, smatram da postoji istovjetnost između predmeta tih dvaju tužbi koja može biti dovoljna s obzirom na kriterije koje je razvila gore navedena sudska praksa, a koja omogućuje pozivanje na problematiku koja predstavlja „središte“ dvaju paralelnih postupaka(67), to jest ovdje učinkovitost ostvarenja predmetnog prava prvokupa.
71. Nasuprot tome, što se tiče kauze, smatram da se dva spora uistinu temelje na istim činjenicama, ali da zahtjevi, kako to tvrdi njemačka vlada, proizlaze iz dvaju različitih pravnih akata. Naime, tužba društva Z. GbR podnesena talijanskom sudu temeljila se na ugovoru koji je ono sklopilo s M. Weber 28. listopada 2009., dok se tužba I. Weber podnesena njemačkim sudovima temelji na sporazumu koji je ona sklopila s M. Weber nakon ostvarenja svojeg prava prvokupa. Iako u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku nisu navedeni pravni propisi na kojima se temelje zahtjevi društva Z. GbR talijanskom sudu(68), čini se da su ti zahtjevi tako sastavljeni da se odnose na ugovorne odnose. Nasuprot tome, prigovor koji je istaknut u postupku koji je u tijeku u Njemačkoj temelji se na članku 464. BGB‑a(69) i proizlazi iz stvarnog prava prvokupa. Uzimajući u obzir definiciju pojma „kauze“ koju je dao Sud(70), koja istodobno uključuje činjenice i pravno pravilo na koje se poziva kao temelj zahtjeva, čini mi se da u tim dvama postupcima nema istovjetnosti kauze, s obzirom na to da pravni akt o kojem je riječ u drugom postupku ne ovisi o ugovoru na koji se poziva u prvom postupku i da mi se pravna pravila na koja se poziva u jednom i drugom postupku ne čine jednakima.
72. Naposljetku, ustrajem na činjenici da bi, ako je materijalno područje primjene članka 27. Uredbe br. 44/2001 preširoko, to moglo dovesti do teškoća u pronalaženju granice između njega i članka 28. navedene uredbe, ili čak do gubitka korisnog učinka potonje odredbe, čiji je cilj upotpuniti prethodnu u slučaju postupaka koji su manje izravno paralelni(71). Na odnos između tih dviju odredbi vratit ću se u okviru odgovora na šesto pitanje suda koji je uputio zahtjev.
73. Slijedom toga, podredno predlažem da se na drugo prethodno pitanje negativno odgovori.
2. Podaci koje treba ispitati sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru primjene članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001
74. Zajednička točka petog pitanja i prvog dijela osmog pitanja jest to da se odnose na učinke ostvarene litispendencije i osobito na elemente koje sud pred kojim nije prvo započet postupak mora uzeti u obzir u okviru svoje odluke o zastoju s postupkom na temelju članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001. Njima se želi saznati mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak, prije nego što zastane s postupkom na temelju članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, s jedne strane, ispitati prigovor jedne stranke kojim se tvrdi da je druga stranka zloporabila svoja prava time što je prvo pokrenula postupak pred sudom druge države članice i, u slučaju pozitivnog odgovora, koje bi bile posljedice te zloporabe (a) i, s druge strane, uzeti u obzir pravo tužitelja koji je drugi pokrenuo postupak na sudsku zaštitu (b).
75. Pojašnjavam da na ta dva pitanja neće trebati odgovoriti ako u odgovorima na prije postavljena pitanja suda koji je uputio zahtjev Sud zaključi, kao što to predlažem, da navedeni članak 27. nije primjenjiv u okolnostima poput onih u ovom predmetu.
a) Zloporaba prava pokretanja postupka koju je počinio tužitelj time što je postupak najprije pokrenuo pred drugim sudom (peto pitanje)
76. Najprije ističem da mi se peto pitanje čini hipotetske prirode. Naime, odnosi se na slučaj u kojem je tužitelj koji je postupak pokrenuo pred sudom pred kojim nije prvo započet postupak pred tim sudom tvrdio da to što je suprotna stranka („druga stranka“ u skladu s tim pitanjem) prethodno pokrenula postupak pred drugim sudom predstavljalo zloporabu, i to prije nego što je potonji sud odlučio o vlastitoj nadležnosti.
77. Međutim, kako to tvrdi M. Weber, usporedni postupak u Italiji nije pokrenula ona, već društvo Z. GbR, koje nije stranka u postupku koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da se on vodi između I. Weber i M. Weber. U skladu s ustaljenom sudskom praksom(72), s obzirom na to da je odgovor koji bi Sud mogao dati na to pitanje očito irelevantan za odluku u glavnom postupku(73) te da u tom pogledu sudu koji je uputio zahtjev ne bi bio koristan za donošenje odluke o zastoju s postupkom na temelju članka 27. Uredbe br. 44/2001, smatram da je to pitanje nedopušteno.
78. Unatoč tome, kako bih obuhvatio slučaj u kojem bi Sud smatrao da je potrebno odlučiti o tom pitanju, dat ću podredno mišljenje.
79. U prilog potvrdnom odgovoru(74) može se navesti da prednost nadležnosti koja se isključivo temelji na vremenskom kriteriju, poput onoga koji proizlazi iz članka 27. Uredbe br. 44/2001, dovodi do davanja prednosti stranci koja se pokazala najbržom za pokretanje postupka pred sudom države članice. Međutim, poznato je da postoji rizik od torpednih tužbi, kojima stranke u lošoj vjeri što je moguće brže ostvaruju svoje pravo pokretanja postupka s isključivim ciljem izbjegavanja uobičajenih pravila o nadležnosti, osobito onog o nadležnosti sudova domicila tuženika, ili u svrhe odugovlačenja postupka(75). I. Weber tvrdi da je to slučaj u ovom predmetu(76).
80. Međutim, poput Komisije, smatram da eventualna zloporaba prava na pokretanje postupka tužitelja koji je najprije pokrenuo postupak pred sudom druge države članice ne predstavlja element koji sud pred kojim nije prvo započet postupak može odnosno mora uzeti u obzir kada postoji litispendencija u smislu članka 27. Uredbe br. 44/2001.
81. Naime, Sud je već presudio da bi, osobito kada je riječ o manevrima za odugovlačenje postupka koje je navodno počinio prvi tužitelj, bilo očito suprotno kako tekstu tako i strukturi te cilju Konvencije iz Bruxellesa kada bi se članak 21. (koji odgovara članku 27. Uredbe br. 44/2001) tumačio na način da se neće primijeniti u slučaju da je sud pred kojim je prvo započet postupak sud države ugovornice (ili države članice) u kojoj postupci pred sudovima općenito predugo traju(77).
82. Smatram da bi se to usko tumačenje moglo poopćiti tako da uključi prigovor poput onoga koji se temelji na zloporabi prava da se prvo pokrene postupak, uzimajući u obzir tekst navedenog članka 27.(78), koji ne sadrži druge zahtjeve osim nadzora istovjetnosti kauze, predmeta i stranaka te uzimajući u obzir načelo uzajamnog povjerenja u istovjetnost pravnih sustava država članica, na kojem se osobito temelji navedena odredba(79). Prednost je navedenog nadzora to da je on objektivne naravi i da nije predmet klasične ocjene.
83. Stoga podredno smatram da na peto pitanje eventualno treba odgovoriti da sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru primjene članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 nije dužan uzeti u obzir tužiteljev prigovor prema kojem je suprotna stranka zloporabila svoje pravo tako što je najprije pokrenula postupak pred sudom druge države članice.
b) Pravo tužitelja koji je drugi pokrenuo postupak na sudsku zaštitu (prvi dio osmog pitanja)
84. Prvi dio osmog pitanja u biti se odnosi na pitanje treba li članak 27. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da sud pred kojim nije prvo započet postupak, kada primjenjuje taj članak, mora uzeti u obzir ne samo cilj sprečavanja neusklađenih ili proturječnih odluka(80) već i „pravo na sudsku zaštitu“ ili „pravo na pristup sudu“(81) tužitelja koji je pred njim pokrenuo drugi postupak.
85. Smatram da odgovor treba ograničiti na tumačenje stavka 1. navedenog članka 27., iako to nije određeno tim pitanjem. Naime, ovaj se predmet odnosi na slučaj zastoja s postupkom suda pred kojim nije prvo započet postupak sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo započet postupak(82), dok se stavak 2. istog članka odnosi na slučaj proglašenja nenadležnosti nakon što se navedena nadležnost utvrdi.
86. Ističem da sud koji je uputio zahtjev smatra da zaštita prava na pristup sudu ne može omogućiti da se odstupi od pravila koje se primjenjuje u slučaju litispendencije. Taj sud tvrdi da bi to bilo protivno načelu, na kojem se temelji Uredba br. 44/2001(83), u skladu s kojim je zaštita pojedinaca jednako osigurana u svim državama članicama(84), osim u izvanrednim okolnostima(85), koje u predmetnom slučaju nisu prisutne.
87. Osobno smatram da je omogućavanje sudu države članice da in concreto uzme u obzir pravo tužitelja na pristup sudu samo po sebi u skladu s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu(86) koje jamče članci 6. i 13. EKLJP‑a te članak 47. stavci 1. i 2. Povelje(87). Ističem da je Sud već presudio da se moraju štititi temeljna prava „na djelotvorno pravno sredstvo“ i „na pristup nepristranom sudu“ u smislu navedenog članka Povelje, uključujući u okviru primjene Uredbe br. 44/2001(88).
88. Bez obzira na to, smatram da tumačenje članka 27. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, iako je dano u skladu s Poveljom, ne može dovesti do izmjene dosega toga članka. Naime, taj je članak isključivo tehnička odredba(89), čija primjena prema mojem mišljenju ne bi smjela stvarati nikakve probleme u odnosu na članak 47. Povelje, s obzirom na to da stranke u sporu pred sudom pred kojim nije prvo započet postupak hipotetski, jer se on odnosi na pravne sustave država članica, imaju pravo pristupiti sudu i jamstvo da će pred sudom pred kojim je prvo započet postupak imati pravičan postupak.
89. Kako to ističe Komisija, ako su ispunjeni ograničavajući uvjeti iz navedenog članka 27., sud pred kojim nije prvo započet postupak mora zastati s postupkom, uključujući i po službenoj dužnosti, te pritom u obzir ne može uzeti druge elemente, poput činjenice ima li tužitelj doista pristup sudu. Taj sud u tom pogledu ne raspolaže diskrecijskim prostorom, za razliku od ovlasti koja mu je priznata člankom 28. stavkom 1. te uredbe.
90. Stoga podredno predlažem da se na prvi dio osmog pitanja odgovori negativno.
C – Tumačenje članka 28. stavka 1. Uredbe br. 44/2001
91. Tri prethodna pitanja koja se odnose na članak 28. stavak 1. Uredbe br. 44/2001(90) prerasporedit će se tako da će se prije svega ispitati primjenjuje li se ta odredba samo ako nisu ispunjeni uvjeti primjene članka 27. stavka 1. te uredbe (1), a zatim koje elemente sud pred kojim nije prvo započet postupak može uzeti u obzir kada izvršava ovlast ocjenjivanja mogućnosti da zastane s postupkom koju mu u slučaju povezanih postupaka priznaje navedeni članak 28. (2).
1. Odnos između članka 27. stavka 1. i članka 28. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 (šesto pitanje)
92. Šestim pitanjem u biti se želi utvrditi mora li sud pred kojim nije prvo započet postupak, prije nego što će moći primijeniti članak 28. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 – o zastoju s postupkom u slučaju povezanih postupaka – biti siguran da se članak 27. stavak 1. iste uredbe – o zastoju s postupkom u slučaju litispendencije – ne primjenjuje u postupku koji je pred njim u tijeku, ili može izravno odabrati primjenu navedenog članka 28. a da ne ispita eventualnu primjenjivost navedenog članka 27.(91).
93. Smatram da će odgovor na to šesto pitanje biti potrebno dati samo u slučaju da, suprotno onom što predlažem, Sud na prva četiri prethodna pitanja odgovori na način da se odredbe članka 27. Uredbe br. 44/2001 moraju primjenjivati u ovom predmetu zbog istovjetnosti predmeta, kauze i stranaka te neovisno o eventualnoj isključivoj nadležnosti suda pred kojim nije prvo započet postupak i da će stoga te odredbe moći doći u sukob s onima članka 28. iste uredbe.
94. Smatram da među tim odredbama valja uspostaviti logičan odnos, ili čak hijerarhijski, tako da se s obzirom na postojeće razlike među njima navedenom članku 27. prizna prioritet primjene nad navedenim člankom 28.(92).
95. Kao prvo, navedeni članci imaju donekle različite ciljeve. Uistinu, oni sadrže pravila namijenjena tomu da se u istom sporu u različitim državama izbjegne, koliko je to moguće, donošenje nepomirljivih sudskih odluka(93). Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se nepomirljiva narav fleksibilnije shvaća u vezi s člankom 28. Uredbe br. 44/2001(94) nego u vezi s člankom 27. iste uredbe, s obzirom na to da je prvi jednostavno sklon dati prednost boljoj koordinaciji sudske aktivnosti različitih država članica(95).
96. Kao drugo, razlikuju se načini primjene tih odredbi. Dok primjena navedenog članka 27. osobito zahtijeva da se kumuliraju čimbenici istovjetnosti koje sadrži, primjena navedenog članka 28. manje je zahtjevna. Dakle, ako se ne provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za litispendenciju u smislu članka 27., na dva postupka koja su ipak međusobno dovoljno povezana mogu se primijeniti odredbe koje se odnose na povezane postupke ako su usto ispunjeni kriteriji iz članka 28. stavka 3.(96).
97. Kao treće, učinci stavka 1. kako članka 27. tako i članka 28. Uredbe br. 44/2001 vrlo su različiti, premda se oba odnose na zastoj s postupkom(97). Naime, sud pred kojim nije prvo započet postupak u slučaju povezanih postupaka raspolaže diskrecijskim prostorom(98), u kojem slučaju on to nije dužan istaknuti po službenoj dužnosti ni prekinuti postupak, koji nema u slučaju litispendencije, kada nužno mora zastati s postupkom, iako se nijedna stranka na to nije pozvala.
98. Štoviše, ističem da je u gore navedenoj presudi Tatry Sud potvrdio da se pitanje koje mu je postavljeno u vezi s područjem primjene članka 22. Konvencije iz Bruxellesa (koji odgovara članku 28. Uredbe br. 44/2001) „očito postavlja samo u slučaju kada su ispunjeni uvjeti primjene članka 21. Konvencije [koji odgovara članku 27. te uredbe]“(99). Iz toga zaključujem da postoji odnos podređenosti među tim odredbama, tako da se navedeni članak 28. primjenjuje samo ako je navedeni članak 27. neprimjenjiv(100).
99. Slijedom toga, predlažem da se na šesto pitanje odgovori tako da primjena članka 28. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 doista pretpostavlja da je sud pred kojim nije prvo započet postupak unaprijed provjerio i zaključio da u okviru postupka koji je pred njim u tijeku nisu ispunjeni kriteriji primjene članka 27. stavka 1. iste uredbe.
100. Međutim, uzimajući u obzir tekst tog pitanja(101), pojašnjavam da smatram da nije potrebno da sud pred kojim nije prvo započet postupak u ovom predmetu izričitom odlukom formalno odluči o neprimjenjivanju članka 27. Uredbe br. 44/2001. Dovoljno je da taj sud, ako predviđa zastati s postupkom na temelju članka 28. te uredbe, sustavno provede prethodni nadzor eventualne primjenjivosti navedenog članka 27.
2. Podaci koje u okviru primjene članka 28. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 mora ispitati sud pred kojim nije prvo započet postupak
101. Sedmim pitanjem i drugim dijelom osmog pitanja Sudu se u biti postavlja pitanje o kriterijima koje sud pred kojim nije prvo započet postupak može uzeti u obzir kada se koristi mogućnošću zastajanja s postupkom koja mu je priznata člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, ako je pred drugim sudom već pokrenut povezani postupak. Dok se jedno od navedenih pitanja odnosi na niz posebnih elemenata (a) drugo se odnosi na pravo tužitelja koji je drugi pokrenuo postupak na sudsku zaštitu (b).
a) Ispitivanje specifičnih okolnosti sporova u tijeku u slučaju zastoja s postupkom zbog povezanih postupaka (sedmo pitanje)
102. U sedmom pitanju sud koji je uputio zahtjev nabraja četiri čimbenika za koja se pita bi li mogli, a ne trebali, biti relevantni u svrhu ocjene suda pred kojim nije prvo započet postupak mogućnosti zastoja s postupkom ili odlučivanja o sporu u slučaju povezanih postupaka, u skladu s člankom 28. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001(102).
103. Tekst navedenog stavka 1. ne sadrži elemente za odgovor. Komisija tvrdi da je volja zakonodavca bila da ne uspostavi takav popis. Čini mi se da je tako tom sudu ostavljena diskrecijska ovlast, pod uvjetom, međutim, da u svakom slučaju poštuje svrhu članka 28. te uredbe, koja se, u interesu dobrog sudovanja unutar Unije, sastoji u izbjegavanju usporednih postupaka pred sudovima različitih država članica i suprotnih odluka do kojih bi nakon provedbe tih postupaka moglo doći(103).
104. Moje je mišljenje da bi sud pred kojim nije prvo započet postupak morao imati mogućnost uzeti u obzir sve konkretne okolnosti koje mu omogućuju određivanje je li prikladno zastati s postupkom u konkretnom slučaju o kojem odlučuje(104). Ovdje nije riječ o tome da apsolutno vrijedi ovaj ili onaj kriterij ocjene, izvan bilo kojeg opipljivog konteksta, s obzirom na to da element koji može biti relevantan u jednom predmetu to neće nužno biti u drugom.
105. Dodajem da sud koji je uputio zahtjev ne pojašnjava smatra li da se svaki kriterij o kojem Sudu postavlja pitanje može uzeti u obzir izdvojeno, na način da bi sam po sebi bio dovoljan. Međutim, smatram da nijedan od njih sam po sebi ne može biti odlučujući. Prikladnije je da sud pred kojim nije prvo započet postupak uspostavi ravnotežu između svih elemenata koji su u predmetnom slučaju za zastoj s postupkom ili protiv njega.
106. Neovisno o stajalištu koje će Sud zauzeti u odnosu na četiri kriterija navedena u tom sedmom pitanju, popis koji je ondje sastavio sud koji je uputio zahtjev ne može se smatrati iscrpnim. Cijeli niz drugih čimbenika za ocjenu može se uzeti u obzir na temelju članka 28. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Primjerice, mogli bi se uzeti u obzir podaci poput onih predloženih u njemačkoj doktrini koju u tom smislu navodi I. Weber(105) ili pokazatelji koje je identificirao, ali ne isključivo, nezavisni odvjetnik Lenz(106).
107. Prvi od kriterija nabrojenih u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na činjenicu da se sud pred kojim je prvo započet postupak nalazi u državi članici u kojoj postupci statistički znatno dulje traju nego u državi članici suda pred kojim nije prvo započet postupak. Smatram da takva opća ocjena pravosudnog sustava neke druge države članice ne može omogućiti odstupanje od primjene članka 28. stavka 1. Uredbe br. 44/2001(107), uzimajući u obzir načelo jednakovrijednosti sustava država članica na kojem se taj članak temelji.
108. Nasuprot tome, u slučaju da sud pred kojim nije prvo započet postupak in concreto utvrdi da postupak koji je prvo pokrenut u drugoj državi članici očito predugo traje, taj bi sud legitimno mogao zaključiti da u tom konkretnom slučaju nije primjereno da zbog postojanja povezanih postupaka zastane s postupkom. U tom pogledu, analogno valja istaknuti da je Sud u vezi s Uredbom br. 2201/2003 već priznao da sud pred kojim nije prvo započet postupak može nastaviti ispitivati tužbu koja mu je podnesena kada je protekao razuman rok za primitak odgovora na pitanja koja se njome postavljaju(108).
109. Drugi predviđeni kriterij odnosi se na slučaj kada sud pred kojim nije prvo započet postupak smatra da na spor treba primijeniti pravo države toga suda. Međutim, smatram da sudu pred kojim nije prvo započet postupak ne može biti dopušteno odlučiti ni o određivanju prava koje se primjenjuje na meritum spora koji je u tijeku pred sudom pred kojim je prvo započet postupak ni o mogućnosti potonjeg da primijeni predmetne odredbe materijalnog prava(109).
110. Treći navedeni kriterij, koji je očito povezan s godinama starosti obiju stranaka glavnog postupka vrijednima poštovanja, odnosi se na godine starosti jedne od stranaka. Čini mi se očito da se taj pojedinačni element ne može uzeti u obzir, s obzirom na to da su prava i obveze koji ulaze u područje primjene Uredbe br. 44/2001 gotovo bez iznimke neosobne naravi(110).
111. Četvrti i u sedmom pitanju posljednje navedeni kriterij odnosi se na perspektive uspjeha s tužbom pred sudom pred kojim je prvo započet postupak. Protivim se tomu da sud pred kojim nije prvo započet postupak tako može biti ovlašten prethodno odlučiti o ishodu spora koji je u tijeku pred drugim sudom. Budući da navedeni sud u okviru prvog postupka nije ni čuo sve zahtjeve stranaka niti ima saznanja o dokazima na kojima se oni temelje, takvo bi postupanje bilo protivno načelu dobrog sudovanja i temeljnom pravu na pošteno suđenje.
b) Ispitivanje eventualne povrede prava jedne stranke na sudsku zaštitu u slučaju zastoja s postupkom zbog povezanih postupaka (drugi dio osmog pitanja)
112. Drugim dijelom osmog pitanja Sud se poziva da navede može li ili mora sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru primjene članka 28. Uredbe br. 44/2001, dakle kada su postupak koji je u tijeku pred tim sudom i postupak koji je u tijeku pred sudom druge države članice povezani, uzeti u obzir zaštitu prava tužitelja koji je pred njim pokrenuo postupak na pristup sudu.
113. Kao i kada je riječ o prvom dijelu tog pitanja, smatram da, uzimajući u obzir elemente ovog predmeta, iako sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio predmet svojega zahtjeva, odgovor valja ograničiti na tumačenje stavka 1. navedenog članka 28. Stoga ću ovdje ispitati samo slučaj u kojem sud pred kojim nije prvo započet postupak namjerava zastati s postupkom, a ne proglasiti se nenadležnim(111).
114. Smatram da zaštita navedenog temeljnog prava može imati važnu ulogu u vezi s primjenom članka 28. stavka 1. navedene uredbe. Naime, suprotno onome što vrijedi za članak 27. stavak 1. te uredbe, sud pred kojim nije prvo započet postupak u tom okviru ima diskrecijsku ovlast koja mu omogućuje da osigura da se u skladu s člankom 47. Povelje(112) pravo tužitelja koji je pred njim pokrenuo postupak na pristup sudu teško ne povrijedi, u slučaju kada bi odlučio zastati s postupkom. Slijedom toga, smatram da na taj drugi dio osmog pitanja valja odgovoriti potvrdno.
IV – Zaključak
115. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Oberlandesgericht München odgovori na sljedeći način:
1. Primarno:
– Odgovor na treće pitanje: Članak 22. točku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da tužba kojom se zahtijeva utvrđenje da tuženik nije valjano ostvario svoje stvarno pravo prvokupa na nekretnini pripada u područje isključive nadležnosti koje ta odredba predviđa „u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama“.
– Odgovor na četvrto pitanje: Članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je sud pred kojim nije prvo započet postupak dužan ispitati je li sam isključivo nadležan na temelju članka 22. točke 1. iste uredbe, iz čega bi proizlazilo da je sud pred kojim je prvo započet postupak nenadležan i da se njegova eventualna odluka na temelju članka 35. stavka 1. navedene uredbe ne bi priznala.
– Odgovor na sedmo pitanje: Članak 28. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru izvršavanja ovlasti diskrecijske ocjene koja mu je priznata tom odredbom ne može uzeti u obzir utvrđenja kao što su: činjenica da se sud pred kojim je prvo započet postupak nalazi u državi članici u kojoj postupci statistički, a ne in concreto, traju znatno dulje nego u državi članici u kojoj se sâm nalazi; činjenica da sud pred kojim nije prvo započet postupak smatra da bi trebalo primijeniti pravo suda države članice u kojoj se isti nalazi; godine starosti jedne od stranaka; ili perspektive uspjeha s tužbom pred sudom pred kojim je prvo započet postupak.
– Odgovor na drugi dio osmog pitanja: Članak 28. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je sud pred kojim nije prvo započet postupak u okviru odluke o zastoju s postupkom koju je donio temeljem tog članka dužan uzeti u obzir pravo na djelotvornu sudsku zaštitu tužitelja koji pred njim nije pokrenuo prvi postupak.
– Na preostala pitanja ne treba odgovoriti.
2. Podredno:
– Odgovor na prvo i drugo pitanje: Pojam „postupci u kojima sudjeluju iste stranke“ u smislu članka 27. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da ne uključuje slučajeve u kojima dvije stranke imaju svojstvo tuženika u okviru prvog postupka te je u okviru drugog postupka jedna od njih tužitelj, a druga tuženik. Pojam „postupci o istom predmetu“ u smislu tog istog članka treba tumačiti na način da ne uključuje slučaj u kojem se u dvama postupcima pojavljuju različiti tužbeni zahtjevi i razlozi, premda im je zajedničko jednako prethodno pitanje.
– Odgovor na peto pitanje: Članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da sud pred kojim nije prvo započet postupak nije dužan u okviru odluke koju donosi na temelju te odredbe ispitati prigovor jedne od stranaka kojim se tvrdi da je druga stranka pokrenuvši postupak pred sudom pred kojim je prvo započet postupak počinila zloporabu prava.
– Odgovor na šesto pitanje: Članke 27. stavak 1. i 28. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da primjena potonje odredbe pretpostavlja da je sud pred kojim nije prvo započet postupak unaprijed odredio da se prva odredba ne smije primijeniti u postupku koji je pred njim u tijeku.
– Odgovor na prvi dio osmog pitanja: Članak 27. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da sud pred kojim nije prvo započet postupak nije dužan u okviru odluke o zastoju s postupkom koju donosi na temelju te odredbe uzeti u obzir pravo na djelotvornu sudsku zaštitu tužitelja koji pred njim nije pokrenuo prvi postupak.