MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA MACIEJA SZPUNARA
od 16. srpnja 2015.(1)
Predmet C‑319/14
B&S Global Transit Center BV
protiv
Staatssecretaris van Financiën
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Carinski zakonik Zajednice – Uredba (EEZ) br. 2913/92 – Članci 203. i 204. – Postupak vanjskog provoza –Nastanak carinskog duga – Izuzimanje ispod carinskog nadzora – Neispunjenje obveze – Propuštanje završetka postupka vanjskog provoza – Izlaz robe, stavljene u postupak, iz carinskog područja Europske unije“
1. Sud je već u više navrata odlučivao o problemu nastanka carinskog duga zbog neispunjenja obveza koje proizlaze iz uporabe vanjskog carinskog postupka provoza, ali slučaj o kojem je riječ u ovom postupku predstavlja presedan. Sud je dakle u prilici dodatno razjasniti svoju sudsku praksu u tom području.
Pravni okvir
2. Pravni okvir ovoga predmeta sastoji se od odredaba Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice(2), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1791/2006 od 20. studenoga 2006. (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik), i Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća br. 2913/92(3), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 214/2007. od 28. veljače 2007. (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba), u njihovim verzijama primjenjivima do 30. lipnja 2008.(4).
3. Članak 37., članak 91. stavak 1. točka (a), članak 92., članak 203. stavak 1. i članak 204. stavak 1. točka (a) Carinskog zakonika određuju:
„Članak 37.
1. Roba unesena u carinsko područje Zajednice podliježe carinskom nadzoru od trenutka njezina unosa. Roba može podlijegati provjeri od strane carinskog tijela u skladu s važećim odredbama.
2. Roba ostaje pod takvim nadzorom sve dok je to potrebno radi utvrđivanja njezinog statusa, ako je to primjereno, i u slučaju robe koja nije roba Zajednice i ne dovodeći u pitanje članak 82. stavak 1., roba ostaje pod nadzorom dok se njezin carinski status ne promijeni, odnosno dok se ne smjesti u slobodnu zonu ili slobodno skladište, dok se ponovno ne izveze ili uništi u skladu s člankom 182.
[…]
Članak 91.
1. Postupak vanjskog provoza dopušta kretanje robe od jednog do drugog mjesta unutar carinskog područja Zajednice, i to:
a) robe koja nije roba Zajednice, a ne podliježe plaćanju uvoznih carina i drugih davanja ili mjerama trgovinske politike;
[…]
Članak 92.
1. Postupak vanjskoga provoza smatra se završenim i obveze nositelja ispunjenima podnošenjem robe i pripadajućih isprava odredišnoj carinarnici u skladu s odredbama predmetnog postupka.
2. Carinska tijela okončavaju postupak kada, na temelju usporedbe podataka raspoloživih u polaznoj carinarnici s onima raspoloživima u odredišnoj carinarnici, utvrde da je postupak pravilno proveden.“ [neslužbeni prijevod].
[…]
Članak 203.
1. Uvozni carinski dug nastaje:
— nezakonitim izuzimanjem ispod carinskog nadzora robe koja podliježe plaćanju uvoznih carina.
[…]
Članak 204.
1. Uvozni carinski dug nastaje:
a) neispunjavanjem jedne od obveza koja za robu koja podliježe uvoznim carinama proizlazi iz njezinog privremenog smještaja ili uporabe carinskog postupka u koji je roba stavljena, ili
[…]
u slučajevima različitim od navedenih u članku 203., osim ako se ne utvrdi da navedeni propusti nisu bitno utjecali na pravilnu provedbu privremenog smještaja ili određenog carinskog postupka.
[…]“
4. Članak 361. stavak 1., članak 363., članak 365. stavci 1., 2. i 3., članak 859. točka 6. i članak 860. Provedbene uredbe određuju:
„Članak 361.
1. Roba i primjerci br. 4 i 5 deklaracije o provozu predočavaju se u odredišnoj carinarnici.
[…]
Članak 363.
Carinska tijela države članice odredišta bez odlaganja vraćaju primjerak br. 5 deklaracije o provozu carinskim tijelima države članice otpreme najkasnije u roku od mjesec dana od datuma završetka postupka.
[…]
Članak 365.
1. Ako primjerak br. 5 deklaracije o provozu nije vraćen carinskim tijelima države članice otpreme u roku od dva mjeseca od datuma prihvaćanja deklaracije, ta tijela obavješćuju glavnog obveznika i od njega traže da dostavi dokaz o završetku postupka.
[…]
2. Carinskim se tijelima može dostaviti zadovoljavajući dokaz iz stavka 1. u obliku isprave ovjerene od strane carinskih tijela države članice odredišta kojom se utvrđuje istovjetnost robe i ustanovljuje da je predočena odredišnoj carinarnici ili, gdje se primjenjuje članak 406., ovlaštenom primatelju.
3. Također se smatra da je postupak provoza kroz Zajednicu završen kada glavni obveznik carinskim tijelima predoči zadovoljavajuću carinsku ispravu izdanu u trećoj zemlji u koju je roba ušla na postupak carinskog odobravanja ili uporabu, ili njezin primjerak ili preslik, kojim se utvrđuje istovjetnost robe. Primjerak ili preslik mora kao vjerodostojan primjerak ovjeriti služba koja ovjerava izvorne isprave, služba predmetnih trećih zemalja ili služba jedne od država članica(5).
[…]
Članak 859.
Smatra se da sljedeći propusti nemaju bitnog utjecaja na pravilnu provedbu privremenog smještaja ili predmetnog carinskog postupka u smislu članka 204. stavka 1. Zakonika, ako:
— ne predstavljaju pokušaj nezakonitog izuzimanja robe ispod carinskog nadzora,
— ne uključuju očitu nemarnost od strane osobe na koju se to odnosi, i
— su naknadno ispunjene sve formalnosti potrebne za određivanje položaja robe:
[…]
6. u slučaju robe stavljene u privremeni smještaj ili stavljene u carinski postupak, iznos robe iz carinskog područja Zajednice […] bez obavljenih potrebnih formalnosti;
[…]
Članak 860.
Carinska tijela smatraju da je carinski dug nastao na temelju članka 204. stavka 1. Zakonika osim ako osoba koja bi mogla biti dužnik ne dokaže da su ispunjeni uvjeti iz članka 859.“
Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku, postupak i prethodna pitanja
5. B&S Global Transit Center BV, društvo nizozemskog prava, pružatelj je logističkih usluga. Društvo je 2. srpnja 2006., 13. kolovoza 2007. i 18. prosinca 2007. podnijelo deklaracije o stavljanju robe (prehrambenih proizvoda) u postupak vanjskog provoza Zajednice. U tim je deklaracijama kao polazna carinarnica bila određena carinarnica Moerdijk (Nizozemska), a kao odredišne carinarnice redom Bremerhaven (Njemačka), Antwerpen (Belgija) i Bremerhaven.
6. Dana 4. kolovoza 2006., 26. rujna 2007. i 24. siječnja 2008. carinska tijela polazne carinarnice obavijestila su tužitelja u glavnom postupku da nisu zaprimila primjerak povratnice za deklaraciju te su ga pozvala da podnese dokaz da je postupak završen. Tužitelj u glavnom postupku odgovorio je podnošenjem trgovačkih isprava, poput teretnica (bills of lading) koje je izdao prijevoznik, ali nije podnio nijednu carinsku ispravu. Carinska tijela uputila su stoga odredišnim carinarnicama obavijesti o pokretanju istrage u skladu s člankom 366. Provedbene uredbe. Te odredišne carinarnice navele su da im ni roba ni prateće isprave nisu bile predočene.
7. Budući da isprave koje je podnio tužitelj u glavnom postupku nisu dokaz o završetku postupka provoza i da je slijedom toga nastao carinski dug u skladu s člankom 203. Carinskog zakonika, nizozemska carinska tijela izdala su tužitelju u glavnom postupku 24. svibnja 2007., 1. srpnja 2008. i 4. studenoga 2008. naloge za plaćanje. Tijekom postupka povodom prigovora tužitelj u glavnom postupku podnio je potvrde primitka odnosne robe koje su izdali primatelji te robe, to jest snage Ujedinjenih Naroda (UN) u Abidjanu (Côte d’Ivoire), snage Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) u Kabulu (Afganistan) i snage UN‑a u Port‑au‑Princeu (Haiti). Budući da nisu bile zadovoljne s novim ispravama, carinske vlasti ostavile su na snazi naloge za plaćanje.
8. Rechtbank te Haarlem je, na temelju tužbe tužitelja u glavnom postupku, poništio odluke carinskih tijela, utvrdivši da su propusti koji se prigovaraju tužitelju u glavnom postupku obuhvaćeni člankom 204. Carinskog zakonika, u vezi s člankom 859. točkom 6. Provedbene uredbe, i stoga ne dovode do nastanka carinskog duga. Budući da je Gerechtshof te Amsterdam povodom žalbe ukinuo tu presudu, tužitelj u glavnom postupku podnio je žalbu u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev.
9. U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članke 203. i 204. Carinskog zakonika, u vezi s člankom 859. (osobito točkom 6.) Provedbene uredbe, tumačiti na način da, kada nije završen carinski postupak [provoza], ali su priloženi dokumenti koji dokazuju da je roba izašla iz carinskog područja Europske unije, činjenica da taj postupak nije završen ne dovodi do nastanka carinskog duga zbog izuzimanja robe ispod carinskog nadzora u smislu članka 203. Carinskog zakonika, nego u načelu dovodi do nastanka carinskog duga na temelju članka 204. Carinskog zakonika?
2. Treba li članak 859. točku 6. Provedbene uredbe tumačiti na način da se ta odredba odnosi isključivo na neispunjavanje (jedne od) obveza u vezi s (ponovnim) izvozom robe, kako su određene u člancima 182. i 183. Carinskog zakonika? Ili izraz „bez ispunjavanja potrebnih formalnosti” treba tumačiti tako da „potrebne formalnosti” također podrazumijevaju formalnosti koje moraju biti ispunjene prije (ponovnog) izvoza kako bi se završio carinski postupak u koji je stavljena roba?
3. Ako je odgovor na drugo pitanje potvrdan, treba li treću alineju članka 859. Provedbene uredbe tumačiti na način da okolnost da nisu ispunjene formalnosti navedene u drugom pitanju ne sprječava da se, u slučaju kao što je ovaj u kojem je na temelju dokumenata dokazano da je roba, nakon provoza unutar Unije, izašla iz carinskog područja Unije, može smatrati da je zadovoljen uvjet da „su naknadno ispunjene sve formalnosti potrebne za određivanje položaja robe”?“
10. Tajništvo suda zaprimilo je 3. srpnja 2014. zahtjev za prethodnu odluku. Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj u glavnom postupku, talijanska i nizozemska vlada te Europska komisija. Na raspravi 20. svibnja 2015. bili su zastupani tužitelj u glavnom postupku, nizozemska vlada i Komisija.
Analiza
11. Na prethodna pitanja valja odgovoriti redoslijedom kojim su ona postavljena. Najprije moram istaknuti da ću, s obzirom na odgovor koji predlažem Sudu u svezi s prvim pitanjem, drugo i treće pitanje analizirati samo podredno.
Prvo prethodno pitanje
12. U skladu s tekstom njegova članka 204. stavka 1., Carinski zakonik primjenjuje se „u slučajevima različitim od navedenih u članku 203.“ tog zakonika. Stoga najprije valja odgovoriti na pitanje primjenjuje li se članak 203. Carinskog zakonika, da bi se potom eventualno analizirala primjenjivost njegova članka 204.(6).
13. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi saznati, u biti, treba li članak 203. tumačiti na način da na temelju tog članka nastaje carinski dug zbog izuzimanja ispod carinskog nadzora ako roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice napusti carinsko područje Unije a da nije podnesena odredišnoj carinarnici i da nositelj tog postupka nije u mogućnosti predočiti carinske isprave koje su izdane u trećoj državi, navedene u članku 365. stavku 3. Provedbene uredbe.
Uvodne napomene
14. Valja uvodno napomenuti da se čini da sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da, u glavnom postupku, postupak provoza nije završio, jer je, s jedne strane, nesporno da roba nije podnesena različitim odredišnim carinarnicama, a, s druge strane, isprave koje je podnio tužitelj u glavnom postupku, među ostalim potvrde primitka koje su izdali primatelji robe, odnosno oružane snage UN‑a i NATO‑a, ne mogu se smatrati kao da zadovoljavaju uvjete iz članka 365. stavka 3. Provedbene uredbe.
15. Ta mi se tvrdnja čini točnom, osobito glede kvalifikacije gore navedenih potvrda primitka. Naime, članak 365. stavak 3. Provedbene uredbe čini mjeru ublažavanja carinskog postupka provoza, na temelju koje se može smatrati da je postupak završen, zbog nedostatka dokaza iz država članica, po predočenju isprava kojima se potvrđuje izlazak robe iz carinskog područja Unije. Međutim, ulazak robe u treću državu moraju ovjeriti carinska tijela te države. Nadzor od strane carinskih tijela treće države stoga u određenoj mjeri zamjenjuje nadzor koji obavljaju carinska tijela država članica.
16. Članak 365. stavak 3. Provedbene uredbe ovdje je vrlo jasan: samo isprave koje izdaju carinska tijela treće države, uz isključenje bilo koje druge isprave, omogućuju utvrđenje da je postupak provoza završio. Nova verzija te odredbe, sadržane u novom članku 366. stavku 2. Provedbene uredbe(7), ne mijenja to pravilo jer se i dalje zahtijeva da pri sastavljanju isprave kojom se dokazuje završetak postupka provoza sudjeluju carinska tijela treće države. To strogo tumačenje potvrđuje Komisijin „Priručnik o provozu“(8), u skladu s kojim „[m]ora biti riječ isključivo o carinskim ispravama ili podacima (carinske deklaracije ili potvrde o stavljanju u carinski postupak) ovjerenima od strane carinskih tijela trećih odredišnih zemalja, koji stvarno omogućuju nadležnim tijelima polaznih zemalja da utvrde da se oni doista odnose na predmetnu robu i da je ta roba napustila državno područje ugovornih strana/Zajednice“(9). To je izraz određenog povjerenja u akte stranih carinskih tijela, kojima se mogu u zadovoljavajućoj mjeri potvrditi i dokazati istovjetnost robe, njezina netaknutost (također i glede ambalaže i pečata) i usklađenost s carinskim ispravama država članica.
17. Čini se da tužitelj u glavnom postupku u svojim pisanim očitovanjima sugerira da su nedostaci u funkcioniranju carinskih tijela u odredišnim zemljama omogućili unos predmetne robe na njihovo državno područje bez carinskog nadzora i da bi se, iz tog razloga, trebalo smatrati da isprave koje su izdale međunarodne snage, primatelji pošiljaka, imaju istu ili veću dokaznu vrijednost od carinskih isprava. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je to slučaj, članak 365. stavak 3. Provedbene uredbe ne dopušta prihvatiti kao dokaz završetka postupka provoza, na isti način kao carinske isprave trećih država, isprave koje je izdao primatelj pošiljke robe, čak i ako je taj primatelj službena osoba, kao što su međunarodne oružane snage(10). Ni povlastice i imuniteti koje uobičajeno uživaju te snage ne mogu izmijeniti to utvrđenje, jer carinska povlastica omogućava uvoz robe uz oslobođenje od plaćanja carine, ali ne bez znanja carinskih tijela.
18. Argument tužitelja u glavnom postupku, iznesen na raspravi, da je predmetna roba podnesena odredišnim carinarnicama, a da ju je potonja propustila evidentirati, odnosno izdati tražene isprave, također valja odbiti. Naime, tužitelj u glavnom postupku je gospodarski subjekt od kojeg se može zahtijevati povećana pažnja. Stoga je bio dužan osigurati da se ispune sve potrebne formalnosti, koje su mu dobro poznate. U svakom slučaju, nacionalni sudovi u glavnom postupku smatraju utvrđenom činjenicu da roba nije bila podnesena odredišnim carinarnicama.
19. Sud koji je uputio zahtjev stoga pravilno smatra da isprave koje je predočio tužitelj u glavnom postupku nisu dovoljan dokaz da je postupak provoza završio(11).
Tumačenje članka 203. Carinskog zakonika
20. Sada valja razmotriti predstavlja li izlazak robe koja podliježe postupku provoza iz carinskog područja Unije, u okolnostima iz glavnog postupka, izuzimanje ispod carinskog nadzora u smislu članka 203. Carinskog zakonika.
21. Carinski zakonik ne definira pojam „izuzimanja ispod carinskog nadzora“. Međutim, u njegovu članku 4. stavku 13. nalazi se definicija izraza „nadzor od strane carinskih tijela“, koji znači „mjera koju općenito poduzimaju ta tijela s ciljem osiguranja provedbe carinskih propisa i, gdje je to primjereno, drugih pravila koja se primjenjuju na robu koja je predmet carinskog nadzora“. Taj izraz, korišten svega nekoliko puta u Provedbenoj uredbi, mora se prema mom mišljenju smatrati jednakovrijednim pojmu „carinski nadzor“.
22. Sud, dakle, ima zadaću konkretno definirati izraz „izuzimanje ispod carinskog nadzora“. Prema sada utvrđenoj formulaciji, taj izraz treba shvatiti kao da obuhvaća svaku radnju ili propust koji rezultira sprječavanjem, makar samo na trenutak, nadležnom carinskom tijelu pristupa robi pod carinskim nadzorom i obavljanja nadzora predviđenog u članku 37. stavku 1. Carinskog zakonika(12). Stoga valja ocijeniti jesu li činjenice iz glavnog postupka obuhvaćene tom definicijom.
23. Iako je točno da je Sud u svojoj presudi Honeywell Aerospace(13), čini se, smatrao očiglednom činjenicu da je nepodnošenje robe u postupku provoza odredišnoj carinarnici dovelo do nastanka carinskog duga u skladu s člankom 203. Carinskog zakonika(14), taj se predmet ipak odnosio na nestalu robu čija je sudbina ostala nepoznata. Potrebno je, prema mom mišljenju, ocijeniti vrijedi li isti zaključak i za robu koja je vjerojatno napustila carinsko područje Unije, temeljitije razviti obrazloženje s tim u svezi i provjeriti donosi li novija sudska praksa nove elemente.
24. Sukladno članku 37. stavku 1. Carinskog zakonika, „roba unesena u carinsko područje Unije podliježe carinskom nadzoru i […] može podlijegati provjeri od strane carinskog tijela […]“. U skladu s definicijom iz članka 4. točke 14. Carinskog zakonika, te se radnje provode „kako bi se osigurala ispravna primjena carinskih propisa i drugog zakonodavstva koje uređuje ulaz, izlaz, provoz, prijenos i uporabu u posebnu svrhu robe“ koja podliježe carinskom nadzoru. Ta odredba ima isti cilj osiguravanja pravilne primjene propisa, također prisutan u definiciji „nadzora od strane carinskih tijela“ iz točke 21. ovog mišljenja. Stoga, iako se navedeni nadzor može provesti u bilo koje vrijeme, carinski nadzor mora se ipak obaviti u obliku provjere od strane carinskog tijela, prije svega u određenim trenutcima koji su „ključni“ za pravilnu primjenu propisa.
25. Glede robe koja je stavljena u postupak vanjskog provoza, ključne točke su ponajprije početak i završetak postupka. Ispitivanjem u tim dvjema etapama robe i pratećih isprava te uspoređivanjem podataka carinska tijela provjeravaju provodi li se postupak i je li završio na redovan način, odnosno jesu li propisi bili pravilno primijenjeni. U slučaju postupka provoza te se provjere provode u polaznim i odredišnim carinarnicama. Ako roba nije predočena odredišnoj carinarnici, a glavni obveznik nije dostavio druge dokaze o završetku postupka, poput onih predviđenih u članku 365. stavku 3. Provedbene uredbe, cilj provjere od strane carinskog tijela i stoga carinskog nadzora nije postignut.
26. Zbog toga nepodnošenje robe odredišnoj carinarnici sprječava carinska tijela da obave provjere u trenutku koji je ključan za provedbu postupka provoza i stoga predstavlja izuzimanje ispod carinskog nadzora.
27. Okolnost da je roba pronađena, vjerojatno(15), izvan carinskog područja Unije, nije relevantna jer carinski nadzor (također zvan „nadzor od strane carinskih tijela“) ima smisla samo ako carinska tijela utvrde sudbinu robe koja podliježe njihovu nadzoru. Tvrditi da nije bila riječ o izuzimanju ispod carinskog nadzora jer prijevoznik ili primatelj robe potvrđuje, bez ikakvog carinskog nadzora, da je roba napustila carinsko područje Unije, bilo bi proturječno.
28. Iz tog razloga ne mogu se složiti s tvrdnjom, koju je Komisija iznijela u svom pisanom očitovanju, da u glavnom postupku nije bila riječ o izuzimanju ispod carinskog nadzora jer carinska tijela nisu bila spriječena u obavljanju možebitne provjere dok se predmetna roba nalazila na carinskom području Unije. Ono što je važno, naime, nije teorijska mogućnost provjere u svakom trenutku, nego nemogućnost njezina obavljanja u trenutku kada je to bilo neophodno radi osiguranja pravilne primjene propisa, odnosno u trenutku završetka postupka. Stoga, suprotno argumentu koji je Komisija iznijela na raspravi, u slučaju postupka provoza, činjenica da postupak nije pravilno završio zbog nepodnošenja robe odredišnoj carinarnici jednakovrijedna je izuzimanju te robe ispod carinskog nadzora.
29. To tumačenje nije, po mom mišljenju, pobijeno presudom X(16). Ta se presuda odnosi na situaciju posve drugačiju od one u glavnom postupku, odnosno one u kojoj je roba koja podliježe postupku provoza predočena odredišnoj carinarnici, ali sa značajnim i neopravdanim zakašnjenjem. Sud je u toj presudi utvrdio da, u takvim okolnostima, povrat netaknute robe pod carinski nadzor, čime se uklonila opasnost od unosa te robe u gospodarske tokove Unije kao neocarinjene, isključuje nastanak carinskog duga na temelju članka 203. Carinskog zakonika(17).
30. Naprotiv, iz presude X ne može se izvesti opće pravilo prema kojem bi primjena članka 203. Carinskog zakonika uvijek zahtijevala ostvarenje rizika unosa predmetne robe u gospodarske tokove. Dokaz tomu je presuda SEK Zollagentur(18), donesena jedva mjesec dana nakon presude X, u kojoj je Sud utvrdio nastanak carinskog duga samo zbog odvajanja robe i pratećih carinskih isprava, a da roba nije ni napustila skladište u koje je bila smještena i stoga bez ikakvog rizika njezina unosa u gospodarske tokove.
31. Glede pitanja ne bi li činjenica da je roba vjerojatno napustila carinsko područje Unije uklonila rizik od njezina unosa u gospodarski krug jednako kao njezino vraćanje pod carinski nadzor, čime bi bila isključena primjena članka 203. Carinskog zakonika, valja navesti da je sličnu tvrdnju već iznio nezavisni odvjetnik Tizzano u mišljenju u predmetu Hamann International(19). Međutim Sud nije slijedio njegov zaključak u svojoj presudi(20) iako su carinske vlasti u tom predmetu mogle formalno utvrditi da je roba stvarno napustila područje Unije(21). Stoga mi se čini da bi takav prijedlog još teže uspio u okolnostima glavnog predmeta, u kojem je izlaz robe iz navedenog područja s gledišta carinskog nadzora samo neformalno utvrđenje.
32. Naposljetku, nije me uvjerila Komisijina tvrdnja, iznesena na raspravi, da u slučaju suprotnog tumačenja ne bi bilo rizika da gospodarski subjekti redovito propuste odredišnim carinarnicama podnijeti robu namijenjenu ponovnom izvozu jer bi im i dalje bilo lakše ispuniti formalnosti nego dokazati pred sudom izlaz robe iz carinskog područja Unije.
33. Kao prvo, u toj tvrdnji nije uzeto u obzir tumačenje članka 204. Carinskog zakonika. Čak i ako sud ne dođe do zaključka da je riječ o izuzimanju ispod carinskog nadzora, to ne utječe na mogućnost utvrđenja nastanka carinskog duga na temelju navedenog članka 204.(22).
34. Kao drugo, čak i kad bi se uzeo u obzir in abstracto, Komisijin argument ne čini mi se osnovanim. Naime, kad bi Sud u ovom predmetu utvrdio da nije bilo izuzimanja ispod carinskog nadzora, to tumačenje ne bi bilo obvezno samo za nacionalne sudove država članica, nego i za njihova carinska tijela, koja bi tako u praksi morala prihvaćati razne vrste dokaza o izlazu robe koje bi podnijele zainteresirane strane. Time bi postupak provoza izgubio sav smisao, u svakom slučaju glede robe namijenjene ponovnom izvozu.
35. S obzirom na navedeno, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 203. Carinskog zakonika treba tumačiti na način da nastaje carinski dug zbog izuzimanja ispod carinskog nadzora ako roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice napusti carinsko područje Unije a da nije podnesena odredišnoj carinarnici i da nositelj tog postupka nije u mogućnosti predočiti carinske isprave koje su izdane u trećoj državi, navedene u članku 365. stavku 3. Provedbene uredbe.
Drugo i treće prethodno pitanje
36. S obzirom na mogućnost da Sud odluči ne slijediti moj prijedlog glede odgovora koji valja dati na prvo prethodno pitanje, analizirat ću i drugo pitanje. Odgovor na treće pitanje usko je povezan s onim koji ću dati na drugo pitanje. Stoga ću treće pitanje obraditi samo ukratko, radi iscrpnosti.
Drugo pitanje
37. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 859. točku 6. Provedbene uredbe, u vezi s člankom 204. Carinskog zakonika, tumačiti na način da je njime obuhvaćen slučaj robe stavljene u postupak vanjskog provoza Zajednice koja je napustila carinsko područje Unije a da navedeni postupak nije završio.
38. Podsjećam da, u skladu s člankom 204. Carinskog zakonika, neispunjenjem jedne od obveza koje proizlaze iz uporabe carinskog postupka u koji je roba stavljena nastaje, u načelu, carinski dug u odnosu na tu robu. Drugačije može biti samo pod uvjetom da se „utvrdi da navedeni propusti nisu bitno utjecali na pravilnu provedbu […] određenog carinskog postupka“. Članak 859. Provedbene uredbe pojašnjava tu odredbu Carinskog zakonika, utvrđujući iscrpan popis propusta za koje se smatra da nemaju značajan utjecaj na provedbu različitih postupaka.
39. Stoga, članak 859. Provedbene uredbe treba tumačiti u odnosu na članak 204. Carinskog zakonika. Točno je da kategorična formulacija navedenog članka 859. – „[s]matra se da sljedeći propusti nemaju bitnog utjecaja […]“ – može na prvi pogled biti zavaravajuća. Međutim, čini mi se očitim da članak 859. Provedbene uredbe ne može uvesti normu suprotnu onoj iz članka 204. Carinskog zakonika, čija je on provedbena odredba, niti je izmijeniti(23). Zato, ako se članak 204. Carinskog zakonika bavi propustima koji nemaju značajan utjecaj na pravilnu provedbu carinskog postupka, članak 859. Provedbene uredbe ne može se tumačiti u smislu da u svoje područje primjene uvrštava propuste koji imaju takve posljedice.
40. Kao što sam objasnio u točkama 14. do 19. ovoga mišljenja, propust poput onoga o kojem je riječ u ovom predmetu nesumnjivo ima posljedice na pravilnu provedbu postupka provoza jer ga sprječava da pravilno završi. Taj propust ne može dakle biti obuhvaćen člankom 859. točkom 6. Provedbene uredbe a da ne se ne prekrši članak 204. Carinskog zakonika.
41. S obzirom na mogućnost da Sud odluči ne slijediti moj prijedlog glede odgovora koji valja dati na prvo prethodno pitanje, predložit ću da na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 859. točku 6. Provedbene uredbe, u vezi s člankom 204. Carinskog zakonika, treba tumačiti na način da njime nije obuhvaćen slučaj robe stavljene u postupak vanjskog provoza Zajednice koja je napustila carinsko područje Unije a da navedeni postupak nije završio.
Treće pitanje
42. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 859. treću alineju Provedbene uredbe tumačiti na način da je u njemu navedeni uvjet ispunjen ako je roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice napustila carinsko područje Unije a da navedeni postupak nije završio.
43. Članak 859. Provedbene uredbe, osim popisa propusta obuhvaćenih tom odredbom, od kojih svaki sadržava vlastite uvjete, u tri alineje uvodne rečenice navodi opće uvjete njegove primjenjivosti. Dvije od njih odnose se, tako reći, na razloge propusta. Riječ je o pitanju predstavlja li propust pokušaj izuzimanja robe ispod carinskog nadzora i je li do njega došlo zbog očitog nemara odnosne osobe. Ako se utvrdi da je riječ o jednom od ta tri slučaja, a što moraju utvrditi nacionalni sudovi, na propust se ne može odnositi izuzeće iz članka 204. Carinskog zakonika.
44. U skladu s uvjetom navedenim u trećoj alineji članka 859. Provedbene uredbe, ona se primjenjuje samo ako „su naknadno ispunjene sve formalnosti potrebne za određivanje položaja robe“. Budući da se u ovom predmetu radi o pitanju treba li smatrati da je propust ostao bez stvarnih posljedica za provedbu postupka o kojem je riječ, može biti riječ samo o određivanju položaja s gledišta tog postupka.
45. Međutim, u slučaju propusta koji sprječava završetak postupka, taj uvjet ne može biti ispunjen. Položaj će se odrediti, ali utvrđivanjem nastanka carinskog duga i njegove naplate (ili eventualno njegovim otpustom ili povratom na temelju članka 239. Carinskog zakonika), što ne predstavlja određivanje položaja u smislu članka 859. treće alineje Provedbene uredbe.
46. Slijedom toga, uzimajući u obzir odgovor koji predlažem na drugo prethodno pitanje, odgovor na treće pitanje može biti samo niječan.
Zaključak
47. S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Hoge Raad der Nederlanden odgovori na sljedeći način:
Članak 203. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1791/2006 od 20. studenoga 2006., treba tumačiti na način da nastaje carinski dug zbog izuzimanja ispod carinskog nadzora ako roba stavljena u postupak vanjskog provoza Zajednice napusti carinsko područje Unije a da nije podnesena odredišnoj carinarnici i da nositelj tog postupka nije u mogućnosti predočiti carinske isprave koje su izdane u trećoj državi, navedene u članku 365. stavku 3. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 214/2007 od 28. veljače 2007.