MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 28. srpnja 2016.(1)
Predmet C‑173/15
GE Healthcare GmbH
protiv
Hauptzollamt Düsseldorf
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Carinska unija – Carinski zakonik Zajednice – Uredba (EEZ) br. 2913/92 – Uredba (EEZ) br. 2454/93 – Carinska vrijednost – Uključivanje tantijema i licencijskih naknada u carinsku vrijednost – Plaćanje tantijema i licencijskih naknada za žigove u korist jednog društva povezanog s prodavateljem i kupcem robe –Tantijeme i licencijske naknade na ime prodaje robe kao i na ime pružanja usluga korištenja zaštićenog naziva – Odgovarajuća raspodjela na temelju objektivnih i mjerljivih podataka”
I – Uvod
1. Mogu li tantijeme i licencijske naknade za robne žigove biti uključene u carinsku vrijednost uvezene robe iako njihova visina u trenutku nastajanja carinskog duga nije bila poznata? U slučaju potvrdnog odgovora: plaćaju li se te tantijeme i licencijske naknade za robne žigove i eventualno prema kakvim modalitetima, ako se ne odnose isključivo na uvezenu robu te kupac i prodavatelj pripadaju istom koncernu kao i poduzeće kojem se naknade za licencije imaju platiti?
2. To su u biti pitanja koja je postavio Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) i koja se odnose na tumačenje Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice(2), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1791/2006 od 20. studenoga 2006.(3) (dalje u tekstu: Carinski zakonik)(4) i Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92(5), u verziji izmijenjenoj Uredbom Komisije (EZ) br. 1792/2006 od 23. listopada 2006.(6) (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba)(7).
3. Ta se pitanja postavljaju u sporu između društva GE Healthcare GmbH (dalje u tekstu: GE Healthcare) i Hauptzollamta Düsseldorf (Glavni carinski ured u Düsseldorfu) radi zahtjeva na naknadu uvoznih carina koji je podnio GE Healthcare s obrazloženjem da se iznos licencijske naknade za robni žig koji je plaćen društvu M ne bi trebao pribrojiti carinskoj vrijednosti robe koju je GE Healthcare uvezao u Uniju od prodavatelja koji imaju sjedište u trećim zemljama, a koji pripadaju istom koncernu, odnosno koncernu General Electric (u daljnjem tekstu: koncern GE).
4. Konkretno iz spisa proizlazi da je društvo čiji je univerzalni pravni sljednik postao GE Healthcare 1. siječnja 2003. sklopilo ugovor o licenciji (trademark agreement) s društvom M, koje također pripada koncernu GE. Prema članku II A tog ugovora, GE Healthcareu odobrena je naplatna neisključiva licencija za korištenje robnih žigova koncerna GE za proizvedene i prodavane proizvode kao i usluge koje se isporučuju odnosno pružaju trećim osobama, u skladu sa standardima kvalitete(8). Na dan 31. prosinca svake godine dugovane naknade za licencije iznosile su 0,95 % prihoda društva GE Healthcare za korištenje robnog žiga te 0,05 % njegova prihoda za korištenje naziva GE. Za izračun naknada za licencije ugovor je, među ostalim, propisivao modalitete prema kojima bi društvo GE Healthcare moralo obavještavati društvo M o cijenama kao i modalitete kontrole tih izračuna od strane potonjeg društva.
5. Nadalje, društvo M dalo je GE Healthcareu besplatnu neisključivu licenciju za izlaganje robnog žiga na proizvodima kojima se koristi GE Healthcare, a prema slobodnoj odluci, za rutinska ispitivanja, uzorke robe, ostatke ili otpad. GE Healthcare također je smio bez licencijske naknade raspolagati proizvodima pod robnim žigom prema društvima (koja pripadaju koncernu) koja su ovlaštena koristiti se licencijom pod istovjetnim uvjetima kao prema ugovoru o licenciji.
6. Slijedom navoda suda koji je uputio zahtjev, društvo M prema ugovoru o licenciji imalo je široka prava nadzora te je – u slučaju povrede standarda kvalitete – moglo otkazati ugovor u kratkom roku.
7. Prilikom carinske kontrole za razdoblje od 2007. do 2009. Hauptzollamt Düsseldorf utvrdio je, među ostalim, da je GE Healthcare kupovao robu iz trećih zemalja od društava koja su pripadala koncernu GE, no prilikom prijave za utvrđenje carinske vrijednosti te robe nije, u skladu s pravilima, prijavio naknade za licenciju. Slijedom toga, Hauptzollamt Düsseldorf donio je rješenje o naknadnoj naplati uvoznih carina.
8. Nakon što je GE Healthcare te carine isprva platio, zatražio je njihov povrat, sukladno postupku predviđenom u članku 236. Carinskog zakonika. Taj zahtjev obrazložen je time da naknade za licencije koje su plaćene prema ugovoru o licenciji ne predstavljaju tantijeme i licencijske naknade koje se prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika imaju pribrojiti carinskoj vrijednosti uvezene robe. Prema stajalištu društva GE Healthcare, te se naknade za licencije, naime, ne odnose na uvezenu robu, a u svakom slučaju ne predstavljaju „uvjet za prodaju robe” u smislu te odredbe.
9. Hauptzollamt Düsseldorf odbio je zahtjev, na što je GE Healthcare pred sudom koji je uputio zahtjev podnio tužbu.
10. S obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev smatra da odluka u glavnom postupku ovisi o tumačenju propisa Carinskog zakonika i Provedbene uredbe, odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Mogu li se tantijeme i licencijske naknade u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) [Carinskog zakonika] uključiti u carinsku vrijednost iako postojanje obveze plaćanja tantijema i licencijskih naknada nije utvrđeno ni u trenutku sklapanja ugovora ni u trenutku koji je mjerodavan za nastanak carinskog duga, a koji u slučaju spora proizlazi iz članka 201. stavka 2. i članka 214. stavka 1. [Carinskog zakonika]?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: mogu li se tantijeme i licencijske naknade za žigove u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) [Carinskog zakonika] odnositi na uvezenu robu iako se plaćaju i za usluge i korištenje ključnog dijela naziva zajedničkog koncerna?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje: mogu li tantijeme i licencijske naknade za žigove u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) [Carinskog zakonika] biti uvjet za prodaju robe uvezene u Zajednicu radi izvoza u smislu članka 32. stavka 5. točke (b) [Carinskog zakonika] iako je njihovo plaćanje zatražilo i izvršilo poduzeće koje je povezano s prodavateljem i kupcem?
4. U slučaju potvrdnog odgovora na treće pitanje te ako se, kao u ovom slučaju, tantijeme i licencijske naknade djelomično odnose na uvezenu robu, a djelomično na usluge nakon uvoza: dovodi li odgovarajuća raspodjela, koja se provodi na osnovi objektivnih i mjerljivih podataka u skladu s člankom 158. stavkom 3. [Provedbene uredbe] i pojašnjenjem uz članak 32. stavak 2. [Carinskog zakonika], do toga da se može uskladiti samo jedna carinska vrijednost u skladu s člankom 29. [Carinskog zakonika] ili je, u slučaju da carinska vrijednost ne može biti određena u skladu s člankom 29. [Carinskog zakonika], prilikom određivanja carinske vrijednosti koja se treba utvrditi u skladu s člankom 31. [Carinskog zakonika] moguća i raspodjela propisana u članku 158. stavku 3. [Provedbene uredbe] ako ti troškovi inače ne bi bili uzeti u obzir?”
II – Postupak pred Sudom
11. O tim su pitanjima pisana očitovanja podnijele stranke glavnog postupka, njemačka i talijanska vlada kao i Europska komisija. Po zaključenju pisanog dijela postupka, Sud je došao do zaključka da raspolaže dovoljnim informacijama kako bi, sukladno članku 76. stavku 2. svojeg Poslovnika, donio odluku bez održavanja usmene rasprave.
III – Ocjena
A – Uvodna razmatranja
12. Propisi Unije koji se odnose na carinske procjene imaju za cilj uspostavljanje pravičnog, jedinstvenog i neutralnog sustava koji isključuje uporabu arbitrarnih i fiktivnih carinskih vrijednosti(9).
13. Carinska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i voditi računa o svim sastavnim dijelovima te robe koji imaju ekonomsku vrijednost(10).
14. Tako, na temelju članka 29. Carinskog zakonika, carinsku vrijednost uvezene robe čini njezina transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, uz iznimku usklađivanja, ondje gdje je potrebno, s člancima 32. tog zakonika(11).
15. Članak 32. stavak 1. točka (c) Carinskog zakonika razjašnjava da se prilikom određivanja carinske vrijednosti „prema članku 29.” cijeni koja je stvarno plaćena ili se plaća za uvezenu robu dodaju „tantijeme i licencijske naknade za robu koja se vrednuje, a koje kupac mora platiti izravno ili neizravno kao uvjet za prodaju robe koja se procjenjuje i to do stupnja do kojeg te tantijeme i naknade nisu uključene u cijenu koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti”.
16. Prema članku 157. stavku 1. Provedbene uredbe, za potrebe članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika, kao „tantijeme i licencijske naknade” smatraju se prije svega plaćanja za upotrebu prava u vezi s „prodajom za izvoz uvezene robe (posebno žigovi, registrirani dizajn)” ili „uporabom ili daljnjom prodajom uvezene robe (posebno autorsko pravo, tehnološki postupci koji su nedjeljivo uključeni u uvezenu robu)”.
17. U članku 157. stavku 2. Provedbene uredbe preciziraju se pretpostavke za primjenu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika u tom smislu da se stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni pribrajaju tantijema ili licencijska naknada ako se to plaćanje, s jedne strane, „odnosi na robu koja je predmet procjene” i, s druge strane, „predstavlja uvjet prodaje te robe”.
18. Slijedom toga, ispravak koji se odnosi na plaćanje tantijema i licencijskih naknada koji se traži člankom 32. stavkom 1. točkom (c) Carinskog zakonika vezan je uz ispunjenje sljedećih triju kumulativnih pretpostavki: naknade za licencije ne smiju biti uključene u cijenu koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti, moraju biti u vezi s uvezenom robom te ih kupac mora platiti kao uvjet za prodaju uvezene robe.
19. U glavnom postupku prva od tih pretpostavki nije predmet pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Naime, činjenica je da GE Healthcare u carinsku vrijednost robe koju je uvezao iz trećih zemalja nije uračunao naknade za licencije za korištenje robnog žiga koji je predmet ugovora o licenciji zaključenog s društvom M(12).
20. Nasuprot tomu, druge dvije pretpostavke – prema kojima mora postojati, s jedne strane, „veza” ili povezanost između naknada za licenciju i uvezene robe i, s druge strane, obveza na plaćanje tih naknada za licenciju kao „uvjet za prodaju” te robe – u središtu su prvih triju pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.
21. Prva dva pitanja koja postavlja sud koji je uputio zahtjev idu u smjeru utvrđenja „odnose” li se naknade za licenciju na uvezenu robu, iako u vrijeme sklapanja ugovora o licenciji ili u trenutku nastanka carinske obveze nije utvrđeno hoće li se morati platiti naknade za licencije te plaća li se naknada za licencije i za usluge koje GE Healthcare pruža drugim poduzećima i korištenje naziva koncerna GE. Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati, u slučaju da se na prva dva pitanja odgovori potvrdno, predstavljaju li naknade za licencije „uvjet za prodaju” uvezene robe, iako se u glavnom postupku traže od poduzeća koje je povezano s kupcem, ali i s prodavateljem te robe, a iste se plaćaju u korist upravo tog poduzeća. Kako se u daljnjem tekstu pobliže navodi, provjera tog pitanja zahtijeva, među ostalim, tumačenje članka 160. Provedbene uredbe, koji u bitnome razjašnjava da, u slučaju u kojem kupac uvezene robe plaća tantijeme ili licencijske naknade trećoj osobi, oni mogu važiti kao uvjet prodaje te robe samo ako prodavatelj ili neka druga s njim povezana osoba zahtijeva plaćanje od kupca.
22. Samo za slučaj da se i na treće pitanje odgovori potvrdno, sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim pitanjem pita smije li ispravak prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika – koji se sukladno članku 158. stavku 3. Provedbene uredbe sastoji u primjerenoj raspodjeli, s jedne strane, na naknade za licencije za uvezenu robu i, s druge strane, na naknade za licencije za usluge koje je izvršio GE Healthcare – uslijediti samo kada se carinska vrijednost može utvrditi na temelju transakcijske vrijednosti navedene u članku 29. Carinskog zakonika, no ne i kada se carinska vrijednost utvrđuje prema supsidijarnoj metodi sukladno članku 31. Carinskog zakonika, na koji se u članku 32. Carinskog zakonika izričito ne upućuje.
23. Nakon tih razjašnjenja, pitanja se sada trebaju ispitati jedno za drugim.
B – Prva dva prethodna pitanja – jesu li tantijeme i licencijske naknade za robne žigove u vezi s uvezenom robom?
24. Sud koji je uputio zahtjev najprije želi znati „odnose” li se tantijeme i licencijske naknade u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika na uvezenu robu, iako je u trenutku sklapanja ugovora o licenciji ili u trenutku nastanka carinskog duga neizvjesno hoće li se te naknade za licenciju morati platiti. Nakon toga sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu pitanja mogu li tantijeme i licencijske naknade ispuniti tu pretpostavku i kada nisu plaćeni isključivo za prodaju uvezene robe, već i na ime usluga koje GE Healthcare pruža drugim poduzećima i za korištenje naziva koncerna GE.
25. Dok je GE Healthcare stava da bi takve okolnosti isključivale to da se tantijeme i licencijske naknade promatraju kao nešto što se odnosi na uvezenu robu, tako da se ne bi smio provesti ispravak prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika, svi drugi sudionici imaju suprotan stav.
26. Sa svoje bih strane najprije upozorio na to da je u kontekstu zahtjeva za prethodnu odluku ocjena činjeničnog stanja u glavnom postupku, posebice što se tiče ugovora o licenciji sklopljenog između GE Healthcarea i društva M, zadaća isključivo nacionalnog suda, a ne Suda.
27. Utoliko se iz navoda suda koji je uputio zahtjev može zaključiti da se prema tom ugovoru, s jedne strane, trguje uvezenom robom koja je opskrbljena zaštićenim robnim znakom koncerna GE prema trećim osobama uz plaćanje naknada za licencije od strane GE Healthcarea, a, s druge strane, potonja roba na koju je stavljen zaštićeni robni znak može se uvesti bez naknade za licencije, naime kao roba koja se koristi za testiranja, kao izložbeni uređaji, kao višak ili otpad te roba koja se koristi za prodaju drugim društvima koncerna GE – koja, na isti način kao i GE Healthcare, imaju obvezu plaćanja naknada za licenciju. Osim toga, visina naknada za licencije za robne žigove, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, utvrđuje se prema godišnjem prihodu društva GE Healthcare, u koji su uključene i usluge koje je pružilo to društvo uz pomoć uvezene robe.
28. Na temelju tih elemenata sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu pitanja odnose li se tantijeme i licencijske naknade na uvoz robe. S jedne strane, čini se da njihovo plaćanje ovisi o uporabi robe, tj. o postupku nakon njezina uvoza kada je carinski dug već nastao, a roba je prevedena u carinskopravno slobodan promet. S druge strane, visina tantijema i licencijske naknade ne utvrđuje se na temelju cijene odgovarajuće uvezene robe.
29. U pogledu prve točke, iz spisa proizlazi da je obveza na plaćanje tantijema i licencijske naknade za korištenje robnog znaka koji je stavljen na robu koju je uvezao GE Healthcare – uz iznimku u točki 27. navedenih posebnih slučajeva kod kojih postoji oslobođenje – predviđena ugovorom o licenciji. Stoga se tantijeme i licencijske naknade itekako odnose na uvezenu robu, iako njihova visina u trenutku sklapanja ugovora o licenciji – ili kasnije, prilikom prihvata carinske prijave ili u trenutku nastanka carinske obveze – nije određena.
30. Kako su to njemačka vlada i Komisija pravilno navele, u pretpostavke za primjenu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika ne ubraja se to da je visina tantijema i licencijske naknade koju mora platiti kupac uvezene robe već određena u trenutku nastanka carinskog duga.
31. Odredbe Provedbene uredbe potvrđuju da je naknadni ispravak cijene koju treba platiti nakon nastanka carinskog duga itekako moguć. Tako carinska tijela na zahtjev sudionika prema članku 156.a stavku 1. Provedbene uredbe mogu dopustiti da se pojedinačni iznosi pribroje stvarno plaćenoj cijeni ili onoj koja se ima platiti, čak i ako u trenutku nastanka carinskog duga nisu bili odredivi, kada se odrede na temelju posebnih primjerenih kriterija. Osim toga, članak 254. Provedbene uredbe omogućuje carinskim tijelima prihvaćanje nepotpune carinske prijave za puštanje u slobodni carinskopravni promet koja sukladno članku 257. Provedbene uredbe može sadržavati privremene podatke o carinskoj vrijednosti. Ta prijava kasnije može biti dopunjena ili čak zamijenjena pod uvjetima iz članaka 256., 257. i 259. Provedbene uredbe.
32. Osim toga, situacija u kojoj se tantijeme i licencijske naknade ni u kojem slučaju ne bi mogle priznati kao da se odnose na uvezenu robu, ako visina pristojbe za licenciju nije utvrđena u trenutku nastanka carinskog duga, štetila bi korisnom učinku članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika. Kao što to proizlazi iz točke 14. Komentara br. 3 Odbora za Carinski zakonik (odjel za vrijednost carine) o utjecaju tantijema i licencijskih naknada na carinsku vrijednost, pristojbe za licenciju, naime, u pravilu se obračunavaju tek nakon uvoza robe koja se ima procijeniti(13). Takva okolnost zahtijeva ili odgađanje završnog istraživanja carinske vrijednosti prema članku 257. Provedbene uredbe ili korigiranje u skladu s njezinim člankom 156a.
33. Iz toga, prema mojem mišljenju, slijedi da članak 32. stavak 1. točka (c) Carinskog zakonika ne zahtijeva da se visina tantijema i licencijske naknade za robne žigove odredi najkasnije u trenutku nastanka carinskog duga kako bi se mogao primijeniti ispravak carinske vrijednosti uvezene robe definiran tom odredbom.
34. Druga točka, koja se odnosi na okolnost da se visina tantijema i licencijske naknade koje je potrebno platiti prema ugovoru o licenciji određuje neovisno o cijeni uvezene robe, prema mojem mišljenju ne isključuje mogućnost da se tantijeme i licencijske naknade za robne žigove odnose na uvezenu robu ili su povezani s njom.
35. Doduše, članak 161. stavak 2. Provedbene uredbe pretpostavlja da se plaćanje tantijema i licencijske naknade odnosi na robu koju je potrebno procijeniti kada se način njihova obračuna odnosi na cijenu uvezene robe.
36. Ta odredba ne znači da je isključena svaka veza tantijema i licencijske naknade i uvezene robe kada je, kao u glavnom postupku, isključen bilo kakav odnos između tih tantijema i licencijske naknade i uvezene robe.
37. Iz članka 161. stavka 2. Provedbene uredbe proizlazi, naime, da se isplata naknade za licencije [može] odnositi „na robu koja se procjenjuje” „ako se iznos tantijeme ili licencijske naknade obračunava neovisno od cijene uvezene robe”.
38. U predmetnom je slučaju jasno da iznos tantijeme ili licencijske naknade koji je potrebno platiti odgovara postotku prihoda koji je ostvaren prodajom uvezene robe na kojoj se nalazi robni žig koji je predmet ugovora o licenciji. Naknada za licencije plaća se, dakle, kao protuusluga za uporabu robnog žiga koji se nalazi na uvezenoj robi.
39. Ta situacija odgovara obama kriterijima navedenima u članku 159. Provedbene uredbe, kojima se u vezi s robnim žigovima trebaju precizirati uvjeti za „vezu” koja mora postojati između plaćanja tantijema ili licencijske naknade i uvezene robe. Tako ta odredba određuje da se tantijema ili licencijska naknada za pravo uporabe žiga dodaje stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni samo onda kada se „odnosi na robu koja je nakon uvoza bila prodana u nepromijenjenom stanju ili je nebitno prerađena ili obrađena” i kada „se ta roba prodaje sa žigom označenim prije ili nakon uvoza i za koju se plaća tantijema ili licencijska naknada”.
40. Budući da je upravo to slučaj u glavnom postupku, cijena za tantijeme ili licencijske naknade time je u „vezi” s uvezenom robom koja je obilježena zaštićenim robnim žigom i konkretno s godišnjim prihodom ostvarenim prodajom te robe(14).
41. Kao što je to iznijela njemačka vlada, okolnost da se tantijeme ili licencijske naknade djelomično odnose na izvršenje usluga nakon uvoza spomenute robe ili u vrlo malom postotku na korištenja imena GE ne znači da ti tantijeme ili licencijske naknade nemaju nikakve veze s uvezenom robom u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika.
42. U stvarnosti Provedbena uredba, kao što su to i njemačka vlada i Komisija s pravom ustvrdile, predviđa mogućnost da podjela naknade za licencije bude potrebna jer se ona samo djelomično odnosi na uvezenu robu. Članak 158. stavak 3. Provedbene uredbe, naime, predviđa: „Ako se tantijeme ili licencijske naknade odnose djelomično na uvezenu robu, a djelomično na druge sastojke ili dodatne dijelove, koji se robi dodaju nakon uvoza, ili na radnje poslije uvoza ili usluge, odgovarajuća raspodjela provodi se na osnovi objektivnih i mjerljivih podataka, u skladu s pojašnjenjem uz članak 32. stavak 2. [Carinskog zakonika] iz Priloga 23. [Provedbenoj uredbi]”.
43. Članak 158. stavak 3. Provedbene uredbe time pretpostavlja da je predviđeni uvjet iz članka 32. stavka 1. točke (c) ispunjen i u slučaju kada se tantijeme ili licencijske naknade samo djelomično odnose na uvezenu robu. U tom se slučaju planirano korigiranje carinske vrijednosti te robe mora temeljiti na objektivnim i mjerljivim podacima koji omogućuju definiranje visine tantijema ili licencijske naknade koji se odnose isključivo na uvezenu robu, isključujući druge naknadne čimbenike ili postupke, uključujući i pružene usluge koje nisu u vezi s uvozom robe.
44. Iz toga slijedi da je uvjet prema kojem tantijeme ili licencijske naknade prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika moraju biti u vezi s robom koja se vrednuje ispunjen i ako se te tantijeme ili licencijske naknade samo djelomično odnose na uvezenu robu.
45. Stoga predlažem da se na prva dva prethodna pitanja odgovori kako slijedi. S jedne strane, članak 32. stavak 1. točku (c) Carinskog zakonika treba tumačiti tako da ne zahtijeva da iznos tantijema ili licencijske naknade za robne žigove već bude utvrđen u trenutku nastanka carinskog duga kako bi se mogao primijeniti ispravak carinske vrijednosti uvezene robe označene tim žigom. S druge strane, članak 32. stavak 1. točka (c) Carinskog zakonika dopušta da se tantijeme ili licencijske naknade za robne žigove „odnose” na uvezenu robu na kojoj se taj žig nalazi, u smislu tog članka i članka 157. stavka 2. Provedbene uredbe, iako se one samo djelomično odnose na tu robu.
C – Treće prethodno pitanje – predstavlja li plaćanje tantijema ili licencijske naknade za robne žigove „uvjet za prodaju” uvezene robe?
46. Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev, u slučaju da se na prva dva pitanja odgovori potvrdno, želi znati predstavljaju li tantijeme ili licencijske naknade za robne žigove „uvjet za prodaju” uvezene robe sukladno članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika, iako ih u glavnom postupku zahtijeva tvrtka koja je u vezi s kupcem, ali i s prodavateljem te robe, i u čiju se korist oni i plaćaju.
47. Upućujem na to da su prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika tantijeme i licencijske naknade uključene u carinsku vrijednost uvezene robe ako ih kupac „mora” platiti izravno ili neizravno kao „uvjet za prodaju” robe koja se procjenjuje. Taj je uvjet preuzet i u članak 157. stavak 2. Provedbene uredbe.
48. Ni u članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika ni u članku 157. stavku 2. Provedbene uredbe nije precizirano što se smatra „uvjetom za prodaju” uvezene robe.
49. U točki 12. Komentara br. 3 Odbora za Carinski zakonik (odjel za carinsku vrijednost) o posljedicama koje tantijeme i licencijske naknade imaju na carinsku vrijednost iznosi se da je riječ o tome bi li prodavatelj bio spreman prodati robu bez plaćanja tantijema i licencijske naknade. Takav se uvjet može izričito ugovoriti ili konkludentno prihvatiti a da ne mora nužno proizlaziti iz odredbi ugovora o licenciji.
50. Kao što je to već izloženo, mišljenja i zaključci Vijeća za Carinski zakonik nisu obvezujući, ali predstavljaju važno pomoćno sredstvo pri osiguravanju ujednačene provedbe Carinskog zakonika carinskih tijela zemalja članica, zbog čega se mogu smatrati vrijednim sredstvom za tumačenje Carinskog zakonika(15).
51. Prema mojem je mišljenju, naime, sasvim valjano pretpostavljati da plaćanje tantijema i licencijske naknade predstavlja „uvjet za prodaju” uvezene robe u slučaju da prodavatelj (ili s njime povezane osobe) nije spreman ili nije u mogućnosti prodati robu bez plaćanja tantijema ili licencijske naknade ili, drukčije rečeno, u slučaju da kupac nije u mogućnosti kupiti uvezenu robu bez plaćanja tantijema ili licencijske naknade(16).
52. Ocjena ispunjenja tog uvjeta zadatak je suda koji je uputio zahtjev, koji pritom treba uzeti u obzir sve dokumente, a među njima u prvom redu ugovor o licenciji i kupoprodajne ugovore za robu te okolnosti glavnog postupka.
53. Ovdje upućujem na to da se čini kako se treće pitanje suda koji je uputio zahtjev temelji na pretpostavci da je spomenuti uvjet iz članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika i članka 157. stavka 2. Provedbene uredbe već od početka ispunjen.
54. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ipak se pita odgovara li glavni postupak – koji karakterizira trostruka veza (kupac – korisnik licencije, prodavatelj i davatelj licencije) unutar istog koncerna – situaciji na koju se odnosi članak 160. Provedbene uredbe. Taj članak, naime, predviđa: „Kada kupac plaća tantijemu ili licencijsku naknadu trećoj stranki, uvjeti predviđeni člankom 157. stavkom 2. [Provedbene uredbe] ne smatraju se ispunjenima sve dok prodavatelj ili s njim povezana osoba ne zahtijeva od kupca plaćanje toj trećoj osobi”(17).
55. U glavnom je postupku nesporno da je korisnik plaćanja tantijema ili licencijske naknade istovjetan subjektu koji zahtijeva plaćanje od GE Healthcarea.
56. S gledišta tumačenja članka 160. Provedbene uredbe radi se o razjašnjenju pitanja dostaje li da „treća stranka” korisnik bude ista kao i „osoba povezana s prodavateljem”. Ako je to tako, onda se uvjet prema kojem plaćanje tantijema ili licencijske naknade mora biti „uvjet za prodaju” uvezene robe, predviđen u članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika i članku 157. stavku 2. Provedbene uredbe, može smatrati ispunjenim.
57. S iznimkom tužitelja u glavnom postupku – koji svoje mišljenje uglavnom temelji na njemačkoj verziji članka 160. Provedbene uredbe i u konačnici zastupa mišljenje da se ta odredba može primijeniti samo kad se radi o četveročlanim vezama u kojima „treća stranka” nije kupac, prodavatelj i „osoba koja je povezana s njim” – sudionici koji su predali pisana očitovanja zastupaju mišljenje da ni Carinski zakonik ni Provedbena uredba ne isključuju mogućnost da korisnik plaćanja tantijema ili licencijske naknade i osoba koja je povezana s prodavateljem uvezene robe budu isti subjekt ili osoba.
58. I ja također zastupam to stajalište.
59. Prije svega bih htio naglasiti da sud koji je uputio zahtjev ne postavlja Sudu pitanje o prirodi odnosa ili intenzitetu veze koja mora postojati između prodavatelja i „s njime povezane osobe”. Naime, sud koji je uputio zahtjev polazi od toga da je društvo M povezano s prodavateljem odnosno prodavateljima robe koju je uvezao GE Healthcare jer se kod svih tih tvrtki radi o društvima koja pripadaju koncernu GE i koja neposredno ili posredno kontrolira matična tvrtka tog koncerna.
60. S obzirom na navode suda koji je uputio zahtjev, ta mi se pretpostavka čini točnom. Iz članka 143. stavka 1. točke (f) Provedbene uredbe, koji je mjerodavan za tumačenje odredaba Carinskog zakonika i Provedbene uredbe koje se odnose na carinske vrijednosti robe, proizlazi da se osobe smatraju povezanima ako „su izravno ili neizravno pod nadzorom treće osobe”.
61. Potom, kako to priznaje njemačka vlada, njemačka bi verzija članka 160. Provedbene uredbe mogla poduprijeti tumačenje tužitelja iz glavnog postupka jer se ta odredba u svojem drugom dijelu očito odnosi na osobu koja je treća i u odnosu na prodavatelja i u odnosu na s njim povezanu osobu(18).
62. Međutim, ustaljena sudska praksa nalaže da formulacija upotrijebljena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedina osnova tumačenja te odredbe niti joj se može dati prednost u odnosu na druge jezične verzije. Odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno u odnosu na verzije svih jezika Unije. U slučaju nejednakosti između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, predmetna odredba mora se tumačiti s obzirom na opći sustav i svrhu uredbe koje je dio(19).
63. Ni u jednoj drugoj jezičnoj verziji članka 160. Provedbene uredbe ne spominje se „treća osoba” kojoj se plaćaju tantijeme ili licencijska naknada(20).
64. Međutim, to nije odlučujuće. Obveza kupca da izvrši „plaćanje” (na engleskom jeziku: that payment) očito se odnosi na plaćanje tantijema ili licencijske naknade koje je taj kupac dužan izvršiti prema „trećoj osobi”.
65. Okolnost da se osoba koja je u vezi s prodavateljem ne smatra „trećom osobom” u smislu članka 160. Provedbene uredbe ne znači da plaćanje tantijema ili licencijske naknade ne predstavlja „uvjet za prodaju” uvezene robe u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika.
66. Prema mojem mišljenju, naime, nije toliko važna osoba kojoj se plaćaju tantijeme ili licencijske naknade, već je važnije, kao što je to već i pokazano, hoće li kupac uvezene robe biti u stanju dobiti robu od prodavatelja bez plaćanja tantijema ili licencijske naknade. Drukčije rečeno, ako prodavatelj ili s njim povezana osoba na ovaj ili onaj način zahtijeva plaćanje tantijema ili licencijske naknade, nije odlučujuće radi li se o tročlanoj ili četveročlanoj vezi. U konačnici se radi o tome ima li osoba koja je povezana s prodavateljem pravo prisile ili kontrole kupca i/ili prodavatelja na način da se može osigurati da se roba koja je obilježena robnim žigom koji čini predmet ugovora o licenciji može uvesti samo uz podmirivanje tantijema ili licencijske naknade.
67. Ako je kupac obvezan platiti prodavatelju uvezene robe tantijeme ili licencijske naknade, kriterij „uvjeta za prodaju” u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika sigurno je ispunjen, tako da se ne postavlja pitanje primjene članka 160. Provedbene uredbe. Također se može uzeti da je plaćanje tantijema ili licencijske naknade, u slučaju kada se plaćaju osobi koja je povezana s prodavateljem kako bi on pristao na isporuku robe kupcu, „uvjet za prodaju” te robe.
68. U situaciji iz glavnog postupka, gdje je očito da osoba povezana s prodavateljem zahtijeva plaćanje tantijema ili licencijske naknade za robni žig tvrtkama unutar multinacionalnog koncerna, može se pretpostavljati da će prodavatelj isporučiti kupcu robu obilježenu zaštićenim robnim žigom samo zato što kupac mora platiti osobi povezanoj s prodavateljem tantijeme ili licencijsku naknadu za robni žig.
69. Takvo tumačenje potvrđuje točka 13. Komentara br. 3 Odbora za Carinski zakonik (odjel za carinsku vrijednost) o utjecaju tantijema i licencijske naknade na carinsku vrijednost, prema kojoj prodavatelj robe ili osoba koja je povezana s njime može zahtijevati od kupca plaćanje tantijema ili licencijske naknade kada robu u multinacionalnom koncernu kupuje od jednog člana koncerna, a tantijeme ili licencijske naknade plaćaju se drugom članu istog koncerna.
70. Kako su to istaknule njemačka i talijanska vlada, samo takvo tumačenje osigurava da odnosi između tvrtki kćeri u multinacionalnom koncernu, unutar kojeg tvrtke kćeri u okviru strateškog poslovnog modela podliježu internim uputama holding društva, budu regulirani člankom 32. stavkom 1. točkom (c) Carinskog zakonika.
71. U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev potvrdio je da je davatelj licencije, društvo M, koje je povezano s prodavateljima iz koncerna GE, raspolagao opsežnim pravom nadzora u vezi s GE Healthcareom.
72. Istina je da kupac u situaciji poput one u glavnom postupku može pokrenuti određeno tržišno natjecanje između prodavatelja iz koncerna jer se može obratiti većem broju dobavljača kada želi uvesti robu obilježenu zaštićenim robnim žigom.
73. No, prema članku 159. trećoj alineji Provedbene uredbe, tantijema ili licencijska naknada za pravo uporabe žiga dodaje se stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni samo onda kada „kupac nema mogućnost nabave te robe kod drugih s prodavateljem nepovezanih dobavljača”.
74. Prema mojem mišljenju, taj je uvjet ispunjen i ispravak prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika potrebno je provesti kada se jasno pokaže da su sami dobavljači vezani internim uputama koncerna i da se roba smije prodati kupcu samo ako on plati tantijeme ili licencijske naknade za robne žigove, u što sam osobno uvjeren i što se može pretpostaviti, a što na temelju cijelog spisa mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Naime, ako je ugovor o licenciji sklopljen s drugim društvom koncerna prije prodaje robe obilježene zaštićenim robnim žigom, općenito se može polaziti od toga da su isporučitelji te robe suglasni s prodajom kupcu samo na temelju toga što je on već vezan ugovorom o licenciji.
75. Okolnost koju je iznio tužitelj iz glavnog postupka – prema kojoj visina tantijema ili licencijske naknade u trenutku uvoza robe i nastanka carinskog duga nije bila poznata, s obzirom na to da ovisi o prihodu koji GE Healthcare ostvaruje prodajom robe označene zaštićenim robnim žigom trećim osobama – ne mijenja ništa na tome da se prema ugovoru o licenciji duguju tantijeme ili licencijske naknade. Stoga možemo smatrati da se prodavatelj robe unutar istog koncerna ne bi složio s njezinom isporukom GE Healthcareu u slučaju neplaćanja tantijema ili licencijske naknade.
76. Ako bismo pristali na formalno tumačenje u skladu s tekstom članka 160. Provedbene uredbe koje zastupa tužitelj iz glavnog postupka, samo se tantijeme ili licencijske naknade koje je kupac platio tvrtki koja je u odnosu na koncern treća osoba mogu smatrati „uvjetom za prodaju” robe u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika. Međutim, teško mi je shvatiti zašto taj uvjet ne bi bio ispunjen u jednakim okolnostima samo zato što je plaćanje tantijema ili licencijske naknade uslijedilo unutar istog koncerna.
77. Prema mojem mišljenju, takvo bi se formalno tumačenje članka 160. Provedbene uredbe svelo na to da se članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika oduzme dio njegova korisnog učinka. Takvo bi tumačenje, naime, bez ikakva gospodarskog opravdanja negativno utjecalo na cilj koji ostvaruje spomenuti članak Carinskog zakonika i sve njegove odredbe koje se odnose na carinsku vrijednost robe, a koji se sastoji od toga da osigura da ispravak cijene koja je plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu omogući prikazivanje stvarne vrijednosti robe uzimajući u obzir gospodarsku vrijednost svih elemenata od kojih se ona sastoji.
78. Stoga predlažem da se na treće pitanje odgovori na način da se članak 32. stavak 1. točka (c) Carinskog zakonika i članci 159. i 160. Provedbene uredbe trebaju tumačiti na način da plaćanje tantijema ili licencijske naknade za robne žigove može predstavljati „uvjet za prodaju” uvezene robe kada je unutar istog koncerna poduzeće u čiju se korist plaćaju tantijeme ili licencijske naknade povezano kako s prodavateljem tako i s kupcem robe te kada je kupac obvezan na zahtjev prodavatelja ili s njim povezanog poduzeća platiti tantijeme ili licencijske naknade a da pritom nije u mogućnosti naručiti robu od nekog drugog dobavljača koji nije povezan s prodavateljem. Zadatak je suda koji je uputio zahtjev provjeriti jesu li u glavnom postupku te pretpostavke ispunjene.
D – Četvrto prethodno pitanje – je li ispravak carinske vrijednosti prema članku 32. Carinskog zakonika primjenjiv samo za carinske vrijednosti utvrđene prema članku 29. Carinskog zakonika?
79. Svojim četvrtim pitanjem, koje se postavlja samo u slučaju potvrdnog odgovora na prethodno postavljeno pitanje, sud koji je uputio zahtjev želi znati smije li se ispravak predviđen prema članku 32. stavku 1. točki (c) Carinskog zakonika – koji se prema članku 158. stavku 3. Provedbene uredbe sastoji od podjele na osnovi objektivnih i mjerljivih podataka na tantijeme ili licencijske naknade koje se odnose na uvezenu robu i na tantijeme ili licencijske naknade koje se odnose na usluge koje je pružio GE Healthcare – provesti samo kada se carinska vrijednost može odrediti na temelju transakcijske vrijednosti iz članka 29. Carinskog zakonika, ali ne i kada se carinska vrijednost određuje prema supsidijarnoj metodi iz članka 31. Carinskog zakonika, na koji članak 32. Carinskog zakonika izravno ne upućuje.
80. Samo na temelju zahtjeva za prethodnu odluku teško je razumjeti porijeklo ovog pitanja kao i korisnost odgovora Suda.
81. Informacije korisne za sastavljanje odgovora Suda ipak proizlaze iz spisa i očitovanja sudionika. Tako iz navedenoga proizlazi da je Hauptzollamt Düsseldorf – koji je bio informiran o podjeli prihoda GE Healthcarea na dio koji se odnosi na uvezenu robu obilježenu zaštićenim robnim žigom i na dio koji se odnosi na usluge koje je ta tvrtka pružala – za poreznu godinu 2009. mogao provesti ispravke na temelju članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika (i time povisiti transakcijsku vrijednost koja proizlazi iz članka 29. Carinskog zakonika), koje odgovara samo dijelu prihoda ostvarenog prodajom uvezene robe.
82. Suprotno tomu, Hauptzollamt Düsseldorf očito za nekoliko prethodnih poreznih godina nije dobio dovoljno informacija koje bi mu omogućile takav ispravak transakcijske vrijednosti. Budući da se Hauptzollamt Düsseldorf nije mogao pozvati ni na članak 29. Carinskog zakonika ni na metodu iz članka 30. Carinskog zakonika, očito je primijenio supsidijarnu metodu za određivanje carinske vrijednosti koja je predviđena u članku 31. Carinskog zakonika.
83. Budući da se uvodni dio članka 32. Carinskog zakonika koji se odnosi na ispravke koje treba provesti odnosi isključivo na određivanje „carinske vrijednosti prema članku 29.” Carinskog zakonika, a ne na vrijednost određenu prema članku 31. Carinskog zakonika, sud koji je uputio zahtjev u konačnici želi znati onemogućuje li nemogućnost utvrđivanja transakcijske vrijednosti – zbog odbijanja GE Healthcarea da preda podatke o raspodjeli prihoda za dotične porezne godine – Hauptzollamt Düsseldorf da na temelju podataka kojima raspolaže za poreznu godinu 2009. uveća carinsku vrijednost uvezene robe obilježene zaštićenim robnim žigom.
84. Nakon ovog razjašnjenja, želio bih podsjetiti da je nesporno kako se carinska vrijednost uvezene robe ponajprije mora odrediti na temelju transakcijske vrijednosti prema članku 29. Carinskog zakonika. Ako određivanje vrijednosti na takav način nije moguće, carinska se vrijednost određuje prema odredbama članka 30. Carinskog zakonika. Ako se carinska vrijednost uvezene robe ne može odrediti ni prema posljednjenavedenim odredbama, određuje se prema članku 31. Carinskog zakonika. Te su tri odredbe međusobno u odnosu supsidijarnosti(21).
85. Kao supsidijarna metoda, članak 31. stavak 1. Carinskog zakonika omogućuje određivanje carinske vrijednosti uvezene robe „na temelju podataka dostupnih u Zajednici, koristeći opravdana sredstva u skladu s načelima i općim odredbama”, osobito u skladu s „odredbama iz […] poglavlja [3. Carinskog zakonika o carinskoj vrijednosti robe]”.
86. Ovo upućivanje na odredbe poglavlja 3. Carinskog zakonika znači da se načela i opće odredbe tog poglavlja, u koje se ubraja članak 32. Carinskog zakonika, primjenjuju čak i u slučaju kada se carinska vrijednost određuje prema članku 31. stavku 1. Carinskog zakonika.
87. Radi se, dakle, o tome da se u okviru te odredbe „s primjerenom dozom fleksibilnosti” i uz poštovanje načela za određivanje carinske vrijednosti primijene metode za određivanje te vrijednosti(22).
88. Ovo upućivanje na načela poglavlja 3. Carinskog zakonika znači, s jedne strane, da određivanje carinske vrijednosti isključuje primjenu proizvoljnih i fiktivnih vrijednosti(23), na što, uostalom, upućuje i članak 31. stavak 2. točka (f) Carinskog zakonika.
89. U tom kontekstu, mišljenja sam da je moguće, kao što to smatra i sud koji je uputio zahtjev, analogno primijeniti podjelu predviđenu u članku 158. stavku 3. Provedbene uredbe, prema kojoj, u slučaju kada „se tantijeme ili licencijske naknade odnose djelomično na uvezenu robu, a djelomično na druge sastojke ili dodatne dijelove, koji se robi dodaju nakon uvoza, ili na radnje poslije uvoza ili usluge, odgovarajuća raspodjela provodi se na osnovi objektivnih i mjerljivih podataka”. Kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, njegov je zadatak utvrditi postoje li „objektivni i mjerljivi podaci” koji mogu služiti kao temelj za podjelu analognu onoj predviđenoj u članku 158. stavku 3. Provedbene uredbe.
90. S druge strane, carinska vrijednost koja se mora odrediti prema članku 31. stavku 1. Carinskog zakonika mora istodobno odgovarati načelu prema kojem ta vrijednost mora odražavati stvarnu vrijednost uvezene robe, uzimajući pri tome u obzir sve elemente od kojih se ta roba sastoji i koji imaju gospodarsku vrijednost.
91. U slučaju da poduzeće carinskim tijelima neke države članice ne stavi ili nepotpuno stavi na raspolaganje podatke potrebne za određivanje transakcijske vrijednosti zaštićenog robnog žiga za jednu ili nekoliko poreznih godina, ta tijela imaju pravo pod nadzorom nacionalnih sudova primijeniti metodu prema članku 31. stavku 1. Carinskog zakonika i uzeti u obzir podatke dostupne u Zajednici kojima raspolažu, a osobito one koji se odnose na ostale porezne godine tog poduzeća. Ovi posljednji podaci mogu se smatrati „objektivnim i mjerljivim” u smislu članka 158. stavka 3. Provedbene uredbe i time omogućuju provedbu odgovarajuće raspodjele na koju se odnosi ta odredba. Kao što su to Komisija i njemačka vlada pravilno istaknule, drukčija bi odluka omogućila da gospodarski subjekt stekne neopravdanu prednost time što bi ostvario korist iz svojeg odbijanja davanja svih informacija koje omogućuju odgovarajuće određivanje carinske vrijednosti uvezene robe.
92. Zbog toga predlažem Sudu da presudi da se ispravak iz članka 32. stavka 1. točke (c) Carinskog zakonika i odgovarajuća raspodjela na osnovi objektivnih i mjerljivih podataka predviđena člankom 158. stavkom 3. Provedbene uredbe – između, s jedne strane, tantijema ili licencijskih naknada za žigove koje se odnose na uvezenu robu i, s druge strane, tantijema ili licencijskih naknada koje se odnose na usluge pružene nakon uvoza – mogu provesti u slučaju da se carinska vrijednost robe ne može utvrditi na temelju transakcijske vrijednosti navedene u članku 29. Carinskog zakonika, već se može utvrditi samo na temelju supsidijarne metode iz članka 31. stavka 1. navedenog zakonika.
IV – Zaključak
93. Imajući u vidu sve izneseno, predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku Finanzgerichta Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 32. stavak 1. točku (c) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1791/2006 od 20. studenoga 2006., treba tumačiti na način da ne zahtijeva da iznos tantijema ili licencijske naknade za robne žigove već bude utvrđen u trenutku nastanka carinskog duga kako bi se mogao primijeniti ispravak carinske vrijednosti uvezene robe označene tim žigom predviđen tom odredbom.
2. Članak 32. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 1791/2006, treba tumačiti na način da dopušta da se tantijeme ili licencijske naknade za robne žigove „odnose” na uvezenu robu na kojoj se taj žig nalazi u smislu tog članka i članka 157. stavka 2. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1792/2006 od 23. listopada 2006., iako se one samo djelomično odnose na tu robu.
3. Članak 32. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 1791/2006, i članke 159. i 160. Uredbe br. 2452/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1792/2006, treba tumačiti na način da plaćanje tantijema ili licencijske naknade za robne žigove može predstavljati „uvjet za prodaju” uvezene robe kada je unutar istog koncerna poduzeće u čiju se korist plaćaju tantijeme ili licencijske naknade povezano kako s prodavateljem tako i s kupcem robe te kada je kupac obvezan na zahtjev prodavatelja ili s njim povezanog poduzeća platiti tantijeme ili licencijske naknade a da pritom nije u mogućnosti naručiti robu od nekog drugog dobavljača koji nije povezan s prodavateljem. Zadatak je suda koji je uputio zahtjev provjeriti jesu li u glavnom postupku te pretpostavke ispunjene.
4. Ispravak predviđen u članku 32. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 1791/2006, i odgovarajuća raspodjela na osnovi objektivnih i mjerljivih podataka predviđena člankom 158. stavkom 3. Uredbe br. 2452/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1792/2006 – između, s jedne strane, tantijema ili licencijskih naknada za žigove koje se odnose na uvezenu robu i, s druge strane, tantijema ili licencijskih naknada koje se odnose na usluge pružene nakon uvoza – mogu se provesti u slučaju da se carinska vrijednost robe ne može utvrditi na temelju transakcijske vrijednosti navedene u članku 29. Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 1791/2006, već se može utvrditi samo na temelju supsidijarne metode iz članka 31. stavka 1. navedene Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 1791/2006.