PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)

22. studenoga 2023.(*)

„Ekonomska i valutna unija – Bankovna unija – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Sanacija društva Banco Popular Español – SRB‑ova odluka kojom se odbija isplatiti odšteta dioničarima i vjerovnicima na koje se odnose sanacijske mjere – Pravo na vlasništvo – Pravo na saslušanje – Pravo na djelotvoran pravni lijek – Vrednovanje razlike u postupanju – Neovisnost procjenitelja”

U spojenim predmetima T‑302/20, T‑303/20 i T‑307/20,

Antonio Del Valle Ruíz, sa stalnom adresom u Ciudadu de Méxicu (Meksiko) i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu(1), koje zastupaju B. Fernández García, J. Álvarez González i P. Rubio Escobar, odvjetnici,

tužitelji u predmetu T‑302/20,

kojeg podupire

Aeris Invest Sàrl, sa sjedištem u Luxembourgu (Luksemburg), koje zastupaju R. Vallina Hoset i M. Varela Suárez, odvjetnici,

intervenijent u predmetu T‑302/20,

José María Arias Mosquera, sa stalnom adresom u Madridu (Španjolska) i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu(2), koje zastupaju Fernández García, Álvarez González i Rubio Escobar,

tužitelji u predmetu T‑303/20,

Calatrava Real State 2015, SL, sa sjedištem u Madridu, koji zastupaju Fernández García, Álvarez González i Rubio Escobar,

tužitelji u predmetu T‑307/20,

protiv

Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), koji zastupaju M. Fernández Rupérez, A. Lapresta Bienz, L. Forestier i J. Rius Riu, u svojstvu agenata, uz asistenciju H.-G. Kamanna, F. Louisa, V. Del Pozo Espinosa de los Monterosa i L. Hessea, odvjetnika,

tuženika,

koji podupire

Kraljevina Španjolska, koju zastupa A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

intervenijent u spojenim predmetima T‑302/20, T‑303/20 i T‑307/20,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja, M. van der Woude, predsjednik, G. De Baere (izvjestitelj), G. Steinfatt, K. Kecsmár i S. Kingston, suci,

tajnik: P. Nuñez Ruiz, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 7. rujna 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojim tužbama na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelji Antonio Del Valle Ruíz i 36 drugih fizičkih ili pravnih osoba čija su imena navedena u prilogu, José María Arias Mosquera i 28 drugih fizičkih ili pravnih osoba čija su imena navedena u prilogu te društvo Calatrava Real State 2015, SL, traže poništenje Odluke Jedinstvenog sanacijskog odbora SRB/EES/2020/52 od 17. ožujka 2020. kojom se utvrđuje treba li isplatiti odštetu dioničarima i vjerovnicima na koje se odnose sanacijske mjere provedene u odnosu na društvo Banco Popular Español, SA (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

 Okolnosti spora

2        Tužitelji su fizičke i pravne osobe koje su bile dioničari društva Banco Popular Español (u daljnjem tekstu: društvo Banco Popular) prije donošenja sanacijskog programa za to društvo.

3        Izvršna sjednica SRB‑a donijela je 7. lipnja 2017. Odluku SRB/EES/2017/08 o donošenju sanacijskog programa za društvo Banco Popular (u daljnjem tekstu: sanacijski program) na temelju Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.).

4        SRB je 23. svibnja 2017., prije donošenja sanacijskog programa i nakon postupka javne nabave, u okviru pripreme moguće sanacije društva Banco Popular kao procjenitelja angažirao ured Deloitte Réviseurs d’Entreprises (u daljnjem tekstu: ured procjenitelj). Uredu procjenitelju dodijeljen je poseban ugovor nakon postupka nadmetanja u okviru višestrukog okvirnog ugovora o uslugama koji je SRB potpisao sa šest društava, među kojima i s uredom procjeniteljem. U skladu s posebnim ugovorom, zadaća ureda procjenitelja obuhvaćala je provedbu vrednovanja društva Banco Popular prije moguće sanacije i vrednovanje razlike u postupanju, predviđeno člankom 20. stavcima 16. do 18. Uredbe br. 806/2014 nakon moguće sanacije.

5        SRB je 5. lipnja 2017. donio prvo vrednovanje u skladu s člankom 20. stavkom 5. točkom (a) Uredbe br. 806/2014, a njegova je svrha bila pružanje informacija koje bi omogućile da se utvrdi jesu li ispunjeni uvjeti za pokretanje sanacijskog postupka kako su definirani člankom 18. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014.

6        Ured procjenitelj dostavio je SRB‑u 6. lipnja 2017. drugo vrednovanje (u daljnjem tekstu: vrednovanje 2), sastavljeno u skladu s člankom 20. stavkom 10. Uredbe br. 806/2014. Cilj vrednovanja 2 bio je procijeniti vrijednost imovine i obveza društva Banco Popular, procijeniti način na koji bi se postupalo s dioničarima i vjerovnicima da je nad društvom Banco Popular pokrenut redovni postupak u slučaju nesolventnosti te pružiti informacije na temelju kojih je moguće donijeti odluku o dionicama i vlasničkim instrumentima koje treba prenijeti i koje SRB‑u omogućuju određivanje komercijalnih uvjeta za potrebe instrumenta prodaje poslovanja.

7        SRB je u sanacijskom programu, smatrajući da su ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 18. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, odlučio provesti sanacijski postupak nad društvom Banco Popular. SRB je odlučio otpisati i konvertirati instrumente vlasničkog kapitala društva Banco Popular u skladu s člankom 21. Uredbe br. 806/2014 i primijeniti instrument prodaje poslovanja na temelju članka 24. Uredbe br. 806/2014 prijenosom dionica na kupca.

8        SRB je odlučio poništiti sve dionice društva Banco Popular, konvertirati i otpisati cjelokupnu glavnicu instrumenata dodatnog osnovnog kapitala koje je izdalo društvo Banco Popular i konvertirati cjelokupnu glavnicu instrumenata dopunskog kapitala koje je izdalo društvo Banco Popular u „nove dionice II”. Nakon transparentnog i otvorenog postupka prodaje koji je provelo španjolsko sanacijsko tijelo, Fondo de Reestructuración Ordenada Bancaria (FROB, Fond za uredno restrukturiranje bankarskih institucija, Španjolska), „nove dionice II” prenesene su na društvo Banco Santander SA u zamjenu za plaćanje kupovne cijene od jednog eura. Nakon toga, Društvo Banco Santander postalo je 28. rujna 2018. sveopći pravni sljednik društva Banco Popular u okviru spajanja preuzimanjem.

9        Europska je komisija 7. lipnja 2017. donijela Odluku (EU) 2017/1246 оd 7. lipnja 2017. o potvrđivanju sanacijskog programa za društvo Banco Popular (SL 2017., L 178, str. 15. i ispravak SL 2017., L 320, str. 31.).

10      Ured procjenitelj dostavio je SRB‑u 14. lipnja 2018. vrednovanje razlike u postupanju predviđeno u članku 20. stavcima 16. do 18. Uredbe br. 806/2014, koje je provedeno da bi se procijenilo bi li se s dioničarima i vjerovnicima bolje postupalo da je nad institucijom u sanaciji proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti (u daljnjem tekstu: vrednovanje 3). Ured procjenitelj poslao je SRB‑u 31. srpnja 2018. dopunu tog vrednovanja u kojoj su ispravljene određene formalne greške.

11      Ured procjenitelj procijenio je u vrednovanju 3 način na koji bi se postupalo prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti u trenutku donošenja sanacijskog programa. Tu je procjenu proveo u okviru scenarija likvidacije primjenom Leya 22/2003, Concursal (Zakon 22/2003 o stečaju) od 9. srpnja 2003. (BOE br. 164 od 10. srpnja 2003., str. 26905.).

12      Ured procjenitelj naveo je da je hipotetski scenarij likvidacije pripremljen na temelju financijskih informacija od 6. lipnja 2017. koje nisu bile predmet revizije ili, ako one nisu bile dostupne, na temelju informacija od 31. svibnja 2017. Smatrao je da bi otvaranje redovnog postupka u slučaju nesolventnosti za društvo Banco Popular 7. lipnja 2017. imalo za posljedicu neplaniranu likvidaciju. Kako bi ocijenilo vrijednosti unovčenja imovine, ured procjenitelj uzeo je u obzir tri alternativna vremenska scenarija likvidacije, u trajanju od 18 mjeseci, 3 godine i 7 godina, od kojih svaki obuhvaća bolju i lošiju mogućnost. Zaključio je, da se u svakom od tih slučajeva u odnosu na pogođene dioničare i podređene vjerovnike nije očekivao nikakav povrat u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti i da stoga ne postoji razlika u postupanju u odnosu na postupanje koje je posljedica sanacijske mjere.

13      Dana 6. kolovoza 2018. SRB je na svojoj internetskoj stranici objavio Obavijest od 2. kolovoza 2018. o svojoj preliminarnoj odluci o tome treba li isplatiti odštetu dioničarima i vjerovnicima u odnosu na koje su poduzete sanacijske mjere u vezi s društvom Banco Popular i o pokretanju postupka za ostvarenje prava na saslušanje (SRB/EES/2018/132) (u daljnjem tekstu: preliminarna odluka) kao i verziju vrednovanja 3 koja nije povjerljiva. Objava o Obavijesti SRB‑a objavljena je 7. kolovoza 2018. u Službenom listu Europske unije (SL 2018., C 277 I, str. 1.).

14      SRB je u preliminarnoj odluci zaključio da iz vrednovanja 3 proizlazi da ne postoji razlika između stvarnog postupanja prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima zbog sanacije društva Banco Popular i načina na koji bi se postupilo prema njima da je nad tim društvom proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti na dan sanacije. SRB je preliminarno odlučio da nije dužan isplatiti odštetu pogođenim dioničarima i vjerovnicima, u skladu s člankom 76. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 806/2014.

15      Kako bi mogao donijeti konačnu odluku o tome treba li isplatiti odštetu pogođenim dioničarima i vjerovnicima, SRB ih je pozvao da iskažu svoj interes za ostvarenje prava na saslušanje u pogledu preliminarne odluke u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

16      SRB je naveo da će se postupak u vezi s pravom na saslušanje odvijati u dvjema fazama.

17      U prvoj fazi, fazi prijave, pogođeni dioničari i vjerovnici pozvani su da svoj interes za ostvarenje prava na saslušanje iskažu na online obrascu za prijavu dostupnom do 14. rujna 2018. SRB je potom trebao provjeriti je li svaka stranka koja je iskazala svoj interes imala status pogođenog dioničara ili vjerovnika. Zainteresirani pogođeni dioničari i vjerovnici trebali su dostaviti dokaz o svojem identitetu i dokaz da su 6. lipnja 2017. bili vlasnici jednog ili više instrumenata kapitala društva Banco Popular koji su bili otpisani, konvertirani i preneseni u okviru sanacije.

18      U drugoj fazi, fazi savjetovanja, pogođeni dioničari i vjerovnici koji su u prvoj fazi iskazali svoj interes za ostvarenje prava na saslušanje i čiji je status potvrdio SRB mogli su podnijeti svoja očitovanja o preliminarnoj odluci u čijem se privitku nalazilo vrednovanje 3.

19      SRB je 16. listopada 2018. objavio da će dioničari i vjerovnici koji ispunjavaju uvjete biti pozvani da od 6. studenoga 2018. dostave svoja pisana očitovanja na preliminarnu odluku. SRB je 6. studenoga 2018. dioničarima i vjerovnicima koji ispunjavaju uvjete poslao jedinstvenu osobnu poveznicu kojom se na internetu omogućuje pristup obrascu u okviru kojeg do 26. studenoga 2018. mogu podnijeti očitovanja na preliminarnu odluku i na verziju vrednovanja 3 koja nije povjerljiva.

20      Nakon faze savjetovanja SRB je ispitao relevantna očitovanja pogođenih dioničara i vjerovnika koja se odnose na preliminarnu odluku. Zatražio je od ureda procjenitelja da mu dostavi dokument u kojem se nalazi njegova ocjena relevantnih očitovanja o vrednovanju 3 i da ispita je li vrednovanje 3 s obzirom na ta očitovanja i dalje valjano.

21      Ured procjenitelj dostavio je SRB‑u 18. prosinca 2019. svoju ocjenu naslovljenu „Dokument pojašnjenja o vrednovanju razlike u postupanju” (u daljnjem tekstu: dokument pojašnjenja). U dokumentu pojašnjenja, ured procjenitelj potvrdio je da su i strategija i razni hipotetski scenariji likvidacije detaljno navedeni u vrednovanju 3 kao i primijenjene metodologije i analize u sklopu toga, i dalje valjani.

22      SRB je 17. ožujka 2020. donio pobijanu odluku. Objava o toj odluci objavljena je 20. ožujka 2020. u Službenom listu Europske unije (SL 2020., C 91, str. 2.).

23      SRB je u pobijanoj odluci smatrao da je ured procjenitelj bio neovisan u skladu sa zahtjevima predviđenima u članku 20. stavku 1. Uredbe br. 806/2014 i u poglavlju IV. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2016/1075 оd 23. ožujka 2016. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda kojima se pobliže određuju sadržaj planova oporavka, planova sanacije i planova sanacije grupe, minimalni kriteriji koje nadležno tijelo treba procijeniti u pogledu planova oporavka i planova oporavka grupe, uvjeti za financijsku potporu grupe, zahtjevi za neovisne procjenitelje, ugovorno priznavanje ovlasti otpisa i konverzije, postupci i sadržaj zahtjeva u pogledu obavješćivanja i obavijesti o suspenziji te operativno funkcioniranje sanacijskih kolegija (SL 2016., L 184, str. 1.).

24      U glavi 5. „vrednovanja 3” pobijane odluke, SRB je sažeo sadržaj vrednovanja 3 i smatrao da je ono u skladu s primjenjivim pravnim okvirom te da je dovoljno obrazloženo i potpuno da bi predstavljalo temelj odluke donesene na temelju članka 76. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 806/2014. Smatrao je da su u vrednovanju 3 ocijenjeni potrebni elementi predviđeni člankom 20. stavkom 17. Uredbe br. 806/2014 i Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2018/344 оd 14. studenoga 2017. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda kojima se određuju kriteriji koji se odnose na metodologiju za vrednovanje razlike u postupanju u okviru sanacije (SL 2018., L 67, str. 3.).

25      U glavi 6. pobijane odluke SRB je iznio „očitovanja koja su dostavili pogođeni dioničari i njihovu procjenu”. U glavi 6.1. pobijane odluke koja se odnosi na „ocjenu relevantnosti”, SRB je objasnio da neka od tih očitovanja, koja se nisu odnosila ni na njegovu preliminarnu odluku ni na vrednovanje 3, nisu relevantna jer nisu obuhvaćena postupkom koji se odnosi na pravo na saslušanje. U glavi 6.2. pobijane odluke proveo je „ispitivanje relevantnih očitovanja” koja su dostavili pogođeni dioničari i vjerovnici, a koja se odnose na neovisnost ureda procjenitelja i na sadržaj vrednovanja 3, razvrstana prema tematici.

26      SRB je zaključio da iz vrednovanja 3, u vezi s dokumentom pojašnjenja i zaključcima navedenima u glavi 6.2. pobijane odluke, proizlazi da nije postojala razlika između stvarnog načina na koji se postupalo prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima i načina na koji bi se prema njima postupalo da je na dan sanacije nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti.

27      Slijedom toga, SRB je odlučio:

„Članak 1.

Vrednovanje

Kako bi se utvrdilo treba li isplatiti odštetu dioničarima i vjerovnicima na koje utječu sanacijske mjere povezane s društvom Banco Popular […], vrednovanje razlike u postupanju u okviru sanacije, predviđeno člankom 20. stavkom 16. Uredbe br. 806/2014, utvrđuje se u skladu s Prilogom I. ovoj odluci zajedno s dokumentom pojašnjenja […] iz Priloga II. ovoj odluci.

Članak 2.

Odšteta

Dioničari i vjerovnici na koje utječu sanacijske mjere povezane s društvom Banco Popular […] nemaju pravo na isplatu odštete iz Jedinstvenog fonda za sanaciju na temelju članka 76. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 806/2014.

Članak 3.

Adresat odluke

Ova je odluka upućena FROB‑u, u njegovu svojstvu nacionalnog sanacijskog tijela u smislu članka 3. stavka 1. točke 3. Uredbe br. 806/2014.”

 Zahtjevi stranaka

28      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži SRB‑u i Kraljevini Španjolskoj snošenje troškova.

29      SRB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbe;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

30      U predmetu T‑302/20, intervenijent društvo Aeris Invest Sàrl od Općeg suda zahtijeva da:

–        prihvati tužbu;

–        naloži SRB‑u snošenje troškova.

31      Kraljevina Španjolska od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbe;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

32      U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu pet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 15. stavka 1. točke (g) Uredbe br. 806/2014. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 20. stavka 16. Uredbe br. 806/2014. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi prava na saslušanje utvrđenog u članku 41. stavku 2. Povelje. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi prava na djelotvoran pravni lijek utvrđenog u članku 47. Povelje. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi prava na vlasništvo utvrđenog člankom 17. i člankom 52. stavkom 1. Povelje te člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

33      Najprije valja istaknuti da je sudska praksa ograničila opseg nadzora koji Opći sud izvršava u situacijama u kojima se pobijani akt temelji na ocjeni činjeničnih elemenata iznimno složene znanstvene i tehničke prirode kao i kad je riječ o složenim gospodarskim ocjenama.

34      S jedne strane, što se tiče situacija u kojima tijela Europske unije imaju široku diskrecijsku ovlast, osobito u pogledu ocjene vrlo složenih znanstvenih i tehničkih činjenica, kako bi utvrdila prirodu i opseg mjera koje usvajaju, nadzor suda Unije treba se ograničiti na ispitivanje toga postoji li očita pogreška u ocjeni ili zloporaba prava i jesu li su možda ta tijela očito prekoračila svoje diskrecijske ovlasti. U takvom kontekstu sud Unije doista ne može zamijeniti svojom ocjenom znanstvenih ili tehničkih činjenica ocjenu tijelâ Unije, kojima UFEU isključivo povjerava tu zadaću (vidjeti presude od 21. srpnja 2011., Etimine, C‑15/10, EU:C:2011:504, t. 60. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

35      S druge strane, što se tiče nadzora koji sudovi Unije obavljaju nad složenim ekonomskim ocjenama tijela Unije, on je ograničen, i to na provjeru poštovanja pravila postupka i obrazloženja, materijalne točnosti utvrđenih činjenica, postojanja očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti. Stoga nije na sudu Unije da u okviru tog nadzora ekonomsku ocjenu nadležnog tijela Unije zamijeni svojom (vidjeti presude od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 66. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 106. i navedenu sudsku praksu).

36      Budući da se SRB‑ove odluke kojima se utvrđuje treba li isplatiti odštetu dioničarima i vjerovnicima na koje utječu sanacijske mjere provedene u odnosu na neki subjekt temelje na vrlo složenim ekonomskim i tehničkim ocjenama, valja smatrati da se načela koja proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 35. i 36. ove presude primjenjuju na nadzor koji treba izvršiti sud.

37      Međutim, iako SRB raspolaže diskrecijskom ovlasti u ekonomskim i tehničkim pitanjima, to ne znači da se sud Unije mora suzdržati od nadzora nad SRB‑ovim tumačenjem u pogledu ekonomskih podataka na kojima se temelji njegova odluka. Naime, kao što je to Sud već presudio, čak i kod složenih ocjena sud Unije mora provjeriti ne samo materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata, njihovu pouzdanost i dosljednost, nego mora provjeriti i jesu li ti elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te mogu li se njima poduprijeti zaključci koji su na temelju njih izvedeni (vidjeti presude od 11. studenoga 2021., Autostrada Wielkopolska/Komisija i Poljska, C‑933/19 P, EU:C:2021:905, t. 117. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

38      U tom pogledu, kako bi se utvrdilo da je SRB počinio očitu pogrešku u ocjeni činjenica koja bi mogla opravdati poništenje pobijane odluke, dokazi tužiteljice moraju biti dostatni da ocjenu činjenica u toj odluci liše vjerodostojnosti (vidjeti po analogiji presude od 7. svibnja 2020., BTB Holding Investments i Duferco Participations Holding/Komisija, C‑148/19 P, EU:C:2020:354, t. 72. i od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 109. i navedenu sudsku praksu).

39      Stoga tužbeni razlog koji se temelji na postojanju očite pogreške u ocjeni treba odbiti ako se, usprkos dokazima koje je podnijela tužiteljica, ocjena koja je dovedena u pitanje i dalje može prihvatiti kao točna ili valjana (vidjeti presude od 27. rujna 2018., Spiegel‑Verlag Rudolf Augstein i Sauga/ESB, T‑116/17, neobjavljenu, EU:T:2018:614, t. 39. i navedenu sudsku praksu te od 25. studenoga 2020., BMC/Entreprise commune Clean Sky 2, T‑71/19, neobjavljenu, EU:T:2020:567, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

40      Osim toga, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je, kad institucije raspolažu diskrecijskom ovlašću, poštovanje jamstava dodijeljenih pravnim poretkom Unije u upravnim postupcima još od veće temeljne važnosti. Među tim jamstvima dodijeljenima pravnim poretkom Unije u upravnim postupcima nalazi se, među ostalim, načelo dobre uprave utvrđeno u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje, koje obuhvaća obvezu nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja. Samo na taj način sud Unije može provjeriti jesu li postojale činjenične i pravne okolnosti o kojima ovisi izvršavanje diskrecijske ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. studenoga 1991., Technische Universität München (C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14.).

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 15. stavka 1. točke (g) Uredbe br. 806/2014

41      Tužitelji tvrde da njihovo izvješće stručnjaka koje je priloženo tužbama ukazuje na to da se vrednovanje 3 temelji na netočnim pretpostavkama i da se u njemu koriste kriteriji koji nisu prilagođeni vrednovanju društva Banco Popular. Navode da analiza iz tog izvješća opravdava 19 kritika vrednovanja 3 koje su navedene u tužbama.

42      Tužitelji tvrde da je u izvješću stručnjaka koje je priloženo tužbama, koje se temelji na vlastitom vrednovanju, utvrđeno da je temeljni kapital društva Banco Popular na dan sanacije iznosio oko 5,974 milijardi eura i da bi se s njima stoga bolje postupalo u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti nego u okviru sanacije.

43      SRB ističe da je taj tužbeni razlog nedopušten s obzirom na to da tužitelji upućuju na 19 pogrešaka iz vrednovanja 3, u obliku 19 tvrdnji od samo jedne rečenice, koje predstavljaju vrlo općenite tvrdnje koje same za sebe nisu razumljive i koje je moguće razumjeti samo na temelju izvješća stručnjaka koje je priloženo tužbama. U tužbama nisu navedeni ni argumenti ni činjenice kojima se potkrjepljuju te tvrdnje.

44      Na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 76. točke (d) Poslovnika Općeg suda, svaka tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Taj sadržaj mora biti dovoljno jasan i precizan da bi tuženiku omogućio da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da prema potrebi odluči o tužbi bez dodatnih informacija.

45      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi tužba bila dopuštena, potrebno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz teksta same tužbe. Iako se njezin tekst u pogledu nekih pitanja može potkrijepiti i nadopuniti upućivanjem na određene odlomke dokumenata priloženih tužbi, općenitim upućivanjem na druge dokumente, makar i bili priloženi tužbi, ne može se nadoknaditi nepostojanje bitnih elemenata pravne argumentacije, koje tužba, u skladu s prethodno navedenim odredbama, mora sadržavati. Usto, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge i argumente na kojima može smatrati da se tužba temelji, s obzirom na to da prilozi imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju (vidjeti presude od 3. ožujka 2022., WV/ESVD, C‑162/20 P, EU:C:2022:153, t. 68. i 70. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 299. i navedenu sudsku praksu).

46      Valja istaknuti da tužitelji u prvom tužbenom razlogu, kao što to ističe SRB, samo iznose 19 vrlo općenitih tvrdnji o određenim ocjenama ureda procjenitelja u vrednovanju 3. Prvih šest tvrdnji odnose se na scenarij likvidacije društva Banco Popular a ostale se tiču procjene različitih kategorija imovine, izvršene u vrednovanju 3.

47      Tužitelji samo navode da analiza koja se nalazi u izvješću stručnjaka koje je priloženo tužbama opravdava te tvrdnje. Time na općenit način upućuju na izvješće stručnjaka koje je priloženo tužbama, koje ima 87 stranica i uključuje 76 stranica priloga, ali uopće ne upućuju na dijelove izvješća stručnjaka koji potkrjepljuju svaku od tih 19 tvrdnji.

48      Isto vrijedi i za zaključak tužiteljâ prema kojem iz njihova izvješća stručnjaka proizlazi da bi se prema njima bolje postupalo u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti nego u okviru sanacije.

49      Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 46. ove presude, Opći sud nije dužan u tom izvješću stručnjaka tražiti dokaze koji opravdavaju svaku od tih tvrdnji. Stoga valja istaknuti da način na koji je ovaj tužbeni razlog formuliran Općem sudu ne omogućuje donošenje odluke o tužbi, ako je to slučaj, bez drugih potkrjepljujućih informacija te da bi isključivo dokaznoj i pomoćnoj funkciji priloga bilo protivno to kad bi ih bilo moguće upotrijebiti za detaljno dokazivanje tvrdnje koja je u tužbama bila iznesena na nedovoljno jasan i precizan način. Prema tome, argumentaciju koja na općenit način upućuje na izvješće stručnjaka koje se nalazi u prilogu tužbama valja odbaciti kao nedopuštenu.

50      Iz toga proizlazi da Opći sud na temelju sadržaja tužbi ne može konkretno odrediti argumente za koje bi mogao smatrati da se na njima temelji taj tužbeni razlog.

51      Iz toga slijedi da su tužitelji taj tužbeni razlog samo naveli, a da ga nisu potkrijepili argumentacijom, protivno pravilu predviđenom u članku 76. točki (d) Poslovnika, pa ga treba odbaciti kao nedopuštenog.

52      Osim toga, valja dodati da se ovim zaključkom ne prejudicira dopuštenost izvješća stručnjaka koje je priloženo tužbama ni argumenata koje su tužitelji iznijeli u drugim tužbenim razlozima koji se temelje na tom izvješću i koji su pokrijepljeni u dostatnoj mjeri.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 20. stavka 16. Uredbe br. 806/2014

53      Tužitelji ističu da je SRB povrijedio dva uvjeta previđena člankom 20. stavkom 16. Uredbe br. 806/2014.

54      Članak 20. stavak 16. Uredbe br. 806/2014 glasi:

„Da bi se procijenilo bi li se s dioničarima i vjerovnicima bolje postupalo da je nad institucijom u sanaciji proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti, Odbor osigurava da vrednovanje provodi neovisna osoba iz stavka 1. što je prije moguće nakon primjene sanacijske mjere ili mjera.”

55      U prvome dijelu tužitelji tvrde da u pobijanoj odluci nije utvrđeno bi li se prema bivšim dioničarima društva Banco Popular bolje postupalo u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti, s obzirom na to da je redovni postupak u slučaju nesolventnosti bio izjednačen s likvidacijom. U drugom dijelu tvrde da vrednovanje 3 nije provela neovisna osoba.

 Prvi dio, koji se odnosi na utvrđivanje hipotetskog scenarija

56      Tužitelji osporavaju hipotetski scenarij koji se koristi u vrednovanju 3 da bi se utvrdio način na koji bi se postupalo s pogođenim dioničarima i vjerovnicima da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti, odnosno scenarij likvidacije. Svojim prvim prigovorom tvrde da primjenjivo zakonodavstvo umjesto likvidaciji daje prednost alternativnom rješenju. Drugim podredno istaknutim prigovorom tvrde da španjolsko zakonodavstvo, pod pretpostavkom da je moguće primijeniti scenarij likvidacije, ne propisuje prodaju imovine pojedinačno ili po portfelju.

–       Prvi prigovor, kojim se osporava upotreba scenarija likvidacije

57      Tužitelji, koje podupire društvo Aeris Invest, tvrde da je SRB počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da hipotetsko postupanje u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti podrazumijeva uzimanje u obzir scenarija likvidacije. Smatraju da prema španjolskom zakonodavstvu nagodba predstavlja prioritet u smislu ishoda stečajnog postupka.

58      Tužitelji tvrde da se sklapanje nagodbe u španjolskom zakonodavstvu potiče nizom mjera čiji je cilj namirenje vjerovnika putem sporazuma sadržanog u pravnoj nagodbi. Smatraju da je SRB to zakonodavstvo tumačio na način koji najviše pogoduje njegovim vlastitim interesima jer je vrednovanje društva Banco Popular u scenariju likvidacije nepovoljnije od onoga kakvo bi ono bilo u okviru nagodbe.

59      SRB je u pobijanoj odluci istaknuo da se, u skladu s člankom 15. stavkom 1. točkom (g) Uredbe br. 806/2014, vrednovanjem 3 trebalo utvrditi je li se prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima u okviru sanacije postupalo nepovoljnije nego što bi se s njima postupalo da je društvo Banco Popular bilo „likvidirano prema redovnom postupku u slučaju nesolventnosti”. Istaknuo je, poput ureda procjenitelja u dokumentu pojašnjenja (točka 5.1.5.), da Ley 11/2015 de recuperación y resolución de entidades de crédito y empresas de servicios de inversión (Zakon 11/2015 o oporavku i sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava) od 18. lipnja 2015. (BOE br. 146 od 19. lipnja 2015., str. 50797.), kojim se prenosi Direktiva 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190. i ispravak SL 2015., L 216, str. 9.), posebno predviđa da vrednovanje razlike u postupanju treba provesti uz pretpostavku da je subjekt ušao u postupak likvidacije.

60      Kao prvo, kad je riječ o relevantnim odredbama Uredbe br. 806/2014, valja podsjetiti na to da je svrha vrednovanja predviđenog u članku 20. stavku 16. te uredbe utvrditi bi li se s dioničarima i vjerovnicima bolje postupalo da je nad institucijom u sanaciji proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti.

61      U skladu s člankom 20. stavkom 17. Uredbe br. 806/2014, vrednovanjem iz stavka 16. tog članka utvrđuje se razlika u postupanju između stvarnog postupanja s dioničarima i vjerovnicima pri sanaciji i načina na koji bi se s njima postupalo da je nad subjektom proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti u vrijeme kad je donesena odluka o sanacijskoj mjeri.

62      Cilj je tog vrednovanja provesti načelo prema kojem niti jedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju, a koje je utvrđeno u članku 15. stavku 1. točki (g) Uredbe br. 806/2014, kojim je predviđeno da „niti jedan vjerovnik ne trpi veće gubitke od onih koje bi pretrpio da se subjekt iz članka 2. likvidirao redovnim postupkom u slučaju nesolventnosti u skladu sa zaštitnim mjerama iz članka 29.”.

63      U skladu s tim načelom, u članku 76. stavku 1. točki (e) Uredbe br. 806/2014 navedeno je da se SRB može koristiti sredstvima iz Jedinstvenog fonda za sanaciju „za plaćanje odštete dioničarima ili vjerovnicima ako su nakon procjene u skladu s člankom 20. stavkom 5. pretrpjeli veće gubitke nego što bi ih inače nakon procjene u skladu s člankom 20. stavkom 16. pretrpjeli likvidacijom u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti”.

64      Stoga iz prethodno navedenih odredbi Uredbe br. 806/2014 jasno proizlazi da upućivanje u članku 20. stavcima 16. do 18. Uredbe br. 806/2014 na način na koji bi se postupalo prema dioničarima i vjerovnicima subjekta da je nad njim proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti upućuje na hipotetsko postupanje prema njima u slučaju likvidacije subjekta.

65      Osim toga, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Delegirane uredbe 2018/344, metodologija za provedbu vrednovanja načina na koji bi se postupalo prema dioničarima i vjerovnicima u pogledu kojih su provedene sanacijske mjere da je nad subjektom proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti na dan donošenja odluke o sanaciji, ograničena je na utvrđivanje diskontiranog iznosa očekivanih novčanih tokova u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti. Cilj je čimbenika, navedenih u članku 4. stavcima 4. i 5. Delegirane uredbe 2018/344, a koje treba uzeti u obzir pri procjeni tih novčanih tokova utvrditi vrijednost imovine, ovisno o tome trguje li se njome na aktivnom tržištu ili ne, u okviru hipotetske prodaje. Člankom 4. stavkom 8. Delegirane uredbe 2018/344 također je predviđeno da se hipotetski prihodi utvrđeni vrednovanjem dodjeljuju dioničarima i vjerovnicima u skladu s njihovim redoslijedom prvenstva na temelju primjenjivog prava u području nesolventnosti.

66      Iz toga proizlazi da metodologija za vrednovanje načina na koji bi se prema dioničarima i vjerovnicima postupalo u okviru hipotetskog redovnog postupka u slučaju nesolventnosti, definirana u Delegiranoj uredbi 2018/344, odgovara unovčenju imovine institucije i stoga likvidaciji kako je definirana u članku 3. stavku 1. točki 42. Uredbe br. 806/2014.

67      Kad je riječ o mehanizmu obeštećenja dioničara i vjerovnika subjekta na koji se primjenjuje sanacijska mjera, uspostavljenom Uredbom br. 806/2014, u uvodnoj izjavi 62. te uredbe navedeno je:

„Uplitanje u vlasnička prava ne smije biti nerazmjerno. Kao posljedica toga, pogođeni dioničari i vjerovnici ne bi zbog toga trebali trpjeti gubitke veće od gubitaka koje bi pretrpjeli da je subjekt likvidiran u trenutku donošenja odluke o sanaciji. U slučaju djelomičnog prijenosa imovine institucije u sanaciji na privatnog kupca ili prijelaznu instituciju, preostali dio institucije subjekta u sanaciji treba likvidirati u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti. Da bi se tijekom postupka likvidacije zaštitili postojeći dioničari i vjerovnici subjekta, trebalo bi im osigurati pravo na isplatu potraživanja koja ne bi bila manja od isplate koju bi primili da je subjekt likvidiran u cijelosti u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti.”

68      U skladu s člankom 20. stavkom 18. točkama (a) i (b) Uredbe br. 806/2014, vrednovanjem razlike u postupanju predviđenim u članku 20. stavku 16. te uredbe pretpostavlja se da bi se nad institucijom u sanaciji u odnosu na koji je izvršena sanacijska mjera ili više njih izvršio redovni postupak u slučaju nesolventnosti u vrijeme kad je donesena odluka o sanacijskoj mjeri te da sanacijska mjera ili više njih nisu bile izvršene.

69      Valja podsjetiti i na to da donošenje sanacijske mjere u odnosu na neki subjekt pretpostavlja to da su ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 18. stavku 1. Uredbe br. 806/2014, odnosno da subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti, da ne postoje druge mjere privatnog sektora ili nadzorne mjere koje bi mogle spriječiti njegovu propast u razumnom vremenskom razdoblju i da je sanacijska mjera nužna radi javnog interesa. U skladu s člankom 18. stavkom 5. Uredbe br. 806/2014, smatra se da su sanacijske mjere u javnom interesu ako su potrebne da se postigne jedan ili više ciljeva sanacije i ako su razmjerne njima te ako se likvidacijom subjekta redovnim postupkom u slučaju nesolventnosti ne bi postigli ti ciljevi sanacije u jednakoj mjeri.

70      Stoga sanacijska mjera predstavlja alternativu likvidaciji subjekta kada to zahtijeva javni interes.

71      U skladu s člankom 76. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 806/2014, kojim se provodi načelo iz članka 15. stavka 1. točke (g) te uredbe, dioničarima i vjerovnicima priznaje se pravo, tijekom postupka sanacije, na povrat ili naknadu njihova potraživanja koje nije niže od procjene onoga što bi im bilo vraćeno da su sve institucije ili društva o kojima je riječ bili likvidirani u redovnom postupku zbog nesolventnosti (vidjeti po analogiji presudu od 5. svibnja 2022., Banco Santander (Sanacija banke Banco Popular), C‑410/20, EU:C:2022:351, t. 48.).

72      Iz toga slijedi da se usporedba, kako bi se utvrdila razlika u postupanju, odnosi na stvarno postupanje prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima do kojeg je došlo zbog sanacije i na procjenu njihove situacije u slučaju da sanacijska mjera nije bila donesena, odnosno na slučaj likvidacije subjekta.

73      Kao drugo, kad je riječ o primjenjivom nacionalnom zakonodavstvu, usporedba s načinom na koji bi se postupalo s pogođenim dioničarima i vjerovnicima da je nad institucijom pokrenut redovni postupak u slučaju nesolventnosti upućuje na nacionalni postupak kojem bi bila podvrgnuta institucija da nije bila predmetom sanacijske mjere.

74      U tom pogledu, u članku 4. stavku 3. Delegirane uredbe 2018/344 navedeno je:

„Pri određivanju diskontiranog iznosa očekivanih novčanih tokova u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti procjenitelj uzima u obzir sljedeće:

a)      primjenjivo pravo i praksu u području nesolventnosti u relevantnoj jurisdikciji, koje može utjecati na čimbenike poput očekivanog razdoblja otuđenja ili stopa naplate;

[…]”

75      Stoga društvo Aeris Invest ne može valjano tvrditi da za utvrđivanje hipotetskog scenarija za društvo Banco Popular nije bilo primjenjivo španjolsko pravo.

76      Međutim, kao što to navodi Kraljevina Španjolska, španjolski zakonodavac, kad je uređivao procjenu razlike u postupanju, nije predvidio drugi slučaj osim slučaja likvidacije prema redovnom postupku u slučaju nesolventnosti.

77      U tom pogledu, Real Decreto 1012/2015 por el qu se desarrolla la Ley 11/2015, y por el qu se modifica el Real Decreto 2606/1996, de 20 de diciembre, sobre fondos de garantía depósitos de entidades de crédito (Kraljevska uredba 1012/2015 o provedbi Zakona 11/2015 i izmjeni Kraljevske uredbe 2606/1996 od 20. prosinca 1996. o fondovima za osiguranje depozita kreditnih institucija) od 6. studenoga 2015. (BOE br. 267 od 7. studenoga 2015., str. 105911.), kojim se prenosi Direktiva 2014/59, sadržava posebne odredbe za procjenu razlike u postupanju.

78      Člankom 10. stavkom 2. Kraljevske uredbe 1012/2015 predviđeno je da u okviru vrednovanja treba utvrditi način na koji bi se postupilo prema dioničarima i vjerovnicima da je subjekt nad kojim se provodi sanacija bio podvrgnut postupku likvidacije u trenutku donošenja odluke o sanaciji.

79      U tom pogledu, u članku 10. stavku 3. točki (a) Kraljevske uredbe 1012/2015 navedeno je da procjena polazi od pretpostavke da bi subjekt na koji su primijenjene sanacijske mjere bio likvidiran u okviru postupka u slučaju nesolventnosti u trenutku kad je donesena odluka o sanaciji.

80      Stoga, u okviru ocjene razlike u postupanju nakon sanacije o kojoj je odluku donio FROB, španjolskim pravom predviđeno je da je hipotetski scenarij scenarij likvidacije subjekta uzimanjem u obzir odredbi Zakona 22/2003 koje se odnose na likvidaciju.

81      U tom pogledu, kao što to ističe Kraljevina Španjolska, pojam „likvidacija” iz članaka 148. i 149. Zakona 22/2003 sastoji se od unovčenja imovine i prava poduzetnika u stečaju kako bi se s onime što je dobiveno namirili vjerovnici i odgovara definiciji iz članka 3. stavka 1. točke 42. Uredbe br. 806/2014.

82      Osim toga, članak 100. Zakona 22/2003 o nagodbi nalazi se u glavi V. tog zakona naslovljenoj „Stadiji likvidacije ili nagodbe”. Iz toga proizlazi da je Zakonom 22/2003, koji je opći zakon o stečaju, predviđeno da nagodba s vjerovnicima nakon završetka skupnog stadija stečajnog postupka predstavlja alternativu likvidaciji. U tom pogledu tužitelji priznaju da su, u skladu s odredbama Zakona 22/2003, nagodba i likvidacija dva rješenja koja se međusobno isključuju.

83      Stoga je Kraljevskom uredbom 1012/2015, time što je izričito predviđeno da razliku u postupanju treba ocijeniti uzimanjem u obzir pretpostavke da je subjekt ušao u stadij likvidacije, isključena mogućnost primjene alternativnog rješenja koje se sastoji od nagodbe s vjerovnicima.

84      Iz toga proizlazi, suprotno onomu što tvrde tužitelji, da se primjenjivim odredbama španjolskog zakonodavstva predviđa da se utvrđenje razlike u postupanju mora temeljiti na scenariju likvidacije. Stoga tužitelji i društvo Aeris Invest pogrešno tvrde da je na temelju primjenjivog pravnog okvira bilo moguće predvidjeti hipotetski scenarij kojim se uzima u obzir rješenje koje se sastoji od sklapanja nagodbe s vjerovnicima.

85      Slijedom toga nije relevantna tvrdnja tužiteljâ i društva Aeris Invest prema kojoj bi se u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti u Španjolskoj dala prednost rješenju koje se sastoji od sklapanja nagodbe s vjerovnicima.

86      Iz toga proizlazi da tužitelji i društvo Aeris Invest pogrešno tvrde da je SRB počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da hipotetsko postupanje u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti podrazumijeva uzimanje u obzir scenarija likvidacije.

87      Prvi prigovor stoga treba odbiti.

–       Drugi prigovor, kojim se osporava prodaja imovine pojedinačno ili po portfelju

88      Tužitelji tvrde da je SRB, čak i pod pretpostavkom da je bilo potrebno predvidjeti scenarij likvidacije, povrijedio primjenjivo zakonodavstvo s obzirom na to da primjena postupka likvidacije ne podrazumijeva nužno prodaju imovine pojedinačno ili po portfelju, a to je metodologija koju je ured procjenitelj upotrijebio u vrednovanju 3. Zakon 22/2003 daje prednost očuvanju i nastavku postojanja poduzetnikâ, a time i njihovoj prodaji kao cjeline ili po proizvodnim jedinicama.

89      Tužitelji i društvo Aeris Invest tvrde da je društvo Banco Popular moglo nastaviti sa svojim poslovanjem, imajući u vidu njegovu likvidonosnu poziciju i činjenicu da mu nije bilo oduzeto odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja.

90      Tužitelji upućuju na izvješće stručnjaka koje je priloženo tužbama, u skladu s kojim bi rezultat likvidacije društva Banco Popular prodajom cjelokupne institucije ili po proizvodnim jedinicama doveo do toga da je temeljni kapital tog društva veći od onog navedenog u vrednovanju 3, a iz kojeg proizlazi da bi se prema njima bolje postupalo u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti od načina na koji se prema njima postupalo u okviru sanacije.

91      U ovom slučaju valja podsjetiti na to da bi, u slučaju da nije donesen sanacijski program, alternativa bila likvidacija društva Banco Popular redovnim postupkom u slučaju nesolventnosti (presuda od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 421.).

92      U tom je pogledu SRB u pobijanoj odluci istaknuo da bi, u skladu s vrednovanjem 3, s obzirom na okolnosti ovog slučaja i, osobito, nemogućnost društva Banco Popular da podmiri svoje dugove po dospijeću, otvaranje redovnog postupka u slučaju nesolventnosti na datum sanacije dovelo do likvidacije društva Banco Popular, koja bi podrazumijevala ubrzano unovčavanje imovine, bez obvezne minimalne cijene i plaćanje neto iznosa unovčenja vjerovnicima u skladu s hijerarhijom utvrđenom Zakonom 22/2003.

93      Valja spomenuti i to da su argument tužiteljâ prema kojem hipotetski scenarij u odnosu na sanacijsku mjeru ne podrazumijeva nužno slučaj likvidacije društva Banco Popular, određeni pogođeni dioničari i vjerovnici već istaknuli u okviru postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje.

94      SRB je u pobijanoj odluci istaknuo da su tvrdili da se ili moglo pronaći rješenje proizašlo iz privatnog sektora ili da se hipotetski scenarij trebao temeljiti na prodaji društva Banco Popular kao poduzetnika s trajnim poslovanjem jer je ono na dan donošenja sanacijskog programa još uvijek poslovalo na tržištu. Konkretno, SRB je naveo da su određeni pogođeni dioničari i vjerovnici tvrdili da su vjerovnici mogli sklopiti sporazum (nagodbu) koji bi spriječio likvidaciju društva Banco Popular. Drugi su primijetili da je španjolski postupak u slučaju nesolventnosti predviđao mogućnost unaprijed utvrđene nesolventnosti na temelju koje je održiva imovina subjekta odvojena i prodana kao poduzetnik s trajnim poslovanjem. Tvrdili su da je ured procjenitelj trebao predvidjeti to rješenje prilikom određivanja strategije likvidacije jer bi ono omogućilo bolje očuvanje vrijednosti franšize društva Banco Popular.

95      SRB je istaknuo da je, ne dovodeći u pitanje zahtjeve predviđene Uredbom br. 806/2014 i primjenjivim nacionalnim pravom, ured procjenitelj u dokumentu pojašnjenja objasnio razloge zbog kojih u slučaju društva Banco Popular nije bilo moguće provesti njegovu prodaju kao poduzetnika s trajnim poslovanjem (korištenjem postupka unaprijed utvrđene nesolventnosti ili na drugi način), niti organizirati sklapanje nagodbe. U tom je pogledu, s jedne strane, Ured procjenitelj naveo da, s obzirom na likvidnost društva Banco Popular na dan sanacije i procjenu Europske središnje banke (ESB) o propasti ili vjerojatnoj propasti društva Banco Popular, to društvo ne može nastaviti s radom dok se vode pregovori, što dovodi do znatnog smanjenja vrijednosti. SRB je dodao da dopis glavnog direktora društva Banco Popular od 6. lipnja 2017. potvrđuje zaključak prema kojem društvu Banco Popular njegova likvidnost ne omogućuje nastavak poslovanja. S druge strane, ured procjenitelj smatrao je da bi društvu Banco Popular bilo oduzeto odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja jer su bili ispunjeni uvjeti za njegovo oduzimanje koji su predviđeni španjolskim zakonodavstvom. Naveo je da je odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja nužno za prihvaćanje depozita klijenata, koji su bili ključni za nastavak poslovanja društva Banco Popular ili za njegovu prodaju kao poduzetnika s trajnim poslovanjem.

96      SRB je dodao da je ured procjenitelj u dokumentu pojašnjenja spomenuo da osnivanje „dobre banke” i „loše banke” nije predviđeno Zakonom 22/2003 i da bi, u svakom slučaju, ta provedba zahtijevala vrijeme kojim nije raspolagao.

97      SRB je zaključio da je ured procjenitelj proveo odgovarajuću procjenu u pogledu scenarija likvidacije, koji se koristi u vrednovanju 3.

98      Tužitelji i društvo Aeris Invest tvrde da se hipotetski scenarij likvidacije trebao temeljiti na pretpostavci da je društvo Banco Popular moglo nastaviti sa svojim poslovanjem.

99      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 20. stavcima 17. i 18. Uredbe br. 806/2014, način na koji bi se postupalo prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti treba utvrditi u trenutku donošenja sanacijskog programa.

100    Stoga je hipotetski scenarij likvidacije predviđen u vrednovanju 3 trebalo utvrditi s obzirom na situaciju društva Banco Popular na dan sanacije, odnosno na situaciju da propada ili da je vjerojatno da će propasti.

101    Naime, valja podsjetiti na to da je SRB u sanacijskom programu smatrao da su ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 18. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014 i da ga je Komisija odobrila u Odluci 2017/1246, smatrajući da je sanacijski program u skladu s odredbama Uredbe br. 806/2014. Stoga je na dan donošenja sanacijskog programa, kao prvo, društvo Banco Popular bilo u situaciji da je propadalo ili da je bilo vjerojatno da će propasti, kao drugo, nisu postojale alternativne mjere kojima bi se u razumnom roku moglo spriječiti njegovo propadanje, i, kao treće, sanacijska mjera u obliku instrumenta prodaje poslovanja društva Banco Popular bila je nužna radi javnog interesa.

102    Međutim, valja istaknuti da su argumenti tužiteljâ i društva Aeris Invest, prema kojima je ured procjenitelj trebao predvidjeti scenarij likvidacije uzimanjem u obzir slučaja u kojem bi društvo Banco Popular moglo nastaviti s poslovanjem, u suprotnosti s činjeničnim elementima utvrđenima na dan sanacije i s odlukom da se nad društvom Banco Popular provede sanacijski postupak.

103    Naime, smatrati da je društvo Banco Popular moglo nastaviti s poslovanjem na dan sanacije imalo bi za posljedicu to da bi se dovela u pitanje činjenica da su na dan donošenja sanacijskog programa bili ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 18. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014 što bi dakle dovelo do osporavanja njegove zakonitosti. Međutim, dovoljno je istaknuti da ova tužba nije podnesena protiv sanacijskog programa.

104    Iz toga slijedi da tužitelji ne mogu valjano tvrditi da je SRB počinio očitu pogrešku time što je odobrio ocjenu ureda procjenitelja prema kojoj na dan sanacije, s obzirom na to da društvo Banco Popular nije moglo nastaviti s poslovanjem, nije bio moguć hipotetski scenarij uz pretpostavku poduzetnika koji trajno posluje.

105    U svakom slučaju, ne mogu se prihvatiti argumenti tužiteljâ i društva Aeris Invest kojima žele dokazati da je društvo Banco Popular na dan sanacije moglo nastaviti s poslovanjem, uzimajući u obzir njegovu likvidonosnu poziciju i činjenicu da mu nije bilo oduzeto odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja.

106    Kao prvo, tužitelji i društvo Aeris Invest tvrde da je Banco Popular mogao nastaviti s poslovanjem s obzirom na njegovu likvidonosnu poziciju.

107    U tom pogledu, kao prvo, društvo Aeris Invest tvrdi da je SRB povrijedio svoju obvezu ispitivanja dostupnih informacija o hitnoj likvidnosnoj pomoći koju je odobrio ESB i na temelju koje bi društvo Banco Popular raspolagalo dostatnim novčanim sredstvima.

108    Valja podsjetiti na to da se vrednovanjem 3, u skladu s člankom 20. stavkom 18. Uredbe br. 806/2014, kako bi se utvrdio hipotetski scenarij, pretpostavlja da bi se nad društvom Banco Popular proveo redovni postupak u slučaju nesolventnosti u trenutku donošenja sanacijskog programa i da sanacijska mjera nije bila izvršena te da zanemaruje svako pružanje izvanredne javne financijske potpore.

109    Međutim, dovoljno je utvrditi da na dan donošenja sanacijskog programa Banka Španjolske društvu Banco Popular nije dodijelila hitnu likvidnosnu pomoć koju spominje društvo Aeris Invest, a koju je odobrio ESB. Stoga se ta hitna likvidnosna pomoć nije mogla uzeti u obzir u vrednovanju 3 u cilju procjene situacije društva Banco Popular u slučaju da je nad tim društvom tog istog dana proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti.

110    Kao drugo, tužitelji i društvo Aeris Invest smatraju da se SRB, kako bi zaključio da Banco Popular nije mogao nastaviti s poslovanjem, pogrešno oslonio na ESB‑ovu procjenu o propasti ili vjerojatnosti da će propasti društvo Banco Popular jer ta procjena nema obvezujuće učinke i jer u njoj nije bilo predviđeno da Banco Popular treba prestati s obavljanjem svoje djelatnosti.

111    Valja podsjetiti na to da je ESB 6. lipnja 2017., odnosno dan prije donošenja sanacijskog programa, donio svoju procjenu o propasti društva Banco Popular ili vjerojatnosti da će propasti. U toj je procjeni ESB smatrao, uzimajući u obzir osobito prekomjerne odljeve depozita, brzinu kojom je banka izgubila likvidnost i njezinu nesposobnost da ostvari likvidnost na drugi način, da postoje objektivni elementi koji upućuju na to da Banco Popular u bliskoj budućnosti vjerojatno neće moći podmiriti svoje dugove ili druge obveze po njihovu dospijeću. ESB je zaključio da smatra da Banco Popular propada odnosno da je u svakom slučaju vjerojatno da će propasti u bliskoj budućnosti, u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (a) i člankom 18. stavkom 4. točkom (c) Uredbe br. 806/2014.

112    Dovoljno je istaknuti da je ESB‑ovo utvrđenje da Banco Popular propada ili je vjerojatno da će propasti činjenični element koji su ured procjenitelj i SRB mogli uzeti u obzir radi ocjene situacije društva Banco Popular na dan sanacije. Usto, kao što je to ured procjenitelj naveo u vrednovanju 3, to je utvrđenje, osim toga, potvrdio upravni odbor društva Banco Popular koji je 6. lipnja 2017. ESB obavijestio da je došao do zaključka da je vjerojatno da će banka propasti.

113    Naposljetku, ni ured procjenitelj ni SRB nisu tvrdili da je ESB‑ova procjena obvezivala društvo Banco Popular na to da prestane sa svojom djelatnošću.

114    Kao treće, društvo Aeris Invest tvrdi da kriza društva Banco Popular s likvidnošću nije bila takva da bi dovela do likvidacije jer nije otvoren nijedan istražni spis zbog nepoštovanja bonitetnih zahtjeva.

115    U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je SRB u sanacijskom programu utvrdio da je 12. svibnja 2017. zahtjev za likvidnosnu pokrivenost (Liquidity Coverage Requirement, LCR) društva Banco Popular pao ispod minimalnog praga od 80 % utvrđenog člankom 460. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 13., str. 3. i ispravak SL 2017., L 20, str. 2.). Međutim, društvo Aeris Invest ne osporava tu činjenicu.

116    S druge strane, da bi se utvrdilo da društvo Banco Popular, s obzirom na njegovu likvidonosnu poziciju i činjenicu da nije mogao podmiriti svoje dugove po njihovu dospijeću, na dan sanacije više nije mogao nastaviti s poslovanjem, nije potrebno da nacionalna tijela donesu konkretne mjere zbog nepoštovanja zahtjevâ za likvidnosnu pokrivenost.

117    Taj je argument stoga bespredmetan.

118    Kao drugo, tužitelji i društvo Aeris Invest tvrde da društvu Banco Popular nije bilo oduzeto odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja.

119    U tom pogledu, valja istaknuti da je ured procjenitelj u vrednovanju 3 i dokumentu pojašnjenja naveo da je odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja društva Banco Popular opozvano u skladu s člankom 8. Leya 10/2014 de ordenación, supervisión y solvencia de entidades de crédito (Zakon 10/2014 o organizaciji, nadzoru i solventnosti kreditnih institucija) od 26. lipnja 2014. (BOE br. 156 od 27. lipnja 2014., str. 49412.). Tom je odredbom osobito predviđena, među slučajevima u kojima je moguće oduzeti odobrenje dodijeljeno kreditnoj instituciji, kao prvo, činjenica da ta institucija ugrožava sposobnost vraćanja sredstava koja su joj povjerili deponenti ili da ne daje jamstvo da će moći ispuniti svoje obveze prema vjerovnicima, i kao drugo, činjenica da je donesena sudska odluka o otvaranju faze likvidacije postupka u slučaju nesolventnosti. Ured procjenitelj naveo je da bi, čak i u malo vjerojatnom slučaju da Banka Španjolske ne bi poduzela nijednu mjeru u cilju oduzimanja odobrenja društva Banco Popular za obavljanje bankarskog poslovanja, opasnost od povlačenja depozita i SRB‑ova odluka da neće primijeniti svoje sanacijske ovlasti obvezale njegove direktore na podnošenje zahtjeva za likvidaciju koji bi doveo do tog oduzimanja.

120    Dovoljno je podsjetiti na to da su na dan sanacije i ESB i upravni odbor društva Banco Popular smatrali da to društvo propada ili da je vjerojatno da će propasti, što je, u skladu s člankom 18. stavkom 4. točkom (c) Uredbe br. 806/2014, podrazumijevalo to da društvo Banco Popular nije moglo podmiriti svoje dugove ili ispuniti druge obveze po njihovu dospijeću odnosno da postoje objektivni elementi na temelju kojih je moguće zaključiti da će se to dogoditi u bliskoj budućnosti.

121    Tužitelji samo tvrde da je društvo Banco Popular, s obzirom na svoju situaciju moglo osigurati plaćanje svojih dugova, a da pritom ne podnose nijedan dokaz u prilog toj tvrdnji. Usto, zbog razloga navedenih u točki 110. ove presude, društvo Aeris Invest ne može se osloniti na hitnu likvidnosnu pomoć koju je odobrio ESB, kako bi tvrdio da je Banco Popular mogao ispuniti svoje obveze.

122    Iz toga proizlazi da tužitelji i društvo Aeris Invest ne mogu valjano tvrditi da situacija društva Banco Popular na dan sanacije nije odgovarala prvom slučaju predviđenom člankom 8. Zakona 10/2014, koji se spominje u točki 120. ove presude, i da je SRB počinio očitu pogrešku kad je smatrao da bi odobrenje za obavljanje bankarskog poslovanja društva Banco Popular bilo oduzeto.

123    Stoga valja također odbiti kao bespredmetan argument društva Aeris Invest prema kojem situacija društva Banco Popular, s obzirom na to da nije ušlo u fazu likvidacije na temelju španjolskog prava, nije odgovarala drugom slučaju predviđenom člankom 8. Zakona 10/2014 o otvaranju faze likvidacije.

124    Iz toga slijedi da tužitelji ne mogu tvrditi da je ured procjenitelj trebao provesti vrednovanje društva Banco Popular predviđajući prodaju institucije u cijelosti ili po proizvodnim jedinicama, koja podrazumijeva nastavak poslovanja društva.

125    Tužitelji stoga nisu dokazali da je ured procjenitelj počinio pogrešku time što je upotrijebio metodologiju utemeljenu na scenariju likvidacije i prodaji imovine pojedinačno ili po portfelju.

126    Osim toga, tužitelji tvrde da je strategija „dobre banke/loše banke” bila odobrena primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom i da je, prema izvješću stručnjaka koje je priloženo tužbama, bila riječ o najboljoj strategiji za primjenu načela prema kojem niti jedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju. Navode da je njihov stručnjak u tom izvješću predvidio likvidaciju banke po proizvodnim jedinicama, prema scenariju sličnom razdvajanju imovine osnivanjem dvaju novih društava, društva na koje se prenosi glavna djelatnost s odobrenjem za obavljanje bankarskog poslovanja i društva za upravljanje imovinom na koje se prenosi neprihodonosna imovina. Likvidacija društva po proizvodnim jedinicama podrazumijevala bi njezino provođenje kao nad poduzećem koje trajno posluje, uz prijenos odobrenja za obavljanje bankarskog poslovanja koje, prema izvješću stručnjaka, ne bi trebalo biti oduzeto te bi omogućila kraće razdoblje likvidacije i stoga smanjenje troškova.

127    Dovoljno je utvrditi da taj argument kao i izvješće stručnjaka koje je priloženo tužbama, u dijelu u kojem sadržava vrednovanje društva Banco Popular kao poduzetnika koji trajno posluje, nije relevantan jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci da je Banco Popular mogao nastaviti sa svojim poslovanjem.

128    U svakom slučaju, okolnost da rezultat procjene vrijednosti imovine društva Banco Popular u slučaju hipotetskog redovnog postupka u slučaju nesolventnosti iz izvješća stručnjaka tužiteljâ nije u skladu s procjenama iz vrednovanja 3, osim u slučaju u kojem tužitelji tvrde da su te procjene nevjerodostojne, proizlazi iz osporavanja koje nadilazi ograničeni nadzor Općeg suda predviđen sudskom praksom navedenom u točkama 35. i 36. ove presude (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 25. studenoga 2020., BMC/zajedničko poduzeće Clean Sky 2, T‑71/19, neobjavljenu, EU:T:2020:567, t. 78.).

129    Naime, izvješćem stručnjaka koje je priloženo tužbama, u dijelu u kojem sadržava vrednovanje društva Banco Popular koje se temelji na pretpostavci poduzetnika koji trajno posluje, različitoj od one utvrđene u vrednovanju 3, ne mogu se učiniti nevjerodostojnima pretpostavke koje je u njemu iznio ured procjenitelj.

130    Iz toga slijedi da drugi prigovor treba odbiti, a time i prvi dio.

 Drugi dio, koji se odnosi na neovisnost ureda procjenitelja

131    Tužitelji u tužbama tvrde da je SRB povrijedio članak 20. stavak 16. Uredbe br. 806/2014 jer nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o neovisnosti ureda procjenitelja. Tvrde da je, s obzirom na to da je ured procjenitelj bio zadužen za provedbu vrednovanja 2, opravdano sumnjati da je u vrednovanju 3 mogao odstupiti od kriterija i zaključaka iz vrednovanja 2 koji se odnose na analizu razlike u postupanju. Ističu da velik dio vrednovanja 3 slijedi vrednovanje 2.

132    Tužitelji su tijekom rasprave, odgovarajući na pitanja Općeg suda, pojasnili opseg svoje argumentacije. Tužitelji su priznali da se vrednovanje 3 i simulacija scenarija likvidacije iz vrednovanja 2 temelje na različitim podacima, ali su istaknuli da je zaključak do kojeg je došao ured procjenitelj bio isti, a to je da pogođeni dioničari i vjerovnici nemaju pravo na odštetu. Naveli su da je ured procjenitelj u vrednovanju 3 koristio istu metodologiju kao i u drugom dijelu vrednovanja 2 koje sadržava simulaciju scenarija likvidacije, odnosno da je proveo vrednovanje imovine po portfeljima, a ne kao za društvo koje trajno posluje. Smatrali su da bi vrijednost društva Banco Popular bila izuzetno visoka da je bio vrednovan kao poduzetnik koji nastavlja s poslovanjem.

133    Stoga iz objašnjenja koja su tužitelji dali na raspravi proizlazi da tvrde da je moguće sumnjati u neovisnost ureda procjenitelja jer je taj ured u vrednovanju 3 imovinu društva Banco Popular procijenio prema istoj metodi kao što je ona upotrijebljena u simulaciji scenarija likvidacije iz vrednovanja 2, odnosno prema hipotetskom scenariju likvidacije.

134    Međutim, iz analize prvog dijela proizlazi da se procjena načina na koji bi se postupalo s pogođenim dioničarima i vjerovnicima da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti, s obzirom na primjenjive odredbe i situaciju društva Banco Popular na dan sanacije, mogla provesti samo prema scenariju likvidacije i da nije bilo moguće vrednovanje kao poduzetnika koji trajno posluje.

135    Iz toga proizlazi da bi i svaki drugi procjenitelj kojeg bi SRB imenovao za provedbu vrednovanja 3 mogao upotrijebiti samo tu istu metodu.

136    Stoga tužitelji ne mogu valjano tvrditi da se na temelju činjenice da je ured procjenitelj upotrijebio istu metodu u vrednovanjima 2 i 3 – i to vrednovanje društva Banco Popular prema hipotetskom scenariju likvidacije – može utvrditi da taj ured nije bio neovisan.

137    Stoga drugi dio treba odbiti, a time i drugi tužbeni razlog.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje utvrđenog u članku 41. stavku 2. Povelje

138    Tužitelji tvrde da je SRB, iako je pogođenim dioničarima i vjerovnicima stvarno omogućio iznošenje očitovanja prije donošenja pobijane odluke, ograničio njihovo pravo na saslušanje time što je propisao da je potrebno upotrijebiti obrazac koji sadržava sedam restriktivnih pitanja s ograničenim prostorom u koji je moguće unijeti odgovor. Tvrde da je SRB samo naizgled poštovao svoju obvezu saslušanja pogođenih dioničara i vjerovnika prije donošenja pobijane odluke jer ih je činjenica da su morali odgovoriti na pitanja iz obrasca koji je pripremio SRB i koji je prilagođen njegovim interesima spriječila u učinkovitom ostvarenju prava na saslušanje.

139    Smatraju da se na temelju obrasca koji je sastavio SRB nisu mogla obraditi brojna pitanja i da činjenica da su sva dodatna očitovanja u vezi s preliminarnom odlukom mogli iznijeti u najviše 5000 znakova ne omogućuje kritičku analizu vrednovanja 3 i preliminarne odluke, tim više što nije bilo moguće priložiti dokumente.

140    Valja podsjetiti na to da se člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje predviđa da pravo na dobru upravu uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.

141    Pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese. Usto, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravo na saslušanje slijedi dvostruki cilj. S jedne strane, služi proučavanju spisa i utvrđivanju činjenica što je preciznije i točnije moguće i, s druge strane, omogućava osiguranje djelotvorne zaštite dotične osobe. Pravo na saslušanje odnosi se konkretno na jamstvo da se svaka odluka kojom se negativno utječe donosi uz puno poznavanje slučaja i njegov je cilj osobito omogućiti nadležnom tijelu da ispravi pogrešku ili dotičnoj osobi da iznese informacije koje se odnose na njezinu osobnu situaciju, koje idu za tim u smislu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (vidjeti presude od 21. listopada 2021., Parlament/UZ, C‑894/19 P, EU:C:2021:863, t. 89. i 90. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 325. i navedenu sudsku praksu).

142    Kao što to proizlazi iz samog njezina teksta, ta odredba ima opću primjenu. Iz toga slijedi da se pravo na saslušanje mora poštovati u svakom postupku koji može rezultirati aktom kojim je osoba oštećena, pa i onda kad mjerodavni propis izričito ne predviđa takvu formalnost (vidjeti presude od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 67. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 326. i navedenu sudsku praksu).

143    Imajući u vidu njegov karakter temeljnog i općeg načela prava Unije, primjena načela prava na obranu, koja uključuju pravo na saslušanje, ne može biti isključena ni ograničena odredbom pravnog propisa i njegovo poštovanje mora stoga biti osigurano, kako u slučaju potpunog nepostojanja posebnog pravnog propisa tako i u slučaju kad postoji pravni propis koji o navedenom načelu ne vodi računa (vidjeti presudu od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 327. i navedenu sudsku praksu).

144    Najprije valja istaknuti da se Uredbom br. 806/2014 ne predviđa poseban postupak čiji je cilj da se dioničari i vjerovnici na koje se odnosi sanacijska mjera saslušaju prije donošenja odluke o tome hoće li im se isplatiti odšteta u skladu s člankom 76. stavkom 1. točkom (e) te uredbe.

145    Naime, SRB je u ovom slučaju organizirao postupak koji se odnosi na pravo na saslušanje, u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, otvoren svim dioničarima i vjerovnicima na koje utječe sanacija društva Banco Popular kako bi im se omogućilo podnošenje očitovanja na vrednovanje 3 i preliminarnu odluku prije donošenja pobijane odluke.

146    U tom pogledu, iako, kao što je to navedeno u točki 144. ove presude, poštovanje prava na saslušanje treba osigurati čak i ako ne postoji propis kojim se izričito predviđa ostvarivanje tog prava, ostaje činjenica da se ni Uredbom br. 806/2014 ni člankom 41. Povelje ne predviđa poseban postupak za provedbu prava na saslušanje. SRB je stoga raspolagao marginom prosudbe radi organizacije postupka koji je smatrao primjerenim da bi se pogođenim dioničarima i vjerovnicima omogućilo ostvarivanje njihova prava na saslušanje, pod uvjetom da oni svoje pravo mogu ostvarivati učinkovito i smisleno.

147    Stoga, u nedostatku posebnih odredbi o postupku koji se odnosi na pravo na saslušanje, SRB‑ov odabir da upotrijebi obrazac za prikupljanje očitovanja pogođenih dioničara i vjerovnika bio je obuhvaćen njegovom marginom prosudbe u pogledu organizacije tog postupka.

148    Tužitelji ne osporavaju da je cilj tog postupka bio da se pogođenim dioničarima i vjerovnicima zajamči ostvarenje prava na saslušanje prije donošenja pobijane odluke. Oni ne dovode u pitanje odabir da se kao metoda savjetovanja upotrijebi obrazac. Kao što to proizlazi iz točaka 17. i 100. tužbe u predmetu T‑302/20 i točaka 18. i 101. tužbi u predmetima T‑303/20 i T‑307/20, oni SRB‑u prigovaraju da je ograničio ostvarivanje njihova prava na saslušanje jer su tim obrascem ograničeni sadržaj i duljina očitovanja koja je bilo moguće podnijeti na vrednovanje 3 i preliminarnu odluku i jer zbog toga nisu imali „potpunu slobodu” u ostvarivanju tog prava.

149    Međutim, ostvarivanje prava na saslušanje može biti ograničeno u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, u skladu s kojim:

„Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.”

150    U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da temeljna prava, kao što je to poštovanje pravâ obrane, uključujući i pravo na saslušanje, nisu apsolutna prava, već se mogu ograničiti, pod uvjetom da ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima u općem interesu koji se žele postići predmetnom mjerom i da u odnosu na postavljeni cilj ne predstavljaju neproporcionalan i neprihvatljiv zahvat kojim se krši sama bit tako zajamčenih prava (vidjeti presude od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera koji se primjenjuje na suce), C‑791/19 P, EU:C:2021:596, t. 207. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 337. i navedenu sudsku praksu).

151    Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, povreda prava na obranu, a posebice prava na saslušanje, izaziva poništenje odluke donesene na kraju konkretnog upravnog postupka samo ako bi navedeni postupak bez te počinjene nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (vidjeti presude od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 105. i navedenu sudsku praksu te od 16. lipnja 2021., CE/Odbor regija, T‑355/19, EU:T:2021:369, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

152    Dakako, od tužitelja se ne može zahtijevati da dokaže da bi predmetna odluka bila drugačija, nego samo da dokaže da se takva mogućnost ne može u cijelosti isključiti jer bi se ta stranka mogla bolje braniti da nije bilo postupovne nepravilnosti (vidjeti presudu od 4. svibnja 2022., CRIA i CCCMC/Komisija, T‑30/19 i T‑72/19, EU:T:2022:266, t. 242. i navedenu sudsku praksu).

153    Međutim, postojanje nepravilnosti koja se odnosi na prava obrane može dovesti do poništenja pobijanog akta samo ako postoji mogućnost da bi upravni postupak zbog te nepravilnosti imao drukčiji ishod i tako konkretno utjecao na tužiteljeva prava obrane (vidjeti presude od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 79. i navedenu sudsku praksu te od 4. svibnja 2022., CRIA i CCCMC/Komisija, T‑30/19 i T‑72/19, EU:T:2022:266, t. 243. i navedenu sudsku praksu).

154    U okviru postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje, opisanog u točkama 16. do 21. ove presude, pogođeni dioničari i vjerovnici koji su ispunjavali kriterije iz faze prijave bili su pozvani da ispune obrazac dostupan na SRB‑ovoj internetskoj stranici, u kojem se nalazilo devet općenitih pitanja, i to sedam glavnih pitanja, od kojih je jedno bilo podijeljeno na tri potpitanja, što im je omogućilo podnošenje očitovanja na preliminarnu odluku kao i na verziju vrednovanja 3 koja nije povjerljiva. Konkretno, posljednje pitanje bilo je otvoreno pitanje u okviru kojeg su mogli podnijeti očitovanja o svim pitanjima koja se odnose na preliminarnu odluku koja nisu bila navedena u obrascu.

155    Kao prvo, tužitelji i društvo Aeris Invest prigovaraju SRB‑u da nije ispitao određena očitovanja zbog toga što „nisu obuhvaćena postupkom”.

156    U tom je pogledu SRB u glavi 6.1. pobijane odluke koja se odnosi na „ocjenu relevantnosti” naveo da je, s obzirom na to da su pogođeni dioničari i vjerovnici iznijeli određeni broj elemenata koji nisu bili u vezi s preliminarnom odlukom ili njezinim obrazloženjem iz vrednovanja 3, najprije ispitao relevantnost tih očitovanja. Smatrao je da takva očitovanja ne mogu utjecati na pitanje bi li se s pogođenim dioničarima i vjerovnicima bolje postupalo da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti, da ne spadaju u okvir postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje i da ih ne treba uzeti u obzir.

157    SRB je tako naveo očitovanja koja je smatrao nerelevantnima, među kojima se nalaze i ona koja se odnose na situaciju društva Banco Popular prije donošenja sanacijskog programa i na činjenicu da ono nije ispunilo uvjete za sanaciju, očitovanja koja se odnose na druge elemente sanacijskog programa i na vrednovanje 2, ona koja se odnose na nedostatak informacija o sanacijskom programu i ESB‑ovoj procjeni o propadanju društva Banco Popular ili vjerojatnosti da će ono propasti te ona koja se odnose na provedbu postupka o pravu na saslušanje, a osobito na značajke obrasca.

158    Iz toga proizlazi da je SRB, suprotno onomu što tvrde tužitelji i društvo Aeris Invest, ispitao sva primljena očitovanja i da je u pobijanoj odluci objasnio zbog čega neka od tih očitovanja nisu bila relevantna za donošenje pobijane odluke.

159    Međutim, valja utvrditi da ni tužitelji ni društvo Aeris Invest ne navode koja očitovanja, od onih koja je SRB odbio kao nerelevantne, trebalo ispitati. Oni ne objašnjavaju u kojoj su mjeri ta očitovanja, s obzirom na to da se nisu odnosila ni na vrednovanje 3, ni na preliminarnu odluku, mogla utjecati na sadržaj pobijane odluke.

160    U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da je svrha postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje prikupljanje očitovanja na preliminarnu odluku i vrednovanje 3 kako bi se SRB‑u omogućilo donošenje odluke o eventualnoj isplati odštete pogođenim dioničarima i vjerovnicima. U skladu s člankom 20. stavkom 17. Uredbe br. 806/2014, na koji se podsjeća u točki 62. ove presude, ta se odluka temelji na usporedbi stvarnog postupanja prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima zbog sanacije i načina na koji bi se prema njima postupilo u okviru hipotetske likvidacije društva Banco Popular na dan sanacije.

161    Kao što to proizlazi iz točaka 100. do 104. ove presude, situacija društva Banco Popular na dan sanacije činjenični je element koji se ne može dovesti u pitanje u fazi utvrđivanja prava na eventualnu odštetu na temelju članka 76. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 806/2014. Stoga očitovanja koja se odnose na situaciju društva Banco Popular prije sanacije nisu bila relevantna za donošenje pobijane odluke.

162    SRB‑u se stoga ne može prigovoriti da je povrijedio pravo tužiteljâ na saslušanje zbog toga što je zanemario nerelevantna očitovanja.

163    Kao drugo, tužitelji tvrde da se u okviru obrasca koji je sastavio SRB nije moglo obraditi brojne teme, kao što su metodološki pristup, neovisnost procjenitelja, pretpostavke koje je iznio ured procjenitelj, makroekonomski kontekst, utjecaj likvidacije društva Banco Popular na druga društva grupe i doseg rezervacija radi pravnih rizika.

164    Međutim, s jedne strane, valja utvrditi da su teme koje spominju tužitelji obuhvaćene pitanjima iz obrasca. Naime, pitanje br. 1 upućivalo je na točke preliminarne odluke koje se odnose na metodologiju upotrijebljenu u vrednovanju 3; pitanje br. 3 upućivalo je na točku 3.2. preliminarne odluke o angažmanu ureda procjenitelja, a osobito o njegovoj neovisnosti; pitanje br. 4 odnosilo se izričito na pretpostavke koje je postavio ured procjenitelj; pitanje br. 6 odnosilo se na rezervacije radi pravnih rizika. Pitanje br. 7 bilo je otvoreno pitanje u okviru kojeg je tužiteljima bilo omogućeno postaviti pitanje makroekonomskog konteksta i utjecaja likvidacije društva Banco Popular na druga društva grupe.

165    S druge strane, iz pobijane odluke i dokumenta pojašnjenja proizlazi da su SRB i ured procjenitelj analizirali očitovanja pogođenih dioničara i vjerovnika koja se odnose na teme koje spominju tužitelji. Oni stoga ne mogu tvrditi da im obrazac nije omogućio postavljanje tih pitanja.

166    U tom pogledu, što se tiče dokumenta pojašnjenja, u točki 5.1. daje se odgovor na očitovanja o metodologiji koju je upotrijebio ured procjenitelj, a osobito na ona koja se odnose na pretpostavke utvrđene u vrednovanju 3, u točki 5.2. daje se odgovor na očitovanja o makroekonomskom kontekstu, točka 5.3. odgovara na očitovanja o strategiji hipotetske likvidacije upotrijebljenoj u vrednovanju 3, a osobito u pogledu različitih utvrđenih hipotetskih scenarija, u točki 5.11. daje se odgovor na očitovanja o rezervacijama radi pravnih rizika, a točka 5.3.4. odgovara na očitovanja o utjecaju likvidacije društva Banco Popular na njegova društva kćeri. Kad je riječ o pobijanoj odluci, u glavi 6.2.1. odgovara se na „očitovanja koja se odnose na neovisnost ureda procjenitelja”, a glava 6.2.2. odgovara na „očitovanja o sadržaju vrednovanja 3”, konkretno na očitovanja o metodologiji koju je primijenio ured procjenitelj i na razne pretpostavke iznesene u vrednovanju 3, osobito u pogledu scenarijâ likvidacije. Na primjer, SRB u toj glavi odgovara na očitovanja o makroekonomskom scenariju, na utjecaj likvidacije društva Banco Popular na druge subjekte grupe i na rezervacije radi pravnih rizika.

167    Iz toga slijedi da tužitelji nisu dokazali da nisu mogli podnijeti očitovanja o temama koje nisu bile predviđene nijednim od pitanja iz obrasca, a koja bi utjecala na pobijanu odluku.

168    Kao treće, tužitelji tvrde da je SRB sastavio obrazac na način koji je prilagođen njegovim interesima odnosno da se njime nastoje potkrijepiti kriteriji i zaključci iz vrednovanja 3.

169    U tom pogledu Opći sud može samo utvrditi da su pitanja u obrascu bila sastavljena neutralno u obliku sažetog prikaza dotične teme i u obliku upućivanja na dotične dijelove preliminarne odluke ili vrednovanja 3, nakon čega se nalazi poziv pogođenim dioničarima i vjerovnicima da podnesu svoja očitovanja ili mišljenja o toj temi.

170    Kao četvrto, tužitelji i društvo Aeris Invest tvrde da je SRB povrijedio njihovo pravo na saslušanje time što je duljinu njihovih očitovanja ograničio na 5000 znakova po pitanju i time što nije omogućio prilaganje dokumenata.

171    U tom je pogledu SRB u pobijanoj odluci naveo da je na obrazac odgovor podnijelo 2855 pogođenih dioničara i vjerovnika, što znači da je podneseno oko 23 822 očitovanja.

172    Međutim, očitovanja koja su podnijeli pogođeni dioničari i vjerovnici tijekom postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje u odgovoru na obrazac bili su predmet detaljne analize u glavi 6. pobijane odluke te su naveli ured procjenitelj na donošenje dokumenta pojašnjenja. Stoga, iako je duljina očitovanja bila ograničena obrascem, SRB i ured procjenitelj odgovorili su na njih na detaljan način.

173    Osim toga, valja istaknuti da tužitelji ne navode koja su to točno očitovanja – osim onih koja su podnijeli pogođeni dioničari i vjerovnici tijekom postupka o pravu na saslušanje i na koje su odgovorili SRB i ured procjenitelj – bili spriječeni podnijeti zbog veličine obrasca. Ne pojašnjavaju konkretno niti koje su to dokumente željeli priložiti obrascu.

174    Iz toga proizlazi da je argument tužiteljâ koji se odnosi na ograničenje duljine odgovora u obrascu isključivo teoretske prirode i da na temelju njega nije moguće u dovoljnoj mjeri dokazati da bi bez takvog ograničenja postupak mogao dovesti do drukčijeg ishoda.

175    Što se tiče argumenta društva Aeris Invest prema kojem u odgovoru na obrazac nije bilo moguće predložiti alternativnu metodu vrednovanja, za njega valja utvrditi da je bespredmetan. Naime, cilj postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje bio je prikupiti očitovanja na preliminarnu odluku i vrednovanje 3 koja mogu utjecati na odluku koju će potom donijeti SRB. Međutim, puko predlaganje metode vrednovanja koja se razlikuje od one iz vrednovanja 3 ne može samo po sebi dovesti u pitanje valjanost potonjeg niti, prema tome, utjecati na zakonitost pobijane odluke.

176    Stoga treba odbiti treći tužbeni razlog.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek utvrđenog u članku 47. Povelje

177    Tužitelji tvrde da je SRB povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek, utvrđeno u članku 47. Povelje, jer je proglasio povjerljivima bitne dijelove vrednovanja 3, što ih je spriječilo u podnošenju ove tužbe s potrebnim jamstvima i što je ugrozilo njihova prava obrane. Prigovaraju SRB‑u da je izostavio informacije o rezervacijama radi pravnih rizika koje se nalaze u vrednovanju 3.

178    Tužitelji tvrde da su okolnosti koje su SRB navele na donošenje sanacijskog programa i dalje nepoznate i da SRB nastavlja s izostavljanjem informacija koje su bitne za njihovu obranu, što ih je obvezalo na to da od stručnjaka zatraže izradu izvješća u položaju koji je nepovoljniji u odnosu na položaj ureda procjenitelja, koji je mogao doći do informacija koje nisu bile objavljene. SRB se stoga nalazi u povlaštenom položaju u odnosu na tužitelje i povrijedio je načelo jednakosti oružja.

179    SRB i Kraljevina Španjolska ističu da je taj tužbeni razlog nedopušten. SRB smatra da tužitelji dovode u pitanje odluke različite od pobijane odluke, a koje nisu relevantne za ovaj postupak. Kraljevina Španjolska smatra da se taj tužbeni razlog temelji na općenitoj tvrdnji koja nije opravdana.

180    Kao prvo, kad je riječ o načelu djelotvorne sudske zaštite, članak 47. prvi stavak Povelje propisuje da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom. Iz sudske prakse Suda proizlazi da djelotvornost sudskog nadzora koju jamči ta odredba zahtijeva, među ostalim, da zainteresirana osoba može braniti svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i uz potpuno poznavanje činjenica odlučiti je li korisno podnijeti tužbu protiv određenog subjekta nadležnom sudu (vidjeti presudu od 29. travnja 2021., Banco de Portugal i dr., C‑504/19, EU:C:2021:335, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

181    Međutim, kao što je to navedeno u točki 151. ove presude, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da temeljna prava ne daju apsolutne povlastice, već mogu biti ograničena pod uvjetom da ograničenja odgovaraju ciljevima u općem interesu koji se žele postići predmetnom mjerom i da u odnosu na cilj koji se želi postići ne uključuju neproporcionalno i neprihvatljivo zadiranje kojim se krši sama bit zajamčenih prava (vidjeti presudu od 13. rujna 2018., UBS Europe i dr., C‑358/16, EU:C:2018:715, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

182    Takva se ograničenja mogu, među ostalim, odnositi na zaštitu zahtjeva povjerljivosti ili poslovne tajne, koje može ugroziti pristup određenim informacijama i određenim dokumentima (vidjeti presudu od 13. rujna 2018., UBS Europe i dr., C‑358/16, EU:C:2018:715, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

183    U slučaju sukoba između, s jedne strane, interesa osobe na koju se odnosi akt koji je na njezinu štetu da raspolaže informacijama potrebnima za potpuno ostvarivanje svojih prava obrane i, s druge strane, interesa u vezi s čuvanjem povjerljivosti informacija obuhvaćenih obvezom poslovne tajne, na nadležnim tijelima ili sudovima je da s obzirom na okolnosti svakog slučaja pronađu ravnotežu između suprotstavljenih interesa (vidjeti presudu od 13. rujna 2018., UBS Europe i dr., C‑358/16, EU:C:2018:715, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

184    Valja istaknuti da članak 88. stavak 5. Uredbe br. 806/2014 propisuje:

„Prije otkrivanja informacija, SRB osigurava da ne sadrže ikakve povjerljive podatke, posebno procjenom kakve učinke bi moglo imati otkrivanje tih podataka na javni interes u pogledu financijske, monetarne ili gospodarske politike, na komercijalni interes fizičkih i pravnih osoba, na svrhu nadzora, na istrage i revizije. Postupak za provjeru učinaka otkrivanja informacija uključuje i posebnu procjenu učinaka svakog otkrivanja sadržaja i pojedinosti iz sanacijskih planova iz članaka 8. i 9. [Uredbe br. 806/2014] te rezultata svake procjene izvršene na temelju članka 10. [te uredbe] ili sanacijskih programa iz članka 18. [te uredbe].”

185    Kao prvo, što se tiče neotkrivanja određenih informacija o rezervacijama radi pravnih rizika koje se nalaze u vrednovanju 3, SRB je u pobijanoj odluci naveo da su iz tog vrednovanja, u svrhu objave njegove verzije koja nije povjerljiva, izostavljene određene informacije na temelju članka 88. stavka 5. Uredbe br. 806/2014, kako bi se zaštitile povjerljive informacije o društvu Banco Popular obuhvaćene poslovnom tajnom. Istaknuo je da je izostavljanje informacija bilo ograničeno na specifične pojedinačne procjene i tvrdnje iz točke 4.9. vrednovanja 3, koja se odnosi na rezervacije radi pravnih rizika, ali da nisu bile izostavljene informacije o prirodi i izvoru posebnih pritužbi te o procijenjenim ukupnim ostvarenjima. SRB je pojasnio da izostavljene informacije nisu bile javne informacije i da su u određenoj mjeri predviđajuće te da bi njihovo otkrivanje moglo ugroziti prava obrane društva Banco Popular u okviru sudskih postupaka koji su u tijeku. SRB je naveo da je, na temelju savjetovanja s društvom Banco Popular i odvagivanjem interesa pogođenih dioničara i vjerovnika i svoje obveze da ne otkrije informacije obuhvaćene poslovnom tajnom, izostavio određene ograničene informacije koje se nalaze u točki 4.9. vrednovanja 3.

186    Međutim, valja istaknuti da tužitelji ne osporavaju SRB‑ovu ocjenu prema kojoj izostavljeni podaci koji se odnose na rezervacije radi pravnih rizika iz vrednovanja 3 podliježu zahtjevima za čuvanje profesionalne tajne i prema kojoj su povjerljivi. Oni ne dovode u pitanje SRB‑ovu obvezu da zaštiti povjerljive podatke koja proizlazi iz članka 88. stavka 5. Uredbe br. 806/2014.

187    Osim toga, tužitelji ne ističu nijedan argument na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da bi njihov interes za raspolaganje tim informacijama trebao imati prednost pred poštovanjem profesionalne tajne i da su podaci koji su izostavljeni u vrednovanju 3, a koji se odnose na rezervacije radi pravnih rizika nužni za razumijevanje pobijane odluke ili ostvarivanje njihova prava na djelotvoran pravni lijek.

188    Kao drugo, kad je riječ o argumentu koji se odnosi na neotkrivanje određenih informacija o sanacijskom programu, dovoljno je istaknuti da tužitelji ne određuju koje to informacije kvalificiraju „bitnima”.

189    Štoviše, tužitelji ne objašnjavaju u kojoj su mjeri informacije koje se odnose na sanacijski program, njegov spis ili na okolnosti koje su dovele do njegova donošenja relevantne za osporavanje pobijane odluke.

190    Iz toga slijedi da treba odbiti argument tužiteljâ o povredi prava na djelotvoran pravni lijek.

191    Kao drugo, u skladu sa sudskom praksom, načelo jednakosti oružja, koje je sastavni dio načela djelotvorne sudske zaštite prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, utvrđenog u članku 47. Povelje, s obzirom na to da je posljedica, kao što je to, među ostalim, načelo kontradiktornosti, samog pojma poštenog suđenja, podrazumijeva obvezu da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da iznese svoje stajalište, uključujući svoje dokaze, u uvjetima koji je u odnosu na protivnu stranu ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj (vidjeti presude od 16. listopada 2019., Glencore Agriculture Hungary, C‑189/18, EU:C:2019:861, t. 61. i navedenu sudsku praksu te od 12. srpnja 2022., Nord Stream 2/Parlament i Vijeće, C‑348/20 P, EU:C:2022:548, t. 128. i navedenu sudsku praksu).

192    To načelo ima za cilj zajamčiti ravnotežu između stranaka u sudskom postupku jamčenjem jednakih prava i obveza u pogledu, među ostalim, pravila koja uređuju izvođenje dokaza i kontradiktornu raspravu pred sudom kao i prava navedenih stranaka na pravne lijekove. Za zadovoljavanje zahtjeva koji se odnose na pravo na pošteno suđenje važno je da su stranke upoznate kako s činjeničnim tako i pravnim elementima koji su odlučujući za ishod postupka i da o njima mogu raspravljati kontradiktorno (vidjeti presudu od 16. listopada 2019., Glencore Agriculture Hungary, C‑189/18, EU:C:2019:861, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

193    Međutim, dovoljno je istaknuti da s obzirom na to da postupak koji je doveo do donošenja pobijane odluke nije sudski, nego upravni postupak i da SRB nije sud u smislu članka 47. Povelje, ta se odredba ne može primijeniti u ovom slučaju i tužitelji se ne mogu osnovano pozivati na povredu načela jednakosti oružja (vidjeti po analogiji presudu od 11. svibnja 2017., Deza/ECHA, T‑115/15, EU:T:2017:329, t. 213.).

194    U svakom slučaju, tužitelji ne mogu tvrditi da su morali raspolagati istim informacijama kao i ured procjenitelj kako bi stručnjaku dali da provede vrednovanje. Naime, vrednovanje koje je proveo stručnjak kojeg su imenovali tužitelji nije predviđeno Uredbom br. 806/2014, a njegov rezultat ne može obvezivati SRB. Tužitelji stoga ne mogu zahtijevati jednako postupanje između ureda procjenitelja i njegovih stručnjaka u pogledu pristupa povjerljivim informacijama i iz toga ne mogu izvesti zaključak da se SRB nalazi u povoljnijem položaju u odnosu na njih u ovom postupku.

195    Iz prethodno navedenog proizlazi da četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na vlasništvo utvrđenog člankom 17. i člankom 52. stavkom 1. Povelje kao i člankom 1. Protokola br. 1 uz EKLJP

196    Tužitelji tvrde da je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na vlasništvo bivših dioničara društva Banco Popular jer oni nisu primili pravičnu naknadu za svoj gubitak. Tvrde da povreda njihova prava na vlasništvo nije bila u skladu sa zahtjevima predviđenima u članku 17. Povelje jer nije bila predviđena u „slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon”. Smatraju da nisu primili pravičnu naknadu, iako je pravo na nju predviđeno zakonom i iako se izvješćem stručnjaka koje je priloženo tužbama dokazuje da se s bivšim dioničarima društva Banco Popular postupalo bolje u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti od načina na koji se prema njima postupalo u okviru sanacije. Tužitelji smatraju da bez isplate iznosa koji je u razumnom razmjeru s vrijednošću imovine, oduzimanje vlasništva predstavlja povredu prava na vlasništvo zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz EKLJP.

197    Valja podsjetiti na to da članak 17. stavak 1. Povelje propisuje:

„Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.”

198    Načelo prema kojem niti jedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju, predviđeno u članku 15. stavku 1. točki (g) Uredbe br. 806/2014, propisuje da niti jedan vjerovnik ne trpi veće gubitke od onih koje bi pretrpio da se subjekt nad kojim se provodi sanacijska mjera likvidirao redovnim postupkom u slučaju nesolventnosti.

199    Ako se, nakon vrednovanja provedenog na temelju članka 20. stavka 16. Uredbe br. 806/2014 utvrdi da su dioničari ili vjerovnici pretrpjeli veće gubitke u okviru sanacije nego što bi ih inače pretrpjeli likvidacijom u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti, člankom 76. stavkom 1. točkom (e) te uredbe predviđa se da SRB može koristiti sredstva iz Jedinstvenog fonda za sanaciju kako bi im isplatio odštetu.

200    Iz toga slijedi da se Uredbom br. 806/2014 uspostavlja mehanizam čiji je cilj dioničarima i vjerovnicima subjekta u sanaciji zajamčiti pravičnu naknadu u skladu sa zahtjevima iz članka 17. stavka 1. Povelje (presuda od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 415.).

201    U ovom slučaju, kako bi dokazali eventualnu povredu svojeg prava na vlasništvo koja je posljedica pobijane odluke, tužitelji trebaju dokazati da je SRB počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je na temelju vrednovanja 3 zaključio da se s pogođenim dioničarima i vjerovnicima društva Banco Popular u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti ne bi postupalo bolje nego u okviru sanacije.

202    Međutim, iz činjenice da su prva četiri tužbena razloga odbijena proizlazi da tužitelji nisu dokazali postojanje takve pogreške.

203    Društvo Aeris Invest ne može valjano tvrditi da je SRB povrijedio članak 17. Povelje jer je vrijednost odštete na temelju načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju bila izračunana na temelju najgoreg mogućeg scenarija za dioničare, odnosno na temelju postupka likvidacije društva Banco Popular. Naime, dovoljno je podsjetiti na to da iz analize prvog dijela prvog tužbenog razloga proizlazi da je primjena hipotetskog scenarija likvidacije u skladu s primjenjivim odredbama.

204    Osim toga, tužitelji u okviru petog tužbenog razloga samo tvrde da izvješće stručnjaka koje je priloženo tužbama dokazuje da bi se s pogođenim dioničarima i vjerovnicima postupalo bolje u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti od načina na koji se prema njima postupalo u okviru sanacije.

205    Međutim, dovoljno je podsjetiti na to da izvješće stručnjaka koje je priloženo tužbama, u dijelu u kojem sadržava vrednovanje društva Banco Popular kao poduzetnika koji trajno posluje, nije relevantno jer se temelji na pogrešnoj pretpostavci da je Banco Popular mogao nastaviti sa svojim poslovanjem. Stoga se na temelju tog izvješća ni u kojem slučaju ne može utvrditi da bi se u hipotetskom scenariju likvidacije, u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti, s vjerovnicima društva Banco Popular postupalo bolje nego u okviru sanacije i da bi zbog toga došlo do razlike u postupanju na temelju koje je potrebno isplatiti odštetu.

206    Osim toga, društvo Aeris Invest tvrdi da, kako bi se utvrdilo je li odšteta dostatna u smislu članka 17. Povelje, valja ispitati sustav obeštećenja kako je predviđen Uredbom br. 806/2014 u cijelosti. S jedne strane, člankom 20. stavcima 11. i 12. Uredbe br. 806/2014 predviđena je naknada izračunana na temelju neto vrijednosti imovine nakon konačnog vrednovanja. S druge strane, člankom 20. stavkom 16. i člankom 76. stavkom 1. točkom (e) te uredbe predviđeno je obeštećenje na temelju načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju. Riječ je o dvije faze koje se dopunjuju, a naknada na temelju načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju nije potpuna bez naknade izračunane na temelju neto vrijednosti imovine. Međutim, SRB je u ovom slučaju isključio mogućnost takve naknade, s obzirom na upotrijebljeni sanacijski instrument.

207    Kao što to ističe SRB, taj se argument društva Aeris Invest temelji na pogrešnom shvaćanju Uredbe br. 806/2014. Člankom 20. stavkom 12. Uredbe br. 806/2014 ne uspostavlja se mehanizam obeštećenja, nego se predviđa izmjena sanacijskih mjera ako ex post vrednovanje provedeno na temelju članka 20. stavka 11. te uredbe dovodi do rezultata koji se razlikuje od rezultata privremenog vrednovanja. Obeštećenje u skladu s člankom 76. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 806/2014 i mjere predviđene u članku 20. stavku 12. te uredbe imaju različite svrhe i nisu mjere koje se dopunjuju.

208    Osim toga, Sud je presudio da primjena instrumenta prodaje poslovanja, a riječ je o sanacijskom instrumentu koji je donesen u pogledu društva Banco Popular, nije jedan od slučajeva iz članka 20. stavka 12. Uredbe br. 806/2014 u kojima je nakon ex post konačnog vrednovanja moguće isplatiti odštetu (presude od 21. prosinca 2021., Aeris Invest/SRB, C‑874/19 P, EU:C:2021:1040, t. 81. i od 21. prosinca 2021., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/SRB, C‑934/19 P, EU:C:2021:1042, t. 92.).

209    U svakom slučaju, valja utvrditi da društvo Aeris Invest ne objašnjava u kojoj bi mjeri nepostojanje ex post konačnog vrednovanja na temelju članka 20. stavka 11. Uredbe br. 806/2014 moglo izmijeniti ocjenu iz pobijane odluke u pogledu neisplate odštete na temelju razlike u postupanju predviđene člankom 76. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 806/2014.

210    Slijedom toga, taj argument ne može utjecati na valjanost pobijane odluke i bespredmetan je.

211    Naposljetku, suprotno onomu što tvrdi društvo Aeris Invest, do izračuna eventualne odštete nije došlo puno kasnije od dana izvlaštenja. Naime, u skladu s člankom 20. stavkom 18. Uredbe br. 806/2014, ured procjenitelj u vrednovanju 3 pretpostavlja da bi se nad društvom Banco Popular proveo redovni postupak u slučaju nesolventnosti u trenutku donošenja sanacijskog programa da on nije bio proveden. Ured procjenitelj se stoga nije oslonio na vrijednost društva Banco Popular nakon sanacije.

212    Stoga tužitelji i društvo Aeris Invest nisu dokazali da SRB‑ova odluka da im se ne isplati odšteta u skladu s člankom 76. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 806/2014 predstavlja povredu njihova prava na vlasništvo.

213    Iz prethodno navedenog proizlazi da peti tužbeni razlog treba odbiti.

 Zahtjev za mjere izvođenja dokaza

214    Tužitelji su u svojim tužbama i u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom od Općeg suda zatražili da donese mjeru izvođenja dokaza, na temelju članka 88. stavka 1. Poslovnika, koja se odnosi na saslušanje stručnjaka koji je izradio izvješće priloženo tužbama.

215    Kad je riječ o zahtjevima za mjere upravljanja postupkom ili izvođenje dokaza koje podnese stranka u sporu, valja podsjetiti na to da samo Opći sud ocjenjuje moguću potrebu za dopunom podataka kojima raspolaže u predmetima o kojima odlučuje (vidjeti presude od 4. ožujka 2021., Liaño Reig/SRB, C‑947/19 P, EU:C:2021:172, t. 98. i navedenu sudsku praksu te od 1. lipnja 2022., Algebris (UK) i Anchorage Capital Group/Komisija, T‑570/17, EU:T:2022:314, t. 435. i navedenu sudsku praksu).

216    Iz sudske prakse Suda proizlazi da, čak i ako se u zahtjevu za saslušanje svjedoka koji je postavljen u tužbi precizno navedu činjenice u vezi s kojima valja saslušati jednog ili više svjedoka i razlozi koji opravdavaju njihovo saslušanje, na Općem je sudu da ocijeni relevantnost tog zahtjeva s obzirom na predmet spora i potrebu saslušanja navedenih svjedoka (vidjeti presude od 26. siječnja 2017., Mamoli Robinetteria/Komisija, C‑619/13 P, EU:C:2017:50, t. 118. i navedenu sudsku praksu; presuda od 22. listopada 2020., Silver Plastics i Johannes Reifenhäuser/Komisija, C‑702/19 P, EU:C:2020:857, t. 29.).

217    U ovom slučaju valja istaknuti da su elementi iz spisa i objašnjenja dana tijekom rasprave, dostatni da bi Opći sud na temelju njih donio odluku s obzirom na to da može korisno odlučiti na temelju zahtjeva, tužbenih razloga i argumenata iznesenih tijekom postupka, kao i dokumenata koje su podnijele stranke.

218    Iz toga slijedi da zahtjev tužiteljâ za mjere izvođenja dokaza treba odbiti kao i tužbu u cijelosti.

 Troškovi

219    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova SRB‑a, sukladno njegovu zahtjevu.

220    Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Kraljevina Španjolska snositi vlastite troškove.

221    Na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od nabrojenih u stavcima 1. i 2. tog članka snosi vlastite troškove. U ovom slučaju društvo Aeris Invest, koje je interveniralo u potporu tužiteljima u predmetu T‑302/20, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužbe se odbijaju.

2.      U predmetu T‑302/20, Antonio Del Valle Ruíz i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu, u predmetu T‑303/20, José María Arias Mosquera i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu i u predmetu T‑307/20, društvo Calatrava Real State 2015, SL snosit će vlastite troškove kao i troškove Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB).

3.      Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove.

4.      Društvo Aeris Invest Sàrl snosit će vlastite troškove.

van der Woude De Baere Steinfatt

Kecsmár       Kingston

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 22. studenoga 2023.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Zahtjevi stranaka

Pravo

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 15. stavka 1. točke (g) Uredbe br. 806/2014

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 20. stavka 16. Uredbe br. 806/2014

Prvi dio, koji se odnosi na utvrđivanje hipotetskog scenarija

– Prvi prigovor, kojim se osporava upotreba scenarija likvidacije

– Drugi prigovor, kojim se osporava prodaja imovine pojedinačno ili po portfelju

Drugi dio, koji se odnosi na neovisnost ureda procjenitelja

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje utvrđenog u članku 41. stavku 2. Povelje

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek utvrđenog u članku 47. Povelje

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na vlasništvo utvrđenog člankom 17. i člankom 52. stavkom 1. Povelje kao i člankom 1. Protokola br. 1 uz EKLJP

Zahtjev za mjere izvođenja dokaza

Troškovi

*Jezik postupka: španjolski

1      Popis ostalih tužitelja priložen je samo verziji koja je dostavljena strankama.

2      Popis ostalih tužitelja priložen je samo verziji koja je dostavljena strankama.