Language of document : ECLI:EU:C:2021:309

RJEŠENJE SUDA (šesto vijeće)

15. travnja 2021.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 99. Poslovnika Suda – Direktiva 2011/83/EU – Potrošački ugovori – Članak 21. – ‚Komunikacija telefonom’ – Telefonska linija kojom raspolaže strane trgovac kako bi ga potrošači mogli zvati u vezi sa sklopljenim ugovorom – Stavljanje na raspolaganje od strane društva, u okviru postprodajne usluge u vezi sa sklopljenim ugovorima, dviju telefonskih linija, odnosno fiksne linije za koju se plaća dodatna naknada i besplatne mobilne linije – Sadržaj komunikacijskih materijala namijenjenih klijentima – Dopuštenost telefonske linije za korisničku podršku zbog koje se klijentima naplaćuje viša tarife od osnovne – Pojam ‚osnovna tarifa’”

U predmetu C‑594/20,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Markkinaoikeus (Trgovački sud, Finska), odlukom od 11. studenoga 2020., koju je Sud zaprimio 12. studenoga 2020., u postupku

Kuluttajaasiamies

protiv

MiGame Oy,

SUD (šesto vijeće),

u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, C. Toader (izvjestiteljica) i N. Jääskinen, suci,

nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,

tajnik: A. Calot Escobar,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem, u skladu s člankom 99. Poslovnika Suda,

donosi sljedeće

Rješenje

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 21. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između Kuluttaje‑asiamiesa (Pravobranitelj za potrošače, Finska; u daljnjem tekstu: pravobranitelj) i MiGame Oy, društva sa sjedištem u Finskoj, u vezi sa sadržajem komunikacijskih materijala namijenjenih klijentima tog društva, u kojima se navodi broj telefona za korisničku podršku po tarifi višoj od osnovne tarife, za potrošače koji su s tim društvom već sklopili ugovor.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        Člankom 1. Direktive 2011/83 utvrđuje se njezin predmet kako slijedi:

„Svrha ove direktive je doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i trgovaca, postižući visoku razinu zaštite potrošača.”

4        Člankom 4. te direktive, naslovljenim „Razina usklađenosti”, određuje se:

„Države članice ne smiju u svojem nacionalnom pravu održavati niti u njega uvesti odredbe koje odstupaju od odredaba utvrđenih u ovoj direktivi, uključujući i strože ili manje stroge odredbe za osiguranje različite razine zaštite potrošača, osim ako u ovoj direktivi nije predviđeno drukčije.”

5        Člankom 21. navedene direktive, naslovljenim „Komunikacija telefonom”, predviđa se:

„Države članice osiguravaju da kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se u vezi sa sklopljenim ugovorom moglo zvati telefonom, potrošač koji zove trgovca nije obvezan platiti više od osnovne tarife poziva.

Prvim se podstavkom ne dovodi u pitanje pravo pružatelja telekomunikacijskih usluga da zaračunavaju takve pozive.”

 Finsko pravo

6        Članak 21. Direktive 2011/83 prenesen je u finsko zakonodavstvo u članku 14. iz poglavlja II. Kuluttajansuojalaki (38/1978) (Zakon o zaštiti potrošača (38/1978)) od 20. siječnja 1978., kako je izmijenjen putem Laki kuluttajansuojalain muuttamisesta (1211/2013) (Zakon o izmjeni Zakona o zaštiti potrošača (1211/2013)) od 30. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: Zakon 38/1978).

7        Člankom 14. iz poglavlja II. Zakona 38/1978 predviđeno je:

„U slučaju telefonske komunikacije u vezi s ugovorom o kupoprodaji robe široke potrošnje koji je trgovac sklopio, trgovac se ne može koristiti uslugom za čiju uporabu potrošač snosi troškove koji su veći od onih koji se zaračunavaju po potrošačevoj ugovorenoj tarifi odnosno troškove koji su veći od onih koji se zaračunavaju po izračunanoj uobičajenoj tarifi, koja odgovara ugovorenoj tarifi.

Izračunana uobičajena tarifa je tarifa koja se temelji na najnižoj cijeni telekomunikacijskih poduzetnika i tržišnim udjelima, uvećana za 20 %. Viestintävirasto (Regulatorno tijelo za telekomunikacije, Finska) svake godine izračunava i objavljuje izračunanu uobičajenu tarifu. Detaljnije odredbe o načinu izračuna uobičajene tarife i o njezinoj objavi objavljuju se u uredbi Ministarstva pravosuđa.

Ako trgovac povrijedi odredbe tog članka, potrošač ima pravo da mu trgovac naknadi telefonske troškove koji su premašili one po najvišoj mogućoj tarifi u skladu s prvim stavkom.

[…]”

8        Člankom 16. prvim stavkom, iz navedenog poglavlja II. Zakona 38/1978, naslovljenog „Zabrana”, određuje se:

„Ako je to potrebno zbog zaštite potrošača, trgovcu se može zabraniti nastavak ili ponovno postupanje u skladu s praksom koja je protivna odredbama ovog poglavlja ili odredbama donesenima na temelju tih odredbi. Uz zabranu će se naložiti plaćanje novčane kazne, osim ako to iz posebnih razloga nije potrebno.”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

9        Djelatnost društva MiGame uglavnom se sastoji od stavljanja na tržište videoigara.

10      Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je to društvo u određenom razdoblju na svojim internetskim stranicama latauskoodit.fi, migame.fi, viihdemaa.fi, na svojoj Facebook stranici, kao i u porukama elektroničke pošte poslanima potrošačima u vezi sa sklopljenim ugovorima, navodila prvi nacionalni broj telefonske linije korisničke podrške, odnosno 0600-[…], u pogledu kojeg je u većini slučajeva bilo pojašnjeno da se pozivi upućeni preko tog broja naplaćuju po tarifi od 1,98 eura po minuti.

11      Kasnije se, tijekom 2019. i 2020. godine, u određenim slučajevima, uz taj prvi broj, navodio i drugi broj korisničke podrške, osobito na sljedeći način: „Naša služba za korisnike Vam je na raspolaganju ponajprije putem telefona naše 24-satne telefonske službe: 0600-[…] (1,98 [eura]/min). Ako se Vaš upit odnosi na već izvršenu narudžbu, možete se također obratiti našoj korisničkoj podršci na besplatni telefonski broj 045-[…](radnim danom od 11 do 17 sati)”. Navedeni sud navodi, također primjera radi, da je taj potonji besplatni broj mobilnog telefona također bio naveden u uvjetima isporuke na internetskoj stranici „latauskoodit.fi”, dok je na početnoj stranici te internetske stranice i među kontaktnim podacima bio naveden isključivo naplatni prvi broj korisničke podrške.

12      Tužbom podnesenom 20. kolovoza 2019. pravobranitelj je od Markkinaoikeusa (Trgovački sud, Finska) zatražio da društvu MiGame, pod prijetnjom izricanja novčane kazne na temelju članka 16. iz poglavlja II. Zakona 38/1978, zabrani nastavak odnosno ponavljanje prakse koja se sastoji u priopćavanju svojim klijentima telefonskog broja, kad je riječ o potrošačkim ugovorima o kupoprodaji robe široke potrošnje, za čiju se uporabu naplaćuje dodatna naknada.

13      U prilog svojoj tužbi pravobranitelj ističe da se Direktivi 2011/83 protivi to da trgovac svojim klijentima stavlja na raspolaganje telefonski broj na koji se primjenjuje tarifa koja je viša od osnovne, čak i ako im istodobno stavlja na raspolaganje drugi broj čija tarifa ne premašuje tu osnovnu tarifu. Usto, pravobranitelj smatra da je uobičajena tarifa, određena člankom 14. iz poglavlja II. Zakona 38/1978, veća od troškova koji potrošaču stvarno nastanu u slučaju poziva na uobičajenu fiksnu geografsku ili mobilnu telefonsku liniju. Pojam „osnovna tarifa”, iz članka 21. te direktive, protivi se tomu da trošak poziva u vezi sa sklopljenim ugovorom na telefonsku liniju za korisničku podršku kojom raspolaže trgovac bude veći od troška poziva na uobičajenu fiksnu geografsku ili mobilnu telefonsku liniju.

14      MiGame od suda koji je uputio zahtjev traži da odbije tužbu tvrdeći da je već proveo izmjene koje je pravobranitelj zatražio i da je prestao s praksom opisanom u podnesenoj tužbi.

15      Kako bi riješio spor koji se pred njim vodi, sud koji je uputio zahtjev pita se povređuje li trgovac, time što za telefonske pozive u vezi sa sklopljenim ugovorima o kupoprodaji robe široke potrošnje navodi naplatni nacionalni broj za korisničku podršku, odredbe o zaštiti potrošača te treba li, slijedom toga, zabraniti nastavak odnosno ponavljanje takve prakse.

16      U tim je okolnostima Markkinaoikeus (Trgovački sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 21. prvi stavak Direktive [2011/83] tumačiti na način da mu se protivi to da, pored navođenja telefonskog broja čija uporaba se naplaćuje u iznosu koji nije veći od osnovne tarife, trgovac može navesti telefonski broj kojim se potrošač može koristiti u vezi s pitanjima koja se odnose na sklopljene ugovore, a za čiju se upotrebu obračunava viša cijena od osnovne tarife; osim toga, ako bi navođenje telefonskog broja čija uporaba se naplaćuje po cijenama višim od osnovne tarife bilo u određenim okolnostima u skladu s člankom 21., jesu li, na primjer, okolnost da je telefonski na koji se primjenjuje osnovna tarifa lako prepoznatljiv, dovoljno jasna naznaka namjene telefonskih brojeva i bitne razlike u dostupnosti službe za korisnike ili njezina razina relevantni za ocjenu?

2.      Treba li pojam ‚osnovna tarifa’ u skladu s člankom 21. Direktive 2011/83 tumačiti na način da trgovac smije kao broj korisničke podrške u vezi s pitanjima koja se odnose na sklopljeni ugovor navesti isključivo uobičajeni broj fiksne geografske ili mobilne telefonske linije ili telefonski broj koji je za potrošača besplatan; osim toga, ako trgovac smije navesti drugi telefonski broj, koji je najveći iznos naknada koji se za upotrebu tog broja smiju naplatiti potrošaču koji je sklopio ugovor o telefonskoj pretplati na temelju ponude paketa usluga?”

 O prethodnim pitanjima

17      Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, Sud može, osobito kad se odgovor na pitanje postavljeno u prethodnom postupku može jasno izvesti iz sudske prakse ili kad odgovor ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.

18      U ovom predmetu valja primijeniti tu odredbu.

19      Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 21. prvi stavak Direktive 2011/83 tumačiti na način da mu se protivi to da trgovac svojim klijentima, osim telefonskog broja na koji se primjenjuje tarifa koja ne premašuje osnovnu tarifu, stavlja na raspolaganje telefonski broj na koji se primjenjuje tarifa koja je viša od potonje tarife, a kojim se mogu koristiti potrošači koji su s tim trgovcem sklopili ugovor.

20      Najprije valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz teksta navedene odredbe, države članice osiguravaju da kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se u vezi sa sklopljenim ugovorom moglo zvati telefonom, potrošač koji zove trgovca nije obvezan platiti više od osnovne tarife poziva.

21      Kad je riječ o pojmu „osnovna tarifa” u smislu članka 21. prvog stavka Direktive 2011/83, valja naglasiti da se on odnosi na uobičajenu tarifu za telefonsku komunikaciju, bez dodatnih troškova za potrošača. Činjenica da, na temelju članka 21. drugog stavka te direktive, pružatelji telefonskih usluga imaju pravo naplatiti potrošačima telefonske pozive ne utječe, u tom pogledu, na prethodno navedena razmatranja, pod uvjetom da obračunani iznosi ne prelaze uobičajene troškove koje bi potonji snosili za uobičajeni poziv (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2017., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main, C‑568/15, EU:C:2017:154, t. 27. i 30.).

22      Kao drugo, valja podsjetiti na to da je Sud u točki 33. presude od 13. rujna 2018., Starman (C‑332/17, EU:C:2018:721), presudio da članak 21. prvi stavak Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da mu se protivi to da, ako je trgovac svim svojim korisnicima stavio na raspolaganje jedan ili više skraćenih telefonskih brojeva po tarifi višoj od osnovne, korisnici koji su sklopili ugovor s tim trgovcem plaćaju više od osnovne tarife kada navedenog trgovca zovu telefonom u vezi s tim ugovorom.

23      U ovom slučaju, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da, iako se telefonski broj dostupan po osnovnoj tarifi ponekad navodio u određenim komunikacijskim materijalima namijenjenim klijentima društva MiGame, nesporno je da to nije uvijek bio slučaj i, u najmanju ruku, da je u tim materijalima najčešće bila dana prednost prikazu broja linije za korisničku podršku za koji se naplaćuje dodatna naknada.

24      Međutim, na temelju članka 21. prvog stavka Direktive 2011/83, u situaciji u kojoj je, s jedne strane, između trgovca i potrošača sklopljen ugovor te je, s druge strane, potrošačev poziv u vezi s tim ugovorom, navedeni potrošač ne smije platiti više od osnovne tarife kako bi razjasnio pitanja koja se odnose na izvršenje navedenog ugovora ili ostvario prava zajamčena tom direktivom (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Starman, C‑332/17, EU:C:2018:721, t. 29. i 30.).

25      Naime, iz konteksta članka 21. Direktive 2011/83 proizlazi da trgovac potrošaču koji putem telefonskih poziva izvršava prava koja su mu dodijeljena tom direktivom može naplatiti samo troškove koji ne premašuju troškove po osnovnoj tarifi (presuda od 13. rujna 2018., Starman, C‑332/17, EU:C:2018:721, t. 25.).

26      Točno je da se toj odredbi ne protivi to da trgovac javnosti stavi na raspolaganje različite telefonske linije, ovisno o pozivateljima i svrsi njihovih poziva, te osobito s obzirom na to je li pozivatelj već sklopio ugovor s tim trgovcem ili nije. Međutim, na komunikacijskim materijalima namijenjenim njegovim klijentima mora biti naveden broj telefonske linije uspostavljene posebno za odnose s potrošačima koji su s trgovcem sklopili ugovor, na koji se primjenjuje tarifa koja ne premašuje osnovnu tarifu, te ga potrošači na tim materijalima moraju moći lako prepoznati.

27      U tom pogledu, kako bi se izbjeglo dovođenje javnosti u zabludu, iako se brojevi različitih telefonskih linija koje trgovac stavlja na raspolaganje svojim klijentima mogu istodobno navesti u komunikacijskim materijalima, broj linije na koju se primjenjuje uvećana tarifa ne smije biti više istaknut, a namjene tih različitih telefonskih linija moraju biti dovoljno jasno i razumljivo navedene. Usto, između telefonske linije kojom se poštuje osnovna tarifa i one na koju se primjenjuje uvećana tarifa, ne smiju postojati znatne razlike kad je riječ o dostupnosti i razini usluge, na štetu korisničke podrške koja se nudi potrošačima koji su s tim trgovcem sklopili ugovor.

28      Ta su razmatranja u skladu sa svrhom Direktive 2011/83 koja je, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., osiguranje visoke razine zaštite potrošača jamčenjem njihove obaviještenosti i sigurnosti u transakcijama s trgovcima.

29      Međutim, mogućnost za potrošača, predviđena člankom 21. prvim stavkom Direktive 2011/83, da nakon sklapanja ugovora učinkovito komunicira s trgovcem na način da ga kontaktira, a da pritom ne snosi dodatne troškove, od temeljne je važnosti za zaštitu i učinkovitu provedbu prava potrošača.

30      Također valja pojasniti da iz članka 4. Direktive 2011/83 proizlazi da razina zaštite potrošačâ osigurana nacionalnim odredbama koje predviđaju države članice ne smije odstupati od razine određene tom direktivom, osim ako njome nije drukčije propisano. U tom pogledu Sud je presudio da članak 21. navedene direktive nije iznimka od obveze država članica da ne odstupaju od razine zaštite određene tom direktivom (presuda od 13. rujna 2018., Starman, C‑332/17, EU:C:2018:721, t. 28.).

31      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 21. prvi stavak Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da mu se protivi to da trgovac svojim klijentima, osim telefonskog broja na koji se primjenjuje tarifa koja ne premašuje osnovnu tarifu, stavlja na raspolaganje telefonski broj na koji se primjenjuje tarifa koja je viša od potonje tarife, a kojim se mogu koristiti potrošači koji su s tim trgovcem sklopili ugovor.

 Troškovi

32      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 21. prvi stavak Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, treba tumačiti na način da mu se protivi to da trgovac svojim klijentima, osim telefonskog broja na koji se primjenjuje tarifa koja ne premašuje osnovnu tarifu, stavlja na raspolaganje telefonski broj na koji se primjenjuje tarifa koja je viša od potonje tarife, a kojim se mogu koristiti potrošači koji su s tim trgovcem sklopili ugovor.

Potpisi


*      Jezik postupka: finski