PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

10. travnja 2019. (*)

„Damping – Uvoz cijevi od duktilnog lijevanog željeza podrijetlom iz Indije – Provedbena uredba (EU) 2016/388 – Uredba (EZ) br. 1225/2009 [zamijenjena Uredbom (EU) 2016/1036] – Dampinška marža – Određivanje izvozne cijene – Povezani odnos između izvoznika i uvoznika – Pouzdana izvozna cijena – Izračun izvozne cijene – Razumna marža za troškove prodaje te opće i administrativne troškove – Razumna marža za dobit – Šteta za Unijinu industriju – Izračun sniženja cijene i marže štete – Uzročna veza – Pristup povjerljivim podacima ispitnog postupka – Prava obrane”

U predmetu T‑301/16,

Jindal Saw Ltd, sa sjedištem u New Delhiju (Indija),

Jindal Saw Italia SpA, sa sjedištem u Trstu (Italija),

koje zastupaju R. Antonini i E. Monard, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju J.-F. Brakeland i G. Luengo, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Saint‑Gobain Pam, sa sjedištem u Pont-à-Moussonu (Francuska), koji zastupaju O. Prost, A. Coelho Dias i C. Bouvarel, odvjetnici,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/388 оd 17. ožujka 2016. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) podrijetlom iz Indije (SL 2016., L 73, str. 53.), u dijelu u kojem se ta uredba odnosi na tužitelje,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, V. Valančius, P. Nihoul, J. Svenningsen (izvjestitelj) i U. Öberg, suci,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 3. srpnja 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelji, Jindal Saw Ltd, privatno društvo indijskog prava, i Jindal Saw Italia SpA, talijansko društvo koje pripada Jindal Sawu, posluju na području proizvodnje i prodaje, među ostalim, cijevi od duktilnog lijevanog željeza namijenjenih za indijsko tržište i za izvoz. Tijekom razdoblja koje je relevantno u ovom slučaju tri povezana društva prodavala su proizvode Jindal Sawa u Europskoj uniji, to jest osim Jindal Saw Italia, i Jindal Saw España SL i Jindal Saw Pipeline Solutions, UK (nazvan Jindal Saw UK) (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: prodajni subjekti Jindal Sawa).

2        Dana 10. studenoga 2014., društva Saint‑Gobain Pam, Saint‑Gobain Pam Deutschland GmbH i Saint‑Gobain Pam España S. A. su u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 37/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2014. (SL 2014., L 18, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) [zamijenjena Uredbom (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21,)], podnijela Europskoj komisiji pritužbu na temelju članka 5. Uredbe br. 1225/2009, kako bi ona pokrenula antidampinški ispitni postupak glede uvoza cijevi od duktilnog lijevanog željeza podrijetlom iz Indije.

3        Obaviješću objavljenom 20. prosinca 2014. u Službenom listu Europske unije (SL 2014., C 461, str. 35.) Komisija je pokrenula antidampinški postupak povezan s predmetnim uvozom (u daljnjem tekstu: antidampinški postupak).

4        Usporedno s time, dana 26. siječnja 2015., društva Saint‑Gobain Pam, Saint‑Gobain Pam Deutschland GmbH i Saint‑Gobain Pam España S. A. su u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 597/2009 od 11. lipnja 2009. o zaštiti od subvencioniranog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2009., L 188, str. 93.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 17., str. 273.), kako je izmijenjena Uredbom br. 37/2014 (u daljnjem tekstu: Osnovna antisubvencijska uredba) [zamijenjena Uredbom (EU) 2016/1037 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od subvencioniranog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 55.)], podnijela Komisiji pritužbu na temelju članka 10. Osnovne uredbe, kako bi ona pokrenula antisubvencijski ispitni postupak također glede predmetnog uvoza.

5        Obaviješću objavljenom 11. ožujka 2015. u Službenom listu (SL 2015., C 83, str. 4.) Komisija je pokrenula antisubvencijski postupak koji se odnosio na predmetni uvoz (u daljnjem tekstu: antisubvencijski postupak).

6        Dana 24. lipnja 2015. Jindal Saw podnio je Komisiji svoja očitovanja o nekim aspektima analize dampinga, štete uzrokovane Unijinoj industriji i interesa Unije. Ta su očitovanja istovremeno obuhvatila i antidampinški postupak i antisubvencijski postupak.

7        Dana 18. rujna 2015. Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2015/1559 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) podrijetlom iz Indije (SL 2015., L 244, str. 25., u daljnjem tekstu: Privremena uredba). Dotični je proizvod bio u toj uredbi definiran kao cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) podrijetlom iz Indije.

8        Dana 23. listopada 2015. Jindal Saw podnio je svoja očitovanja o privremenim informacijama u antidampinškom postupku, zahtijevajući istovremeno da Komisija održi saslušanje.

9        Dana 20. studenoga 2015. održan je sastanak. Dana 24. studenoga 2015. Jindal Saw poslao je Komisiji poruku elektroničke pošte u kojoj je potvrdio neke elemente o kojima se raspravljalo tijekom tog sastanaka, a osobito one koji se odnose na definiciju dotičnog proizvoda i izračun sniženja cijene, te je 27. studenoga 2015. Komisiji podnio svoja očitovanja nakon navedenog sastanka u okviru antidampinškog postupka. Dana 9. prosinca 2015. on je Komisiji dostavio određena očitovanja u okviru antidampinškog postupka i u okviru antisubvencijskog postupka, a osobito glede, kao prvo, subvencijske naravi izvoznog poreza na željeznu rudu, kao drugo, štete, kao treće, odgovora na upitnike koje su dali korisnici dotičnog proizvoda, i, kao četvrto, isključenja iz definicije dotičnog proizvoda onih cijevi koje nemaju niti unutarnju niti vanjsku oblogu.

10      Dana 22. prosinca 2015. Komisija je obavijestila Jindal Saw o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjerava uvesti konačna antidampinška pristojba na uvoz navedenog proizvoda (u daljnjem tekstu: konačna objava), i o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjerava uvesti konačna kompenzacijska pristojba na isti uvoz. Prije podnošenja svojih primjedbi, Jindal Saw je porukom elektroničke pošte od 12. siječnja 2016. zatražio dopunu objave glede četiri konkretna pitanja.

11      Dana 20. siječnja 2016., Jindal Saw podnio je svoje primjedbe o konačnoj objavi u okviru antidampinškog postupka i u okviru antisubvencijskog postupka.

12      Dana 26. siječnja 2016. Komisija je Jindal Sawu poslala dodatnu obavijest o konačnoj objavi glede ispravaka nekih elemenata uključenih u izračun dampinške marže u okviru antidampinškog postupka. Istek roka za podnošenje primjedbi bio je određen za 28. siječnja 2016.

13      Dana 28. siječnja 2016. Jindal Saw prisustvovao je na sastanku koji je Komisija organizirala. Taj se sastanak odnosio, među ostalim, na zaključke glede subvencije koju je činio izvozni porez na željeznu rudu i sustav dvostrukih vozarina u vezi sa željeznim rudom, izračune u vezi sa svim subvencijskim mjerama, štetu uzrokovanu Unijinoj industriji i damping. Tog istog dana, Komisija je Jindal Sawu uputila dopis obavijestivši ga o određenim ispravcima u izračunima pokazatelja štete za industriju Unije u okviru antidampinškog postupka i okviru antisubvencijskog postupka. Istek roka za podnošenje primjedbi bio je određena za 1. veljače 2016.

14      Dana 1. veljače 2016. Jindal Saw uputio je Komisiji dvije poruke elektroničke pošte iznijevši svoje primjedbe glede, s jedne strane, ispravaka u nekim pokazateljima štete za Unijinu industriju, te, s druge strane, sastanka od 28. siječnja 2016. Te su poruke elektroničke pošte također sadržavale različite zahtjeve za dostavu informacija.

15      Nakon antidampinškog postupka i antisubvencijskog postupka, Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2016/388 оd 17. ožujka 2016. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) podrijetlom iz Indije (SL 2016., L 73, str. 53., u daljnjem tekstu: pobijana uredba), i Provedbenu uredbu (EU) 2016/387 оd 17. ožujka 2016. o uvođenju konačne kompenzacijske pristojbe na uvoz cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) podrijetlom iz Indije (SL 2016., L 73, str. 1.), koja je predmet tužbe za poništenje u predmetu Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija (T‑300/16).

16      U pobijanoj uredbi, dotični je proizvod bio konačno definiran kao „cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) […], isključujući duktilne cijevi bez unutarnje i vanjske obloge […], podrijetlom iz Indije, trenutačno obuhvaćene oznakama KN ex 7303 00 10 i ex 7303 00 90” (u daljnjem tekstu: dotični proizvod).

 Postupak i zahtjevi stranaka

17      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. lipnja 2016. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak. Odgovor na tužbu, replika i odgovor na repliku podneseni su 27. rujna i 21. studenoga 2016. te 26. siječnja 2017.

18      Nakon izmjene sastava vijeća Općeg suda, predmet je preraspodijeljen novom sucu izvjestitelju iz prvog vijeća.

19      Zahtjeve za povjerljivost koji se odnose na neke informacije sadržane u tužbi, replici i odgovoru na repliku, tužitelji su podnijeli 11. i 21. studenoga 2016. te 14. veljače 2017.

20      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. listopada 2016. Saint‑Gobain Pam zatražio je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije. Rješenjem od 19. siječnja 2017. predsjednik prvog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju.

21      Intervenijent je 6. ožujka 2017. podnio tajništvu Općeg suda intervencijski podnesak. Komisija i tužitelji podnijeli su svoja očitovanja na taj podnesak 24. ožujka i 19. travnja 2017.

22      Dana 20. srpnja 2017. Opći sud je na temelju članka 91. točke (b) Poslovnika Općeg suda te podložno primjeni članka 103. stavka 1. tog poslovnika, naložio Komisiji da dostavi povjerljive podatke nužne za provjeru točnosti nekih objašnjenja iznesenih u odgovoru na tužbu glede posljedica pogreške u pisanju spomenute u uvodnoj izjavi 72. pobijane uredbe (u daljnjem tekstu: pogreška u pisanju).

23      Dana 10. kolovoza 2017. Komisija je u digitalnom obliku dostavila podatke na koje se odnosila mjera izvođenja dokaza koju je Opći sud odredio.

24      Odlukom dostavljenom strankama 14. rujna 2017. odvjetnici, koji zastupaju tužitelje, bili su u okviru mjere upravljanja postupkom pozvani da pod određenim uvjetima i u prostorijama tajništva Općeg suda izvrše uvid u navedene podatke. Taj uvid u podatke izvršen je 26. i 27. rujna 2017.

25      Dana 18. listopada 2017. tužitelji su podnijeli očitovanja nakon što su njihovi odvjetnici izvršili uvid u predmetne podatke (u daljnjem tekstu: očitovanja od 18. listopada 2017.). Tog istog dana oni su u odnosu na intervenijenta podnijeli zahtjev za povjerljivo postupanje glede nekih od navedenih podataka.

26      Dana 14. studenoga 2017. Komisija je u odnosu na intervenijenta podnijela zahtjev za povjerljivo postupanje glede nekih podataka iz očitovanja od 18. listopada 2017.

27      Dana 22. studenoga 2017. Komisija se očitovala o očitovanjima od 18. listopada 2017.

28      Dana 15. prosinca 2017. intervenijent se očitovao o očitovanjima od 18. listopada 2017. i o Komisijinim očitovanjima.

29      Dana 27. travnja 2018. Opći sud je pozvao glavne stranke da u okviru mjera upravljanja postupkom odgovore na više pitanja i podnesu određene dokumente. Stranke su tom zahtjevu udovoljile u za to određenim rokovima. One su imale priliku podnijeti svoja očitovanja o svojim odnosnima odgovorima, a što je također učinjeno u za to određenim rokovima.

30      Dana 25. lipnja 2018., nakon odgovora Komisije, Opći sud pozvao ju je u okviru nove mjere upravljanja postupkom da dostavi ispravljen izračun dampinške marže, s obzirom na pogrešku koju je ona priznala.

31      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na njih;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

32      Komisija, koju intervenijent podupire, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

33      Na raspravi od 3. srpnja 2018. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na pitanja koja je postavio Opći sud.

 Pravo

 Dopuštenost očitovanja od 18. listopada 2017.

34      Očitovanja od 18. listopada 2017. tužitelji su podnijeli u kontekstu koji je izložen u daljnjem tekstu.

35      U završnom stadiju upravnog postupka Komisija je zainteresirane stranke obavijestila o postojanju pogreške u pisanju. Ta se pogreška, koja se odnosila na neke pokazatelje štete za Unijinu industriju, sastojala od okolnosti da je određena izvozna prodaja Unijine industrije uzeta u obzir kao prodaja obavljena u Uniji. Slijedom toga, Komisija je ispravila podatke o prodaji Unijine industrije u Uniji i revidirala podatke o drugim pokazateljima na koje je posljedično utjecala pogreška u pisanju.

36      Tužitelji su u tužbi tvrdili da Komisija nije provela sve revizije koje je zahtijevao ispravak pogreške u pisanju.

37      U odgovoru na tužbu Komisija je podrobno iznijela da je pogreška u pisanju nastala prilikom prijepisa određenih brojki koje su bile sadržane u računalnom tabličnom kalkulatoru sastavljenom pomoću softvera za izradu tablica i priloženom odgovorima na upitnik jednog proizvođača Unije, i nalazile se u posebnom računalnom tabličnom kalkulatoru, te da ta pogreška nije imala učinka na pokazatelje različite od onih koji su bili ispravljeni, jer su drugi pokazatelji bili sastavljeni u zasebnim računalnim tabličnim kalkulatorima.

38      Komisija smatra da su samo za pokazatelje štete, na koje je postojao utjecaj i koji su bili revidirani, bile, u formulama za izračun uključenima u taj poseban tablični kalkulator, uspostavljene automatske veze s podacima na koje se pogreška u pisanju odnosila.

39      Komisija je predložila da dotične podatke, koji su povjerljivi u smislu članka 19. Osnovne uredbe, stavi na raspolaganje Općem sudu, podložno primjeni članka 103. Poslovnika, kako bi se tužiteljima omogućilo da provjere osnovanost objašnjenja izloženih u točkama 37. i 38. ove presude.

40      Slijedom mjere izvođenja dokaza, koju je Opći sud odredio, Komisija je tajništvu Općeg suda dostavila USB ključ koji je sadržavao podatke čije je podnošenje zatraženo. Odlukom dostavljenom 14. rujna 2017. protumačenom u vezi s mjerom izvođenja dokaza, odvjetnici koji zastupaju tužitelje bili su pozvani da pod uvjetom potpisivanja izjave o povjerljivosti i u prostorijama tajništva Općeg suda izvrše uvid u dokumente sadržane na tom USB ključu, i to isključivo kako bi mogli provjeriti točnost nekih objašnjenja koja su u odgovoru na tužbu pružena glede posljedica pogreške u pisanju.

41      U očitovanjima od 18. listopada 2017. podnesenima nakon tog uvida, tužitelji ne osporavaju točnost navedenih objašnjenja, nego tvrde da su u navedenim dokumentima otkrili pet novih pogrešaka koje potkrepljuju neke od njihovih prigovora.

42      Komisija primarno tvrdi da su očitovanja od 18. listopada 2017. nedopuštena stoga što se odnose na pitanja koja nisu povezana sa svrhom mjere izvođenja dokaza i mjere upravljanja postupkom koje je Opći sud donio. Podredno tvrdi da ispravak pogrešaka koje su tužitelji prepoznali nije izmijenilo analizu koju je provela u okviru pobijane uredbe.

43      Intervenijent, od kojeg potječe većina povjerljivih podataka o kojima je riječ, u bitnome ističe da Osnovna uredba ne dopušta da se povjerljivi podaci, koje je poduzetnik dostavio institucijama Unije u okviru antidampinškog postupka, otkriju bez odobrenja tog poduzetnika. Intervenijent podredno traži da mu se omogući pristup koji je cjelovitiji od onoga koji mu je već odobren glede dotičnih podataka.

44      Prije svega valja utvrditi da pet pogrešaka, koje tužitelji ističu u svojim očitovanjima od 18. listopada 2017., nisu povezane s pogreškom u pisanju povodom koje je Opći sud donio mjeru izvođenja dokaza i mjeru upravljanja postupkom, a time niti sa svrhom tih mjera.

45      Potom valja podsjetiti da je Osnovnom uredbom podrobno uređen pristup zainteresiranih stranaka podacima koji su primljeni u okviru antidampinškog ispitnog postupka. Njome je predviđen cjelovit sustav postupovnih jamstava kojim se nastoji, s jedne strane, omogućiti zainteresiranim strankama da učinkovito brane svoje interese te, s druge strane, očuvati, kada je to potrebno, povjerljivost podataka koji se koriste tijekom tog ispitnog postupka, te sadržava pravila kojima se ta dva zahtjeva pomiruju (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Jinan Meide Casting/Vijeće, T‑424/13, EU:T:2016:378, t. 96.).

46      U tom je pogledu člankom 19. stavkom 1. Osnovne uredbe utvrđeno načelo da tijela moraju sa svim podacima koji su po svojoj prirodi povjerljivi postupati kao s takvima, ako je ta narav osnovana. Stavak 5. tog članka zabranjuje, među ostalim, Komisiji da bez posebnog odobrenja pružatelja podatka otkrije podatke koje primi prema navedenoj uredbi i za koje je pružatelj podatka zatražio povjerljivo postupanje, te da, osim kako je posebno predviđeno, otkrije, među ostalim, interne dokumente koje pripreme tijela Unije.

47      Osnovna uredba sadržava također određen broj odredbi kojima se zahtjevi u pogledu prava zainteresiranih stranaka da učinkovito brane svoje interese pomiruju sa zahtjevima glede potrebe zaštite povjerljivih podataka. S jedne strane, pristup zainteresiranih stranaka podacima dostupnim na temelju članka 6. stavka 7. i članka 20. Osnovne uredbe ograničen je povjerljivošću tih podataka. S druge strane, člankom 19. stavcima 2. do 4. Osnovne uredbe predviđen je određeni broj uređenja glede poštovanja povjerljivosti podataka radi zaštite navedenih prava zainteresiranih stranaka.

48      U ovom slučaju dokumenti, u koje je odvjetnicima tužitelja dopušteno izvršiti uvid, sadržavaju isključivo komercijalne podatke dva od tri društva koja u ovom slučaju čine Unijinu industriju. Radi se o podacima koji su po svojoj prirodi povjerljivi u smislu članka 19. Osnovne uredbe, a što stranke ne osporavaju.

49      Riječ je, dakle, o dokumentima čije otkrivanje tužitelji nisu mogli tražiti na temelju Osnovne uredbe. Pristup tim dokumentima odobren je samo njihovim odvjetnicima, i to samo kako bi se omogućila provjera posljedica pogreške u pisanju koju je počinila Komisija, u okviru odluke Općeg suda kojom se taj pristup strogo ograničava, a kako bi se osiguralo poštovanje prava obrane tužitelja, kao što to proizlazi iz mjere izvođenja dokaza i mjere upravljanja postupkom koje je Opći sud donio.

50      Naime, s jedne strane, mjera izvođenja dokaza koju je odredio Opći sud bila je precizno sastavljena. Komisija je morala podnijeti samo podatke koji su bilo strogo nužni za provjeru točnosti nekih objašnjenja pruženih u odgovoru na tužbu glede posljedica pogreške u pisanju.

51      S druge strane, odlukom dostavljenom strankama 14. rujna 2017., pristup predmetnim podacima bio je, u okviru mjere upravljanja postupkom, predviđen samo kako bi se u ovom postupku osiguralo poštovanje prava obrane tužitelja i to glede navedenih objašnjenja, a ne kako bi se osigurala obaviještenost tužitelja povrh jamstava predviđenih Osnovnom uredbom u korist zainteresiranih stranaka, što bi bilo suprotno poštovanju povjerljivosti navedenih podataka. Valja, osim toga, naglasiti da su u okviru upravnog postupka prava tužitelja bila zajamčena člankom 6. stavkom 7. i člancima 19. i 20. Osnovne uredbe.

52      Iz prethodno navedenog proizlazi da se ovaj slučaj ne može izjednačiti sa situacijom u kojoj bi na temelju članka 103. stavka 3. Poslovnika te nakon procjene važnosti iz stavka 2. tog članka Opći sud odlučio općenito upoznati glavnu stranku s povjerljivim podacima ili dokaznim elementima koje je podnijela druga glavna stranka. Naime, u ovom je slučaju Opći sud dao odvjetnicima tužitelja poseban pristup računalnim tabličnim kalkulatorima koje je Komisija rabila za sastavljanje spornih pokazatelja, i to samo kako bi im se omogućilo da provjere točnost određenih objašnjenja pruženih u odgovoru na tužbu glede posljedica pogreške u pisanju, osobito u odnosu na veze uspostavljene u tim tabličnim kalkulatorima. Slijedom toga, tužitelji se ne mogu pozivati na to da su imali opći pristup novim podacima, saznanje za koje bi im omogućilo da istaknu nove tužbene razloge ili prigovore koji se moraju smatrati dopuštenima na temelju članka 84. Poslovnika.

53      U tom pogledu valja također primijetiti da sami tužitelji nisu zatražili od Općeg suda da im dopusti pristup predmetnim dokumentima kako bi njima mogli raspolagati na općenit način. Naprotiv, tužitelji su u replici izričito zatražili da im se taj pristup da samo kako bi se provjerila točnost nekih objašnjenja pruženih u odgovoru na tužbu glede posljedica pogreške u pisanju.

54      Na temelju svih ovih razmatranja, valja odbaciti očitovanja od 18. listopada 2017. kao nedopuštena.

55      Prema tome, obustavlja se postupak glede podrednog zahtjeva intervenijenta da mu se odobri cjelovitiji pristup dotičnim podacima.

 Meritum

56      U prilog tužbi tužitelji podnose, u biti, četiri tužbena razloga koji se temelje na različitim povredama Osnovne uredbe, to jest:

–        prvi tužbeni razlog, na povredi članka 2. stavaka 8. i 9. te, slijedom toga, članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe;

–        drugi tužbeni razlog, na povredi članka 3. stavaka 2. i 3., te, slijedom toga, članka 3. stavka 6. i članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe;

–        treći tužbeni razlog, na povredi članka 3. stavaka 2., 3., 5. do 8., članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 4. Osnovne uredbe;

–        četvrti tužbeni razlog, na povredi članka 20. stavaka 4. i 5. Osnovne uredbe i prava obrane.

57      Valja kao prvo ispitati četvrti tužbeni razlog.

 Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 20. stavaka 4. i 5. Osnovne uredbe i prava obrane

58      Četvrti tužbeni razlog sadržava, u biti, dva dijela.

59      U okviru prvog dijela tužitelji ističu da je Komisija povrijedila članak 20. stavak 4. Osnovne uredbe i pravo Jindal Sawa na saslušanje, time što ovom potonjem nije dostavila određeni broj elemenata koje je on od nje zatražio u dvije poruke elektroničke pošte od 1. veljače 2016.

60      Oslanjajući se na sudsku praksu, tužitelji ističu da kada institucije Unije imaju široku diskrecijsku ovlast, poštovanje prava zajamčenih pravnim poretkom Unije jest tim važnije i da se među tim pravima nalazi pravo na primjereno saslušanje. No, ne može se u cijelosti isključiti da bi u slučaju da je Jindal Saw imao mogućnost iznijeti očitovanja o podacima koje je zatražio glede pokazatelja štete na koje je utjecala pogreška u pisanju i troškova Unijine industrije, uključujući troškove prodaje te opće i administrativne troškove (u daljnjem tekstu: POA troškovi) prodajnih subjekata grupe Saint‑Gobain Pam, upravni postupak mogao dovesti do drukčijeg i za njega povoljnijeg ishoda, stoga što je prethodno Komisija već revidirala svoje stajalište nakon očitovanja koja su joj dostavile zainteresirane stranke.

61      U okviru drugog dijela tužitelji ističu da je Komisija povrijedila članak 20. stavak 5. Osnovne uredbe kao i pravo Jindal Sawa na saslušanje, time što mu nije dala dovoljno vremena za podnošenje njegovih očitovanja nakon priopćavanja izmijenjenih pokazatelja štete. U tom pogledu oni ističu da se ne može u cijelosti isključiti da bi u slučaju da je nakon priopćavanja izmijenjenih pokazatelja štete Jindal Saw raspolagao razdobljem u skladu s uvjetima iz navedene odredbe, on mogao podnijeti razrađenija očitovanja koja bi mogla navesti Komisiju da izmijeni svoje stajalište.

62      Komisija, koju intervenijent podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga.

63      Uvodno valja istaknuti, kao prvo, da je Komisija dužna poštovati određena postupovna načela i jamstva kada zainteresirane stranke u antidampinškom ispitnom postupku, među ostalim dotični proizvođači izvoznici, žele radi obrane svojih interesa pristupiti podacima u vezi s činjenicama i razmatranjima na kojima se mogu temeljiti antidampinške mjere.

64      U tom pogledu valja zaključiti, s jedne strane, da članak 20. Osnovne uredbe uspostavlja određena detaljna provedbena pravila glede ostvarivanja prava dotičnih stranaka na saslušanje, koje čini temeljno pravo priznato pravnim poretkom Unije. U stavku 2. tog članka predviđeno je pravo na obaviještenost o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih antidampinških mjera. Osim toga, u stavku 4. navedenog članka određeno je da kada Komisija namjerava donijeti odluku utemeljenu na činjenicama i razmatranjima različitima od onih prethodno objavljenih, ona ih mora objaviti u najkraćem mogućem roku, a u stavku 5. tog članka da dotične stranke moraju u načelu raspolagati razdobljem ne kraćim od deset dana za podnošenje svojih očitovanja, dok se kraće razdoblje može odrediti kad god se radi o dodatnoj konačnoj objavi.

65      S druge strane, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjevi koji proizlaze iz prava obrane moraju se poštovati ne samo tijekom postupka u kojem se mogu izreći sankcije, nego i tijekom ispitnog postupka koji prethodi donošenju antidampinških uredbi koje mogu izravno i pojedinačno utjecati na dotične poduzetnike i uzrokovati im štetne posljedice. Osobito, u kontekstu priopćavanja podataka dotičnim poduzetnicima tijekom ispitnog postupka, poštovanje njihovih prava obrane pretpostavlja da su ti poduzetnici tijekom tog postupka imali mogućnost izraziti svoja stajališta o točnosti i relevantnosti činjenica i okolnosti koje se navode te o dokazima koje je Komisija predočila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju dampinga i posljedične štete (vidjeti presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

66      Iako je, doduše, poštovanje prava obrane od iznimne važnosti u antidampinškim ispitnim postupcima (vidjeti presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 77. i navedenu sudsku praksu), postojanje nepravilnosti glede poštovanja tih prava može dovesti do poništenja uredbe o uvođenju antidampinške pristojbe, samo ako postoji mogućnost da bi ishod upravnog postupka bio drukčiji da nije bilo te nepravilnosti, utječući tako konkretno na prava obrane dotične stranke (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2009., Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće, C‑141/08 P, EU:C:2009:598, t. 107.).

67      Međutim, valja podsjetiti da se od te stranke ne može zahtijevati da dokaže da bi odluka Komisije bila drukčija, već samo da takva mogućnost nije u cijelosti isključena s obzirom na to da bi navedena stranka mogla bolje osigurati svoju obranu u izostanku istaknute postupovne povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 78. i navedenu sudsku praksu).

68      Nasuprot tomu, na dotičnoj je stranci da konkretno dokaže na koji je način mogla bolje osigurati svoju obranu u izostanku navedene postupovne povrede, a da ne istakne samo nemogućnost podnošenja očitovanja o hipotetskim situacijama (vidjeti presudu od 1. lipnja 2017., Changmao Biochemical Engineering/Vijeće, T‑442/12, EU:T:2017:372, t. 145. i navedenu sudsku praksu).

69      Kao drugo, valja istaknuti da je u ovom slučaju Komisija priopćila u konačnoj objavi zainteresiranim strankama sve činjenice i razmatranja koje je smatrala bitnim i na temelju kojih je namjeravala uvesti konačnu antidampinšku pristojbu, uključujući brojke u vezi s pokazateljima štete i analizu kretanja koja bi ti pokazatelji dokazali. Konkretno, s jedne strane, Komisija je istaknula da je prodaja Unijine industrije bila smanjena za više od 6 % i da je ta industrija izgubila oko 2,5 % tržišnih udjela na tržištu u padu. Što se, s druge strane, i dalje tiče te industrije, ona je navela da je profitabilnost, koja se smatra niskom i koja je povezana s gubitkom prodaje i tržišnog udjela u Uniji, nju dovela u teško gospodarsko i financijsko stanje, te je na temelju cjelokupne analize svih pokazatelja štete koje je smatrala relevantnim te s obzirom na to gospodarsko i financijsko stanje koje se smatra teškim, zaključila da je navedena industrija pretrpjela materijalnu štetu u smislu članka 3. Osnovne uredbe.

70      Prvi prigovor odnosi se na povredu, s jedne strane, članka 20. stavka 4. Osnovne uredbe koji se treba tumačiti u vezi sa stavkom 2. istog članka, te, s druge strane, prava obrane zbog nepriopćavanja podataka zatraženih u dvije poruke elektroničke pošte Jindal Sawa od 1. veljače 2016., glede, kao prvo, priopćavanja pokazatelja štete izmijenjenih nakon otkrivanja pogreške u pisanju, te, kao drugo, različitih troškova Unijine industrije.

71      Što se, kao prvo, tiče nepriopćavanja podataka koje je Jindal Saw zatražio glede ispravaka unesenih u pokazatelje štete za Uniju, valja primijetiti da je, prije svega, u svojoj pisanoj obavijesti od 28. siječnja 2016. kojom je Jindal Saw obaviješten o nekim ispravcima pokazatelja štete za Unijinu industriju, Komisija izričito navela koji su pokazatelji bili predmet izmjena nakon otkrivanja pogreške u pisanju, to jest oni u vezi, prvo, s ukupnom potrošnjom u Uniji, drugo, s tržišnim udjelom proizvođača izvoznika, treće, s tržišnim udjelom navedene industrije, te, četvrto, s prodajnom cijenom te industrije. Potom, u prilogu toj pisanoj obavijesti preuzete su dotične brojke iznesene u obliku raspona kao u konačnoj objavi. Naposljetku, Komisija je u navedenoj pisanoj obavijesti izričito navela da te izmjene nisu dovele niti do izmjene zaključaka glede kretanja niti do izmjene konačnih zaključaka koji su bili prethodno priopćeni zainteresiranim strankama.

72      Iz ovih utvrđenja proizlazi da izmjene, koje je Komisija učinila nakon ispravka pogreške u pisanju, nisu same po sebi bile bitne činjenice i razmatranja u smislu članka 20. stavka 2. Osnovne uredbe, jer se tim izmjenama nisu promijenila kretanja na kojima se zasnivala procjena štete. Stoga Komisija nije bila obvezana Osnovnom uredbom, a osobito člankom 20. stavkom 4. navedene uredbe, da Jindal Saw obavijesti o navedenim izmjenama, niti, a fortiori, dužna da postupi po njegovu zahtjevu za pribavljanje dopunskih podataka s tim u vezi. Prema tome, ona nije povrijedila članak 20. stavke 2. i 4. Osnovne uredbe.

73      Što se, osim toga, tiče navoda o povredi prava na saslušanje, valja zaključiti da je svojom pisanom obaviješću od 28. siječnja 2016. Komisija dostavila sve nužne elemente na temelju kojih je Jindal Saw mogao istaknuti svoje stajalište glede izmjena učinjenih nakon ispravka pogreške u pisanju, a što je Jindal Saw, osim toga, učinio u svojoj prvoj poruci elektroničke pošte od 1. veljače 2016. U tom pogledu valja, nadalje, istaknuti da u okviru postupka pred Općim sudom tužitelji nisu podnijeli nikakvo novo očitovanje u odnosu na ona koja su već podnijeli Komisiji 1. veljače 2016. Stoga se nameće zaključak da je pobijanu uredbu Komisija donijela nakon što je Jindal Saw mogao iznijeti sva korisna očitovanja i da tužitelji nisu u okviru ovog postupka dokazali da bi Jindal Saw mogao bolje osigurati svoju obranu u okviru upravnog postupka.

74      Što se, kao drugo, tiče nepriopćavanja podataka u vezi s nekim troškovima industrije Unije, valja istaknuti da bi, doduše, odgovaranjem na taj zahtjev Komisija postupila u skladu s načelom dobre uprave, pa makar i da je dala do znanja da se radilo o povjerljivim podacima glede kojih ona nije mogla odobriti pristup Jindal Sawu. Međutim, izostanak konkretnog odgovora na taj zahtjev za podatke nije imao za posljedicu to da je Komisija povrijedila članak 20. stavak 4. Osnovne uredbe u vezi sa stavkom 2. tog članka, jer dodatni podaci koje je Jindal Saw zatražio nisu bili nove bitne činjenice i razmatranja.

75      Naime već je iz Privremene uredbe, donesene 18. rujna 2015., proizlazilo da je radi izračuna profitabilnosti Unijine industrije Komisija uzela u obzir ne samo POA troškove proizvodnih subjekata tijela te industrije, nego i troškove prodajnih subjekata navedene industrije. U tom je pogledu u uvodnoj izjavi 92. Privremene uredbe navedeno da je „Komisija […] utvrdila profitabilnost proizvođača iz Unije koji su surađivali iskazivanjem neto dobiti prije oporezivanja od prodaje istovjetnog proizvoda nepovezanim kupcima u Uniji kao postotak prometa od te prodaje” i da je „[v]ećina prodaje [istovjetnog] proizvoda u EU‑u izvršena […] preko prodajnih [subjekata] proizvođača iz EU‑a koji su surađivali te su njihovi troškovi i profitabilnost uzeti u obzir”.

76      Činjenica da Jindal Saw nije istaknuo ili ispravno shvatio doseg tih objašnjenja pruženih u okviru Privremene uredbe i ponovljenih u konačnoj objavi, a prema kojima su troškovi prodajnih subjekata Unijine industrije bili uzeti u obzir radi izračuna profitabilnosti te industrije, ne znači da su objašnjenja koja je Komisija dala u tom pogledu na sastanku od 28. siječnja 2016. predstavljala nove bitne činjenice i razmatranja. Prema tome, Komisija nije u tom pogledu povrijedila članak 20. stavke 2. i 4. Osnovne uredbe.

77      Iz činjenice da je dotični podatak u vezi s uzimanjem u obzir troškova prodajnih subjekata Unijine industrije u okviru izračuna profitabilnosti te industrije bio u posjedu Jindal Sawa od 19. rujna 2015., kao datuma objave Privremene uredbe u Službenom listu, također proizlazi da je Jindal Saw raspolagao nužnim elementima kako bi učinkovito iznio svoja očitovanja glede tog izračuna.

78      Stoga prvi prigovor treba odbiti kao neosnovan.

79      Glede drugog prigovora o povredi članka 20. stavka 5. Osnovne uredbe glede toga da Jindal Saw nije raspolagao razdobljem od deset dana ili barem dovoljnim razdobljem za podnošenje primjedbi o izmjenama određenih pokazatelja štete, valja istaknuti da iz te odredbe ne proizlazi da bi Komisija bila obvezana dodijeliti zainteresiranim strankama rok za iznošenje primjedbi o svakoj izmjeni koju ona učini nakon njihovih očitovanja o konačnoj objavi. Takva bi obveza postojala samo da je Komisijina pisana obavijest od 28. siječnja 2016. sadržavala bitne činjenice i razmatranja u smislu članka 20. stavka 2. Osnovne uredbe, a što nije bio slučaj.

80      U svakom slučaju valja primijetiti da u okviru postupka pred Općim sudom tužitelji nisu iznijeli drugi argument u odnosu na ispravak pogreške u pisanju osim onih koje je Jindal Saw već iznio u svojoj prvoj poruci elektroničke pošte od 1. veljače 2016.

81      Slijedom toga, na temelju ničega se ne može zaključiti da bi antidampinški postupak mogao dovesti do drukčijeg ishoda da je Jindal Saw raspolagao dužim razdobljem za podnošenje svojih primjedbi u tom pogledu.

82      Štoviše, može se istaknuti da čak i nakon uvida u dokumente koji sadržavaju podatke na koje je pogreška u pisanju potencijalno utjecala, u okviru mjere upravljanja postupkom koju je Opći sud odredio, tužitelji nisu iznijeli nikakav novi argument u vezi s tom pogreškom, priznajući da zbog ispravka navedene pogreške nije bio potreban drugi ispravak osim onih koje je Komisija učinila i koji su priopćeni Jindal Sawu 28. siječnja 2016.

83      Stoga valja odbiti drugi prigovor kao neosnovan i time odbiti četvrti tužbeni razlog u cijelosti.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 2. stavaka 8. i 9. Osnovne uredbe te, slijedom toga, članka 9. stavka 4. iste uredbe

84      Prvi tužbeni razlog sastoji se od dva dijela.

–       Prvi dio prvog tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 2. stavaka 8. i 9. Osnovne uredbe

85      Sam prvi dio sadržava dva prigovora.

86      U okviru prvog prigovora tužitelji ističu da je Komisija povrijedila članak 2. stavke 8. i 9. Osnovne uredbe time što nije rabila stvarne izvozne cijene koje je Jindal Saw primjenjivao na svoju prodaju svojim prodajnim subjektima i koristila se, umjesto toga, izračunom izvozne cijene. U tom pogledu oni ističu da se za utvrđivanje dampinške marže stvarne izvozne cijene ne mogu isključiti samo zbog povezanog odnosa između izvoznika i uvoznika, nego jedino ako proizlazi da te cijene nisu pouzdane zbog tog povezanog odnosa, a što Komisija nije dokazala.

87      U prilog tom prigovoru tužitelji ističu, kao prvo, tekst članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, čija izmjena, nakon što je 1. siječnja 1995. osnovana Svjetska trgovinska organizacija (WTO), pokazuje promjenu u pristupu koji je ta odredba nalagala. Oni smatraju da iako se sudovi Unije nisu još izjasnili o raspodjeli tereta dokazivanja u okviru primjene navedene odredbe, točka 59. presude od 26. studenoga 2015. Giant (China)/Vijeće (T‑425/13, neobjavljena, EU:T:2015:896), podupire njihovo tumačenje te odredbe. Osim toga, oni upućuju na posebnu uredbu o uvođenju antidampinških pristojbi iz koje proizlazi da ju je sama Komisija protumačila u tom smislu.

88      Kao drugo, tužitelji se pozivaju na tekst članka 2. stavka 1. trećeg podstavka Osnovne uredbe u vezi s utvrđivanjem uobičajene vrijednosti dotičnog proizvoda u zemlji izvoznici, iz kojeg proizlazi da je povezan odnos između stranaka u prodaji dovoljan da isključi cijene koje te dvije stranke međusobno primjenjuju. Razlika između teksta tih dvaju stavaka istog članka dokazuje da je zakonodavac Unije uspostavio suštinsku razliku između te dvije situacije.

89      Komisija, koju intervenijent podupire, osporava osnovanost ovog prigovora.

90      Uvodno valja primijetiti da je člankom 2. stavkom 8. Osnovne uredbe predviđeno da je u načelu „[i]zvozna cijena […] stvarno plaćena cijena ili naplativa cijena za proizvod koji se prodaje radi izvoza iz zemlje izvoznice u Uniju”. Samo „[u] slučaju da izvozna cijena ne postoji ili da se čini nepouzdana zbog povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke” članak 2. stavak 9. prvi podstavak Osnovne uredbe dopušta izračun izvozne cijene na temelju cijene po kojoj su uvezeni proizvodi prvi put prodani nezavisnom kupcu.

91      Stoga iz članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe proizlazi da Komisija može zaključiti da je izvozna cijena nepouzdana u dva slučaja, to jest kada postoji povezan odnos između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke ili zbog kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke. Izvan tih slučajeva, Komisija je u slučaju postojanja izvozne cijene dužna osloniti se na istu radi utvrđivanja postojanja dampinga (vidjeti u tom smislu presude od 21. studenoga 2002., Kundan i Tata/Vijeće, T‑88/98, EU:T:2002:280, t. 49., i od 25. listopada 2011., CHEMK i KF/Vijeće, T‑190/08, EU:T:2011:618, t. 26.).

92      Što se, kao prvo, tiče uzastopnih izmjena teksta odredbe koja odgovara članku 2. stavku 9. prvom podstavku Osnovne uredbe, valja primijetiti da je dio rečenice „[u slučaju da se izvozna cijena] […] čini nepouzdana zbog povezanog odnosa […] između izvoznika i uvoznika”, na koji se odnosi ovaj prigovor, skoro istovjetan u tekstu dijela rečenice koja se izvorno nalazi u članku 3. stavku 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 459/68 od 5. travnja 1968. o zaštiti od dampinga ili dodjele premija ili subvencija od strane zemalja koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL 1968., L 93, str. 1., u daljnjem tekstu: Antidampinška uredba iz 1968.) [neslužbeni prijevod]. Formulacija korištena u ovoj potonjoj odredbi glasila je „kada proizlazi da se ne može osloniti na izvoznu cijenu zbog postojanja povezanog odnosa između izvoznika i uvoznika” [neslužbeni prijevod]. U toj je formulaciji preuzet tekst članka 2. točke (e) Sporazuma o provedbi članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT), koji je potpisan u Ženevi 30. lipnja 1967. i stupio na snagu 1. srpnja 1968.

93      U svojem mišljenju u predmetu NTN Toyo Bearing i dr./Vijeće (113/77, EU:C:1979:39, Zb., str. 1212. (1253.)), nezavisni odvjetnik J.-P. Warner, nakon što je istaknuo tu sličnost, primijetio je da se člankom 2. točkom (e) Sporazuma o provedbi članka VI. GATT‑a tumači članak VI. GATT‑a i da se tekst članka 3. stavka 3. Antidampinške uredbe iz 1968. ne može tumačiti na način da bi isključivanje stvarnih cijena bilo odobreno samo pod uvjetom da se utvrdilo postojanje posebnih razloga za zaključak da, zbog povezanog odnosa između izvoznika i uvoznika, te cijene nisu bile pouzdane. Taj nezavisni odvjetnik zaključio je da je postojanje povezanog odnosa između izvoznika i uvoznika bilo dovoljno za pretpostavku da izvozne cijene nisu pouzdane.

94      Članak 3. stavak 3. Antidampinške uredbe iz 1968. zamijenjen je člankom 2. stavkom 8. točkom (b) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3017/79 od 20. prosinca 1979. o zaštiti od „dampinških” uvoza ili subvencija država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice (SL 1979., L 339, str. 1., u daljnjem tekstu: Antidampinška uredba iz 1979.) [neslužbeni prijevod], pri čemu ova potonja odredba glasi kako slijedi:

„Kada ne postoji izvozna cijena ili kada proizlazi da postoji povezani odnos […] između izvoznika i uvoznika odnosno treće osobe, ili da, iz drugih razloga, cijena koja je stvarno plaćena ili naplativa za proizvod koji se prodaje radi izvoza [u Uniju] ne može poslužiti kao referentna vrijednost […]”. [neslužbeni prijevod]

95      Međutim, ne može se smatrati da je ta izmjena teksta imala za cilj izmijeniti pravilo o teretu dokazivanja u vezi s pouzdanošću ili nepouzdanošću cijena u slučaju povezanog odnosa između izvoznika i izvoznika. S druge strane, njezin je učinak bilo širenje raspona situacija u kojima cijene stvarno plaćene za proizvod koji se prodaje radi izvoza nisu mogle služiti kao referentna vrijednost (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 1990., Gestetner Holdings/Vijeće i Komisija, C‑156/87, EU:C:1990:116, t. 30.). Ovo proizlazi iz dodavanja riječi „iz drugih razloga” što su izrazi koji se nisu nalazili u tekstu novog Sporazuma o primjeni članka VI. GATT‑a. Izmjena strukture rečenice, u odnosu na onu iz članka 3. stavka 3. Antidampinške uredbe iz 1968., bila je nužna da se to dodavanje uklopi. Prema tome, bit pravila glede pouzdanosti izvozne cijene, koja se primjenjivala između povezanih strana, ostala je neizmijenjena.

96      Tekst članka 2. stavka 8. točke (b) Antidampinške uredbe iz 1979. zadržan je u odgovarajućim odredbama propisa koji su stupili na mjesto ove potonje, dok taj tekst pak nije bio zamijenjen tekstom članka 2. stavka 9. Uredbe Vijeća (EZ) br. 3283/94 od 22. prosinca 1994. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu države članice Europske zajednice [neslužbeni prijevod] (SL 1994., L 349, str. 1., u daljnjem tekstu: Antidampinška uredba iz 1994.)., koji na slučaj povezanog odnosa upućuje izrazima „kada proizlazi da izvozna cijena nije pouzdana zbog postojanja povezanog odnosa […] između izvoznika i uvoznika odnosno treće osobe” [neslužbeni prijevod]. Ova je formulacija usporediva s izvornim tekstom koji se nalazio u članku 3. stavku 3. Antidampinške uredbe iz 1968., i s tekstom članka 2.3. Sporazuma o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112.; u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum WTO‑a iz 1994.).

97      Iz treće i pete uvodne izjave Antidampinške uredbe iz 1994, proizlazi da je izmjena pravila Zajednice potjecala iz Antidampinškog sporazuma WTO‑a iz 1994. čiju je prikladnu i transparentnu primjenu trebalo osigurati tako da se njegov tekst prenese u što većoj mjeri u pravo Zajednice.

98      Stoga je očito da je zakonodavac Zajednice namjeravao što je više moguće uskladiti tekst Antidampinške uredbe iz 1994. s tekstom Antidampinškog sporazuma WTO‑a iz 1994. S obzirom osobito na izostanak komentara glede izmjena teksta dotične odredbe kako u uvodnim izjavama i pripremnim aktima Antidampinške uredbe iz 1979., u kojoj je taj tekst bio po prvi put izmijenjen, tako i u uvodnim izjavama i pripremnim aktima Antidampinške uredbe iz 1994., u kojoj je navedeni tekst bio iznova usklađen s formulacijom korištenom u Antidampinškom sporazumu WTO‑a iz 1994., valja zaključiti da te izmjene nisu imale za cilj izmjenu glede tereta dokazivanja u okviru primjene odredbe koja odgovara članku 2. stavku 9. prvom podstavku Osnovne uredbe.

99      Drugi argumenti tužitelja ne opovrgavaju ovu analizu.

100    Kao prvo, glede dijela u kojem se tužitelji pozivaju na točku 59. presude od 26. studenoga 2015., Giant (China)/Vijeće (T‑425/13, neobjavljena, EU:T:2015:896), valja zaključiti da se ta točka ne može uzeti u razmatranje izvan svojeg konteksta. No, u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda, Opći sud se nije izjasnio o teretu dokazivanja glede primjene članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, nego samo o različitom posebnom pitanju.

101    Kao drugo, glede upućivanja tužitelja na Uredbu Vijeća (EZ) br. 930/2003 od 26. svibnja 2003. o prekidu antidampinških i antisubvencijskih postupaka koji se odnose na uvoz atlantskog lososa iz uzgoja podrijetlom iz Norveške i antidampinškog postupka koji se odnosi na atlantski losos iz uzgoja podrijetlom iz Čilea i s Farskih otoka (SL 2003., L 133, str. 1.), oni ističu tvrdnju u uvodnoj izjavi 84. te uredbe koja je također izašla iz svojeg posebnog konteksta, kako proizlazi iz uvodnih izjava 82. do 84. navedene uredbe.

102    Kao drugo, glede argumenta tužitelja koji se temelji na razlici u formulaciji koja postoji između članka 2. stavka 9. prvog podstavka Osnovne uredbe i stavka 1. trećeg podstavka istog članka, valja istaknuti da, za razliku od prve od te dvije odredbe, druga ne potječe iz Antidampinškog sporazuma WTO‑a iz 1994., tako da se nikakav argument a contrario ne može učinkovito temeljiti na razlici u tekstu između navedenih odredbi. Naime, budući da nije obvezan poštovati tekst donesen u okviru WTO‑a, zakonodavac Unije mogao je u članku 2. stavku 1. trećem podstavku Osnovne uredbe izraziti istu zamisao kao u stavku 9. tog članka, ali na izravniji način.

103    Stoga prvi prigovor treba odbiti kao neosnovan.

104    U okviru drugog prigovora, koji je podredno podnesen, tužitelji ističu da je u svakom slučaju tijekom upravnog postupku Jindal Saw dokazao da su izravne cijene, koje je primjenjivao spram svojih prodajnih subjekata, bile pouzdane, i to, kao prvo, upućivanjem na cijene primjenjivane spram nezavisnih uvoznika u Uniji, kao drugo, upućivanjem na cijene primjenjivane na nezavisne uvoznike u trećim zemljama, i, kao treće, uzimajući u obzir okolnost da su carinska tijela prihvatila navedene izvozne cijene.

105    Kao prvo, glede izvoznih cijena koje je Jindal Saw postavio glede izravne prodaje nezavisnim kupcima u Uniji, tužitelji tvrde da se Komisija nije mogla, s jedne strane, odbiti koristiti tim stvarnim cijenama radi ocjene pouzdanosti izvoznih cijena naplaćenih prodajnim subjektima Jindal Sawa, iz razloga što su količine izravno prodane nezavisnim kupcima bile preniske, te, s druge strane, koristiti navedenim stvarnim cijenama u okviru izračuna izvozne cijene.

106    Kao drugo, glede cijena primjenjivanih u okviru prodaje nezavisnim kupcima u trećim zemljama, tužitelji ističu da ih Komisija nije mogla isključiti radi ocjene pouzdanosti izvoznih cijena primjenjivanih spram prodajnih subjekata Jindal Saw iz razloga što navedena prodaja nije dovoljno odražavala gospodarsko stanje i ponašanje Jindal Saw na tržištu Unije. Naime, oni smatraju da se stoga što je samom Osnovnom uredbom, i to u njezinu članku 2. stavku 3., predviđeno korištenje izvoznim cijenama za treće zemlje radi izračuna uobičajene vrijednosti, te cijene moraju također smatrati dovoljno pouzdanima za provedbu usporedbe na temelju koje bi se moglo odrediti, jesu li same cijene naplaćene povezanim izvoznicima u Uniji pouzdane. Nije relevantan argument koji je u tom pogledu Komisija istaknula u Privremenoj uredbi da je Jindal Saw „[…] prodavao proizvod u Uniju u velikim količinama preko povezanih trgovaca tijekom istog razdoblja”. Osim toga, institucije su se već koristile cijenama naplaćenim na tržištima trećih zemalja radi provjere pouzdanosti izvoznih cijena za Uniju.

107    Kao treće, glede okolnosti da su carinska tijela nekih država članica prihvatila izvozne cijene koje je Jindal Saw primjenjivao spram svojih prodajnih subjekata, Komisija ne može valjano tvrditi da ta tijela nisu pravilno ispunila svoju zadaću, samo iz razloga što je stopa uvoznih carina bila 0 %, osobito zato što je porez na dodanu vrijednost (PDV) bio obračunat na carinsku vrijednost, a što je bio dovoljan razlog da navedena tijela provjere izvoznu cijenu.

108    Tužitelji smatraju, da čak i pod pretpostavkom da ti elementi, razmatrani zasebno, nisu dovoljni da dokažu da su izvozne cijene, koje je Jindal Saw naplaćivao svojim prodajnim subjektima, bile pouzdane, ti elementi, razmatrani zajedno i u nedostatku suprotnog elementa, dokazuju tu činjenicu.

109    Komisija, koju intervenijent podupire, osporava osnovanost ovog prigovora.

110    Uvodno valja podsjetiti da u području mjera trgovinske zaštite, Komisija raspolaže širokim diskrecijskim ovlastima zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje mora ispitati (vidjeti presudu od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, EU:C:2007:547, t. 40. i navedenu sudsku praksu). Iz toga proizlazi da se nadzor suda Unije u pogledu tih ocjena mora ograničiti na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica na osnovi kojih je proveden sporni izbor, odsutnosti očitih pogrešaka u ocjeni činjenica ili odsutnosti zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 7. veljače 2013., EuroChem MCC/Vijeće, T‑84/07, EU:T:2013:64, t. 32. i navedenu sudsku praksu). Ovo važi osobito glede ocjene pouzdanosti izvoznih cijena koje je izvoznik priopćio (vidjeti u tom smislu presudu od 21. studenoga 2002., Kundan i Tata/Vijeće, T‑88/98, EU:T:2002:280, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

111    Osim toga, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog prigovora, iz članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe slijedi da u slučaju povezanog odnosa između izvoznika i uvoznika postoji predmnijeva da cijene primjenjivane među njima nisu pouzdane, tako da Komisija može načelno izračunati izvoznu cijenu. Međutim, kao što to Komisija priznaje, radi se o oborivoj predmnjevi koju uključeni poduzetnici mogu opovrgnuti tako da podnesu elemente koji dokazuju da su njihove cijene pouzdane.

112    U ovom slučaju tužitelji tvrde da su u okviru upravnog postupka podnijeli dokaze prikladne za dokazivanje da su izvozne cijene, koje je Jindal Saw primjenjivao spram svojih prodajnih subjekata, bile pouzdane.

113    Iz uvodne izjave 35. Privremene uredbe proizlazi da je Komisija zaključila a priori da glede uvoza koji su obavili povezani uvoznici izvozne cijene treba izračunati u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe. Potom je u uvodnoj izjavi 45. te uredbe Komisija zaključila da se niti prodaja Jindal Sawa nezavisnim stranama u Uniji niti njegova prodaja u trećim zemljama ne mogu koristiti za provjeru pouzdanosti stvarnih izvoznih cijena koje je Jindal Saw primjenjivao spram svojih prodajnih subjekata.

114    Ne mogu se prihvatiti argumenti koje su tužitelji iznijeli u prilog svojem navodu da su dokazali pouzdanost izvoznih cijena koje je Jindal Saw primjenjivao spram svojih prodajnih subjekata.

115    Kao prvo, činjenica da je u uvodnoj izjavi 45. Privremene uredbe Komisija zaključila da prodaja Jindal Sawa nezavisnim kupcima u Uniji, koji su predstavljali 1 % ukupne prodaje Jindal Sawa u Uniji, nije u pogledu obujma i vrijednosti bila dovoljna da bude reprezentativna i služi kao referentna vrijednost za procjenu pouzdanosti izvoznih cijena primjenjivanih u okviru prodaje njegovim prodajnim subjektima, jest neovisna o pitanju, jesu li cijene te prodaje nezavisnim kupcima u Uniji , razmatrane zasebno, bile pouzdane cijene za pojedinačne transakcije o kojima se radilo. Naime, Komisija nije navela da cijene koje je Jindal Saw primjenjivao spram nezavisnih kupaca u Uniji nisu same za sebe bile pouzdane, nego, na temelju ocjene bez očite pogreške, da ta prodaja nije bila u pogledu obujma i vrijednosti dovoljna da bude reprezentativna i, time, da služi kao referentna vrijednost za procjenu pouzdanosti cijena primjenjivanih za 99 % preostalog izvoza Jindal Sawa u Uniju, koji je odgovarao prodaji između povezanih strana.

116    Kao drugo, glede odbijanja Komisije da se izvoznim cijenama, koje je Jindal Saw primjenjivao u okviru svoje prodaje u trećim zemljama, koristi kao referentnom vrijednošću za provjeru pouzdanosti izvoznih cijena svojim prodajnim subjektima, valja zaključiti da je Komisija mogla utvrditi, također bez počinjenja očite pogreške u ocjeni, da su tržišta trećih zemalja na kojima je Jindal Saw prodavao svoje proizvode bila tržišta vrlo različita od tržišta Unije, te smatrati u biti da nije dokazano da je strategija na području cijena na tim tržištima bila istovjetna onoj usvojenoj na tržištu Unije.

117    U tom pogledu nije relevantan argument tužitelja da je samom Osnovnom uredbom predviđeno korištenje izvoznim cijenama za treće zemlje radi izračuna uobičajene vrijednosti dotičnih proizvoda. Naime, valja podsjetiti, prije svega, da su izračun uobičajene vrijednosti i izračun izvozne cijene zasebne operacije koje se zasnivaju na različitim načinima izračuna predviđenima u članku 2. stavcima 3. do 7. Osnovne uredbe odnosno u članku 2. stavcima 8. i 9. Osnovne uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 1988., Canon i dr./Vijeće, 277/85 i 300/85, EU:C:1988:467, t. 37.). Prema tome, ne može se rasuđivati na temelju usporednosti između načina utvrđivanja izvozne cijene i uobičajene vrijednosti.

118    Potom, kao i Komisija, mora se podsjetiti da je u skladu s člankom 2. stavkom 3. Osnovne uredbe korištenje izvoznim cijenama radi izračuna uobičajene vrijednosti dopušteno „pod uvjetom da su te cijene reprezentativn[e]”. No, tužitelji nisu niti tijekom upravnog postupka niti pred Općim sudom dokazali da su izvozne cijene za treće zemlje koje je Jindal Saw primjenjivao bile reprezentativne.

119    Naposljetku, jednom kada se utvrdi da se uobičajena vrijednost mora zapravo izračunati, Komisija to čini na temelju članka 2. stavka 3. Osnovne uredbe. Stoga, kao što to Komisija tvrdi, korištenje izvoznom cijenom na tržištima trećih zemalja predviđena je nakon što je donesena odluka o izračunu uobičajene vrijednosti, a ne radi odluke, treba li tu cijenu izračunati. Prema tome, čak i ako se prizna da postupci za utvrđivanje uobičajene vrijednosti i za utvrđivanje izvozne cijene jesu usporedivi, a što nisu, ne može se povući paralela između mogućnosti korištenja izvoznim cijenama za treće zemlje radi izračuna uobičajene vrijednosti predviđene u kasnijem stadiju postupka, i pitanja treba li izvoznu cijenu izračunati u skladu s člankom 2. stavkom 9. prvim podstavkom Osnovne uredbe.

120    Osim toga, neovisno o činjenici da tužitelji ne mogu polagati svoja legitimna očekivanja u zadržavanje sredstva koje je institucija prvotno odabrala kada raspolaže marginom prosudbe radi odabira sredstava nužnih za provedbu svoje politike (vidjeti presudu od 20. svibnja 2015., Yuanping Changyuan Chemicals/Vijeće, T‑310/12, neobjavljenu, EU:T:2015:295, t. 120. i navedenu sudsku praksu), nije relevantan primjer koji oni daju u potporu tom argumentu, a prema kojem su se institucije već koristile izvoznim cijenama za treće zemlje radi provjere pouzdanosti izvoznih cijena za Uniju. Naime, Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 905/2011 od 1. rujna 2011. o prekidu parcijalne privremene revizije koja se odnosi na antidampinške mjere na uvoz polietilen tereftalata (PET) podrijetlom iz Indije (SL 2011., L 232, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 131., str. 271.), na koju se tužitelji pozivaju, ticala se situacije u kojoj izvozne cijene za Uniju nisu bile upotrebljive ili zato što nije bilo nikakvog izvoza u Uniju tijekom određenih mjeseci, ili zato što je postojala preuzeta obveza u vezi s cijenom na temelju koje je dotični obveznik bio dužan prodati svoje proizvode na tržištu Unije po cijeni iznad najniže uvozne cijene određene za svaki mjesec na temelju prethodne obveze.

121    Što se, kao treće i posljednje, tiče argumenta tužitelja da je Komisija morala prihvatiti stvarne izvozne cijene koje je Jindal Saw naplatio svojim prodajnim subjektima, jer su carinska i poreza tijela nekih država članica prihvatila te cijene, valja istaknuti da se prema sudskoj praksi pojam „carinska vrijednost” u smislu, danas, Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1.) i pojam „izvozna cijena” u smislu, u okviru ovog predmeta, Osnove uredbe ne mogu izjednačiti (vidjeti u tom smislu od 14. rujna 1995., Descom Scales/Vijeće, T‑171/94, EU:T:1995:164, t. 39.).

122    Dodatni argument tužitelja glede korištenja carinske vrijednost kao osnovice za obračun PDV‑a treba također odbiti iz istih razloga.

123    Glede tvrdnje tužitelja da čak i ako, razmatrani zasebni, elementi ispitani u točkama 115. do 122. ove presude nisu dovoljni za dokazivanje da su izvozne cijene koje je Jindal Saw primjenjivao spram svojih prodajnih subjekata bile pouzdane, te elemente, razmatrane zajedno, treba smatrati dostatnima za dokazivanje te pouzdanosti, valja istaknuti da navedeni elementi imaju tek vrijednost indicije. No, s obzirom na široku diskrecijsku ovlast kojom Komisija raspolaže glede ocjena koje mora dati o pouzdanosti izvoznih cijena koje se primjenjuju između povezanog izvoznika i uvoznika, ne može se smatrati da je Komisija počinila očitu pogrešku kada je ocijenila da te indicije, u mjeri u koje su mogle biti prihvaćene uzimajući u obzir prigovore koje je istaknula, nisu bile dostatne za dokazivanje pouzdanosti cijena koje je Jindal Saw naplaćivao svojim prodajnim subjektima.

124    S obzirom na prethodna razmatranja, prvi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

–       Drugi dio prvog tužbenog razloga koji se temelji na povredi članka 2. stavaka 9. Osnovne uredbe te, slijedom toga, članka 9. stavka 4. iste uredbe

125    Drugi dio prvog tužbenog razloga također je podijeljen na dva prigovora.

126    U okviru svojeg prvog prigovora, oslanjajući se osobito na točke 6.99. i 6.100. izvješća Povjerenstva Tijela za rješavanje sporova WTO‑a usvojenog 1. veljače 2001. u sporu naslovljenom „Sjedinjene Države – Antidampinške mjere koje se odnose na valjane ploče nehrđajućeg čelika te folije i kolutove nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Koreje” (WT/DS 179/R, u daljnjem tekstu: spor Sjedinjene Države – Nehrđajući čelik (Koreja) odnosno izvješće Povjerenstva u sporu Sjedinjene Države – Nehrđajući čelik (Koreja)), tužitelji tvrde da se izračunom izvoznih cijena nastoji utvrditi cijene koje bi povezani izvoznik platio da je prodaja obavljena pod uobičajenim komercijalnim uvjetima. No, izvozna cijena koju je Komisija izračunala nije „pouzdana” u smislu članka 2. stavka 9. drugog podstavka Osnovne uredbe.

127    Nepouzdanost izvoznih cijena koje je Komisija izračunala dokazana je činjenicom da te cijene u prosjeku predstavljaju tek dio, a ponekad čak i manje od polovice, stvarnih cijena koje su prodajni subjekti Jindal Saw naplatili nezavisnim kupcima u Uniji i sličan dio cijena koje je Jindal Saw naplatio neovisnim kupcima na tržištima trećih zemalja, a što Komisija nije osporila. U nekoliko slučajeva izračunate izvozne cijene iznose čak nula ili su negativne.

128    Osim toga, tužitelji su u svojim očitovanjima o odgovorima na mjere upravljanja postupkom, kako su konkretizirane na raspravi, tvrdili da nepouzdanost izračunatih izvoznih cijena u ovom slučaju jest također dokazana činjenicom da je Komisija propustila u izračun tih cijena uključiti dio prodaje Jindal Sawa nezavisnim kupcima u Uniji. Međutim, valja utvrditi da su na raspravi tužitelji odustali od osporavanja koje su iznijeli o tom pitanju.

129    Komisija, koju intervenijent podupire, osporava osnovanost ovog prigovora.

130    Uvodno valja podsjetiti da se u skladu s člankom 2. stavkom 9. drugim podstavkom Osnovne uredbe, u slučaju kada je izvozna cijena izračunata na temelju cijene prvom nezavisnom kupcu odnosno na nekoj drugoj razumnoj osnovi, „prilagodba za sve troškove […] nastale u razdoblju između uvoza i preprodaje, kao i nastalu dobit, provodi se na način kako bi se mogla odrediti pouzdana izvozna cijena na granici [Unije]”. Člankom 2. stavkom 9. trećim podstavkom Osnovne uredbe predviđeno je da stavke za koje se provodi prilagodba uključuju, među ostalim, „razumnu maržu za [POA] troškove i dobit”.

131    Osim toga, člankom 2. stavkom 9. trećim podstavkom Osnovne uredbe nije predviđen način izračuna ili određivanja marže za POA troškove i dobit, nego se njime samo upućuje na razumnost navedene marže. Niti Antidampinškim sporazumom WTO‑a iz 1994. nije predviđen način u tom pogledu, kao što to proizlazi iz točke 6.91. izvješća Povjerenstva u sporu Sjedinjene Države – Nehrđajući čelik (Koreja).

132    Osim toga, utvrđivanje razumnih marži za POA troškove i dobit nije iznimka od primjene sudske prakse navedene u točki 110. ove presude, prema kojoj u području mjera trgovinske zaštite Komisija raspolaže širokim diskrecijskom ovlastima, tako da je sud Unije pozvan obavljati samo ograničen nadzor. Naime, to utvrđivanje za sobom nužno povlači složene ekonomske ocjene (vidjeti presudu od 17. ožujka 2015., RFA International/Komisija, T‑466/12, EU:T:2015:151, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

133    Naposljetku, važno je istaknuti da je, u slučaju povezanosti između izvoznika i uvoznika, na zainteresiranoj strani koja nastoji osporiti opseg prilagodbi koje su izvršene na osnovi članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, na osnovi da su marže prilagođene za POA troškove i dobit prekomjerne, da pruži dokaze i konkretne izračune koji opravdavaju njezine navode i, osobito, alternativnu stopu čiju primjenu predlaže u konkretnom slučaju (vidjeti presudu od 17. ožujka 2015., RFA International/Komisija, T‑466/12, EU:T:2015:151, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

134    Što se konkretnije tiče prvog prigovora, valja istaknuti na početku da, nasuprot onome što Komisija iznosi, u slučaju kada je izvozna cijena izračunata cilj jest odrediti pouzdanu izvoznu cijenu na granici Unije, kao što je to utvrđeno u članku 2. stavku 9. drugom podstavku Osnovne uredbe. Ovo također proizlazi iz prakse tijela za rješavanje sporova WTO‑a, a osobito iz točke 6.99. izvješća Povjerenstva u sporu Sjedinjene Države – Nehrđajući čelik (Koreja).

135    Što se, kao prvo, tiče argumenta tužitelja da je nepouzdanost izvoznih cijena, koje je Komisija izračunala, dokazana činjenicom da one predstavljaju tek dio cijena koje su prodajni subjekti Jindal Sawa primjenjivali na neovisne kupce, iz teksta članka 2. stavka 9. prvog podstavka Osnovne uredbe proizlazi da je cijena koju je platio prvi nezavisni kupac polazište za izračun izvozne cijene. Stoga će izračunata izvozna cijena nužno odgovarati postotku cijene naplaćene prvom nezavisnom kupcu, uzimajući u obzir različite prilagodbe koje se moraju provesti na temelju te odredbe.

136    Što se, kao drugo, tiče prodaje Jindal Sawa nezavisnim kupcima u Uniji, a kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 33. i 39. Privremene uredbe, ta je prodaja činila oko 1 % ukupne prodaje Jindal Sawa Uniji. No, kao što to proizlazi iz točke 115. ove presude, u okviru svoje široke diskrecijske ovlasti, Komisija je mogla, bez počinjenja očite pogreške, zaključiti da se tako nizak obujam prodaje nije mogao smatrati reprezentativnim i, stoga, da cijene koje je Jindal Saw primjenjivao spram nezavisnih kupaca u Uniji nisu mogle same po sebi služiti kao referentna vrijednost za procjenu pouzdanosti izvoznih cijena koje su primjenjivane za prodaju među povezanim stranama. Iz istog se razloga ne može Komisiji predbaciti da nije procijenila pouzdanost izračunatih izvoznih cijena uzimajući u obzir tu prodaju kao referentnu točku.

137    Prema tome, stoga što dva elementa koji su tužitelji podnijeli u okviru prvog prigovora ne omogućuju sami po sebi da se utvrdi da izvozne cijene, koje je Komisija izračunala, nisu pouzdane u smislu članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, taj prigovor valja odbiti kao neosnovan.

138    U okviru drugog prigovora tužitelji osporavaju „razumnost” – u smislu članka 2. stavka 9. trećeg podstavka Osnovne uredbe – marže POA troškova i profitne marže, koje je Komisija prihvatila radi prilagodbi provedenih u okviru izračuna izvoznih cijena na temelju prodajnih cijena prvim nezavisnim kupcima.

139    Što se, kao prvo, tiče određivanja POA koje treba uzeti u obzir u okviru izračuna izvoznih cijena, u dijelu u kojem je svoje izračune Komisija zasnovala na stvarnim troškovima prodajnih subjekata Jindal Sawa, tužitelji joj prigovaraju, prvo, da radi isključivanja prilagodbi, koje je trebalo provesti POA troškove, nije dovoljno uzela u obzir troškove povezane se djelatnostima prerade koje su obavljala dva od tih prodajnih subjekata, to jest Jindal Saw Italia i Jindal Saw UK, a što je ona mogla učiniti koristeći se za ta dva subjekta maržom POA prihvaćenom za treći prodajni subjekt, Jindal Saw España, koji nije obavljalo djelatnost prerade, ili, barem primjenjujući za Jindal Saw UK istu maržu POA troškova kao i za Jindal Saw Italia.

140    Kao drugo, tužitelji predbacuju Komisiji da nije prilagodila stvarne troškove prodaje te opće i administrativne troškove prodajnih subjekata Jindal Sawa, tako da u obzir uzme učinak koji na te troškove ima činjenica da prodaja tih subjekata u Uniji nije još postigla uobičajenu razinu.

141    Kao treće, tužitelji tvrdi da činjenica da se Komisija koristila stvarnim podacima o troškovima prodaje te općim i administrativnim troškovima prodajnih subjekata Jindal Sawa radi izračuna izvoznih cijena, ne znači da po definiciji ti podaci odgovaraju pojmu razumne marže troškova prodaje te općih i administrativnih troškova u smislu članka 2. stavka 9. trećeg podstavka Osnovne uredbe.

142    U tom pogledu tužitelji ističu prije svega da članak 2. stavak 9. treći podstavak Osnovne uredbe nalaže Komisiji da se ne koristim razumnim načinom za izračun POA troškova, nego da se koristi razumnim POA troškovima. Potom tužitelji ističu da se u toj odredbi ne spominje da se valja koristiti stvarnim podacima za POA troškove, nasuprot onome što zakonodavac Unije određuje, primjerice, u članku 2. stavku 6. Osnovne uredbe. Postoji, dakle, razlika između obveze korištenja stvarnim podacima za POA troškove i obveze korištenja razumnom maržom za te iste troškove. Naposljetku, čak i u slučaju da se stvarni troškovi trebaju smatrati razumnima, ne radi se o neoborivoj predmnjevi. No, Komisija nije objasnila zašto marža POA troškova prihvaćena u ovom slučaju nije nerazumna zbog elemenata, koje su tužitelji spomenuli, i vrlo visoke razine POA troškova prodajnih subjekata Jindal Sawa kao takvih.

143    Kao drugo, glede teoretske profitne marže, koju je Komisija uzela u obzir u okviru izračuna izvozne cijene, tužitelji predbacuju Komisiji da se koristila profitnom maržom koja je nerazumna za uvoznika na kojeg se istovremeno primjenjuje vrlo visoka marža POA troškova. Oni smatraju da ako Komisija odluči primijeniti teoretsku profitnu maržu, ona se također mora koristiti razumnom teoretskom maržom POA troškova na temelju koje se može postići ta razina dobiti, jer se razumnost marže POA troškova i razumnost profitne marže ocjenjuju također međusobnim ispitivanjem tih marži.

144    Kao treće i posljednje, glede određivanja marže POA troškova koju treba uzeti u obzir u okviru izračuna izvoznih cijena, tužitelji ističu da je Komisija pogrešno utvrdila tu maržu za prodajne subjekte Jindal Sawa u obliku postotka kojim se izražava odnos između njihovih POA troškova i njihova stvarnog prometa, koji je odgovarao gubicima. Naime, oni smatraju da je Komisija morala utvrditi tu maržu uzimajući u obzir stvaran promet uvećan za teoretsku profitnu maržu koju je također uzela u obzir.

145    Zaključno, tužitelji tvrde da je s obzirom na nepravilnosti koje utječu na utvrđivanje izračunatih izvoznih cijena, dampinška marža koju je Komisija prihvatila bila precijenjena, tako da uvedena antidampinška pristojba, utvrđena na temelju te marže, prelazi dampinšku maržu kako je morala biti određena, čime je povrijeđen članak 9. stavak 4. Osnovne uredbe.

146    Komisija, koju intervenijent podupire, osporava osnovanost ovog prigovora.

147    Što se, kao prvo, tiče argumenta tužitelja da se Komisija nije koristila razumnom maržom POA troškova radi utvrđivanja izvoznih cijena u mjeri u kojoj se koristila stvarnim troškovima subjekata Jindal Sawa radi utvrđivanja te marže, valja primijetiti prije svega da Komisija raspolaže u tom pogledu širokom marginom prosudbe i da se uzimanje u obzir stvarnih troškova uvoznika, čije cijene naplaćene prvim nezavisnim kupcima služe za utvrđivanje izračunatih izvoznih cijena, ne može smatrati očitom pogreškom u ocjeni, stoga što su ti stvarni troškovi a priori najpouzdaniji podaci za utvrđivanje prilagodbi predviđenih u tom pogledu u članku 2. stavku 9. drugom podstavku Osnovne uredbe. Činjenica da tom odredbom nije izričito predviđena mogućnost utvrđivanja marže POA troškova na temelju stvarnih podataka, ne može značiti da bi korištenje stvarnim troškovima bilo nerazumno.

148    Što se potom tiče uzimanja u obzir troškova povezanih s djelatnostima prerade Jindal Saw Italia i Jindal Saw UK radi utvrđivanja stvarnih POA troškova tih dvaju subjekata, valja istaknuti da je u uvodnim izjavama 45. do 47. pobijane uredbe Komisija u biti istaknula, s jedne strane, da ekstrapolacija na temelju POA troškova Jindal Saw España, koji nije imao djelatnost prerade, nije bila usklađena s načinom koji je ona prihvatila, koji je smatrala prikladnim te koji se sastojao od utvrđivanja POA troškova na temelju stvarnih troškova koje je snosio svaki od prodajnih subjekata Jindal Sawa, te, s druge strane, da nije mogla provesti prilagodbu POA troškova Jindal Saw UK stoga što joj nakon donošenja Privremene uredbe nije bila priopćena nikakva informacija glede raščlambe tih troškova.

149    Budući da se, kao što proizlazi iz točke 147. ove presude, odluci Komisije, da se osloni na stvarne troškove prodajnih subjekata Jindal Saw, ne može prigovarati kao takvoj, njoj se ne može valjano predbacivati da je odbila provesti ekstrapolaciju ili POA troškova Jindal Saw España, kako bi se u obzir uzeli troškovi povezani s djelatnostima prerade dvaju drugih prodajnih subjekata Jindal Sawa, ili POA troškova Jindal Saw Italia kako bi se u obzir uzeli troškovi povezani s djelatnostima prerade Jindal Saw UK.

150    Štoviše, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 133. ove presude, na zainteresiranim strankama je da ako namjeravaju osporiti dio najavljenih prilagodbi, podnesu brojke u prilog svojem osporavanju, kao što su konkretni izračuni koji ga opravdavaju.

151    U ovom slučaju iz uvodne izjave 47. pobijane uredbe proizlazi da su takvi elementi bili priopćeni Komisiji glede aktivnosti prerade Jindal Saw Italia i da je na temelju tih elemenata Komisija prilagodila POA troškove tog prodajnog subjekta, a da pred Općim sudom nisu iznesene konkretne troškovne stavke koje nisu uzete u obzir prilikom te prilagodbe. S druge strane, takvi podaci nisu bili priopćeni glede Jindal Saw UK, pri čemu tužitelji nisu pružili konkretno objašnjenje u tom pogledu.

152    Naposljetku, pod pretpostavkom da se tvrdnja, da su uzeti u obzir troškovi povezani s aktivnostima prerade Jindal Saw Italia i Jindal Saw UK ekstrapolirajući maržu POA troškova Jindal Saw España, može smatrati brojčano izraženim osporavanjem, u točkama 148. i 149. ove presude istaknuto je da je tu tvrdnju Komisija valjano odbila.

153    Što se, naposljetku, tiče argumenta tužitelja da Komisija nije dovoljno uzela u obzir učinak na POA troškove prodajnih subjekata Jindal Sawa zbog toga što prodaja tih subjekata u Uniji nije još postigla razinu koja se smatrala uobičajenom, valja primijetiti da se taj argument ne može prihvatiti jer niti on nije bio potkrijepljen brojkama glede prilagodbi marže POA troškova koje su tužitelji smatrali potrebnim iz tog razloga.

154    Doduše, ne može se isključiti da poduzetnik dokaže da je u početnoj fazi na novom tržištu i da iz tog razloga njegova prodaja nije još postigla razinu na koju ima pravo na navedenom tržištu i podnese brojke glede učinka tog položaja. U takvom slučaju zahtjev za prihvaćanje razumne marže POA troškova nalaže, u načelu, Komisiji da ocijeni dokaze i, ovisno o njima, provede nužne prilagodbe. Međutim, valja primijetiti da u ovom slučaju tužitelji uopće nisu podnijeli takve dokaze.

155    Kao drugo, glede Komisijina korištenja teoretskom profitnom maržom od 3,7 %, ona je u biti u uvodnoj izjavi 50. pobijane uredbe iznijela da je zbog deficitarnog položaja prodajnih subjekata Jindal Sawa bilo nemoguće pozvati se na stvarne podatke radi utvrđivanja profitne marže tih subjekata, tako da je uslijed izostanka bilo kakve druge razumne referentne vrijednosti upotrijebljena prosječna dobit.

156    U tom pogledu valja istaknuti da iako članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe predviđa da se prilagodba treba provesti na temelju profitne marže, ta odredba ne predviđa način za utvrđivanje navedene marže, koja mora, međutim, biti razumna.

157    Prema sudskoj praksi, takva se razumna profitna marža može u slučaju postojanja povezanosti između proizvođača i uvoznika u Uniju, izračunati ne na osnovi podataka koji potječu od povezanog uvoznika, na koje to udruženje može utjecati, već na temelju podataka koji potječu od nezavisnog uvoznika (vidjeti presudu od 25. listopada 2011, CHEMK i KF/Vijeće, T‑190/08, EU:T:2011:618, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

158    U ovom slučaju prodajni subjekti Jindal Sawa bilježili su gubitak i Komisija navodi da se stoga nije mogla koristiti stvarnom profitnom maržom tih subjekata.

159    Glede osnovne kritike koju su tužitelji prešutno razvili o tome da se u slučaju postojanja razine troškova koji uključuju manjak, nikakva profitna marža ne može smatrati razumnom u smislu članka 2. stavka 9. trećeg podstavka Osnovne uredbe, valja odmah istaknuti, kao i Komisija, da drugi podstavak navedenog stavka 9. ne predviđa prilagodbu za „deficitarnu” maržu, nego samo za profitnu maržu. Prema, u načelu nije moguće provesti prilagodbe kako bi se u obzir uzeli gubici, ako poduzetnik, kao što je to ovdje slučaj, bilježi gubitke. Osim toga, kao što je naglašeno u točki 6.99. izvješća Povjerenstva u sporu Sjedinjene Države – Nehrđajući čelik (Koreja), u načelu se od povezanog uvoznika može očekivati da odredi cijenu utemeljenu na troškovima zajedno s dobiti. Osim toga, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 157. ove presude, na podatke povezanog uvoznika u vezi s njegovim položajem, profitabilnim ili deficitarnim, može utjecati sama činjenica njegova povezanog odnosa s izvoznikom.

160    Ipak, to je pitanje povezano s posebnim položajem poduzetnika u početnoj fazi, jer takva faza može odgovarati deficitarnom razdoblju. Međutim, kao što je to izloženo u točki 154. ove presude, takav bi se položaj morao prilikom prilagodbi koje treba provesti u okviru izračuna izvoznih cijena uzeti u obzir na razini POA troškova i na temelju dokaza i brojki kojih u ovom slučaju nema.

161    Stoga tužitelji nisu dokazali da je Komisija počinila očitu očitu pogrešku time što je u ovom slučaju provela prilagodbe kako bi u obzir uzela profitnu maržu u okviru izračuna izvoznih cijena.

162    Što se, kao treće, tiče argumenta tužitelja da je stoga što je Komisija namjeravala istovremeno utvrditi maržu POA troškova na temelju stvarnih troškova prodajnih subjekata Jindal Sawa i prihvatiti teoretsku profitnu maržu, iako su ti subjekti bilježili gubitke, ona morala utvrditi maržu POA troškova na temelju postotka koji izražava odnos između POA troškova i teoretskog prometa koji odgovara stvarnom prometu uvećanom za navedenu teoretsku profitnu maržu, dovoljno je istaknuti da je i ta tvrdnja povezana s visokom razinom POA troškova prodajnih subjekata Jindal Sawa zbog početne faze u kojoj bi se oni našli i koja je odgovarala deficitarnoj fazi, te s Komisijinim uzimanjem u obzir teoretske profitne marže. Stoga, kao što je to navedeno u točki 160. ove presude, to se pitanje tiče prilagodbi koje je trebalo provesti glede POA troškova i na temelju dokaza kao i brojki, koji, međutim, nisu podneseni u ovom slučaju.

163    Naposljetku, valja također odbiti tvrdnju tužitelja da pod pretpostavkom da niti jedan od elemenata koje su podnijeli radi dokazivanja nerazumnosti marži POA troškova i dobiti prihvaćenih radi izračuna izvozne cijene nije dostatan sam po sebi da dokaže taj navod, ti elementi, razmatrani zajedno, čine skup indicija koji je prikladan za dokazivanje spomenutog navoda. Naime, valja utvrditi da navedeni elementi nisu utemeljeni jer se, s jedne strane, glede marže POA troškova, tvrdnje o isključenju dodatnih troškova prerade i uzimanju u obzir iznimno visokih POA troškova zbog početne faze u kojoj se nalaze prodajni subjekti Jindal Sawa, ne zasnivaju na dokazima i brojkama, te je, s druge strane, glede profitne marže, osporavanje u svakom slučaju utemeljeno na podacima koji potječu od prodajnih subjekata Jindal Sawa glede njihova profitnog ili deficitarnog položaja, koje u skladu sa sudskom praksom treba smatrati dvojbenima. Prema tome, niti jedan se od tih elemenata ne može prihvatiti kao indicija o nerazumnosti marži POA troškova i dobiti koje je u ovom slučaju Komisija utvrdila.

164    Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja također kao neosnovan odbiti drugi prigovor iz drugog dijela prvog tužbenog razloga, i prema tome, odbiti taj dio i taj tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 3. stavaka 2. i 3. Osnovne uredbe te, slijedom toga, članka 3. stavka 6. i članka 9. stavka 4. iste uredbe

165    U okviru drugog tužbenog razloga tužitelji ističu da utvrđenje o šteti za Unijinu industriju Komisija nije zasnovala na pozitivnim dokazima i objektivnom ispitivanju. Oni tvrde da radi analize učinaka dampinškog uvoza na cijene za istovjetan proizvod te industrije, i konkretnije radi utvrđivanja sniženja cijene za dotičan proizvod u odnosu na istovjetan proizvod Unijine industrije, Komisija nije napravila usporedbu cijena niti na istoj razini trgovine niti na prikladnoj razini trgovine, kršeći članak 3. stavke 2. i 3. Osnovne uredbe.

166    Tužitelji smatraju da je zaključke utemeljene na izračunu sniženja cijene za dotičan proizvod Komisija upotrijebila za utvrđivanje štete za Unijinu industriju i utvrđenje o uzročnoj vezi između uvoza tog proizvoda i te štete isto kao i za izračun marže štete. Prema tome, pogreške počinjene u izračunu sniženja cijena imaju utjecaja na druge elemente pobijane uredbe. Konkretno, utvrđivanje marže štete na prekomjernoj razini ima za posljedicu to da antidampinška pristojba, kako je utvrđena tom uredbom, premašuje pristojbu koja bi bila dovoljna za uklanjanje štete uzrokovane navedenoj industriji, što predstavlja povredu članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe.

167    Komisija, koju intervenijent podupire, osporava osnovanost ovog tužbenog razloga. Ističe da argumentacija tužitelja nije precizna. Osim toga i nasuprot onome što tužitelji tvrde, sniženje cijena bilo je izračunato na temelju usporedbe cijena na istoj razini trgovine i na prikladnoj razini.

168    Komisija naglašava da Osnovnom uredbom nije određen način na koji se treba izračunati sniženje cijena te da niti sudskom praksom nije propisana posebna metodologija za njegov izračun.

169    Komisija podsjeća, osim toga, da su zainteresirane strane dostavile sve podatke korištene za izračun sniženja cijena.

170    Komisija tvrdi usto da iz Osnovne uredbe, kako je protumačena u sudskoj praksi, ne proizlazi da se izračun sniženja cijena treba zasnivati na stvarnim cijenama, na način da se uzme u obzir stvarno tržišno natjecanje na tržištu i stajalište klijenta, kao što tužitelji tvrde.

171    Naposljetku, Komisija ističe da je u svakom slučaju sniženje predmetne uvozne cijene tek pokazatelj o postojanju materijalne štete za Unijinu industriju, da utvrđenja o sniženju cijene glede drugog indijskog proizvođača izvoznika koji je surađivao u ispitnom postupku nisu bila osporena i da se analiza uzročnosti između predmetnog uvoza i štete za navedenu industriju zasniva na razmatranjima ne samo glede cijena, nego i obujma, pri čemu ovaj potonji može sam biti dovoljna osnova za zaključak o postojanju uzročne veze.

172    Ovim tužbenim razlogom tužitelji precizno navode da je Komisija počinila pogreške u okviru izračuna sniženja cijene koje čine povrede članka 3. Osnovne uredbe i utječu na valjanost pobijane uredbe.

173    Valja podsjetiti da se u skladu s člankom 3. stavkom 2. Osnovne uredbe, šteta za Unijinu industriju utvrđuje na temelju pozitivnih dokaza i obuhvaća objektivno ispitivanje, s jedne strane, obujma dampinškog uvoza i učinka dampinškog uvoza na cijene istovjetnih proizvoda na tržištu Unije, te, s druge strane, posljedičnog utjecaja dampinškog uvoza na navedenu industriju.

174    Što se konkretnije tiče učinka dampinškog uvoza na cijene, članak 3. stavak 3. Osnovne uredbe predviđa obvezu razmatranja, je li tim uvozom došlo do značajnog sniženja cijene u usporedbi s cijenom istovjetnog proizvoda Unijine industrije, odnosno je li takav uvoz na drugi način utjecao na sniženje cijene u velikoj mjeri, odnosno spriječio rast cijene u velikoj mjeri, a do kojega bi inače došlo.

175    Osnovna uredba ne sadržava definiciju pojma sniženja cijene i ne predviđa način za njegov izračun.

176    Izračun sniženja cijene predmetnog uvoza provodi se, u skladu s člankom 3. stavcima 2. i 3. Osnovne uredbe, kako bi se utvrdila šteta koju je pretrpjela Unijina industrija zbog tog uvoza i koristi se, šire, radi procjene te štete i utvrđivanja marže štete, to jest razine uklanjanja navedene štete. Obveza provedbe objektivnog ispitivanja utjecaja dampinškog uvoza, utvrđena u navedenom članku 3. stavku 2., nalaže provedbu primjerene usporedbe između cijene dotičnog proizvoda i cijene istovjetnog proizvoda navedene industrije prilikom prodaje obavljene na području Unije. Kako bi se zajamčila primjerenost te usporedbe, cijene se moraju usporediti u na istoj razini trgovine. Naime, usporedba provedena između cijena pribavljenih na različitim razinama trgovine, to jest bez uključivanja svih troškova povezanih s razinom trgovine koju treba uzeti u obzir, nužno će dovesti do umjetnih rezultata na temelju kojih se ne može ispravno ocijeniti šteta za Unijinu industriju. Takva primjerena usporedba jest uvjet za zakonitost izračuna štete za tu industriju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. veljače 2011., Zhejiang Xinshiji Foods i Hubei Xinshiji Foods/Vijeće, T‑122/09, neobjavljenu, EU:T:2011:46, t. 79. i 85.).

177    U skladu s uvodnom izjavom 84. pobijane uredbe, marža sniženja cijena jest u ovom slučaju bila izračunata na sljedeći način:

„Komisija je sniženje cijena tijekom razdoblja ispitnog postupka utvrdila na temelju podataka koje su dostavili proizvođači izvoznici i industrija Unije uspoređujući:

(a)      ponderirane prosječne prodajne cijene po vrsti proizvoda proizvođača iz Unije koje su naplaćene nepovezanim kupcima na tržištu Unije, prilagođene na razinu franko tvornica; i

(b)      odgovarajuće ponderirane prosječne cijene po vrsti proizvoda iz uvoza indijskih proizvođača koji surađuju naplaćene prvom nezavisnom kupcu na tržištu Unije, utvrđene na temelju cijena CIF (troškovi, osiguranje, vozarina) uz odgovarajuće prilagodbe za troškove nastale nakon uvoza.”

178    Osim toga, u uvodnoj izjavi 93. pobijane uredbe, Komisija je zaključila da za dotični proizvod koji je Jindal Saw proizvodio i prodavao u Uniji postoji sniženje cijena od 30,9 % na prosječnoj ponderiranoj osnovi, to jest da su cijene po kojima je Jindal Saw prodavao taj proizvod u Uniji bile 30,9 % niže od cijene za istovjetan proizvod Unijine industrije.

179    Tako iz uvodne izjave 84. pobijane uredbe proizlazi da je usporedba cijena bila napravljena na istoj razini trgovine, to jest uzimajući u obzir cijene na razini franko tvornica za prodaju Unijine industrije i cijene CIF za prodaju Jindal Sawa. Međutim, slijedom pitanja, koja je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom, Komisija je navela da su u stvarnosti bile uzete u obzir u toj usporedbi, s jedne strane i glede navedene industrije, ili cijene proizvodnih subjekata na razini franko tvornica, kada su oni izravno prodavali nezavisnim kupcima, ili cijene prodajnih subjekata na razini franko tvornica, te s druge strane i glede Jindal Sawa, cijene CIF koje su odgovarale izvoznoj cijeni kako je izračunata u okviru utvrđivanja dampinške marže. Kao što proizlazi iz odgovora na prvi tužbeni razlog, te cijene CIF zasnovane su na izvoznim cijenama izračunatim uzimajući u obzir različite prilagodbe, koje su osobito namijenjene da odražavaju izvoznu cijenu dotičnog proizvoda prije bilo kakvog uključivanja prodajnih subjekata Jindal Sawa.

180    Komisija u tom pogledu tvrdi da je prodaju koju su obavili prodajni subjekti Unijine industrije trebalo smatrati prodajom „ekvivalentnom franko tvornica”, tako da je radi izračuna sniženja cijene ona ispravno uzeta u obzir kao „franko tvornica” prodaja istovjetnog proizvoda navedene industrije. Stoga je usporedba cijena bila provedena između cijena koje odgovaraju istoj razini trgovine.

181    Ova se pretpostavka ne može odobriti.

182    Iako je Komisija u uvodnoj izjavi 84. pobijane uredbe i na raspravi navela da je u okviru usporedbe uzela u obzir cijene Unijine industrije na razini „franko tvornica”, ona je u stvarnosti usporedila prodajne cijene za prve nezavisne kupce navedene industrije s cijenama CIF Jindal Sawa.

183    No, stoga što se Komisija koristila prodajnim cijenama za prve nezavisne kupce za istovjetan proizvod Unijine industrije, obveza uspoređivanja cijena na istoj razini trgovine nalagala joj je da ih glede proizvoda Jindal Sawa također usporedi s prodajnim cijenama za prve nezavisne kupce.

184    Osim toga, valja utvrditi da, s jedne strane, komercijalizacija proizvoda koja nije obavljena izravno od strane proizvođača, neko putem prodajnih subjekata, podrazumijeva postojanje troškova i profitne marže koji su svojstveni tim subjektima, tako da su cijene koje su oni primjenjivali spram nezavisnih kupaca općenito više od cijena koje su primjenjivali proizvođači u svojoj izravnoj prodaji takvim kupcima i ne mogu se stoga izjednačiti s ovim potonjim cijenama. S druge strane, iz uvodnih izjava 7. i 92. Privremene uredbe proizlazi da je u ovom slučaju većina prodaje Unijine industrije u Uniji izvršena preko prodajnih subjekata dvaju proizvođača iz Unije koji su surađivali u ispitnom postupku i koji predstavljaju oko 96 % ukupne proizvodnje Unije.

185    Prema tome, time što je radi usporedbe cijena obavljene u okviru izračuna sniženja cijena izvršila izjednačavanje, navedeno u točki 180. ove presude, između cijena koje su prodajni subjekti primjenjivali spram nezavisnih kupaca i cijena koje su proizvođači primjenjivali u svojoj izravnoj prodaji takvim kupcima, i to samo glede istovjetnog proizvoda Unijine industrije, Komisija je za taj proizvod uzela u obzir cijenu koje je uvećana i, slijedom toga, nepovoljna za Jindal Saw, koji je većinu svoje prodaje u Uniji obavljao preko prodajnih subjekata i čiji se položaj razlikovao u tom pogledu od položaja drugog proizvođača izvoznika koji je surađivao u ispitnom postupku.

186    Osim toga, nasuprot onome što Komisija tvrdi, iz presude od 30. studenoga 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće i Komisija (T‑107/08, EU:T:2011:704), ne proizlazi da je glede dotičnog proizvoda ona bila dužna uzeti u obzir cijene na razini puštanja u slobodan promet, a što bi u ovom slučaju odgovaralo cijeni CIF za proizvode indijskih proizvođača izvoznika.

187    Naime, iz točaka 62. i 63. te presude proizlazi da je u tom predmetu Opći sud zaključio da su cijene korištene radi izračuna sniženja cijena trebale biti cijene ispregovarane s nezavisnim kupcima, to jest cijene koje su oni mogli uzeti u obzir kako bi odlučili, hoće li kupiti proizvode Unijine industrije ili proizvode predmetnih proizvođača izvoznika, a ne cijene na međurazini.

188    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se stoga što je Komisija uzela u obzir prodajne cijene koje su ostvarili prodajni subjekti povezani s glavnim Unijinim proizvođačem kako bi utvrdila cijene za istovjetan proizvod Unijine industrije, pri čemu nije uzela u obzir prodajne cijene prodajnih subjekata Jindal Sawa kako bi utvrdila cijenu dotičnog proizvoda koji je ovaj potonji proizvodio, ne može zaključiti da je izračun sniženja cijena bio obavljen na temelju usporedbe cijena na istoj razini trgovine.

189    No, kao što proizlazi iz točke 176. ove presude, usporedba cijene na istoj razini trgovine jest uvjet za zakonitost izračuna sniženja cijene za dotični proizvod. Prema tome, izračun sniženja cijene, kako ga je Komisija provela u okviru pobijane uredbe, treba smatrati suprotnim članku 3. stavku 2. Osnovne uredbe.

190    Slijedom toga, osporavanje tužitelja glede izračuna sniženja cijene u pogledu proizvoda Jindal Sawa jest osnovano.

191    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je zbog pogreške, koju je Komisija počinila u okviru izračuna sniženja cijene za dotičan proizvod glede proizvoda Jindal Sawa, u obzir uzeto sniženje navedene cijene čije značenje ili čak postojanje nije ispravno utvrđeno.

192    No, u uvodnoj izjavi 124. pobijane uredbe, Komisija je naglasila značenje koje je pridodala postojanju sniženja cijene. U uvodnim izjavama 125. i 126. te uredbe, ona je zaključila da prodaja dotičnog proizvoda po cijenama koje su znatno niže od onih koje naplaćuje Unijina industrija, s obzirom na sniženje cijena za više od 30 %, objašnjava, s jedne strane, povećanje obujma prodaje i tržišnih udjela navedenog proizvoda, te, s druge strane, nemogućnost za navedenu industriju da poveća obujam svoje prodaje na tržištu Unije do razine koja bi osigurala održive razine dobiti. U uvodnoj izjavi 126. ona je usto utvrdila da je uvoz po cijenama kojima su se znatno snizile cijene te industrije uzrokovao znatan pad cijena na tržištu Unije te spriječio povećanje cijena do kojeg bi inače došlo da nije bilo tog uvoza, te je zaključila da je došlo do vremenskog poklapanja između navedenog uvoza po cijenama kojima su se znatno snizile cijene Unijine industrije i štete koju je pretrpjela ta industrija.

193    Iz uvodnih izjava pobijane uredbe spomenutih u točki 192. ove presude proizlazi da se na sniženju cijena, kako je izračunato u toj uredbi, temelji zaključak da šteta za industriju Unije potječe od uvoza dotičnog proizvoda. No, u skladu s člankom 1. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 6. Osnovne uredbe, postojanje uzročne veze između dampinškog uvoza i štete za Unijinu industriju jest nužan uvjet za uvođenje antidampinških pristojbi.

194    Usto, kao što to tužitelji tvrde u okviru trećeg prigovora ovog dijela, ne može se isključiti da bi u slučaju da je sniženje cijene bilo ispravno izračunato, marža štete za Unijinu industriju bila utvrđena na razini nižoj od razine dampinške marže. No, u tom slučaju, u skladu s člankom 9. stavkom 4. Osnovne uredbe, iznos antidampinške pristojbe morao bi biti smanjen na stopu dostatnu za uklanjanje navedene štete.

195    Prema tome, s obzirom da pogreška utvrđena u izračunu sniženja cijene može dovesti u pitanje zakonitost pobijane uredbe i time učiniti cjelokupnu Komisijinu analizu uzročne veze nevaljanom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., Transnational Company „Kazchrome” i ENRC Marketing/Vijeće, T‑192/08, EU:T:2011:619, t. 119. i navedenu sudsku praksu), tu uredbu valja poništiti u dijelu u kojem se odnosi na Jindal Saw, pri čemu nije potrebno ispitati treći tužbeni razlog.

 Troškovi

196    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, istoj valja naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi troškove tužitelja, sukladno njihovu zahtjevu.

197    Sukladno odredbama članka 138. stavka 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent, koji nije jedan od nabrojenih u stavcima 1. i 2. navedenog članka, snosi vlastite troškove. U okolnostima ovog spora valja odlučiti da će intervenijent snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Provedbena uredba Komisije (EU) 2016/388 оd 17. ožujka 2016. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz cijevi od duktilnog lijevanog željeza (poznato i kao sferoidno grafitno lijevano željezo) podrijetlom iz Indije, poništava se u dijelu u kojem se odnosi na Jindal Saw Ltd.

2.      Europska komisija snosit će vlastite troškove i troškove Jindal Sawa i Jindal Saw Italia SpA.

3.      Saint‑Gobain Pam snosit će vlastite troškove.

Pelikánová Valančius Nihoul

Svenningsen       Öberg

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. travnja 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: engleski