Tužba podnesena 28. srpnja 2014. – Larymnis LARKO protiv Komisije
(Predmet T-576/14)
Jezik postupka: grčki
Stranke
Tužitelj: Elliniki Metalleftiki kai Metallourgiki Larymnis LARKO A.E. (Kallithea Attikis, Grčka) (zastupnik: B. Koulouris, odvjetnik)
Tuženik: Europska komisija
Tužbeni zahtjev
Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
poništi Odluku Komisije od 27. ožujka 2014. [SG-Greffe(2014) D/4621/28/03/2014] o prodaji određenih dijelova imovine dioničkog društva Geniki Metalleftiki kai Metallourgiki Anonimi Eteria NEA LARKO [NEA LARKO], broj SA.37954 (2013/N) (SL C 156, 23.5.2014.), upućenu Helenskoj Republici;
naloži Komisiji snošenje troškove postupka tužitelja.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog tužbe tužitelj ističe, prvo, da ima očiti pravni interes tražiti poništenje pobijane odluke pošto se ona na njega odnosi izravno i osobno te, drugo, iz toga izvodi tri tužbena razloga.
Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 108. stavka 2. UFEU-a i članka 14. Uredbe br. 659/1999 1 . Tužitelj tvrdi da je Komisija pobijanim aktom zaključila da prodaja određenih dijelova imovine društva NEA LARKO koju je izvršila grčka država nije imala za posljedicu gospodarski kontinuitet između navedenog društva i jednog ili više vlasnika dijelova imovine koja se prodaje. Tužitelj prije svega osporava da dijelovi imovine koji se prodaju predstavljaju samo jedan zanemariv dio poslovanja društva NEA LARKO, budući da isti zapravo predstavljaju glavni dio njegovog poslovanja te pošto preostali dijelovi njegove imovine u osnovi imaju malen gospodarski značaj te ih kao takve nije moguće vrednovati. Primjerice, u pogon Larimna (čija prodaja je dio plana privatizacije) slijeva se cjelokupna rudarska proizvodnja pogonȃ društva NEA LARKO u cijeloj Grčkoj, koja se onda prerađuje u tom pogonu. Drugo, pobijana odluka je također pogrešna u dijelu u kojem se zaključuje da dijelovi imovine će biti stavljeni na dražbu ne pripadaju društvu NEA LARKO nego grčkoj državi, s posljedicom da zapravo rudarski pogon Larimna, zajedno s drugim pogonima za rudarsku preradu i pomoćnim pogonima nikada neće prijeći u vlasništvo grčke države, nego će ostati u vlasništvu društva NEA LARKO čak i nakon mogućeg raskida ugovora o koncesiji rudarskih prava, pošto u potpunosti pripadaju potonjem društvu. Izravna posljedica navedenih tvrdnji je to da će navedenim društvom nastaviti upravljati novi vlasnik, zbog čega se potonji ne može osloboditi obveze plaćanja tužitelju iznosa koji mu duguje društvo NEA LARKO.Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 296. stavka 2. UFEU-a. Tužitelj tvrdi da pobijana odluka nije dovoljno obrazložena jer uopće nije razmotreno je li prijenos dijelova imovine o kojima je riječ, pri provedbi plana privatizacije koji Komisija uzima u obzir, narušio ili prijetio narušavanju tržišnog natjecanja. Također, Komisija nije istražila tržište proizvoda, odnosno nije čak definirala ni samo tržište niti industrijski sektor. Komisija se držala samo izjava grčke vlade bez da ih je ispitala kako bi trebalo. Ona u tom pogledu nije detaljnije ispitala ni mišljenja društva NEA LARKO, iako je to društvo izravno zainteresirano za odluku, kršeći na taj način njegova temeljna prava, prije svega pravo na jednako postupanje u odnosu na grčku vladu, legitimn
a očekivanja u odnosu na institucije Europske unije i pravo na saslušanje prije donošenja odluke koja ga se tiče.Treći tužbeni razlog temelji se na argumentu prema kojemu pobijana odluka sadrži proturječne navode koji ju čine neutemeljenom i nezakonitom. Tužitelj osobito tvrdi da je Komisija, unatoč tome što je u svojoj odluci navela da je cjelovito ispitala sve dijelove koji se prodaju, povezala raskid ugovora o koncesiji rudarskih prava, uključen u plan privatizacije, s istovremenom prodajom na dražbi i provedbom sort out plana, te da je slijedom toga dala velik značaj računovodstvenoj vrijednosti, zaključujući konačno da, pošto je odnos između dijelova koji se prodaju i onih koji ostaju, makar i pogrešan, s računovodstvenog gledišta 1 naprama 3, ne postoji kontinuitet gospodarskog poslovanja. Također, Komisija nije uopće obrazložila zbog čega je smatrala da ugovori o radu
sa zaposlenima u društvu NEA LARKO nisu preneseni na stjecatelja, u osnovi kršeći acquis communautaire u tom pogledu.