Tužba podnesena 30. prosinca 2013. – Bankia protiv Komisije

(Predmet T-700/13)

Jezik postupka: španjolski

Stranke

Tužitelj: Bankia, SA (Valencia, Španjolska) (zastupnici: J.L. Buendía Sierra, E. Abad Valdenebro, R. Calvo Salinero, A. Lamadrid de Pablo i A. Biondi, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija

Tužbeni zahtjevi

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

poništi pobijanu odluku u mjeri u kojoj Komisija skup mjera, koje prema njoj sačinjavaju takozvani španjolski sustav financijskog leasinga („SEAF“), kvalificira kao novu državnu potporu nespojivu s unutarnjim tržištem;

podredno, poništi članke 1. i 4. pobijane odluke kojima se ulagači AIE-a utvrđuju kao korisnici navodnih potpora i isključivi adresati naloga za povrat;

podredno, poništi članak 4. pobijane odluke, u mjeri u kojoj se njime nalaže povrat navodnih potpora protivno općim načelima prava EU;

poništi članak 4. pobijane odluke, u mjeri u kojoj se u njemu izjašnjava o zakonitosti privatnih ugovora između ulagača i drugih pravnih subjekata; i

naloži Komisiji snošenje troškova ovog postupka.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

Odluka koja se pobija u ovom predmetu identična je onoj u predmetu T-515/13, Španjolska/Komisija (SLUE C 336, str. 29.).

U prilog tužbi tužitelj ističe pet tužbenih razloga.

Prvi tužbeni razlog

Tužitelj smatra da se pobijanom odlukom povređuje članak 107. UFEU-a u mjeri u kojoj se tzv. SEAF i pojedinačne mjere koje ga sačinjavaju kvalificiraju kao državna potpora. Tužitelj tvrdi da je Komisija pogriješila zajedno ocjenjujući skup nezavisnih i autonomnih javnih i privatnih mjera, te ih stavljajući na teret Kraljevine Španjolske. Tužitelj također osporava činjenicu da mjere o kojima je riječ mogu dati selektivnu gospodarsku prednost navodnim korisnicima, kao i činjenicu da mogu narušiti tržišno natjecanje između tih korisnika i drugih pravnih subjekata, te navodno utjecati na trgovinu između država članica.

Drugi tužbeni razlog

Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Komisija očito pogrešno primijenila pravo i povrijedila članke 107. i 108. UFEU-a, kvalificirajući u određenim slučajevima primjenu španjolskog sustava oporezivanja prema tonaži kao novu, umjesto kao zatečenu državnu potporu. Ako je Komisija željela dovesti u pitanje primjenu sustava oporezivanja prema tonaži, u mjeri u kojoj je 2002. odobrila taj sustav o kojem ju je obavijestila Španjolska, trebala je u svakom slučaju to učiniti provodeći postupak mjerodavan za zatečene državne potpore. Tužitelj smatra da su argumenti u prilog postojanju nove državne potpore koji su izloženi u odluci očito neutemeljeni.

Treći tužbeni razlog

U okviru trećeg tužbenog razloga za poništenje tužitelj se podredno poziva na povredu članaka 107. i 296. UFEU-a, u mjeri u kojoj Komisija griješi i, u svakom slučaju, primjereno ne obrazlaže razloge zbog kojih pravne subjekte poput tužitelja (ulagače u AIE koji su izvršili transakcije obuhvaćene odlukom) smatra krajnjim i isključivim korisnicima spornih mjera.

Četvrti tužbeni razlog

Kao četvrto, tužitelj, također podredno, tvrdi da se nalogom za povrat sredstava iz članka 4. pobijane odluke povređuje opće načelo pravne sigurnosti neopravdanim uvođenjem vremenskog ograničenja za primjenu tog načela.

Peti tužbeni razlog

U okviru petog tužbenog razloga za poništenje tužitelj izlaže zbog čega smatra da su pobijanom odlukom također povrijeđeni načelo dodijeljenih ovlasti, članci 107. i 108. UFEU-a, članak 14. Uredbe Vijeća br. 659/1999 i članak 16. Povelje o temeljnim pravima EU, u mjeri u kojoj se u pobijanoj odluci izjašnjava o valjanosti klauzula u ugovorima španjolskog privatnog prava koje su sklapali ulagači i drugi privatnopravni subjekti.