Presuda Suda (peto vijeće) od 9. rujna 2020. (zahtjevi za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht - Njemačka) – EM protiv TMD Friction GmbH (C-674/18), FL protiv TMD Friction EsCo GmbH (C-675/18)
(spojeni predmeti C-674/18 i C-675/18)1
(Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Prijenosi poduzeća – Direktiva 2001/23/EZ – Članci 3. i 5. – Zaštita prava radnika – Zaštita radnika u slučaju insolventnosti poslodavca – Prijenos koji je proveo stečajni upravitelj poduzeća prenositelja nad kojim je pokrenut stečajni postupak – Davanja u okviru strukovnog mirovinskog osiguranja – Ograničenje preuzimateljevih obveza – Iznos davanja koji se duguje u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koji se izračunava ovisno o radnikovoj plaći u trenutku pokretanja stečajnog postupka – Direktiva 2008/94/EZ – Članak 8. – Izravan učinak – Pretpostavke)
Jezik postupka: njemački
Sud koji je uputio zahtjev
Bundesarbeitsgericht
Stranke glavnog postupka
Tužitelji: EM (C-674/18), FL (C-675/18)
Tuženici: TMD Friction GmbH (C-674/18), TMD Friction EsCo GmbH (C-675/18)
Izreka
Direktivu Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona, osobito s obzirom na njezin članak 3. stavke 1. i 4. kao i članak 5. stavak 2. podstavak (a), treba tumačiti na način da joj se, u slučaju prijenosa poduzeća nad kojim je pokrenut stečajni postupak koji provodi njegov stečajni upravitelj, ne protivi nacionalni propis, kako ga tumači nacionalna sudska praksa, u skladu s kojim, kada nakon pokretanja stečajnog postupka nastupi događaj koji daje pravo na mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću, preuzimatelj ne odgovara za radnikova buduća prava na tu mirovinu prikupljena na temelju radnog staža ostvarenog prije pokretanja stečajnog postupka, pod uvjetom da su, kad je riječ o iznosu za koji preuzimatelj ne odgovara, mjere usvojene u svrhu zaštite interesa radnika barem istovjetne razini zaštite propisanoj člankom 8. Direktive Vijeća 2008/94 od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca.
Članak 3. stavak 4. podstavak (b) Direktive 2001/23 u vezi s člankom 8. Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, onako kako ga tumači nacionalna sudska praksa, koji – nakon što nastupi događaj koji daje pravo na mirovinska davanja u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću nakon pokretanja stečajnog postupka tijekom kojeg je izvršen prijenos poduzeća – kad je riječ o dijelu tih davanja koji ne tereti preuzimatelja predviđa da, s jedne strane, osiguravatelj za slučaj insolventnosti određen u skladu s nacionalnim pravom nije obvezan intervenirati ako buduća prava na mirovinska davanja nisu bila konačno stečena u trenutku pokretanja tog stečajnog postupka te da se, s druge strane, u svrhu utvrđivanja iznosa koji se odnosi na dio tih davanja za koji je odgovorno to tijelo taj iznos izračunava na osnovi mjesečne bruto plaće dotičnog radnika u trenutku pokretanja navedenog postupka, ako iz te odredbe proizlazi da je radnicima uskraćena minimalna zaštita koja im je njome zajamčena, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.
Članak 8. Direktive 2008/94 može imati izravan učinak u dijelu u kojem se njime predviđa minimalna zaštita stečenih ili budućih prava radnika na mirovinska davanja, tako da se na njega može pozvati protiv tijela privatnog prava koje je država članica odredila kao tijelo za osiguranje od rizika insolventnosti poslodavaca u području strukovne mirovine, pod uvjetom da se, s jedne strane, s obzirom na zadaću jamstva koja mu je povjerena i na uvjete pod kojima je obavlja, ono može izjednačiti s državom te da, s druge strane, ta zadaća doista obuhvaća vrste mirovinskih davanja za koja se zahtijeva minimalna zaštita predviđena tim člankom 8., što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.
____________
1 SL C 103, 18. 3. 2019.