Language of document : ECLI:EU:T:2022:837

PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo prošireno vijeće)

21. prosinca 2022.(*)

„Damping – Uvoz određenih polivinil alkohola podrijetlom iz Kine – Konačne antidampinške pristojbe – Izuzeće uvoza koji je predmet uporabe u posebne svrhe – Tužba za poništenje – Odvojivost – Regulatorni akt koji podrazumijeva provedbene mjere – Izravni utjecaj – Akt koji se može pobijati – Dopuštenost – Članak 9. stavak 5. prvi podstavak Provedbene uredbe (EU) 2016/1036 – Pristojba određena na nediskriminacijskoj osnovi – Jednako postupanje”

U predmetu T‑747/20,

EOC Belgium, sa sjedištem u Oudenaardeu (Belgija), koji zastupaju Y. Melin i I. Fressynet, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju K. Blanck, G. Luengo i M. Gustafsson, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće),

u sastavu tijekom vijećanja: R. da Silva Passos, predsjednik, V. Valančius, I. Reine, L. Truchot (izvjestitelj) i M. Sampol Pucurull, suci,

tajnik: H. Eriksson, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 9. lipnja 2022.

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom zasnovanom na članku 263. UFEU‑a tužitelj, društvo EOC Belgium, zahtijeva poništenje članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2020/1336 оd 25. rujna 2020. o uvođenju konačnih antidampinških pristojbi na uvoz određenih poli(vinil alkohola) podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL 2020., L 315, str. 1.).

I.      Okolnosti spora

2        Europska komisija je 25. rujna 2020. donijela Provedbenu uredbu 2020/1336.

3        Člankom 1. stavkom 1. Provedbene uredbe 2020/1336 Komisija je odredila antidampinške pristojbe spomenute u točki 1. ove presude.

4        Člankom 1. stavkom 4. Provedbene uredbe 2020/1336 Komisija je uvela izuzeće od određivanja tih pristojbi (u daljnjem tekstu: izuzeće o kojemu je riječ). Tom je odredbom predviđeno sljedeće:

„Proizvodi opisani u stavku 1. izuzeti su od konačne antidampinške pristojbe ako se uvoze za proizvodnju suhih mješavina ljepila koje se proizvode i prodaju u obliku praha za industriju kartona. Takvi se proizvodi stavljaju u postupak uporabe u posebne svrhe iz članka 254. Uredbe (EU) br. 952/2013 kako bi se dokazalo da se uvoze isključivo za prethodno navedenu uporabu.”

5        U točki 6.3.4., naslovljenoj „Proizvođači ljepila”, iz dijela Provedbene uredbe 2020/1336 posvećenog interesu Europske unije, Komisija je izložila razloge zbog kojih je uvoz određenih polivinil alkohola (u daljnjem tekstu: PVA) odlučila izuzeti od konačnih antidampinških pristojbi određenih navedenom uredbom. Tim se izuzećem, koje se primjenjuje na proizvođače suhih mješavina ljepila, nastoje zaštititi njihovi interesi od negativnih učinaka koje bi određivanje navedenih pristojbi moglo proizvesti na njihov položaj.

6        Tužitelj je društvo sa sjedištem u Belgiji koje uvozi PVA i od PVA‑a proizvodi tekuće ljepilo.

II.    Zahtjevi stranaka

7        Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

8        Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

9        Budući da je Komisija istaknula više argumenata o postojanju zapreke vođenju postupka, valja ispitati dopuštenost tužbe.

A.      Dopuštenost

10      Kako bi se tužba proglasila nedopuštenom, Komisija tvrdi, prvo, da se članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 ne može odvojiti od ostatka navedene uredbe, drugo, da ta uredba podrazumijeva provedbene mjere i, treće, da ona na tužitelja ne utječe ni izravno niti osobno.

11      Potom, Komisija tvrdi da se tužitelj ne može osloniti na pravo na djelotvoran pravni lijek kako bi dokazao svoju aktivnu procesnu legitimaciju.

12      Naposljetku, Komisija ističe, za slučaj da Opći sud presudi da članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 izravno utječe na tužitelja, da ta odredba nije akt koji se može pobijati.

13      Tužitelj tvrdi da je njegova tužba dopuštena.

1.      Odvojivost članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336

14      Na temelju ustaljene sudske prakse Suda, djelomično poništenje akta Unije moguće je samo u mjeri u kojoj su elementi čije se poništenje traži odvojivi od ostatka akta. U tom smislu Sud je više puta presudio da taj zahtjev nije zadovoljen ako bi djelomično poništenje akta imalo za učinak izmjenu njegove bîti (vidjeti presudu od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

15      Stoga provjera odvojivosti elemenata akta Unije pretpostavlja ispitivanje njegova dosega kako bi se ocijenilo bi li poništenje tih elemenata promijenilo duh i bît tog akta (vidjeti presudu od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

16      U ovom slučaju tužitelj zahtijeva poništenje samo članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336 (vidjeti točku 7. ove presude) kojim se uvodi izuzeće o kojemu je riječ.

17      Takvo izuzeće, s obzirom da predviđa iznimku od pravila kojim se uvode antidampinške pristojbe, može se, u načelu, odvojiti od uredbe kojom je utvrđeno to pravilo.

18      U presudi od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 44. do 53.), na koju se Komisija pozvala, Sud je naveo pokazatelje na temelju kojih se može odrediti u kojim se slučajevima izuzeće od antidampinških pristojbi ne može odvojiti od uredbe kojom se uvode navedene pristojbe.

19      U predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838), riječ je bila o Provedbenoj uredbi Vijeća (EU) br. 1238/2013 od 2. prosinca 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe na uvoz kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i ključnih elemenata (tj. ćelija) podrijetlom ili poslanih iz Narodne Republike Kine (SL 2013., L 325, str. 1.).

20      Sud je presudio da se članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1238/2013, koji je predviđao da je uvoz određenih proizvoda, za koje su račune izdala društva od kojih je Komisija prihvatila preuzimanje obveza, izuzet od antidampinških pristojbi uvedenih u članku 1. navedene uredbe, ne može odvojiti od ostalih odredaba navedene uredbe, a osobito onih kojima je predviđeno nametanje navedenih pristojbi (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 55.).

21      Sud je smatrao da, iako je nametanje pristojbi formalno gledano pravilo, a izuzeće od pristojbi povodom preuzimanja obveze iznimka, u stvarnosti su obje odredbe o kojima je riječ alternativne i komplementarne mjere kojima se želi postići isti cilj (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 44. do 53.).

22      Kako bi došao do tog zaključka, Sud se oslonio na skup pokazatelja. Kao prvo, utvrdio je istovjetnost ciljeva koji su zadani i mjerom kojom se određuju pristojbe i mjerom kojom se predviđa izuzeće. Stoga se i određivanjem pristojbi i prihvaćanjem preuzimanja obveza željelo u konkretnom slučaju ukloniti štetan učinak dampinga na industriju Unije, u vezi s uvozom kristalnih silicijskih fotonaponskih modula i njihovim ključnim elementima (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 44. do 48.). Kao drugo, Sud je istaknuo da su obje odredbe o kojima je bila riječ komplementarne. U tom se pogledu oslonio na ekonomske posljedice do kojih one dovode (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 49. do 51.). Naposljetku i kao treće, Sud je utvrdio da izuzeće nije bilo iznimno. Naveo je u tom pogledu da se izuzeće primjenjuje na 70 % uvoza proizvoda o kojima je bila riječ (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 52. i 53.).

23      Rješenje koje je Sud prihvatio u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838), zasniva se, dakle, na skupu pokazatelja koji obilježavaju određenu situaciju u kojoj ono što bi na temelju prve analize moglo proizaći samo kao izuzeće i, dakle, kao iznimka od pravila, čini u stvarnosti sastavni i, prema tome, neodvojivi dio osporavane mjere.

24      U svrhu odlučivanja o odvojivosti izuzeća o kojemu je riječ valja, dakle, utvrditi postoje li indicije takve naravi u ovom slučaju.

25      Kao prvo, valja podsjetiti na to da se određivanjem antidampinških pristojbi, poput onog koje je u ovom slučaju predviđeno člankom 1. stavkom 1. Provedbene uredbe 2020/1336, nastoji ukloniti štetan učinak navodnog dampinga na industriju Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 46.).

26      Međutim, članak 21. stavak 1. Uredbe (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) dopušta Komisiji da u svrhu, među ostalim, zaštite interesa korisnika proizvoda o kojemu je riječ ne donese antidampinške mjere, čak i kad su damping i šteta utvrđeni.

27      U ovom slučaju, izuzećem o kojemu je riječ i koje je doneseno primjenom članka 21. Osnovne uredbe želi se, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 625. Provedbene uredbe 2020/1336, zaštititi interese određenih korisnika PVA‑a, to jest proizvođača suhih mješavina ljepila, od negativnih učinaka koje bi određivanje antidampinških pristojbi moglo proizvesti na njihov položaj.

28      Cilj izuzeća o kojemu je riječ, različit je, dakle, od cilja koji je zadan člankom 1. stavkom 1. Provedbene uredbe 2020/1336 i koji je spomenut u točki 25. ove presude, dok je u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838), određivanjem antidampinških pristojbi i izuzeća od tih pristojbi bio zadan isti cilj (vidjeti točku 22. ove presude).

29      Kao drugo, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838), Vijeće Europske unije, autor uredbe koja se pobijala, uspostavilo je mjere trgovinske zaštite koje čine skup ili „paket” sastavljen od dvaju različitih i komplementarnih mjera, od koje je jedna bilo određivanje antidampinških pristojbi, a druga izuzeće od tih antidampinških pristojbi za društva od kojih je Komisija prihvatila preuzimanje obveza (presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće, C‑204/16 P, EU:C:2017:838, t. 44.).

30      S druge strane, u ovom slučaju izuzeće o kojemu je riječ nije komplementarno određivanju antidampinških pristojbi, nego je u odnosu na njega akcesorno.

31      Akcesornost izuzeća o kojemu je riječ s obzirom na određivanje antidampinških pristojbi proizlazi iz mjesta koje u razlozima Provedbene uredbe 2020/1336 zauzimaju uvodne izjave posvećene predmetnom izuzeću. Navedene uvodne izjave nalaze se u jedinom dijelu Provedbene uredbe 2020/1336 posvećenom interesu proizvođača ljepila i negativnim učincima koje bi oni mogli pretrpjeti zbog određivanja antidampinških pristojbi. Opravdanje za izuzeće o kojemu je riječ Komisija je, dakle, ograničila samo na dio Provedbene uredbe 2020/1336 koji mu je posvećen, što upućuje na akcesornost koju mu Komisija pripisuje.

32      Kao treće, u uvodnoj izjavi 628. Provedbene uredbe 2020/1336 izuzeće o kojemu je riječ opisano je na način da je dodijeljeno „iznimno”, pri čemu je postupak za to izuzeće „strogo ograničen na suhe mješavine ljepila i ni pod kojim okolnostima [ne obuhvaća] druge proizvode (na primjer tekuća ljepila) koje proizvode proizvođači ljepila”.

33      U tom je pogledu sama Komisija istaknula, kada je u uvodnoj izjavi 627. Provedbene uredbe 2020/1336 ispitala učinke koje bi proizvela primjena izuzeća o kojemu je riječ, da tržišni udio ljepila predstavlja 17 % potrošnje u Uniji i da je jedini proizvođač suhih mješavina ljepila koji se javio predstavljao samo 4 % tog udjela.

34      S druge strane, izuzeće u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838) nije bilo iznimno, s obzirom na to da se primjenjivalo na 70 % uvoza proizvoda o kojima je bila riječ (vidjeti točku 22. ove presude), nije bilo iznimno.

35      Iz razmatranja izloženih u točkama 25. do 34. ove presude proizlazi da niti jedan od pokazatelja koje je Sud potvrdio u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 9. studenoga 2017., SolarWorld/Vijeće (C‑204/16 P, EU:C:2017:838), i koji je spomenut u točki 22. ove presude, ne postoji u ovom slučaju.

36      Osim toga, na temelju niti jednog drugog pokazatelja koji proizlazi iz elemenata spisa ne može se zaključiti da izuzeće o kojemu je riječ nije iznimka od pravila kojim je predviđeno određivanje antidampinških pristojbi, nego alternativna i komplementarna mjera u odnosu na to pravilo, kojom se nastoji postići isti cilj (vidjeti točku 21. ove presude).

37      Slijedom navedenog, izuzeće o kojemu je riječ može se odvojiti od pravila kojim je predviđeno određivanje antidampinških pristojbi.

38      Valja dodati da prvom rečenicom stavka 4. članka 1. Provedbene uredbe 2020/1336 nije utvrđeno samo izuzeće o kojemu je riječ. Druga rečenica tog teksta (vidjeti točku 4. ove presude) predviđa da se u slučaju izuzeća PVA stavlja u postupak uporabe u posebne svrhe iz članka 254. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1.), kako bi se dokazalo da se uvozi isključivo za uporabu spomenutu u točki 4. ove presude.

39      Jedini je cilj ove potonje odredbe označiti carinski postupak u koji se stavlja uvoz PVA‑a koji se koristi izuzećem o kojemu je riječ.

40      Budući da se predmetno izuzeće, čije je načelo utvrđeno u prvoj rečenici članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336, može odvojiti od ostatka navedene uredbe, pravilo koje samo označava carinski postupak primjenjiv na proizvode koji se koriste tim izuzećem i koje je navedeno u drugoj rečenici tog članka posuđuje od navedenog izuzeća njegovu odvojivost.

41      Slijedom navedenog, vodeći računa o zaključku u točki 37. ove presude, članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 u cijelosti se može odvojiti od drugih odredbi te uredbe.

42      Imajući u vidu prethodna razmatranja, drugi argumenti koje je Komisija istaknula – to jest, prvo, istovremeno određivanje antidampinških pristojbi i izuzeća o kojemu je riječ u istom članku Provedbene uredbe 2020/1336, drugo, rijetkost korištenja izuzećem poput predmetnog izuzeća, treće, podrobno obrazloženje koje se odnosi na predmetno izuzeće, četvrto, broj očitovanja koja su dostavili gospodarski subjekti prilikom ispitivanja navedenog izuzeća, peto, znatne gospodarske posljedice koje bi poništenje tog izuzeća imalo za društvo Cordial, proizvođača suhih mješavina ljepila, čiji je položaj Komisija uzela u obzir u Provedbenoj uredbi 2020/1336 kao i za njegove klijente, i, šesto, upornost koju je Komisija pokazala kako bi se donio taj akt unatoč suzdržanosti nekih država članica – nisu relevantni za dovođenje u pitanje odvojivosti članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336.

43      Stoga taj Komisijin argument o postojanju zapreke vođenju postupka treba odbiti.

2.      Pretpostavke za dopuštenost predviđene u članku 263. četvrtom stavku UFEUa

44      Nadalje, valja podsjetiti na to da članak 263. četvrti stavak UFEU‑a predviđa dva slučaja u kojima se fizičkoj ili pravnoj osobi priznaje aktivna procesna legitimacija za podnošenje tužbe protiv akta koji joj nije upućen. S jedne strane, takva tužba može se podnijeti pod uvjetom da se taj akt izravno i osobno odnosi na nju. S druge strane, takva osoba može podnijeti tužbu protiv regulatornog akta koji ne podrazumijeva provedbene mjere ako se isti izravno odnosi na nju (presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 19., i od 18. listopada 2018., Internacional de Productos Metálicos/Komisija, C‑145/17 P, EU:C:2018:839, t. 32.).

45      Pretpostavke za dopuštenost predviđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a treba tumačiti u svjetlu temeljnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu, kako je utvrđeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne zanemarujući pritom pretpostavke izričito predviđene UFEU‑om (vidjeti presudu od 3. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr. C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

46      U ovom slučaju tužitelj nije adresat Provedbene uredbe 2020/1336. Njegova se aktivna procesna legitimacija može priznati samo ako je obuhvaćena jednim od dvaju slučajeva spomenutih u točki 44. ove presude.

47      Dopuštenost ove tužbe valja ispitati s obzirom na drugi slučaj spomenut u točki 44. ove presude.

48      Valja utvrditi, prvo, je li Provedbena uredba 2020/1336 regulatorni akt, drugo, podrazumijeva li ona provedbene mjere i, treće, utječe li izravno na tužiteljev položaj.

a)      Postojanje regulatornog akta

49      Prema sudskoj praksi, regulatorni akti su opći akti, osim zakonodavnih akata (presuda od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 61., i rješenje od 28. listopada 2020., Sarantos i dr./Parlament i Vijeće, C‑84/20 P, neobjavljeno, EU:C:2020:871, t. 29.).

50      Valja utvrditi, kao prvo, ima li članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 opću primjenu i, kao drugo, nije li navedena uredba zakonodavni akt.

51      Kao prvo, iz njezina teksta proizlazi da članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 ima opću primjenu jer se primjenjuje na objektivno određene situacije i proizvodi pravne učinke prema skupini osoba koje su općenito i apstraktno određene (vidjeti točku 4. ove presude).

52      Opća primjena članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336 potvrđena je razlozima navedene uredbe u čijoj se uvodnoj izjavi 630. navodi sljedeće:

„U tom je pogledu Komisija pojasnila da izuzeće [o kojemu je riječ] nije specifično za [društvo Cordial], već se primjenjuje na sve proizvođače suhih mješavina ljepila na nediskriminirajući način”.

53      Kao drugo, kako to proizlazi iz uvodnih izjava 672. i 673. Provedbene uredbe 2020/1336, Komisija je navedenu uredbu donijela nakon što je žalbenom odboru podnijela nacrt uredbe o kojoj je riječ pod pretpostavkama predviđenima u članku 5. stavku 5. Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL 2011., L 55, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 291. i ispravak SL 2016., L 6, str. 13.).

54      Iz razmatranja izloženih u točkama 49. do 53. ove presude proizlazi da Provedbena uredba 2020/1336 nije zakonodavni akt jer nije donesena ni prema redovnom niti prema posebnom zakonodavnom postupku u smislu članka 289. stavaka 1. i 2. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu rješenja od 5. veljače 2013., BSI/Vijeće, T‑551/11, neobjavljeno, EU:T:2013:60, t. 43., i od 14. rujna 2021., Far Polymers i dr./Komisija, T‑722/20, neobjavljeno, EU:T:2021:598, t. 55.).

55      Budući da su obje pretpostavke spomenute u točkama 49. i 50. ove presude ispunjene, valja zaključiti da Provedbena uredba 2020/1336, čijim je člankom 1. stavkom 4. predviđeno izuzeće o kojemu je riječ, ima narav regulatornog akta. Osim toga, Komisija nije osporavala tu kvalifikaciju. Valja, dakle, ispitati, podrazumijeva li to izuzeće provedbene mjere.

b)      Nepostojanje provedbenih mjera

56      Izraz „a ne podrazumijeva provedbene mjere” u smislu trećeg dijela rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a valja tumačiti s obzirom na cilj te odredbe koji teži, kao što to proizlazi iz pozadine njezina nastanka, tomu da se izbjegne da pojedinac bude prisiljen prekršiti pravo kako bi mogao ostvariti pristup sudu. Kada regulatorni akt proizvodi izravne učinke na pravni položaj fizičke ili pravne osobe, a da ne zahtijeva provedbene mjere, ta bi se osoba mogla naći u situaciji da ostane lišena djelotvorne sudske zaštite ako ne bi raspolagala pravnim sredstvom radi osporavanja zakonitosti tog regulatornog akta pred Sudom Unije. Doista, bez postojanja provedbenih mjera fizička ili pravna osoba, iako se akt u pitanju izravno odnosi na nju, mogla bi ostvariti sudski nadzor tog akta jedino na način da se, nakon što prekrši odredbe navedenog akta, pozove na njihovu nezakonitost u okviru postupaka pred nacionalnim sudovima na čije je pokretanje ovlaštena (presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 27., i od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, u daljnjem tekstu: presuda Montessori, EU:C:2018:873, t. 58.).

57      Suprotno tomu, ako regulatorni akt podrazumijeva provedbene mjere, sudski nadzor poštovanja pravnog poretka Unije osiguran je neovisno o tome potječu li navedene mjere od Unije ili od država članica. Fizičke ili pravne osobe koje zbog pretpostavke za dopuštenost iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a ne mogu izravno pred sudom Unije pobijati regulatorni akt Unije zaštićene su od primjene tog akta na njih mogućnošću pobijanja provedbenih mjera koje taj akt podrazumijeva (presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 28., i od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 59.).

58      U području antidampinških pristojbi, carinski sustav uveden Uredbom br. 952/2013 predviđa da se naplata pristojbi utvrđenih uredbom poput Provedbene uredbe 2020/1336 provodi na temelju mjera koje donesu nacionalna tijela i koje se moraju smatrati „provedbenim mjerama” (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 2018., Internacional de Productos Metálicos/Komisija, C‑145/17 P, EU:C:2018:839, t. 59. i 60., od 19. rujna 2019., Trace Sport, C‑251/18, EU:C:2019:766, t. 31., i rješenje od 5. veljače 2013., BSI/Vijeće, T‑551/11, neobjavljeno, EU:T:2013:60, t. 45. do 53.).

59      Međutim, kako bi se ocijenilo podrazumijeva li regulatorni akt provedbene mjere, valja se ograničiti isključivo na predmet tužbe (presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 31., i od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 61.). Nadalje, u slučaju kada tužitelj zahtijeva samo djelomično poništenje nekog akta, u obzir se moraju uzeti, ako je to potrebno, samo one provedbene mjere koje taj dio akta eventualno sadržava (presuda od 18. listopada 2018., Internacional de Productos Metálicos/Komisija, C‑145/17 P, EU:C:2018:839, t. 53.).

60      Tužitelj osporava samo članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336.

61      Slijedom navedenog i suprotno onome što Komisija tvrdi, u svrhu utvrđivanja postoje li u ovom slučaju provedbene mjere ne treba uzeti u obzir provedbene mjere koje na temelju sudske prakse navedene u točki 58. ove presude nužno podrazumijeva članak 1. stavak 1. Provedbene uredbe 2020/1336 koji predviđa određivanje antidampinških pristojbi (vidjeti točku 3. ove presude).

62      Osim toga, također radi ocjene podrazumijeva li regulatorni akt provedbene mjere, potrebno se usredotočiti na položaj osobe koja se poziva na pravo na pokretanje postupka na temelju posljednjeg dijela rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Slijedom navedenog, pitanje podrazumijeva li akt o kojemu je riječ provedbene mjere u odnosu na druge osobe nije relevantno (presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 30., i od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 61.).

63      Nesporno je da se tužitelj, koji uvozi PVA samo u svrhu proizvodnje tekućeg ljepila, ne može koristiti izuzećem o kojemu je riječ.

64      Posljedično, čak i pod pretpostavkom da postupak uporabe u posebne svrhe iz članka 254. Uredbe br. 952/2013, na koji članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 upućuje u svojoj drugoj rečenici (vidjeti točku 4. ove presude), podrazumijeva da nacionalna tijela donesu provedbene mjere, te se mjere ne bi mogle primijeniti na tužitelja.

65      Stoga je irelevantna Komisijina argumentacija prema kojoj, prvo, carinska tijela moraju društvu Cordial i drugim korisnicima izuzeća o kojemu je riječ dati na temelju Uredbe br. 952/2013 odobrenje kako bi se mogli koristiti tim izuzećem i prema kojoj je, drugo, takvo izuzeće provedbena mjera članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336.

66      Doduše, tužitelj bi mogao zahtijevati korištenje izuzećem o kojemu je riječ kako bi mu dotična carinska tijela to odbila, što bi mogao osporavati.

67      Međutim, odbijanje da se prihvati zahtjev koji je tužitelj podnio nacionalnim tijelima ne može se smatrati provedbenom mjerom akta Unije kada se može zaključiti da bilo bi neprirodno nametnuti navedenom tužitelju da podnese takav zahtjev (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 66. i 67.).

68      Budući da u ovom slučaju tužitelj ne ispunjava pretpostavke predviđene Provedbenom uredbom 2020/1336 kako bi se mogao koristiti izuzećem o kojemu je riječ, bilo bi neprirodno obvezati ga da od carinskih tijela o kojima je riječ zahtijeva korištenje tim izuzećem i pred nacionalnim sudom osporava akt kojim se odbija prihvaćanje tog zahtjeva kako bi ga naveo da upita Sud o valjanosti članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336 (vidjeti u tom smislu presude od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 65. i 66., i od 28. listopada 2020., Associazione GranoSalus/Komisija, C‑313/19 P, neobjavljenu, EU:C:2020:869, t. 41.).

69      Iz razmatranja izloženih u točkama 56. do 68. ove presude proizlazi da, suprotno onome što Komisija tvrdi, izuzeće o kojemu je riječ ne podrazumijeva provedbene mjere u pogledu tužitelja.

70      Budući da provedbene mjere ne postoje, valja ispitati pretpostavku koja se odnosi na izravni utjecaj.

c)      Izravni utjecaj

71      U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, uvjet u skladu s kojim se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu, poput onoga iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju pojedinca i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (presude od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija, C‑386/96 P, EU:C:1998:193, t. 43., od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C‑125/06 P, EU:C:2008:159, t. 47., i od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 42.).

1)      Drugi kriterij koji se odnosi na nepostojanje diskrecijske ovlasti adresata zaduženih za provedbu osporavane mjere

72      Valja istaknuti da drugi kriterij nije relevantan u odnosu na mjeru koja, kao u ovom slučaju, ne podrazumijeva provedbene mjere u pogledu tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2015., Federcoopesca i dr./Komisija, T‑312/14, EU:T:2015:472, t. 38. do 40.).

73      U svakom slučaju, članak 14. stavak 1. Osnovne uredbe, naslovljen „Opće odredbe”, određuje sljedeće:

„Privremene ili konačne antidampinške pristojbe uvode se putem uredbe, a ubiru ih države članice u obliku, prema navedenoj stopi i drugim uvjetima utvrđenim u uredbi o uvođenju pristojba […]”.

74      Stoga, države članice nadležne za provedbu antidampinških uredbi ne raspolažu, u načelu, nikakvom marginom prosudbe (vidjeti u tom smislu presude od 3. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Distillerie Bonollo i dr., C‑461/18 P, EU:C:2020:979, t. 59., i od 18. listopada 2016., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑351/13, neobjavljenu, EU:T:2016:616, t. 24.).

75      Time što je u ovom slučaju podvrgnuo korištenje izuzećem samo pretpostavci da su proizvodi o kojima je riječ bili uvezeni radi proizvodnje suhih mješavina ljepila koje se proizvode i prodaju u obliku praha za industriju kartona, članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 ne daje nacionalnim carinskim tijelima nadležnim za njezinu provedbu nikakvu marginu prosudbe.

76      Glede pravila iz članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336 koje se odnosi na stavljanje PVA‑a u postupak uporabe u posebne svrhe iz članka 254. Uredbe br. 952/2013, ta odredba, čiji je jedini cilj odrediti carinski postupak u koji se stavlja uvoz PVA‑a koji se koristi izuzećem o kojemu je riječ (vidjeti točku 39. ove presude), ne može zbog toga razloga dovesti u pitanje potpuno automatsku narav tog izuzeća. Usto, niti na temelju samog svojeg teksta, koji ne određuje pretpostavku za primjenu postupka uporabe u posebne svrhe različitu od one koja se odnosi na izuzeće kojim se koristi PVA, navedena odredba ne daje marginu prosudbe nacionalnim carinskim tijelima.

77      Slijedom navedenog, drugi od kriterija spomenutih u točki 71. ove presude, koji, osim toga, nije osporavala niti jedna od stranaka, je ispunjen.

2)      Prvi kriterij koji se odnosi na izravne učinke na tužiteljev pravni položaj

78      U potporu dopuštenosti svoje tužbe tužitelj ističe svoj položaj korisnika PVA‑a koji se nalazi u tržišnom natjecanju s korisnicima izuzeća o kojemu je riječ. Što se tiče pretpostavke izravnog učinka, on zahtijeva od Općeg suda da u ovom slučaju primijeni rješenje koje je u području državnih potpora Sud prihvatio u presudi od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873). Navodi da ga izuzeće o kojemu je riječ stavlja u nepovoljni konkurentski položaj u odnosu na proizvođače suhih mješavina ljepila.

79      U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da okolnost da akt Unije stavlja gospodarski subjekt u nepovoljan konkurentski položaj sama po sebi ne omogućuje zaključak da je taj akt utjecao na pravni položaj tog subjekta i da se on stoga na njega izravno odnosio (vidjeti u tom smislu presude od 28. travnja 2015., T & L Sugars i Sidul Açúcares/Komisija, C‑456/13 P, EU:C:2015:284, t. 34., 36. i 37., od 17. rujna 2015., Confederazione Cooperative Italiane i dr./Anicav i dr., C‑455/13 P, C‑457/13 P i C‑460/13 P, neobjavljenu, EU:C:2015:616, t. 47. do 49., i od 28. veljače 2019., Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association, C‑465/16 P, EU:C:2019:155, t. 81.).

80      Međutim, u točki 43. presude od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873), Sud je presudio da se za Komisijinu odluku koja je donesena u području državnih potpora i može staviti gospodarski subjekt u nepovoljan konkurentski položaj, jer ne zadire u učinke nacionalne mjere povoljne za njegove konkurente može smatrati da izravno utječe na pravnu situaciju navedenog subjekta.

81      Kao što to proizlazi iz točaka 43. i 52. presude od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P à C‑624/16 P, EU:C:2018:873), Sud je rješenje koje je prihvatio utemeljio na zaključku prema kojem pravila o državnim potporama imaju za cilj zaštitu tržišnog natjecanju i prema kojem odredbe UFEU‑a u tom području stvaraju pravo konkurenta poduzetnika koji se koristi nacionalnom mjerom da ne trpi posljedice takve mjere koja narušava tržišno natjecanje.

82      U području antidampinga, članak 21. stavak 1. Osnovne uredbe određuje sljedeće:

„Odluka o tome treba li intervenirati u interesu Unije treba se temeljiti na procjeni svih različitih interesa u cjelini, uključujući interese domaće proizvodnje, korisnika i potrošača. Odluke prema ovom članku donose se samo ako je svim strankama dana mogućnost iznošenja stavova prema stavku 2. U ispitivanjima uzima se posebno u obzir potreba za uklanjanjem učinaka štetnog subvencioniranja koji narušava trgovinu i ponovno uspostavljanje učinkovite konkurencije. Mjere, utvrđene na temelju nalaza o subvencioniranju i šteti, se ne mogu primjenjivati ako tijela, na temelju svih podnesenih podataka, mogu jasno zaključiti da primjena tih mjera nije u interesu Unije.”

83      Na temelju te odredbe tijela Unije, a osobito Komisija, moraju prije donošenja antidampinških mjera utvrditi je li u interesu Unije donijeti takve mjere. Komisija može tako odlučiti da ne donese mjere, iako su damping i šteta utvrđeni, ako nije u interesu Unije da se to učini.

84      Izuzeće o kojemu je riječ doneseno je na temelju te odredbe (vidjeti uvodnu izjavu 551. Provedbene uredbe 2020/1336).

85      Kako bi se utvrdio interes Unije, članak 21. stavak 1. treća rečenica Osnovne uredbe određuju da se „uzima […] posebno u obzir potreba za uklanjanjem učinaka štetnog subvencioniranja koji narušava trgovinu i ponovno uspostavljanje učinkovite konkurencije”.

86      Iz rečenice proizlazi da je u tu svrhu prioritetno uzet u obzir interes proizvođača industrije Unije da im se ponovno uspostavi konkurentski položaj na koje su utjecale štetne prakse dampinga.

87      Međutim, prema članku 21. stavku 1. prvoj rečenici Osnovne uredbe, kako bi se utvrdilo je li u interesu Unije donijeti antidampinške mjere, na Komisiji je da procijeni sve različite interese u cjelini, tako da interesi proizvođača nisu jedini koje ona mora uzeti u obzir.

88      Stoga da odredba određuje da različiti obuhvaćaju interese korisnika proizvoda o kojemu je riječ.

89      Dakle, s obzirom da se treća rečenica članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe odnosi samo na konkurentski položaj proizvođača industrije Unije, ne može se zaključiti da u okviru interesa Unije nisu bili uzeti u obzir interesi korisnika proizvoda o kojemu je riječ da na njihov konkurentski položaj ne postoji utjecaj u slučaju poput onog spomenutog u točki 87. ove presude.

90      Naprotiv, interesi nekih korisnika proizvoda o kojemu je riječ da im se konkurentski proizvod zaštititi od učinaka mogućeg narušavanja uvedenog takvim izuzećem obuhvaćeni su interesom Unije u smislu članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe.

91      Veza između interesa korisnika proizvoda o kojemu je riječ da se njihov konkurentski položaj zaštiti i interesa Unije proizlazi, osim upućivanja na njihove interese u članku 21. stavku 1. Osnovne uredbe, iz utvrđenja o određivanju u navedenoj uredbi objektivnog cilja zaštite tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu koji se ne ograničava na konkurentski položaj proizvođača Unije.

92      U tom pogledu valja istaknuti da se u trećoj rečenici članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe upućuje na učinkovito tržišno natjecanje, a ne samo na konkurentski položaj proizvođača Unije i njihove posebne interese.

93      Osim toga, u članku 9. stavku 4. drugom podstavku Osnovne uredbe predviđeno je da iznos antidampinških pristojba ne samo da ne smije prijeći dampinšku maržu, nego ne smije premašiti niti štetu koju trpi industrija Unije.

94      Stoga, s jedne strane, proizvođačima industrije Unije nije dodijeljena nikakva konkurentska prednost s obzirom na izvoznike iz trećih zemalja koji primjenjuju damping te, s druge strane, iznos antidampinških pristojbi ne prekoračuje ono što je nužno potrebno štiteći time interese gospodarskih subjekata koji interveniraju poslije u lancu, osobito korisnici proizvoda o kojemu je riječ.

95      Iz toga proizlazi da Osnovna uredba nema samo za cilj ponovno uspostaviti konkurentski položaj proizvođača industrije Unije, nego je njome zadan i cilj zaštite učinkovitog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

96      Slijedom navedenog, postoji pravo korisnika proizvoda o kojemu je riječ da ne trpe posljedice akta koji je Komisija donijela na temelju Osnovne uredbe i koji uzrokuje narušavanje tržišnog natjecanja, isto kao što postoji pravo konkurenta poduzetnika koji se koristi državnom potporom da ne trpi posljedice takve potpore koja narušava tržišno natjecanje.

97      Uzimajući u obzir postojanje tog prava, akt Komisije kojim se ono može prekršiti proizvodi učinke na pravni položaj nositelja tog prava i, dakle, utječe izravno na njega.

98      S aspekta pretpostavke izravnog utjecaja predviđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, tužitelj se nalazi u položaju usporedivom s položajem tužiteljâ u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873).

99      S druge strane, ispunjavanje pretpostavke izravnog utjecaja ne protivi se sudskoj praksi Suda koja je navedena u točki 79. ove presude i sprečava da se za gospodarski subjekt, koji je povodom donošenja akta Unije stavljen u nepovoljan konkurentski položaj, smatra da taj akt izravno utječe na njega.

100    Doduše, tužitelj tvrdi, kao i tužitelji u predmetima spomenutima u točki 79. ove presude, da je Komisija donijela mjeru koja bi kroz razlike u postupanju do kojih dovodi mogla utjecati na njegov konkurentski položaj.

101    Međutim, za razliku od činjenica o kojima je bila riječ u predmetima spomenutima u točki 79. ove presude, tužiteljevi interesi, uključujući zaštitu njegova konkurentskog položaja, uzeti su obzir u okviru Osnovne uredbe na temelju koje je doneseno izuzeće o kojemu je riječ.

102    S druge strane, u predmetima opisanima u točki 79. ove presude, interesi tužitelja nisu bili zaštićeni zbog pravnog režima kojim je pribavljena prednost njihovim konkurentima, jer nisu bili obuhvaćeni područjem primjene tog režima.

103    Tako je u presudi od 28. travnja 2015., T & L Sugars i Sidul Açúcares/Komisija (C‑456/13 P, EU:C:2015:284, t. 1. do 3. i 34.) bilo navedeno da ponuda šećera na tržištu Unije obuhvaća šećer dobiven, s jedne strane, preradom šećerne repe proizvedene u Uniji i, s druge strane, rafiniranjem sirovog šećera iz šećerne trske uvezene iz trećih zemalja, pri čemu je konačni proizvod u obama slučajevima jednakog kemijskog sastava. Odredbama o kojima je bila riječ nastojala se povećati ponuda šećera na tržištu Unije na kojem je vladala oskudica. Nekima od njih pribavljena je prednost proizvođačima Unije time što im je dopušteno da proizvedu i na tržište stave ograničenu količinu šećera kao i izoglukoze koja prekoračuje kvotu za unutarnju proizvodnju. Tužitelji, koji nisu bili proizvođači šećera i izoglukoze, nego društva koja se bave rafiniranjem šećera iz uvezene šećerne trske, nisu bili obuhvaćeni područjem primjene pravnog režima o kojemu je bila riječ.

104    Isto tako, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 17. rujna 2015., Confederazione Cooperative Italiane i dr./Anicav i dr. (C‑455/13 P, C‑457/13 P i C‑460/13 P, neobjavljena, EU:C:2015:616, t. 2. do 9., 32. i 48.), odredbama o kojima je bila riječ pribavljena je prednost organizacijama proizvođača u sektoru voća i povrća. Tužitelji, koji su bili industrijski prerađivači voća i povrća, a ne proizvođači te hrane, istaknuli su diskriminaciju između njih i organizacija koje se upuštaju u prerađivačke djelatnosti. Međutim, oni nisu bili obuhvaćeni područjem primjene pravnog režima o kojemu je bila riječ.

105    Naposljetku, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 28. veljače 2019., Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association (C‑465/16 P, EU:C:2019:155, t. 73., 74. i 79. do 81.), predmet osporavanih mjera bio je uvođenje antidampinške pristojbe na uvoz bioetanola podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država. Tužitelj je bio američki proizvođač bioetanola. Nije izvozio svoj proizvod u Uniju, nego ga je prodavao trgovcima mješavinama. Ovi su potonji izvozili bioetanol koji su kupili, među ostalim od tužitelja, pri čemu se antidampinška pristojba tada primjenjivala na taj proizvod. Odredbe na temelju kojih su bile donesene osporavane mjere bile su one iz članka 9. stavka 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202. i ispravak SL 2016., L 44, str. 20.) (koji je postao članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe). No, te odredbe predviđaju da se antidampinška pristojba određuje „na uvoz” proizvoda koji ulazi na područje Unije. Tako se te odredbe, isto kao i cijeli pravni režim uveden Osnovnom uredbom, osobito njezin članak 21. stavak 1., ne primjenjuju na proizvođače iz trećih zemalja kao takve, nego samo na one među njima koji svoje proizvode izvoze u Uniju.

106    No, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873), i tužitelj i njegovi konkurenti bili su obuhvaćeni područjem primjene prava državnih potpora jer su poslovali na unutarnjem tržištu. Usto, tužitelj se po osnovi tog zajedničkog pravnog režima koristio pravom da se zaštiti njegov konkurentski položaj (vidjeti točku 81. ove presude). Odluka Komisije koja se osporavala bila je donesena na temelju navedenog režima i odobrila je nacionalnu mjeru koja je unutar tog režima uvela različito postupanje od kojeg je mogao potjecati nepovoljan konkurentski položaj za tužitelja.

107    To je također ovdje slučaj.

108    Naime, kao što je to prethodno istaknuto, članak 21. stavak 1. Osnovne uredbe predviđa da kako bi se utvrdilo je li u interesu Unije primijeniti antidampinške mjere, valja procijeniti sve različite interese u cjelini, osobito interese korisnika proizvoda o kojemu je riječ.

109    Članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 donesen je na temelju članka 21. stavka 1. Osnovne uredbe koji se odnosi na korisnike proizvoda o kojemu je riječ, to jest u ovom slučaju sve proizvođače ljepila (vidjeti točku 27. ove presude).

110    Stoga su proizvođači tekućih ljepila, kao i njihovi konkurenti, to jest proizvođači suhih mješavina ljepila, obuhvaćeni područjem primjene Osnovne uredbe te su, usto, njihovi interesi uzeti u obzir u okviru primjene te uredbe.

111    Valja, dakle, zaključiti da se sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 79. ove presude ne protivi zaključak prema kojem izuzeće o kojemu je riječ proizvodi pravne učinke na položaj proizvođača tekućih ljepila, s obzirom da zbog tog izuzeća oni mogu biti stavljeni u nepovoljan konkurentski položaj.

112    Osim toga, točno je da su u području državnih potpora konkurenti korisnika nacionalne mjere koja ove potonje izuzima od opterećenja, u načelu, izravno njemu podvrgnuti, kao što je to bio slučaj u predmetima povodom kojih je donesena presuda od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 6. i 50.).

113    U ovom slučaju tužitelj u svojstvu korisnika PVA‑a nije izravno podvrgnut antidampinškim pristojbama koje su, kao što to proizlazi iz članka 1. stavka 1. Provedbene uredbe 2020/1336, određene na uvoz.

114    Međutim, antidampinške pristojbe prebacuju se u cijelosti ili djelomično na kupce proizvoda o kojemu je riječ u Uniji, odnosno u ovom slučaju na korisnike PVA‑a, osobito proizvođače tekućih ljepila.

115    Naime, članak 12. Osnovne uredbe predviđa da Komisija može ponovno otvoriti ispitni postupak u smislu članka 6. navedene uredbe kako bi ispitala, jesu li antidampinške pristojbe imale učinka na cijene kada se čini da su te pristojbe dovele samo do nedostatnog kretanja preprodajnih cijena ili naknadnih prodajnih cijena u Uniji.

116    Osim toga, budući da je Komisija zaključila da je u ovom slučaju nužno od antidampinških pristojbi izuzeti proizvođače PVA‑a namijenjenog proizvodnji suhih mješavina ljepila, ona je smatrala da bi uslijed izostanka takvog izuzeća korisnici PVA‑a koji proizvode takva ljepila snosili u cijelosti ili djelomično dodatne troškove koji se sastoje od antidampinških pristojbi. No, na temelju niti jednog elementa u spisu ne može se pretpostaviti da bi položaj korisnika PVA‑a koji proizvode tekuće ljepilo bio drukčiji u tom pogledu.

117    Stoga, bez potrebe da se u obzir uzme svojstvo uvoznika PVA‑a koje i tužitelj ima (vidjeti točku 6. ove presude), dovoljno je utvrditi da kao uvoznik tog proizvoda on treba snositi u cijelosti ili djelomično antidampinške pristojbe uvedene Provedbenom uredbom 2020/1336.

118    Iz razmatranja u točkama 112. do 117. ove presude proizlazi da nepostojanje obveze na teret tužitelja, kao korisnika PVA‑a koji se nalazi u tržišnom natjecanju s korisnicima izuzeća o kojemu je riječ, da sam plati antidampinške pristojbe ne može dovesti u pitanje zaključak u točki 111. ove presude.

119    Potom valja utvrditi može li se zbog izuzeća o kojemu je riječ tužitelj staviti u nepovoljan konkurentski položaj.

120    U tom pogledu, u točki 46. presude od 6. studenoga 2018., (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873), Sud je dodao da, iako nije zadaća Suda da pri ispitivanju dopuštenosti donese konačnu odluku o postojanju odnosa tržišnog natjecanja između tužitelja i korisnika nacionalnih mjera ocijenjenih u Komisijinoj odluci u području državnih potpora, ipak se ne može zaključiti o izravnom utjecaju na takvog tužitelja samo na temelju mogućnosti odnosa tržišnog natjecanja.

121    Sud je naveo da zato što uvjet koji se odnosi na izravan utjecaj zahtijeva da pobijani akt proizvodi izravne učinke na tužiteljevu pravnu situaciju, sud Unije dužan je provjeriti je li potonji iznio relevantne razloge zbog kojih ga Komisijina odluka može staviti u nepovoljan tržišni položaj i stoga proizvesti učinke na njegovu pravnu situaciju (presuda od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 47.).

122    Što se tiče okolnosti o kojima je bila riječ u tom predmetu, Sud je presudio da su time što su dokazali da posluju na istom tržištu kao i korisnici potpore o kojoj je bila riječ, tužitelji relevantno opravdali to da ih je sporna odluka mogla staviti u nepovoljan tržišni položaj i da se stoga ta odluka izravno odnosila na njihovu pravnu situaciju, a osobito na njihovo pravo da ne trpe posljedice predmetnih nacionalnih mjera koje narušavaju tržišno natjecanje (presuda od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 50.).

123    U ovom slučaju tužitelj je podrobno izložio, pri čemu mu se nije proturječilo u tom pogledu, da svoju djelatnost obavlja na istom tržištu proizvoda i na istom zemljopisnom tržištu kao i jedan od gospodarskih subjekata koji se koriste izuzećem o kojemu je riječ. Naime, on proizvodi tekuće ljepilo na bazi PVA‑a namijenjeno industriji kartona u Uniji. Dodao je da su tekuće ljepilo i suha mješavina ljepila zamjenjivi i da bi troškovi koje snose njegovi klijenti zbog antidampinških pristojbi mogli iste navesti na to da se prije opskrbljuju kod proizvođača suhih mješavina ljepila.

124    Tužitelj je time iznio razloge zbog kojih ga izuzeće o kojemu je riječ može staviti nepovoljan konkurentski položaj.

125    U ovom slučaju valja, stoga, zaključiti da je ispunjen prvi od kriterija spomenutih u točki 71. ove presude kao i pretpostavka izravnog utjecaja u cijelosti.

126    Iz svih prethodnih razmatranja izloženih u točkama 49. do 125. ove presude proizlazi da su ispunjene tri pretpostavke koje su predviđene u trećem dijelu rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i navedene su u točki 44. ove presude. Ne treba, dakle, ispitati jesu li pretpostavke predviđene u drugom dijelu rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a također ispunjene.

127    Stoga valja ispitati argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija podredno istaknula (vidjeti točku 12. ove presude).

3.      Postojanje akta koji se može pobijati

128    Komisija tvrdi da bi u slučaju da Opći sud presudi da izuzeće o kojemu je riječ izravno utječe na tužitelja, tužba svejedno bila nedopuštena s obzirom da članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 nije akt koji se može pobijati, jer ne utječe na tužiteljeve interese mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj. Komisija drži da bi moguće ublažavanje sudske prakse koja se odnosi na pretpostavku izravnog utjecaja koji proizlazi iz primjene na ovaj slučaj rješenja koje je Sud prihvatio u presudi od 6. studenoga 2018., Montessori (C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873), stvorilo rizik od actio popularisa te bi radi izbjegavanja takvog rizika trebalo biti popraćeno tužiteljevim dokazivanjem, glede pretpostavke u vidu postojanja akta koji se može pobijati, da je njegov pravni položaj bitno izmijenjen.

129    Uvodno valja podsjetiti na to da članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 ima za cilj izuzeti uvoz PVA‑a podrijetlom iz Kine od konačnih antidampinških pristojbi određenih člankom 1. stavom 1. navedene uredbe, ako se PVA uvozi radi proizvodnje suhih mješavina ljepila koje se proizvode i prodaju u obliku praha za industriju kartona.

130    Članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 proizvodi, dakle, pravne učinke prema trećima, u smislu članka 263. prvog stavka UFUE‑a.

131    Međutim, Sud je presudio da su akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9.).

132    U tom pogledu sudska praksa navedena u točki 131. ove presude bila je razvijena u okviru tužbi koje su sudu Unije podnijele fizičke ili pravne osobe protiv akata čiji su one bili adresati. Kada, kao u ovom slučaju, tužbu za poništenje podnosi neprivilegirani tužitelj protiv akta čiji nije adresat, zahtjev prema kojem obvezujući pravni učinci pobijane mjere moraju utjecati na tužiteljeve interese bitno mijenjajući njegov pravni položaj podudara se s pretpostavkama za dopuštenost takve tužbe za poništenje, kako su postojale prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, to jest pretpostavkama koje su sada utvrđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, osim trećeg dijela rečenice tog stavka (vidjeti u tom smislu presudu od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, EU:C:2011:656, t. 38., i rješenje od 15. travnja 2021., Validity i Center for Independent Living/Komisija, C‑622/20 P, neobjavljeno, EU:C:2021:310, t. 39.).

133    Stoga ta sudska praksa nije primjenjiva na fizičke ili pravne osobe koje nisu adresati pobijanog akta i koje već ispunjavaju pretpostavke predviđene u drugom dijelu rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, to jest pretpostavke izravnog utjecaja i osobnog utjecaja.

134    Isto tako, valja zaključiti da sudska praksa navedena u točki 131. ove presude nije primjenjiva na fizičke ili pravne osobe koje nisu adresati pobijanog akta i koje već ispunjavaju pretpostavke predviđene u trećem dijelu rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

135    Naime, kao prvo, iz pripremnih radova za članak III‑365. stavak 4. nacrta Ugovora o Ustavu za Europu, sadržaj kojega je na istovjetan način preuzet u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, proizlazi da je treći dio rečenice toj odredbi dodan s ciljem proširenja pretpostavki dopuštenosti tužbi za poništenje u pogledu fizičkih i pravnih osoba i da su zakonodavni akti samo akti opće primjene u odnosu na koje treba zadržati strogi pristup (presuda od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 26.).

136    Tako se cilj trećeg dijela rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a sastoji od ublažavanja pretpostavki dopuštenosti tužbi za poništenje koje podnose fizičke i pravne osobe protiv svih akata opće primjene, osim onih zakonodavnih (presuda od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P , do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 27.).

137    Obveza nametnuta tužitelju, koji ispunjava sve pretpostavke predviđene u trećem dijelu rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, da dokaže „bitnu” izmjenu svojeg pravnog položaja kako bi dokazao da je ispunjena pretpostavka koja se odnosi na postojanje akta koji se može pobijati ograničila bi ublažavanje pretpostavki za dopuštenost tužbi koje su željeli autori Ugovora o FEU‑u.

138    Kao drugo, cilj zadan trećim dijelom rečenice članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a teži, kao što to proizlazi iz pozadine nastanka te odredbe, i tomu da se izbjegne da pojedinac bude prisiljen prekršiti pravo kako bi mogao ostvariti pristup sudu (presude od 19. prosinca 2013., Telefónica/Komisija, C‑274/12 P, EU:C:2013:852, t. 27., i od 6. studenoga 2018., Montessori, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 58.).

139    U ovom slučaju, nedopuštenost ove tužbe koji bi se zasnivala na tome da tužitelj nije dokazao bitnu izmjenu svojeg pravnog položaja mogla bi ga navesti, ako namjerava ustrajati u svojem djelovanju, da nadležnim carinskim tijelima podnese zahtjev za korištenje izuzećem o kojemu je riječ. Takva je obveza neprirodna, kao što to je to utvrđeno u točki 68. ove presude.

140    S obzirom na razmatranja izložena u točkama 129. do 139. ove presude, valja zaključiti da je Komisija neutemeljeno istaknula argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se zasniva na tome da članak 1. stavak 4. Provedbene uredbe 2020/1336 ne stvara prema tužitelju obvezujuće pravne učinke koji utječu na njegove interese mijenjajući na bitan način njegov pravni položaj.

141    Valja, dakle, odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Komisija istaknula u tom pogledu.

142    Treba dodati da nije dokazan rizik od actio popularisa koji je Komisija istaknula. Naime, utvrđenje o izravnom utjecaju na tužitelja ograničeno je u ovoj presudi na slučaj u kojem izuzeće od antidampinških pristojbi uvodi unutar pravnog režima zajedničkog određenim korisnicima proizvoda o kojemu je riječ, različito postupanje od kojeg potječe nepovoljan konkurentski položaj (vidjeti točke 110. i 111. ove presude).

143    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je ova tužba dopuštena.

B.      Meritum

144    Valja podsjetiti na to da je Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. - 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.) Vijeće Europske unije donijelo odluku o sklapanju Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisanog u Marakešu 15. travnja 1994. (u daljnjem tekstu: Sporazum o osnivanju WTO‑a), kao i sporazuma iz, među ostalim, Priloga I.A tom sporazumu, koji uključuju Opći sporazum o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 14.) i Sporazum o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (SL 1994., L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112., u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum).

145    U ovom slučaju tužitelj koji tvrdi da je člankom 1. stavkom 4. Provedbene uredbe 2020/1336 prekršen članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe, poziva se također na prvu rečenicu članka 9.2. Antidampinškog sporazuma.

146    Tužitelj podsjeća na to da članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe i prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma predviđaju da se antidampinške pristojbe uvode na nediskriminirajućoj osnovi. Smatra da se jedina dopuštena iznimka tiče uvoza podrijetlom iz izvora za koje je bilo prihvaćeno preuzimanje obveze.

147    Zbog izuzeća o kojemu je riječ uvedene su, dakle, diskriminatorne antidampinške pristojbe na štetu proizvođača tekućih ljepila jer oni podliježu tim pristojbama, dok su proizvođači suhih mješavina ljepila izuzeti od njih.

148    Izuzećem o kojemu je riječ krše se, dakle, odredbe spomenute u točki 145. ove presude.

149    Osim toga, tužitelj tvrdi da se samo jedan od kineskih izvoznika PVA‑a može koristiti izuzećem o kojemu je riječ, to jest jedini dobavljač društva Cordial, proizvođača suhih mješavina ljepila čiji je položaj Komisija uzela u obzir u Provedbenoj uredbi 2020/1336. Navodi tako da je izuzeće o kojemu je riječ diskriminirajuće prema svim drugim kineskim izvoznicima PVA‑a.

150    U odgovoru na prigovor spomenut u točkama 145. do 148. ove presude Komisija tvrdi, prvo, da različito postupanje koje proizlazi iz izuzeća o kojemu je riječ nije obuhvaćeno područjem primjene obveze nediskriminacije koja je predviđena u članku 9. stavku 5. prvom podstavku Osnovne uredbe, drugo, da čak i da je to slučaj to različito postupanje nije diskriminacija u smislu te odredbe i, treće, da čak i da se diskriminacija utvrdi, ona bi bila objektivno opravdana interesom Unije na temelju članka 21. Osnovne uredbe.

151    Komisija osporava i postojanje diskriminacije spomenute u točki 149. ove presude.

152    Iz razmatranja izloženih u točkama 144. do 149. ove presude proizlazi da je tužiteljev jedini tužbeni razlog podijeljen u dva prigovora od kojih se prvi temelji na diskriminaciji među korisnicima PVA‑a u Uniji, a drugi na diskriminaciji među kineskim izvoznicima PVA‑a.

1.      Diskriminacija među korisnicima PVAa

153    Članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe određuje sljedeće:

„Antidampinška pristojba uvodi se u odgovarajućim iznosima u svakom pojedinačnom slučaju, na nediskriminacijskoj osnovi, na uvoze proizvoda iz svih izvora za koje je utvrđeno da su pod dampingom i koji nanose štetu, osim na uvoze iz onih izvora koji su prihvatili preuzimanje obveza prema uvjetima iz ove Uredbe.

[…]”

154    Komisija tvrdi da članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe, a osobito izraz „na nediskriminacijskoj osnovi” nisu primjenjivi na različito postupanje među korisnicima dotičnog proizvoda koji imaju sjedište na državnom području članice WTO‑a koja je odredila antidampinške pristojbe.

155    U tom pogledu valja istaknuti da tužitelj ne ističe kršenje načela jednakog postupanja. Njegov prigovor koji se odnosi na diskriminaciju među korisnicima PVA‑a ograničen je na isticanje kršenje članka 9. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe.

156    Naime, u svojim pismenima tužitelj pojašnjava da članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe, suprotno načelu jednakog postupanja, predviđa samo jednu iznimku od određivanja antidampinških pristojbi koja se odnosi na uvoz podrijetlom iz izvora za koje je prihvaćeno preuzimanje obveze. Stoga smatra da bi svako drugo izuzeće bilo nužno diskriminatorno. Dodaje da je zahtjevna primjena općeg načela jednakog postupanja na temelju te odredbe vrlo specifična.

157    Uzimajući u obzir razgraničenje tužiteljeva prigovora, valja zaključiti da, ako, kao što to Komisija tvrdi, članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe nije bio primjenjiv na različito postupanje među korisnicima proizvoda o kojemu je riječ, navedeni bi prigovor bio bespredmetan, a što valja, dakle, utvrditi.

158    U svrhu tumačenja članka 9. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe, a osobito radi razgraničenja njegova područja primjene, stranke se pozivaju na prvu rečenicu članka 9.2. Antidampinškog sporazuma i njegovo tumačenje od strane tijela WTO‑a za rješavanje sporova.

159    Prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma predviđa sljedeće:

„Kada se antidampinške pristojbe uvedu za bilo koji proizvod, one će se ubirati u odgovarajućim iznosima u svakom slučaju, na nediskriminirajućoj osnovi na uvoz tog proizvoda iz svih izvora gdje je utvrđen damping kojim nastaje šteta, osim na uvoz iz onih izvora gdje je prihvaćena obveza promjena cijena prema uvjetima ovog Sporazuma […]”.

160    Tužiteljevo upućivanje na prvu rečenicu članka 9.2. Antidampinškog sporazuma mora se shvatiti na način da se članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe želi protumačiti u skladu s tom odredbom.

a)      Uzimanje u obzir odredbi Sporazuma o osnivanju WTOa kao i njegovih priloga i izvješća tijela WTOa koja interveniraju u postupak rješavanja sporova

161    Valja utvrditi u kojoj se mjeri, kao prvo, odredbe Sporazuma o osnivanju WTO‑a kao i njegovi prilozi te, kao drugo, izvješća tijela WTO‑a koja interveniraju u postupak rješavanja sporazuma mogu uzeti u obzir radi tumačenja odredaba sekundarnog prava, poput članka 9. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe.

1)      Odredbe Sporazuma o osnivanju WTOa kao i njegovih priloga

162    Sud je presudio, glede utjecaja koji je međunarodni sporazum kojeg je Unije bila stranka, poput Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994., mogao izvršavati na tumačenje odredbe sekundarnog prava, da nadređenost međunarodnih sporazuma koje sklopi Unija nad instrumentima sekundarnog prava nalaže tumačenje potonjih, u mjeri u kojoj je to moguće, u skladu s tim sporazumima (presude od 10. rujna 1996., Komisija/Njemačka, C‑61/94, EU:C:1996:313, t. 52., i od 7. lipnja 2007., Řízení Letového Provozu, C‑335/05, EU:C:2007:321, t. 16.).

163    Prije ispitivanja je li takvo usklađeno tumačenje moguće u ovom slučaju, prethodno valja podsjetiti na to da odredbe Osnovne uredbe, u dijelu u kojem odgovaraju odredbama Antidampinškog sporazuma WTO‑a, treba tumačiti, koliko je to moguće, s obzirom na odgovarajuće odredbe tog sporazuma (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., Interpipe Niko Tube i Interpipe Nizhnedneprovsky Tube Rolling Plant/Komisija, T‑716/19, EU:T:2021:457, t. 98. i navedenu sudsku praksu).

164    Budući da prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma i članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe skoro istovjetno glase, odredbe drugog odgovaraju odredbama prve.

165    U tom je pogledu presuđeno da prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma ima područje primjene koje je jednako području primjene članka 9. stavka 5. prvog podstavka Osnovne uredbe po tome što zabranjuje diskriminatorno postupanje u naplati antidampinških pristojbi određenih za proizvod prema izvoru uvoza o kojemu je riječ (vidjeti po analogiji presudu od 17. prosinca 2008., HEG i Graphite India/Vijeće, T‑462/04, EU:T:2008:586, t. 39.).

166    Slijedom navedenog, članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe treba tumačiti, koliko je to moguće, u skladu s prvom rečenicom članka 9.2. Antidampinškog sporazuma.

167    Valja dodati da se mogućnost usklađenog tumačenja odredbe sekundarnog prava s obzirom na međunarodni sporazum, na koju se upućuje u sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 162. ove presude, ne može primijeniti u pogledu odredbe čiji je smisao jasan i nedvosmislen te koji ne zahtijeva, dakle, nikakvo tumačenje, kao što to potvrđuje izraz „koliko je to moguće”. Naime, iako se ta sudska praksa primjenjivala u takvom slučaju, načelo usklađenog tumačenja tekstova sekundarnog prava Unije služilo bi kao temelj za tumačenje te odredbe contra legem, što se ne može prihvatiti (vidjeti po analogiji presudu od 13. srpnja 2018., Confédération nationale du Crédit mutuel/ESB, T‑751/16, EU:T:2018:475, t. 34.). Zbog istog razloga, iako odredba sekundarnog prava o kojoj je riječ nije nedvosmislena, usklađeno tumačenje ne može se primijeniti kada su sva moguća tumačenja navedene odredbe suprotna nadređenom pravilu.

168    Stoga, kada je smisao odredbe sekundarnog prava o kojoj je riječ, s jedne strane, nedvojben i, s druge strane, suprotan nadređenom pravilu koje je predviđeno međunarodnim sporazumom, ta se odredba ne može tumačiti usklađeno s navedenim pravilom.

169    U ovom slučaju niti jedan od tih dvaju kriterija nije ispunjen.

170    Prije svega, izraz „na nediskrimirajući način” iz članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe može se tumačiti na više načina.

171    Potom, budući da je sličan prvoj rečenici članka 9.2. Antidampinškog sporazuma, za članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe ne može se smatrati da joj je suprotan.

172    Slijedom navedenog, kako bi se utvrdio njegov doseg, izraz „nediskriminatorno” u članku 9. stavku 5. prvom podstavku Osnovne uredbe mora se protumačiti u skladu s izrazom „na nediskriminirajućoj osnovi” u prvoj rečenici članka 9.2. Antidampinškog sporazuma.

173    Usto, u okviru prethodnog tumačenja ove potonje odredbe, u obzir se mogu uzeti druge relevantne odredbe u Sporazumu o osnivanju WTO‑a i njegovim prilozima. Naime, pri tumačenju odredbi međunarodnog ugovora moraju se uzeti uobičajeni smisao njegovih izraza u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe tog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2018., Bosphorus Queen Shipping, C‑15/17, EU:C:2018:557, t. 67.), kao što to u području tumačenja međunarodnih ugovora predviđa članak 31. stavak 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1155., str. 331.), koja čini sastavni dio pravnog poretka Unije (presuda od 25. veljače 2010., Brita, C‑386/08, EU:C:2010:91, t. 42.) i žalbeno tijelo WTO‑a uzima je u obzir (izvješće od 20. svibnja 1996. u sporu „Sjedinjene Američke Države – Standardi za reformulirani i konvencionalni benzin (WT/DS2/AB/R)”).

2)      Izvješća tijela WTOa koja interveniraju u postupak rješavanja sporova

174    Sud je već presudio da opće načelo međunarodnog prava o poštovanju ugovornih obveza (pacta sunt servanda), sadržano u članku 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, podrazumijeva da sud Unije mora, u svrhe tumačenja i primjene Antidampinškog sporazuma, uzeti u obzir tumačenja različitih odredbi tog sporazuma koja je usvojilo tijelo za rješavanje sporova WTO‑a koje intervenira u postupak rješavanja sporova (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

175    Tako je Sud već uputio na izvješće skupine stručnjaka ili žalbenog tijela WTO‑a u potporu svojem tumačenju određenih odredaba sporazuma sadržanih u prilogu Sporazumu o osnivanju WTO‑a (vidjeti presudu od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

176    Sud je također priznao da se na izvješća tijela WTO‑a koja interveniraju u postupak rješavanja sporova može pozvati u svrhu tumačenja prava Unije (presude od 10. studenoga 2011., X i X BV, C‑319/10 i C‑320/10, neobjavljena, EU:C:2011:720, t. 46., i od 20. siječnja 2022., Komisija/Hubei Xinyegang Special Tube, C‑891/19 P, EU:C:2022:38, t. 34.).

177    Opći sud je presudio da se ništa ne protivi tome da Opći sud uputi na izvješća tijela WTO‑a koja interveniraju u postupak rješavanja sporova kada tumači odredbe Osnovne uredbe s obzirom na odredbe Antidampinškog sporazuma (vidjeti po analogiji presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija, T‑300/16, EU:T:2019:235, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

178    Iz razmatranja izloženih u točkama 174. do 177. ove presude proizlazi da članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe, a osobito izraz „na nediskriminacijskoj osnovi” u tom članku, valja protumačiti u skladu s onim kako su tijela WTO‑a koja interveniraju u postupak za rješavanje sporova protumačila prvu rečenicu članka 9.2. Antidampinškog sporazuma.

b)      Primjenjivost zabrane određivanja diskriminatornih antidampinških pristojbi na korisnike proizvoda o kojemu je riječ

179    Kao prvo, žalbeno tijelo WTO‑a navelo je u točki 335. izvješća od 28. srpnja 2011. u sporu „Europske zajednice – Konačne antidampinške mjere za određene željezne ili čelične elemente za pričvršćivanje podrijetlom iz Kine (WT/DS397/R)” da Antidampinški sporazum sadržava pravila koja su usredotočena na proizvode isto kao i na uvoznike, izvoznike i proizvođače. Pojasnio je u istoj točki da prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma istovremeno upućuje na proizvode i dobavljače.

180    Doduše, žalbeno tijelo nije izrijekom isključilo mogućnost da se izraz „na nediskriminirajućoj osnovi” u prvoj rečenici članka 9.2. Antidampinškog sporazuma primijeni na korisnike dotičnog proizvoda sa sjedištem na državnom području članice WTO‑a koja određuje antidampinške pristojbe. Međutim, ti gospodarski subjekti nisu obuhvaćeni zabranom diskriminacije utvrđene u odredbi jer ona, s jedne strane, ne upućuje na njih i, s druge strane, nalazi se u sporazumu koji je usredotočen na same proizvode i na gospodarske subjekte različite od njih.

181    Kao drugo, iz teksta članka 9.2. Antidampinškog sporazuma proizlazi da se on odnosi isključivo na podrijetlo proizvoda, a ne na njihovu uporabu na državnom području članice WTO‑a koja određuje antidampinške pristojbe.

182    Naime, članak 9.2. Antidampinškog sporazuma upućuje na dobavljače i izvore proizvoda, a ne na njegove korisnike.

183    Što se osobito tiče izvora proizvoda, prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma predviđa da se antidampinška pristojba ubire na nediskriminirajućoj osnovi na uvoz dotičnog proizvoda „iz svih izvora”, osim na uvoz „iz onih izvora” gdje je prihvaćena obveza promjena cijena prema uvjetima ovog sporazuma.

184    Žalbeno tijelo WTO‑a navelo je u točki 338. izvješća od 28. srpnja 2011. u sporu „Europske zajednice – Konačne antidampinške mjere za određene željezne ili čelične elemente za pričvršćivanje podrijetlom iz Kine (WT/DS397/R)” da izraz „izvori” koji se dva puta pojavljuje u prvoj rečenici članka 9.2. Antidampinškog sporazuma upućuje na pojedinačne „izvoznike ili proizvođače”, a ne na zemlju kao cjelinu. Pojasnio je u točki 354. izvješća da izraz „izvori” znači „dobavljači”. Razvidno je, dakle, da je u kontekstu članka 9.2. Antidampinškog sporazuma ovaj potonji izraz međuzamjenjiv s izrazima „izvoznici” ili „proizvođači”.

185    Doduše, kao što to tužitelj s pravom navodi, žalbeno tijelo WTO‑a u sporu o kojemu je riječ izjasnilo se o pitanju može li, kao što je to Unija tvrdila (vidjeti točke 333. i 337. izvješća) izraz „izvori” u prvoj rečenici članka 9.2. Antidampinškog sporazuma upućivati na zemlju kao cjelinu, a ne označavati samo pojedinačno razmatrane poduzetnike izvoznike.

186    Međutim, neovisno o pitanju na koje je odgovorilo žalbeno tijelo WTO‑a, ono je radi odgovora na njega odlučilo pojasniti značenje izraza „izvori” i to je učinilo, a da se na temelju niti jednog elementa njegova odgovora ne može zaključiti da se doseg tog značenja ograničio na odgovor na pitanje spomenuto u točki 185. ove presude.

187    Budući da označava proizvođače, izvoznike ili dobavljače, definicija izraza „izvori” koju je prihvatilo žalbeno tijelo WTO‑a potvrđuje da se članak 9.2. Antidampinškog sporazuma tiče isključivo podrijetla proizvoda, a ne njihove uporabe na državnom području članice WTO‑a koja određuje antidampinške pristojbe. Ta definicija potkrepljuje, dakle, zaključak u točki 180. ove presude.

188    Kao treće, može se istaknuti da članci 1. i III. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994., koji se odnose na „Opći tretman najpovlaštenije nacije” i na „Nacionalni tretman unutarnjeg oporezivanja i regulacija” te služe kao osnova za zabranu diskriminacije unutar pravnog sustava koji je WTO uveo, upućuju na diskriminaciju među „nacijama” i, dakle, među proizvodima podrijetlom iz različitih članica te organizacije, a ne na diskriminaciju među proizvodima podrijetlom iz iste članice WTO‑a.

189    S obzirom na sve elemente u točkama 179. do 188. ove presude prva rečenica članka 9.2. Antidampinškog sporazuma ne može se tumačiti na način da diskriminacija na koju upućuje označava različito postupanje primjenjivo na korisnike dotičnog proizvoda sa sjedištem na državnom području članice WTO‑a koja određuje antidampinške pristojbe.

190    Uzimajući u obzir razmatranja izložena u točkama 162. do 172. ove presude, u istom smislu valja protumačiti izraz „na nediskriminacijskoj osnovi” u članku 9. stavku 5. prvom podstavku Osnovne uredbe.

191    Slijedom navedenog, budući da članak 9. stavak 5. prvi podstavak Osnovne uredbe nije primjenjiv na korisnike proizvoda o kojemu je riječ, tužitelj se ne može s uspjehom pozivati na tu odredbu kako bi osporio različito postupanje koje se primjenjuje na korisnike dotičnog proizvoda sa sjedištem u Uniji.

192    Dakle, ovaj prigovor valja odbiti kao bespredmetan.

2.      Diskriminacija među različitim kineskim izvoznicima

193    Tužitelj podsjeća na to da društvo Cordial ima samo jednog dobavljača PVA‑a, kao što proizlazi iz uvodne izjave 618. Provedbene uredbe 2020/1338, i da je taj dobavljač kineski izvoznik.

194    Budući da je izuzeće o kojemu je riječ ograničeno na PVA namijenjen proizvodnji suhih mješavina ljepila, koje društvo Cordial proizvodi, tužitelj drži da se kineski izvoznik koristi povoljnim postupanjem s obzirom na druge kineske izvoznike PVA‑a.

195    U tom pogledu iz članka 1. stavka 4. Provedbene uredbe 2020/1336 proizlazi da time što izuzeće o kojemu je riječ podvrgava uvjetu da uvezeni PVA bude namijenjen proizvodnji suhih mješavina ljepila koje se proizvode i prodaju u obliku praha za industriju kartona, ta odredba određuje općenite i apstraktne uvjete (vidjeti točku 51. ove presude). Izuzeće se može tako odnositi na proizvode bilo kojeg gospodarskog subjekta koji izvozi PVA namijenjen proizvodnji suhih mješavina ljepila (vidjeti točku 52. ove presude). Ono nije, dakle, pridržano dobavljaču društva Cordial.

196    Slijedom navedenog, proizvodi svih kineskih izvoznika PVA‑a načelno ispunjavaju uvjete za izuzeće o kojemu je riječ.

197    Međutim, tužitelj tvrdi da izuzeće o kojemu je riječ koristi u stvarnosti samo kineskom dobavljaču društva Cordial.

198    Valja podsjetiti na to da Opći sud može uputiti na izvješća tijela WTO‑a koja interveniraju u postupak rješavanja sporova kada Osnovnu uredbu tumači s obzirom na Antidampinški sporazum (vidjeti točke 174. do 178. ove presude).

199    Točka 7.101. izvješća skupine stručnjaka od 7. travnja 2000. u sporu „Kanada – zaštita patenata za farmaceutske proizvode (WT/DS114)” upućuje na pojam „de facto diskriminacija”. U njemu je navedeno da je de facto diskriminacija općenit izraz koji opisuje pravni zaključak prema kojem naizgled neutralna mjera krši pravilo o zabrani diskriminacije, jer je njezin stvarni učinak nametanje nepovoljnog različitog postupanja.

200    Usto, pojam ”de facto diskriminacija” već je bio upotrijebljen u pravu Unije, doduše u području državnih potpora, kako bi se utvrdilo da se nacionalnom mjerom, iako se pojavljuje u obliku koji nije porezna pogodnost kojom se odstupa od redovnog poreznog sustava, već u obliku općeg poreznog sustava koji počiva na kriterijima općenite naravi, provodi u stvarnosti de facto diskriminacija među poduzetnicima koji se nalaze u usporedivoj situaciji s obzirom na cilj kojem taj sustav teži (presuda od 21. prosinca 2016., Komisija/World Duty Free Group i dr., C‑20/15 P i C‑21/15 P, EU:C:2016:981, t. 74.).

201    Naposljetku, „de facto diskriminacija” sliči pojmu „neizravna diskriminacija” koji je rašireniji u pravu Unije (vidjeti u tom smislu presude od 20. listopada 1993., Spotti, C‑272/92, EU:C:1993:848, t. 17. i 18., i od 7. svibnja 1998., Clean Car Autoservice, C‑350/96, EU:C:1998:205, t. 29. do 31,), koji je pojam također utvrdio Europski sud za ljudska prava (ESLJP, 13. studenoga 2007., D. H. i dr. protiv Češke Republike, CE:ECHR:2007:1113JUD005732500, t. 193. d. 195.), koji upućuje na svaki prikriveni oblik diskriminacije koji dovodi do istog ishoda kao i očita diskriminacija (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 1998., Komisija/Francuska, C‑35/97, EU:C:1998:431, t. 37. i 38.).

202    Valja, dakle, oslanjajući se na elemente koje je tužitelj iznio u potporu tvrdnji spomenutoj u točki 197. ove presude, utvrditi potječe li od izuzeća o kojemu je riječ de facto ili neizravna diskriminacija među kineskim izvoznicima PVA‑a.

203    Kao prvo, tužiteljev prigovor prema kojem se na jedinog kineskog izvoznika PVA‑a, dobavljač društva Cordial, može primijeniti izuzeće o kojemu je riječ zahtijeva ispitivanje može li navedeno izuzeće koristiti samo društvu Cordial.

204    U tom pogledu, postupak koji omogućava proizvodnju suhih mješavina ljepila koje se proizvode i prodaju u obliku praha za industriju kartona opisan je u uvodnoj izjavi 623. Provedbene uredbe 2020/1336 kao inovativan.

205    No, iz spisa, a osobito iz elemenata koje je tužitelj podnio ne proizlazi da bi društvo Cordial bilo jedini proizvođač suhih mješavina ljepila u Uniji.

206    Usto, na temelju niti jednog elementa u spisu, a osobito niti jednog od elemenata koje je tužitelj podnio ne može se pretpostaviti da bi za bilo kojeg gospodarskog subjekta različitog od društva Cordial bilo nemoguće ili posebno teško proizvoditi takve proizvode. U tom pogledu iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi postojala pravna, tehnička ili financijska prepreka ulasku takvog subjekta na tržište suhih mješavina ljepila.

207    Stoga se ne može isključiti postojanje drugih proizvođača suhih mješavina ljepila ili njihov ulazak na tržište navedenih ljepila. Na temelju ničega se ne može predmnijevati da se drugi proizvođači suhih mješavina ljepila već opskrbljuju ili da bi se opskrbljivali kod dobavljača društva Cordial za PVA, a ne kod drugih dobavljača, među ostalim kineskih izvoznika PVA‑a. Slijedom navedenog, ne može se isključiti da se kineski izvoznici PVA‑a različiti od dobavljača društva Cordial mogu koristiti izuzećem o kojemu je riječ.

208    Kao drugo, u uvodnim izjavama 618. i 624. Provedbene uredbe 2020/1336 navedeno je da je vrsta PVA‑a koju društvo Coridal uvozi posebno razvijena u suradnji s njegovim dobavljačem i da je potreban dugoročan odnos kako bi se dobavljač mogao prilagoditi zahtjevima proizvoda društva Cordial.

209    Međutim, trajanje situacije, u kojoj društvo Cordial ima samo jednog dobavljača ovisi o odabiru proizvođača PVA‑a, među ostalim, kineskih izvoznika tog proizvoda, a ne o vanjskim elementima koji bi im se nametnuli (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 1990., Nashua Corporation i dr./Komisija i Vijeće, C‑133/87 i C‑150/87, EU:C:1990:115, t. 40. i 41.).

210    Naime, na temelju niti jednog elementa u spisu, a osobito niti jednog od elemenata koje je tužitelj podnio ne može se pretpostaviti da kineski izvoznici PVA‑a različiti od dobavljača društva Cordial ne bili u mogućnosti prilagoditi svoju proizvodnju kako bi zadovoljili njegovu posebnu potražnju spomenutu u točki 208. ove presude.

211    Stoga nije isključeno da kineski izvoznici različiti od dobavljača društva Cordial mogu, ako to žele, zadovoljiti njegove potrebe za opskrbom.

212    Osim toga, iz uvodne izjave 624. Provedbene uredbe 2020/1336 proizlazi da je društvo Cordial podnijelo dokaze koji potvrđuju da je u prošlosti pokušalo kupiti PVA od tajvanskog proizvođača, ali nije moglo sklopiti posao jer taj proizvođač prodaje isključivo preko trgovca u Uniji i nije bio spreman prilagoditi svoje proizvode zahtjevima društva Cordial.

213    Volja društva Cordial da ograniči svoju ovisnost prema svojem dobavljaču PVA‑a proizlazi iz uvodne izjave 624. Provedbene uredbe 2020/1336, a osobito iz sljedećeg ulomka koji tužitelj ne osporava:

„[D]ruštvo [Cordial] je već pokušalo uspostaviti nova partnerstva, ali zbog svoje male veličine nije moglo uspostaviti dugoročni odnos s alternativnim dobavljačima […] Društvo je dostavilo dokaze da je u prošlosti doista pokušalo kupiti PVA od tajvanskog proizvođača, ali nije moglo sklopiti posao jer taj proizvođač prodaje isključivo preko trgovca u [Uniji] i nije bio spreman prilagoditi svoje proizvode zahtjevima društva Cordial […]”

214    Iz te uvodne izjave proizlazi da bi društvo Cordial bilo sklono povoljno odgovoriti na korake drugih izvoznika PVA‑a, među ostalim kineskih, poduzetih kako bi mu dobavljali taj proizvod.

215    Time se također podupire zaključak u točki 211. ove presude prema kojem bi kineski izvoznici različiti od dobavljača društva Cordial mogli, da to žele, zadovoljiti njegove potrebe za opskrbom.

216    Iz razmatranja izloženih u točkama 203. do 215. ove presude proizlazi da nije utvrđeno postojanje prepreka koje de facto isključuju primjenu izuzeća o kojemu je riječ na kineske izvoznike PVA‑a različite od dobavljača društva Cordial.

217    Slijedom navedenog, nije dokazano postojanje nepovoljnog različitog postupanja čije bi žrtve bili kineski izvoznici PVA‑a različiti od dobavljača društva Cordial. Ako nema takvog različitog postupanja, ne može se smatrati da je utvrđena moguća de facto diskriminacija (vidjeti u tom smislu presudu od 23. listopada 2003., Changzhou Hailong Electronics & Light Fixtures i Zhejiang Yankon/Vijeće, T‑255/01, EU:T:2003:282, t. 61.).

218    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti drugi prigovor kao i tužbeni razlog u cijelosti.

219    Tužbu treba, dakle, odbiti.

IV.    Troškovi

220    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

221    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka u skladu s Komisijinim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu EOC Belgium nalaže se snošenje troškova.

da Silva Passos

Valančius

Reine

Truchot

 

      Sampol Pucurull

Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu, 21. prosinca 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski