RJEŠENJE OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
20. ožujka 2014.(*)
„Tužba za naknadu štete – Članovi Europskog parlamenta – Provjera valjanosti mandata – Odluka Parlamenta kojom se mandat europskog zastupnika proglašava nevaljanim – Poništenje odluke Parlamenta presudom Suda – Tužba dijelom očito nedopuštena i dijelom očito lišena svake pravne osnove“
U predmetu T‑43/13,
Beniamino Donnici, sa stalnom adresom u Castroliberu (Italija), kojeg zastupaju V. Vallefuoco i J.-M. Van Gyseghem, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju N. Lorenz i S. Seyr, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom tužbe za naknadu štete sa zahtjevom usmjerenim na ostvarivanje popravljanja štete koja je tužitelju nastala zbog odluke Parlamenta od 24. svibnja 2007. o provjeri valjanosti njegovog mandata, a koja je poništena presudom Suda od 30. travnja 2009., Italija i Donnici/Parlament (C‑393/07 i C‑9/08, Zb., str. I‑3679.),
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse i A. Collins, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1 Prilikom izbora članova u Europski parlament koji su održani 12. i 13. lipnja 2004. tužitelj Beniamino Donnici kandidirao se na zajedničkoj listi Società Civile – Di Pietro Occhetto. Ta je lista osvojila dva mjesta, prvo u izbornoj jedinici južne Italije i drugo u izbornoj jedinici sjeverozapadne Italije. Antonio Di Pietro, koji je osvojio prvo mjesto u obje izborne jedinice, odlučio se za izbornu jedinicu južne Italije.
2 Achille Occhetto našao se na drugom mjestu na izbornim listama s obzirom na broj glasova dobivenih u obje izborne jedinice, ispred tužitelja u izbornoj jedinici južne Italije i ispred Giulietta Chiese u onoj sjeverozapadne Italije. Kako se A. Di Pietro odlučio za mjesto izborne jedinice južne Italije, A. Occhetto trebao je biti proglašen izabranim u izbornoj jedinici sjeverozapadne Italije. Međutim, pisanom izjavom od 6. srpnja 2004., koju je Ufficio elettorale nazionale per il Parlamento europeo presso la Corte di cassazione (Nacionalno izborno povjerenstvo za Europski parlament pri talijanskom Kasacijskom sudu, u daljnjem tekstu: talijansko izborno povjerenstvo) zaprimio sutradan, A. Occhetto, koji je svojedobno bio zastupnik u Senatu Talijanske Republike, odrekao se svoga mjesta u Europskom parlamentu za te dvije izborne jedinice.
3 Nakon te izjave o odricanju talijansko izborno povjerenstvo je 18. srpnja 2004. proglasilo izbor G. Chiese u izbornoj jedinici sjeverozapadne Italije kao i onaj A. Di Pietra u izbornoj jedinici južne Italije te je 12. studenoga 2004. obavijestilo Parlament o tužiteljevom imenu kao prvom na listi zamjenika A. Di Pietra za izbornu jedinicu južne Italije, dok A. Occhetto, koji se odrekao mandata, više nije bio na toj listi.
4 Prilikom parlamentarnih izbora 9. i 10. travnja 2006. u Italiji A. Di Pietro izabran je za zastupnika u Parlament Talijanske Republike i odlučio se u korist svoga nacionalnog mandata, s učinkom od 28. travnja 2006. U skladu s člankom 7. stavkom 2. Akta o izboru zastupnika Europskog parlamenta neposrednim općim izborima, koji je priložen Odluci Vijeća 76/787/EZUČ, EEZ, Euratom od 20. rujna 1976. (SL L 278, str. 1.), kako je izmijenjena i renumerirana Odlukom Vijeća 2002/772/EZ, Euratom od 25. lipnja 2002. i 23. rujna 2002. (SL L 283, str. 1.), obnašanje te dužnosti nespojivo je s dužnosti člana Europskog parlamenta pa je potonji proglasio to mjesto slobodnim.
5 Izjavom od 27. travnja 2006., upućenoj talijanskom izbornom povjerenstvu, A. Occhetto, koji se kandidirao na istim nacionalnim izborima, ali nije bio ponovno izabran, opozvao je svoju izjavu o odricanju od 6. srpnja 2004. i zahtijevao da preuzme mjesto koje je postalo slobodno nakon izbora A. Di Pietra u saziv Parlamenta Talijanske Republike.
6 Nakon te izjave talijansko izborno povjerenstvo proglasilo je, 8. svibnja 2006., izbor A. Occhetta u Europski parlament i toga istoga dana priopćilo Parlamentu njegovo ime kao zamjenika A. Di Pietra.
7 Svojom presudom od 21. srpnja 2006. Tribunale amministrativo regionale del Lazio (upravni sud regije Lazio, Italija) odbio je kao neosnovanu tužbu za poništenje koju je tužitelj podnio protiv tog proglašenja.
8 Tužitelj je pred Europskim parlamentom također osporavao i proglašenje izbora A. Occhetta za europskoga zastupnika umjesto A. Di Pietra. Tu pritužbu ispitivao je Odbor za pravna pitanja Parlamenta tijekom svoga sastanka 21. lipnja 2006. Ustvrdivši prije svega da, u skladu s člankom 12. Akta o izboru zastupnika Europskog parlamenta neposrednim općim izborima, koji je priložen Odluci Vijeća 76/787, kako je izmijenjena i renumerirana, ova pritužba nije dopuštena jer se zasnivala na legge n. 18, Elezione dei membri del Parlamento europeo spettanti allʼItalia (Zakon br. 18. o izborima talijanskih predstavnika u Europski parlamenti) od 24. siječnja 1979. (GURI br. 29 od 30. siječnja 1979., str. 947.), navedeni Odbor za pravna pitanja jednoglasno je predložio potvrdu mandata A. Occhetta. Dana 3. srpnja 2006. Europski parlament ratificirao je Occhettov mandat.
9 Presudom od 6. prosinca 2006. Consiglio di Stato (Državni savjet, Italija) prihvatio je žalbu tužitelja protiv presude Tribunale amministrativo regionale del Lazio za poništenje proglašenja izbora A. Occhetta za člana Europskog parlamenta, koje je talijansko izborno povjerenstvo proglasilo 8. svibnja 2006.
10 Presuda koju je donio Consiglio di Stato postala je pravomoćna nakon presude Corte suprema di cassazione (Kasacijski sud, Italija) od 26. ožujka 2007., koji je tužbu A. Occhetta proglasio nedopuštenom zbog formalnih nedostataka.
11 Dana 29. ožujka 2007. talijansko izborno povjerenstvo primilo je na znanje presudu Consiglio di Stato i proglasilo izbor tužitelja za člana Parlamenta za izbornu jedinicu južne Italije, opozvavši time mandat A. Occhetta. To proglašenje priopćeno je Europskom parlamentu, a on ga je primio na znanje u zapisniku plenarnog zasjedanja od 23. travnja 2007., na temelju kojeg je tužitelj postao član saziva Parlamenta, ali samo privremeno i uz uvjet kasnije odluke Parlamenta o valjanosti njegovog mandata.
12 U međuvremenu je, dopisom od 5. travnja 2007., A. Occhetto podnio prigovor i od Europskog parlamenta zatražio da potvrdi njegov mandat a ne potvrdi mandat tužitelja. Nakon tog prigovora Parlament je podvrgao mandat tužitelja ispitivanju svoga Odbora za pravna pitanja.
13 Odlukom Europskog parlamenta od 24. svibnja 2007. o valjanosti mandata tužitelja (u daljnjem tekstu: sporna odluka), mandat tužitelja proglašen je nevaljanim, dok je onaj A. Occhetta potvrđen.
14 O spornoj odluci tužitelj je obaviješten 29. svibnja 2007.
15 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 22. lipnja 2007. tužitelj je podnio tužbu za poništenje sporne odluke.
16 Tužitelj je također podnio zahtjev da Opći sud suspendira izvršenje sporne odluke. Sudac u postupku privremene zaštite odlučio je o tom zahtjevu rješenjem od 15. studenoga 2007., Donnici/Parlament (T‑215/07 R, Zb., str. II‑4673.) te je suspendirao izvršenje sporne odluke. Tužitelj je dakle, ponovno, mogao zauzeti mjesto u Europskom parlamentu.
17 Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 9. kolovoza 2007., upisanom pod oznakom C‑393/07, Talijanska Republika podnijela je tužbu za poništenje sporne odluke.
18 Rješenjem od 13. prosinca 2007., Donnici/Parlament (T‑215/07, Zb., str. II‑5239.), Opći sud ustupio je predmet Sudu kako bi isti mogao odlučiti o tužbi za poništenje. Isti je u upisniku Suda upisan pod oznakom C‑9/08.
19 Presudom od 30. travnja 2009., Italija i Donnici/Parlament (C‑393/07 i C‑9/08, Zb., str. I‑3679.), Sud je poništio spornu odluku.
20 Dopisom od 6. srpnja 2010. tužitelj se obratio Europskom parlamentu sa zahtjevom za naknadu štete koja mu je nastala nakon donošenja sporne odluke.
21 Glavni tajnik Europskog parlamenta odgovorio je dopisom od 1. listopada 2010. i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete.
22 Dopisom od 22. lipnja 2011. tužitelj je odgovorio na dopis glavnog tajnika Europskog parlamenta od 1. listopada 2010. ponavljajući svoj zahtjev za naknadu štete i opominjući službeno Parlament. Nije dobio nikakav odgovor od Parlamenta.
Postupak i zahtjevi stranaka
23 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2013. tužitelj je podnio ovu tužbu.
24 Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 25. travnja 2013., Europski parlament podnio je prigovor nedopuštenosti tužbe na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda. Tužitelj je svoja očitovanja na taj prigovor podnio 10. lipnja 2013.
25 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– naloži Europskom parlamentu da isplati iznos od 1.720.470 eura ili niži iznos koji odredi Opći sud;
– naloži Europskom parlamentu snošenje troškova.
26 U svom prigovoru nedopuštenosti tužbe Europski parlament od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu;
– tužitelju naloži snošenje troškova.
27 U svom očitovanju o prigovoru nedopuštenosti tužbe tužitelj od Općeg suda zahtijeva odbijanje prigovora i da odluči kao što je postavljeno u tužbenom zahtjevu.
Pravo
Argumentacija stranaka
28 Europski parlament smatra da je tužba podnesena nakon isteka roka od pet godina predviđenog člankom 46. Statuta Suda Europske unije.
29 Tužitelj osporava da je tužbu za naknadu štete podnio nakon isteka roka zastare od pet godina te od Općeg suda zahtijeva da donese presudu zbog ogluhe i prihvati njegov tužbeni zahtjev, prema kojem je Europski parlament svoj prigovor nedopuštenosti tužbe podnio izvan roka od dva mjeseca koji je za tuženika propisan za podnošenje odgovora na tužbu, a koji se treba primijeniti za podnošenje prigovora nedopuštenosti tužbe.
30 Tužitelj zahtijeva naknadu za četiri štete: kao prvo, za neisplatu naknade za obavljanje dužnosti koju je trebao primiti između 29. ožujka i 15. studenoga 2007. kao i za, za isto razdoblje, neisplatu raznih naknada i paušalnih naknada troškova koje se vežu uz dužnost zastupnika; kao drugo, za gubitak mogućnosti da bude ponovno izabran za novi mandat; kao treće, činjenicu da je spornom odlukom bio uskraćen za korištenje svojih političkih prava kao član Europskog parlamenta tijekom gotovo petine trajanja svoga mandata i, četvrto, štetne posljedice njegove spriječenosti da bude član saziva na prava na mirovinu koja je mogao steći u svojstvu člana Parlamenta.
Ocjena Općeg suda
31 Sukladno članku 114. stavka 1. Poslovnika, ako jedna stranka to zahtijeva, Opći sud može odlučiti o prigovoru nedopuštenosti tužbe bez ulaženja u raspravu o meritumu. Sukladno stavku 3. istoga članka, nastavak postupka je usmen, osim u slučaju protivne odluke Općeg suda.
32 U skladu s člankom 111. Poslovnika, kad je Opći sud očito nenadležan za odlučivanje o nekoj tužbi ili kad je tužba očito nedopuštena ili očito pravno neosnovana, Opći sud može odlučiti obrazloženim rješenjem bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
33 U ovom slučaju, Opći sud smatra da je stanje dostatno razjašnjeno dokazima iz spisa i da ne treba otvarati usmeni postupak.
Nepravodobnost podnošenja prigovora nedopuštenosti tužbe
34 Tužitelj u bitnom ističe da Opći sud treba donijeti presudu zbog ogluhe i naložiti isplatu prema njegovim zahtjevima zato što je, prema njegovom mišljenju, Europski parlament podnio prigovor nedopuštenosti tužbe nakon isteka roka od dva mjeseca predviđenog člankom 46. stavkom 1. Poslovnika za podnošenje odgovora na tužbu, a koji se primjenjuje i na podnošenje prigovora nedopuštenosti tužbe.
35 U ovom slučaju, tužba je podnesena tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2013., a Europskom parlamentu poslana 18. veljače 2013., koji ju je zaprimio 19. veljače 2013. (vidjeti Prilog B1 prigovoru nedopuštenosti tužbe).
36 Europski parlament podnio je prigovor nedopuštenosti tužbe 25. travnja 2013.
37 Naravno, rok za podnošenje odgovora na tužbu je dva mjeseca.
38 Taj je rok odobren tuženoj instituciji kako bi ona odgovorila na tužbu birajući mogućnost ili da se izjasni o meritumu podnoseći odgovor na tužbu ili da istakne nedopuštenost tužbe podnoseći prigovor u tu svrhu, u skladu s člankom 114. stavkom 1. Poslovnika.
39 Stoga valja smatrati da je rok za podnošenje prigovora nedopuštenosti tužbe također dva mjeseca.
40 Međutim, u skladu s člankom 102. stavkom 2. Poslovnika, „postupovni rokovi produljuju se zbog udaljenosti za deset dana“.
41 Nadalje, Opći sud je već presudio da rok predviđen u članku 46. stavku 1. Poslovnika za podnošenje odgovora na tužbu ne počinje teći prije dana prijema tužbe od strane tuženika (rješenje Općeg suda od 14. prosinca 1992., Lenz/Komisija, T‑47/92, Zb., str. II‑2523., t. 34.).
42 Valja smatrati da se ta sudska praksa može primijeniti i na rok za podnošenje prigovora o nedopuštenosti tužbe.
43 U konkretnom slučaju rok je dakle istjecao 29. travnja 2013.
44 Kako je Europski parlament prigovor nedopuštenosti tužbe podnio 25. travnja 2013., znači da isti nije bio podnesen izvan roka.
45 Prema tome, valja odbiti zahtjev tužitelja koji je usmjeren na to da Opći sud donese presudu zbog ogluhe.
Zastara
46 U skladu s člankom 46. Statuta Suda, zahtjevi protiv Europske unije u području izvanugovorne odgovornosti zastarijevaju u roku od pet godina od nastupanja činjenice koja je do nje dovela.
47 Rok zastare je stoga određen uzimajući u obzir, osobito, vrijeme potrebno navodnom oštećeniku za prikupljanje prikladnih informacija u pogledu moguće tužbe kao i za provjeru činjenica koje bi bile prikladne za njihovo isticanje u prilog te tužbe (vidjeti presudu Suda od 8. studenoga 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, C‑469/11 P, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
48 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, taj rok počinje teći kad su pretpostavke o kojima ovisi obveza naknade štete ispunjene, i osobito kada se šteta koju treba naknaditi konkretizirala (vidjeti presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, gore već navedenu u t. 47., t. 34. i navedenu sudsku praksu).
49 Dakako, članak 46. Statuta Suda treba tumačiti tako da rok ne može biti na štetu oštećenika koji je za činjenicu koja je dovela do nastanka te štete mogao saznati tek naknadno i koji dakle nije mogao raspolagati razumnim rokom za podnošenje svoje tužbe ili svoga zahtjeva prije isteka roka zastare (vidjeti presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, gore već navedenu u t. 47., t. 35. i navedenu sudsku praksu).
50 Međutim, pretpostavke o kojima ovisi obveza naknade štete iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a kao i pravila o zastari koja uređuju zahtjeve koji su usmjereni na naknadu navedenih šteta, mogu se temeljiti samo na strogo objektivnim kriterijima (vidjeti presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, gore već navedenu u t. 47., t. 36. i navedenu sudsku praksu).
51 Stoga detaljno i na činjenicama utemeljeno saznanje ne odgovara pretpostavkama koje trebaju biti ispunjene kako bi rok zastare počeo teći. Također, subjektivna ocjena postojanja štete oštećenika te štete ne mora biti uzeta u obzir prilikom određivanja početka roka zastare zahtjeva iz osnova izvanugovorne odgovornosti Unije (vidjeti presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, gore već navedenu u t. 47., t. 37. i navedenu sudsku praksu).
52 U slučaju spora zbog pojedinačnih akata, rok zastare počinje teći kad je odluka proizvela svoje učinke u pogledu osoba na koje se odnosi (vidjeti presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, gore već navedenu u t. 47., t. 38. i navedenu sudsku praksu).
53 U konkretnom slučaju, tužiteljev zahtjev za naknadu štete temelji se na spornoj odluci kojom je Europski parlament proglasio nevaljanim mandat tužitelja i potvrdio mandat A. Occhetta.
54 Odluka Europskog parlamenta predstavlja dakle činjenicu zbog koje je nastala šteta koja može dovesti do nastanka izvanugovorne odgovornosti Unije, a što uostalom tužitelj i sam tvrdi u točki 40. tužbe.
55 Štetni učinci sporne odluke stoga su u pogledu tužitelja nastali počevši od trenutka kad mu je Europski parlament dostavio spornu odluku.
56 U tom kontekstu nije relevantna činjenica da je sporna odluka poništena presudom Italija i Donnici/Parlament, gore već navedenom u t. 19. Iz stalne sudske prakse proizlazi naime da je za početak roka zastare nebitno da je nezakonito postupanje Unije utvrđeno sudskom odlukom (vidjeti presudu Evropaïki Dynamiki/Komisija, gore već navedenu u t. 47., t. 42. i navedenu sudsku praksu). Argumentacija tužitelja u presudi Suda od 27. siječnja 1982., Birra Wührer i dr./Vijeće i Komisija (256/80, 257/80, 265/80, 267/80 i 5/81, Zb., str. 85.), i De Franceschi/Vijeće i Komisija (51/81, Zb., str. 117.) i presudi Općeg suda od 27. rujna 2007., Pelle i Konrad/Vijeće i Komisija (T‑8/95 i T‑9/95, Zb., str. II‑4117.), prema kojoj zastara počinje teći od trenutka kada Sud proglasi određeni akt nezakonitim, proizlazi iz pogrešnog razumijevanja iste i stoga treba biti odbijena.
57 Dakako, u skladu s člankom 46. Statuta Suda, rok zastare može biti prekinut podnošenjem zahtjeva nadležnoj instituciji prije pokretanja tog postupka. Ali u tom slučaju prekid zastare ne nastupa samo ako nakon zahtjeva uslijedi tužba u roku određenom uzimajući u obzir članak 263. UFEU‑a ili članak 265. UFEU‑a.
58 Međutim, u ovom slučaju, nakon dopisa datiranih 6. srpnja 2012. i 22. lipnja 2011., koje je tužitelj uputio Europskom parlamentu, nije uslijedila tužba u roku određenom uzimajući u obzir članak 263. UFEU‑a ili članak 265. UFEU‑a. Navedeni dopisi nemaju učinka na rok zastare od pet godina koji je predviđen člankom 46. Statuta Suda.
59 Uza sve to, valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi smatra da određena šteta ima trajni karakter zbog činjenice da se njezin iznos povećava razmjerno broju dana koji su od nje protekli (presuda Suda od 28. veljače 2013., Inalca i Cremonini/Komisija, C‑460/09 P, t. 80.).
60 Međutim, u slučaju trajne štete primjenjuje se rok zastare iz članka 46. Statuta Suda, upućivanjem na datum događaja kojim je prekinut rok zastare, na razdoblje koje prethodi tom datumu više od pet godina, te ne utječe na prava koja su nastupila tijekom kasnijih razdoblja (rješenje Općeg suda od 14. prosinca 2005., Arizona Chemical i dr./Komisija, T‑369/03, Zb., str. II‑5839., t. 116., i rješenje Općeg suda od 10. travnja 2008., 2K‑Teint i dr./Komisija i EIB, T‑336/06, još neobjavljeno u Zb., t. 106.).
61 Stoga valja ispitati različite odštetne zahtjeve kojima tužitelj zahtijeva naknadu štete.
62 Kao prvo, tužitelj zahtijeva da mu se isplati iznos od 90.000 eura (12.000 eura x 7,5 mjeseci) na ime naknade štete za neobavljanje dužnosti između 29. ožujka i 15. studenoga 2007.
63 Također za isto razdoblje, od 29. ožujka do 15. studenoga 2007., tužitelj postavlja daljnje zahtjeve za naknadu štete zbog gubitka mogućnosti obavljanja dužnosti, prema koeficijentu koji on postavlja na 90 %: 45.000 eura na ime paušalne naknade za putovanja zrakoplovom (1.500 eura x 4 tjedna x 7,5 mjeseci); 2.000 eura na ime paušalne naknade za kongrese i okrugle stolove (3.800 eura po godini); 43.500 eura na ime naknada za boravak (290 eura x 5 radnih dana x 4 tjedna x 7,5 mjeseci); 112.500 eura na ime naknade za nedodjeljivanje parlamentarnih asistenata (15.000 eura x 7,5 mjeseci) i 30.000 eura na ime paušalne naknade općih troškova, što ukupno iznosi 234.300 eura, koji pomnoženi s 90 % dovode do ukupnog iznosa od 210.870 eura.
64 Međutim, navodna šteta se, prema samom tužitelju, ustalila 15. studenoga 2007.
65 Stoga je rok zastare istekao 15. studenoga 2012., bez ijednoga događaja kojim bi taj rok bio prekinut, a tužba je podnesena 29. siječnja 2013.
66 Zahtjev je dakle zastario u dijelu u kojem se odnosi na prvu štetu.
67 U tom je pogledu lišen osnovanosti argument tužitelja prema kojem je šteta 15. studenoga 2007. bila samo predvidiva i neizvjesna te da je postala izvjesna tek nakon presude Italija i Donnici/Parlament, kojom je poništena sporna odluka.
68 Naime, šteta nastala gubitkom naknade za obavljanje dužnosti i naknada i paušalnih povrata troškova koji su vezani uz navedenu dužnost između 29. ožujka i 15. studenoga 2007. bila je u cijelosti konkretizirana i stoga izvjesna 15. studenoga 2007.
69 Nadalje, utvrđenje nezakonitosti sporne odluke u svakom slučaju nema utjecaja na početak roka zastare (vidjeti gore već navedenu t. 56.).
70 Naposljetku, podredno valja podsjetiti da je tužitelj zauzeo mjesto – ili je u najmanju ruku mogao zauzimati mjesto – od 23. travnja (dana kada je Europski parlament na plenarnom zasjedanju primio na znanje imenovanje tužitelja zastupnikom) do 24. svibnja 2007. (dana kada je Parlament tužiteljev mandat proglasio nevaljanim).
71 Kao drugo, tužitelj zahtijeva da mu bude isplaćen iznos od 200.000 eura zato što je spornom odlukom bio uskraćen za korištenje svojih političkih prava kao član Europskog parlamenta tijekom gotovo petine trajanja njegovog mandata.
72 Valja ponovno ustvrditi da je moguća šteta koja je tužitelju nastala bila, u svakom slučaju, u cijelosti konkretizirana 15. studenoga 2007., prema njegovim vlastitim podnescima.
73 Zahtjev je dakle zastario i u dijelu koji se odnosi na drugu točku odštetnog zahtjeva.
74 Naposljetku, kao treće, tužitelj tvrdi da zbog nemogućnosti obavljanja svoje dužnosti tijekom sedam i pol mjeseci nije mogao steći prava na mirovinu za svoj ukupni mandat.
75 On stoga zahtijeva da mu se isplati iznos od 831.600 eura, a koji odgovara ukupnom iznosu mirovine koji bi navodno primio da je stekao prava tijekom svojih pet godina mandata, procijenjenom po načelu pravičnosti na osnovi petnaest godina.
76 Valja ustvrditi da moguća šteta koja je nastala tužitelju – to jest izostanak stjecanja prava na mirovinu između ožujka i studenoga 2007. – u svakom slučaju bila u cijelosti konkretizirana 15. studenoga 2007., prema njegovim vlastitim podnescima.
77 Zahtjev je stoga zastario i što se tiče te treće i posljednje točke odštetnog zahtjeva.
78 U preostalom dijelu valja podsjetiti, s jedne strane, da je tužitelj bio samo zamjenik zastupnika i da nije bio član saziva Parlamenta između 12. i 13. lipnja 2004. i 29. ožujka 2007. i da ne bi trebalo smatrati da je bio spriječen u stjecanju prava na mirovinu tijekom tog razdoblja tijekom kojeg nije bio član Europskog parlamenta. S druge strane, kako je bio član saziva između 15. studenoga 2007. i 6. lipnja 2009., dana isteka saziva, tužitelj je bio u mogućnosti steći prava na mirovinu tijekom toga razdoblja.
79 Stoga treba smatrati da je zahtjev s osnove odgovornosti koji tužitelj postavlja protiv Europskog parlamenta bio zastario u trenutku podnošenja tužbe u dijelu koji se odnosi na tri štete koje su gore ispitane.
Gubitak mogućnosti da bude ponovno izabran za dodatni petogodišnji mandat
80 Tužitelj zahtijeva da mu se isplati 388.000 eura zbog gubitka mogućnosti ponovnog izbora za dodatni petogodišnji mandat, zato što je, u bitnome, bio spriječen biti članom saziva Parlamenta tijekom sedam i pol mjeseci, a zatim je bio uključen u sudski postupak koji je tome uslijedio i koji je trajao više dvije godine. Smatra da je bio udaljen iz političkog života tijekom gotovo petine trajanja svoga mandata, a što ga je spriječilo da uspostavi svoju mrežu suradnika pomoću punog političkog djelovanja. Mišljenja je da njegova šteta proizlazi iz gubitka naknade za obavljanje dužnosti na koju je trebao imati pravo da je bio izabran i gubitka novih pogodnosti koje je njegov mandat mogao donijeti njegovoj političkoj karijeri, osobite ekonomske vrijednosti, s povjeravanjem mu drugih uglednih institucionalnih dužnosti.
81 U tom pogledu valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, preuzimanje izvanugovorne odgovornosti Unije i ostvarivanje prava na naknadu štete koja je nastala, na temelju članka 288. drugog stavka UEZ‑a, ovise o ispunjavanju svih pretpostavki koje se odnose na nezakonitost postupanja koje se prigovara instituciji, na postojanje štete i postojanje uzročno‑posljedične veze između toga postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu Suda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, Zb., str. I‑2259., t. 40. i navedenu sudsku praksu).
82 U mjeri u kojoj tri pretpostavke odgovornosti predviđene u članku 288. drugom stavku UEZ‑a moraju biti kumulativno ispunjene, činjenica da jedna od njih nedostaje dovoljna je za odbijanje tužbe za naknadu štete (presuda Suda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, Zb., str. I‑5251., t. 14.).
83 Nadalje, ne postoji nikakva obveza ispitivanja pretpostavki za odgovornost institucije u određenom redoslijedu (vidjeti, u tom smislu, presudu Lucaccioni/Komisija, gore već navedenu u t. 82., t. 13.).
84 Načela koja su zajednička pravima država članica na koja upućuje članak 288. drugi stavak UEZ‑a ne mogu biti istaknuta u prilog postojanja obveze koja bi vezivala Uniju da naknadi štetu za svaku, čak i najudaljeniju štetnu posljedicu postupanja njezinih tijela. Naime, pretpostavka koji se odnosi na postojanje uzročne veze odnosi se na postojanje dovoljno izravne veze između uzroka i posljedice, između postupanja institucija i štete (vidjeti, u tom smislu, presudu Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, gore već navedenu u t. 81., t. 53. i navedenu sudsku praksu).
85 Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj se ograničava na tvrdnju da nije bio ponovno izabran jer je bio spriječen biti članom saziva Parlamenta između 29. ožujka i 15. studenoga 2007. i da se ta šteta konkretizirala onoga dana kada nije bio ponovno izabran; on međutim ni na koji način ne uspostavlja dovoljno izravnu uzročno‑posljedičnu vezu između ta dva događaja.
86 K tome valja napomenuti da tužitelj ničim nije dokazao da je bio kandidat za europske izbore i da je tom prilikom bio na izbornoj listi.
87 Stoga treba smatrati da je njegov zahtjev u tom pogledu očito lišen svake pravne osnove.
88 Zaključno valja odbiti tužbu u cijelosti.
Troškovi
89 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Kako tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu Europskog parlamenta.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
odlučuje:
1. Tužba se odbija.
2. Beniaminu Donniciju nalaže se snošenje troškova pripadajućih ovom postupku.
U Luxembourgu 20. ožujka 2014.
E. Coulon | | S. Frimodt Nielsen |