RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA

EUROPSKE UNIJE

(prvo vijeće)

7. lipnja 2016.

Predmet F‑108/12

Marco Verile

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Dužnosnici – Mirovine – Članak 11. stavak 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju – Prijenos mirovinskih prava stečenih u nacionalnom sustavu u mirovinski sustav Unije – Prijedlog za priznavanje godina mirovinskog staža – Tužba – Poništenje – Žalba – Preinaka tužbenog zahtjeva za poništenje prijedloga za priznavanje godina mirovinskog staža – Tumačenje tužbenog zahtjeva za poništenje na način da se njime traži poništenje odluke o priznavanju uračunavanja godina mirovinskog staža nastavno na prijenos mirovinskih prava – Odbijanje tužbenog zahtjeva – Presuda povodom žalbe koja je postala pravomoćna – Obustava postupka”

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270., primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom Marco Verile traži među ostalim poništenje odluke Europske komisije od 9. prosinca 2011. o tome da mu se prizna uračunavanje godina mirovinskog staža nastavno na prijenos, na temelju članka 11. stavka 2. Priloga III. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije u tada primjenjivoj verziji (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), kapitalne vrijednosti koja čini mirovinska prava što ih je stekao u nacionalnom sustavu u mirovinski sustav Europske unije, kao i, u mjeri u kojoj je to potrebno, poništenje odluke Komisijina tijela za imenovanje kojom se odbija njegova žalba protiv navedene odluke.

Odluka:      Obustavlja se postupak u predmetu F‑108/12, Verile/Komisija. Marco Verile i Europska komisija snose svaki vlastite troškove.

Sažetak

Tužba za poništenje – Tužba koja je postala bespredmetna slijedom konačne presude suda Unije u drugom predmetu koji se, nakon preinake predmeta tužbe, odnosi na isti predmet – Obustava postupka

(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 85. st. 1.)

Tužba za poništenje je postala bespredmetna i postupak treba obustaviti ako je predmet presude koju je donio sud Unije u drugom predmetu, nakon preinake predmeta tužbe u tom postupku, postao isti kao predmet tužbe o kojoj je riječ, pri čemu je identitet stranaka i u jednom i u drugom predmetu isti, a gore navedena presuda je postala pravomoćna i time konačna.

Naime, budući da je poštovanje načela pravomoćnosti od temeljne važnosti u pravnom poretku Unije kako bi se zajamčila i stabilnost prava i pravnih odnosa i dobro sudovanje, potrebno je da se sudske odluke koje su postale konačne nakon iscrpljenja raspoloživih pravnih lijekova ili po isteku rokova za njihovo podnošenje više ne mogu dovesti u pitanje.

(t. 36. do 39.)

Izvori:

Sud: presuda od 16. ožujka 2006., Kapferer, C‑234/04, EU:C:2006:178, t. 20. i navedena sudska praksa