Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE
od 8. veljače 2024.(1)
Predmet C-35/23 [Greislzel](i)
Otac
protiv
Majke,
uz sudjelovanje:
Djeteta L,
Pravobranitelja za djecu ad litem
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EZ) br. 2201/2003 – Roditeljska odgovornost – Međunarodna sudska nadležnost u slučaju otmice djeteta – Uobičajeno boravište djeteta prije nezakonitog odvođenja u državu članicu – Nezakonito odvođenje u državu članicu – Postupak vraćanja iz države članice u treću državu (Švicarsku) – Haška konvencija iz 1980.”
1. Uredbom (EZ) br. 2201/2003(2) zakonodavac Unije pojasnio je, među ostalim, koji su sudovi nadležni za odlučivanje u sporovima koji se odnose na otmicu djece unutar Europske unije.
2. Cilj odredbi Uredbe br. 2201/2003 u tom je kontekstu, s jedne strane, spriječiti otmice (nezakonito odvođenje ili zadržavanje) djece između država članica; i, s druge strane, osigurati da se u slučaju tih otmica predaja djeteta provede bez odgode(3).
3. Sud je tumačio članak 10. Uredbe br. 2201/2003, naslovljen „Nadležnost u slučajevima otmice djeteta”, u okviru odgovora na više zahtjeva za prethodnu odluku(4). Međutim, ni u jednom od njih nije bila riječ o primjeni tog članka kada se, kao u ovom slučaju, zahtijeva vraćanje djeteta u treću državu (Švicarsku) u kojoj, uostalom, dijete nije imalo uobičajeno boravište prije nezakonitog odvođenja.
4. Sud je također odlučivao o odnosu između Uredbe br. 2201/2003 i Haške konvencije od 25. listopada 1980.(5). Dosad, ako ne griješim, nije bilo potrebno pojasniti koje bi učinke zahtjev za predaju djeteta, koji se temelji na toj konvenciji, mogao imati na utvrđivanje nadležnosti za odlučivanje o zahtjevu za dodjelu skrbi podnesenom na temelju članka 10. Uredbe br. 2201/2003.
I. Pravni okvir
A. Haška konvencija iz 1980.
5. U preambuli se navodi da je cilj te konvencije zaštititi djecu na međunarodnoj razini od štetnih posljedica protupravnog odvođenja ili zadržavanja i utvrditi postupke koji osiguravaju brzi povratak djece u njihovo uobičajeno boravište.
6. Člankom 12. stavcima prvim i drugim određuje se:
„Ako je dijete protupravno odvedeno ili zadržano u smislu članka 3., a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim tijelom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana protupravnog odvođenja ili zadržavanja, dotično nadležno tijelo određuje žurno povratak djeteta.
Čak i ako je postupak pokrenut nakon proteka roka od jedne godine spomenutog u prethodnom stavku, sudsko ili upravno tijelo također određuje povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.”
B. Pravo Unije: Uredba br. 2201/2003
7. U uvodnim izjavama 12. i 17. navodi se:
„(12) Nadležnost u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću, utvrđena ovom Uredbom, temelji se u svjetlu zaštite interesa djeteta, posebno na kriteriju blizine. To znači da bi u prvome redu trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim slučajevima mijenjanja djetetova boravišta ili u skladu sa sporazumom između nositelja roditeljske odgovornosti.
[…]
(17) U slučajevima nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, predaja djeteta trebala bi se postići bez odlaganja, pa bi se u tu svrhu i dalje primjenjivala [Haška konvencija iz 1980.], dopunjena odredbama ove Uredbe, posebno njezin članak 11. […]”.
8. U skladu s člankom 8. („Opća nadležnost”):
„1. Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.
2. Stavak 1. podložan je primjeni odredaba članaka 9., 10. i 12.”.
9. U skladu s člankom 10. („Nadležnost u slučajevima otmice djeteta”):
„U slučaju nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, sudovi države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, zadržavaju svoju nadležnost sve dok dijete ne dobije uobičajeno boravište u drugoj državi članici i:
(a) dok svaka osoba, ustanova ili drugo tijelo s pravom na skrb ne pristane na odvođenje ili zadržavanje;
ili
(b) dok dijete u drugoj državi članici ne boravi najmanje godinu dana nakon što je osoba, ustanova ili drugo tijelo s pravom na skrb saznalo ili trebalo saznati gdje se dijete nalazi, a dijete se smjestilo u novoj sredini, i dok nije zadovoljen barem jedan od sljedećih uvjeta:
i. u roku od godine dana nakon što je nositelj prava na skrb saznao ili trebao saznati gdje se dijete nalazi, nikakav zahtjev za predaju nije predan nadležnim tijelima države članice u koju je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano;
ii. zahtjev za predaju koji je uložio nositelj prava na skrb povučen je, a nikakav novi zahtjev nije podnesen u roku iz stavka i.;
iii. zaključen je predmet pred sudom države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, u skladu s člankom 11. stavkom 7.;
iv. sudska odluka o skrbi koja ne podrazumijeva predaju djeteta donesena je na sudovima države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja”.
10. Članak 11. („Predaja djeteta”) glasi:
„1. Ako osoba, ustanova ili tijelo koje ima pravo na skrb od nadležnih tijela u državi članici zatraži donošenje sudske odluke na temelju [Haške konvencije iz 1980.], kako bi postiglo predaju djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se stavci 2. do 8.
[…]”.
II. Činjenice, spor i prethodna pitanja
11. U ožujku 2013., roditelji djeteta L (otac ima njemačko, a majka poljsko državljanstvo) sklopili su brak u Njemačkoj, zemlji u kojoj su najprije zajedno živjeli.
12. Otac se u lipnju 2013. preselio u Švicarsku zbog posla. Osoba L rođena je 12. studenoga 2014. u Švicarskoj te ima njemačko i poljsko državljanstvo.
13. Od siječnja 2015. do početka travnja 2016. osoba L živjela je sa svojom majkom u Njemačkoj. Otac je redovito posjećivao majku i zajedničko dijete u Njemačkoj te su zajedno odlazili na odmore.
14. Majka se 9. travnja 2016. preselila u Poljsku s osobom L. Otac je osobu L najprije posjećivao u Poljskoj.
15. Od 17. travnja 2017. majka je ocu uskraćivala kontakt s osobom L te ju je bez pristanka oca prijavila u vrtić u Poljskoj.
16. Krajem svibnja 2017. majka je obavijestila oca da će s osobom L ostati u Poljskoj.
17. Otac je 7. srpnja 2017. preko švicarskog saveznog središnjeg tijela (Bundesamt für Justiz in Bern (Savezni ured za pravosuđe u Bernu, Švicarska)) od poljskih sudova zatražio vraćanje osobe L u Švicarsku.
18. Sąd Rejonowy Krakowa-Nowej Huty (Općinski sud za Krakov-Nowa Huta, Poljska) 8. prosinca 2017. odbio je očev zahtjev za predaju uz obrazloženje da je otac dao vremenski neograničen pristanak za preseljenje majke s osobom L u Poljsku i da bi, osim toga, dobrobit osobe L bila ozbiljno ugrožena u slučaju vraćanja u smislu članka 13. točke (b) Haške konvencije iz 1980.
19. Sąd Okręgowy w Krakowie (Okružni sud u Krakovu, Poljska) 17. travnja 2018. odbio je žalbu koju je otac podnio protiv te odluke.
20. Majka je 27. rujna 2017. u Poljskoj podnijela zahtjev za razvod braka. Sąd Okręgowy w Krakowie (Okružni sud u Krakovu) 5. lipnja 2018. privremeno je majci dodijelio roditeljsku skrb nad zajedničkim djetetom i uredio očevu obvezu uzdržavanja.
21. Otac je 29. lipnja 2018. podnio zahtjev za predaju osobe L Bundesamtu für Justiz in Bonn (Savezni ured za pravosuđe u Bonnu, Njemačka) na temelju Haške konvencije iz 1980. Poslije je odustao od tog zahtjeva.
22. Otac je 13. srpnja 2018. pokrenuo postupak pred Amtsgerichtom Frankfurt am Main (Općinski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) koji je doveo do naknadnog zahtjeva za prethodnu odluku. U svojem zahtjevu koji je podnio tom sudu 13. srpnja 2018. zatražio je:
– Prije svega (točka I. njegovih zahtjeva), da mu se dodijeli isključiva roditeljska skrb nad osobom L, a podredno i pravo da odlučuje o mjestu njezina boravišta.
– Osim toga (točka II. njegovih zahtjeva), da se majci odredi obveza da od trenutka stupanja rješenja na snagu vrati osobu L u Švicarsku.
23. U ovom sporu:
– Otac je tvrdio da su se oba roditelja 2015. dogovorila da će u budućnosti s osobom L živjeti u Švicarskoj. Majka je u travnju 2016. odlučila privremeno otići u Poljsku. Otac je na to pristao, ali je izričito ograničio vrijeme boravka u Poljskoj(6).
– Majka je odbila te tvrdnje. Tvrdila je da je otac pristao na preseljenje osobe L u Poljsku, ali da se nisu dogovorili da to preseljenje bude vremenski ograničeno. Nisu se dogovorili ni o (budućem) preseljenju u Švicarsku.
24. Amtsgericht Frankfurt am Main (Općinski sud u Frankfurtu na Majni) 3. lipnja 2019. odbio je očev zahtjev zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti. Prema mišljenju tog suda, otac nije dokazao da postoji konkretan dogovor o privremenom boravku osobe L u Poljskoj. Informacije koje je dostavio na raspravi održanoj 9. svibnja 2019. protive se navodima iz podneska od 3. kolovoza 2018., iz kojeg proizlazi da su roditelji u svibnju 2017. i dalje otvoreno razgovarali o trajanju boravka u Poljskoj.
25. Otac je 8. srpnja 2019. podnio žalbu protiv prvostupanjske presude Oberlandesgerichtu Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka). U okviru te žalbe ponavlja argumente iznesene u prvostupanjskom postupku i tvrdi:
– Da nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz članka 11. stavka 6. u vezi sa stavkom 7., kao i iz članka 10. Uredbe br. 2201/2003. U svojem rješenju od 8. prosinca 2017. Sąd Rejonowy Krakowa-Nowej Huty (Općinski sud za Krakov-Nowa Huta) istaknuo je da osoba L prije preseljenja u Poljsku nije boravila u Švicarskoj nego u Njemačkoj.
– Da se u ovom slučaju primjenjuju načela koja vrijede u postupcima na temelju Haške konvencije iz 1980. U skladu s tim načelima, osoba koja se protivi predaji djeteta mora dokazati da je nositelj prava na (zajedničko) skrbništvo pristao na njegovo odvođenje ili zadržavanje ili da je to odobrio a posteriori. Majka nije dostavila dokaz o očevu vremenski neograničenom pristanku.
26. Osim toga, otac je zatražio upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku, što je prihvatio Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni), koji Sudu postavlja sljedeća pitanja:
„U kojem je opsegu regulatorni mehanizam iz članaka 10. i 11. Uredbe [br. 2201/2003] ograničen na postupke koji se vode u okviru odnosa između država članica Unije?
Konkretno:
1. Primjenjuje li se članak 10. Uredbe [br. 2201/2003] na način da nadležnost zadržavaju sudovi u državi dotadašnjeg boravišta ako je dijete prije odvođenja imalo uobičajeno boravište u državi članici Unije (Njemačka), a postupak vraćanja na temelju Haške konvencije o otmici djece vodio se između države članice Unije (Poljska) i treće države (Švicarska) i u tom je postupku odbijeno vraćanje djeteta?
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
2. Koji se zahtjevi primjenjuju na utvrđivanje zadržavanja nadležnosti u okviru članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe [br. 2201/2003]?
3. Primjenjuje li se članak 11. stavci 6. do 8. Uredbe [br. 2201/2003] i prilikom provedbe postupka vraćanja na temelju Haške konvencije o otmici djece koji se vodi u okviru odnosa između treće države i države članice Unije kao države primateljice ako je dijete prije odvođenja imalo uobičajeno boravište u drugoj državi članici Unije?”
III. Postupak pred Sudom
27. Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 25. siječnja 2023.
28. Pisana očitovanja podnijele su njemačka i poljska vlada te Europska komisija. Iste stranke i djetetov otac sudjelovali su na raspravi održanoj 7. prosinca 2023.
IV. Analiza
29. U skladu s uputom Suda, usredotočit ću se na drugo prethodno pitanje koje se odnosi na zahtjeve koji se primjenjuju na temelju članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003 kako bi se utvrdilo koji je sud nadležan u okolnostima poput onih u ovom slučaju(7).
30. Svoja ću razmatranja iznijeti na sljedeći način:
– U prvom ću odjeljku sažeto razmotriti pravila o dodjeli sudske nadležnosti u slučaju otmice djeteta (članci 8. i 10. Uredbe br. 2201/2003).
– U drugom ću se odjeljku usredotočiti na analizu profilâ zahtjevâ za predaju otetog djeteta kao jednog od uvjeta za zadržavanje nadležnosti, u skladu s člankom 10. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 2201/2003.
– Svoja ću razmatranja nadopuniti navođenjem utjecaja koji zaključci iz drugog odjeljka mogu imati na spor u glavnom predmetu.
– Završit ću razmatranjem drugih posebnih problema koje je istaknuo sud koji je uputio zahtjev.
A. Pravila o dodjeli međunarodne sudske nadležnosti u slučaju otmice djeteta
31. U skladu s pravilom „opće nadležnosti” iz članka 8. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, „[s]udovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka”.
32. Ta dodjela nadležnosti u skladu je s načelom (zemljopisne) blizine koje je okosnica sustava(8).
33. Kao iznimka od tog pravila, postoje slučajevi u kojima dijete gubi svoje uobičajeno boravište u jednoj državi članici i stječe ga u drugoj, ali se međunarodna sudska nadležnost ne dodjeljuje sudovima potonje države. To je konkretno slučaj kad je riječ o nezakonito odvedenoj (ili zadržanoj) djeci.
34. U skladu s člankom 10. Uredbe br. 2201/2003, u slučaju otmice djeteta sudovi države članice u kojoj je to dijete imalo uobičajeno boravište prije nezakonitog odvođenja (ili zadržavanja) načelno zadržavaju sudsku nadležnost. Time se postiže sljedeće:
– Roditelj koji je oteo dijete ne ostvaruje korist od nezakonite radnje. Kad bi taj roditelj mogao podnijeti zahtjev za skrb nad djetetom pred tijelima države članice novog boravišta, imao bi neopravdanu prednost(9).
– Slijedom toga, odvraća se od prakse međunarodne otmice djece, što je temeljni cilj Uredbe br. 2201/2003(10).
35. Međutim, međunarodna sudska nadležnost države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije nezakonitog odvođenja nije neograničena.
36. Naime, moguće je da se ta nadležnost od određenog trenutka prenese na sudove novog uobičajenog boravišta djeteta ako su ispunjeni određeni uvjeti iz članka 10. Uredbe br. 2201/2003.
37. To osobito može biti slučaj ako nositelj prava na skrb:
– pristane na preseljenje djeteta (članak 10. točka (a) Uredbe br. 2201/2003);
– ili ne izvrši određene radnje(11) tijekom određenog razdoblja, a dijete se u konačnici smjestilo u novoj sredini (članak 10. točka (b) Uredbe br. 2201/2003)(12). Pasivnost osobe koja ima pravo na skrb nad nezakonito odvedenim djetetom stoga može utjecati na prijenos nadležnosti s jedne države članice na drugu(13).
B. Zahtjev za predaju i članak 10. točka (b) podtočka i. Uredbe br. 2201/2003
38. Kao što sam upravo naveo, zahtjev za predaju djeteta jedan je od uvjeta za primjenjivost članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003.
39. U skladu s tom odredbom, i pod uvjetom da postoje druge okolnosti koje su njome predviđene, činjenica da se predaja djeteta nije zatražila (pred tijelima države članice u koju je dijete nezakonito odvedeno), nakon što se saznalo (ili trebalo saznati) gdje se ono nalazi, predstavlja čimbenik koji može dovesti do promjene međunarodne sudske nadležnosti.
40. Međutim, u Uredbi br. 2201/2003 ne definira se što treba smatrati „predajom” i „zahtjevom za predaju”. Ti se pojmovi ne definiraju ni u Haškoj konvenciji iz 1980., koja je dopunjena Uredbom br. 2201/2003(14), kao ni u Haškoj konvenciji iz 1996.(15).
1. Zahtjev za predaju djeteta u državu članicu različitu od one u kojoj je imalo uobičajeno boravište prije otmice
41. S obzirom na okolnosti ovog predmeta, valja razjasniti je li zahtjev za predaju u strogom smislu riječi(16), ali kojim se traži da se dijete vrati u državu različitu od one u kojoj je imalo uobičajeno boravište prije odvođenja, obuhvaćen člankom 10. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 2201/2003(17).
42. Na prvi pogled, čini se da se tekstom(18) članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003 ne nalaže da je nužno zatražiti vraćanje djeteta upravo u državu članicu u kojoj je imalo uobičajeno boravište neposredno prije nezakonitog odvođenja.
43. Kao što sam to već istaknuo, člankom 10. Uredbe br. 2201/2003 nastoji se odvratiti od nezakonitih odvođenja iz jedne države članice u drugu. U tu svrhu on sadržava pravila na temelju kojih se, pod određenim uvjetima, sudska nadležnost odbija dodijeliti tijelima države članice u kojoj je dijete, nakon nezakonitog odvođenja, steklo novo uobičajeno boravište.
44. U istu se svrhu Sud odlučio za usko tumačenje uvjeta pod kojima dolazi do prijenosa nadležnosti(19). Prema istoj logici, čini se da se navedeni cilj može tim bolje ispuniti što je fleksibilnije tumačenje uvjeta koji se primjenjuju na zadržavanje nadležnosti u državi članici djetetova prijašnjeg uobičajenog boravišta(20).
45. Iz toga proizlazi da se člankom 10. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 2201/2003 dopušta podnošenje zahtjeva za predaju djeteta kojim se traži njegovo „vraćanje” u državu (članicu; uključujući možda i treću državu) različitu od one u kojoj je prije imalo uobičajeno boravište.
46. Međutim, smatram da takvo otvoreno tumačenje članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003, koje zagovaraju Komisija i otac osobe L, dovodi do ozbiljnih poteškoća.
47. Pravilo o nadležnosti iz članka 10. Uredbe br. 2201/2003 posebno je u odnosu na opće pravilo navedeno u članku 8. stavku 1. Kao takvo, „predmet [je] uskog tumačenja i […] stoga ne omogućuje tumačenje koje premašuje pretpostavke izričito predviđene predmetnom uredbom […]”(21).
48. U tom smislu podsjećam na to da se člankom 10. Uredbe br. 2201/2003 ne predviđa samo iznimna nadležnost, nego se navode i okolnosti u kojima se ta nadležnost zadržava ili, suprotno tomu, prenosi na redovno nadležne sudove, odnosno sudove države članice u kojoj dijete trenutačno ima uobičajeno boravište.
49. Iako je novo uobičajeno boravište uspostavljeno zbog nezakonitog odvođenja(22), sudovi države članice u kojoj se dijete već u određenoj mjeri smjestilo nalaze se, zbog svoje zemljopisne blizine njegovoj okolini, u najboljem položaju da ocijene mjere koje su povoljne za njegov interes(23).
50. Prema riječima Suda, člankom 10. Uredbe br. 2201/2003, „kad je konkretno riječ o dodjeli nadležnosti […], zakonodavac [je htio] uvesti ravnotežu između, s jedne strane, nužnosti da se počinitelja otmice spriječi da ostvari korist od svojeg nezakonitog djela […] i, s druge strane, mogućnosti da se sudu koji je najbliži djetetu dopusti da odlučuje povodom tužbi koje se odnose na roditeljsku odgovornost”(24).
51. Ključ za pravilno razumijevanje članka 10. Uredbe br. 2201/2003, a time i uvjeta koji su u njemu navedeni, jest postizanje te ravnoteže.
52. Prema mojem mišljenju, ta se ravnoteža bolje zadržava zahtjevom za predaju djeteta u državu članicu u kojoj je boravilo neposredno prije nezakonitog odvođenja (u ovom predmetu, Njemačku) nego zahtjevom za predaju na temelju kojeg bi, ako ga se prihvati, dijete bilo vraćeno(25) u drugu državu (Švicarsku), različitu od te države i različitu od one u kojoj trenutačno boravi (Poljske).
53. U članku 10. točki (b) Uredbe br. 2201/2003 detaljno se navode radnje koje treba poduzeti osoba koja nastoji izbjeći promjenu međunarodne sudske nadležnosti:
– U slučaju otmice, potrebno je u određenom roku zatražiti predaju djeteta od tijela države u kojoj se ono nalazi(26).
– Protiv odluke o nevraćanju, donesene na temelju Haške konvencije iz 1980., potrebno je u kratkom roku tijelima države djetetova prethodnog boravišta podnijeti zahtjev za dodjelu skrbi nad tim djetetom(27) (ako takav postupak već nije u tijeku).
54. Smatram da se, time što se zadržavanje nadležnosti uvjetuje tim konkretnim pravnim reakcijama, Uredbom br. 2201/2003 odbijanje nositelja prava na skrb nastoji usmjeriti na otmicu djeteta, ali i na još nešto.
55. U interesu djeteta, promiče se uspostava mehanizama kojima se nastoji što prije riješiti privremena situacija(28), i to na način koji je u skladu s logikom europskih propisa u području međunarodne otmice djece(29). Ponovna uspostava statusa quo prije nezakonitog odvođenja ključan je prvi korak u reguliranju situacije otetog djeteta(30). Kako bi se to postiglo, smatram da je neophodno zatražiti da se dijete vrati upravo u državu članicu iz koje je odvedeno.
56. Zahtjev da se dijete vrati u državu različitu od one u kojoj je imalo uobičajeno boravište prije nezakonitog odvođenja način je protivljenja tom odvođenju, ali se time ne pridonosi cilju koji sam upravo opisao. Suprotno tomu, njime se ograničavaju slučajevi u kojima su nadležni sudovi države članice u kojoj dijete trenutačno ima uobičajeno boravište, odnosno sudovi koji su mu najbliži.
57. Ukratko, protivim se tomu da se kao „zahtjev za predaju”, u smislu članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003, kvalificira zahtjev kojim se traži vraćanje djeteta u državu različitu od one u kojoj je imalo uobičajeno boravište u trenutku nezakonitog odvođenja.
2. Zahtjev za predaju i zahtjev za dodjelu skrbi
58. U skladu s člankom 10. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 2201/2003:
– Podnošenje zahtjeva za predaju izričit je uvjet koji se nalaže osobi koja traži dodjelu skrbi kako bi zadržala međunarodnu sudsku nadležnost u državi u kojoj je dijete prethodno imalo uobičajeno boravište, nakon što je saznala (ili trebala saznati) gdje se dijete nalazi.
– Tijelima države članice u koju je ono odvedeno može se podnijeti samo zahtjev za predaju djeteta.
59. Kao što sam to istaknuo, kako bi se zadržala nadležnost države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište prije nezakonitog odvođenja, člankom 10. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 2201/2003 zahtijeva se pokretanje postupka za vraćanje djeteta u tu zemlju.
60. S tog gledišta, zahtjev za predaju djeteta i zahtjev za dodjelu skrbi, koji bi nakon donošenja odluke podrazumijevao njegovo vraćanje, mogu se činiti istovjetnima.
61. Međutim, kad je riječ o otmici djeteta, odlučujući je vremenski čimbenik(31). Stoga, za potrebe članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003, zahtjev čiji je jedini cilj brzo vraćanje djeteta i koji se zbog toga rješava u hitnom postupku, te zahtjev na temelju kojeg se odlučuje o dodjeli skrbi nakon što se u okviru postupka u tu svrhu detaljno analizirao meritum spora, nisu međusobno zamjenjivi(32).
62. Ni sustavno tumačenje ne potkrepljuje zamjenu zahtjeva za predaju iz članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003 zahtjevom za dodjelu skrbi. Podtočka i. te podtočke ii. i iii.(33) iz točke (b) tog članka čine slijed u kojem se predviđa da se zahtjev za dodjelu skrbi podnosi nakon zahtjeva za predaju. Tim se podtočkama zajedno opisuje niz koraka koje treba slijediti nakon što se saznalo gdje se dijete nalazi, u okviru „tipične” situacije u kojoj još nije podnesen zahtjev za dodjelu skrbi.
63. Od tog trenutka, za zadržavanje nadležnosti u državi članici u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište prije otmice potrebno je: podnijeti zahtjev za predaju nadležnim tijelima (nove) države članice u koju je dijete odvedeno (podtočka i.); ustrajati u zahtjevu (podtočka ii.); i, u slučaju odbijanja zahtjeva za predaju(34), u kratkom roku podnijeti zahtjev za dodjelu skrbi u državi članici iz koje je dijete odvedeno (podtočka iii.).
64. Naposljetku, smatram da, kako bi se zadržala nadležnost države članice u kojoj je dijete boravilo i iz koje je nezakonito odvedeno, osoba koja želi ishoditi skrb nad njime (i koja zna ili bi trebala znati gdje se ono nalazi) mora zatražiti hitno vraćanje. Od trenutka u kojem sazna gdje se dijete nalazi(35), ne može odabrati između pokretanja postupka o meritumu i traženja hitnog povratka djeteta(36). Ako ne podnese zahtjev za predaju ili ga podnese izvan roka, nadležnost za odlučivanje o skrbi prenosi se na tijela države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište(37).
C. Primjena tih kriterija na spor u glavnom predmetu
65. Sud koji je uputio zahtjev postavlja drugo prethodno pitanje polazeći od dvostruke pretpostavke:
– S jedne strane, čini se da za potrebe članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003 ne pridaje važnost činjenici da je poljskim sudovima podnesen zahtjev za predaju koji je obrađen u skladu s Haškom konvencijom iz 1980.
– S druge strane, smatra da je zahtjev za dodjelu skrbi nad osobom L koji je podnesen njemačkim sudovima zahtjev za predaju u smislu tog članka.
66. Kako bi se dao koristan odgovor na prethodno pitanje, valja ocijeniti točnost tih pretpostavki.
1. Zahtjev za predaju osobe L u Švicarsku
67. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, zahtjev za predaju(38) osobe L u Švicarsku, koji je njezin otac podnio 7. srpnja 2017. pred poljskim sudovima, ne uzima u obzir za potrebe zadržavanja nadležnosti u Njemačkoj, na temelju članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003.
68. Komisija je u svojim očitovanjima iznijela drukčije stajalište: zahtjev za predaju u Švicarsku svakako je relevantan; otac osobe L „nije ostavio situaciju kakva jest”, nego je nastojao ishoditi vraćanje djeteta(39).
69. Zbog razloga navedenih u točki 41. i sljedećim točkama ovog mišljenja, smatram da je stajalište suda koji je uputio zahtjev u konačnici zapravo točno. U okolnostima iz članka 10. točke (b) Uredbe br. 2201/2003, u svrhu zadržavanja nadležnosti njemačkih sudova, kao države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište prije odvođenja, nužno je podnošenje zahtjeva za predaju u tu zemlju.
2. Zahtjev za dodjelu skrbi pred njemačkim sudovima
70. Kako bi provjerio jesu li (i dalje) nadležni sudovi države članice (Njemačka) u kojoj je osoba L imala uobičajeno boravište prije nezakonitog odvođenja, sud koji je uputio zahtjev želi saznati je li zahtjev za dodjelu skrbi koji je otac podnio tim sudovima podnesen u roku od jedne godine predviđenom u članku 10. točki (b) podtočki i. Uredbe br. 2201/2003.
71. Stoga zaključujem da sud koji je uputio zahtjev prihvaća zahtjev koji se odnosi na pravo na skrb nad osobom L kao da je riječ o zahtjevu „za predaju” u smislu navedenog članka 10. Uredbe br. 2201/2003. Na taj način može savladati prepreku nepostojanja zahtjeva za predaju u pravom smislu riječi koji se navedenim člankom zahtijeva u svrhu zadržavanja nadležnosti u državi članici podrijetla, nakon što se saznalo gdje se dijete nalazi u državi u koju je odvedeno.
72. Zbog razloga koje sam iznio u točki 58. i sljedećim točkama ovog mišljenja, smatram da ta pretpostavka nije točna. Čini mi se da nije opravdana ni potvrdnim odgovorom na prvo prethodno pitanje, kao što to implicitno podrazumijeva sud koji je uputio zahtjev.
73. Jedna je stvar da se primjena članka 10. Uredbe br. 2201/2003 (kako bi se određenim sudovima dodijelila međunarodna sudska nadležnost u slučaju nezakonitog odvođenja djeteta) ne uvjetuje primjenom članka 11. tog teksta(40), a druga da je upotreba te iznimne nadležnosti moguća u svakom trenutku, neovisno o bilo kakvom pokušaju ishođenja vraćanja djeteta.
D. Ostali uvjeti iz članka 10. točke (b) Uredbe br. 2201/2003
74. Sud koji je uputio zahtjev postavlja dva pitanja koja valja razjasniti ako se prihvati, suprotno onomu što tvrdim, da se zahtjev za dodjelu skrbi podnesen u Njemačkoj može izjednačiti sa zahtjevom za predaju u smislu članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003.
75. Prvo pitanje odnosi se na rok u kojem nositelj prava na skrb mora zatražiti hitno vraćanje djeteta, čim sazna (ili bi trebao saznati) gdje se ono nalazi.
76. Čini se da dvojba proizlazi iz razlike u prikazu činjenica koji je otac osobe L naveo kada je zatražio vraćanje od švicarskih tijela i onog koji je iznio u Njemačkoj kako bi tvrdio da su njezini sudovi i dalje nadležni za odlučivanje o skrbništvu:
– u okviru postupka vraćanja, otac je kao datum nezakonitog odvođenja osobe L utvrdio 24. svibnja 2017., dan kada je krenula u vrtić u Poljskoj;
– u okviru postupka za dodjelu skrbništva, otac je uputio na dogovor s majkom osobe L prema kojem je dijete trebalo pohađati vrtić u Švicarskoj od studenoga 2017.
77. Ovisno o datumu koji se prihvati, rok od jedne godine predviđen člankom 10. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 2201/2003 istekao je odnosno nije istekao kada je otac osobe L podnio zahtjev za dodjelu skrbi u Njemačkoj (13. srpnja 2018.). Sud koji je uputio zahtjev pita jesu li dopuštene očeve tvrdnje iznesene tijekom postupka za dodjelu skrbništva, koje se razlikuju od onih iznesenih u okviru postupka vraćanja na temelju Haške konvencije iz 1980.
78. Drugo pitanje odnosi se na dokazivanje činjenica (odnosno eventualni dogovor roditelja o boravku djeteta u Poljskoj nakon određenog datuma) kojim se uvjetuje međunarodna sudska nadležnost. Otac smatra da to mora dokazati majka osobe L na temelju članka 13. Haške konvencije iz 1980.(41), koja se također primjenjuje u kontekstu članka 10. Uredbe br. 2201/2003.
79. Prema mojem mišljenju, te dvojbe suda koji je uputio zahtjev mogu se riješiti jer su, zbog svoje prirode i cilja, postupci vraćanja i dodjele skrbi koji se odnose na nezakonito odvedeno dijete autonomni, iako su međusobno povezani.
80. U Uredbi br. 2201/2003, odnos između ta dva postupka konkretno se razmatra u dvije odredbe: u članku 11., posvećenom „predaji djeteta”, i u članku 42., koji je dio odjeljka koji se odnosi na „izvršivost određenih sudskih odluka koje se odnose na pravo kontakta s djetetom i određenih sudskih odluka kojima se zahtijeva predaja djeteta”. Nijedna od tih dviju odredbi ne povezuje postupke na način koji predlaže sud koji je uputio zahtjev.
81. Kad je riječ o članku 11. Uredbe br. 2201/2003, njegov se sadržaj odnosi na pretpostavku zahtjeva (koji je podnijela osoba koja ima pravo na skrb) upućenog nadležnim tijelima države članice u kojem se od njih traži da donesu odluku u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. „kako bi [se] postigl[a] predaj[a] djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja”.
82. Međutim, člankom 11. stavkom 6. Uredbe br. 2201/2003 samo se predviđa mehanizam komunikacije između tijela, tako da tijelo koje je donijelo odluku o nevraćanju na temelju članka 13. Haške konvencije iz 1980. šalje presliku te odluke nadležnom sudu (ili središnjem tijelu) države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja.
83. S druge strane, u skladu s člankom 42. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2201/2003, ako je predaja djeteta posljedica sudske odluke kojom se to nalaže u skladu s člankom 11. stavkom 8., valja slijediti određene korake i uvjete kako bi se na tu odluku primjenjivao sustav izvršenja predviđen u poglavlju III. odjeljku 4. Uredbe br. 2201/2003.
84. Ništa u Uredbi br. 2201/2003 ne upućuje na to da su, u svrhu pokretanja postupka o roditeljskoj odgovornosti, nositelj prava na skrb ili sud pred kojim je pokrenut postupak neizbježno obvezani prikazom činjenica koje je prvonavedena osoba iznijela u okviru ranijeg zahtjeva za predaju djeteta(42).
85. Uredbom br. 2201/2003 ne zahtijeva se ni da pravila o dokazivanju čimbenika za utvrđivanje sudske nadležnosti, u skladu s njezinim člankom 10., budu ista kao ona koja se u Haškoj konvenciji iz 1980. primjenjuju za odlučivanje o predaji djeteta(43).
86. Sud je istaknuo da odluka donesena u okviru postupka na temelju Haške konvencije iz 1980. ne utječe na meritum prava na skrb i time ni na odluku koju može donijeti tijelo nadležno u tom području(44).
87. Sud je također podsjetio na to da se, zbog hitnosti postupka vraćanja, zahtjev u tu svrhu „temelji na elementima koji se mogu brzo i lako provjeriti” te je, među ostalim, datum od kojeg je odvođenje nezakonito naveo kao jedan od elemenata čije dokazivanje može biti otežano odnosno nemoguće(45).
88. S obzirom na te pretpostavke, naposljetku smatram sljedeće:
– U Uredbi br. 2201/2003 nacionalnom se sudu (koji treba odlučiti je li nadležan za odlučivanje o zahtjevu za dodjelu skrbi nad djetetom) ne nude pravila na temelju kojih se može utvrditi u kojoj mjeri on ovisi o prethodnim tvrdnjama iznesenima u okviru drugog postupka u kojem je zatražena predaja djeteta(46).
– U nedostatku pravila prava Unije o teretu dokazivanja okolnosti na kojima se, u skladu s člankom 10. Uredbe br. 2201/2003, temelji međunarodna sudska nadležnost tijelâ određene države članice, ta se pravila utvrđuju u pravnom poretku svake države članice, pri čemu se poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti te koristan učinak Uredbe br. 2201/2003.
V. Zaključak
89. Stoga predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje Oberlandesgerichta Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
„Članak 10. točku (b) podtočku i. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000,
treba tumačiti na način da se:
zahtjev podnesen na temelju Haške konvencije iz 1980. o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, kojim se traži vraćanje djeteta u državu koja nije ona u kojoj je imalo uobičajeno boravište prije odvođenja, ne može kvalificirati kao ,zahtjev za predaju u smislu članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003.
Nakon što se sazna (ili bi se trebalo saznati) gdje se dijete nalazi, međunarodna nadležnost sudova države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije nezakonitog odvođenja gubi se ako, u slučaju da su ispunjeni drugi uvjeti iz članka 10. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 2201/2003, nositelj prava na skrb pred tim sudovima pokrene postupak za dodjelu skrbi, ali ne i zahtjev za predaju pred tijelima države članice u koju je dijete odvedeno.
Činjenični navodi izneseni u okviru postupka vraćanja djeteta koji je pokrenut na temelju Haške konvencije iz 1980. nisu nužno obvezujući za onoga tko treba odlučiti je li sud države članice nadležan u naknadnom postupku za dodjelu skrbi.
Pravilo o teretu dokazivanja predviđeno u članku 13. Haške konvencije iz 1980. ne primjenjuje se na činjenice na kojima se temelji međunarodna sudska nadležnost za zahtjev za dodjelu skrbi”.