PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
22. veljače 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost radnika migranata – Uredba (EZ) br. 987/2009 – Članak 44. stavak 2. – Područje primjene – Mirovina na temelju potpune nesposobnosti za rad – Izračun – Uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta ostvarenih u drugoj državi članici – Primjenjivost – Članak 21. UFEU‑a – Slobodno kretanje građana – Dostatna povezanost između tih razdoblja odgoja i razdoblja osiguranja ostvarenih u državi članici koja isplaćuje mirovinu”
U predmetu C‑283/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Landessozialgericht Nordrhein‑Westfalen (Zemaljski socijalni sud Sjeverne Rajne‑Vestfalije, Njemačka), odlukom od 23. travnja 2021., koju je Sud zaprimio 4. svibnja 2021., u postupku
VA
protiv
Deutsche Rentenversicherung Bund
uz sudjelovanje:
RB,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal, predsjednica vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca drugog vijeća, F. Biltgen (izvjestitelj), J. Passer i M. L. Arastey Sahún, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Emiliou,
tajnik: D. Dittert, načelnik odjela,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 11. svibnja 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,
– za češku vladu, J. Pavliš, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, J. M. Hoogveld i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, F. Clotuche‑Duvieusart, B.-R. Killmann i D. Martin, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 5. listopada 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 44. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe VA i Deutsche Rentenversicherung Bunda (Savezno tijelo za mirovinsko osiguranje, Njemačka) u vezi s pitanjem treba li to tijelo uzeti u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je osoba VA ostvarila u drugoj državi članici za potrebe izračuna iznosa njezine mirovine na temelju potpune nesposobnosti za rad.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba (EZ) br. 883/2004
3 Cilj je Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravci SL 2020., L 415, str. 88. i SL 2023./90183, L), koja je stupila na snagu 20. svibnja 2004., usklađivanje nacionalnih sustava socijalne sigurnosti. U skladu sa svojim člankom 91., ta se uredba primjenjuje od dana stupanja na snagu Uredbe br. 987/2009, a to je, u skladu s njezinim člankom 97., 1. svibnja 2010.
4 Uvodna izjava 1. Uredbe br. 883/2004 glasi:
„Pravila koordinacije nacionalnih sustava socijalne sigurnosti obuhvaćena su u okviru slobodnog kretanja osoba i trebala bi doprinijeti poboljšanju njihova životnog standarda i uvjeta zapošljavanja.”
5 U članku 1. točki (t) te uredbe definira se pojam „razdoblje osiguranja” kao razdoblje doprinosa, zaposlenja ili samozaposlenja, određeno ili priznato kao razdoblje osiguranja prema zakonodavstvu na temelju kojeg je navršeno ili se smatra navršenim, kao i sva razdoblja koja se takvim smatraju, ako ih spomenuto zakonodavstvo smatra istovjetnim razdobljima osiguranja.
6 U stavku 1. članka 2. navedene uredbe, naslovljenog „Obuhvaćene osobe”, propisuje se:
„Ova se Uredba primjenjuje na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice koje borave u državi članici na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.”
7 Glava II. te uredbe, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava, među ostalim, članak 11., naslovljen „Opća pravila”, koji u stavcima 1. do 3. određuje:
„1. Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.
2. U smislu ove glave, za osobe koje primaju novčana davanja zbog ili kao posljedicu njihove djelatnosti u svojstvu zaposlenih ili samozaposlenih osoba, smatra se da obavljaju spomenutu djelatnost. To se ne primjenjuje na invalidske, starosne ili obiteljske mirovine, ili na mirovine za ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ili na novčana davanja za bolest kojima se pokrivaju troškovi liječenja na neograničeni rok.
3. Podložno člancima od 12. do 16.:
(a) na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(b) na državnog službenika primjenjuje se zakonodavstvo države članice kojoj podliježe uprava koja ga zapošljava;
(c) na osobu, koja prima davanja za nezaposlenost prema članku 65. na temelju zakonodavstva države članice boravišta, primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(d) na osobu pozvanu ili ponovno pozvanu u službu oružanih snaga ili na civilnu službu u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(e) na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe koje joj jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica.”
8 U skladu s člankom 87. Uredbe br. 883/2004, naslovljenim „Prijelazne odredbe”:
„1. Na temelju ove Uredbe nije moguće ostvariti neko pravo za razdoblje prije dana [njezine] primjene.
2. Bilo koje razdoblje osiguranja i, po potrebi, bilo koje razdoblje zaposlenja, samozaposlenja ili [boravka] navršeno na temelju zakonodavstva države članice prije dana primjene ove uredbe u određenoj državi članici uzima se u obzir za određivanje prava stečenih na temelju ove Uredbe.
3. U skladu sa stavkom 1., pravo se stječe na temelju ove Uredbe čak i ako se odnosi na okolnost koja je nastala prije datuma [njezine] primjene u nekoj od država članica.
[…]”
Uredba br. 987/2009
9 Uredbom br. 987/2009 utvrđuje se postupak provedbe Uredbe br. 883/2004, u skladu s njezinim člankom 89.
10 Članak 1. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 987/2009 glasi:
„U smislu ove Uredbe:
[…]
(c) primjenjuju [se] definicije utvrđene u [Uredbi br. 883/2004].”
11 U članku 44. Uredbe br. 987/2009, naslovljenom „Uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta”, propisuje se:
„1. Za potrebe ovog članka, ‚razdoblje odgoja djeteta’ odnosi se na svako razdoblje koje se priznaje prema mirovinskom zakonodavstvu države članice ili na temelju kojeg se ostvaruje pravo na dodatak uz mirovinu izričito zbog toga što je osoba odgajala dijete, bez obzira na način određivanja tih razdoblja te jesu li ostvarena za vrijeme odgoja djeteta ili su priznata retroaktivno.
2. Ako se prema zakonodavstvu države članice koja je nadležna na temelju glave II. [Uredbe br. 883/2004] ne uzimaju u obzir razdoblja odgoja djeteta, ustanova države članice čije se zakonodavstvo, u skladu s glavom II. [Uredbe br. 883/2004], primjenjivalo na dotičnu osobu jer je obavljala djelatnost u svojstvu zaposlene osobe ili samozaposlene osobe na datum kad se, prema tom zakonodavstvu, razdoblje odgoja djeteta počelo uzimati u obzir u odnosu na dotično dijete i nadalje će biti nadležna uzeti u obzir to razdoblje kao razdoblje odgoja djeteta prema vlastitom zakonodavstvu, kao da je dijete odgajano na njezinome području.
3. Stavak 2. se ne primjenjuje ako se na dotičnu osobu primjenjuje ili će se primjenjivati zakonodavstvo druge države članice zbog obavljanja djelatnosti zaposlenih ili samozaposlenih osoba.”
12 Članak 93. Uredbe br. 987/2009, naslovljen „Prijelazne odredbe”, glasi:
„Na situacije obuhvaćene [Uredbom br. 987/2009] primjenjuje se članak 87. [Uredbe br. 883/2004].”
Njemačko pravo
13 Članak 56. Sozialgesetzbucha, Sechstes Buch (VI) – Gesetzliche Rentenversicherung (šesta knjiga Zakonika o socijalnoj sigurnosti: sustav obveznog mirovinskog osiguranja) (u daljnjem tekstu SGB VI), kako je izmijenjen Zakonom od 28. studenoga 2018. (BGBl. I, str. 2016.) (u daljnjem tekstu: SGB VI izmijenjen 2018.), glasi:
„(1) Razdoblja odgoja djeteta jesu razdoblja posvećena odgoju djeteta tijekom prve tri godine njegova života. Razdoblje odgoja priznaje se jednom od roditelja djeteta […] pod sljedećim uvjetima:
1. ono se može pripisati tom roditelju;
2. odgoj djeteta odvijao se na državnom području Savezne Republike Njemačke ili se može izjednačiti s takvim odgojem; i
3. taj roditelj nije isključen iz priznavanja tog razdoblja.
[…]
(3) Odgoj djeteta odvijao se na državnom području Savezne Republike Njemačke ako je roditelj koji odgaja dijete ondje imao uobičajeno boravište zajedno s djetetom. Odgoj djeteta u inozemstvu može se izjednačiti s odgojem na državnom području Savezne Republike Njemačke ako je roditelj koji odgaja dijete imao uobičajeno boravište u inozemstvu zajedno s djetetom te ako je razdoblja uplaćivanja obveznih doprinosa ostvario tijekom odgoja djeteta ili neposredno prije njegova rođenja na temelju djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe. Isto vrijedi i u slučaju zajedničkog boravišta bračnih drugova ili partnera u inozemstvu, kada je bračni drug ili partner roditelja koji je odgajao dijete stekao takva razdoblja obveznog osiguranja ili ih nije stekao samo zato što je među obuhvaćenim osobama iz članka 5. stavaka 1. i 4. ili ako je oslobođen od obveznog osiguranja.
[…]
(5) Razdoblje odgoja djeteta započinje na kraju mjeseca u kojem je ono rođeno i završava nakon 36 kalendarskih mjeseci. […]”
14 U članku 57. SGB‑a VI, kako je izmijenjen Zakonom od 21. ožujka 2001. (BGBl. I, str. 403.), propisuje se:
„Razdoblje posvećeno odgoju djeteta do navršene desete godine njegova života za jednog od roditelja predstavlja razdoblje koje treba uzeti u obzir imajući u vidu da su uvjeti za priznavanje razdoblja odgoja djeteta također ispunjeni tijekom tog razdoblja. Isto vrijedi i za razdoblja samozaposlenja koja nisu bila samo privremena, s obzirom na to da su se u tim razdobljima također uplaćivali obvezni doprinosi.”
15 Članak 249. stavak 1. SGB‑a VI, kako je izmijenjen Zakonom od 23. lipnja 2014. (BGBl. I, str. 787., glasi:
„Kad je riječ o djeci rođenoj prije 1. siječnja 1992., razdoblje odgoja djeteta završava 24 mjeseca nakon kraja mjeseca u kojem je dijete rođeno.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
16 Tužiteljica iz glavnog postupka, njemačka je državljanka rođena 1958. u Aachenu (Njemačka).
17 Od 1962. do 2010. živjela je u Vaalsu (Nizozemska), gradu koji se nalazi oko 5 km od Aachena. U tom njemačkom gradu pohađala je školu te je ondje u kolovozu 1975. započela osposobljavanje za odgojiteljicu, koje priznaje Savezna Republika Njemačka.
18 Tužiteljica u glavnom postupku započela je 1. kolovoza 1978. stručnu praksu u trajanju od jedne godine u dječjem vrtiću u Aachenu. U skladu s njemačkim zakonodavstvom, ta bi se godina smatrala razdobljem zaposlenja u Njemačkoj i bila bi obuhvaćena obveznim osiguranjem. Međutim, budući da nije bio dostupan dovoljan broj plaćenih radnih mjesta, tužiteljica u glavnom postupku odradila je stručnu praksu besplatno i stoga je bila oslobođena tog osiguranja. Zbog toga nije, tijekom te stručne prakse, uplaćivala nikakve doprinose u njemački sustav obveznog mirovinskog osiguranja.
19 Nakon završetka stručne prakse, tužiteljica u glavnom postupku nastavila je, počevši od 1. kolovoza 1979., svoje osposobljavanje za odgojiteljicu u Aachenu te položila Fachhochschulreife (matura koja omogućuje pohađanje stručnih studija), pri čemu je nastavila živjeti u Nizozemskoj. Nakon završetka osposobljavanja u srpnju 1980., ona nije obavljala profesionalnu djelatnost ni u Njemačkoj ni u Nizozemskoj.
20 Tužiteljica u glavnom postupku rodila je 15. studenoga 1986. i 2. lipnja 1989. dvoje djece, koja su odgajana u Nizozemskoj, a školu su pohađala u Njemačkoj. U to vrijeme ona nije uplaćivala doprinose u njemački sustav obveznog mirovinskog osiguranja.
21 Od rujna 1993. do kolovoza 1995. obavljala je djelatnost kao samozaposlena osoba u Njemačkoj za koju nije uplaćivala doprinose u taj sustav. Potom je od travnja 1999. do listopada 2012. u Njemačkoj imala zaposlenje za koje se, na temelju njemačkog prava, smatra da se obavlja „u neznatnom opsegu” te je oslobođeno od obveznog osiguranja.
22 Tužiteljica u glavnom postupku preselila se 2010. u Njemačku. Od listopada 2012. ondje je obavljala plaćenu djelatnost te je s tim u vezi uplaćivala doprinose u njemački sustav obveznog mirovinskog osiguranja.
23 Od ožujka 2018. tužiteljica u glavnom postupku prima od Saveznog tijela za mirovinsko osiguranje, tuženika u glavnom postupku, mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad. Za potrebe izračuna iznosa te mirovine, tuženik u glavnom postupku smatrao je da su, osim razdoblja tijekom kojih je tužiteljica iz glavnog postupka uplaćivala doprinose u njemački sustav obveznog mirovinskog osiguranja, to jest od 2012., relevantna i ona razdoblja u kojima je pohađala strukovno osposobljavanje u Njemačkoj, od kolovoza 1975. do srpnja 1978. te od kolovoza 1979. do srpnja 1980., i razdoblje od 1. travnja do 1. lipnja 1999., tijekom kojeg je tužiteljica u glavnom postupku, dok je odgajala svoju djecu u Nizozemskoj, obavljala djelatnost kao zaposlena osoba u Njemačkoj, oslobođenu od obveznog osiguranja.
24 Tužiteljica u glavnom postupku podnijela je tužbu njemačkom prvostupanjskom sudu u kojoj je istaknula da je za potrebe izračuna iznosa njezine njemačke mirovine na temelju potpune nesposobnosti za rad tuženik u glavnom postupku pogrešno propustio kao relevantna razdoblja uzeti u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je ostvarila u Nizozemskoj od 15. studenoga 1986. do 31. ožujka 1999., a tijekom kojih nije obavljala profesionalnu djelatnost (u daljnjem tekstu: sporna razdoblja). Ta je tužba odbijena.
25 Tužiteljica se u glavnom postupku žalila na odluku o odbijanju tužbe Landessozialgerichtu Nordrhein‑Westfalen (Zemaljski socijalni sud Sjeverne Rajne‑Vestfalije), sudu koji je uputio zahtjev.
26 Taj sud napominje da se, u skladu s člankom 56. stavkom 3. prvom rečenicom SGB‑a VI, kako je izmijenjen 2018., sporna razdoblja ne mogu uzeti u obzir za potrebe izračuna iznosa mirovine koju tužiteljica u glavnom postupku prima na temelju potpune nesposobnosti za rad jer njezino dvoje djece tijekom tih razdoblja nije bilo odgajano u Njemačkoj. Spomenuta razdoblja ne mogu se obuhvatiti ni područjem primjene članka 56. stavka 3. druge rečenice SGB‑a VI, kako je izmijenjen 2018., s obzirom na to da je za primjenu te odredbe tužiteljica morala imati uobičajeno boravište u inozemstvu zajedno s djecom te je trebala, tijekom ili neposredno prije tih razdoblja, uplaćivati doprinose u Njemačkoj na temelju djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe koja se obavlja u inozemstvu. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev naglašava da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 jer u vrijeme rođenja njezine djece tijekom spornih razdoblja tužiteljica u glavnom postupku nije obavljala djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u Njemačkoj.
27 Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o obvezi tuženika u glavnom postupku da, s obzirom na sudsku praksu Suda, osobito presudu od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert (C‑522/10, EU:C:2012:475) i određene elemente koji, čini se, upućuju na postojanje „dostatno bliske povezanosti” između spornih razdoblja i razdoblja osiguranja ostvarenih u njemačkom mirovinskom sustavu, uzeti u obzir ta sporna razdoblja na temelju članka 21. UFEU‑a za potrebe izračuna iznosa njemačke mirovine koju tužiteljica u glavnom postupku prima na temelju potpune nesposobnosti za rad.
28 U tom pogledu, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev ističe da se glavni postupak razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert (C‑522/10, EU:C:2012:475). Naime, prije rođenja svoje djece tužiteljica u glavnom postupku nije bila podvrgnuta obveznom osiguranju u Njemačkoj te nije uplaćivala doprinose u njemački sustav obveznog mirovinskog osiguranja. Osim toga, u to vrijeme trajno je boravila u Nizozemskoj te ondje nije samo privremeno prenijela svoje boravište, kao što je to bio slučaj u potonjem predmetu.
29 S druge strane, sud koji je uputio zahtjev naglašava da je cijela povijest zaposlenja tužiteljice u glavnom postupku povezana sa Saveznom Republikom Njemačkom, da se ondje u cijelosti obrazovala, da je u toj državi članici odradila jednogodišnju stručnu praksu, koja bi bila obuhvaćena obveznim osiguranjem da je u tom trenutku bio dostupan dovoljan broj plaćenih radnih mjesta, te da su ostale godine tijekom kojih se strukovno osposobljavala bile uzete u obzir kao „razdoblja na kojima se temelje mirovinska prava”. Nadalje, njezina su djeca pohađala školu u Njemačkoj te su se ona i njezina obitelj nastanili u Nizozemskoj vrlo blizu granice s Njemačkom.
30 S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li činjenica da se sporna razdoblja ne uzimaju u obzir na temelju njemačkog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije.
31 U tim je okolnostima Landessozialgericht Nordrhein‑Westfalen (Zemaljski socijalni sud Sjeverne Rajne‑Vestfalije) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Uzima li se prema zakonodavstvu [Kraljevine] Nizozemske, kao nadležne države članice prema odredbama glave II. [Uredbe br. 883/2004], razdoblje odgoja djeteta u smislu članka 44. stavka 2. [Uredbe br. 987/2009] u obzir, zbog toga što se na tom razdoblju, koje je isključivo razdoblje boravišta, temelji stjecanje mirovinskih prava u toj državi [članici]?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje[, t]reba li – s obzirom na presude od 23. studenoga 2000., Elsen (C‑135/99, EU:C:2000:647), i od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert (C‑522/10, EU:C:2012:475) – članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 tumačiti na način da nadležna država članica mora uzeti u obzir razdoblje odgoja djeteta čak i ako je osoba koja odgaja dijete prije i nakon razdoblja tog odgoja ostvarila razdoblja na kojima se temelje mirovinska prava, na osnovi obrazovanja ili zaposlenja samo u sustavu te države, ali neposredno prije ili nakon razdoblja odgoja djeteta nije uplaćivala doprinose u taj sustav?”
O prethodnim pitanjima
Dopuštenost prvog pitanja
32 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 tumačiti na način da se razdoblje odgoja djeteta u smislu te odredbe mora smatrati uzetim u obzir kada, u skladu s pravom nadležne države članice u smislu odredbi glave II. Uredbe br. 883/2004, ono omogućuje, kao razdoblje boravišta, stjecanje mirovinskih prava u toj državi članici.
33 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iako pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti, postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a čini instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 43. i 44. i navedenu sudsku praksu).
34 U glavnom predmetu, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 31. svojeg mišljenja, kako bi ustanova države članice, u ovom slučaju njemačka ustanova, u skladu s člankom 44. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009, bila dužna uzeti u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je dotična osoba ostvarila u drugoj državi članici – u ovom slučaju Nizozemskoj – moraju se ispuniti tri kumulativna uvjeta, odnosno, kao prvo, da se razdoblja odgoja djeteta ne uzimaju u obzir na temelju zakonodavstva potonje države članice, kao drugo, da se na dotičnu osobu prethodno primjenjivalo zakonodavstvo prve države članice zbog toga što je ta osoba obavljala djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe u toj državi članici i, kao treće, da se na tu osobu i dalje primjenjivalo zakonodavstvo prve države članice zbog obavljanja te djelatnosti na dan kada se, na temelju zakonodavstva te države članice, razdoblje odgoja djeteta počelo uzimati u obzir za dotično dijete.
35 U toj se odredbi pojašnjava da se taj dan određuje u nacionalnim odredbama države članice kojima se uređuje pitanje uzimanja u obzir razdoblja odgoja djeteta. Na temelju njemačkog zakonodavstva, u tom su smislu u ovom slučaju relevantni datumi rođenja dvoje djece tužiteljice u glavnom postupku, odnosno 15. studenoga 1986. i 2. lipnja 1989.
36 Međutim, iako se, u skladu s člankom 87. stavkom 3. Uredbe br. 883/2004 i člankom 93. Uredbe br. 987/2009, potonja primjenjuje ratione temporis na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, ta situacija ne udovoljava svim uvjetima za primjenu članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 s obzirom na to da ni na dan kada je počela odgajati svoju djecu ni prije toga dana tužiteljica u glavnom postupku nije obavljala djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe u Njemačkoj.
37 Stoga valja smatrati da potonja odredba nije primjenjiva u ovom slučaju i da odgovor Suda na prvo pitanje nije potreban za rješavanje spora u glavnom postupku.
38 Slijedom navedenog, prvo je pitanje nedopušteno.
Drugo pitanje
39 Uvodno valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između nacionalnih sudova i Suda ustanovljene člankom 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji mu omogućuje rješavanje spora koji se pred njim vodi. U tom će smislu Sud, ako je potrebno, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. Naime, zadatak je Suda tumačiti sve odredbe prava Unije koje su nacionalnim sudovima potrebne za rješavanje sporova koji se pred njima vode, čak i ako te odredbe nisu izričito navedene u pitanjima koja su ti sudovi uputili Sudu (presuda od 8. srpnja 2021., Staatsanwaltschaft Köln i Bundesamt für Güterverkehr, C‑937/19, EU:C:2021:555, t. 22. i navedena sudska praksa).
40 U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se predmet glavnog postupka odnosi na to što tuženik u glavnom postupku nije uzeo u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je tužiteljica u glavnom postupku ostvarila u Nizozemskoj u svrhu priznavanja njezina prava na mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev, iako tvrdi da u glavnom postupku nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009, ipak dvoji o obvezi tuženika u glavnom postupku da, s obzirom na članak 21. UFEU‑a te imajući u vidu sudsku praksu proizišlu iz presude od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert (C‑522/10, EU:C:2012:475), uzme u obzir ta razdoblja odgoja unatoč činjenici da, za razliku od osobe o kojoj je riječ u predmetu u kojem je donesena ta presuda, tužiteljica u glavnom postupku nije obavljala djelatnost na temelju koje bi se u Njemačkoj uplaćivali doprinosi za obvezno osiguranje prije i neposredno nakon što su ostvarena razdoblja odgoja njezine djece na državnom području Kraljevine Nizozemske, države članice u kojoj je boravila tijekom više godina, a ne privremeno.
41 U tim okolnostima drugo pitanje valja shvatiti tako da se njime u biti pita treba li članak 21. UFEU‑a tumačiti na način da je država članica koja isplaćuje mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad dužna – kada dotična osoba ne ispunjava uvjet obavljanja djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe propisan člankom 44. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009 da bi ta država članica za potrebe priznavanja te mirovine uzela u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba ostvarila u drugoj državi članici, pri čemu je, na temelju razdoblja osposobljavanja odnosno profesionalne djelatnosti, ona ostvarila razdoblja osiguranja samo u prvoj državi članici, i prije i nakon navedenih razdoblja odgoja – uzeti u obzir potonja razdoblja unatoč činjenici da ta osoba nije uplaćivala doprinose u navedenoj državi članici ni prije ni neposredno nakon navedenih razdoblja odgoja.
42 Uvodno valja istaknuti da je, u skladu s informacijama koje su pružene Sudu u okviru ovog postupka, Savezna Republika Njemačka jedina država članica nadležna za priznavanje tužiteljici u glavnom postupku mirovine na temelju potpune nesposobnosti za rad, a ta je mirovina jedina o kojoj je riječ u postupku koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev. Nizozemska vlada tako je na raspravi pred Sudom navela da tužiteljica u glavnom postupku nema nikakvo pravo na mirovinu te vrste u Nizozemskoj jer ondje nikada nije radila. Stoga je očito da se sporna razdoblja ne mogu uzeti u obzir u Nizozemskoj u svrhu priznavanja takve mirovine.
43 Imajući u vidu navedeno, valja utvrditi, s obzirom na članak 21. UFEU‑a, treba li ustanova države članice koja isplaćuje mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad o kojoj je riječ u glavnom postupku uzeti u obzir razdoblja poput onih koja su sporna u okolnostima glavnog predmeta.
44 U tom pogledu valja naglasiti da, s obzirom na to da članak 44. Uredbe br. 987/2009 ne uređuje na isključiv način uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu i da cilj osiguravanja poštovanja načela slobodnog kretanja kako je utvrđen u članku 21. UFEU‑a također prevladava u okviru uredbi br. 883/2004 i 987/2009, zaključci iz presude od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert (C‑522/10, EU:C:2012:475), mogu se prenijeti na situaciju u kojoj se Uredba br. 987/2009 primjenjuje ratione temporis, ali u kojoj dotična osoba ne ispunjava uvjet obavljanja djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe propisan člankom 44. stavkom 2. te uredbe kako bi u svrhu odobravanja mirovine država članica koja isplaćuje tu mirovinu uzela u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je ostvarila u drugim državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2022., Pensionsversicherungsanstalt (Razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu), C‑576/20, EU:C:2022:525, t. 62.).
45 Tako je Sud ocijenio da u situaciji u kojoj dotična osoba ne ispunjava taj uvjet, nego je isključivo radila i uplaćivala doprinose u državi članici koja joj isplaćuje starosnu mirovinu, kako prije tako i nakon preseljenja u druge države članice u kojima se posvetila odgoju svoje djece, postoji dostatna povezanost između razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba ostvarila u inozemstvu i razdoblja osiguranja ostvarenih obavljanjem profesionalne djelatnosti u državi članici koja isplaćuje njezinu starosnu mirovinu. Prema tome, prema mišljenju Suda, ta je država članica dužna uzeti u obzir ta razdoblja odgoja djeteta na temelju članka 21. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2022., Pensionsversicherungsanstalt (Razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu), C‑576/20, EU:C:2022:525, t. 65. i 66.).
46 Stoga iz sudske prakse navedene u dvjema prethodnim točkama proizlazi da članak 21. UFEU‑a obvezuje državu članicu koja isplaćuje predmetnu mirovinu da za potrebe njezina priznavanja uzme u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je dotična osoba ostvarila u drugoj državi članici ako je utvrđeno da postoji dostatna povezanost između navedenih razdoblja odgoja djeteta i razdoblja osiguranja koja je ta osoba ostvarila obavljanjem profesionalne djelatnosti u prvoj državi članici.
47 Postojanje takve „dostatne povezanosti” također treba smatrati dokazanim kada je dotična osoba na temelju razdoblja osposobljavanja odnosno profesionalne djelatnosti, ostvarila razdoblja osiguranja samo u državi članici koja joj isplaćuje mirovinu, i prije i nakon što su ostvarena razdoblja odgoja njezine djece u drugoj državi članici.
48 Važno je naglasiti s tim u vezi da u skladu s člankom 1. točkom (t) Uredbe br. 883/2004, koji je relevantan i u okviru tumačenja članka 21. UFEU‑a, pojam „razdoblja osiguranja” označava razdoblje doprinosa, zaposlenja ili samozaposlenja, određeno ili priznato kao razdoblje osiguranja prema zakonodavstvu na temelju kojeg je navršeno ili se smatra navršenim, kao i sva razdoblja koja se takvim smatraju, ako ih spomenuto zakonodavstvo smatra istovjetnim razdobljima osiguranja. Prema tome, države članice u svojem nacionalnom zakonodavstvu mogu predvidjeti da se određena razdoblja života osobe – tijekom kojih ona nije obavljala djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe, obuhvaćenu obveznim osiguranjem, te stoga nije uplaćivala doprinose – izjednačavaju s „razdobljima osiguranja” ostvarenima u dotičnoj državi članici.
49 U takvom slučaju, okolnost da dotična osoba nije uplaćivala doprinose u toj državi članici tijekom razdoblja koja su u njezinu nacionalnom zakonodavstvu na taj način izjednačena s takvim razdobljima osiguranja ne može isključiti postojanje dostatne povezanosti između razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba navršila u drugoj državi članici i razdoblja osiguranja ostvarenih u prvoj državi članici.
50 U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je prije i nakon ostvarenja razdoblja odgoja svoje djece u Nizozemskoj tužiteljica u glavnom postupku navršila razdoblja osiguranja isključivo u Njemačkoj. Naime, ona je prije rođenja svoje djece navršila razdoblja strukovnog osposobljavanja u Njemačkoj koja su prema njemačkom pravu izjednačena s razdobljima osiguranja, iako nisu temelj za uplatu doprinosa. Nadalje, čini se da je od završetka razdoblja odgoja svoje djece do listopada 2012. tužiteljica u glavnom postupku bila privremeno zaposlena u Njemačkoj, koje se zaposlenje može na temelju njemačkog prava također izjednačiti s razdobljem osiguranja, iako nisu uplaćivani doprinosi. Naposljetku, čini se da je tužiteljica u glavnom postupku od listopada 2012. do ožujka 2018. obavljala profesionalnu djelatnost na državnom području Savezne Republike Njemačke, obuhvaćenu obveznim osiguranjem, te stoga uplaćivala doprinose u sustav obveznog osiguranja te države članice.
51 Prema tome, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, u glavnom predmetu postoji dostatna povezanost između razdoblja odgoja djeteta koja je tužiteljica u glavnom postupku ostvarila u Nizozemskoj i razdoblja osiguranja koja je navršila isključivo na državnom području Savezne Republike Njemačke prije i nakon tih razdoblja odgoja, i to unatoč činjenici da ta osoba nije uplaćivala doprinose u potonjoj državi članici ni prije ni neposredno nakon navedenih razdoblja odgoja.
52 U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku nebitno je trajanje razdoblja boravka dotične osobe u državi članici u kojoj se posvetila odgoju svoje djece.
53 Slijedom navedenog, u takvoj situaciji država članica koja isplaćuje predmetnu mirovinu ne može isključiti uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta samo zbog toga što su ona ostvarena u drugoj državi članici jer bi time stavila u nepovoljniji položaj svoje državljane koji su se koristili slobodom kretanja i time povrijedila članak 21. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 19. srpnja 2012., Reichel‑Albert, C‑522/10, EU:C:2012:475, t. 41., 42. i 44. i od 7. srpnja 2022., Pensionsversicherungsanstalt (Razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu), C‑576/20, EU:C:2022:525, t. 64.).
54 Iz toga slijedi, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da je u situaciji u kojoj je dotična osoba na temelju razdoblja obrazovanja ili profesionalne djelatnosti navršila razdoblja osiguranja samo u državi članici koja joj isplaćuje mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad, i prije i nakon ostvarenja razdoblja odgoja djeteta u drugoj državi članici, prva država članica dužna je, na temelju članka 21. UFEU‑a, za potrebe priznavanja te mirovine uzeti u obzir ta razdoblja odgoja unatoč činjenici da ta osoba nije uplaćivala doprinose u prvoj državi članici ni prije ni neposredno nakon navedenih razdoblja odgoja.
55 S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da je država članica koja isplaćuje mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad dužna – kada dotična osoba ne ispunjava uvjet obavljanja djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe propisan člankom 44. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009 da bi ta država članica za potrebe priznavanja te mirovine uzela u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba ostvarila u drugoj državi članici, pri čemu je, na temelju razdoblja osposobljavanja odnosno profesionalne djelatnosti, ona ostvarila razdoblja osiguranja samo u prvoj državi članici, i prije i nakon navedenih razdoblja odgoja – uzeti u obzir potonja razdoblja unatoč činjenici da ta osoba nije uplaćivala doprinose u navedenoj državi članici ni prije ni neposredno nakon navedenih razdoblja odgoja.
Troškovi
56 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
Članak 21. UFEU‑a treba tumačiti na način da je država članica koja isplaćuje mirovinu na temelju potpune nesposobnosti za rad dužna – kada dotična osoba ne ispunjava uvjet obavljanja djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe propisan člankom 44. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti da bi ta država članica za potrebe priznavanja te mirovine uzela u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba ostvarila u drugoj državi članici, pri čemu je, na temelju razdoblja osposobljavanja odnosno profesionalne djelatnosti, ona ostvarila razdoblja osiguranja samo u prvoj državi članici, i prije i nakon navedenih razdoblja odgoja – uzeti u obzir potonja razdoblja unatoč činjenici da ta osoba nije uplaćivala doprinose u navedenoj državi članici ni prije ni neposredno nakon navedenih razdoblja odgoja.
Potpisi