RJEŠENJE OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
22. siječnja 2015.(*)
„Žig Zajednice – Rok za podnošenje tužbe – Dan od kojega rok počinje teći – Dostava odluke žalbenog vijeća telefaksom – Primitak telefaksa – Nepravodobnost – Nepostojanje više sile ili nepredvidivih okolnosti – Očita nedopuštenost“
U predmetu T‑488/13,
GEA Group AG, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka), koju zastupa J. Schneiders, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji je zastupao A. Pohlmann, a zatim S. Hanne, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća OHIM‑a od 21. ožujka 2013. (predmet R 935/2012‑4), koja se odnosi na prijavu za registraciju verbalnog znaka „engineering for a better world“ kao žiga Zajednice,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednica, S. Gervasoni (izvjestitelj) i L. Madise, suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 2. rujna 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 16. prosinca 2013.,
uzimajući u obzir repliku podnesenu tajništvu Općeg suda 11. ožujka 2014.,
uzimajući u obzir odgovor na repliku podnesen tajništvu Općeg suda 28. travnja 2014.,
uzimajući u obzir dopis tužitelja podnesen tajništvu Općeg suda 11. rujna 2013.,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje ročišta u roku od mjesec dana od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, na temelju izvještaja suca izvjestitelja, u skladu s člankom 135.a Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1 Tužitelj, GEA Group AG, podnio je 6. rujna 2011. Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), prijavu za registraciju verbalnog žiga „engineering for a better world“ za proizvode i usluge iz razreda 6, 7, 9, 11, 35, 37, 39, 41 i 42 u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen.
2 Odlukom od 20. ožujka 2012. ispitivač je odbio registraciju žiga za koji je podnesena prijava, na temelju članka 7. stavka 1. točke (b) i stavka 2. Uredbe br. 207/2009.
3 Tužitelj je 15. svibnja 2012. podnio žalbu OHIM‑u, na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009.
4 Odlukom od 21. ožujka 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu.
5 Tužitelj je o pobijanoj odluci obaviješten telefaksom 25. ožujka 2013.
6 Nemajući saznanja o tom telefaksu, tužitelj je 13. lipnja 2013. podnio OHIM‑u dopunski podnesak u žalbenom postupku pred žalbenim vijećem.
7 Tajništvo OHIM‑a obavijestilo je 11. srpnja 2013. tužitelja o tome da je četvrto žalbeno vijeće donijelo odluku o žalbi te da ga je 25. ožujka 2013. telefaksom obavijestilo o pobijanoj odluci. Osim toga, ono mu je ponovno dostavilo pobijanu odluku kao i izvješće o slanju telefaksa od 25. ožujka 2013., koje je uključivalo napomenu „ok“.
Zahtjevi stranaka
8 Tužitelj u bitnom od Općeg suda zahtijeva da:
– utvrdi da je tužba dopuštena;
– poništi pobijanu odluku;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
9 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu i, podredno, kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
10 U skladu s člankom 111. Poslovnika Općeg suda, kad je tužba očito nedopuštena, Opći sud može odlučiti obrazloženim rješenjem bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
11 Opći sud se u ovom slučaju smatra dovoljno informiranim iz elemenata spisa i, primjenjujući članak 111. Poslovnika, odlučuje bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
12 OHIM ističe da tužitelj nije poštovao rok za podnošenje tužbe Općem sudu, podnijevši zahtjev gotovo tri mjeseca nakon isteka spomenutog roka.
13 Na temelju članka 65. stavka 5. Uredbe br. 207/2009, tužba se podnosi Sudu u roku od dva mjeseca od dana obavijesti o odluci žalbenog vijeća.
14 Prema pravilu 61. stavku 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena, OHIM‑ove obavijesti mogu se dostavljati telefaksom. Dostava telefaksom može se ticati svih odluka OHIM‑a [presuda od 19. travnja 2005., Success‑Marketing/OHIM – Chipita (PAN & CO), T‑380/02 i T‑128/03, Zb., EU:T:2005:133, t. 58.] i stoga također odluka žalbenog vijeća.
15 Pravilo 65. stavak 1. Uredbe br. 2868/95, naslovljeno „Dostava telefaksom i ostalim tehničkim sredstvima“, utvrđuje: „[O]bavijest se smatra dostavljenom na dan kada ju je zaprimio telefaks uređaj primatelja“. Pravilo 70. stavak 2. Uredbe br. 2868/95, koje se odnosi na „Računanje rokova“, također navodi: „Kada je postupovna radnja dostava, dotični je događaj primitak obavijesti, osim ako je određeno drukčije“.
16 Budući da u ovom slučaju nijedna odredba ne odstupa od tog pravila, dan primitka telefaksa označava početak tijeka roka za podnošenje tužbe protiv odluka OHIM‑a dostavljenih telefaksom.
17 U ovom slučaju OHIM tvrdi da je pobijanu odluku dostavio telefaksom 25. ožujka 2013. Tužitelj je u svom dopisu od 30. kolovoza 2013. priznao da mu je tajništvo OHIM‑a dostavilo presliku izvješća o slanju telefaksa s obaviješću o pobijanoj odluci, uključujući napomenu „ok“. On je također priznao da je informatički sustav njegovog zastupnika zabilježio i sačuvao telefaks od 25. ožujka 2013. Međutim, prema tužitelju, zbog tehničkih nepravilnosti, njegov zastupnik nije do 11. srpnja 2013. ni u jednom trenutku bio obaviješten o prispijeću spornog telefaksa ni a fortiori o njegovom sadržaju.
18 Iz toga se, međutim, ne može zaključiti da zastupnik tužitelja 25. ožujka 2013. nije primio telefaks s obaviješću o pobijanoj odluci i da rok za podnošenje tužbe nije, prema tome, počeo teći od tog dana.
19 Naime, sudska praksa razlikuje, s jedne strane, priopćenje akta primatelju, potrebno za urednu dostavu, i, s druge strane, stvarnu upoznatost sa sadržajem spomenutog akta, koja nije nužna da bi se dostava smatrala urednom. Prema spomenutoj sudskoj praksi, postojanje valjane dostave primatelju nije ni na koji način podređeno stvarnoj upoznatosti osobe koja je, prema unutarnjim pravilima osobe primatelja, ovlaštena u toj stvari; odluka je u redovnim uvjetima dostavljena ako je priopćena primatelju i ako je on u položaju da se s njom upozna (presuda od 15. prosinca 1994., Bayer/Komisija, C‑195/91 P, Zb., EU:C:1994:412, t. 20.; vidjeti također presudu od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija, T‑374/94, T‑375/94, T‑384/94 i T‑388/94, Zb., EU:T:1998:198, t. 76. i navedenu sudsku praksu). Tako se pri ocjeni urednosti dostave uzima u obzir samo njezin vanjski aspekt, odnosno uredan prijenos primatelju, a ne njezin unutarnji aspekt, koji se odnosi na unutarnje funkcioniranje osobe primatelja (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu European Night Services i dr./Komisija, EU:T:1998:198, t. 79.).
20 Iz toga proizlazi da pri utvrđivanju dana kad je dostava izvršena u obzir treba uzeti samo vanjski aspekt te dostave, odnosno formalan i uredan primitak od strane osobe primatelja, neovisno o stvarnom primitku i o upoznavanju sa sadržajem unutar tog subjekta. Takav zaključak ne dovodi u pitanje gore navedeni zahtjev sudske prakse prema kojem dostava podrazumijeva da primatelj mora biti u položaju upoznati se sa sadržajem dostavljenog akta. Zapravo je na pošiljatelju da stvori uvjete za stvarno upoznavanje primatelja sa sadržajem, što je obveza u pogledu primjene sredstava (koja odgovara vanjskom aspektu dostave), a ne obveza miješanja u unutarnje djelovanje tog primatelja kako bi se zajamčilo to upoznavanje, to jest obveza u pogledu rezultata (koja odgovara unutarnjem aspektu dostave) (vidjeti, u tom smislu, presudu od 26. studenoga 1985., Cockerill‑Sambre/Komisija, 42/85, Zb., EU:C:1985:471, t. 11.).
21 Opći sud je također već presudio da je izrada izvješća o slanju telefaksa od strane OHIM‑a koja sadrže elemente koji im daju dokazni karakter dovoljna da se ustanovi primitak spomenutog telefaksa od strane njegovog primatelja (vidjeti, u tom smislu, presudu PAN & CO, t. 14. supra, EU:T:2005:133, t. 67., 68., 80., 81. i 85.). Naime, telefaks uređaji su osmišljeni tako da se svaki problem prilikom slanja ali i prilikom primitka signaliziraju porukom o pogrešci, precizno ukazujući pošiljatelju na razlog izostanka primitka, koji je priopćen od strane telefaks uređaja primatelja, te da se, u nedostatku priopćenja takvog problema, generira poruka o uspješnom slanju. Prema tome, u nedostatku poruke o pogrešci i uz postojanje izvješća o slanju telefaksa koje sadrži napomenu „ok“ može se smatrati da je primatelj primio poslani telefaks. U ovom slučaju sam je tužitelj ukazao na napomenu „ok“ navedenu u izvješću o slanju koje mu je predao OHIM i naveo da iz toga proizlazi da je dostava pobijane odluke izvršena na propisan način. Također je priznao da je telefaks kojim mu je dostavljena pobijana odluka zabilježen u informatičkom sustavu njegovog zastupnika 25. ožujka 2013.
22 Nadalje, ako jedino upoznavanje sa sadržajem spornog telefaksa dopušta ustanovljivanje njegovog primitka od strane zastupnika tužitelja, dokazivanje učinkovite obavijesti o odluci i dana kad je njezin primatelj istu primio bilo bi nemoguće za OHIM, čak i ako je spomenuta odluka uredno dostavljena primatelju. Početak tijeka roka za podnošenje tužbe protiv odluka vijeća OHIM‑a ovisio bi o neizvjesnim okolnostima koje ne ovise o pažnji s kojom je OHIM dostavio odluku, iako su rokovi za tužbu precizno utvrđeni kako bi se učvrstila pravna sigurnost (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 26. ove presude).
23 Iz prethodno navedenog proizlazi da je rok od dva mjeseca za podnošenje tužbe protiv pobijane odluke, uvećan za rok zbog udaljenosti od deset dana predviđen člankom 102. stavkom 2. Poslovnika, počeo teći sljedećeg dana od dana primitka spornog telefaksa, to jest 26. ožujka 2013. Taj rok je stoga istekao 4. lipnja 2013.
24 Ova je tužba, podnesena 2. rujna 2013., stoga nepravodobna.
25 Međutim treba ispitati bi li, kako ističe tužitelj, neispravan rad njegovog telefaks uređaja stvorio nepredvidive okolnosti ili višu silu koji bi dopustili Općem sudu da ne ustanovi gubitak prava na temelju članka 45. stavka 2. Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje na postupak pred Općim sudom na temelju članka 53. spomenutog statuta.
26 Treba podsjetiti da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužbeni rokovi prisilne naravi i da ne ovise o dispoziciji stranaka i suca (vidjeti presudu od 11. studenoga 2010., Transportes Evaristo Molina/Komisija, C‑36/09 P, EU:C:2010:670, t. 33. i navedenu sudsku praksu; presudu od 15. ožujka 1995., COBRECAF i dr./Komisija, T‑514/93, Zb., EU:T:1995:49, t. 40.). Stroga primjena postupovnih pravila odgovara zahtjevu pravne sigurnosti i nužnosti izbjegavanja svake diskriminacije i arbitrarnog postupanja u djelovanju pravosuđa. U skladu s člankom 45. stavkom 2. Statuta Suda, od postupovnih rokova može se odstupiti samo iznimno zbog nepredvidivih okolnosti ili više sile (presuda od 22. rujna 2011., Bell & Ross/OHIM, C‑426/10 P, Zb., EU:C:2011:612, t. 43.).
27 Sud je presudio da instituti iznimnih okolnosti ili više sile sadrže objektivni element, povezan s neuobičajenim okolnostima i okolnostima izvanjskima tužitelju, i subjektivni element koji uključuje obvezu istog da se zaštiti od posljedica neuobičajenog događaja poduzimajući odgovarajuće mjere bez snošenja prekomjerne štete. Osobito, tužitelj mora brižljivo nadzirati odvijanje započetog postupka, a napose postupati s dužnom pažnjom kako bi poštovao predviđene rokove (presuda Bayer/Komisija, t. 19. supra, EU:C:1994:412, t. 32.). Također, pojam više sile ne primjenjuje se u situaciji u kojoj bi pažljiva i razborita osoba objektivno bila u mogućnosti izbjeći istek roka za podnošenje tužbe (presuda od 12. srpnja 1984., Ferriera Valsabbia/Komisija, 209/83, Zb., EU:C:1984:274, t. 22., i rješenje od 18. siječnja 2005., Zuazaga Meabe/OHIM, C‑325/03 P, Zb., EU:C:2005:28, t. 25.).
28 Potrebno je stoga utvrditi je li tužitelj, kao što je obvezan (vidjeti rješenje od 12. prosinca 2011., AO/Komisija, T‑365/11 P, Zb. SS, EU:T:2011:727, t. 33. i navedenu sudsku praksu), u konkretnom slučaju dokazao postojanje nepredvidivih okolnosti ili više sile zbog kojih je bio spriječen poštovati rok za podnošenje tužbe.
29 U tu svrhu najprije treba proglasiti dopuštenim izvješće o stručnom mišljenju koje je tužitelj priložio svojoj replici.
30 Naime, prema sudskoj praksi, zabrana nepravodobnog podnošenja dokaznih prijedloga predviđena člankom 48. stavkom 1. Poslovnika ne obuhvaća dokazne prijedloge sadržane u očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti. Mogućnost stavljanja novih dokaznih prijedloga u očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti treba smatrati svojstvenom pravu tužitelja da odgovori na argumente koje je tuženik naveo u svom prigovoru nedopuštenosti, s obzirom na to da nijedno postupovno pravilo ne zahtijeva od tužitelja da već u stadiju podnošenja tužbe ponudi dokaze o njezinoj dopuštenosti (rješenje od 15. svibnja 2013., Post Invest Europe/Komisija, T‑413/12, EU:T:2013:246, t. 21.; vidjeti također, u tom smislu, presudu od 12. prosinca 2006., Asociación de Estaciones de Servicio de Madrid i Federación Catalana de Estaciones de Servicio/Komisija, T‑95/03, Zb., EU:T:2006:385, t. 50.). Tu sudsku praksu treba preuzeti u ovom slučaju, u kojem tužitelj u prilogu replici ograničenoj na pitanje dopuštenosti tužbe podnosi novi dokaz odgovarajući na navode o nedopuštenosti koje je OHIM iznio u odgovoru na tužbu.
31 Međutim, elementi izvješća o stručnom mišljenju priloženom replici, kao i ukupnost drugih priopćenih podataka i argumenata koje je iznio tužitelj ne dopuštaju zaključak da je isti bio suočen s nepredvidivim okolnostima ili višom silom.
32 Što se tiče objektivnog elementa nepredvidivih okolnosti ili više sile, treba smatrati da nepravilan rad telefaks uređaja predstavnika tužitelja, ako se i može podvesti pod „neuobičajenu okolnost“ u smislu gore navedene sudske prakse, nije „izvanjska okolnost“ tom zastupniku.
33 Naime, uređaj o kojem je riječ interno je sredstvo rada odvjetničkog ureda koji zastupa tužitelja i za njega je taj ured isključivo odgovaran, baš kao i za zaposlenike koji u njemu rade. Dakle, prema ustaljenoj sudskoj praksi, problemi s prijenosom unutar društva ne smatraju se nepredvidivim okolnostima ili višom silom [presuda Cockerill‑Sambre/Komisija, t. 20. supra, EU:C:1985:471, t. 12.; vidjeti također rješenje od 28. travnja 2008., PubliCare Marketing Communications/OHIM (Publicare), T‑358/07, EU:T:2008:130, t. 17. i 18. i navedenu sudsku praksu]. Također je presuđeno da se pogreška koja se može pripisati trećoj osobi koju je odvjetnički ured ovlastio da obavlja radnje za koje je taj ured odgovoran ne može smatrati vanjskom okolnošću na strani tužitelja kojeg zastupa taj ured (presuda Bell & Ross/OHIM, t. 26. supra, EU:C:2011:612, t. 50., i rješenje AO/Komisija, t. 28. supra, EU:T:2011:727, t. 37. i 40.). Dakle, u ovom se slučaju, čak i ako se odvjetnički ured koji zastupa tužitelja, što ovdje nije slučaj, koristio uslugama vanjskog društva za održavanje svoje računalne opreme i telefaks uređaja, kvar na opremi ne može se smatrati izvanjskom okolnošću.
34 Navod prema kojem se predmetna nepravilnost dogodila po prvi put te je time bila nepredvidiva ne dopušta zaključak o izvanjskoj okolnosti na strani zastupnika tužitelja. Svojstvo nepredvidivosti može u najboljem slučaju igrati ulogu u procjeni mogućnosti zainteresirane osobe da izbjegne pojavu kvara na telefaks uređaju, a time i u analizi subjektivnog elementa nepredvidivih okolnosti ili više sile.
35 Što se tiče konkretno subjektivnog elementa nepredvidivih okolnosti ili više sile, on nije prisutan u ovom slučaju. Zastupnik tužitelja nije poduzeo sve razumne mjere kako bi poštovao rokove za tužbu i, u ovom slučaju, osigurao ispravan rad telefaks uređaja.
36 Naime, iz izvješća o stručnom mišljenju podnesenog kao prilog replici proizlazi da su električarski radovi koji su doveli do prekida u opskrbi električnom energijom i u radu mreže izvršeni tijekom mjeseca ožujka 2013. Iz tog izvješća također proizlazi da primitak telefaksa generira stvaranje nekoliko datoteka u računalnom sustavu odvjetničkog ureda koji zastupa tužitelja, od kojih su samo pojedine dostupne zaposlenicima zaduženima za primanje telefaksa, a ostale samo članovima informatičke službe ureda. Takav pristup također je omogućio odgovornoj osobi informatičke službe da uđe u trag telefaksu s obaviješću o pobijanoj odluci koji je OHIM odaslao 25. ožujka 2013. Naposljetku, treba utvrditi da je zastupnik tužitelja pripadnik velikog odvjetničkog ureda specijaliziranog za intelektualno vlasništvo, čija je zadaća upravo primanje obavijesti koje su upućene njegovim klijentima, osobito OHIM‑ovih. Prema prethodno navedenom izvješću o stručnom mišljenju, ured prima između deset i petnaest telefaksa dnevno.
37 U tim uvjetima odvjetnički ured koji zastupa tužitelja ne samo da je trebao provjeriti postoje li smetnje u sustavu za primanje telefaksa koje su uzrokovali električarski radovi, nego i biti u mogućnosti, bez snošenja prekomjerne štete, provoditi takve provjere osobito u vezi s podudarnošću telefaksa zabilježenih na serveru i onih odaslanih u ulazni spremnik. A zastupnik tužitelja je sam priznao, u biti, da nije vršio takve provjere jer se predmetni kvar nikada nije dogodio.
38 Iz toga proizlazi da se instituti nepredvidivih okolnosti ili više sile ne primjenjuju na predmetnu situaciju, s obzirom na to da bi pažljiva i razborita osoba bila objektivno u mogućnosti izbjeći istek roka za podnošenje tužbe.
39 Slijedom navedenoga, ovu tužbu treba odbaciti kao očito nedopuštenu.
Troškovi
40 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja izgubi spor nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev.
41 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti da snosi troškove, sukladno zahtjevu OHIM‑a.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbacuje.
2. Društvu GEA Group AG nalaže se snošenje troškova.
U Luxembourgu
E. Coulon | | M. E. Martins Ribeiro |