Žalba koju je 26. veljače 2021. podnijelo Vijeće Europske unije protiv presude Općeg suda (sedmo vijeće) od 16. prosinca 2020. u predmetu T-315/19, BT/Komisija

(predmet C-138/21 P)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Žalitelj: Vijeće Europske unije (zastupnici: M. Bauer i M. Alver, agenti)

Druge stranke u postupku: BT, Europska komisija, Europski parlament, Association internationale des anciens de l’Union européenne (AIACE Internationale)

Zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

prihvati žalbu i ukine pobijanu presudu;

konačno odluči o predmetu i odbije tužbu u prvostupanjskom postupku kao neosnovanu;

naloži tužiteljima iz prvostupanjskog postupka snošenje troškova Vijeća nastalih u ovom postupku i prvostupanjskom postupku.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog svojoj žalbi Vijeće ističe četiri žalbena razloga.

Prvi žalbeni razlog, koji je istaknut kao glavni, temelji se na pogreškama koje se tiču prava u pogledu postojanja različitog postupanja za odobravanje mirovine za nadživjele osobe primjenom članka 18. ili 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike, između, s jedne strane, nadživjelog bračnog druga bivšeg dužnosnika koji je sklopio brak prije prestanka radnog odnosa dotične osobe i, s druge strane, nadživjelog bračnog druga bivšeg dužnosnika koji je brak sklopio nakon prestanka radnog odnosa. Vijeće smatra da Opći sud nije ocijenio usporedivost predmetnih situacija s obzirom na sve elemente koji ih obilježavaju, uključujući, među ostalim, odnosne pravne položaje, s obzirom na predmet i cilj akta Unije kojim se uvodi predmetno razlikovanje, tj. Pravilnik o osoblju za dužnosnike u cjelini. Opći je sud stoga počinio pogrešku koja se tiče prava jer je utvrdio da je datum sklapanja braka jedini element koji određuje primjenu članka 18. ili članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike, dok je ono što opravdava različito postupanje temeljna, činjenična i pravna razlika između pravnog položaja dužnosnika koji se nalazi u situacijama iz članka 35. Pravilnika o osoblju i pravnog položaja bivšeg dužnosnika.

Drugi žalbeni razlog, koji je istaknut podredno, temelji se na pogreškama koje se tiču prava u pogledu opsega sudskog nadzora izbora Unijina zakonodavca. Opći sud se pozvao na postojanje „pukog” manevarskog prostora Unijina zakonodavca koji „podrazumijeva da treba provjeriti nije li nerazumno da Unijin zakonodavac smatra da uvedeno različito postupanje može biti prikladno i nužno za postizanje željenog cilja”. Međutim, sud Unijinu zakonodavcu u okviru izvršavanja ovlasti koje su mu dodijeljene priznaje široku diskrecijsku ovlast u područjima u kojima njegovo djelovanje podrazumijeva odabire političke, ekonomske i socijalne naravi i kada treba izvršiti složene ocjene i procjene, a što je slučaj u području uređenja sustava socijalne sigurnosti. Stoga nije riječ o tome je li mjera donesena u takvom području bila jedina i najbolja moguća. Naime, samo očita neprikladnost te mjere u odnosu na cilj koji nadležne institucije nastoje postići može utjecati na njezinu zakonitost. Time što je izvršio nadzor povrh očite neprikladnosti predmetne mjere Opći je sud zamijenio ocjenu zakonodavca svojom ocjenom i stoga prekoračio granice svojeg nadzora zakonitosti.

Treći žalbeni razlog, koji je istaknut podredno, temelji se na pogreškama koje se tiču prava koje je Opći sud počinio pri ispitivanju opravdanosti različitog postupanja. To ispitivanje najprije sadržava pogrešku koja se tiče prava koju je Opći sud počinio u pogledu definicije opsega svojeg nadzora zakonodavčevih izbora. Opći je sud zatim povrijedio sudsku praksu u skladu s kojom je na tužitelju da podnese dokaz o neusklađenosti zakonske odredbe s primarnim pravom, a nije na institucijama koje su autori akta da dokažu njegovu zakonitost. Kao treće, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je ispitao opravdanost različitog postupanja s obzirom na sudsku praksu u skladu s kojom opća predmnjeva o prijevari ne može biti dovoljna za opravdanje mjere kojom se ugrožavaju ciljevi UFEU-a, kako bi zaključio da se člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike uvodi „opća i neoboriva predmnjeva prijevare u odnosu na brakove koji su trajali kraće od pet godina”.

Četvrti žalbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava i povredi obveze obrazlaganja u pogledu zaključaka Općeg suda o povredi načela nediskriminacije na temelju dobi. Kao prvo, u točki 61. pobijane presude Opći sud govori malo o dobi nadživjelog bračnog druga, a malo o dobi dužnosnika ili bivšeg dužnosnika, čime je povrijedio obvezu obrazlaganja. Zatim, utvrđenje postojanja konkretnog nepovoljnog položaja za osobe određene dobi ili određene dobne skupine ovisi osobito o dokazu da predmetni propis negativno utječe na znatno veći udio osoba određene dobi u odnosu na osobe druge dobi, koji u predmetnom slučaju nedostaje. Naposljetku, pod pretpostavkom da postoji različito postupanje koje se neizravno temelji na dobi bivšeg dužnosnika na datum sklapanja braka, Opći je sud propustio ispitati je li ta razlika ipak u skladu s člankom 21. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima i ispunjava li kriterije navedene u njezinu članku 52. stavku 1.

____________