PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

2. srpnja 2019. (*)

„Izvanugovorna odgovornost – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete protiv Islamske Republike Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava – Naknada štete navodno pretrpljene nakon uvrštenja i zadržavanja tužiteljeva imena na popisima osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja – Imovinska šteta – Neimovinska šteta”

U predmetu T‑405/15,

Fulmen, sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupaju A. Bahrami i N. Korogiannakis, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju R. Liudvinaviciute‑Cordeiro i M. Bishop, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupire

Europska komisija, koju su zastupali A. Aresu i D. Gauci, a zatim A. Aresu i R. Tricot, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva koji se temelji na članku 268. UFEU‑a za naknadu štete koju je tužitelj navodno pretrpio nakon donošenja Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010 o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2010., L 195, str. 25.), Odluke Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010 o izmjeni Odluke 2010/413 (SL 2010., L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.), kojima je tužiteljevo ime uvršteno i zadržano na popisima osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: I. Pelikánová (izvjestiteljica), predsjednica, V. Valančius i U. Öberg, suci,

tajnik: M. Marescaux, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 11. prosinca 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Ovaj predmet ulazi u okvir mjera ograničavanja koje su uvedene radi izvršavanja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i razvoja sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).

2        Tužitelj, Fulmen, iransko je društvo koje djeluje osobito u sektoru električne opreme.

3        U Europskoj uniji doneseno je Zajedničko stajalište Vijeća 2007/140/ZVSP od 27. veljače 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 61, str. 49.) i Uredba Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 103, str. 1.).

4        Člankom 5. stavkom 1. točkom (b) Zajedničkog stajališta 2007/140 predviđalo se zamrzavanje svih financijskih sredstava i svih gospodarskih izvora određenih kategorija osoba i subjekata. Popis tih osoba i subjekata nalazio se u Prilogu II. Zajedničkom stajalištu 2007/140.

5        U pogledu ovlasti Europske zajednice, člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 423/2007 predviđalo se zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata ili tijela za koje je Vijeće Europske unije utvrdilo da su sudjelovali u širenju nuklearnog oružja u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (b) Zajedničkog stajališta 2007/140. Popis tih osoba, subjekata i tijela bio je sadržan u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007.

6        Zajedničko stajalište 2007/140 stavljeno je izvan snage Odlukom Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 195, str. 39.).

7        Člankom 20. stavkom 1. Odluke 2010/413 predviđalo se zamrzavanje financijskih sredstava nekoliko kategorija subjekata. Ta se odredba odnosi osobito na „osobe i subjekt[e koji] sudjeluju u ili pružaju potporu [širenju nuklearnog oružja] ili osobe i subjekt[e] koji nastupaju u njihovo ime ili po njihovim nalozima ili subjekt[e] koji su u njihovom vlasništvu ili pod njihovom kontrolom, uključujući nezakonitim sredstvima, […] kako su navedeni u Prilogu II.”.

8        Popis iz Priloga II. Odluci 2010/413 zamijenjen je novim popisom, donesenim u Odluci Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.).

9        Vijeće je 25. listopada 2010. donijelo Uredbu (EU) br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.).

10      Od donošenja Odluke 2010/413, 26. srpnja 2010., Vijeće je tužiteljevo ime uvrstilo na popis osoba, subjekata i tijela navedenih u tablici I Priloga II. navedenoj odluci.

11      Prema tome, tužiteljevo je ime na popis osoba, subjekata i tijela navedenih u tablici I Priloga V. Uredbi br. 423/2007 uvršteno Uredbom Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe br. 423/2007 (SL L 195, str. 25.). Donošenje Provedbene uredbe br. 668/2010 dovelo je do zamrzavanja tužiteljevih financijskih sredstava i gospodarskih izvora.

12      U Odluci 2010/413 Vijeće je u pogledu tužitelja iznijelo sljedeće obrazloženje: „Društvo Fulmen sudjelovalo je u ugradnji električne opreme na lokaciji Qom/Fordoo [Iran] prije nego što je otkriveno njezino postojanje”. U Provedbenoj uredbi br. 668/2010 upotrijebljen je sljedeći izraz: „Društvo Fulmen sudjelovalo je u ugradnji električne opreme na lokaciji Qom/Fordoo prije nego što je otkriveno njezino postojanje ” [neslužbeni prijevod].

13      Dopisom od 28. srpnja 2010. Vijeće je obavijestilo tužitelja da je njegovo ime uvršteno na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popis u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007.

14      Dopisom od 14. rujna 2010. tužitelj je od Vijeća zatražio da opozove njegovo uvrštenje na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popis u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007. Također je od Vijeća tražio da mu dostavi elemente na temelju kojih je protiv njega poduzelo mjere ograničavanja.

15      Na uvrštenje tužiteljeva imena na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 ne utječe donošenje Odluke 2010/644.

16      Budući da je Uredba br. 423/2007 stavljena izvan snage Uredbom br. 961/2010, Vijeće je uvrstilo tužiteljevo ime u točku 13. tablice B Priloga VIII. potonjoj uredbi. Prema tome, tužiteljeva financijska sredstva otad su zamrznuta na temelju članka 16. stavka 2. Uredbe br. 961/2010.

17      Dopisom od 28. listopada 2010. Vijeće je odgovorilo na tužiteljev dopis od 14. rujna 2010., pri čemu je navelo da nakon ponovnog ispitivanja odbija njegov zahtjev za brisanje njegova imena s popisa iz Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, i popisa iz Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010, kojom je zamijenjen Prilog V. Uredbi br. 423/2007. U tom je pogledu pojasnilo da tužitelj mora, zato što spis ne sadržava nove dokaze koji bi opravdali promjenu njegova stajališta, i dalje podlijegati mjerama ograničavanja koje su predviđene navedenim tekstovima. Vijeće je k tomu navelo da se njegova odluka da tužiteljevo ime zadrži na tim popisima zasniva samo na elementima navedenima u obrazloženju navedenih popisa.

18      Presudom od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) Opći sud poništio je Odluku 2010/413, Provedbenu uredbu br. 668/2010, Odluku 2010/644 i Uredbu br. 961/2010, u dijelu u kojima se odnose na Fereydouna Mahmoudiana i tužitelja.

19      Što se tiče vremenskih učinaka poništenja akata pobijanih u okviru tužbe koja je dovela do presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), u točki 106. te presude Opći sud je u pogledu Uredbe br. 961/2010 podsjetio da, na temelju članka 60. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe iz članka 56. stavka 1. navedenog Statuta ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja. U predmetnom je slučaju presudio da rizik od ozbiljnog i nepovratnog narušavanja učinkovitosti mjera ograničavanja koje su predviđene Uredbom br. 961/2010 nije dovoljno visok, uzimajući u obzir velik utjecaj koji te mjere imaju na prava i slobode tužiteljâ, da bi se opravdalo zadržavanje učinaka navedene uredbe na potonje tužitelje tijekom razdoblja nakon onoga koje je predviđeno člankom 60. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije.

20      K tomu, u točki 107. presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) Opći sud zadržao je učinke Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, dok na snagu nije stupilo poništenje Uredbe br. 961/2010.

21      Vijeće je 4. lipnja 2012. pred Sudom podnijelo žalbu protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142). Ta je žalba upisana pod brojem C‑280/12 P. U prilog navedenoj žalbi Vijeće je osobito tvrdilo da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je Vijeće moralo iznijeti elemente kojima se može dokazati da je tužitelj radio na lokaciji Qom/Fulmen (Iran), i to neovisno o okolnosti što dokazi koji se mogu iznijeti potječu iz povjerljivih izvora i što se pogreške koje se tiču prava koje je počinio Opći sud odnose na dva aspekta dostave tih elemenata, pri čemu se prvi odnosi na dostavu dokaznih elemenata Vijeću od strane država članica, a drugi na dostavu povjerljivih elemenata sudu.

22      Presudom od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian (C‑280/12 P, EU:C:2013:775) Sud je odbio žalbu kao neosnovanu, pri čemu je potvrdio ono što je Opći sud presudio u točki 103. presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), odnosno da Vijeće nije dokazalo da je tužitelj djelovao na lokaciji Qom/Fordoo.

23      Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1361/2013 od 18. prosinca 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 (SL 2013., L 343, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194. i ispravak SL 2014., L 93, str. 85.) Vijeće, koje je primijenilo posljedice iz presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian (C‑280/12 P, EU:C:2013:775), izbrisalo je tužiteljevo ime s popisâ osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, koji se navode u Prilogu II. Odluci 2010/413 odnosno u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012, s učinkom od 19. prosinca 2013. Tužiteljevo ime otad nije ponovno uvršteno ni na koji popis.

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

24      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. srpnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Predmet je dodijeljen prvom vijeću Općeg suda.

25      Vijeće je 9. studenoga 2015. podnijelo odgovor na tužbu.

26      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 9. studenoga 2015. Europska komisija zatražila je intervenciju u ovaj postupak u potporu zahtjevu Vijeća.

27      Tužitelj je 2. prosinca 2015. podnio očitovanja o Komisijinu zahtjevu za intervenciju. Vijeće nije u određenom roku podnijelo očitovanja o tom zahtjevu.

28      Odlukom predsjednika prvog vijeća Općeg suda od 10. prosinca 2015., donesenom u skladu s člankom 144. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda, Komisiji je dopušteno intervenirati u ovaj spor.

29      Komisija je 22. siječnja 2016. podnijela intervencijski podnesak. Ni Vijeće ni tužitelj nisu podnijeli očitovanja o tom podnesku.

30      Tužitelj je 25. siječnja 2016. podnio repliku.

31      Vijeće je 8. ožujka 2016. podnijelo odgovor na repliku.

32      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. ožujka 2016. tužitelj je, u skladu s člankom 106. stavkom 1. Poslovnika, zatražio održavanje rasprave.

33      Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) donio je prvu mjeru upravljanja postupkom, u okviru koje je saslušao stranke o mogućem prekidu postupka do donošenja odluke Suda kojom se završava postupak u predmetu C‑45/15 P, Safa Nicu Sepahan/Vijeće. Vijeće je u određenom roku podnijelo očitovanja u tom pogledu.

34      Zbog promjene sastava vijeća Općeg suda, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sudac izvjestitelj raspoređen je u prvo vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

35      Odlukom od 31. kolovoza 2016. predsjednik prvog vijeća Općeg suda odlučio je da će prekinuti postupak u ovom predmetu.

36      Nakon objave presude od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) donio je drugu mjeru upravljanja postupkom, u okviru koje je saslušao stranke o zaključcima koje one izvode iz navedene presude za ovaj predmet (u daljnjem tekstu: druga mjera upravljanja postupkom). Glavne stranke i Komisija u određenom su roku podnijele svoja očitovanja u tom pogledu.

37      Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) donio je treću mjeru upravljanja postupkom, u okviru koje je tužitelju postavio nekoliko pitanja (u daljnjem tekstu: treća mjera upravljanja postupkom). Tužitelj je na njih odgovorio u određenom roku.

38      Dopisom od 28. studenoga 2018. Komisija je obavijestila Opći sud da, iako i dalje podupire stajalište Vijeća, ne smatra potrebnim da sudjeluje na raspravi u ovom predmetu.

39      Na raspravi održanoj 11. prosinca 2018. saslušana su izlaganja glavnih stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

40      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        proglasi tužbu dopuštenom i osnovanom;

–        naloži Vijeću da mu isplati iznos od 11 009 560 eura za naknadu imovinske štete koju je pretrpio i iznos od 100 000 eura za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

41      Vijeće i Komisija od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Nadležnost Općeg suda

42      U odgovoru na repliku, oslanjajući se na presudu od 18. veljače 2016., Jannatian/Vijeće (T‑328/14, neobjavljena, EU:T:2016:86), Vijeće navodi da, u dijelu u kojem je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temeljio na nezakonitosti uvrštenja svojeg imena na popis iz Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, Opći sud nije nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi jer člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a Općem sudu nije dodijeljena nadležnost za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koji se temelji na nezakonitosti akta zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP).

43      U odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, kojim je tražio da iznese očitovanja o zapreci vođenju postupka Vijeća, tužitelj je pojasnio da ovom tužbom traži naknadu štete uzrokovane samo uredbama koje je donijelo Vijeće, što je navedeno u zapisniku s rasprave. S obzirom na navedeni odgovor, valja smatrati da je tužitelj u biti izmijenio drugi dio tužbenog zahtjeva tako da naposljetku zahtijeva samo da Opći sud Vijeću naloži da mu isplati iznos od 11 009 560 eura za naknadu imovinske štete koju je pretrpio zbog nezakonitog uvrštenja svojeg imena na popise priložene Provedbenoj uredbi br. 668/2010 i Uredbi br. 961/2010 (u daljnjem tekstu: sporni popisi) i iznos od 100 000 eura za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio zbog tog uvrštenja.

44      U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 129. Poslovnika, Opći sud može u svakom trenutku po službenoj dužnosti, nakon što sasluša stranke, donijeti odluku o postojanju apsolutne zapreke vođenju postupka, među kojima je, prema sudskoj praksi, nadležnost suda Unije za odlučivanje o tužbi (vidjeti u tom smislu presude od 18. ožujka 1980., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija, 154/78, 205/78, 206/78, 226/78 do 228/78, 263/78, 264/78, 31/79, 39/79, 83/79 i 85/79, EU:C:1980:81, t. 7. i od 17. lipnja 1998., Svenska Journalistförbundet/Vijeće, T‑174/95, EU:T:1998:127, t. 80.).

45      U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da, iako tužba za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog donošenja akta u području ZVSP‑a nije u nadležnosti Općeg suda (presuda od 18. veljače 2016., Jannatian/Vijeće, T‑328/14, neobjavljena, EU:T:2016:86, t. 30. i 31.), suprotno tomu, Opći sud uvijek se proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koju su navodno pretrpjeli osoba ili subjekt zbog mjera ograničavanja koje su protiv njih donesene u skladu s člankom 215. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće, T‑47/03, neobjavljenu, EU:T:2007:207, t. 232. do 251. i od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 45. do 149.).

46      Isto mora vrijediti i za zahtjev za naknadu štete koju su navodno pretrpjeli osoba ili subjekt zbog mjera ograničavanja koje su protiv njih donesene u skladu s člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a.

47      Naime, prema sudskoj praksi, nijedna odredba UFEU‑a ne predviđa da se njegov šesti dio, koji se odnosi na institucionalne i financijske odredbe, ne primjenjuje u području mjera ograničavanja. Pozivanje na članak 291. stavak 2. UFEU‑a – prema kojem, „[k]ada su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obvezujućih akata Unije, tim se aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. i 26. Ugovora o Europskoj uniji” – stoga nije isključeno ako su ispunjeni uvjeti predviđeni tom odredbom (presuda od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće, C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 35.).

48      U ovom slučaju mjere ograničavanja koje su protiv tužitelja donesene Odlukom 2010/413, kako je zatim izmijenjena Odlukom 2010/644, provedene su Provedbenom uredbom br. 668/2010, koja je donesena u skladu s člankom 291. stavkom 2. UFEU‑a, i Uredbom br. 961/2010, koja je donesena u skladu s člankom 215. UFEU‑a.

49      Iz toga proizlazi da, iako Opći sud nije nadležan za odlučivanje o tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete u dijelu kojim nastoji ishoditi naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog donošenja Odluke 2010/413, kako je zatim izmijenjena Odlukom 2010/644, on je, suprotno tomu, nadležan za odlučivanje o tom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog provedbe te odluke na temelju Provedbene uredbe br. 668/2010 i Uredbe br. 961/2010 (u daljnjem tekstu: sporni akti).

50      Prema tome, valja zaključiti da je Opći sud nadležan ispitati ovu tužbu, kako je izmijenjena na raspravi, odnosno u dijelu koji se odnosi na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio jer su mjere ograničavanja koje su protiv njega donesene u Odluci 2010/413, koja je zatim izmijenjena Odlukom 2010/644, provedene spornim aktima (u daljnjem tekstu: sporne mjere).

B.      Meritum

51      Na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija je, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnost”. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, potrebno je kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, odnosno postupanje institucija mora biti nezakonito, mora biti pretrpljena stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između spornog postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 106. i navedenu sudsku praksu; presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 47.).

52      U prilog ovoj tužbi tužitelj se poziva na to da su tri prethodno navedena uvjeta u ovom slučaju ispunjena.

53      Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva da se ova tužba odbije kao neosnovana zato što, suprotno svojoj obvezi, tužitelj nije podnio dokaz o tome da su u ovom slučaju ispunjeni svi uvjeti za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije.

54      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvjeti za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, kako su već navedeni u točki 51. ove presude, kumulativni su (presuda od 7. prosinca 2010., Fahas/Vijeće, T‑49/07, EU:T:2010:499, t. 92. i 93. i rješenje od 17. veljače 2012., Dagher/Vijeće, T‑218/11, neobjavljeno, EU:T:2012:82, t. 34.). Iz toga slijedi da tužbu treba odbiti u cijelosti ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen a da nije potrebno ispitati druge uvjete (presuda od 26. listopada 2011., Dufour/ESB, T‑436/09, EU:T:2011:634, t. 193.).

55      Stoga valja provjeriti je li u ovom slučaju tužitelj, u skladu sa svojom obvezom, podnio dokaz o tome da je postupanje Vijeća, odnosno donošenje spornih akata i zadržavanje uvrštenja njegova imena na spornim popisima, nezakonito, da su imovinska i neimovinska šteta za koje tvrdi da ih je pretrpio stvarne i da postoji uzročna veza između navedenog donošenja i šteta na koje se poziva.

1.      Navodna nezakonitost

56      Tužitelj tvrdi da je uvjet koji se odnosi na nezakonitost postupanja institucije ispunjen jer donošenje spornih akata i zadržavanje uvrštenja njegova imena na spornim popisima u biti predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu koju je Vijeće počinilo u pogledu pravnih pravila kojima se dodjeljuju prava pojedincima koja, prema sudskoj praksi, može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

57      U tom pogledu, kao prvo, tužitelj podsjeća na to da iz presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) kao i iz presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian (C‑280/12 P, EU:C:2013:775), koja je donesena u žalbenom postupku što ga je pokrenulo Vijeće i kojom je navedena žalba odbijena (vidjeti točku 22. ove presude), proizlazi da su sporni akti nezakoniti.

58      Naime, s jedne strane, podsjeća na to da je u presudi od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) Opći sud smatrao da Vijeće nije raspolagalo nikakvim dokazima protiv njega kako bi potkrijepilo uvrštenje njegova imena na sporne popise i smatra da ta činjenica predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije. U odgovoru na pitanje postavljeno u okviru druge mjere upravljanja postupkom navodi da se – s obzirom na sličnost činjenica u ovom predmetu i onih u predmetu u kojem je donesena presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) – sva utvrđenja u pogledu težine nezakonitosti postupanja Vijeća u potonjem predmetu primjenjuju mutatis mutandis na ovaj predmet. Dodaje da je Opći sud trebao zaključiti da samo poništenje spornih akata nije dovoljna naknada za njegovu neimovinsku štetu.

59      S druge strane, tužitelj smatra da je odluka Vijeća da, neovisno o očitoj nezakonitosti koju je Opći sud utvrdio u presudi od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), podnese žalbu protiv te presude očita zlouporaba ovlasti koja za posljedicu ima pogoršanje štete koju je pretrpio.

60      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je posljedica spornih mjera povreda njegove slobode poduzetništva i prava na vlasništvo, koje ima na temelju članaka 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Povreda tih temeljnih prava pogoršava nezakonitost koju je počinilo Vijeće do mjere da čini ozbiljnu povredu.

61      U svojem odgovoru na pitanje postavljeno u okviru druge mjere upravljanja postupkom Vijeće, koje podupire Komisija, više ne osporava nezakonitost koja proizlazi iz donošenja spornih mjera i priznaje da su zaključci koje je Sud izveo u presudi od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) u pogledu postojanja dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima relevantni u ovom predmetu u dijelu u kojem je tužitelj uvršten na popise u okolnostima koje su slične onima u predmetu u kojem je donesena ta presuda. Suprotno tomu, osporava tužiteljeve tvrdnje koje se odnose na zlouporabu ovlasti i povredu članaka 16. i 17. Povelje te smatra da presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) ne sadržava nikakvu relevantnu naznaku u tom pogledu.

62      U ovom je slučaju u presudi od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) Opći sud utvrdio nezakonitost spornih akata.

63      Međutim, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Općeg suda, utvrđenje nezakonitosti nekog pravnog akta nije dostatno, koliko god ta nezakonitost bila vrijedna žaljenja, da bi se smatralo da je ispunjen uvjet izvanugovorne odgovornosti Unije za štetu prema kojoj se zahtijeva nezakonitost postupanja institucija (presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 50.; vidjeti u tom smislu također presude od 6. ožujka 2003., Dole Fresh Fruit International/Vijeće i Komisija, T‑56/00, EU:T:2003:58, t. 71. do 75. i od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2011:687, t. 31.). Eventualno poništenje jednog ili više akata Vijeća koji su uzrok štete na koju se tužitelj poziva, čak i ako je o takvom poništenju Opći sud odlučio presudom objavljenom prije podnošenja tužbe za naknadu štete, ne predstavlja neoboriv dokaz dovoljno ozbiljne povrede koju je počinila ta institucija, što ipso iure omogućuje da se utvrdi izvanugovorna odgovornost Unije.

64      Uvjet koji se odnosi na nezakonito postupanje institucija Unije zahtijeva da je povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima dovoljno ozbiljna (vidjeti presudu od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

65      Zahtjev dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, neovisno o prirodi predmetnog nezakonitog akta, ima za cilj izbjegavanje da rizik od naknađivanja navodnih šteta dotičnim osobama omete sposobnost predmetne institucije da u potpunosti ispunjava svoje ovlasti u općem interesu, kako u okviru normativne aktivnosti ili aktivnosti koja uključuje izbor ekonomske politike tako i u području upravne nadležnosti, a da unatoč tomu ne optereti pojedince posljedicama očitih povreda za koje nema izgovora (vidjeti presudu od 23. studenoga 2011., Sison/Vijeće, T‑341/07, EU:T:2011:687, t. 34. i navedenu sudsku praksu; presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 51.).

66      S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 63. do 65. ove presude, valja ispitati dodjeljuju li se pravnim pravilima za koja tužitelj u ovom slučaju tvrdi da su povrijeđena prava pojedincima i je li Vijeće počinilo dovoljno ozbiljnu povredu navedenih pravila.

67      U potporu svojem zahtjevu za naknadu štete tužitelj u biti ističe dva prigovora nezakonitosti, odnosno, kao prvo, donošenje spornih akata i zadržavanje uvrštenja svojeg imena na spornim popisima, iako Vijeće nije raspolagalo nikakvim dokazom koji bi to potkrijepio, kao i nezakonitost čiji su učinci bili pogoršani zlouporabom ovlasti koju je počinilo Vijeće time što je podnijelo žalbu protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) i, kao drugo, povredu članaka 16. i 17. Povelje.

68      Kao prvo, što se tiče prigovora nezakonitosti koji se odnosi na to da je Vijeće donijelo sporne akte te je zadržalo uvrštenje njegova imena na spornim popisima iako nije raspolagalo nikakvim dokazom koji bi to potkrijepio, valja podsjetiti na to da je u točkama 68. i 69. presude od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986) Opći sud presudio da bi oprezna i pažljiva uprava u trenutku donošenja pobijanog akta u tom predmetu trebala razumjeti da mora prikupiti podatke ili dokazne elemente koji opravdavaju mjere ograničavanja u vezi s tužiteljem u navedenom predmetu kako bi se u slučaju osporavanja mogla utvrditi osnovanost tih mjera iznošenjem navedenih podataka ili dokaza pred sudom Unije. Iz toga je zaključio da je Vijeće, s obzirom na to da nije reagiralo na odgovarajući način, postalo odgovorno za dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, u smislu sudske prakse navedene u točkama 63. i 64. ove presude. U točki 40. presude od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), koja je donesena u pogledu žalbi protiv presude od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986) i kojom su odbijene navedene žalbe, Sud je presudio da je Opći sud pravilno zaključio, osobito u točkama 68. i 69. svoje presude, da gotovo trogodišnja povreda obveze Vijeća da u slučaju osporavanja podnese podatke ili dokaze kojima se potkrepljuju razlozi donošenja mjera ograničavanja protiv fizičke ili pravne osobe predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

69      U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), kako je potvrđena presudom od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian (C‑280/12 P, EU:C:2013:775), treba utvrditi ne samo da povreda koju je počinilo Vijeće ima isti cilj nego i da je za oko šest mjeseci dulja od povrede koju je Vijeće počinilo u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986).

70      Iz toga slijedi, s jedne strane, da je pravno pravilo na čiju se povredu poziva u ovom slučaju pravno pravilo kojim se dodjeljuju prava pojedincima, među kojima se nalazi tužitelj kao pravna osoba obuhvaćena spornim aktima. S druge strane, povreda navedenog pravila predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu u smislu sudske prakse navedene u točki 64. ove presude.

71      Uostalom, iz očitovanja koja su stranke iznijele nakon donošenja druge mjere upravljanja postupkom u pogledu zaključaka koje za ovaj predmet izvode iz presude od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) proizlazi da se sada i same slažu u pogledu činjenice da nezakonitost koja se navodi predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

72      Što se tiče tvrdnje prema kojoj je potonja povreda u biti to ozbiljnija jer je pogoršana činjenicom da je Vijeće počinilo zlouporabu ovlasti time što je podnijelo žalbu protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), taj se argument ne može prihvatiti.

73      Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, akt je zahvaćen zlouporabom ovlasti samo ako na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je donesen u isključivom ili barem odlučujućem cilju ostvarenja drugih svrha od onih na koje se poziva ili radi zaobilaženja postupka koji je Ugovorom posebno predviđen za postupanje u okolnostima slučaja (vidjeti presudu od 29. studenoga 2017., Montel/Parlament, T‑634/16, neobjavljenu, EU:T:2017:848, t. 161. i navedenu sudsku praksu).

74      U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je pravo na podnošenje žalbe protiv presuda Općeg suda zajamčeno u članku 256. stavku 1. drugom podstavku UFEU‑a te je sastavni dio pravnih sredstava pravosudnog sustava Unije. Na temelju tog članka, pravo žalbe Sudu postoji isključivo o pitanjima prava. Osim toga, na temelju prve rečenice članka 56. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, žalbu može podnijeti bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično. Iz odredbi primarnog prava Unije proizlazi ne samo da je, u skladu s granicama koje predviđa, svaka stranka slobodna podnijeti žalbu protiv presude Općeg suda nego i, k tomu, istaknuti svaki žalbeni razlog koji smatra korisnim za iznošenje i potkrepljivanje svojeg zahtjeva. Stoga se u potonjem pogledu, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Vijeću ne može prigovoriti to što je podnijelo žalbu protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), kako bi se, kao što to pojašnjava u odgovoru na tužbu, pozvalo na „ustaljenu sudsku praksu u pogledu zemljopisnih mjera ograničavanja”, s obzirom na to da se takav argument izričito odnosi na pitanje prava u smislu članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a.

75      S druge strane, ne može se prihvatiti tužiteljeva tvrdnja prema kojoj je Vijeće podnijelo žalbu protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) samo radi izvršavanja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi okončala svoj nuklearni program, pri čemu je tako zadržalo učinke koje sporni akti imaju na tužitelja. Naime, ne samo da ta tvrdnja nije potkrijepljena nikakvim dokazom ili informacijom nego u svakom slučaju treba utvrditi da je zadržavanje navedenih učinaka svojstveno odluci o podnošenju žalbe, i to na temelju članka 60. drugog stavka Statuta Suda Europske unije. Tako, na temelju tog članka, „[o]dstupajući od članka 280. [UFEU‑a], odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka [za podnošenje žalbe] iz članka 56. stavka 1. ovog Statuta ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja”.

76      K tomu, valja podsjetiti (vidjeti točku 19. ove presude) na to da je, što se tiče vremenskih učinaka poništenja Uredbe br. 961/2010, u točki 106. presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), Opći sud presudio da u predmetnom slučaju rizik od ozbiljnog i nepovratnog narušavanja učinkovitosti mjera ograničavanja koje su predviđene Uredbom br. 961/2010 nije dovoljno visok da bi se opravdalo zadržavanje učinaka navedene uredbe na tužitelje tijekom razdoblja nakon onoga koje je predviđeno člankom 60. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije. Usto, u točki 107. te presude (vidjeti točku 20. ove presude) odlučio je zadržati učinke Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, dok na snagu nije stupilo poništenje Uredbe br. 961/2010.

77      Iz prethodnih razmatranja slijedi da zadržavanje učinaka koje sporni akti imaju na tužitelja, nakon što su ti akti poništeni presudom od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), proizlazi iz primjene odredbi Statuta Suda Europske unije i neovisne ocjene Općeg suda, a ne iz postupanja koje tužitelj stavlja na teret Vijeću jer je podnijelo žalbu protiv navedene presude.

78      Prema tome, budući da tužitelj nije podnio nikakav objektivan element kojim se može dokazati da je Vijeće podnijelo žalbu protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) kako bi mu naštetilo ili izvršilo pritisak na Islamsku Republiku Iran da okonča svoj nuklearni program, argument koji se odnosi na zlouporabu ovlasti Vijeća kojim se pogoršala povreda pravnog pravila o kojoj je riječ u ovom slučaju treba odbiti kao neosnovan.

79      Što se tiče drugog prigovora nezakonitosti, koji se odnosi na povredu članaka 16. i 17. Povelje, valja istaknuti da tužitelj samo podsjeća na uvjete koji trebaju biti ispunjeni kako bi postojala povreda prava i sloboda priznatih Poveljom i tvrdi da sporne mjere koje su protiv njega donesene imaju za cilj i učinak posljedična ograničenja njegova prava na vlasništvo i slobode obavljanja gospodarske djelatnosti, kako su priznati u člancima 16. i 17. Povelje.

80      Međutim, iako je prema ustaljenoj sudskoj praksi pravo na vlasništvo zajamčeno člankom 17. Povelje, to pravo ne uživa apsolutnu zaštitu u pravu Unije, nego ga se mora uzeti u obzir ovisno o njegovoj funkciji u društvu. Slijedom toga, moguće je uvesti ograničenja u ostvarivanju tog prava, pod uvjetom da ta ograničenja stvarno odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje je postavila Unija te da, s obzirom na cilj koji se želi postići, ne predstavljaju neproporcionalno i neprihvatljivo miješanje kojim se krši sama bit zajamčenog prava (vidjeti presudu od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T‑383/11, EU:T:2013:431, t. 97. i navedenu sudsku praksu). Ta se sudska praksa po analogiji može primijeniti na slobodu poduzetništva, koja je zajamčena člankom 16. Povelje.

81      U ovom slučaju, kao prvo, valja istaknuti da donošenje spornih akata protiv tužitelja, u dijelu kojim se predviđa zamrzavanje njegovih financijskih sredstava, financijske imovine i drugih gospodarskih izvora, ima za cilj spriječiti širenje nuklearnog oružja i tako izvršiti pritisak na Islamsku Republiku Iran da okonča predmetne aktivnosti. Taj je cilj obuhvaćen općenitim nastojanjima da se održavaju mir i međunarodna sigurnost te je stoga legitiman i prikladan (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T‑383/11, EU:T:2013:431, t. 100. i 101. i navedenu sudsku praksu).

82      Kao drugo, sporne mjere također su bile nužne jer alternativne i manje ograničavajuće mjere, poput sustava prethodnog dopuštenja ili naknadne obveze obrazlaganja svrhe u koju se koriste isplaćena sredstva, ne omogućuju učinkovito postizanje zadanog cilja, odnosno sprečavanje širenja nuklearnog oružja i tako izvršavanja pritiska na Islamsku Republiku Iran da okonča predmetne aktivnosti, osobito uzimajući u obzir mogućnost zaobilaženja nametnutih ograničenja (vidjeti po analogiji presudu od 13. rujna 2013., Makhlouf/Vijeće, T‑383/11, EU:T:2013:431, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

83      Stoga tužitelj nije dokazao da su sporni akti povrijedili prava koja on ima na temelju članaka 16. i 17. Povelje.

84      S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da samo prvi prigovor nezakonitosti – koji se odnosi na to da je Vijeće donijelo sporne akte te je zadržalo uvrštenje njegova imena na spornim popisima iako nije raspolagalo nikakvim dokazom koji bi to potkrijepio – predstavlja nezakonitost na temelju koje se može utvrditi odgovornost Unije u smislu sudske prakse navedene u točki 64. ove presude.

2.      Navodna šteta i postojanje uzročne veze između nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret i te štete

85      Tužitelj smatra da je dokazao da su imovinska i neimovinska šteta koje je pretrpio zbog spornih akata stvarne i izvjesne kao i uzročnu vezu između nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret i navodne štete. S obzirom na posebne okolnosti ovog slučaja, smatra da se presudom od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) ne dovodi u pitanje osnovanost njegova zahtjeva za naknadu štete.

86      U replici tvrdi da je Vijeće pokušalo, protivno članku 340. UFEU‑a, nametnuti uvjete kako bi se u praksi onemogućilo ili pretjerano otežalo pojedincima da ostvare pravo na naknadu štete.

87      U odgovoru na argument Vijeća koji se odnosi na nepostojanje uzročne veze, s obzirom na mjere ograničavanja koje su protiv njega donesene 2011. u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: američke mjere), tužitelj napominje da su američke mjere poduzete godinu i pol dana nakon spornih mjera i da se u njima na potonje mjere upućuje kao na „dokaz”. Stoga, budući da navedene mjere proizlaze iz navedenih akata, te mu mjere nisu mogle nanijeti autonomnu štetu jer je eventualno nanesena šteta proizlazila izravno iz nezakonitog postupanja Vijeća te ju je ono bilo dužno nadoknaditi. Osim toga, tužitelj podsjeća na to da su odnosi između Islamske Republike Irana i Sjedinjenih Američkih Država prekinuti od 1980. te su Sjedinjene Američke Države od 1995. zabranile sve aktivnosti i transakcije s iranskim društvima. Stoga, budući da nije bio u odnosima s društvima sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama i da ondje nije posjedovao imovinu, američke mu mjere nisu nanijele nikakvu štetu.

88      Vijeće, koje podupire Komisija, osporava argumente koje je iznio tužitelj. Smatra da su zaključci Suda iz presude od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) koji se odnose na uvjete za naknadu imovinske i neimovinske štete relevantni i da potkrepljuju njegove argumente u ovom predmetu. Osim toga, što se tiče imovinske i neimovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio u Iranu, Vijeće napominje da je u razdoblju primjene spornih mjera tužitelj bio podvrgnut i američkim mjerama koje su mogle imati jednako štetan ili čak i štetniji učinak i koje su još uvijek na snazi. U odgovoru na repliku tvrdi da su američke mjere imale stvaran učinak na tužiteljevu gospodarsku djelatnost.

89      Valja ispitati je li tužitelj podnio dokaz o navodnoj šteti i uzročnoj vezi između nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret i te štete.

90      U pogledu uvjeta stvarnog postojanja štete, prema sudskoj praksi, izvanugovorna odgovornost Unije može postojati samo ako je tužitelj doista pretrpio stvarnu i izvjesnu štetu (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 1982., De Franceschi/Vijeće i Komisija, 51/81, EU:C:1982:20, t. 9. i od 16. siječnja 1996., Candiotte/Vijeće, T‑108/94, EU:T:1996:5, t. 54.). Na tužitelju je da dokaže da je taj uvjet ispunjen (vidjeti presudu od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, EU:C:2006:708, t. 27. i navedenu sudsku praksu) i, konkretnije, da podnese uvjerljive dokaze o postojanju i opsegu štete (vidjeti presudu od 16. rujna 1997., Blackspur DIY i dr./Vijeće i Komisija, C‑362/95 P, EU:C:1997:401, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

91      Konkretnije, u svakom zahtjevu za naknadu štete, neovisno o tome je li riječ o imovinskoj ili neimovinskoj šteti, u simboličnom iznosu ili radi stvarne naknade štete, mora biti navedena priroda navodno pretrpljene štete u odnosu na postupanje koje se stavlja na teret te je, barem približno, potrebno procijeniti tu ukupnu štetu (vidjeti presudu od 26. veljače 2015., Sabbagh/Vijeće, T‑652/11, neobjavljenu, EU:T:2015:112, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

92      Što se tiče uvjeta koji se odnosi na postojanje uzročne veze između navodnog postupanja i štete, navedena šteta mora dovoljno izravno proizlaziti iz navodnog postupanja, a ono mora predstavljati odlučujući uzrok štete, dok u pogledu nezakonite situacije ne postoji obveza naknade svake njezine štetne posljedice, čak i one udaljene (vidjeti presudu od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, EU:T:2006:121, t. 130. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu također presudu od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, EU:C:1979:223, t. 21.). Na tužitelju je da podnese dokaz o postojanju uzročne veze između navodnog postupanja i navodne štete (vidjeti presudu od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

93      S obzirom na prethodno navedenu sudsku praksu valja ispitati je li tužitelj u ovom slučaju dokazao da stvarno i izvjesno postoje imovinska i neimovinska šteta koje je navodno pretrpio nakon donošenja spornih akata i zadržavanja uvrštenja svojeg imena na spornim popisima te uzročna veza između navedenog donošenja i tih šteta.

a)      Navodna imovinska šteta i postojanje uzročne veze

94      Tužitelj tvrdi, pri čemu se oslanja na izvješće od 21. srpnja 2015. koje je sastavilo društvo ovlaštenih računovođa upisano u strukovno računovodstveno udruženje regije Paris Île‑de‑France (Francuska) i sadržano u Prilogu A.2 tužbi (u daljnjem tekstu: izvješće ovlaštenih računovođa), da je nakon donošenja spornih akata pretrpio dvije vrste imovinskih šteta u Iranu kao i dvije vrste imovinskih šteta u Europi. Na ime svih tih šteta zahtijeva da se Vijeću naloži da mu isplati novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 11 009 560 eura.

95      U odgovoru na pitanje postavljeno u okviru treće mjere upravljanja postupkom u pogledu odstupanja između ukupnog iznosa imovinske štete navedenog u tužbenom zahtjevu, odnosno 11 009 560 eura, i zbroja iznosa koji se odnose na različite navodne imovinske štete kako su navedene u obrazloženju tužbe, tužitelj tvrdi da to odstupanje proizlazi iz njegove očite materijalne pogreške koju Opći sud treba uzeti u obzir. Naime, iako je iznos svake od financijskih i operativnih šteta koje je pretrpio u Iranu naveo u odjeljcima E.1.1.2., E.1.1.3. i E.1.1.4. tužbe, zaboravio je to učiniti u pogledu financijske i operativne štete pretrpljene u Iranu u odjeljku E.1.1.1. Međutim, pojašnjava da je iznos potonje imovinske štete, koji se odnosi na „[g]ubitak računovodstvene neto dobiti”, koji procjenjuje na 2 932 367 eura, uključen u ukupan iznos imovinske štete, za koji potvrđuje iznos „od 11 009 560 eura[,] kako je naveden [u] operativnom dijelu tužbe i u Prilogu A.2 na stranici 35. tužbe”.

96      Valja napomenuti da se tužitelj, kako bi dokazao postojanje štete i uzročne veze, uvelike oslanja na izvješće ovlaštenih računovođa. To izričito proizlazi iz usporednog tumačenja točaka 60. do 101. tužbe, koje su sadržane u odjeljku E, naslovljenom „Imovinska šteta i postojanje uzročne veze”, i stranica 8. do 27. navedenog izvješća. U tim su točkama tužbe od riječi do riječi preuzeti cijeli ulomci s navedenih stranica izvješća ovlaštenih računovođa. Najviše što se može reći je da se tužitelj ponegdje potrudio sažeti određene dijelove navedenog izvješća, pri čemu je samo izbacio određene ulomke.

97      U tim okolnostima i s obzirom na to da se velik dio tužiteljevih tvrdnji u pogledu imovinske štete na koju se poziva temelji na procjenama sadržanima u izvješću ovlaštenih računovođa, prije ispitivanja imovinskih šteta koje je tužitelj navodno pretrpio u Iranu i u Europi i postojanja uzročne veze, najprije valja ispitati dokaznu vrijednost izvješća ovlaštenih računovođa.

1)      Ispitivanje dokazne vrijednosti izvješća ovlaštenih računovođa

98      Budući da ne postoji propis Unije o pojmu dokaza, sud Unije utvrdio je načelo slobodnog izvođenja dokaza ili slobode u odabiru dokaznih sredstava, koje se treba shvatiti kao mogućnost da se radi dokazivanja određene činjenice pozove na bilo kakva dokazna sredstva, kao što su iskazi svjedoka, dokazi u pisanom obliku, priznanja itd. (vidjeti u tom smislu presude od 23. ožujka 2000., Met‑Trans i Sagpol, C‑310/98 i C‑406/98, EU:C:2000:154, t. 29., od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, EU:T:2004:220, t. 72. i mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Archer Daniels Midland/Komisija, C‑511/06 P, EU:C:2008:604, t. 113. i 114.). S obzirom na to, sud Unije utvrdio je načelo slobodne ocjene dokaza, prema kojem je utvrđivanje vjerodostojnosti ili, drugim riječima, dokazne vrijednosti dokaza prepušteno osobnom uvjerenju suca (presuda od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, EU:T:2004:220, t. 72. i mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Archer Daniels Midland/Komisija, C‑511/06 P, EU:C:2008:604, t. 111. i 112.).

99      Za utvrđivanje dokazne vrijednosti dokumenta mora se u obzir uzeti više elemenata, kao što su podrijetlo dokumenta, okolnosti njegove izrade, njegov adresat, njegov sadržaj, te se upitati izgledaju li prema tim elementima informacije koje on sadržava smisleno i vjerodostojno (presude od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, EU:T:2000:77, t. 1838. i od 7. studenoga 2002., Vela i Tecnagrind/Komisija, T‑141/99, T‑142/99, T‑150/99 i T‑151/99, EU:T:2002:270, t. 223.).

100    U tom je kontekstu sud Unije već zaključio da se analiza koju je tužitelj podnio ne može smatrati neutralnim i neovisnim stručnim mišljenjem jer ju je sam tužitelj zatražio i financirao i jer je sastavljena na temelju baza podataka koje je on stavio na raspolaganje a da točnost ili relevantnost tih podataka nije bila predmet nikakve neovisne provjere (vidjeti u tom smislu presudu od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T‑110/07, EU:T:2011:68, t. 137.).

101    Sud Unije također je već imao priliku navesti da stručno mišljenje može imati dokaznu snagu samo na temelju svojeg objektivnog sadržaja i da puka nepotkrijepljena tvrdnja u tom dokumentu nije sama po sebi uvjerljiva (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2004., Valmont/Komisija, T‑274/01, EU:T:2004:266, t. 71.).

102    Dokaznu vrijednost izvješća ovlaštenih računovođa valja u ovom slučaju ocijeniti s obzirom na načela navedena u točkama 98. do 101. ove presude.

103    U tom pogledu valja napomenuti da je izvješće ovlaštenih računovođa sastavilo društvo ovlaštenih računovođa upisano u strukovno računovodstveno udruženje regije Paris Île‑de‑France. Iz dopisa navedenog na stranicama 2. i 3. navedenog izvješća od 21. srpnja 2015. koji je navedeno društvo uputilo tužitelju proizlazi da je, u skladu s uvjetima utvrđenima na sastanku 18. lipnja 2015., cilj zadaće koju je tužitelj povjerio tom društvu bio procijeniti štete koje su sporne mjere nanijele u Iranu i u Europi tužitelju i njegovu većinskom dioničaru F. Mahmoudianu. Za provedbu te zadaće u tom se dopisu osobito navodi da je „[ov]o izvješće izrađeno na temelju dokumenata koje nam je dostavilo društvo Fulmen i informacija od iranskih institucija”. Iz teksta navedenog dopisa proizlazi da je izvješće ovlaštenih računovođa sastavljeno na tužiteljev zahtjev kako bi se u okviru ovog spora dokazalo stvarno postojanje i opseg navodne imovinske štete te da se uglavnom temelji na dokumentima koje je dostavio tužitelj. Važno je naglasiti da navedeni dokumenti, na koje se ponegdje upućuje u bilješkama, nisu priloženi izvješću ovlaštenih računovođa.

104    Zbog konteksta u kojem je izvješće ovlaštenih računovođa bilo sastavljeno i na temelju načela navedenih u točkama 98. do 101. ove presude, dokaznu vrijednost tog izvješća treba relativizirati. Ono se ne može smatrati dostatnim za dokazivanje onoga što je sadržano u njemu, osobito kad je riječ o stvarnom postojanju i opsegu navodne štete. Ono bi najviše moglo vrijediti kao prima facie dokaz, pod uvjetom da je potkrijepljen drugim dokazima.

105    Što se tiče okolnosti navedene u točki 96. ove presude, odnosno da se tužitelj, kako bi dokazao postojanje štete i uzročne veze, uvelike ili čak u potpunosti oslanja na izvješće ovlaštenih računovođa, s obzirom na načelo slobodnog izvođenja dokaza ili slobode u odabiru dokaznih sredstava navedeno u točki 98. ove presude, takva je upotreba te vrste dokumenta sama po sebi dopuštena.

106    Međutim, kao što je to utvrđeno u točki 104. ove presude, uzimajući u obzir kontekst u kojem je sastavljeno, unatoč tomu što ima „pečat” ovlaštenog računovođe, i u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 98. do 101. ove presude, s obzirom na to da nije potkrijepljeno drugim dokazima, izvješće ovlaštenih računovođa ne može se smatrati dovoljnim za dokazivanje svojeg sadržaja, osobito kada je riječ o stvarnom postojanju i opsegu navodne štete.

2)      Imovinska šteta navodno pretrpljena u Iranu i postojanje uzročne veze

107    Tužitelj tvrdi da je, nakon nametanja spornih mjera, pretrpio imovinsku štetu u Iranu, koju je podijelio u dvije kategorije, odnosno, s jedne strane, na financijsku i operativnu štetu i, s druge strane, u biti, na komercijalnu ili strukturnu štetu.

108    Najprije valja utvrditi da tužitelj u točkama 78., 80. i 81. tužbe izričito navodi, pri čemu utvrđuje dvije kategorije imovinske štete navedene u točki 107. ove presude, da u ovaj zahtjev za naknadu štete nije uključio dijelove štete koji se odnose, redom, na ugovorne sankcije koje duguje svojim klijentima zbog kašnjenja građevinskih radova, gubitak važnosti na međunarodnoj razini i odlazak ključnih osoba i direktora.

i)      Financijska i operativna šteta

109    Tužitelj tvrdi da su sporne mjere utjecale na provedbu tekućih projekata jer nije mogao kupiti određenu opremu iz Europe, jer u određenim slučajevima nije mogao zamijeniti tu opremu i stoga nije mogao izvršiti predmetne projekte, a u slučajevima kada je uspio zamijeniti navedenu opremu, zbog posljedičnih kašnjenja u provedbi projekata i gubitku marže kao posljedice tih zamjena. Tako su nastale tri vrste štete, odnosno smanjenje godišnje računovodstvene neto dobiti, nemogućnost izvršenja četiriju ugovora koji su se u Iranu provodili od 2010. i 2014. i nemogućnost dobivanja novih ugovora u Iranu tijekom spornog razdoblja.

110    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente koji se odnose na njegov zahtjev za naknadu različitih financijskih i operativnih šteta koje je navodno pretrpio u Iranu.

111    Kao prvo, u pogledu dijela štete koji se odnosi na smanjenje njegove računovodstvene neto dobiti, tužitelj tvrdi da su se prihod, računovodstvena neto dobit i profitna marža znatno smanjili od 2011. Smanjenje omjera „neto dobiti u odnosu na prihod” (s 2,14 % u razdoblju od 2007. do 2011. na ‑4,35 % u razdoblju od 2011. do 2014.) izravno je povezano s njegovim uvrštenjem na sporne popise. Sljedećih pet elemenata uzrokovalo je to smanjenje: povećanje financijskih i bankovnih troškova, ugovorne sankcije zbog kašnjenja u izvedbi projekata prema klijentima, povećanje kupovne cijene sirovina uzrokovano angažiranjem posrednika za kupnje u inozemstvu, ukidanje ugovora o distribuciji s visokom maržom, kao što je ugovor o distribuciji s društvom Omicron, i dodatni troškovi uzrokovani spornim mjerama, poput naknadne revizije ispitivanja i predloženih postrojenja, pronalaska mogućih novih dobavljača i preraspodjele članova osoblja radi upravljanja spornim mjerama. U replici tužitelj navodi sažetu shematsku tablicu koja sadržava metodu izračuna njegove štete koja se temelji na smanjenju njegove računovodstvene neto dobiti.

112    Što se tiče dokaza o stvarnom postojanju štete, u pogledu štete koja se odnosi na smanjenje njegove računovodstvene neto dobiti najprije treba utvrditi da, kao što to ističe Vijeće, tužitelj u tužbi ne iznosi nikakav zahtjev za naknadu ukupnog iznosa te štete.

113    Kao što je to navedeno u točki 95. ove presude, u odgovoru na pitanje postavljeno u okviru treće mjere upravljanja postupkom tužitelj objašnjava taj izostanak zahtjeva za naknadu konkretnog iznosa štete koja se odnosi na smanjenje njegove računovodstvene neto dobiti svojom očitom materijalnom pogreškom koju stoga Opći sud treba uzeti u obzir.

114    Međutim, kao prvo, treba smatrati da, iako objektivno ne postoji procjena imovinske štete iz odjeljka E.1.1.1. tužbe, suprotno tomu, to nepostojanje ipak ne upućuje, kao što to navodi tužitelj, na očitu materijalnu pogrešku.

115    Naime, treba utvrditi da, na temelju pet elemenata iz kojih proizlazi šteta obuhvaćena odjeljkom E.1.1.1. – pri čemu se obrazloženje odnosi na drugi element, koji se tiče „sankcija zbog kašnjenja isplaćenih klijentima”, i na treći element, koji se tiče „povećanja kupovne cijene sirovina” – ne sadržava nikakvu procjenu. U tim okolnostima moguće je smatrati da se nepostojanje procjene ukupnog iznosa štete iz odjeljka E.1.1.1. može objasniti nepostojanjem procjene svakog od navedenih čimbenika tog iznosa. Stoga tužiteljeva materijalna pogreška nije toliko očita da je Opći sud može uzeti u obzir.

116    Kao drugo, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako se pojedine točke u tekstu tužbe mogu poduprijeti i dopuniti upućivanjem na dijelove dokumenata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge dokumente, čak i na one priložene tužbi, ne može umanjiti izostanak bitnih elemenata pravne argumentacije koji se moraju nalaziti u tužbi. Usto, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge i argumente na kojima može smatrati da se tužba temelji, s obzirom na to da prilozi imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju (vidjeti presudu od 14. prosinca 2005., Honeywell/Komisija, T‑209/01, EU:T:2005:455, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

117    U ovom je slučaju točno da u odgovoru na pitanje postavljeno u okviru treće mjere upravljanja postupkom, kako je naveden u točki 95. ove presude, tužitelj uopće nije tvrdio da se očita materijalna pogreška na koju se poziva mogla utvrditi iz tumačenja izvješća ovlaštenih računovođa.

118    Međutim, treba istaknuti da se u točkama 62. do 74. tužbe, koje su obuhvaćene odjeljkom E.1.1.1., gotovo od riječi do riječi preuzimaju ulomci sa stranica 9. do 13. izvješća ovlaštenih računovođa, koji su sadržani pod naslovom „Stavak 1.: Smanjenje računovodstvene neto dobiti” navedenog izvješća. Na temelju usporednog tumačenja tih točaka tužbe i tih ulomaka izvješća ovlaštenih računovođa ipak se može utvrditi da tužitelj nije u cijelosti preuzeo te dijelove. Naime, tužitelj nije preuzeo ni tablicu 6, koja je preuzeta na stranicama 12. i 13. navedenog izvješća, naslovljenu „Utjecaj smanjenja stope neto dobiti na [prihod] ostvaren [između 2011. i 2014.]”, ni zaključak, iznesen na stranici 13. tog izvješća, u kojem se navodi procjena predmetne imovinske štete, odnosno 2 932 367 eura.

119    Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 116. ove presude, nije na Općem sudu da ocijeni je li tužitelj namjerno nije preuzeo ni tablicu ni zaključak iz točke 118. ove presude jer je tako odlučio pri sastavljanju svoje argumentacije i pismena ili je to jednostavno zaboravio učiniti, što predstavlja očitu materijalnu pogrešku koju Opći sud može uzeti u obzir.

120    S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da tužitelj nije podnio dokaz o stvarnom postojanju navodne štete, tako da zahtjev za naknadu dijela štete koji se odnosi na „smanjenje njegove računovodstvene neto dobiti” treba odbiti kao neosnovan a da nije potrebno ispitati uzročnu vezu.

121    Kao drugo, u pogledu dijela štete koji se odnosi na ukidanje četiriju tekućih ugovora, odnosno projekata Kamyaran & Shaked, Mahyar, 6 Trans Khouzestan i GIS Tehran, koje tužitelj procjenjuje na 771 577 eura, dovoljno je utvrditi da on nije podnio nijedan dokaz o uzročnoj vezi između navodnog postupanja i štete.

122    Naime, tužitelj samo tvrdi, s jedne strane, s obzirom na to da su njegovi poslovni partneri odbili dobaviti opremu koju je trebao isporučiti, da je bio primoran obustaviti provedbu četiriju projekata u Iranu između 2010. i 2014. i, s druge strane, da je donošenje spornih akata bilo jedino odlučujuće za otkazivanje ugovora.

123    U potporu toj dvostrukoj tvrdnji tužitelj samo upućuje na Prilog A.6 tužbi, koji sadržava „[p]resliku dokumenata iz projekata Kamyaran, Trans, Mahyar, GIS Tehran”. U replici je u prilozima C.5, C.6 i C.7 dodao tri dokumenta koji sadržavaju izračun marže za tri od četiri projekta i s njima povezanu proračunsku tablicu.

124    Treba utvrditi da se ne može smatrati da ni argumenti izneseni u tužbi u svega nekoliko redaka i u replici kao ni dokumenti priloženi tim pismenima sadržavaju i najmanji dokaz o uzročnoj vezi između navodnog postupanja i štete.

125    Naime, ni tužba ni replika ne sadržavaju nikakav element kojim se može dokazati da su sporne mjere, kao što to tvrdi tužitelj, bile odlučujući uzrok prekida četiriju projekata koji se navode u tužbi. Jednako tako, što se tiče toga da su mu poslovni partneri navodno odbili isporučiti opremu koju je on trebao kako bi proveo navedene projekte, tužitelj nije podnio apsolutno nikakav dokaz o takvim odbijanjima.

126    Usto, u replici pojašnjava da navodnu štetu nisu mogle uzrokovati američke mjere jer, s jedne strane, nije bio ni u kakvim odnosima s američkim društvima ni trgovao robom sa Sjedinjenim Američkim Državama i jer su, s druge strane, u pogledu opreme najveći svjetski dobavljači tri europska društva, odnosno Schneider, ABB i Siemens.

127    Međutim, ne može se ni u kojem slučaju smatrati da takve tvrdnje sadržavaju dokaz da je navodno postupanje odlučujući uzrok ove štete, odnosno ukidanja četiriju ugovora koji su se provodili u Iranu.

128    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da, s obzirom na to da tužitelj nije podnio dokaz o uzročnoj vezi, zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na ukidanje četiriju ugovora treba odbiti kao neosnovan.

129    Kao treće, u pogledu dijela štete koji se odnosi na gubitak novih ugovora u Iranu, tužitelj tvrdi da, zato što su mu bili uskraćeni izvori opskrbe i članovi osoblja, tijekom spornog razdoblja nije mogao dobiti nove ugovore u toj zemlji. Valja smatrati da pod „sporno razdoblje” tužitelj misli na razdoblje od prvog uvrštenja svojeg imena 26. srpnja 2010. (vidjeti točku 10. ove presude) do njegova brisanja sa spornih popisa 19. prosinca 2013. (vidjeti točku 23. ove presude) (u daljnjem tekstu: sporno razdoblje). Iznos tako pretrpljene štete procjenjuje na 2 838 897 eura. Ponovno, najprije valja utvrditi da tužitelj nije podnio dokaz o uzročnoj vezi između navodnog postupanja i štete.

130    Naime, u tom pogledu samo tvrdi da, s obzirom na statističke podatke o ulaganjima u sektoru električne energije u Iranu i razvoju njegova tržišnog udjela u navedenom sektoru, koji se s 10,69 % u osmogodišnjem razdoblju koje je prethodilo spornim mjerama smanjio na 2,70 % u spornom razdoblju, „postaje očito da su sankcije imale za učinak znatno smanjenje tužiteljeva tržišnog udjela”.

131    Međutim, najprije, iz podataka navedenih u tablici 9 iz izvješća ovlaštenih računovođa proizlazi da su se ulaganja u sektoru električne energije u Iranu, nakon što su se sa 786 000 000 eura u 2007. – 2008. povećala na 1 070 785 714 eura u 2008. – 2009., od poslovne godine 2009. – 2010. smanjila za oko 16,6 %, zatim u poslovnoj godini 2010. – 2011. za oko 10 %, potom u poslovnoj godini 2011. – 2012. za oko 33,44 % i, naposljetku, u poslovnoj godini 2012. – 2013. za oko 52,7 %. Stoga se na temelju tih podataka može utvrditi da su se od poslovne godine 2009. – 2010., odnosno prije donošenja spornih akata, ulaganja u sektoru električne energije u Iranu znatno počela smanjivati.

132    Osim toga, iz tablice 10 iz izvješća ovlaštenih računovođa proizlazi da je točno da tužitelj tijekom poslovnih godina 2012. – 2013. i 2013. – 2014. nije sklopio novi ugovor. Međutim, iz te tablice proizlazi da je u poslovnoj godini 2011. – 2012., odnosno više od godinu dana nakon donošenja spornih akata, tužitelj uspio sklopiti ugovore u više od dvostruko većem iznosu od iznosa ugovora koje je sklopio u 2010. – 2011.

133    Stoga podaci iz tablica 9 i 10 iz izvješća ovlaštenih računovođa ne mogu sadržavati dokaz o uzročnoj vezi između navodnog postupanja i predmetne štete.

134    Zatim, također valja istaknuti da same sporne mjere, s obzirom na to da se primjenjuju samo u Uniji, stoga ne zabranjuju tužitelju da se prijavi kako bi pokušao dobiti nove ugovore u Iranu. Međutim, tužitelj nije podnio nikakav element kojim dokazuje da je barem dostavio ponudu za dobivanje takvih ugovora i da je njegova ponuda bila odbijena, među ostalim, zbog, kao što to tvrdi, nedovoljnih tehničkih kapaciteta i stručnog osoblja. Konačno, ne tvrdi čak ni da se prijavio za dobivanje bilo kakvog ugovora u Iranu, nego samo navodi da nije sklopio nikakav ugovor između 2012. i 2014.

135    Naposljetku, tužitelj ne pojašnjava koji su mu izvori opskrbe elektroničkom opremom i koji su mu članovi osoblja s profesionalnim iskustvom potrebnim za izvršenje tih vrsta ugovora uskraćeni nakon donošenja spornih akata.

136    S obzirom na prethodna razmatranja, tužitelj nije podnio dokaz da donošenje spornih mjera objašnjava smanjenje njegova tržišnog udjela u sektoru električne energije u Iranu. Naime, postojeće poteškoće u navedenom sektoru, odnosno smanjenje ulaganja, kao i samo nepostojanje dokaza da je dostavio ponudu za dobivanje ugovora u navedenom sektoru mogu objasniti takvo smanjenje tržišnog udjela.

137    Stoga, s obzirom na to da tužitelj nije podnio dokaz o uzročnoj vezi, zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na gubitak novih ugovora u Iranu treba odbiti kao neosnovan.

138    S obzirom na sva prethodna razmatranja, zahtjev za naknadu financijske i operativne štete valja odbiti kao neosnovan.

ii)    Komercijalna ili strukturna šteta

139    U biti, u pogledu komercijalne ili strukturne štete za koju zahtijeva naknadu, tužitelj tvrdi, kao prvo, da je njegovo uvrštenje na sporne popise dovelo do prekida njegovih odnosa s bankama i povlaštenim partnerima. Kao drugo, kako bi izbjegao „niz sankcija”, njegovo uvrštenje na sporne popise zahtijevalo je strukturna smanjenja grupe prisilnom prodajom udjela, od kojih su tri bila većinska, u drugih šest iranskih društava.

140    Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva da se odbije zahtjev za naknadu komercijalne ili strukturne štete navodno pretrpljene u Iranu.

141    Kao prvo, što se tiče prekida njegovih poslovnih odnosa s bankom Tejarat i šest povlaštenih partnera – s jedne strane, s društvom Omicron i, s druge strane, s drugih pet društava – koji je uzrokovan spornim aktima, točno je da tužitelj priznaje da je raskid tih različitih partnerstva imao utjecaj na njegovu djelatnost, koji je već uključen u izračun smanjenja njegove računovodstvene neto dobiti, a koji već navodi u kategoriji financijske i operativne štete. Međutim, u okviru štete koju sada navodi poziva se i na štetu nastalu nakon ukidanja sankcija, koja se u biti odnosi na izglede za ponovnu uspostavu tih povlaštenih partnerstva. Gubitak tih povlaštenih partnerstva, neovisno o neostvarenoj dobiti tijekom spornog razdoblja, nanio mu je štetu koju procjenjuje na 1 026 974 eura.

142    U odgovoru na pitanje koje je Opći sud najprije postavio u okviru treće mjere upravljanja postupkom, a zatim na raspravi, tužitelj je naveo da odustaje od svojeg zahtjeva za naknadu štete povezane s prekidom odnosa s bankom Tejarat, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave. Stoga je ispitivanje štete u pogledu prekida poslovnih odnosa ograničeno na šest povlaštenih partnerstva na koja se poziva tužitelj.

143    U tom pogledu, kao prvo, što se tiče prekida odnosa s društvom Omicron, za koje tužitelj navodi da je bilo njegov isključivi distributer od 2003. i koje je nakon donošenja spornih akata dodijelilo isključiva distribucijska prava drugom iranskom društvu, tužitelj procjenjuje pretrpljenu štetu na 526 974 eura, iznos koji odgovara godišnjoj marži koju bi ostvario u tri godine u iznosu od 22 %, primijenjenoj na godišnji prosjek redovne prodaje, procijenjen na 798 449 eura.

144    Što se tiče dokaza o šteti, valja utvrditi da tužitelj u ovom slučaju zahtijeva naknadu izgubljene buduće zarade koju je izračunao za sljedeće tri godine.

145    Međutim, valja utvrditi da tužitelj nije podnio nikakav dokaz o dobiti koja nije ostvarena zbog prekida predmetnog ugovornog odnosa. Usto, samo upućuje na primjenu stope neto profitne marže od 22 %, primijenjene na godišnji prosjek redovne prodaje, koji procjenjuje na 798 449 eura.

146    Međutim, s jedne strane, ni u tužbi ni čak u izvješću ovlaštenih računovođa ili informacijama koje je dostavio ne navodi se na koji je način izračunao brojku „redovne prodaje za godišnji prosjek od 798 449 eura”, na koji se tužitelj poziva. Na toj se brojci ipak temelji njegov izračun navodne štete. S druge strane, tužitelj nije podnio nikakav element kojim se može dokazati da je stvarno ostvarivao, kao što to tvrdi, stopu neto profitne marže od 22 %. Usto, samo tvrdi da je takva marža, kao što to proizlazi iz bilješke u točki 86. tužbe, „izračunana […] na temelju najveće ostvarene prodaje i uzimajući u obzir 30 % troškova” a da se ne može utvrditi na temelju kojih dokumenata tužitelj temelji dokaz o stvarnom postojanju predmetne štete.

147    S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da, što se tiče prekida poslovnih odnosa s društvom Omicron, tužitelj nije podnio dokaz o stvarnoj i izvjesnoj šteti.

148    Stoga valja odbiti kao neosnovan zahtjev za naknadu štete povezane s prekidom njegovih poslovnih odnosa s društvom Omicron a da nije potrebno provjeriti je li podnesen dokaz o uzročnoj vezi.

149    Kao drugo, u pogledu povlaštenih partnerstva s drugih pet društava, tužitelj procjenjuje trošak ponovne uspostave svakog od takvih poslovnih odnosa na 100 000 eura.

150    U tom pogledu, što se tiče dokaza o šteti, najprije valja istaknuti da tužitelj nije podnio nikakav dokaz o postojanju i prirodi postojećih odnosa s pet predmetnih društava prije samog donošenja spornih akata. Usto, treba utvrditi da tužitelj ponovno upućuje na budući i hipotetski trošak, čija je procjena isključivo proizvoljna i paušalna. Stoga navodna šteta koja se odnosi na prekid poslovnih odnosa s pet društava navedenih u točki 141. ove presude nije ni stvarna ni izvjesna.

151    Iz prethodno navedenog slijedi da zahtjev za naknadu štete nastale zbog prekida odnosa između tužitelja te društva Omicron i njegovih drugih pet povlaštenih partnera treba odbiti kao neosnovan.

152    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je morao ustupiti svoje udjele u nekoliko iranskih društava kako bi izbjegao „niz sankcija”. Tvrdi da, s obzirom na to da nije mogao procijeniti iznos financijskog gubitka zbog tih prisilnih ustupanja kao i smanjenje svojih kapaciteta, samo navodi iznos troškova potrebnih za ponovno stjecanje navedenih udjela. U tom pogledu trošak prethodne revizije i zakonskih troškova procjenjuje na 30 000 eura za većinske udjele i na 5000 eura za manjinske udjele, odnosno na ukupan iznos od 105 000 eura. U replici je priložio procjenu za usluge kontrole tih društava radi ponovne uspostave grupe iste veličine.

153    Što se tiče dokaza o šteti, treba ponovno utvrditi da je šteta koju sada navodi isključivo hipotetska i buduća. Naime, tužitelj nije podnio nijedan element kojim se mogu opravdati dvije vrste iznosa traženih na ime troška prethodne revizije i zakonskih troškova, koji bi trebali nastati pri ponovnom stjecanju većinskih i manjinskih udjela. Uostalom, treba istaknuti da tužitelj u tom pogledu u točki 11. tužbe sam priznaje da nije mogao procijeniti, s jedne strane, iznos financijskog gubitka nastalog predmetnim prisilnim ustupanjima i, s druge strane, smanjenje svojeg kapaciteta. Međutim, procjena vrijednosti udjela društava za koje tvrdi da je bio primoran ustupiti ključna je za ocjenu navodno pretrpljene štete. Naime, čak i da je tužitelj odlučio ustupiti svoje udjele u nekoliko iranskih društava kako bi izbjegao „niz sankcija”, to samo po sebi nije dovoljno da bi se dokazalo postojanje štete. Uostalom, tužitelj uopće ne objašnjava zašto nije mogao provesti takvu procjenu štete na koju se poziva.

154    Što se tiče uzročne veze, treba istaknuti da tužitelj nije podnio nikakav dokaz da je ustupanje udjela koje je imao u nekoliko iranskih društava bilo posljedica bilo kakve mjere povezane s donošenjem spornih akata. Usto, nije naveo koje su bile kompetencije i tehnologije svojstvene poduzećima u kojima je držao udjele koje su mogle dovesti do rizika od „niza sankcija”. K tomu, iz teksta tablice 16 koja je preuzeta na stranici 22. izvješća ovlaštenih računovođa, na koju tužitelj upućuje u točki 91. tužbe, proizlazi da je ustupljene udjele prvotno stekao kako bi proširio i upotpunio svoju ponudu proizvoda i usluga ili kako bi imao utjecaj u poduzećima koja mogu stvoriti nove mogućnosti na tržištu. Međutim, iako taj opći opis njegovih odabira ulaganja odražava odabir u pogledu smjera gospodarske strategije poduzeća, na temelju tih odabira ne može se shvatiti zašto tužitelj tvrdi da je morao ustupiti svoje udjele u predmetnim iranskim poduzećima.

155    S obzirom na prethodna razmatranja, budući da nije podnio dokaz o šteti ni o uzročnoj vezi, zahtjev za naknadu štete nastale zbog prisilnog ustupanja tužiteljevih udjela u nekoliko iranskih društava kako bi izbjegao „niz sankcija” treba odbiti kao neosnovan.

156    Iz svih prethodnih ocjena proizlazi da zahtjev za naknadu imovinske štete navodno pretrpljene u Iranu treba odbiti kao neosnovan.

3)      Imovinska šteta navodno pretrpljena u Europi i postojanje uzročne veze

157    Što se tiče materijalne štete navodno pretrpljene u Europi, tužitelj tvrdi da je nakon nametanja spornih mjera pretrpio štetu koja je najprije povezana s njegovim izravnim stjecanjem udjela u kapitalu društva osnovanog u skladu s francuskim pravom Codefa Connectique S. A. S. (u daljnjem tekstu: Codefa), a zatim s gubitkom njegove imovine koju je povjerio austrijskom društvu SED i, naposljetku, sa zamrzavanjem nekoliko istraživačkih i razvojnih projekata koje je od 2007. pokrenuo u suradnji s nekoliko europskih društava.

158    Vijeće osporava tužiteljevu argumentaciju u pogledu imovinske štete navodno pretrpljene u Europi.

159    Kao prvo, što se tiče zahtjeva za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio zbog ustupanja svojeg udjela u društvu kćeri u Francuskoj, Codefa, procjenjuje ga na 244 109 eura, na temelju iznosa ustupanja, kojem je dodao troškove transakcije od 30 000 eura. U replici pojašnjava da je to ustupanje moglo omogućiti drugim dioničarima da smanje svoju štetu povezanu s Codefom. U tom pogledu replici prilaže račun troškova koji se navodno odnose na reviziju provedenu prije ustupanja.

160    Na prvom mjestu, što se tiče dokaza o šteti, točno je da tužitelj navodi Codefine financijske poteškoće koje su navodno uzrokovane spornim aktima, a koje opravdavaju njegovu odluku da ustupi svoje udjele u navedenom društvu. Zbog tog ustupanja tužitelj je pretrpio kapitalni gubitak za koji traži naknadu štete. Međutim, s jedne strane, valja utvrditi da, iako tužitelj tvrdi da je uložio 232 490 eura u kupnju dionica tog društva, iz teksta tužbe proizlazi da od 2010. prodavatelju nije platio preostalih 155 000 eura za to stjecanje. S druge strane, što se tiče računa troškova koji je tužitelj priložio replici kako bi opravdao troškove transakcije u iznosu od 30 000 eura za koje traži naknadu, treba utvrditi da se taj dokument, na kojem nije naznačen datum, kao što je to sam tužitelj priznao na raspravi i što je zabilježeno u zapisniku, odnosi na troškove ovlaštenog računovođe koji su plaćeni za procjenu „mogućnosti ulaganja u društvo Codefa Connectique”, pri čemu je tužitelj proveo to ulaganje time što je stekao to društvo 2009., odnosno godinu dana prije donošenja spornih mjera. Stoga se troškovi transakcije na koje se poziva tužitelj ni u kojem slučaju ne odnose na ustupanje njegovih udjela u Codefi u studenome 2010. za koje traži naknadu, nego na njihovo stjecanje u 2009. Prema tome, valja odbiti prethodno navedeni prilog kao nerelevantan u pogledu štete o kojoj je sada riječ a da nije potrebno odlučiti o njegovoj dopuštenosti jer je u spis uložen tek u fazi replike. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj nije podnio dokaz o navodnoj šteti.

161    Na drugom mjestu, tužitelj u svakom slučaju nije podnio ni dokaz o uzročnoj vezi. Naime, valja utvrditi da i u točkama 94. i 97. tužbe, u kojima se navode različite činjenice na temelju kojih se može utvrditi da Codefine poteškoće proizlaze iz donošenja spornih akata, upućuje na tumačenje stranica 24. i 25. izvješća ovlaštenih računovođa i na Prilog A.19 tužbi. Kako bi to utvrdio, u bilješkama na stranicama 24. i 25. navedenog izvješća navodi nekoliko dokaza. Međutim, ti dokazi nisu priloženi navedenom izvješću. K tomu, tužitelj ne pojašnjava je li ih podnio u okviru ovog postupka. Prema tome, tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između navodne štete i postupanja koje se stavlja na teret.

162    Usto, valja napomenuti da, iako, kao što to proizlazi iz naslova u popisu prilogâ tužbi, Prilog A.19 obuhvaća „[p]reslike dokumenata koji se odnose na društvo CODEFA”, treba utvrditi da tužitelj ne upućuje ni na jedan od navedenih dokumenata, koji su ipak preuzeti na ukupno 114 stranica u spisu prilogâ tužbi.

163    Međutim, kao prvo, kao što je to navedeno u točki 116. ove presude, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge i argumente na kojima smatra da se tužba temelji. To je osobito slučaj kada prilog pripada spisu koji obuhvaća nekoliko dokumenata koji se odnose na predmet ili osobu i koji su preuzeti na velikom broju stranica. U tom slučaju, ako stranka koja ih je dostavila ne upućuje izričito na elemente i ulomke navedenih priloga koje želi istaknuti kako bi dokazala osnovanost svoje argumentacije, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 116. ove presude, dokazna i pomoćna vrijednost takvih priloga iznimno je smanjena.

164    To je ovdje očito slučaj s Prilogom A.19 tužbi, koji obuhvaća, kao što to tužitelj tvrdi, „[p]reslike dokumenata koji se odnose na društvo CODEFA”, koji su preuzeti na stranicama 390. do 503. spisa prilogâ tužbi, odnosno na ukupno 114 stranica. Budući da se u tužbi ne upućuje izričito na elemente sadržane na tih 114 stranica Priloga A.19, valja smatrati da tužitelj nije dokazao osnovanost svoje argumentacije o kojoj je ovdje riječ.

165    Kao drugo, čak i da je Opći sud, a da pritom nije tražio niti identificirao takve elemente u Prilogu A.19 tužbi, samo analizirao prvi dokument iz navedenog priloga, koji je preuzet na stranici 390. prilogâ tužbi i koji obuhvaća preporučeno pismo s povratnicom koje je banka Société générale 2. rujna 2010. uputila Codefi, točno je da se čini da se njegov predmet, naslovljen „Obavijest o zatvaranju računa u roku od 60 dana Povlačenje odobrenja kredita C. T. C. Broj računa: […]”, i tekst odnose na prekid odnosa između navedene banke i navedenog društva na koji se tužitelj poziva u točki 95. tužbe. Međutim, treba utvrditi da iz teksta navedenog pisma nipošto ne proizlazi da je zatvaranje Codefina računa otvorenog u banci Société générale, kao i to što je povučeno odobrenje prekoračenja od 80 000 eura na koje je Codefa imala pravo u toj banci, posljedica donošenja spornih akata.

166    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj nije podnio dokaz o šteti i uzročnoj vezi, tako da zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na navodno prisilno ustupanje njegovih udjela u njegovu društvu kćeri, Codefi, treba odbiti kao neosnovan.

167    Kao drugo, što se tiče zahtjeva za naknadu štete koju je pretrpio zbog nemogućnosti povrata predujma od 2 828 370,44 eura koji je dodijelio austrijskom društvu SED kako bi iz raznih europskih zemalja kupilo opremu i proizvode nužne za nastavak tužiteljevih djelatnosti, procjenjuje ga na tako dodijeljen iznos predujma uvećan za 262 266 eura, u skladu s diskontnom stopom od 3 % na tri godine, odnosno ukupno 3 090 636 eura.

168    Na prvom mjestu, što se tiče dokaza o šteti, iz prve točke odjeljka E.2.2.1. tužbe, naslovljenog „Gubici imovine u Austriji”, i iz točke 98. tužbe proizlazi da tužitelj, koji je samo gotovo u cijelosti preuzeo relevantne ulomke sa stranica 25. i 26. izvješća ovlaštenih računovođa, tvrdi da je na dan njegova uvrštenja na sporne popise iznos predujmova koje je dodijelio društvu SED iznosio 2 828 370,44 eura.

169    Na stranici 25. izvješća ovlaštenih računovođa u pogledu prethodno navedenog iznosa u točki 168. ove presude u bilješci se upućuje na „priznavanje potraživanja prema SED‑u i prijave potraživanja koje je podnio Fulmen”. Međutim, ti dokumenti nisu priloženi navedenom izvješću i tužitelj ne pojašnjava je li ih podnio u okviru ovog predmeta.

170    Točno je da se ne može isključiti da ti elementi mogu biti navedeni u Prilogu A.4 tužbi, na koji tužitelj općenito upućuje, u bilješci koja se nalazi u odjeljku E.2.2.1. tužbe.

171    Međutim, kao što je to navedeno u točki 116. ove presude, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge i argumente na kojima smatra da se tužba temelji. Ponovno, Prilog A.4 tužbi, naslovljen „Dokumenti koji se odnose na društvo SED” u popisu prilogâ tužbi, ipak obuhvaća nekoliko dokumenata preuzetih na stranicama 36. do 71. spisa prilogâ tužbi. Budući da u tužbi ne upućuje izričito na elemente i ulomke navedenog priloga koje želi istaknuti kako bi dokazao osnovanost svoje argumentacije, osobito s obzirom na sudsku praksu navedenu u toči 116. ove presude, valja smatrati da tužitelj nije podnio dokaz o osnovanosti svoje argumentacije o kojoj je ovdje riječ.

172    S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao stvarno postojanje svojeg potraživanja prema društvu SED i stoga nije podnio dokaz o šteti.

173    Na drugom mjestu, u svakom slučaju, što se tiče dokaza o uzročnoj vezi, treba utvrditi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz spisa predmeta ne proizlazi da se činjenica koja je uzrokovala navodnu štetu, odnosno nemogućnost povrata predujma dodijeljenog društvu SED, temelji na uvrštenju tužiteljeva imena na sporne popise. Naime, kao što to tužitelj sam navodi u prvoj točki odjeljka E.2.2.1. tužbe, „[p]rije ukidanja sankcija protiv tužitelja, društvo SED izjavilo je da obustavlja plaćanja te iznos koji je tužitelj dao u predujam nije moguće vratiti nakon SED‑ove likvidacije”. Stoga tužitelj nipošto nije podnio dokaz o uzročnoj vezi između postupanja koje se stavlja na teret i navodne štete.

174    S obzirom na prethodna razmatranja, tužitelj nije podnio dokaz o šteti i uzročnoj vezi, tako da zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na nemogućnost povrata predujma dodijeljenog austrijskom društvu SED treba odbiti kao neosnovan.

175    Kao treće, što se tiče navodne štete u pogledu zamrzavanja tužiteljevih istraživačkih i razvojnih djelatnosti koje je 2007. pokrenuo u suradnji s nekoliko europskih društava i koje je u tužbi procijenio na 2 179 125 eura, valja istaknuti sljedeće. U okviru treće mjere upravljanja postupkom Opći sud tražio je od tužitelja da objasni kako je, s jedne strane, u točki 117. replike naveo da će zadržati svoje argumente iznesene u točkama 60. do 101. tužbe, uzimajući u obzir da se točke 99. i 101. te tužbe tiču štete koja se odnosi na zamrzavanje njegovih istraživačkih i razvojnih djelatnosti, dok je, s druge strane, u točki 116. replike izričito naveo da je „odlučio da je neće uključiti u zahtjev za naknadu štete”. S obzirom na to da tužiteljev odgovor na to pitanje nije bio jasan, Opći sud postavio mu je isto pitanje na raspravi. Tužitelj je stoga priznao da mu se u točki 117. replike potkrala pogreška u pogledu upućivanja na točke tužbe. Stoga je izjavio da navedenu točku treba tumačiti na način da on „stoga zadržava svoje argumente iznesene u točkama 60. [do] 98. [t]užbe”, a ne „u točkama 60. [do] 101. [t]užbe”, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave. Prema tome, valja smatrati da je tužitelj odlučio odustati od zahtjeva za naknadu štete koja se odnosi na zamrzavanje njegovih istraživačkih i razvojnih djelatnosti.

176    Iz svih prethodnih ocjena proizlazi da zahtjev za naknadu imovinske štete navodno pretrpljene u Europi treba odbiti kao neosnovan.

177    S obzirom na zaključke iz točaka 156. i 176. ove presude, zahtjev za naknadu navodno pretrpljene imovinske štete valja odbiti kao neosnovan.

b)      Navodna neimovinska šteta i postojanje uzročne veze

178    Tužitelj tvrdi da su mu donošenje spornih akata i zadržavanje uvrštenja njegova imena na spornim popisima, u dijelu u kojem su utjecali na njegova osobna prava i osobito na ugled, nanijeli veliku neimovinsku štetu, koju je ex æquo et bono procijenio na iznos od 100 000 eura.

179    U odgovoru na pitanje postavljeno u okviru druge mjere upravljanja postupkom u pogledu posljedica koje je presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402) imala na ovaj predmet, smatra da u ovom slučaju, s obzirom na otegotne okolnosti i osobito na zlouporabu ovlasti koju je počinilo Vijeće, potpuna naknada njegove neimovinske štete zahtijeva veći iznos od onog utvrđenog u prethodno navedenoj presudi.

180    Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva odbijanje zahtjeva za naknadu navodne neimovinske štete.

181    U tom pogledu Vijeće najprije smatra da se tužitelj poziva samo na štetne učinke na svoju gospodarsku djelatnost koji su već obuhvaćeni zahtjevima za naknadu imovinske štete. Negativni učinci spornih mjera na tužiteljev ugled, s obzirom na to da je stigmatiziran kao sudionik u programu širenja nuklearnog oružja, dovoljno su nadoknađeni poništenjem spornih mjera i širenjem informacije o tom poništenju, putem objave u Službenom listu Europske unije kao i, među ostalim, emitiranjem reportaže u emisiji „Sept à huit” na francuskom televizijskom programu TF1. Budući da je tužitelj priznao da se njegova gospodarska djelatnost ponovno pokrenula ukidanjem spornih mjera, to dokazuje da njegov ugled nije pretrpio štetu koja se zadržala i nakon poništenja spornih akata, tako da je to ukidanje dovoljna naknada.

182    Zatim, što se tiče neimovinske štete koja nadilazi tužiteljeve trenutačne trgovinske interese, on nije iznio nijedan argument ni dokaz kojim se može utvrditi da su takva šteta i izravna veza između navedene štete i spornih akata stvarne i izvjesne.

183    Naposljetku, što se tiče opsega navodne štete, tužitelj nije pojasnio na temelju kojih je kriterija ili elemenata izračunao iznos naknade štete koju traži ni što bi se tim iznosom nadoknadilo. Međutim, valja uzeti u obzir činjenicu da se, za razliku od tužitelja u predmetu u kojem je donesena presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (C‑45/15 P, EU:C:2017:402), na tužitelja u ovom slučaju i dalje primjenjuju američke mjere.

184    Na prvom mjestu, valja istaknuti da sporne mjere imaju znatne negativne posljedice i velik utjecaj na prava i slobode osoba na koje se odnose (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 70.). U tom pogledu, kada je neki subjekt obuhvaćen mjerama ograničavanja zbog navodne podrške širenju nuklearnog oružja, javno ga se povezuje s postupanjem koje se smatra teškom opasnošću za mir i međunarodnu sigurnost, što utječe na njegov ugled te mu posljedično uzrokuje neimovinsku štetu (presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 80.).

185    S jedne strane, ugrožavanje ugleda predmetnog subjekta, uzrokovano mjerama ograničavanja kao što su sporne mjere, ne odnosi se na njegove gospodarske i trgovinske kapacitete, nego na njegovu volju da bude uključen u aktivnosti koje međunarodna zajednica smatra nedopuštenima. Tako je subjekt na kojeg se mjere odnose njima pogođen izvan područja svojih trenutačnih trgovinskih interesa (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 82.).

186    S druge strane, navedeno ugrožavanje tim je teže jer ono ne proizlazi iz osobnog mišljenja, nego iz zauzimanja službenog stajališta institucije Unije, objavljenog u Službenom listu Europske unije i praćenog obvezujućim pravnim posljedicama (presuda od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 83.).

187    S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da je u ovom slučaju donošenje spornih akata i zadržavanje uvrštenja njegova imena na spornim popisima tužitelju uzrokovalo neimovinsku štetu različitu od imovinske štete nastale utjecajem na njegove trgovinske odnose. Sukladno tomu, treba mu priznati pravo na naknadu te štete (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 85.).

188    Što se tiče stvarnog postojanja navodno pretrpljene neimovinske štete, valja podsjetiti da, iako se u pogledu, konkretnije, takve štete podnošenje dokaza ili dokaznih prijedloga ne smatra nužno pretpostavkom za njezino priznavanje, na tužitelju je barem da dokaže da mu je postupanje koje se stavlja na teret predmetnoj instituciji moglo uzrokovati takvu štetu (vidjeti presudu od 16. listopada 2014., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑297/12, neobjavljenu, EU:T:2014:888, t. 31. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu također presudu od 28. siječnja 1999., BAI/Komisija, T‑230/95, EU:T:1999:11, t. 39.).

189    Osim toga, iako je u presudi od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331) Sud utvrdio da poništenje nezakonitih mjera ograničavanja predstavlja oblik naknade pretrpljene neimovinske štete, iz toga ipak ne proizlazi da je u svim slučajevima taj oblik naknade nužno dovoljan kako bi se osigurala potpuna naknada te štete jer se bilo kakva odluka u tom pogledu mora donijeti na temelju ocjene okolnosti konkretnog slučaja (presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 49.).

190    U ovom je slučaju točno da poništenje spornih akata presudom od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), kojom se utvrđuje da je povezivanje tužitelja sa širenjem nuklearnog oružja neopravdano i stoga nezakonito, može biti oblik naknade neimovinske štete koju je taj tužitelj pretrpio i za koju traži naknadu u ovom predmetu. Međutim, u predmetnim okolnostima to poništenje ne može biti potpuna naknada navedene štete.

191    Naime, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 184. ove presude, donošenje spornih akata i u tom pogledu navod o tužiteljevoj uključenosti u širenje nuklearnog oružja posljedično je utjecao na njegov ugled i stoga na postupanje trećih osoba prema njemu (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 88.).

192    Međutim, ti učinci, koji su trajali gotovo tri i pol godine i koji su tužitelju uzrokovali neimovinsku štetu, ne mogu u ovom slučaju biti u cijelosti nadoknađeni naknadnim utvrđivanjem nezakonitosti spornih akata, i to zbog sljedećih razloga.

193    Kao prvo, donošenje mjera ograničavanja protiv nekog subjekta privlači više pozornosti i uzrokuje više reakcija, osobito izvan Unije, nego njihovo naknadno poništavanje (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 88.).

194    Kao drugo, navod Vijeća protiv tužitelja osobito je težak jer ga veže uz širenje nuklearnog oružja, odnosno aktivnost koja prema mišljenju Vijeća predstavlja opasnost za mir i međunarodnu sigurnost (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 89.).

195    Kao treće, kao što to proizlazi iz točke 22. ove presude, taj navod nije potkrijepljen ni najmanjom relevantnom informacijom ili dokaznim elementom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 90.).

196    Kao četvrto, u svakom slučaju, iako je uvrštenje tužiteljeva imena, koje je objavljeno u Službenom listu, Vijeće u svakom trenutku moglo povući ili barem izmijeniti ili dopuniti kako bi ispravilo eventualne nezakonitosti tog uvrštenja, ono ga je zadržalo gotovo tri i pol godine, unatoč tužiteljevu protivljenju, osobito u pogledu nepostojanja dokaza o navodu iznesenom protiv njega. U tom pogledu spis ne sadržava elemente koji upućuju na to da je Vijeće u bilo kojem trenutku ili pogledu, na vlastitu inicijativu ili kao odgovor na tužiteljevo protivljenje, provjerilo osnovanost navedenog navoda kako bi ograničilo štetne posljedice koje iz toga nastaju za tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, T‑384/11, EU:T:2014:986, t. 91.).

197    Takva je provjera u ovom slučaju bila itekako opravdana nakon objave presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), s obzirom na težinu nezakonitosti koja je u toj presudi utvrđena na temelju ustaljene sudske prakse. Naime, iako je ta presuda mogla barem djelomično nadoknaditi neimovinsku štetu koju je pretrpio tužitelj, ona nipošto nije mogla imati takav učinak na razdoblje nakon njezine objave od oko jedne godine i devet mjeseci tijekom kojeg je zadržano uvrštenje tužiteljeva imena.

198    Nipošto ne dovodeći u pitanje pravo predmetne institucije da podnese žalbu protiv odluke Općeg suda kojom se završava postupak ni odgodu učinaka takve odluke, kao što to proizlazi iz odredbi članka 60. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, valja smatrati da je u Uniji prava, s obzirom na težinu nezakonitog postupanja koje je utvrdio Opći sud, predmetna institucija dužna provesti, makar i usporedno s podnošenjem žalbe, provjeru ocjena koje je Opći sud sankcionirao. Cilj takvog zahtjeva nije obvezati predmetnu instituciju da odmah izvrši presudu Općeg suda, nego, kao što to proizlazi iz točke 91. presude od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986), da provjeri nisu li se, s obzirom na zaključke koje je izveo Opći sud, sporni akti mogli ili čak trebali povući, zamijeniti ili izmijeniti kako bi se ograničile njihove štetne posljedice.

199    Naime, neimovinska šteta tako uzrokovana zadržavanjem uvrštenja tužiteljeva imena nakon objave presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), kako je tužitelj izričito navodi u tužbi, razlikuje se od štete nastale prije objave te presude. Tako je Opći sud u navedenoj presudi formalno zaključio, kao što to tvrdi tužitelj, da je uvrštenje njegova imena bilo nezakonito, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu, zbog nepostojanja dokaza u potporu navodu iznesenom protiv njega.

200    U ovom je slučaju stoga Vijeće, osobito s obzirom na ocjene i zaključke Općeg suda u presudi od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), moglo ispitati je li zadržavanje uvrštenja tužiteljeva imena, i to bez ikakva dokaza u potporu navodu iznesenom protiv njega, bilo opravdano a da ne riskira dodatno pogoršavanje štete koju je tužitelj već pretrpio na dan objave navedene presude.

201    Taj se zaključak nije mogao izmijeniti s obzirom na presudu od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian (C‑280/12 P, EU:C:2013:775). Naime, u navedenoj presudi, s obzirom na to da je samo ispitao i odbio žalbu koju je Vijeće podnijelo protiv presude o poništenju od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), Sud nije mogao odlučivati o naknadi neimovinske štete uzrokovane zadržavanjem tužiteljeva imena na spornim popisima nakon objave potonje presude.

202    S obzirom na prethodna razmatranja i u svakom slučaju na razmatranja iz točaka 196. do 200. ove presude, valja zaključiti da ukidanje uvrštenja tužiteljeva imena na temelju presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142) nije bilo potpuna naknada neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio.

203    Na drugom mjestu, valja ispitati jesu li, kao što to tvrdi tužitelj, određeni dodatni čimbenici mogli dodatno pogoršati neimovinsku štetu koju je pretrpio te je li ih stoga trebalo uzeti u obzir u okviru procjene naknade štete koju je pretrpio.

204    Najprije, što se tiče navodnog produljenja i pogoršanja neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio jer je Vijeće, s jedne strane, iskoristilo pravna sredstva koja su mu na raspolaganju na temelju UFEU‑a, među ostalim, podnošenjem žalbe protiv presude od 21. ožujka 2012., Fulmen i Mahmoudian/Vijeće (T‑439/10 i T‑440/10, EU:T:2012:142), i jer je, s druge strane, prvi put pred Sudom istaknulo određene razloge ili argumente u potporu navedenoj žalbi, uključujući navođenjem povjerljivih elemenata koje ipak nije dostavilo, a koji potkrepljuju sporne akte, taj se argument ne može prihvatiti. Naime, na isti način i zbog istih razloga zbog kojih je u točkama 72. do 78. ove presude utvrđeno da takve okolnosti ne mogu biti otegotni čimbenik nezakonitosti koju je počinilo Vijeće, te okolnosti u načelu ne mogu uzrokovati bilo kakvu neimovinsku štetu koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.

205    Zatim, što se tiče emitiranja reportaže u emisiji „Sept à huit” na francuskom televizijskom programu TF1, njezin sadržaj nipošto ne dokazuje, kao što to tvrdi tužitelj, pogoršanu neimovinsku štetu koju je pretrpio, nego ta emisija, koja je dostupna na internetu, naprotiv, pridonosi obnovi tužiteljeva ugleda. Naime, njome se osobito osigurava širenje informacije o tome da je sud Unije poništio sporne akte. Međutim, s obzirom na osobito težak navod koji je Vijeće iznijelo protiv tužitelja, nije se moglo smatrati, kao što to tvrdi Vijeće, da emitiranje te emisije može poništiti negativne učinke spornih mjera na tužiteljev ugled.

206    Naposljetku, što se tiče navodne neimovinske štete koja je proizišla iz američkih mjera, za koju je odgovorna Unija jer su američke mjere donesene na temelju spornih akata, takva se argumentacija ne može prihvatiti. Naime, treba utvrditi da američke mjere, kako su navedene u prilogu replici, uopće ne upućuju na sporne akte ni, uostalom, na bilo kakvu radnju koju je Unija poduzela protiv tužitelja. Stoga svaka od mjera ograničavanja koje su donijeli Unija odnosno Sjedinjene Američke Države proizvodi autonomne učinke. Prema tome, pod pretpostavkom da su američke mjere mogle tužitelju nanijeti štetu, s obzirom na njihovu autonomiju u odnosu na sporne akte, Unija se ne može smatrati odgovornom za eventualnu neimovinsku štetu koju su te mjere mogle nanijeti tužitelju. Međutim, uzimajući u obzir samu autonomiju američkih mjera, Vijeće pogrešno smatra da u procjeni iznosa neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj treba uzeti u obzir činjenicu da su se na njega i nakon poništenja spornih akata primjenjivale američke mjere.

207    S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud, procjenjujući ex æquo et bono neimovinsku štetu koju je pretrpio tužitelj, smatra da je dodjela iznosa od 50 000 eura odgovarajuća naknada štete.

208    Zaključno, valja prihvatiti ovu tužbu za naknadu štete i u tom pogledu tužitelju dodijeliti naknadu od 50 000 eura za neimovinsku štetu koju je pretrpio. Suprotno tomu, njegov se zahtjev za naknadu imovinske štete odbija.

IV.    Troškovi

209    U skladu s člankom 134. stavkom 2. Poslovnika, ako više stranaka ne uspije u postupku, Opći sud odlučuje o podjeli troškova.

210    U ovom slučaju Vijeće nije uspjelo u postupku kad je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj, dok tužitelj nije uspio u svojem zahtjevu za naknadu imovinske štete. U tim okolnostima valja odlučiti da će svaka stranka snositi vlastite troškove.

211    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Komisija snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Vijeću Europske unije nalaže se da društvu Fulmen isplati naknadu štete od 50 000 eura na ime pretrpljene neimovinske štete.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Fulmen, Vijeće i Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 2. srpnja 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: francuski