PRESUDA SUDA (treće vijeće)
12. listopada 2016.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 91/250/EEZ – Članak 4. točke (a) i (c) – Članak 5. stavci 1. i 2. – Direktiva 2009/24/EZ – Članak 4. stavci 1. i 2. – Članak 5. stavci 1. i 2. – Pravna zaštita računalnih programa – Preprodaja rabljenih primjeraka računalnih programa pod licencijom na fizičkim nosačima koji nisu originalni – Iscrpljenje prava distribucije – Isključivo pravo reproduciranja”
U predmetu C‑166/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu tiesu kolēģija (Regionalni sud u Rigi, odjel za kaznene predmete, Latvija), odlukom od 18. ožujka 2015., koju je Sud zaprimio 13. travnja 2015., u kaznenom postupku protiv
Aleksandrsa Ranksa,
Jurijsa Vasiļevičsa,
uz sudjelovanje:
Finanšu un ekonomisko noziegumu izmeklēšanas prokuratūra,
Microsoft Corp.,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, M. Vilaras (izvjestitelj), J. Malenovský, M. Safjan i D. Šváby, suci,
nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,
tajnik: I. Illéssy, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 16. ožujka 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za A. Ranksa i J. Vasiļevičsa, M. Krūmiņš, advokāts,
– za Microsoft Corp., I. Veikša, I. Krodere i N. Tuominen, advokātes,
– za latvijsku vladu, I. Kalniņš i J. Treijs‑Gigulis, u svojstvu agenata,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Varrone, avvocato dello Stato,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, J. Samnadda i A. Sauka, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 1. lipnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku formalno se odnosi na tumačenje članka 4. stavka 2. i članka 5. stavaka 1. i 2. Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 2009., L 111, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 268.).
2 Zahtjev je upućen u okviru kaznenih postupaka koje je pokrenuo Finanšu un ekonomisko noziegumu izmeklēšanas prokoratūra (državno tužiteljstvo za kažnjavanje financijskih i gospodarskih delikata, Latvija) protiv Aleksandrsa Ranksa i Jurijsa Vasiļevičsa povodom nezakonite prodaje predmeta zaštićenih autorskim pravom, namjerne nezakonite upotrebe tuđeg žiga koja nanosi znatnu štetu zakonski zaštićenim pravima i interesima osobe i obavljanja poslovne djelatnosti bez registracije jer su prodavali, putem internetskog prodajnog mjesta, primjerke rabljenih računalnih programa zapisanih na nosačima koji nisu originalni.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 2009/24
3 Članak 4. stavak 1. točka (a) i članak 4. stavak 2. Direktive 2009/24 propisuju:
„1. Podložno odredbama članaka 5. i 6. isključiva prava nositelja prava u smislu članka 2. uključuju pravo izvršiti ili odobriti:
(a) trajno ili privremeno reproduciranje računalnog programa bilo kojim sredstvom i u bilo kojem obliku, djelomično ili u cijelosti; ako je za učitavanje, prikazivanje, izvođenje, prenošenje ili pohranu računalnog programa potrebno takvo reproduciranje, takvi postupci podliježu odobrenju nositelja prava;
[...]
2. Prvom prodajom primjerka programa u Zajednici od strane nositelja prava ili uz njegovu suglasnost iscrpljuje se pravo distribucije tog primjerka u Zajednici, uz iznimku prava na nadzor daljnjeg iznajmljivanja programa ili njegova primjerka.”
4 Članak 5. stavci 1. i 2. te direktive propisuje:
„1. U nedostatku posebnih ugovornih odredaba za poduzimanje radnji iz točaka (a) i (b) članka 4. stavka 1. nije potrebno odobrenje nositelja prava ako su te radnje zakonitom stjecatelju potrebne za korištenje računalnog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom, uključujući i za ispravljanje pogrešaka.
2. Osobi koja ima pravo koristiti računalni program ugovorom ne može se zabraniti izrada sigurnosnog primjerka ako je to potrebno za to korištenje programa.”
Direktiva 91/250/EEZ
5 Članak 4. Direktive Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 1991., L 122, str. 42.) propisivao je:
„Podložno odredbama članaka 5. i 6. isključiva prava nositelja prava u smislu članka 2. uključuju pravo izvršiti i odobriti:
(a) trajno ili privremeno reproduciranje računalnog programa bilo kojim sredstvom i u bilo kojem obliku, djelomično ili u cijelosti. Ako je za učitavanje, prikazivanje, izvođenje, prenošenje ili pohranu računalnog programa potrebno takvo reproduciranje, takvi postupci podliježu odobrenju nositelja prava;
[...]
(c) svaki oblik distribucije javnosti, uključujući iznajmljivanje izvornika računalnog programa ili njegovih primjeraka. Prvom prodajom primjerka programa u Zajednici od strane nositelja prava ili uz njegovu suglasnost iscrpljuje se pravo distribucije tog primjerka u Zajednici, uz iznimku prava na nadzor daljnjeg iznajmljivanja programa ili njegova primjerka.” [neslužbeni prijevod]
6 Članak 5. stavci 1. i 2. te direktive predviđao je:
„1. U nedostatku posebnih ugovornih odredaba za poduzimanje radnji iz točaka (a) i (b) članka 4. nije potrebno odobrenje nositelja prava ako su te radnje zakonitom stjecatelju potrebne za korištenje računalnog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom, uključujući i za ispravljanje pogrešaka.
2. Osobi koja ima pravo koristiti računalni program ugovorom ne može se zabraniti izrada sigurnosnog primjerka ako je to potrebno za to korištenje programa.” [neslužbeni prijevod]
7 Tekst članka 7. stavka 1. te direktive glasio je kako slijedi:
„Ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 4., 5. i 6. države članice predviđaju, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvima, odgovarajuća pravna sredstva protiv osobe koja poduzme bilo koju od radnji navedenih u sljedećim točkama (a), (b) i (c):
(a) bilo koju radnju stavljanja u promet primjerka računalnog programa, znajući ili imajući razloga vjerovati da je to primjerak kojim se povređuje pravo;
(b) posjedovanje, u komercijalne svrhe, primjerka računalnog programa, znajući ili imajući razloga vjerovati da je to primjerak kojim se povređuje pravo;
[...]” [neslužbeni prijevod]
8 Direktiva 91/250 stavljena je izvan snage Direktivom 2009/24.
Latvijsko pravo
9 Članak 32. Autortiesību likumsa (Zakon o autorskom pravu), naslovljen „Iscrpljenje prava distribucije”, propisuje da se pravo distribucije iscrpljuje u trenutku kad je djelo prvi put prodano ili na drugi način preneseno u Europskoj uniji, ako je prodaju izvršio sam autor ili je ona izvršena uz njegovu suglasnost. Ta se odredba primjenjuje samo na materijalna djela ili njihove primjerke.
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 Protiv A. Ranksa i J. Vasiļevičsa pokrenuti su postupci jer su od 28. prosinca 2001. do 22. prosinca 2004. na internetskom prodajnom mjestu prodavali različite računalne programe koje je izdao Microsoft Corp., poput verzija programa Microsoft Windows i uredskog paketa Microsoft Office, koji su zaštićeni autorskim pravom.
11 Broj prodanih primjeraka računalnih programa, procijenjen na više od 3000, nije se mogao točno utvrditi tijekom istrage, kao ni točan iznos tih prodaja. Međutim, iznos imovinske štete uzrokovane Microsoftu djelatnostima A. Ranksa i J. Vasiļevičsa procijenjen je, prema iznosima koji su im uplaćeni na račun PayPal, na 293 548,40 američkih dolara (USD) (oko 265 514 eura).
12 Protiv A. Ranksa i J. Vasiļevičsa pokrenuti su postupci zbog nekoliko povreda prema latvijskom kaznenom pravu, konkretno, kao prvo, zbog nezakonite prodaje predmeta zaštićenih autorskim pravom u sastavu zločinačkog udruženja, kao drugo, namjerne nezakonite upotrebe tuđeg žiga i, kao treće, zbog obavljanja gospodarske djelatnosti bez registracije.
13 Presudom od 3. siječnja 2012. proglašeni su krivima, u prvom stupnju, za nezakonitu prodaju predmeta zaštićenih autorskim pravom u sastavu zločinačkog udruženja i za namjernu nezakonitu upotrebu tuđeg žiga, što su povrede koje su predviđene i kažnjavaju se člankom 149. stavkom 3. i člankom 206. stavkom 2. latvijskog Kaznenog zakona, i naložena im je djelomična naknada štete Microsoftu i snošenje svih troškova postupka.
14 Protiv te presude žalbe su podnijeli i državno odvjetništvo i A. Ranks i J. Vasiļevičs i Microsoft pred Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu tiesu kolēģija (regionalni sud u Rigi, odjel za kaznene predmete, Latvija) koji je presudom od 22. ožujka 2013. ukinuo tu presudu u dijelu u kojem su A. Ranks i J. Vasiļevičs proglašeni krivima za kazneno djelo nezakonite prodaje predmeta zaštićenih autorskim pravom u sastavu zločinačkog udruženja i u dijelu u kojem su osuđeni na kaznu.
15 Državno odvjetništvo te A. Ranks i J. Vasiļevičs podnijeli su svoje revizijske žalbe pred Augstākās tiesas Senāts (senat Vrhovnog suda, Latvija) koji je rješenjem od 13. listopada 2013. u cijelosti ukinuo presudu Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu tiesu kolēģija (regionalni sud u Rigi, odjel za kaznene predmete) i vratio predmet na ponovno odlučivanje žalbenom sudu.
16 Tijekom ponovnog odlučivanja o predmetu A. Ranks i J. Vasiļevičs pozvali su Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu tiesu kolēģija (regionalni sud u Rigi, odjel za kaznene predmete) da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku u pogledu tumačenja članka 4. stavka 2. i članka 5. stavaka 1. i 2. Direktive 2009/24.
17 U tim okolnostima Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu tiesu kolēģija (regionalni sud u Rigi, odjel za kaznene predmete) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Može li se, u skladu s člankom 5. stavkom 1. i člankom 4. stavkom 2. Direktive 2009/24, osoba koja je kupila rabljeni računalni program pod licencijom [zapisan] na disku koji nije originalan, koji funkcionira i koji ne koristi nijedan drugi korisnik, pozvati na to da je iscrpljeno pravo distribucije primjerka (kopije) tog računalnog programa koji je prvi stjecatelj kupio od nositelja prava na originalni disk, [ako se taj] disk oštetio i ako je prvi stjecatelj izbrisao svoj primjerak (kopiju) ili ga više ne koristi?
2. Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, ima li tada osoba koja se može pozvati na to da je iscrpljeno pravo distribucije primjerka (kopije) računalnog programa pravo preprodati trećoj osobi taj računalni program na disku koji nije originalan, u smislu članka 4. stavka 2. i članka 5. stavka 2. Direktive 2009/24?”
O prethodnim pitanjima
18 Najprije valja podsjetiti na to da je, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 4. svojeg mišljenja, Direktiva 2009/24, čiji članak 10. stavlja izvan snage Direktivu 91/250, stupila na snagu 25. svibnja 2009., u skladu s njezinim člankom 11. Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se protiv A. Ranksa i J. Vasiļevičsa vodi postupak zbog djela počinjenih između 28. prosinca 2001. i 22. prosinca 2004. Iz toga slijedi da se na spor u glavnom postupku primjenjuje Direktiva 91/250, a ne Direktiva 2009/24.
19 Posljedično, dva pitanja, koja se odnose na tumačenje članka 4. stavka 2. potonje direktive o uspostavi pravila o iscrpljenju prava distribucije nositelja autorskog prava i članka 5. stavaka 1. i 2. te direktive koji predviđa iznimke od isključivog prava reproduciranja tog nositelja prava treba tumačiti na način da se odnose na odgovarajuće odredbe Direktive 91/250, tj. na njezin članak 4. točku (c), s jedne strane, te na njezin članak 4. točku (a) i njezin članak 5. stavke 1. i 2., s druge strane.
Dopuštenost
20 Latvijska vlada iznijela je sumnje o dopuštenosti pitanja, ističući da se čini da sud koji je uputio zahtjev smatra da su A. Ranks i J. Vasiļevičs zakonito stekli predmete zaštićene autorskim pravom, iako su, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, sporni računalni programi krivotvorine.
21 U tom pogledu, valja podsjetiti da je u okviru postupka ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koje je postavljeno Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (vidjeti presudu od 12. listopada 2010., Rosenbladt, C‑45/09, EU:C:2010:601, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
22 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sudac unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (vidjeti presudu od 12. listopada 2010., Rosenbladt, C‑45/09, EU:C:2010:601, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
23 U ovom slučaju glavni postupak odnosi se na pitanje je li preprodaja primjeraka rabljenih računalnih programa koju su obavljali A. Ranks i J. Vasiļevičs zakonita s obzirom na odredbe Direktive 91/250. Odgovor koji treba dati na to pitanje stoga izravno ovisi o tumačenju članka 4. točke (c) te direktive, koji uspostavlja pravilo o iscrpljenju prava distribucije nositelja autorskog prava, te članka 4. točke (a) i članka 5. stavaka 1. i 2. te direktive, koji tom nositelju daju isključivo pravo reproduciranja i predviđaju iznimke od tog prava.
24 Iz toga slijedi da su pitanja dopuštena.
Meritum
25 Svojim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točke (a) i (c) te članak 5. stavke 1. i 2. Direktive 91/250 tumačiti na način da stjecatelj primjerka rabljenog računalnog programa, zapisanog na fizičkom nosaču koji nije originalan, može, na temelju pravila o iscrpljenju prava distribucije nositelja prava, preprodati takav primjerak ako je, s jedne strane, originalni fizički nosač tog programa, koji je isporučen izvornom stjecatelju, bio oštećen i ako je, s druge strane, taj izvorni stjecatelj izbrisao svoj primjerak ili ga više ne koristi.
26 U tom smislu najprije valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 4. točkom (c) te direktive prvom prodajom primjerka računalnog programa u Uniji od strane nositelja prava ili uz njegovu suglasnost iscrpljuje pravo distribucije tog primjerka u Uniji.
27 Iz te odredbe proizlazi da je iscrpljenje prava distribucije računalnog programa podvrgnuto dvama uvjetima: da ga je stavio u promet i, točnije, prodao nositelj prava ili da je to učinjeno uz njegovu suglasnost i da je do tog stavljanja u promet došlo u Uniji (vidjeti prema analogiji, u pogledu članka 4. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.), presude od 12. rujna 2006., Laserdisken, C‑479/04, EU:C:2006:549, t. 21. i od 22. siječnja 2015., Art & Allposters International, C‑419/13, EU:C:2015:27, t. 31.).
28 Međutim, Sud je već presudio da pojam „prodaja” iz te odredbe, koji treba tumačiti široko, obuhvaća sve oblike stavljanja u promet primjerka računalnog programa koje obilježava dodjela prava na uporabu tog primjerka na neograničeno razdoblje uz plaćanje cijene koja nositelju autorskog prava na tom programu treba dati naknadu koja odgovara ekonomskoj vrijednosti tog primjerka (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 49.).
29 Nije sporno da je prvo stavljanje u promet u Uniji, od strane nositelja autorskog prava, primjerka njegova računalnog programa zapisanog na fizičkom nosaču poput disketa, CD‑ROM‑a ili DVD‑ROM‑a prva prodaja tog primjerka u smislu članka 4. točke (c) Direktive 91/250. Nadalje, valja smatrati da u nedostatku suprotnog navoda u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje takvu prodaju prati licencija za neograničeno korištenje tim primjerkom.
30 Iz prethodno navedenoga proizlazi da se u skladu s člankom 4. točkom (c) te direktive nositelj autorskog prava na računalnom programu koji je u Uniji prodao primjerak tog programa na fizičkom nosaču poput CD‑ROM‑a ili DVD‑ROM‑a koji prati licencija za neograničeno korištenje tim programom više ne može protiviti naknadnim prodajama koje vrši izvorni stjecatelj ili naknadni stjecatelji tog primjerka, unatoč postojanju ugovornih odredaba koje zabranjuju svaku naknadnu prodaju (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 77.).
31 Međutim, postavljena pitanja ne odnose se na slučaj u kojem izvorni stjecatelj preprodaje primjerak rabljenog računalnog programa zapisanog na originalnom fizičkom nosaču, nego na slučaj u kojem osoba koja ga je kupila od izvornog stjecatelja ili naknadnog stjecatelja preprodaje primjerak rabljenog računalnog programa zapisanog na fizičkom nosaču koji nije originalan.
32 Microsoft, talijanska i poljska vlada i Europska komisija u tom smislu u svojim očitovanjima ističu da se pravilo o iscrpljenju prava distribucije predviđeno u članku 4. točki (c) Direktive 91/250 primjenjuje samo na originalan fizički nosač (disketu, CD‑ROM ili DVD‑ROM), koji je prodan prvom stjecatelju, na kojem je zapisan primjerak računalnog programa koji je stavio u promet nositelj prava ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost, a ne na fizički nosač tog primjerka koji nije originalan.
33 Ti se argumenti kao takvi ne mogu prihvatiti.
34 Naime, iscrpljenje prava distribucije predviđeno člankom 4. točkom (c) Direktive 91/250 odnosi se na sam primjerak računalnog programa i na prateću licenciju za korištenje, a ne na fizički nosač na kojem je taj primjerak, ovisno o slučaju, bio prvi put stavljen u prodaju u Uniji od strane nositelja autorskog prava ili uz njegovu suglasnost.
35 U tom smislu iz sudske prakse Suda proizlazi da se članak 4. stavak 2. Direktive 2009/24, koji preuzima sadržaj članka 4. točke (c) Direktive 91/250, odnosi, bez dodatnog pojašnjavanja, na „prodaju primjerka računalnog programa” i stoga ne pravi nikakvu razliku ovisno o materijalnom ili nematerijalnom obliku primjerka o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 55.).
36 Sud je iz toga zaključio, među ostalim, da iscrpljenje prava distribucije predviđeno člankom 4. stavkom 2. Direktive 2009/24 dobiva učinak nakon prve prodaje primjerka računalnog programa u Uniji od strane nositelja autorskog prava ili uz njegovu suglasnost, neovisno o tome odnosi li se prodaja na materijalan ili nematerijalan primjerak tog programa (presuda od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 55. i 61.).
37 Međutim, članak 4. točka (a) Direktive 91/250 nositelju autorskog prava na računalnom programu također daje isključivo pravo izvršiti ili odobriti trajno ili privremeno reproduciranje tog programa, djelomično ili u cijelosti, bilo kojim sredstvom i u bilo kojem obliku, podložno iznimkama predviđenima člancima 5. i 6. te direktive.
38 Zakoniti stjecatelj primjerka računalnog programa koji je stavljen u promet od strane nositelja prava ili uz njegovu suglasnost prema tome može taj program preprodati kao rabljen, u skladu s pravilom o iscrpljenju prava distribucije predviđenim člankom 4. točkom (c) Direktive 91/250, pod uvjetom da ta prodaja ne utječe na isključivo pravo reproduciranja koje je zajamčeno tom nositelju člankom 4. točkom (a) te direktive te stoga pod uvjetom da svaku radnju reproduciranja tog programa taj nositelj odobri ili da je ona obuhvaćena iznimkama predviđenima člancima 5. i 6. te direktive.
39 A. Ranks i J. Vasiļevičs te Komisija u svojim očitovanjima tvrde da pravilo o iscrpljenju prava distribucije omogućuje preprodaju primjerka računalnog programa zapisanog na fizičkom nosaču koji nije originalan u slučaju da je fizički nosač bio oštećen, uz poštovanje uvjeta koje je Sud odredio u svojoj presudi od 3. srpnja 2012., UsedSoft (C‑128/11, EU:C:2012:407). U skladu s tim uvjetima, izvorni stjecatelj primjerka programa zapisanog na originalnom fizičkom nosaču mora raspolagati neograničenom licencijom za korištenje tim programom i svaki primjerak tog programa koji ostaje u njegovu posjedu učiniti neupotrebljivim u trenutku njegove preprodaje. Izrada primjerka računalnog programa na fizičkom nosaču koji nije originalan u takvom slučaju dopuštena je na temelju iznimaka od isključivog prava reproduciranja iz članka 5. stavaka 1. i 2. te direktive.
40 U tom smislu valja podsjetiti na to da, kao prvo, članak 5. stavak 2. Direktive 91/250 predviđa da se osobi koja ima pravo koristiti računalni program ugovorom ne može zabraniti izrada sigurnosnog primjerka ako je to potrebno za to korištenje programa. Članak 9. stavak 1. te direktive precizira da su ništave sve ugovorne odredbe koje su u suprotnosti s tim člankom 5. stavkom 2.
41 Kao što to proizlazi iz članka 5. stavka 2. te direktive, izrada sigurnosnog primjerka računalnog programa podvrgnuta je stoga dvama uvjetima. Taj primjerak mora, s jedne strane, izraditi osoba koja ima pravo koristiti se tim programom i, s druge strane, biti potreban za to korištenje.
42 Tu odredbu, koja uspostavlja iznimku od isključivog prava reproduciranja nositelja autorskog prava na računalnom programu treba, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tumačiti usko (vidjeti prema analogiji presudu od 1. prosinca 2011., Painer, C‑145/10, EU:C:2011:798, t. 109.).
43 Iz toga slijedi da se sigurnosni primjerak računalnog programa može izraditi i koristiti samo za potrebe osobe koja ima pravo koristiti se tim programom i da se prema tome ta osoba ne može, makar ona i oštetila, uništila ili izgubila originalni fizički nosač tog programa, koristiti tim primjerkom za preprodaju tog rabljenog programa trećoj osobi.
44 Posljedično, kao što to ističu Microsoft te talijanska i poljska vlada u svojim očitovanjima, zakoniti stjecatelj primjerka računalnog programa koji prati licencija za neograničeno korištenje, koji ga želi preprodati, nakon iscrpljenja prava distribucije nositelja autorskog prava u skladu s člankom 4. točkom (c) Direktive 91/250 ne može, u nedostatku odobrenja tog nositelja, prodati sljedećem stjecatelju sigurnosni primjerak tog programa izrađen u skladu s člankom 5. stavkom 2. te direktive uz obrazloženje da je oštetio, uništio ili izgubio originalni fizički nosač koji mu je prodao taj nositelj ili je to učinjeno uz njegovu suglasnost.
45 U ovom slučaju, iako iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su A. Ranks i J. Vasiļevičs preprodavali primjerke računalnih programa zapisanih na fizičkim nosačima koji nisu originalni, ne precizira se jesu li oni, s obzirom na to da su bili izvorni stjecatelji tih programa, sami izrađivali primjerke koje su preprodavali ili su te primjerke izrađivale osobe od kojih su ih oni kupovali, bez obzira na to jesu li potonji bili izvorni zakoniti stjecatelji ili ne.
46 Ipak valja zaključiti da su, bez obzira na okolnosti u kojima su A. Ranks i J. Vasiļevičs kupovali primjerke računalnih programa koje su preprodavali, oni obuhvaćeni odredbama članka 7. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 91/250, ako se utvrdi da su oni stavljali u promet i u komercijalne svrhe posjedovali nezakonite primjerke računalnih programa.
47 Međutim, samo je na sudu koji je uputio zahtjev da, s obzirom na činjenične elemente koje je utvrdio, za svaki primjerak računalnog programa koji su preprodali A. Ranks i J. Vasiļevičs utvrdi predstavlja li potonji nezakoniti primjerak u smislu članka 7. stavka 1. te direktive i da iz toga prema potrebi izvuče posljedice.
48 Kao drugo, valja podsjetiti da u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 91/250 ako je reproduciranje zakonitom stjecatelju potrebno za korištenje računalnog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom, u nedostatku posebnih ugovornih odredaba nije potrebno odobrenje nositelja prava.
49 U tom smislu iz sudske prakse Suda proizlazi da činjenica da je stjecatelj primjerka računalnog programa kupio i skinuo taj primjerak s internetske stranice nositelja prava predstavlja reproduciranje koje je dopušteno na temelju članka 5. stavka 1. te direktive jer je taj primjerak potreban za korištenje tog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 75.).
50 Sud je usto presudio da u slučaju preprodaje primjerka računalnog programa koji je kupio i preuzeo prvi stjecatelj na internetskoj stranici nositelja prava sljedeći stjecatelj tog primjerka, koji je zakoniti stjecatelj u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 91/250, također ima pravo, u skladu s tom odredbom, skinuti na svoje računalo taj primjerak jer to preuzimanje predstavlja potrebno reproduciranje tog programa radi njegova korištenja u skladu s njegovom namjeravanom svrhom (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 80. i 81.).
51 Međutim, valja naglasiti da se okolnosti u glavnom postupku razlikuju od onih o kojima je bilo riječi u predmetu koji je doveo do presude od 3. srpnja 2012., UsedSoft (C‑128/11, EU:C:2012:407). Naime, iz spisa predmeta kojim raspolaže Sud proizlazi da su A. Ranks i J. Vasiļevičs stavljali u promet na internetu primjerke računalnih programa na fizičkim nosačima koji nisu originalni, a za koje ništa ne upućuje na to da su ih oni izvorno kupili i skinuli s internetske stranice nositelja prava.
52 To ipak ne znači da situacija zakonitog stjecatelja primjerka računalnog programa koji je bio prodan na fizičkom nosaču koji je kasnije oštećen, uništen ili izgubljen nije usporediva s onom zakonitog stjecatelja primjerka računalnog programa koji je kupljen i skinut s interneta, a s obzirom na pravilo o iscrpljenju prava distribucije i prava reproduciranja priznatog nositelju prava.
53 Zakoniti stjecatelj primjerka računalnog programa, koji posjeduje licenciju za neograničeno korištenje tim programom, ali koji više ne posjeduje originalan fizički nosač na kojem je taj primjerak njemu izvorno isporučen jer ga je uništio, oštetio ili izgubio ne može, samo zbog te činjenice, biti lišen svake mogućnosti preprodaje rabljenog primjerka trećoj osobi jer bi se iscrpljenje prava distribucije predviđeno člankom 4. točkom (c) Direktive 91/250 lišilo korisnog učinka (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 83.).
54 Zato, kao što je to Microsoft priznao u svojem pisanom odgovoru na pitanja koja je postavio Sud, zakoniti stjecatelj licencije za neograničeno korištenje primjerkom rabljenog računalnog programa mora moći skinuti taj program s internetske stranice nositelja autorskog prava, pri čemu to preuzimanje predstavlja potrebno reproduciranje računalnog programa radi njegova korištenja u skladu s njegovom namjeravanom svrhom, kao što je to Sud presudio u presudi od 3. srpnja 2012., UsedSoft (C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 85.).
55 Ipak, valja podsjetiti na to da izvorni stjecatelj primjerka računalnog programa, za koji je pravo distribucije nositelja autorskog prava iscrpljeno u skladu s člankom 4. točkom (c) Direktive 91/250, koji preproda njegov rabljeni primjerak, mora, kako bi izbjegao povredu isključivog prava tog nositelja na reproduciranje njegova računalnog programa predviđenog člankom 4. točkom (a) te direktive, učiniti neupotrebljivim svaki primjerak u svojem posjedu u trenutku njegove preprodaje (vidjeti prema analogiji presudu od 3. srpnja 2012., UsedSoft, C‑128/11, EU:C:2012:407, t. 70. i 78.).
56 Nadalje, valja precizirati da je na stjecatelju licencije za neograničeno korištenje primjerkom rabljenog računalnog programa koji koristeći se pravilom o iscrpljenju prava distribucije preuzima primjerak tog programa na svoje računalo s internetske stranice nositelja prava da utvrdi svim dokaznim sredstvima da je zakonito stekao tu licenciju.
57 Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da članak 4. točke (a) i (c) i članak 5. stavke 1. i 2. Direktive 91/250 treba tumačiti na način da iako izvorni stjecatelj primjerka računalnog programa koji prati licencija za neograničeno korištenje ima pravo preprodati taj rabljeni primjerak i njegovu licenciju sljedećem stjecatelju, on ipak ne može, kad je originalni fizički nosač primjerka koji mu je izvorno isporučen oštećen, uništen ili izgubljen, dati tom sljedećem stjecatelju svoj sigurnosni primjerak tog programa bez odobrenja nositelja prava.
Troškovi
58 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 4. točke (a) i (c) i članak 5. stavke 1. i 2. Direktive Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o pravnoj zaštiti računalnih programa treba tumačiti na način da iako izvorni stjecatelj primjerka računalnog programa koji prati licencija za neograničeno korištenje ima pravo preprodati taj rabljeni primjerak i njegovu licenciju sljedećem stjecatelju, on ipak ne može, kad je originalni fizički nosač primjerka koji mu je izvorno isporučen oštećen, uništen ili izgubljen, dati tom sljedećem stjecatelju svoj sigurnosni primjerak tog programa bez odobrenja nositelja prava.
Potpisi