Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 27. siječnja 2022. uputio Tribunal Superior de Justicia de Madrid (Španjolska) – MP/Consejería de Presidencia

(predmet C-59/22)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Superior de Justicia de Madrid

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: MP

Tuženik: Consejería de Presidencia

Prethodna pitanja

Treba li u svrhu članka 2. sporazuma priloženog Direktivi Vijeća 1999/70/EZ1 od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP „radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno”, kako ga se opisuje u ovoj odluci, smatrati „radnikom zaposlenim na određeno vrijeme” i je li on uključen u područje primjene Okvirnog sporazuma, osobito njegova članka 5.?

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li u svrhu primjene članka 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ smatrati da su postojali „uzastopni” ugovori na određeno vrijeme ili uzastopna obnavljanja u slučaju radnika zaposlenog u javnoj upravi na temelju ugovora na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno, ako se u tom ugovoru ne navodi njegovo trajanje, nego je ono uvjetovano natječajem za radno mjesto i njegovim popunjavanjem, nakon kojeg ugovor završava, ako se navedeni natječaj nije otvorio od datuma početka radnog odnosa do prve polovine 2021.?

Treba li članak 5. Direktive Vijeća 1999/70/EZ […] tumačiti na način da mu se protivi tumačenje članka 15. stavka 5. Estatuta de los trabajadores (Zakon o radu) (čiji je cilj ispunjavanje Direktive, zbog čega se kao najdulje trajanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u referentnom razdoblju od 30 mjeseci određuje 24 mjeseca), u skladu s kojim obračun ne uključuje razdoblja tijekom kojih je radnik bio zaposlen na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno, a obzirom na to da u tom slučaju za takve ugovore ne bi postojalo nikakvo primjenjivo ograničenje u pogledu trajanja, broja ili razloga njihova obnavljanja, kao ni njihova uzastopnog sklapanja u odnosu na druge ugovore?

Protivi li se članku 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi […] 1999/70/EZ […] nacionalno zakonodavstvo kojim se ne utvrđuje nikakvo ograničenje (ni brojčano, ni vremensko, ni u pogledu razloga) za izričita ili prešutna obnavljanja konkretnog ugovora na određeno vrijeme, kao što je ugovor radnika zaposlenih u javnom sektoru na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno, nego se samo utvrđuje granica u pogledu ukupnog trajanja navedenog ugovora zajedno s ostalim ugovorima na određeno vrijeme?

Budući da španjolski zakonodavac nije utvrdio nikakvo pravilo kojim se ograničavaju izričita ili prešutna obnavljanja ugovora na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno, treba li povredom članka 5. sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ smatrati slučaj radnika zaposlenog u javnom sektoru, kao što je radnik iz glavnog postupka, koji je zaposlen na temelju ugovora na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno, čije se predviđeno trajanje nikad nije navelo niti utvrdilo i koji se produljivao do 2021., a da se nije proveo nikakav natječaj za popunjavanje tog radnog mjesta i tako okončalo zaposlenje na određeno vrijeme?

Može li se smatrati da nacionalno zakonodavstvo sadržava dovoljno odvraćajuće mjere zbog uporabe uzastopnih ugovora ili obnavljanja ugovora na određeno vrijeme koji se protive članku 5. Okvirnog sporazuma, koje ispunjavaju zahtjeve utvrđene u sudskoj praksi Suda u presudama od 7. ožujka 2018. u predmetu C-494/161 , Santoro i od 8. svibnja 2019. u predmetu C-494/172 , Rossato, koja se odnosi na naknadu štete koju je pretrpio radnik na temelju načela restitutio in integrum, ako se tim zakonodavstvom predviđa samo propisana i objektivna naknada štete (iznos plaće za 20 dana za svaku navršenu godinu rada, uz ograničenje u iznosu godišnje plaće), ali se, ako šteta prelazi navedeni iznos, ne predviđa nikakva dodatna naknada u svrhu potpune naknade nastale štete?

Može li se smatrati da nacionalno zakonodavstvo sadržava dovoljno odvraćajuće mjere zbog uporabe uzastopnih ugovora ili obnavljanja ugovora na određeno vrijeme koji se protive članku 5. Okvirnog sporazuma, koje ispunjavaju zahtjeve utvrđene u sudskoj praksi Suda u presudama od 7. ožujka 2018. u predmetu C-494/16, Santoro i od 8. svibnja 2019. u predmetu C-494/17, Rossato, koja se odnosi na naknadu štete koju je pretrpio radnik, ako se tim zakonodavstvom predviđa samo naknada štete koja se obračunava u trenutku prestanka ugovora zbog popunjavanja radnog mjesta, ali se tijekom trajanja ugovora ne predviđa nikakva naknada štete koja bi zamijenila njegovo proglašavanje ugovorom na neodređeno vrijeme? Bi li u sporu u kojem se dovodi u pitanje samo je li radnik stalno zaposlen, ali ugovor nije prestao, kao zamjenu za utvrđenje prava na stalno radno mjesto bilo potrebno priznati naknadu štete zbog štete koju je uzrokovalo zapošljavanje na određeno vrijeme?

Može li se smatrati da nacionalno zakonodavstvo sadržava dovoljno odvraćajuće mjere za javnu upravu i tijela iz javnog sektora zbog uporabe uzastopnih ugovora ili obnavljanja ugovora na određeno vrijeme koji se protive članku 5. Okvirnog sporazuma, koje su namijenjene „sprečavanju i sankcioniranju zlouporabe ugovora na određeno vrijeme” koju počini tijelo koje je poslodavac u odnosu na druge radnike i buduće radne odnose, a koje ispunjavaju zahtjeve utvrđene u sudskoj praksi Suda u presudama od 7. ožujka 2018. u predmetu C-494/16, Santoro i od 8. svibnja 2019. u predmetu C-494/17, Rossato, ako navedene mjere čine određena zakonska pravila utvrđena 2017. (dodatna odredba 34. Leya 3/2017, de 27 de junio, de Presupuestos Generales del Estado para el año 2017 (Zakon br. 3/2017 od 27. lipnja o državnom proračunu za 2017.), dodatna odredba 43. Leya 6/2018, de 3 de julio, de Presupuestos Generales del Estado para el año 2018 (Zakon br. 6/2018 od 3. srpnja o državnom proračunu za 2018.) i Real Decreto-ley 14/2021, de 6 de julio (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom br. 14/2021 od 6. srpnja)), kojima se određuje da će se zahtijevati odgovornost za „nepropisna postupanja”, pri čemu se ta odgovornost konkretizira samo općim upućivanjem na zakonsku odredbu u kojoj se ona ne precizira i pri čemu se, među tisućama presuda koje se donose u pogledu radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno zbog nepoštovanja pravila o zapošljavanju na određeno vrijeme, ne navodi nikakav konkretan slučaj zahtjeva odgovornosti?

U slučaju da se navedena pravila smatraju dovoljno odvraćajućima jer su prvi put uvedena 2017., mogu li se ona primijeniti kako bi se izbjegla pretvorba ugovora u ugovore na neodređeno vrijeme ako su im uvjeti za tu pretvorbu zbog nepoštovanja članka 5. Okvirnog sporazuma prethodili ili bi to naprotiv pretpostavljalo retroaktivnu primjenu navedenih pravila koja dovodi do oduzimanja stečenih prava?

U slučaju da se smatra da u španjolskom zakonodavstvu ne postoje dovoljno odvraćajuće mjere, treba li kao posljedicu povrede članka 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ, koju počini javni poslodavac, ugovor smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno ili radniku treba u potpunosti priznati status stalnog zaposlenika?

Treba li naložiti pretvorbu ugovora u stalni ugovor na temelju Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ i sudske prakse Suda u kojoj se ona tumači čak i ako se smatra da se ona protivi članku 23. stavku 2. i članku 103. stavku 3. Constitucióna Española (španjolski Ustav), ako se ta ustavna pravila tumače na način da se njima propisuje da kandidat ima pristup svim javnim službama, uključujući zapošljavanju, tek nakon što uspješno prođe natječajni postupak u kojem se primjenjuju načela jednakosti, zasluga, sposobnosti i javnosti?

Treba li prestati s primjenom pretvorbe ugovora konkretnog radnika u stalne ugovore zbog činjenice da se zakonski propisuje otvaranje natječaja u postupku konsolidacije privremenog zaposlenja tako da se otvori javni natječaj za popunjavanje radnog mjesta na kojem je radnik zaposlen, uzimajući u obzir da se u navedenom postupku treba osigurati „poštovanje načelâ slobodnog tržišnog natjecanja, jednakosti, zasluga, sposobnosti i javnosti” i da stoga radnik s kojim su uzastopno sklapani ili kojem su uzastopno obnavljani ugovori na određeno vrijeme možda ne konsolidira svoje radno mjesto jer se ono dodijeli drugoj osobi, a tada njegov ugovor prestaje i isplaćuje mu se naknada štete u iznosu plaće za 20 dana za svaku navršenu godinu rada, uz ograničenje u iznosu godišnje plaće?

Ima li radnik, čak i ako nije otpušten, zbog uzastopnih ugovora ili obnavljanja ugovora koji se protive članku 5. pravo na naknadu štete jednaku ili veću od navedenog iznosa, čiju visinu, u slučaju da nije zakonski propisana, trebaju utvrditi sudovi?

Utječe li na prethodno navedeno, i, ako da, na koji način, činjenica da je riječ o sezonskom radnom odnosu na neodređeno vrijeme, koji se pretvorio u niz ugovora na određeno vrijeme sklapanih sezonski, kao što se to ističe u žalbi koju je podnijela radnica?

____________

1 SL 1999., L 175, str. 43. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.)

1 EU:C:2018:166

1 EU:C:2019:387