Language of document :

Žalba koju je 26. veljače 2024. podnijela BdM Banca SpA, prije Banca Popolare di Bari SpA protiv presude Općeg suda (četvrto prošireno vijeće) od 20. prosinca 2023. u predmetu T-415/21, Banca Popolare di Bari/Komisija

(predmet C-145/24 P)

Jezik postupka: talijanski

Stranke

Žalitelj: BdM Banca SpA, prije Banca Popolare di Bari SpA (zastupnici: A. Zoppini, D. Gallo, G. Parisi, avvocati)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

(i)     ukine presudu Općeg suda od 20. prosinca 2023., donesenu u predmetu T-415/21, EU:T:2023:833, u dijelu u kojem je Opći sud:

a)    tužbu utvrdio nedopuštenom, u dijelu koji se odnosi na štetu u vezi sa smanjenjem broja zaposlenika;

b)    u kojem nije utvrdio da nezakonito Komisijino postupanje čini dovoljno ozbiljnu povredu;

c)    u kojem nije odlučio o postojanju ni o visini štete koju je pretrpila BdM Banca SpA te u kojem je utvrdio da uzročna veza između nezakonitog postupanja Komisije i štete koju je pretrpila BdM Banca SpA nije dostatna;

(ii)    u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije:

a)    konačno odluči o sporu i da, na temelju svih argumenata iznesenih u podnescima u prvostupanjskom postupku, uključujući one koji se odnose na postojanje štete i utvrđenje njezine visine, naloži Uniji, koju zastupa Komisija, da žalitelju isplati iznos u visini od 203,3 milijuna eura na ime naknade imovinske štete, kao i primjereni iznos na ime naknade neimovinske štete prouzročene odlukom, koji valja utvrditi pravično, kao i da žalitelju naknadi troškove i prvostupanjskog i žalbenog postupka;

b)    podredno, da predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje o žaliteljevu zahtjevu.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj u prilog žalbi ističe sljedeće žalbene razloge.

I     Povreda članka 46. stavka 1. druge rečenice Statuta Suda Europske unije, u dijelu u kojem je Opći sud utvrdio da je tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na štetu povezanu sa smanjenjem broja zaposlenika. Konkretno, Opći sud je tu odredbu primijenio na pogrešan način jer se očito nije moglo smatrati da je šteta na koju se poziva BdM Banca SpA nastala trenutno, s obzirom na to da je ona nastupila tek s vremenskim odmakom, postepeno, usporedno sa smanjivanjem broja zaposlenika kreditne institucije.

II    Povreda članka 340. stavka 2. UFEU-a, u dijelu u kojem Opći sud nije utvrdio da nezakonito Komisijino postupanje čini dovoljno ozbiljnu povredu. Konkretno, Opći je sud morao utvrditi da Komisija nije raspolagala diskrecijskom ovlašću u pogledu primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a te, slijedom toga, utvrditi i proglasiti postojanje „dovoljno ozbiljne povrede” te odredbe koju je počinila Komisija. U svakom slučaju, Opći sud nije mogao upotrijebiti činjeničnu i pravnu složenost predmeta na koji se odnosi odluka1 kao kriterij za ocjenu je li počinjena dovoljno ozbiljna povreda, s jedne strane, zato što je kriterij koji se odnosi na tu složenost obilježje samo sudske prakse koja se odnosi na žalbe protiv Komisijinih odluka, dok je dvojbeno može li se upotrijebiti u okviru tužbe za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti te se, zapravo, ne čini da ju je Sud ikad upotrijebio u takvom kontekstu. S druge strane, i prije svega, u slučaju u kojem se može prihvatiti da se takvo rasuđivanje može prenijeti i u kontekst tužbe za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti, naglašava se da je navedenu navodnu složenost najprije već bio isključio Opći sud, presudom od 19. ožujka 2019., a zatim i Sud, presudom od 2. ožujka 2021.

III    Povreda članka 340. stavka 2. UFEU-a i članka 91. točke (e) te članka 96. Poslovnika Općeg suda Europske unije, u dijelu u kojem je Opći sud utvrdio da uzročna veza između nezakonitog postupanja Komisije i štete koju je pretrpila BdM Banca SpA nije dostatna. Konkretno, Opći je sud povrijedio članak 340. stavak 2. UFEU-a kada je isključio postojanje uzročne veze zato što BdM Banca SpA navodno nije razlikovala svoje klijente od Tercasovih, jer navedena okolnost u ovom slučaju nije relevantna s obzirom na to da se, slijedom pripajanja Tercasa BdM Banci SpA (u to vrijeme Banca Popolare di Bari) klijenti jedne banke ne mogu razlikovati od klijenata druge. Osim toga, Opći je sud pogrešno primijenio članak 340. UFEU-a smatrajući da je FIDT-ova dobrovoljna intervencija u korist Tercasa okolnost koja je mogla prekinuti uzročnu vezu, s obzirom na to da se zamjensko rješenje koje je naknadno usvojeno, iz perspektive klijenata BdM Bance SpA, činilo puno složenijim od scenarija koji je bio predviđen prethodnim poslovnim planom te je stoga rezultiralo nastankom situacije koja je, uz to što je bila opsežno popraćena medijima, dovela do percepcije nesigurnosti u pogledu uspješnog ishoda pripajanja Tercasa i Caripea te, općenitije, u pogledu sposobnosti BdM Bance SpA da ostvari svoje strateške ciljeve u uvjetima ekonomske i financijske ravnoteže, kako je to potkrijepljeno dokumentima koje je BdM Banca SpA podnijela u prvostupanjskom postupku. Opći je sud, nakon toga, izveo pogrešne elemente iz svoje prethodne presude u slučaju Fondazione Cassa di Risparmio di Pesaro, u kojoj je bila riječ o situaciji u kojoj je Komisija samo ispitivala postojanje potpore, ali nije donijela nikakvu odluku, dok je u ovom slučaju Komisija donijela obvezujuću odluku. Nadalje, Opći je sud pogriješio kada je utvrdio da postoje drugi čimbenici, osim odluke, koji su pridonijeli nastanku štete koju je pretrpila BdM Banca SpA, s obzirom na to da postojanje drugih događaja koji su mogli doprinijeti prouzročenju štete, na koju se poziva BdM Banca SpA, ne isključuje Komisijinu odgovornost i postojanje uzročne veze te može, u najboljem slučaju, utjecati na visinu naknade štete. Konačno, utvrđenje Općeg suda, u okviru kojeg je samo utvrdio da su stručna mišljenja koja je podnio žalitelj u biti nepouzdana jer su utemeljena na elementima koje je pružila BdM Banca SpA, nije utemeljeno s obzirom na to da je jasno da se Opći sud, u nedostatku drugih dokaza od strane Komisije te s obzirom na to da ona nije odlučila zatražiti izradu stručnog mišljenja, kako je to predviđeno Poslovnikom, trebao osloniti na stručna mišljenja koja je dostavio žalitelj.

____________

1     Odluka Komisije (EU) 2016/1208 od 23. prosinca 2015. o državnoj potpori SA.39451 (2015/C) (ex 2015/NN) koju je Italija dodijelila banci Tercas (SL 2016., L 203, str. 1.)