Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 16. lipnja 2022.(1)
Predmet C-265/21
AB,
AB-CD
protiv
Z EF
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio cour d’appel de Bruxelles (Belgija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 5. točka 1. – Nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore – Pojam ,stvari koje se odnose na ugovore’ – Tužba za utvrđenje prava vlasništva koje se temelji na dvama uzastopnim ugovorima – Ugovor koji se uzima u obzir radi određivanja mjesta obveze na kojoj se temelji zahtjev – Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Uredba (EZ) br. 593/2008”
I. Uvod
1. Pitanja koja je postavio cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) odnose se, u biti, na tumačenje članka 5. točke 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001(2) i članka 4. Uredbe (EZ) br. 593/2008(3).
2. Prvom od tih odredaba, čije je tumačenje u središtu ovog zahtjeva za prethodnu odluku, utvrđuju se pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore, kojâ, u određenim situacijama, omogućuju tužitelju da pokrene postupak pred sudovima države članice različite od države njegova domicila, odstupajući od općeg pravila iz članka 2. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.
3. U ovom predmetu treba utvrditi je li ta odredba primjenjiva u sporu koji se odnosi na tužbu za priznavanje prava vlasništva na 20 umjetničkih djela a koja se temelji na dvama ugovorima, unatoč nepostojanju izravne ugovorne veze između stranaka u sporu, koje su potomci stranaka prvog ugovora.
4. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o dosegu razvoja njegove sudske prakse u tom području. Stoga će ovaj zahtjev za prethodnu odluku navesti Sud da ponovno razmotri pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. U ovom će slučaju sudu koji je uputio zahtjev trebati pružiti elemente koji će mu omogućiti da ocijeni treba li nedavne presude Suda(4) smatrati promjenom u odnosu na raniju sudsku praksu o tumačenju te odredbe.
5. Kao što ću detaljno objasniti, smatram da se članak 5. točka 1. Uredbe br. 44/2001 može primijeniti u situaciji poput one u glavnom postupku.
II. Pravni okvir
A. Uredba br. 44/2001
6. U odjeljku 1. poglavlja II. Uredbe br. 44/2001, naslovljenom „Opće odredbe”, njezin članak 2. stavak 1. određuje:
„Uz poštovanje odredaba ove uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”
7. U odjeljku 2. poglavlja II. te uredbe, naslovljenom „Posebna nadležnost”, članak 5. točka 1. propisuje:
„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:
1. (a) u stvarima [koje] se odnose na ugovore, pred sudom u mjestu u kojemu [je izvršena ili] treba biti izvršena obveza;
(b) u svrhe ove odredbe, osim ako nije drukčije ugovoreno, mjesto izvršenja obveze je:
– u slučaju kupoprodaje robe, mjesto u državi članici u kojemu je, u skladu s ugovorom, roba isporučena ili je trebala biti isporučena,
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojemu su, u skladu s ugovorom, usluge pružene ili su trebale biti pružene;
(c) ako se ne primjenjuje podstavak (b), primjenjuje se podstavak (a);”
B. Uredba br. 593/2008
8. Članak 4. Uredbe br. 593/2008, koji se odnosi na mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne stranke nisu odabrale, određuje:
„1. U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:
(a) ugovor o prodaji robe podliježe pravu države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište;
(b) ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište;
[...]
2. Kad ugovor nije obuhvaćen stavkom 1. odnosno kad su dijelovi ugovora obuhvaćeni s više točaka od (a) do (h) stavka 1., ugovor podliježe pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište.
3. Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor očigledno u užoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 1. i 2., mjerodavno je pravo te druge države.
4. Kad je mjerodavno pravo nemoguće utvrditi na temelju stavaka 1. i 2., ugovor podliježe pravu države s kojom je u najužoj vezi.”
III. Činjenice iz kojih proizlazi glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
9. Supružnici X EF i Y EF, roditelji osobe Z EF, tuženika iz glavnog postupka, bili su njemački umjetnici koji su, među ostalim, izradili 20 slika s prikazom tipologija (u daljnjem tekstu: umjetnička djela) koje su bile dio međunarodne izložbe koja se održala 1977. godine.
10. Osoba CD, punica osobe AB i majka osobe AB-CD, tužiteljâ iz glavnog postupka, vodila je umjetničku galeriju u Liègeu (Belgija). Krajem 1980. ili početkom 1981. godine umjetnička djela, a zatim i potvrde o autentičnosti tih djela, predani su osobi CD.
11. Ugovorom od 26. siječnja 2007. tužitelji iz glavnog postupka kupili su umjetnička djela od osobe CD. Potonja je preminula 24. studenoga 2007., a te iste godine preminula je i osoba Y EF.
12. U kolovozu 2013. osoba AB povjerila je umjetnička djela društvu Christie’s radi njihove prodaje na dražbama. To je društvo 2014. stupilo u kontakt s osobom X EF, koja je tvrdila da je vlasnik tih djela. Prodaja umjetničkih djela na dražbi bila je obustavljena.
13. Tužitelji iz glavnog postupka tvrde da je osoba CD kupila ta djela, dok tuženik iz glavnog postupka navodi da su ta djela premještena u galeriju osobe CD kako bi ih se predstavilo javnosti radi njihove prodaje.
14. Tužitelji iz glavnog postupka pokrenuli su 20. lipnja 2014. ovaj postupak kako bi se u biti utvrdilo da su oni jedini vlasnici umjetničkih djela i kako bi se osobi X EF zabranilo da se u odnosu na njih poziva na pravo vlasništva.
15. Budući da je osoba X EF pozvana pred tribunal de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud na francuskom jeziku u Bruxellesu, Belgija), najprije je, pozivajući se na Uredbu br. 44/2001, istaknula prigovor nenadležnosti zbog toga što se njezin domicil nalazi u Njemačkoj. Podredno je tvrdila da je tužba koja je podnesena protiv nje nedopuštena ili neosnovana, tražeći pritom da joj se umjetnička djela vrate. Osoba X EF preminula je 10. listopada 2015. te je tuženik iz glavnog postupka nastavio postupak.
16. Presudom od 22. studenoga 2016. tribunal de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud na francuskom jeziku u Bruxellesu) proglasio se mjesno nenadležnim. U tom je pogledu presudio da se njegova nadležnost ne može utvrditi na temelju članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 jer ne postoji nikakav ugovorni odnos između stranaka u postupku.
17. Tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su žalbu protiv te presude couru d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu). Tvrde da je osoba CD stekla umjetnička djela ugovorom o kupoprodaji, da tužbu treba kvalificirati kao „ugovornu” i da su, s obzirom na to da je mjesto izvršenja u Belgiji, nadležni belgijski sudovi. Nasuprot tomu, tuženik iz glavnog postupka tvrdi da su umjetnička djela bila predmet ugovora o ostavi i da, kada je riječ o „vlasničkoj” tužbi, određivanje nadležnog suda, prema njegovu mišljenju, obuhvaćeno je člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001, koji nadležnost dodjeljuje njemačkim sudovima.
18. Kad je riječ o pitanju je li tužba tužiteljâ iz glavnog postupka obuhvaćena pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001, sud koji je uputio zahtjev zaključuje da ne postoji nikakva izravna ugovorna veza između dviju stranaka u sporu. Međutim, s obzirom na nedavne presude Suda u tom području(5), taj sud smatra da je moguće da zahtjev za utvrđivanje obveze prihvaćene slobodnom voljom više ne znači, kao što je to bio slučaj nakon presude Handte(6), da je ta obveza preuzeta između stranaka u sporu, nego samo podrazumijeva da tužitelj temelji tužbu koju podnosi protiv tuženika na pravnoj obvezi koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj(7). Naime, prema mišljenju navedenog suda, ne samo da je Sud pojasnio da stvarima koje se odnose na ugovore valja smatrati sve obveze koje izviru iz ugovora na čije se neizvršenje podnositelj zahtjeva pozvao u prilog svojoj tužbi(8), nego je smatrao da je i tužba radi naknade štete(9), kao i paulijanska tužba, obuhvaćena pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” kada je predmet same tužbe obveza koja je preuzeta slobodnom voljom(10).
19. Taj isti sud smatra da, iako je riječ o točno određenim situacijama izvan kojih se takvo tumačenje ne može prihvatiti, Sud je ipak potvrdio da se pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore iz članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 temelji na predmetu tužbe, a ne na identitetu stranaka(11).
20. U tim je okolnostima cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) odlukom od 1. travnja 2021., koju je tajništvo Suda zaprimilo 26. travnja 2021., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li pojam ‚[stvari koje] se odnose na ugovore’ u smislu članka 5. [točke] 1. [Uredbe br. 44/2001]:
tumačiti na način da se njime nalaže da se utvrdi pravna obveza koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, čak i ako tuženik nije slobodnom voljom preuzeo obvezu i/ili je nije preuzeo prema tužitelju?
U slučaju potvrdnog odgovora, koliki treba biti stupanj povezanosti između pravne obveze preuzete slobodnom voljom te tužitelja i/ili tuženika?
2. Podrazumijeva li pojam ,tužba’ na koju ,se oslanja’ tužitelj, poput kriterija koji se upotrebljava kako bi se odredilo je li tužba obuhvaćena stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 5. [točke] 1. [Uredbe br. 44/2001] ili stvarima ,koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte’ u smislu članka 5. [točke] 3. iste uredbe ([presuda od 24. studenoga 2020., Wikingerhof, C-59/19, u daljnjem tekstu: presuda Wikingerhof, ECLI:EU:C:2020:950,] t. 32.), da se provjeri je li tumačenje pravne obveze preuzete slobodnom voljom neophodno za ocjenu osnovanosti tužbe?
3. Je li tužba kojom tužitelj želi utvrditi da je on vlasnik imovine koja je u njegovu posjedu, pri čemu se poziva na dvostruki ugovor o prodaji, prvi ugovor koji je prvotni suvlasnik te imovine (suprug tuženice, koji je i prvotni suvlasnik) sklopio s tužiteljevim prodavateljem i drugi ugovor koji su sklopili potonji prodavatelj i tužitelj, obuhvaćena stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 5. [točke] 1. [Uredbe br. 44/2001]?
(a) Mijenja li se odgovor ovisno o tome poziva li se tuženik na činjenicu da prvi ugovor nije ugovor o prodaji, nego ugovor o ostavi?
(b) Ako je jedan od tih slučajeva obuhvaćen stvarima koje se odnose na ugovore, koji ugovor treba uzeti u obzir kako bi se odredilo koje je mjesto obveze koja je predmet tužbe.
4. Treba li članak 4. [Uredbe br. 593/2008] tumačiti na način da se primjenjuje na slučaj na koji se odnosi treće prethodno pitanje i koji ugovor u tom slučaju valja uzeti u obzir?”
21. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, belgijska vlada i Europska komisija. Rasprava nije održana.
IV. Analiza
A. Dopuštenost četvrtog prethodnog pitanja
22. Ne pozivajući se formalno na nedopuštenost četvrtog prethodnog pitanja, Komisija tvrdi da sud koji je uputio zahtjev ne navodi razloge koji su ga naveli na to da postavi pitanje o primjeni članka 4. stavka 1. Uredbe br. 593/2008 na ugovore o kojima je riječ u glavnom postupku.
23. Valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, koju sada odražava članak 94. Poslovnika Suda, potreba za tumačenjem prava Unije koje bi bilo korisno nacionalnom sudu zahtijeva da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku treba usto navesti točne razloge koji su nacionalni sud naveli na to da postavi pitanje o tumačenju prava Unije i da ocijeni nužnim upućivanje prethodnog pitanja Sudu(12).
24. U ovom slučaju treba utvrditi da sud koji je uputio zahtjev nije naveo razloge koji su ga naveli na postavljanje četvrtog pitanja i da, slijedom toga, nije ispunio zahtjev iz članka 94. Poslovnika Suda.
25. Predlažem da se četvrto pitanje proglasi nedopuštenim.
B. Meritum
26. Prva tri prethodna pitanja odnose se, u biti, na tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001, kako on proizlazi iz sudske prakse Suda.
27. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev, koje se u biti odnose na doseg opsežne sudske prakse koju je Sud razvio tijekom posljednjih 30 godina, proizlaze, s jedne strane, iz činjenice da tumačenje Suda u pogledu pojma „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 nije ujednačeno i, s druge strane, iz promjene sudske prakse koju je Sud izvršio na način da je odustao od uskog tumačenja tog pojma.
28. U ovom ću mišljenju najprije ukratko iznijeti nekoliko uvodnih napomena koje se, među ostalim, odnose na sustav, ciljeve i nastanak Uredbe br. 44/2001 (poglavlje 1.). Zatim ću ispitati relevantnu sudsku praksu Suda koja se odnosi na autonoman pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. te uredbe, kako bih pojasnio doseg njegova razvoja i predložio odgovor na prvo prethodno pitanje (poglavlje 2.), a naposljetku ću analizirati drugo i treće prethodno pitanje (poglavlja 3. i 4.).
1. Uvodne napomene
29. Kao prvo, valja podsjetiti na to da se Uredba br. 44/2001, koja je zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968.(13), temelji na toj konvenciji i da je dio njezina kontinuiteta(14). Prema tome, i kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, tumačenje koje je Sud dao u odnosu na odredbe navedene konvencije vrijedi i za odredbe te uredbe kada se odredbe tih akata mogu smatrati „istovjetnima”(15). To je slučaj s člankom 5. točkom 1. Briselske konvencije i člankom 5. točkom 1. Uredbe br. 44/2001, koji su gotovo istovjetni. To je također slučaj s pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. te uredbe jer se izmjene te odredbe odnose samo na poveznicu primijenjenu za utvrđivanje suda koji je nadležan u pogledu ugovora o prodaji robe i pružanju usluga, pri čemu se u preostalom dijelu bît odgovarajuće odredbe Briselske konvencije ne mijenja(16). Budući da sud koji je uputio zahtjev pita Sud o razvoju njegove novije sudske koja se odnosi na taj pojam, u ovom ću mišljenju također uputiti na relevantnu sudsku praksu u vezi s člankom 7. točkom 1. Uredbe br. 1215/2012, koja je zamijenila Uredbu br. 44/2001.
30. Kao drugo, valja istaknuti da članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001, prema ustaljenoj sudskoj praksi, treba tumačiti s obzirom na nastanak, ciljeve i sustav te uredbe(17). Konkretnije, što se tiče pojma „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu te odredbe, valja podsjetiti na to da je od presude Peters Bauunternehmung(18), koja se odnosi na tumačenje Briselske konvencije, Sud u više navrata presudio da se taj pojam ne može shvatiti kao da upućuje na kvalifikaciju mjerodavnog nacionalnog prava u pogledu pravnog odnosa o kojem je riječ pred nacionalnim sudom. Naprotiv, navedeni se pojam mora tumačiti autonomno, polazeći od sustava i ciljeva Uredbe br. 44/2001, radi osiguranja njegove ujednačene primjene u svim državama članicama(19). Stoga, iako Sud ne daje općenitu i apstraktnu definiciju pojma „stvari koje se odnose na ugovore”, ipak je utvrdio granice tog pojma u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir zakonske izmjene i navodeći je li postojala ugovorna obveza.
31. U tom pogledu, Sud i danas nastoji definirati sustav i ciljeve Uredbe br. 44/2001 od „nastanka” te uredbe u obliku Briselske konvencije. Čini mi se važnim kratko podsjetiti, s jedne strane, na doseg uvjetâ primjene članka 5. točke 1. navedene uredbe i, s druge strane, na poteškoće u pogledu te odredbe u kontekstu osobito opsežne sudske prakse(20).
32. Najprije, kad je riječ o sustavu Uredbe br. 44/2001, treba podsjetiti na to da se u presudi Peters Bauunternehmung(21) Sud prvi put izjasnio o odnosu između općeg pravila o nadležnosti sudova države članice tuženikova domicila iz članka 2. stavka 1. te uredbe i posebne nadležnosti u „stvarima koje se odnose na ugovore” iz članka 5. točke 1. navedene uredbe. U toj je presudi Sud presudio da „članak 5. Briselske konvencije predviđa dodjeljivanje posebne nadležnosti čiji izbor ovisi o odluci podnositelja zahtjeva, odstupajući od pravila o općoj nadležnosti iz članka 2. stavka 1. te konvencije”(22). Sud je tu ocjenu više puta ponovio u svojoj sudskoj praksi(23).
33. Nadalje, kad je riječ o ciljevima Uredbe br. 44/2001, treba istaknuti da, u skladu s uvodnom izjavom 11. te uredbe, propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Usto, uvodna izjava 12. Uredbe br. 44/2001 određuje da bi osim domicila tuženika, trebale postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja dobrog sudovanja.
34. Naposljetku, također trebam podsjetiti na to da nastanak članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 odražava činjenicu da se posebna pravila o nadležnosti temelje na zaključku da „postoji uska veza između spora i suda pred kojim se vodi postupak”(24). Prema tome, mogućnosti koje ta odredba daje tužitelju ispunjavaju zahtjeve načela blizine(25).
35. Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev ispitat ću s obzirom na te uvodne napomene.
2. Prvo prethodno pitanje
36. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da njegova primjena pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, čak i ako ta obveza izravno ne povezuje stranke u sporu. U slučaju potvrdnog odgovora, taj sud pita koliki treba biti stupanj povezanosti između ugovorne obveze i tih stranaka. Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da potvrdi tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovor”, kako on proizlazi iz novije sudske prakse Suda.
37. Kao prvo, kad je riječ o posebnostima ovog predmeta, tužitelji iz glavnog postupka svoju tužbu za priznavanje prava vlasništva temelje na ugovoru o kupoprodaji sklopljenom između majke jednog od njih dvoje, galeristice koja je stekla umjetnička djela, i umjetničkog para, roditeljâ tuženika iz glavnog postupka. Potonji tvrdi da predmetni ugovor nije ugovor o kupoprodaji, nego ugovor o ostavi.
38. Kao što je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, ugovor o kojem je riječ nisu sklopile stranke glavnog postupka, stoga one nisu izravno ugovorno povezane.
39. Kao drugo, kad je riječ o pisanim očitovanjima koja su podnijele stranke, tužitelji iz glavnog postupka i belgijska vlada smatraju da pojam „stvari koje se odnose na ugovore” treba tumačiti široko, čime se i trećim osobama omogućuje da se pozivaju na članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001. Međutim, belgijska vlada ističe da kriterij naveden u presudi flightright ne treba primijeniti na situacije u kojima se postavlja pitanje tko je vlasnik određene stvari, kao što je to ovdje slučaj, nego samo na situacije u kojima se zahtjev temelji na samoj ugovornoj obvezi. Prema mišljenju te vlade, novija sudska praksa Suda može dovesti do „forum shoppinga”, na štetu pravne sigurnosti.
40. Tuženik iz glavnog postupka i Komisija osobito ističu da, kako bi se tužba kvalificirala kao „ugovorna”, mora postojati ugovorni odnos između stranaka u postupku. U tom pogledu, tuženik iz glavnog postupka podsjeća na to da se posebne nadležnosti trebaju usko tumačiti kako bi se očuvao cilj predvidljivosti i pravne sigurnosti Uredbe br. 44/2001. Komisija tvrdi da se, uzimajući u obzir sudsku praksu koju je Sud uspostavio u presudi Handte(26), posebna nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore ne primjenjuje u situaciji u kojoj tužitelj temelji svoju tužbu na više uzastopnih ugovora jer tužitelj i tuženik nisu stranke istog ugovora. Stoga smatra da treba primijeniti opće pravilo o nadležnosti sudova države članice u kojoj tuženik ima domicil.
41. S obzirom na formulaciju prvog prethodnog pitanja i očitovanja stranaka, smatram da je potrebno analizirati relevantnu sudsku praksu Suda.
a) Relevantna sudska praksa Suda koja se odnosi na pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001
42. Članak 5. točka 1. podtočka (a) Uredbe br. 44/2001 određuje da osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena u stvarima koj[e] se odnose na ugovore, pred sudom „u mjestu u kojemu [je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili treba biti izvršena]”. Kako bi utvrdio sudsku nadležnost na temelju te odredbe i odgovorio na pitanje može li se spor kvalificirati kao spor „u stvarima koje se odnose na ugovor”, Sud je autonomno tumačio pojam „stvari koje se odnose na ugovore” usmjerivši se najprije na usko tumačenje tog pojma, a zatim na njegovo šire tumačenje. Tim se dvama pristupima na različit način određuje obveza na kojoj se temelji zahtjev, a time i mjesto izvršenja te obveze. Točno je da je Sud presudio da je „obveza čije mjesto izvršenja određuje sudsku nadležnost na temelju članka 5. točke 1. [Uredbe br. 44/2001] ona koja proizlazi iz ugovora i na čije se neizvršenje poziva kako bi se opravdao sudski postupak”(27). Unatoč jasnoći tog navoda, tu obvezu ipak nije uvijek lako identificirati, kao što to pokazuju poteškoće do kojih dolazi pri tumačenja pojma „stvari koje se odnose na ugovor”(28).
43. U tom kontekstu postavlja se pitanje je li Sud napustio usko tumačenje u korist šireg tumačenja, čime je promijenio svoju raniju sudsku praksu. To je pitanje u središtu dvojbi iz kojih proizlaze ova prethodna pitanja. Kako bi se bolje shvatio doseg te sudske prakse i kako bi se mogao predložiti koristan odgovor, čini mi se nužnim u navedenoj sudskoj praksi utvrditi te dvije linije tumačenja i njihov razvoj, kao i ciljeve predvidljivosti i/ili blizine Uredbe br. 44/2001 na koje se Sud oslonio kako bi usvojio jedno ili drugo tumačenje.
1) Usko tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovore”: zahtjev za postojanje ugovora između stranaka u sporu
44. Pojam „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 autonoman je pojam prava Unije koji služi utvrđivanju područja primjene te odredbe(29).
45. Kako bi utvrdio granice tog autonomnog pojma, Sud je početkom 80-ih godina usvojio usko tumačenje posebnog pravila o nadležnosti na koje se tužitelj može pozivati u stvarima koje se odnose na ugovore (u daljnjem tekstu: usko tumačenje). Ta sudska praksa proizlazi iz presuda Peters Bauunternehmung i Handte.
46. U presudi Peters Bauunternehmung(30) Sud se izjasnio o odnosu između posebnih pravila i općeg pravila o nadležnosti(31). U pravnoj teoriji zauzeto je stajalište da je u toj presudi Sud odlučio „u korist uskog tumačenja svega što je iznimka od članka 2. Briselske konvencije”(32).
47. Sud je zatim u presudi Kalfelis(33)potvrdio da se pravila o posebnoj nadležnosti, kao odstupanja od općeg načela, moraju usko tumačiti(34), pri čemu je naknadno pojasnio da „ne mogu dovesti do tumačenja kojim se prekoračuju granice slučajeva koji su predviđeni [Briselskom] konvencijom”(35). Iako cilj tog pristupa, prema mojem mišljenju, nije ograničiti područje primjene u pogledu „stvari koje se odnose na ugovore”(36) na način da se prihvati usko tumačenje pojma „ugovorna obveza”, Sud je u kasnijim presudama ipak prihvatio usko tumačenje potonjeg pojma oslanjajući se na činjenicu da se radilo o jednoj od iznimaka od općeg pravila o nadležnosti.
48. U presudi Handte(37) Sud se prvi put izjasnio o pojmu „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Briselske konvencije, tvrdeći da se taj pojam „ne može shvatiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj ne postoji nikakva obveza koju je jedna stranka slobodnom voljom preuzela prema drugoj”. Tako je Sud, oslanjajući se na načelo predvidljivosti države članice u kojoj podnositelj zahtjeva treba podnijeti svoj zahtjev(38), presudio da „članak 5. točku 1. te konvencije treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na spor između potkupca robe i proizvođača, koji nije prodavatelj, zbog nedostataka robe ili njezine neprikladnosti za namijenjenu upotrebu”(39).
49. Od donošenja te presude postalo je jasno da usko tumačenje Suda ograničava pojam „stvari koje se odnose na ugovore” na način da se ta odredba primjenjuje samo na odnose između ugovarateljâ predmetnog ugovora, odnosno samo na sporove između ugovornih strana. Naime, za kvalifikaciju tužbe odlučujući element koji je Sud uzeo u obzir bio je ugovorni odnos između stranaka u sporu.
50. U tom pogledu, čini mi se važnim naglasiti da je Sud u skladu s tom sudskom praksom(40), tumačeći članak 5. točku 1. Briselske konvencije ili Uredbe br. 44/2001 s obzirom na ciljeve i sustav te konvencije ili te uredbe, temeljio autonomni pojam „stvari koje se odnose na ugovore” uglavnom na cilju predvidljivosti(41).
51. Iako je to usko tumačenje članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 i stoga pojma „stvari koje se odnose na ugovore”, koje je odavno ustaljeno u sudskoj praksi(42), dobro prihvaćeno u dijelu pravne teorije(43), ono je ipak bilo i predmet kritika određenih autora u pogledu ne samo strogog pristupa u vezi s odnosom između općeg pravila i posebnih pravila, nego i u uskoj definiciji pojma „stvari koje se odnose na ugovore” i, prema tome, pojma „ugovorne obveze” koju je Sud dao u svojoj sudskoj praksi.
52. Kao prvo, kad je riječ o sustavu Uredbe br. 44/2001, autori koji se protive tom pristupu smatraju da sâmo postojanje općeg pravila iz članka 2. te uredbe ne smije dovesti do toga da prevlada usko, odnosno strogo, tumačenje članka 5. te uredbe te da se takvo tumačenje ne smije koristiti na štetu opće usklađenosti navedene uredbe(44), odnosno osiguravanja što veće jednakosti i ujednačenosti prava i obveza koje iz nje proizlaze(45). Određeni autori ističu, kao što je to presudio Sud, da je riječ samo o izbjegavanju „tumačenja koje prekoračuje slučajeve predviđene” sustavom Uredbe br. 44/2001(46) i da bi stoga bilo pogrešno iz teksta članka 5. točke 1. te uredbe zaključiti da je ta odredba iznimka koju treba primjenjivati rjeđe od članka 2. navedene uredbe(47). Naime, sâmo postojanje posebnih pravila o nadležnosti, kao takvih, pojačava mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice različite od države članice u kojoj ima domicil. Time se omogućava osiguranje ravnoteže između interesa tužitelja i interesa tuženika(48).
53. Slažem se s tim mišljenjem. Takav pristup jasno proizlazi iz presude Peters Bauunternehmung, u kojoj je Sud već pojasnio da „iako članak 5. [Briselske konvencije] predviđa dodjeljivanje posebne nadležnosti čiji izbor ovisi o podnositelju zahtjeva, to je zbog toga što u točno određenim slučajevima postoji posebno bliska poveznica između spora i suda od kojeg se može tražiti da odluči o tom sporu radi postupovne ekonomije”(49). Iz toga jasno proizlazi da Sud tu odredbu tumači pozivajući se, među ostalim, na cilj blizine.
54. To me dovodi do toga da, kao drugo, podsjetim na to da je definicija pojma „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001, kako ju je Sud utvrdio u presudi Handte(50), također bila predmet kritika. Naime, više je autora smatralo da taj strogi pristup daje premalu ulogu sudu nadležnom za ugovore na štetu, među ostalim, načela blizine(51) i da je potrebno dati „široko tumačenje prilagođeno temeljnim ekonomskim izazovima”(52).
55. Prema tome, zbog razlogâ navedenih u prethodnim točkama(53), smatram da strogo tumačenje odnosa između općeg pravila i posebnih pravila ne smije dovesti do uskog tumačenja pojma „stvari koje se odnose na ugovore” ni, posljedično, „ugovorne obveze”(54). Šire tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovore” omogućuje da se uzme u obzir cilj blizine i dobrog sudovanja(55). Kao što je to nedavno istaknuto u pravnoj teoriji, predogmatično tumačenje kojim se pretjerano daje prednost pravnoj sigurnosti i stoga cilju predvidljivosti u odnosu na dobro sudovanje i cilj blizine može uzrokovati poremećaj sustava(56). Naime, prema mojem mišljenju, opća usklađenost Uredbe br. 44/2001 podrazumijeva da se prilikom tumačenja članka 5. točke 1. te uredbe uzme u obzir ravnoteža između cilja blizine i dobrog sudovanja te cilja predvidljivosti i pravne sigurnosti(57). Ta ravnoteža među ciljevima navedene uredbe omogućava i da se osigura ravnoteža između interesa tužitelja i interesa tuženika. U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da autonomni pojam „stvari koje se odnose na ugovor” mora upućivati na sustav i ciljeve iste uredbe radi osiguranja njegove ujednačene primjene u svim državama članicama(58). U svakom slučaju, tumačenje članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 ne smije tu odredbu lišiti smisla i mora omogućiti pravilu o posebnoj nadležnosti koje je u njoj navedeno da proizvodi svoj koristan učinak(59). U ovom stadiju postavlja se pitanje je li to dopušteno s obzirom na usmjerenost sudske prakse Suda prema širem tumačenju te odredbe. Smatram da je tomu tako.
2) Razvoj sudske prakse Suda prema širem tumačenju: zahtjev za utvrđivanje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba
56. Valja podsjetiti na to da je Sud u svojim prvim presudama koje se odnose na tumačenje članka 5. točke 1. Briselske konvencije presudio da se ta odredba primjenjuje „iako je sklapanje ugovora koji je temelj tužbe među strankama bilo sporno”(60). Već iz tog razmatranja, kao što će to kasnije istaknuti nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs(61), proizlazi da Sud nije smatrao da područje primjene te odredbe treba usko definirati. U svojem je mišljenju nezavisni odvjetnik podsjetio na to da je Sud već presudio da se područje primjene navedene odredbe odnosi i na „uske veze kakve postoje među ugovornim stranama”, uključujući vezu koju članstvo u udruzi stvara među članovima(62). Prema njegovu mišljenju, čini se da takav pristup odražava prešutnu namjeru izrazâ korištenih u različitim jezičnim verzijama te odredbe(63).
57. Nekoliko godina kasnije, Sud je u presudi Tacconi(64) jasno potvrdio da „članak 5. točka 1. [Uredbe br. 44/2001] ne zahtijeva sklapanje ugovora”(65), pojašnjavajući da je „za primjenu te odredbe ipak nužno utvrditi postojanje obveze jer se nadležnost nacionalnog suda u stvarima koje se odnose na ugovore određuje prema mjestu u kojem je obveza koja je predmet postupka izvršena ili treba biti izvršena”(66). Međutim, čini se da ta presuda dodatno ograničava primjenjivost članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 na situacije u kojima postoji obveza koju je jedna strana slobodnom voljom preuzela prema drugoj, odnosno obveza koja povezuje stranke u sporu.
58. Takvo je ograničenje izostavljeno u presudi Engler(67), u kojoj je Sud potvrdio da članak 5. točka 1. Uredbe br. 44/2001 ne zahtijeva sklapanje ugovora(68). Sud je jasno naveo da, s obzirom na njegovu raniju sudsku praksu(69), „Sud ne tumači usko” primjenu pravila o posebnoj nadležnosti predviđenu tom odredbom u stvarima koje se odnose na ugovore(70). Presudio je da primjena te odredbe „podrazumijeva da postoji pravna obveza koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba”(71). Ta šira definicija pojma „stvari koje se odnose na ugovore” sada je ustaljena u sudskoj praksi Suda(72). Navedenom definicijom nalaže se ispunjenje dvaju kumulativnih uvjeta da bi zahtjev spadao pod to područje – s jedne strane, mora se odnositi na pravnu obvezu koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i, s druge strane, mora se temeljiti na toj obvezi.
i) Prvi uvjet: zahtjev se mora odnositi na pravnu obvezu koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi
59. Iz sudske prakse Suda proizlazi da se taj prvi uvjet odnosi na više vrsta pravnih obveza(73). Sud je najprije u presudi Kareda(74) pojasnio taj prvi uvjet s obzirom na svoju raniju sudsku praksu(75). U okviru šireg tumačenja pojma „stvari koje se odnose na ugovore” presudio je da ugovorne obveze uključuju sve obveze koje izviru iz ugovora(76).
60. Zatim je uključio i obveze koje se temelje na „uskim vezama kakve postoje među ugovornim stranama”(77).
61. Naposljetku, s obzirom na to da je, da bi tužba spadala pod stvari koje se odnose na ugovore, potrebno utvrditi obvezu na kojoj se temelji zahtjev, a da se ne zahtijeva postojanje ugovora(78), Sud je smatrao, među ostalim, da „stvari koje se odnose na ugovore” obuhvaćaju ne samo obveze koje proizlaze iz suglasnosti volja, nego i iz svojevoljne jednostrane obveze jedne osobe prema drugoj(79), kao i prešutne ugovorne odnose(80).
62. Međutim, s obzirom na to da su dva uvjeta o kojima je riječ kumulativna, primjena članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 ne ovisi samo o utvrđivanju obveze. Potrebno je i da se zahtjev temelji na toj obvezi.
ii) Drugi uvjet: zahtjev se mora temeljiti na toj obvezi
63. U presudi flightright(81) Sud je pojasnio da se pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore iz članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001 i članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 temelji na predmetu tužbe, a na ne identitetu stranaka(82).
64. U tom pogledu, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik Saugmandsgaard Øe „tim uvjetom Sud ograničava [...] zahtjeve koji su ugovorne prirode, odnosno zahtjeve koji se, u biti, prije svega odnose na pitanja ugovornog prava ili, drugim riječima, pitanja iz područja mjerodavnog prava (takozvani ,lex contractus’), u smislu Uredbe [br. 593/2008]. Sud jednako tako, u skladu s ciljem blizine na kojem se ta odredba temelji, osigurava da nadležni sud u biti odlučuje o sličnim pitanjima”(83). Istaknuo je da je time mislio na „sva pravna pravila kojima se nalažu obveze zbog svojevoljne obveze jedne osobe prema drugoj”, s obzirom na to da se te odredbe koje se odnose na pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore ne primjenjuju samo na ugovore(84).
b) Međuzaključak
65. S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi, kao prvo, da se sudska praksa Suda koja se odnosi na tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 ne može smatrati ujednačenom, što objašnjava poteškoće na koje nacionalni sudovi nailaze prilikom utvrđivanja toga spadaju li sporovi u to područje(85).
66. Naime, Sud se prvotno usredotočio na usko tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovore”, smatrajući da u to područje spadaju samo sporovi koji proizlaze iz ugovora između stranaka u sporu(86). U okviru tog tumačenja Sud se u biti pozvao na cilj predvidljivosti i pravne sigurnosti Briselske konvencije ili Uredbe br. 44/2001(87).
67. Sud se zatim usredotočio na šire tumačenje pojma „stvari koje se odnose na ugovore”, smatrajući da je spor obuhvaćen tim pojmom kada tužitelj tužbu koju podnosi protiv tuženika temelji na pravnoj obvezi koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi. U presudi Engler(88) Sud je prvi put jasno naveo da ne tumači „usko [članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001]”. Zatim je u presudama Kareda(89) i flightright(90), koje su potvrđene u kasnijoj sudskoj praksi(91), da je konačno napustio usko tumačenje te odredbe utemeljeno na „osobnom” pristupu stvari koje se odnose na ugovore(92) kakav proizlazi iz presude Handte(93), kako bi usvojio šire tumačenje.
68. Kao drugo, iz tog šireg tumačenja proizlazi da tužiteljevu tužbu, čak i ako je podnesena protiv treće osobe, treba kvalificirati kao da se „odnosi na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 jer se temelji na pravnoj obvezi koju je jedna osoba preuzela prema drugoj(94). Slijedom toga, okolnost da u ovom slučaju dvije stranke u sporu nisu izravno vezane ugovorom ne može dovesti u pitanje kvalifikaciju te tužbe kao „stvari koja se odnosi na ugovore”. Naime, relevantno je jedino to da je pravna obveza na koju se pozivaju tužitelji iz glavnog postupka nastala iz ugovora, koji se smatra sporazumom između dviju osoba, ili pravnog odnosa koji se može izjednačiti s ugovorom jer stvara „uske veze kakve postoje među ugovornim stranama”(95).
69. U okviru tog šireg tumačenja, iz presuda Kareda i flightright proizlazi da se Sud pozvao ne samo na cilj predvidljivosti i pravne sigurnosti nego i na cilj blizine i dobrog sudovanja(96).
70. Stoga, kada je utvrđena ugovorna obveza na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, treba utvrditi postoji li posebno bliska veza između tužbe i suda pred kojim se može pokrenuti postupak ili olakšava li primjena članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 dobro sudovanje(97). Prema mojem mišljenju, treba stoga osigurati poštovanje ravnoteže između cilja predvidljivosti i pravne sigurnosti te cilja blizine i dobrog sudovanja iz te uredbe(98).
71. U tom pogledu podsjećam na to da je, s jedne strane, Sud presudio da je nužno, koliko je to moguće, izbjeći umnažanje nadležnih sudova u odnosu na isti ugovor kako bi se spriječila opasnost od proturječnosti odluka i tako olakšalo priznavanje i izvršenje sudskih odluka izvan države u kojoj su donesene(99). Naime, razlozi za donošenje pravila o nadležnosti iz članka 5. točke 1. Briselske konvencije upravo su dobro sudovanje i postupovna ekonomija jer je sud mjesta u kojem se treba izvršiti ugovorna obveza koja je dovela do sudskog postupka načelno najprikladniji za odlučivanje, osobito iz razloga blizine spora i lakog izvođenja dokaza(100).
72. S druge strane, Sud je također presudio da načelo pravne sigurnosti zahtijeva da se pravila o nadležnosti koja odstupaju od općeg načela navedenog u članku 2. Uredbe br. 44/2001, poput onog iz članka 5. točke 1. te uredbe, tumače na način da se uobičajeno obaviještenom tuženiku omogući da razumno predvidi pred kojim sudom, osim suda države u kojoj ima domicil, može biti tužen(101).
73. U ovom slučaju ne može se prihvatiti argument tuženika iz glavnog postupka prema kojem on nije mogao predvidjeti da će biti tužen pred sudom koji je uputio zahtjev, koji je sud mjesta izvršenja obvezâ u kojem su se umjetnička djela nalazila više od 30 godina.
74. Ta ocjena u skladu je s načelom blizine i pravne sigurnosti te osigurava ravnotežu između tužiteljevih i tuženikovih interesa. Usto, takvo rješenje omogućava da pravilo o nadležnosti navedeno u članku 5. točki 1. Uredbe br. 44/2001 proizvodi svoj koristan učinak.
75. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da njegova primjena pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, čak i ako ta obveza izravno ne obvezuje stranke u sporu. Pri tumačenju te odredbe nacionalni sud mora osigurati poštovanje ravnoteže između cilja predvidljivosti i pravne sigurnosti te cilja blizine i dobrog sudovanja.
3. Drugo prethodno pitanje
76. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati spada li tužba pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 kada je za ocjenu osnovanosti tužiteljeve tužbe za utvrđivanje pravne prirode ugovorne obveze nužno ispitati tu obvezu ili, ovisno o slučaju, sadržaj ugovora o kojem ili ugovorâ o kojima je riječ. Tim pitanjem od Suda traži da potvrdi može li se kriterij koji je Sud naveo u točki 32. presude Wikingerhof primijeniti po analogiji kako bi se ocijenila osnovanost tužbe za priznavanje prava vlasništva, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da se u predmetu u kojem je donesena ta presuda tužitelj u svojoj tužbi pozivao na povredu obveze propisane zakonom, konkretnije prava tržišnog natjecanja(102), smatram da taj kriterij nije primjenjiv u ovom slučaju. Zbog tih razloga smatram da je potrebno preoblikovati navedeno pitanje kako bi se Sudu omogućilo da na njega pruži koristan odgovor.
77. Slijedom toga, smatram da drugo pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev treba preoblikovati na način da tim pitanjem taj sud želi znati mora li u stadiju provjere nadležnosti - kako bi ocijenio osnovanost tužiteljeve tužbe u svrhu utvrđivanja spada li ta tužba pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 - sud pred kojim je pokrenut postupak ispitati ugovornu obvezu ili, ovisno o slučaju, sadržaj ugovora.
78. Čini mi se da sudska praksa daje odgovor na to pitanje. Naime, Sud je presudio da cilj pravne sigurnosti zahtijeva da nacionalni sud pred kojim je pokrenut postupak može utvrditi svoju nadležnost a da se ne mora upuštati u ispitivanje merituma predmeta(103). Što se tiče primjene tog zahtjeva u okviru posebnih nadležnosti kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, s jedne strane, Sud je zaključio da sud koji odlučuje o sporu u vezi s ugovorom može i po službenoj dužnosti provjeriti jesu li ispunjeni osnovni uvjeti za njegovu nadležnost u pogledu uvjerljivih i relevantnih dokaza koje je podnijela zainteresirana strana i koji dokazuju postojanje ili nepostojanje ugovora(104). S druge strane, objasnio je da u stadiju provjere nadležnosti sud koji vodi postupak ne ocjenjuje ni dopuštenost ni osnovanost zahtjeva prema pravilima nacionalnog prava, nego isključivo utvrđuje poveznice s državom suda koje opravdavaju njegovu nadležnost na temelju članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Zato taj sud samo radi provjere svoje nadležnosti na temelju te odredbe može smatrati da su utvrđeni tužiteljevi relevantni navodi u pogledu pravne prirode obvezâ na kojima se temelji njegova tužba(105). Sud je još istaknuo da u okviru provjere nadležnosti prema Uredbi br. 44/2001, sud pred kojim se vodi postupak treba ocijeniti sve elemente kojima raspolaže, uključujući, kada je to potrebno, i tuženikova osporavanja(106).
79. Okolnost da je tužba u glavnom postupku tužba za priznavanje prava vlasništva ne utječe na činjenicu da ta tužba spada pod „stvari koje se odnose na ugovore” ni, prema tome, na primjenu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Naime, jedino je važna činjenica da pravna obveza na kojoj se temelji tužba tužitelja iz glavnog postupka proizlazi iz izvornog ugovora, kao što sam to naveo u točki 68. ovog mišljenja. Također ističem da se tužba koju su podnijeli tužitelji iz glavnog postupka temelji na tvrdnji da je osoba CD tim prvim ugovorom stekla pravo vlasništva na umjetničkim djelima.
80. Slijedom navedenog, predlažem da se na to pitanje odgovori da, kako bi se ocijenila osnovanost tužiteljeve tužbe u svrhu utvrđivanja spada li ta tužba pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001, sud pred kojim je pokrenut postupak nije dužan u stadiju provjere nadležnosti ispitati ugovornu obvezu ili, ovisno o slučaju, sadržaj ugovora o kojima je riječ. Kako bi provjerio jesu li ispunjene bitne pretpostavke njegove nadležnosti, taj sud utvrđuje samo poveznice s državom u kojoj se vodi postupak koje opravdavaju njegovu nadležnost na temelju te odredbe i ocjenjuje sve elemente kojima raspolaže, osobito tužiteljeve relevantne navode u pogledu prirode obveza na kojima se temelji njegovo postupanje i, prema potrebi, tuženikova osporavanja. Okolnost da je tužba u glavnom postupku tužba za priznavanje prava vlasništva ne utječe na činjenicu da ta tužba spada pod „stvari koje se odnose na ugovore” ni, prema tome, na primjenu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
4. Treće prethodno pitanje
81. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. točku 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je tužba za priznavanje prava vlasništva na pokretnoj imovini, kada se temelji na dvama ugovorima od kojih nijedan nije obvezujuć za stranke u sporu, obuhvaćena pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu te odredbe i, ovisno o slučaju, koji od tih ugovora treba uzeti u obzir kako bi se odredilo mjesto konkretne obveze.
82. U ovom slučaju tužitelji iz glavnog postupka svojom tužbom traže priznavanje svojeg prava vlasništva na umjetničkim djelima. Kao što sam već naveo, posebnosti ovog predmeta odnose se na činjenicu da se njihova tužba za priznavanje njihova prava vlasništva temelji na dvama ugovorima iako ne postoji izravna ugovorna veza između njih i tuženika iz glavnog postupka.
83. Što se tiče, kao prvo, pitanja je li situacija poput one u glavnom postupku, u kojoj ugovori na kojima se temelji tužiteljeva tužba nisu obvezujući za stranke u sporu, obuhvaćena pojmom „stvari koje se odnose na ugovore”, smatram, kao što proizlazi iz mojeg prijedloga odgovora na prvo pitanje, da je tomu tako. Usto, iz argumenata koje je iznio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je moguće utvrditi pravnu obvezu koju su dvije osobe, odnosno osoba CD i umjetnički par, preuzele slobodnom voljom i na kojoj se temelji tužba tužitelja iz glavnog postupka. Ta obveza postoji neovisno o vrsti ugovora (ugovor o kupoprodaji ili ugovor o ostavi) koji su sklopile osoba CD(107) i umjetnički par. Stoga, pravna priroda izvornog ugovora koji je sklopljen između tih dviju stranaka nije relevantna za utvrđivanje toga može li sud koji je uputio zahtjev odrediti ugovornu obvezu u smislu sudske prakse Suda.
84. Što se tiče, kao drugo, pitanja koji se ugovor mora uzeti u obzir za utvrđivanje mjesta konkretne obveze, valja podsjetiti na to da glavni postupak proizlazi iz prvog ugovora čija je kvalifikacija u središtu spora. Drugim riječima, sporna prava i obveze proizlaze iz prvog ugovora. Iako je kvalifikacija tog ugovora kao „ugovora o kupoprodaji” ili „ugovora o ostavi” ključna za utvrđivanje je li vlasništvo na umjetničkim djelima preneseno na osobu CD, na sudu koji je uputio zahtjev je da istu provede, a ne na Sudu. Naime, analiza tog ugovora u svrhu utvrđivanja njegove pravne prirode ulazi u meritum predmeta.
85. Točno je da nije potrebno utvrditi je li prvi ugovor ugovor o kupoprodaji ili ugovor o ostavi kako bi se odgovorilo na pitanje je li glavni postupak obuhvaćen područjem primjene članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Međutim, kvalifikacija tog ugovora neophodna je za određivanje koja se odredba primjenjuje u ovom slučaju, članak 5. točka 1. podtočka (a) ili članak 5. točka 1. podtočka (b) te uredbe jer se potonja odredba odnosi samo na prodaju robe i pružanje usluga. Usto, razlika između tih dviju odredbi važna je za određivanje nadležnog suda u stvarima koje se odnose na ugovore(108).
86. Sud koji je uputio zahtjev nije posebno razmotrio pitanje primjenjivosti navedenih odredbi u ovom slučaju, niti je zatražio od Suda da mu to pojasni. Budući da to pitanje nije bilo predmet njihove rasprave, ni stranke se njime nisu detaljno bavile. Prema tome, navest ću samo sljedeće napomene.
87. Najprije napominjem da, kako bi se utvrdilo može li se članak 5. točka 1. podtočka (b) Uredbe br. 44/2001 primijeniti na glavni postupak, sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti može li se u ovom slučaju taj prvi ugovor kvalificirati kao „ugovor o kupoprodaji robe” ili kao „ugovor o pružanju usluga”. U slučaju potvrdnog odgovora, sud treba odrediti mjesto u kojem je, u skladu s ugovorom, roba isporučena ili trebala biti isporučena(109) ili, ovisno o slučaju, u kojem je usluga pružena ili trebala biti pružena(110). U tom pogledu podsjećam na to da ta odredba na autonoman način određuje poveznice za ugovore o prodaji robe i pružanju usluga(111).
88. Ako sud koji je uputio zahtjev smatra da se članak 5. točka 1. podtočka (b) Uredbe br. 44/2001 ne može primijeniti u glavnom postupku(112), on će onda morati primijeniti članak 5. točku 1. podtočku (a) te uredbe, koji se odnosi na sve vrste ugovora, osim onih navedenih u članku 5. točki 1. podtočki (b) navedene uredbe. U tom slučaju, kako bi odredio mjesto izvršenja predmetne obveze u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) iste uredbe, taj će sud morati primijeniti načelo iz presude Industrie Tessili Italiana Como(113), prema kojem, s jedne strane, tužba može biti podnesena sudu mjesta izvršenja obveze na kojoj se temelji ta tužba i, s druge strane, to mjesto treba biti određeno u skladu sa zakonom kojim je uređena ta sporna ugovorna obveza(114).
89. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na treće prethodno pitanje odgovori da je tužba za priznavanje prava vlasništva na pokretnoj imovini, kada se temelji na dvama ugovorima koji nisu izravno obvezujući za stranke u sporu, obuhvaćena pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Ugovor koji treba uzeti u obzir za određivanje mjesta konkretne obveze je izvorni ugovor koji je predmet spora.
V. Zaključak
90. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 5. točku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da njezina primjena pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba, čak i ako ta obveza izravno ne obvezuje stranke u sporu. Pri tumačenju te odredbe nacionalni sud mora osigurati poštovanje ravnoteže između cilja predvidljivosti i pravne sigurnosti te cilja blizine i dobrog sudovanja.
2. Za ocjenu osnovanosti tužbe u svrhu utvrđivanja toga spada li ta tužba pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001, sud pred kojim je pokrenut postupak ne mora u stadiju provjere nadležnosti ispitati ugovornu obvezu ili, ovisno o slučaju, sadržaj ugovora o kojima je riječ. Kako bi provjerio jesu li ispunjene bitne pretpostavke njegove nadležnosti, taj sud utvrđuje samo poveznice s državom u kojoj se vodi postupak koje opravdavaju njegovu nadležnost na temelju te odredbe i ocjenjuje sve elemente kojima raspolaže, osobito tužiteljeve relevantne navode u pogledu prirode obveza na kojima se temelji njegovo postupanje i, prema potrebi, tuženikova osporavanja. Okolnost da je tužba u glavnom postupku tužba za priznavanje prava vlasništva ne utječe na činjenicu da ta tužba spada pod „stvari koje se odnose na ugovore” ni, prema tome, na primjenu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001.
3. Tužba za priznavanje prava vlasništva na pokretnoj imovini, kada se temelji na dvama ugovorima koji nisu izravno obvezujući za stranke u sporu, obuhvaćena je pojmom „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001. Ugovor koji treba uzeti u obzir za određivanje mjesta konkretne obveze je izvorni ugovor koji je predmet spora.