MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 14. svibnja 2019.(1)(i)
Predmet C‑260/18
Kamil Dziubak,
Justyna Dziubak
protiv
Raiffeisen Bank International AG z siedziba w Wiedniu, prowadzacy działalność w Polsce w formie oddziału pod nazwą Raiffeisen Bank International AG Oddział w Polsce, prije Raiffeisen Bank Polska SA z siedzibą w Warszawie
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 93/13/EEZ – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Ugovori izraženi u stranoj valuti – Odredba o utvrđivanju tečaja između valuta – Učinci utvrđenja nepoštenosti takvih odredbi – Mogućnost suda da dopuni ugovor primjenom općih nacionalnih odredbi – Ocjena interesa potrošača – Održavanje valjanosti ugovora bez nepoštenih odredbi”
I. Pravni okvir
A. Pravo Europske unije
1. Člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13/EEZ(2) propisano je:
„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora”.
2. U skladu s člankom 4. Direktive 93/13:
„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.
2. Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene”.
3. Člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 propisano je:
„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba”.
4. Člankom 7. Direktive 93/13 određeno je:
„1. U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima”.
B. Poljsko pravo
5. Člankom 56. Ustawe z 23 kwietnia 1964 r. Kodeks cywilny (Zakon od 23. travnja 1964., Građanski zakonik) (Službeni list Republike Poljske iz 2007., točka 459., zajedno s njegovim kasnijim izmjenama, u daljnjem tekstu: Građanski zakonik) propisano je:
„Pravni akt ne proizvodi isključivo učinke navedene u njemu, nego i one koji proizlaze iz zakona, načelâ društvenog suživota i ustaljenih običaja”.
6. U skladu s člankom 353.1 Građanskog zakonika:
„Ugovorne stranke mogu slobodno urediti pravni odnos, pod uvjetom da se sadržaj ili svrha ugovora ne protive bitnim obilježjima (prirodi) tog odnosa, zakonu ili načelima društvenog suživota”.
7. U skladu s člankom 354. Građanskog zakonika:
„1. Dužnik mora ispuniti obvezu u skladu s njezinim sadržajem i na način koji odgovara njezinoj društveno‑gospodarskoj svrsi, načelima društvenog suživota te ustaljenim običajima ako postoje u tom području.
2. Vjerovnik je dužan na isti način surađivati u cilju ispunjenja obveze”.
II. Činjenično stanje, glavni postupak i prethodna pitanja
8. Stranke u glavnom postupku sklopile su kao potrošači 14. studenoga 2008. ugovor o hipotekarnom zajmu u trajanju od 480 mjeseci. Banka je u skladu s ugovorom zajmoprimcima odobrila zajam u poljskoj valuti (PLN), ali indeksiran u stranoj valuti (u ovom slučaju švicarske franke (CHF)).
9. Pravila o indeksaciji kredita u stranoj valuti utvrđena su Pravilnikom banke o hipotekarnom zajmu, koji čini sastavni dio ugovora.
10. Stavkom 7. točkom 4. Pravilnika o hipotekarnom zajmu bilo je predviđeno, u biti, da se zajam isplati u poljskim zlotima prema važećem tečaju koji nije niži od kupovnog tečaja za stranu valutu (CHF) u trenutku isplate sredstava. Preostali iznos dugovanja po osnovi zajma u stranoj valuti (CHF) izračunavao se prema tečaju koji se primjenjivao u trenutku isplate zajma.
11. Nadalje, u skladu sa stavkom 9. točkom 2. Pravilnika o hipotekarnom zajmu rate zajma koje je trebalo platiti bile su izražene u švicarskim francima te su se na dan njihova dospijeća ustezale s bankovnog računa u poljskim zlotima na temelju važećeg prodajnog tečaja banke za valutu na kraju radnog dana koji prethodi danu dospijeća pojedine rate zajma.
12. Bila je predviđena promjenjiva kamatna stopa koja se sastojala od zbroja referentne kamatne stope tromjesečnog LIBOR‑a za švicarski franak i fiksne bankovne marže.
13. Zajmoprimci su sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku podnijeli tužbu ponajprije radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zajmu s obzirom na navodno nepoštene odredbe o mehanizmu indeksiranja iz točaka 11. i 12. Konkretno, tvrdili su da su klauzule nezakonite jer su omogućile banci da jednostrano i slobodno odredi tečajeve valuta. Navode da bi banka, posljedično, jednostrano utvrdila preostali iznos zajma izraženog u stranoj valuti i konvertirala iznos pojedine rate zajma izražen u stranoj valuti u poljsku valutu.
14. Smatraju da bi utvrđenje da su te odredbe nepoštene dovelo do nemogućnosti određivanja primjenjivog tečaja te, stoga, do poništenja čitavog ugovora.
15. Zajmoprimci su podredno zatražili da se ugovor izvrši bez nepoštenih odredbi na temelju iznosa kredita utvrđenog u poljskoj valuti i kamatne stope utvrđene ugovorom, koja se temelji na promjenjivoj kamatnoj stopi LIBOR‑a i fiksnoj bankovnoj marži.
16. Banka je osporila nepoštenost tih odredbi i podredno tvrdila da stranke obvezuju druge ugovorne odredbe i nakon eventualnog isključivanja tih odredbi iz ugovora.
17. Banka smatra da bi u nedostatku dopunskog pravila kojim se određuje način utvrđivanja tečaja valuta trebalo prilikom tumačenja ugovora nakon izdvajanja nepoštenih odredbi iz ugovora uzeti u obzir opća načela koja proizlaze iz članaka 56., 65. i 354. poljskog Građanskog zakonika te osobito načela tumačenja volje stranaka i ustaljene običaje.
18. Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku smatra da predmetne ugovorne odredbe ne obvezuju zajmoprimce ako su nepoštene. Nadalje, napominje da bi isključivanje tih odredbi dovelo do nemogućnosti određivanja tečaja te, stoga, izvršenja ugovora.
19. U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) prekinuo postupak i Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:
„1. Dopušta li članak 1. stavak 2. i članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, tezu u skladu s kojom, kad je učinak utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi kojima se određuje način na koji stranke izvršavaju činidbu (njezina visina), nevaljanost cijelog ugovora, postoji mogućnost popunjavanja praznina u ugovoru ne na temelju dopunske odredbe koja jednoznačno zamjenjuje nepošteni uvjet, nego na temelju odredbi nacionalnog prava koje predviđaju dopunu učinaka pravnog posla izraženih u njegovu sadržaju učincima koji proizlaze iz načela pravičnosti (načela društvenog suživota) ili ustaljenih običaja?
2. Treba li u eventualnoj ocjeni učinaka nevaljanosti cijelog ugovora za potrošača uzeti u obzir okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja tog ugovora ili u trenutku nastanka spora između stranaka u pogledu učinka predmetne odredbe (pozivanje potrošača na njezinu nepoštenost) i kakvu važnost ima stajalište koje je potrošač iznio u takvom sporu?
3. Je li moguće zadržati na snazi odredbe koje u skladu s Direktivom 93/13/EEZ predstavljaju nepoštene ugovorne uvjete ako bi prihvaćanje takvog rješenja u trenutku rješavanja spora bilo objektivno korisno za potrošača?
4. Može li, s obzirom na članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, utvrđenje da su nepoštene ugovorne odredbe kojima se određuje visina činidbe i način na koji je stranke izvršavaju dovesti do situacije u kojoj će se oblik pravnog posla koji je utvrđen na temelju ugovora uz isključenje učinaka nepoštenih ugovornih uvjeta razlikovati od onog obuhvaćenog namjerom stranaka u okviru glavne činidbe stranaka? Osobito, znači li utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena mogućnost daljnje primjene drugih ugovornih odredbi koje nisu nepoštene, kojima se određuje glavna činidba potrošača, čiji je oblik o kojem su se stranke sporazumjele (njihovo uključivanje u ugovor) bio nerazdvojivo povezan s odredbama koje osporava potrošač?”
III. Pravna analiza
A. Direktiva 93/13 i utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredbi o tečaju
20. Ovaj predmet jedan je u nizu predmeta(3) u kojima Sud razmatra nepoštene odredbe, osobito u pogledu učinaka utvrđenja nepoštenosti odredbe o „tečajnoj razlici”(4) u ugovorima o zajmu indeksiranom u stranoj valuti, a koji se vraća u nacionalnoj valuti.
21. Upotreba takve vrste zajmova, indeksiranih u stranoj valuti, vrlo je raširena u različitim državama zbog niže kamatne stope koja se primjenjuje na strane valute u odnosu na valutu države u kojoj se obavila transakcija.
22. Kao što se uvelike navodi u sudskoj praksi Suda, sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 (5) temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu pregovora te, stoga, pregovaračke moći i razine informiranosti(6).
23. Neposredni cilj Direktive stoga je ponovno uspostaviti ravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga.
24. Člankom 6. stavkom 1. Direktive predviđeno je da nepoštene ugovorne odredbe „nisu obvezujuće za potrošača”. Ta odredba predstavlja „odredbu s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost”(7).
25. Stoga je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti procijeniti eventualnu nepoštenost ugovorne odredbe kad raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima(8) i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja ili pružatelja kako bi se jamčio koristan učinak zaštite koji se nastoji ostvariti Direktivom 93/13.
26. Naime, zbog neravnoteže između stranaka potrebna je pozitivna intervencija neovisna o samim ugovornim strankama(9), koja je opravdana zbog javnog interesa na kojem se temelji zaštita potrošača zajamčena Direktivom(10).
27. Dugoročni cilj Direktive, koji proizlazi iz članka 6. u vezi s člankom 7. Direktive 93/13, jest sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima odvraćajućim učinkom na prodavatelje robe i pružatelje usluga, koji postoji „samom činjenicom neprimjene takvih nepoštenih odredbi”(11).
28. Nakon što je utvrdio nepoštenost određene odredbe, na nacionalnom je sudu, kao što je to pojasnio Sud, da isključi njezinu primjenu s obzirom na to da je tekstom članka 6. stavka 1., kojim se državama članicama priznaje autonomija u pogledu definiranja pravnog režima za nepoštene odredbe, određeno da one utvrde da takve odredbe „nisu obvezujuće za potrošača”(12).
29. Iz toga slijedi da je na nacionalnom sudu, koji utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe, da procijeni sve posljedice koje iz nje proizlaze u skladu s nacionalnim pravom kako ne bi imale učinke na potrošača, osim ako se sam potrošač protivi isključenju navedene odredbe(13).
30. Osim toga, u skladu s drugom rečenicom članka 6. stavka 1. te uvodnom izjavom 21.(14), ugovor „u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba”(15).
31. Sud stoga nije ovlašten intervenirati u sadržaj odredbe za koju utvrdi da je nepoštena. Naime, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi pravilo nacionalnog prava koje tom sudu omogućuje dopunu tog ugovora uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe(16).
32. Takva bi intervencija zapravo mogla naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja Direktive, odnosno odvraćanju prodavatelja robe i pružatelja usluga od upotrebe nepoštenih odredbi(17), kao što je već navedeno u točki 27. Naime, prodavatelji robe i pružatelji usluga mogli bi biti potaknuti da upotrebljavaju takve odredbe znajući da bi nacionalni sud, prema potrebi, ipak mogao dopuniti ugovor i u slučaju da se utvrdi nepoštenost tih odredbi.
33. Jedina iznimka od tog pravila navedena je u sudskoj praksi u predmetu Kásler(18), u kojem je Sud utvrdio uvjete koji moraju postojati kako bi se opravdala intervencija nacionalnog suda u pogledu dopune ugovora.
34. Konkretno, Sud je dopustio da se nepoštena odredba zamijeni dopunskom odredbom ako su ispunjena dva uvjeta: prvo, da neprimjena odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena podrazumijeva u skladu s nacionalnim pravom utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora te, drugo, da je potrošač zbog utvrđenja ništetnosti tog ugovora izložen osobito štetnim posljedicama(19).
35. Stoga se članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi to da nacionalni sud, primjenom načela ugovornog prava, ukloni nepoštenu odredbu zamjenjujući je dopunskom odredbom nacionalnog prava u situacijama u kojima nacionalni sud zbog utvrđivanja ništetnosti nepoštene odredbe mora ugovor u cijelosti utvrditi ništetnim, izlažući time potrošača za njega nepovoljnim posljedicama, na način da ga se time kažnjava(20).
36. Utvrđivanje ništetnosti ugovora o zajmu dovelo bi u načelu do neposrednog dospijeća na naplatu preostalog iznosa zajma koji bi svojom veličinom mogao nadići financijsku sposobnost potrošača pa bi slijedom toga ono imalo prije za cilj sankcionirati potrošača, a ne davatelja zajma kojega se takvim postupanjem ne bi odvratilo od stavljanja takvih odredbi u ugovore koji su dio njegove ponude(21).
37. Ta iznimka od pravila kojim se nacionalnom sudu zabranjuje da dopuni ugovor u slučaju nevaljanosti nepoštene odredbe u potpunosti je opravdana s obzirom na cilj Direktive 93/13, kojom se, kao što je navedeno, nastoji zamijeniti formalna ravnoteža koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost između potonjih, a ne dovesti do utvrđivanja ništetnosti svih ugovora s nepoštenim odredbama(22).
38. Smatram da bi bilo logično i sustavno ispitati prethodna pitanja razmatrajući prvo četvrto, zatim drugo i prvo te naposljetku treće prethodno pitanje. Naime, ako bi se u odgovoru na četvrto prethodno pitanje smatralo da ugovor može postojati čak i bez nepoštene odredbe, za odgovor na ostala prethodna pitanja ne bi u velikoj mjeri postojao interes s obzirom na to da ona pretpostavljaju utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Osim toga, mogućnost zamjene nepoštene odredbe na načine predložene u prvom prethodnom pitanju trebalo bi ocijeniti isključivo ako se smatra da utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora može štetno utjecati na potrošača, što je preduvjet drugog prethodnog pitanja, kojim se Sud pita o pojedinostima u vezi s nevaljanosti cijelog ugovora. Treće prethodno pitanje, koje se odnosi na mogućnost zadržavanja na snazi nepoštene odredbe, može se u konačnici opravdano postaviti isključivo ako se ugovor ne može zadržati na snazi niti zamijeniti nepoštena odredba.
B. Četvrto prethodno pitanje
39. Četvrtim prethodnim pitanjem nacionalni sud u biti traži od Suda da protumači članak 6. stavak 1. u dijelu kojim je propisano da „ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke”. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku pita može li se ugovor zadržati na snazi nakon poništenja nepoštene odredbe koja je nerazdvojivo povezana s drugim odredbama kojima se utvrđuje glavna ugovorna obveza.
40. Naime, u tom bi se slučaju ugovor koji proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta razlikovao od ugovora sklopljenog između stranaka i ne bi odgovarao njihovoj prvobitnoj volji.
41. Ako bi odredba o „tečajnoj razlici” bila nepoštena te se, stoga, ne bi primijenila, to bi dovelo do promjene vrste ugovora, od ugovora indeksiranog u švicarskim francima i podložnog kamatnoj stopi za tu valutu do ugovora indeksiranog u poljskim zlotima, koji bi, međutim, još uvijek podlijegao nižoj kamatnoj stopi za švicarske franke.
42. Na nacionalnom je sudu da ocijeni je li moguće da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je to pravno moguće(23) u skladu s nacionalnim pravom.
43. Naime, kao što je to Sud već presudio(24), kako bi se jamčio koristan učinak Direktive, utvrđenje nepoštenosti određene odredbe i utvrđivanje učinaka koji proizlaze iz tog utvrđenja ocjenjuju se s obzirom na nacionalno pravo.
44. Iz spisa predmeta i prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se osporavanje i prigovor u vezi s nepoštenosti odnose na odredbe o tečajnoj razlici.
45. Takva ocjena u pogledu kvalifikacije osporavane ugovorne odredbe za koju se naknadno eventualno utvrdi da je nepoštena očigledno je preliminarna s obzirom na to da je člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 isključena procjena suda o tome jesu li nepoštene odredbe koje se odnose na definiciju glavnog predmeta ugovora, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.
46. Stoga je na nacionalnom sudu da ponajprije odluči o tome odnosi li se osporavana odredba na definiciju glavnog predmeta ugovora te, ako je tako, da ocijeni je li ta odredba sastavljena jasno i razumljivo. Isključivo ako je ta ocjena negativna te sud, stoga, utvrdi da je ugovorna odredba koja se odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora sastavljena jasno i razumljivo, može se nastaviti s ocjenom nepoštenosti te odredbe(25).
47. Kao drugo, na nacionalnom je sudu da procijeni učinke utvrđenja nepoštenosti kako bi ispitao može li ugovor i dalje obvezivati i bez te odredbe. Ako se odredba odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora, malo je vjerojatno da je postojanje ugovora pravno moguće u skladu s nacionalnim pravom; međutim, to može ocijeniti isključivo sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.
48. Na nacionalnom je sudu da ocijeni je li u skladu s nacionalnim pravom i pravom Unije pravno moguće postojanje ugovora(26) bez nepoštene odredbe.
49. Sud smatra da „uobičajena posljedica nepoštene ugovorne odredbe jest da isključivo ona nema učinak a da ostali dio sporazuma ostaje na snazi te i dalje obvezuje stranke nakon što se otkloni neravnoteža na štetu potrošača. Od tog se općeg pravila može odstupiti isključivo ako taj ugovor ne može objektivno postojati bez nepoštene odredbe”(27).
50. Kako je pojašnjeno u sudskoj praksi Suda, „u pogledu mjerila za ocjenu može li se ugovor doista zadržati na snazi i bez nepoštenih odredbi valja napomenuti da tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 i zahtjev u vezi s pravnom sigurnosti gospodarskih djelatnosti govore u prilog objektivnom pristupu pri tumačenju navedene odredbe”. Stoga, interes ugovornih stranaka „ne može se uzeti u obzir kao odlučujuće mjerilo prilikom ocjene o budućoj sudbini ugovora”(28).
51. Takav objektivan pristup u skladu je s ciljem Direktive da se ponovno uspostavi ravnoteža među strankama isključenjem nepoštenih uvjeta, a ne da prestanu svi ugovori koji sadržavaju nepoštene odredbe.
52. Cilj Direktive nije da u potpunosti prestane ugovor u pogledu čijih je određenih odredbi utvrđeno da su nepoštene niti da se on pod svaku cijenu zadrži na snazi, a kamoli da se zadrži na snazi jer je povoljan za jednu od dviju stranaka.
53. Umjesto toga, cilj Direktive jest ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka(29) i postići budući odvraćajući učinak na prodavatelje robe ili pružatelje usluga.
54. Članak 6. stavak 1. Direktive stoga je neutralan u pogledu mogućnosti da se ukloni ili zadrži na snazi ugovor koji sadržava nepoštene uvjete te je na nacionalnom sudu da na temelju nacionalnog prava i u skladu s prethodno navedenim općim kriterijima ocijeni odnosi li se nepoštena odredba na definiciju predmeta ugovora i treba li zadržati na snazi ugovor koji sadržava nepoštene uvjete.
C. Drugo prethodno pitanje
55. Drugo prethodno pitanje sastoji se od dva dijela. Na Sudu je da, kao prvo, odluči o trenutku u kojem se procjenjuju posljedice utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora te, kao drugo, utvrdi kakvu važnost ima volja potrošača.
56. Iako se, s jedne strane, u članku 4. stavku 1. Direktive navodi da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se „u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora”(30), u Direktivi se, s druge strane, ne navodi izričito trenutak u kojem se trebaju procijeniti posljedice utvrđenja nepoštenosti odredbe na ugovor.
57. Stoga je na nacionalnom sudu da, kao što je prethodno navedeno, procijeni posljedice koje proizlaze iz utvrđenja da je odredba nepoštena.
58. Slijedom toga, na nacionalnom sudu jest da ocijeni je li u skladu s nacionalnim pravom pravno moguće da ugovor ostane na snazi nakon otklanjanja nepoštenih uvjeta te također trenutak u kojem je u skladu s nacionalnim pravom potrebno procijeniti učinke utvrđenja nepoštenosti odredbe.
59. Međutim, smatram da se u nedostatku izričite naznake koja u tom pogledu proizlazi iz nacionalnog prava čini da postoje dva razloga zbog kojih je posljedice utvrđenja nepoštenosti odredbi te posljedice eventualnog utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora i eventualne mogućnosti da sud dopuni ugovor potrebno procijeniti u trenutku donošenja odluke o sporu.
60. Kao prvo, kako bi se u potpunosti proveo neposredni cilj Direktive, kojom se, kao što je prethodno navedeno, nastoji ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka, potrebno je na sustavnoj razini procijeniti učinke prestanka nepoštene odredbe u odnosu na konkretnu i stvarnu situaciju odnosno s obzirom na okolnosti koje postoje u trenutku donošenja odluke nacionalnog suda o sporu. Naime, interesi stranaka mogu se u tom trenutku razlikovati od njihovih interesa u trenutku sklapanja ugovora.
61. Kao drugo, procjena takvih učinaka u trenutku donošenja odluke o sporu u skladu je s utvrđenjima Suda u predmetu Kásler(31).
62. Naime, Sud je pojasnio da uvjet na temelju kojeg sud nakon otklanjanja nepoštenih uvjeta može dopuniti ugovor koji bi se prema nacionalnom pravu trebao u cijelosti utvrditi ništetnim zamjenom nepoštene odredbe dopunskom odredbom postoji isključivo ako bi potrošač zbog utvrđenja ništetnosti ugovora mogao biti izložen „osobito štetnim posljedicama”(32).
63. To znači da su interesi potrošača koje nacionalni sud mora uzeti u obzir oni koji postoje u trenutku postupka, a ne oni zbog kojih je potrošač odlučio sklopiti ugovor.
64. Što se tiče drugog aspekta drugog prethodnog pitanja, kako bi se procijenila važnost volje potrošača prije odluke o nevaljanosti cijelog ugovora ili njegove dopune, valja analizirati utvrđenja Suda u predmetu Kásler, osobito s obzirom na cilj koji se Direktivom želi postići.
65. Naime, kao što je prethodno navedeno, članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi se pravilo nacionalnog prava koje u slučaju utvrđenja ništetnosti nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača nacionalnom sucu omogućuje dopunu ugovora uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe(33).
66. Jedini iznimni slučaj u kojem je dopuštena intervencija suda onaj je u kojem bi, „ako ne bi bilo dopušteno nepoštenu odredbu zamijeniti dopunskom odredbom te sudac ne bi morao cijeli ugovor utvrditi ništetnim, potrošač mogao biti izložen osobito štetnim posljedicama te bi bila ugrožena preventivna funkcija utvrđivanja takvog ugovora ništetnim”(34).
67. Čini mi se opravdanim smatrati da ne postoji drugi uvjet koji se zahtijeva u presudi Kásler ako potrošača sud suoči s izborom između nevaljanosti cijelog ugovora kao posljedice uklanjanja nepoštene odredbe i njegove dopune drugom odredbom radi njegova zadržavanja na snazi te ako on očituje svoju volju na način da prednost da prestanku cijelog ugovora. Dakle, sud ne bi mogao smatrati da je nevaljanost cijelog ugovora osobito štetna za potrošača ako je to protivno svjesnom i opetovanom očitovanju volje samog potrošača.
68. U pogledu drugog prethodnog pitanja valja zaključiti da je na nacionalnom sudu da na temelju nacionalnog prava ocijeni trenutak u kojem se trebaju procjenjivati učinci utvrđenja nepoštenosti odredbe vodeći u nedostatku izričite zakonske naznake računa o tome da su interesi potrošača koji se uzimaju u obzir oni koji postoje u vrijeme postupka. Osim toga, treba pretpostaviti da volja potrošača ima prednost u odnosu na provedbu sustava zaštite kao što je zamjena nepoštene odredbe radi zadržavanja na snazi ugovora bez odredbe za koju se smatra da je nepoštena.
D. Prvo prethodno pitanje
69. Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud može li se nakon utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe dopuniti ugovor primjenom odredbi nacionalnog prava kojima je predviđeno da se sadržaj pravnog akta može dopuniti načelom pravičnosti ili ustaljenim običajima.
70. Sud koji je uputio zahtjev pita Sud o mogućnosti da se ugovor dopuni općim odredbama koje nisu nepoštene i koje proizlaze iz načela društvenog suživota.
71. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je, kao prvo, da nacionalni sud utvrdi pripadaju li opće odredbe, za koje je utvrdio da su potencijalno prikladne za dopunu ugovora u odnosu na odredbe za koje je utvrđeno da su nepoštene, kategoriji „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba”(35) koje se „primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja”(36).
72. Za takve se klauzule pretpostavlja, u skladu s Direktivom, da nisu nepoštene s obzirom na to da su odraz obvezujuće odredbe zakona ili propisa. Stoga treba smatrati da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između prava i obveza stranaka u određenim ugovorima(37).
73. U predmetnom slučaju, kao što to proizlazi iz spisa, opće odredbe koje je naveo sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku i koje se odnose na načela ustaljenih običaja zakonodavac nije ocijenio u pogledu ravnoteže između prava i obveza stranaka i stoga se čini da nisu obuhvaćene pretpostavkom, propisanom Direktivom, da su poštene.
74. U tom bi slučaju uvrštavanje ugovorne odredbe koja preuzima te opće odredbe predstavljalo „kreativnu” intervenciju koja pretjeranim ograničavanjem ugovorne slobode može promijeniti ravnotežu interesa koju su stranke htjele postići.
75. Kao drugo, kao što je prethodno navedeno u točkama 31. do 37. ovog mišljenja, smatram da se na situaciju koju opisuje sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ne može odnositi slučaj iz predmeta Kásler, koji kao iznimka ne može omogućavati široko tumačenje.
76. Logika te iznimke kojom se određuje mogućnost da sud intervenira isključivo u odredbe koje odražavaju dopunske zakonske odredbe u skladu je s odredbama članka 1. stavka 2. i uvodne izjave 13. Direktive, koje su navedene u točki 71. ovog mišljenja.
77. Kako bi se izbjegli pretjerano štetni učinci na potrošača koji proizlaze iz nevaljanosti cijelog ugovora, iznimka iz presude Kásler omogućuje sudu intervenciju u pogledu dopune ugovora, koja se, međutim, treba ograničiti na zamjenu nepoštene odredbe odredbom kojom se preuzima dopunska zakonska odredba, čime se ne ostavlja prostor za bilo kakvo tumačenje ili „kreativno” rješenje.
78. Naprotiv, ako sud treba primijeniti opću odredbu, na njemu je da procijeni njezin sadržaj i primjenu u okviru ugovora.
79. Takva situacija protivi se općem pravilu koje je Sud u nekoliko navrata naveo, a koje nalaže da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku isključi primjenu nepoštene odredbe, pri čemu nije ovlašten preispitati njezin sadržaj.
80. S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da se članku 1. stavku 2. i članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi to da nacionalni sud dopuni ugovor u pogledu nepoštene odredbe primjenom nacionalnih općih odredbi koje nisu dopunske.
E. Treće prethodno pitanje
81. Trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku pita Sud može li se zadržati na snazi nepoštena ugovorna odredba ako bi takvo rješenje bilo uglavnom korisno za potrošača.
82. To je moguće isključivo ako nacionalni sud u skladu s nacionalnim pravom i pravom Unije smatra da nije pravno moguće zadržati na snazi ugovor bez odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i da nije moguće zamijeniti nepoštenu odredbu u skladu s uvjetima utvrđenima sudskom praksom Suda u predmetu Kásler.
83. Člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 izričito je propisano da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a ustaljena sudska praksa Suda ne dopušta odstupanje od te pretpostavke(38).
84. Jedina iznimka od tog pravila utvrđena je u predmetu Pannon(39), u kojem je dopušteno da odredba za koju je utvrđeno da je nepoštena i dalje obvezuje potrošača na temelju njegova izričitog zahtjeva.
85. Stoga, kao što je navedeno u sudskoj praksi Suda, valja smatrati da je uloga suda ograničena na utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe i njegovu dužnost da obavijesti potrošača o posljedicama takvog utvrđenja, uključujući prestanak obvezujućeg učinka te odredbe.
86. Iz toga slijedi da, osim ako potrošač, nakon što ga nacionalni sud propisno obavijesti o tome da odredba nije obvezujuća kako bi se omogućio slobodan i informiran pristanak, izjavi svoju namjeru da se ne pozove na nepoštenost navedene odredbe, a koja nije obvezujuća(40), ona u skladu s člankom 6. stavkom 1. neće biti obvezujuća za potrošača.
87. Ako ne postoji takva izričita volja potrošača, sud, dakle, ne može zadržati na snazi nepoštenu odredbu niti ako smatra da je takvo rješenje korisnije za potrošača.
88. Osim toga, potrošač se u predmetnom slučaju izričito protivi zadržavanju na snazi nepoštene odredbe, tako da se ne može primijeniti iznimka utvrđena u predmetu Pannon.
IV. Zaključak
89. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) odgovori na sljedeći način:
1. Članku 1. stavku 2. i članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi se to da nacionalni sud dopuni ugovor u pogledu nepoštenih odredbi kojima se određuje način na koji stranke izvršavaju činidbu i njezina visina te koje dovode do nevaljanosti ugovora na štetu potrošača, primjenom nacionalnih općih odredbi kojima se predviđa da se sadržaj pravnog akta dopuni učincima koji proizlaze iz načelâ pravičnosti ili ustaljenih običaja, a koje dakle nisu dopunske odredbe.
2. Na nacionalnom je sudu da na temelju nacionalnog prava ocijeni trenutak u kojem se trebaju procjenjivati učinci utvrđenja nepoštenosti odredbe vodeći u nedostatku izričite zakonske naznake računa o tome da su interesi potrošača koji se uzimaju u obzir oni koji postoje u vrijeme odlučivanja o sporu. Osim toga, volja potrošača koji smatra da utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora nije štetno za njega ima prednost u odnosu na provedbu sustava zaštite kao što je zamjena nepoštene odredbe uz zadržavanje na snazi ugovora.
3. Direktivi 93/13/EEZ protivi se zadržavanje na snazi nepoštenih odredbi koje su u trenutku donošenja odluke o sporu objektivno korisne za potrošača ako u tom pogledu ne postoji izričita volja samog potrošača.
4. Na nacionalnom je sudu da na temelju nacionalnog prava i u skladu s pravom Unije ocijeni odnosi li se nepoštena odredba na definiciju predmeta ugovora kako bi utvrdio može li se zadržati na snazi ugovor koji sadržava nepoštene odredbe.
i točka 19. podtočke 1., 2. i 4. ovog teksta izmijenjene su nakon prvotne objave.