PRESUDA OPĆEG SUDA (treće prošireno vijeće)

18. listopada 2023.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište etilena – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Usklađivanje dijela kupovne cijene – Postupak nagodbe – Novčana kazna – Prilagodba osnovnog iznosa novčane kazne – Točka 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni – Ponavljanje povrede – Točka 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni – Neograničena nadležnost – Protuzahtjev za povećanje iznosa novčane kazne”

U predmetu T‑590/20,

Clariant AG, sa sjedištem u Muttenzu (Švicarska),

Clariant International AG, sa sjedištem u Muttenzu,

koje zastupaju F. Montag i M. Dreher, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju A. Boitos, I. Rogalski i J. Szczodrowski, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja, M. van der Woude, predsjednik, G. De Baere (izvjestitelj), G. Steinfatt, K. Kecsmár i S. Kingston, suci,

tajnik: I. Kurme, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 24. studenoga 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelji, društva Clariant AG i Clariant International AG, prije svega zahtijevaju djelomično poništenje Odluke Komisije C(2020) 4817 final od 14. srpnja 2020. o postupku na temelju članka 101. UFEU‑a (AT.40410 – Etilen) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja im je „zajedno i solidarno” izrečena navedenom odlukom. Europska komisija je postavila protuzahtjev kojim traži povećanje iznosa navedene novčane kazne.

I.      Okolnosti spora

A.      Upravni postupak

2        Dana 29. lipnja 2016. jedan od četiriju poduzetnika koji su sudjelovali u tajnim komunikacijama povezanima s kupnjom etilena zatražio je oslobađanje od kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji).

3        Između 23. svibnja i 3. srpnja 2017. ostala tri poduzetnika koja su sudjelovala u tim tajnim komunikacijama također su zatražila oslobađanje od kazni ili, podredno, mogućnost da im se prizna pravo na smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji.

4        Komisija je 10. srpnja 2018. pokrenula postupak predviđen člankom 11. stavkom 6. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) protiv četiriju poduzetnika koji su predmet postupka (u daljnjem tekstu, zajedno: sudionici zabranjenog sporazuma) radi započinjanja razgovora u cilju sklapanja nagodbe, u skladu s Obavijesti Komisije o vođenju postupaka nagodbe s ciljem donošenja odluka u skladu s člankom 7. i člankom 23. Uredbe br. 1/2003 u predmetima kartela (SL 2008., C 167, str. 1.) (SL 2016., C 144, str. 23., u daljnjem tekstu: Obavijest o nagodbi).

5        Dopisom od 23. srpnja 2018. tužitelji su potvrdili Komisiji da su voljni započeti razgovore u svrhu postizanja nagodbe.

6        Tijekom tih razgovora Komisija je tužitelje obavijestila o primjedbama koje je namjeravala istaknuti u odnosu na njih te im otkrila ključne dokaze iz spisa na kojima je utemeljila te primjedbe. Također ih je obavijestila o procjeni raspona novčane kazne koju im je namjeravala izreći.

7        Tužitelji su 20. studenoga 2019. podnijeli svoj prijedlog za nagodbu u skladu s člankom 10.a stavkom 2. trećim podstavkom Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), kojim su priznali svoju „zajedničku i solidarnu” odgovornost za sudjelovanje u povredi. Također su naveli maksimalni iznos novčane kazne koji bi prihvatili u okviru postupka nagodbe, odnosno iznos od 159 663 000 eura.

8        Komisija je 7. veljače 2020. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Tužitelji su 24. veljače 2020. potvrdili da ona vjerno odražava njihov prijedlog za nagodbu te da se i dalje u potpunosti obvezuju da će nastaviti s postupkom nagodbe.

B.      Pobijana odluka

9        Komisija je 14. srpnja 2020. donijela pobijanu odluku.

1.      Opis povrede

10      Komisija je utvrdila da su tužitelji sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi koja se sastojala od razmjene osjetljivih poslovnih informacija i onih povezanih s određivanjem cijena te određivanja dijela cijene u vezi s kupnjom etilena na području Belgije, Njemačke, Francuske i Nizozemske u razdoblju od 26. prosinca 2011. do 29. ožujka 2017. [članak 1. točka (c) pobijane odluke].

11      Inkriminirano ponašanje odnosilo se na kupnju etilena na slobodnom tržištu, osim na etilen proizveden za vlastite potrebe, odnosno na etilen koji proizvode i koriste sami proizvođači.

12      Etilen se obično kupovao na temelju dugoročnih ugovora o opskrbi. Kako bi se uzeo u obzir rizik od nestabilnosti kupovnih cijena etilena, ti ugovori o opskrbi često su upućivali na mjesečnu ugovornu cijenu (u daljnjem tekstu: MUC). Kako bi se odredio MUC za sljedeći mjesec, dva različita para dobavljača i kupaca trebaju sklopiti dva zasebna, ali jednaka bilateralna ugovora, koji se obično nazivaju nagodbama. Nakon sklapanja prve nagodbe, stranke su o svome sporazumu mogle obavijestiti privatnu i neovisnu agenciju za izvješćivanje koja je tu prvu nagodbu objavila na tržištu. Nakon što drugi par dobavljača i kupaca sklopi nagodbu po istoj cijeni, tu su cijenu agencije za izvješćivanje objavile kao MUC za sljedeći mjesec.

13      Komisija je naglasila da MUC nije bio neto cijena, nego promjenjivi dio formula za određivanje cijena koje se koriste u određenim ugovorima o opskrbi. MUC je stoga izravno utjecao na stvarnu kupovnu cijenu etilena u okviru tih ugovora o opskrbi i u okviru nekih transakcija na promptnom tržištu.

14      Komisija je smatrala da su sudionici zabranjenog sporazuma usklađivali svoje ponašanje na tržištu putem dvostranih kontakata u vezi s MUC‑om, dogovarajući se, s jedne strane, o ciljanim cijenama koje su namjeravali koristiti tijekom postupaka pregovora o MUC‑u s prodavateljima etilena i, s druge strane, o konačnim MUC‑ovima koje su željeli postići, a koji su se temeljili na zajedničkoj ocjeni čimbenika za određivanje cijena i javnih analiza. Navedeni sudionici također su se dogovarali o svojim budućim stajalištima u postupcima pregovora o nagodbama s prodavateljima etilena. Naposljetku, razmjenjivali su informacije o tržišnim kretanjima.

15      Cilj predmetnog ponašanja bio je utjecati na pregovore o MUC‑u kako bi se u okviru postupaka nagodbe s prodavateljima etilena postigla najniža moguća kupovna cijena.

16      Komisija je zaključila da predmetno ponašanje ima obilježja sporazuma ili usklađenog djelovanja u smislu članka 101. UFEU‑a, koji imaju za cilj ograničiti tržišno natjecanje na tržištu nabave etilena. Stoga nije bilo potrebno ispitati učinke tog ponašanja na to tržište ni provjeriti jesu li sudionici zabranjenog sporazuma u konačnici uspjeli ostvariti željeni MUC.

17      Kad je riječ o sudjelovanju tužiteljâ u povredi, Komisija je istaknula, s jedne strane, da je drugi tužitelj, društvo Clariant International, bezuvjetno prihvatio odgovornost za svoje izravno sudjelovanje u povredi počinjenoj u razdoblju od 26. prosinca 2011. do 29. ožujka 2017. i, s druge strane, da je prvi tužitelj, društvo Clariant, bezuvjetno prihvatio svoju „zajedničku i solidarnu” odgovornost za sudjelovanje svoga društva kćeri koje drži u stopostotnom vlasništvu, u povredi počinjenoj u razdoblju od 26. prosinca 2011. do 29. ožujka 2017. Komisija je stoga utvrdila da postoji „zajednička i solidarna” odgovornost drugog tužitelja za njegovo izravno sudjelovanje, i prvog tužitelja, kao društva majke drugog tužitelja, u povredi počinjenoj u predmetnom razdoblju.

2.      Izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima

18      Tužiteljima je „zajednički i solidarno” izrečena novčana kazna u iznosu od 155 769 000 eura (članak 2. točka (c) pobijane odluke).

19      U tom pogledu, kao prvo, Komisija je u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne uzela u obzir vrijednost kupnji etilena ostvarenih tijekom razdoblja koje obuhvaća cijelu posljednju godinu sudjelovanja tužiteljâ u povredi, odnosno 2016. godinu.

20      Prema Komisijinu mišljenju, kao polazišnu točku za izračun osnovnog iznosa novčane kazne nije bilo primjereno upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje proizvoda na kraju proizvodnog lanca jer se povreda odnosila na zabranjeni sporazum u području nabave i jer nisu sve stranke bile prisutne na istom odnosno istim silaznim tržištima.

21      Osim toga, Komisija je smatrala da valja uzeti u obzir samo, s jedne strane, vrijednost kupnji ostvarenih na temelju ugovora o opskrbi etilenom u kojima se upotrebljava formula za određivanje cijena na temelju MUC‑a i, s druge strane, vrijednost kupnji ostvarenih na promptnom tržištu etilena, koje se temelje na MUC‑u.

22      Kao drugo, za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne Komisija je uzela u obzir težinu povrede i njezino trajanje te nužnost prevencije.

23      Najprije, s obzirom na to da se povreda sastojala od horizontalnog određivanja cijena koje se po samoj svojoj naravi ubraja u najteža ograničenja tržišnog natjecanja, Komisija je koeficijent težine utvrdila na 15 %.

24      Nadalje, Komisija je uzela u obzir činjenicu da su tužitelji sudjelovali u povredi od 26. prosinca 2011. do 29. ožujka 2017., to jest za vrijeme 1921 dana, što je odgovaralo množitelju od 5,25 na temelju trajanja povrede.

25      Naposljetku, Komisija je s obzirom na težinu povrede odredila dodatni iznos od 15 % primijenjen u svrhu prevencije.

26      Kao treće, Komisija je prilagodila osnovni iznos novčane kazne.

27      S jedne strane, u skladu s točkom 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni), Komisija je osnovni iznos novčane kazne uvećala za 50 % uz obrazloženje da su tužitelji već počinili sličnu povredu članka 101. UFEU‑a. Komisija u tom pogledu upućuje na svoju odluku C(2004) 4876 final od 19. siječnja 2005. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (COMP/E-1/37.773 – AMCA; u daljnjem tekstu: odluka AMCA), u kojoj je utvrđeno da su prvi tužitelj i njegovo društvo kći Clariant GmbH odgovorni za zabranjeni sporazum na tržištu monoklorooctene kiseline (u daljnjem tekstu: zabranjeni sporazum AMCA).

28      Komisija je također smatrala da ne postoje olakotne okolnosti koje bi opravdale smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne.

29      S druge strane, u skladu s točkom 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, Komisija je osnovni iznos novčane kazne povećala za 10 % kako bi uzela u obzir pojedinosti danog slučaja i potrebu za postizanjem dovoljno odvraćajućeg iznosa novčane kazne.

30      Kao četvrto, Komisija se uvjerila u to da novčana kazna ne premašuje 10 % ukupnog prihoda tužiteljâ u 2019. u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.

31      Kao peto, Komisija je usto smanjila novčanu kaznu na temelju pokajničkog programa. Tužiteljima je tako odobreno smanjenje od 30 % na temelju Obavijesti o suradnji.

32      Kao šesto, iznos novčane kazne smanjen je za 10 % kako bi se tužitelje nagradilo za njihovu suradnju u okviru postupka nagodbe.

II.    Zahtjevi stranaka

33      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi članak 2. točku (c) pobijane odluke u dijelu u kojem se njime predviđa izricanje novčane kazne u iznosu većem od 94 405 800 eura;

–        podredno, smanji na proporcionalan iznos novčanu kaznu koja im je izrečena na temelju članka 2. točke (c) navedene odluke;

–        odbije Komisijin zahtjev da se iznos novčane kazne koja im je izrečena poveća na 181 731 000 eura;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

34      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        utvrdi iznos novčane kazne izrečene tužiteljima u članku 2. točki (c) pobijane odluke na 181 731 000 eura;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

III. Pravo

A.      Zahtjevi za poništenje i smanjenje iznosa novčane kazne

35      U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu tri tužbena razloga, od kojih su prva dva istaknuta u potporu zahtjevu za poništenje, a treći u potporu zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne. Prvim tužbenim razlogom tvrde da je Komisija pogrešno povećala osnovni iznos novčane kazne na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Drugim tužbenim razlogom ističu da je Komisija pogrešno povećala osnovni iznos novčane kazne na temelju točke 37. navedenih smjernica. Treći tužbeni razlog temelji se na neproporcionalnosti iznosa novčane kazne u odnosu na težinu počinjene povrede.

1.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno povećala osnovni iznos novčane kazne na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

36      Najprije valja podsjetiti na to da iz točaka 107. do 113. pobijane odluke proizlazi da je novčana kazna tužiteljima izrečena na temelju članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 10.a stavkom 3. Uredbe br. 773/2004.

37      U članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003 propisano je da će se pri određivanju iznosa novčane kazne uzeti u obzir težina i trajanje povrede.

38      U tom pogledu, moguće ponavljanje povrede jedan je od elemenata koje treba uzeti u obzir prilikom analize težine predmetne povrede (presude od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 63., i od 12. prosinca 2014., Eni/Komisija, T‑558/08, EU:T:2014:1080, t. 276.; vidjeti u tom smislu i presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 91.).

39      Otegotna okolnost ponavljanja povrede definirana je u točki 28. prvoj alineji Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, kao nastavljanje s istom ili sličnom povredom ili njezino ponavljanje nakon što je Komisija ili nacionalno tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdilo da je predmetni poduzetnik prekršio članak 101. ili 102. UFEU‑a. U takvom se slučaju osnovni iznos novčane kazne može povisiti za do 100 % za svaki utvrđeni slučaj povrede.

40      Prvi tužbeni razlog sastoji se od tri dijela, od kojih se prvi temelji na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i načelâ proporcionalnosti i dobre uprave jer Komisija nije ispunila svoju obvezu ocjene, drugi na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i načela proporcionalnosti jer je Komisija tužitelje pogrešno kvalificirala kao opetovane počinitelje povrede te treći na povredi obveze obrazlaganja.

a)      Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da Komisija nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast

41      Tužitelji prigovaraju Komisiji da nije u dostatnoj mjeri uzela u obzir posebne okolnosti koje su dovele do utvrđenja povrede u okviru zabranjenog sporazuma AMCA. Komisija je u uvodnoj izjavi 138. pobijane odluke samo utvrdila da okolnosti koje su opravdale neizricanje novčane kazne u okviru navedenog zabranjenog sporazuma nisu bile relevantne u ovom slučaju.

42      Tužitelji ističu više okolnosti koje je Komisija trebala ispitati. Tvrde da je odluka o zabranjenom sporazumu AMCA bila upućena prvom tužitelju na temelju njegove odgovornosti kao društva majke. Navedeni zabranjeni sporazum uspostavilo je društvo koje je kasnije kupio prvi tužitelj. Taj je zabranjeni sporazum u to vrijeme postojao već najmanje četrnaest godina. Osim toga, dva zaposlenika prethodno navedenog društva koje je kupio prvi tužitelj, koji su bili odgovorni za aktivnosti na koje se odnosio navedeni zabranjeni sporazum, nastavila su u njemu tajno sudjelovati i niti jedna druga osoba iz skupine prvog tužitelja nije u njega bila uključena. Prvi je tužitelj otkrio zabranjeni sporazum o kojem je riječ internim mjerama usklađivanja i o njemu obavijestio Komisiju zbog čega mu je ona odobrila potpuno oslobođenje od kazni. Što se tiče povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju, u njoj je sudjelovao samo jedan zaposlenik zasebno, bez znanja svih ostalih zaposlenika ili kategorija radnika tužiteljâ. Međutim, ta osoba nije bila zaposlena kod prvog tužitelja u trenutku spornih praksi na tržištu monoklorooctene kiseline i postupala je unatoč mjerama koje je prvi tužitelj poduzeo u području usklađenosti.

43      Osim toga, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti kada je utvrdila stopu povećanja novčane kazne. Budući da se točkom 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni u tom pogledu predviđa raspon povećanja između 0 % i 100 %, Komisija je bila dužna, na temelju načela proporcionalnosti, ocijeniti kojem rasponu povećanja odgovara težina ponovljene povrede. Međutim, tužitelji tvrde da u pobijanoj odluci nije objašnjen razlog zbog kojeg je težina ponovljene povrede opravdavala povećanje od 50 %.

44      Tužitelji smatraju da je Komisija upotrijebila iste kriterije kako bi istodobno opravdala utvrđenje da je došlo do ponavljanja povrede i odabir stope povećanja, iako je riječ o različitim aspektima koji zahtijevaju zasebnu ocjenu. Osim toga, kriteriji koje je Komisija primijenila zajednički su svim slučajevima ponavljanja povrede i nije moguće pozvati se na njih da bi se opravdalo posebno povećanje u slučaju konkretnog ponavljanja povrede.

45      Osim toga, iz Komisijine prakse odlučivanja proizlazi da je, s jedne strane, jedini čimbenik koji je uzet u obzir za određivanje povećanja novčane kazne zbog ponavljanja povrede broj ranijih povreda i, s druge strane, da se ne uzima u obzir prva polovina raspona povećanja. Komisija je time povrijedila svoju obvezu izricanja primjerene sankcije koja odražava težinu konkretne povrede.

46      Time što nije uzela u obzir prvu polovinu raspona povećanja novčanih kazni predviđenog u točki 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni i time što je primijenila isto opće povećanje od 50 % na sve slučajeve prvog ponavljanja povrede, Komisija je povrijedila načelâ jednakog postupanja, zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

47      Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

48      Valja podsjetiti na to da Komisija raspolaže diskrecijskom ovlašću u pogledu izbora elemenata koje treba uzeti u obzir radi određivanja iznosa novčanih kazni, kao što su, među ostalim, posebne okolnosti predmeta, njegov kontekst i preventivni učinak novčanih kazni, pri čemu se nije nužno pozvati na obvezujući ili taksativni popis kriterija koji se moraju uzeti u obzir. Utvrđenje i ocjena posebnih obilježja ponavljanja povrede dio su navedene Komisijine ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 37. i 38. te od 29. rujna 2021., Nec/Komisija, T‑341/18, EU:T:2021:634, t. 103. i 104.).

49      Uzimanje u obzir ponavljanja povrede ima za cilj potaknuti poduzetnike koji su pokazali sklonost povređivanju pravila tržišnog natjecanja da promijene svoje ponašanje. Komisija stoga može u svakom pojedinom slučaju uzeti u obzir pokazatelje koji potvrđuju takvu sklonost, uključujući, na primjer, vrijeme koje je proteklo između predmetnih povreda (presude od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija, T‑217/06, EU:T:2011:251, t. 294. i od 29. rujna 2021., Nec/Komisija, T‑341/18, EU:T:2021:634, t. 77. i 104.).

50      Kad je riječ o proporcionalnosti povećanja novčane kazne zbog ponavljanja povrede, valja podsjetiti na to da Opći sud može biti pozvan provjeriti je li Komisija poštovala načelo proporcionalnosti kada je, zbog ponavljanja povrede, povećala izrečenu novčanu kaznu i, osobito, je li takvo povećanje bilo nužno s obzirom na vrijeme koje je proteklo između povrede o kojoj je riječ i prijašnjeg kršenja pravila tržišnog natjecanja (presude od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 70., i od 29. rujna 2021., Nec/Komisija, T‑341/18, EU:T:2021:634, t. 117.).

51      U ovom slučaju Komisija je tužiteljima zbog ponavljanja povrede povećala iznos novčane kazne za 50 %. Utvrdila je da se u trenutku počinjenja predmetne povrede prvi tužitelj već smatrao odgovornim za protutržišno ponašanje u odluci o zabranjenom sporazumu AMCA.

52      Konkretnije, u uvodnoj izjavi 138. pobijane odluke Komisija je navela elemente koje je uzela u obzir prilikom ocjene postojanja ponavljanja povrede. Istaknula je da:

–        je inkriminirano ponašanje iz ovog slučaja, u odnosu na tužitelje započelo 26. prosinca 2011., odnosno nakon donošenja odluke o zabranjenom sporazumu AMCA 19. siječnja 2005.;

–        je od donošenja navedene odluke do početka inkriminiranog ponašanja u ovom slučaju proteklo ograničeno razdoblje;

–        dvije povrede treba smatrati „sličnima” u smislu točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni jer obje čine povrede članka 101. UFEU‑a;

–        je prvi tužitelj bio društvo majka društva Clariant GmbH koje je izravno sudjelovalo u povredi te je s potonjim tijekom razdoblja povrede činilo jednog poduzetnika; trebalo je uzeti u obzir prijašnja ponašanja poduzetnika, a ne samo ponašanja društva Clariant GmbH;

–        posebne okolnosti povrede utvrđene u toj odluci koje su opravdale izuzimanje tužitelja od novčane kazne nisu relevantne za ispitivanje povrede pravila tržišnog natjecanja koju su počinili tužitelji nakon donošenja predmetne odluke.

53      Iz te uvodne izjave proizlazi da je Komisija, izvršavajući svoju diskrecijsku ovlast, identificirala pokazatelje koji joj omogućuju da ocijeni jesu li tužitelji ponovili povredu.

54      Konkretno, Komisija je uzela u obzir činjenicu da je prvi tužitelj počinio dvije povrede koje predstavljaju povredu članka 101. UFEU‑a, do kojih je došlo u relativno kratkom vremenskom razmaku, što je dovoljno da se dokaže postojanje sklonosti za kršenje pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 40.).

55      Što se tiče izbora stope povećanja, tužitelji pogrešno tvrde da Komisija nije mogla opravdati odabir te stope temeljeći svoju odluku na jednakim elementima kao što su oni navedeni u svrhu ocjene postojanja ponavljanja povrede. Naime, kako bi odabrala stopu povećanja zbog ponavljanja povrede, Komisija mora ocijeniti pokazatelje na temelju kojih je moguće okarakterizirati ponavljanje povrede i, osobito, vrijeme koje je proteklo između povrede o kojoj je riječ i prijašnjeg kršenja pravila tržišnog natjecanja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 50. ove presude.

56      Iako Komisija može uzeti u obzir druge pokazatelje u svrhu analize ponavljanja povrede i odabira stope povećanja, takvo uzimanje u obzir ulazi u njezinu diskrecijsku ovlast, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 48. do 50. ove presude. Komisija je dakle, smatrajući u ovom slučaju da nisu relevantne posebne okolnosti povrede koja je predmet odluke o zabranjenom sporazumu AMCA, a koje su istaknuli tužitelji, izvršila svoju diskrecijsku ovlast.

57      Osim toga, tužitelji se ne mogu s uspjehom pozvati na činjenicu da Komisija nije utvrdila stopu povećanja od 50 % ovisno o osobitoj težini povrede. Naime, Komisija je upravo i uzela u obzir ograničeno razdoblje koje je proteklo od donošenja odluke o zabranjenom sporazumu AMCA do početka inkriminiranog ponašanja u ovom slučaju. Međutim, ocjena vremena koje je proteklo između utvrđenja prethodne povrede i nove povrede ovisi o situaciji u predmetnom slučaju, tako da taj pokazatelj Komisiji omogućuje da osobitu težinu ponavljanja povrede analizira u svakom pojedinom slučaju.

58      Budući da tužitelji tvrde da se u uvodnoj izjavi 138. pobijane odluke ne nalazi izričito obrazloženje kojim bi se opravdali razlozi zbog kojih je Komisija nerelevantnima smatrala određene okolnosti povrede počinjene u okviru zabranjenog sporazuma AMCA, valja utvrditi, kao što je to učinila Komisija, da se u okviru tog argumenta poziva na nedostatak u obrazloženju pobijane odluke. Stoga će ga se analizirati u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga.

59      Tužitelji osim toga u biti ističu da je Komisija povrijedila načelâ proporcionalnosti, jednakog postupanja, legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti jer iz njezine prakse odlučivanja koja se odnosi na ponavljanje povrede proizlazi da ona uzima u obzir samo broj ranijih povreda i da za sve slučajeve prvog ponavljanja povrede izriče stopu povećanja od 50 %, ne uzimajući u obzir prvu polovinu raspona povećanja predviđenog u točki 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Tvrde da način na koji je Komisija postupila ne omogućuje procjenu posebne težine povrede u svakom pojedinom slučaju.

60      Međutim, valja utvrditi da se ta argumentacija temelji na analizi Komisijine prakse odlučivanja. Naime, Sud je u više navrata presudio da prethodna praksa Komisijina odlučivanja ne služi kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja te da odluke u drugim predmetima mogu služiti samo kao smjernice kada je u pitanju utvrđivanje postojanja diskriminacije (presuda od 26. siječnja 2017., Zucchetti Rubinetteria/Komisija, C‑618/13 P, EU:C:2017:48, t. 38.).

61      U svakom slučaju, kao prvo, utvrđeno je da, iako nije isključeno uzimanje u obzir drugih pokazatelja, vrijeme koje je proteklo između dvije iste ili slične povrede Komisiji omogućuje da u određenom slučaju ocijeni je li neki poduzetnik ponovio povredu i tako odredi primjerenu stopu povećanja, u skladu s načelom proporcionalnosti.

62      Kao drugo, kad je riječ o povredi načela jednakog postupanja, valja podsjetiti na to da to načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 24. rujna 2020., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi/Komisija, C‑601/18 P, EU:C:2020:751, t. 101. i navedenu sudsku praksu). Budući da se tužitelji pozivaju na povredu navedenog načela, važno je da pojasne i dokažu koja je situacija usporediva s drugom situacijom u kojoj se različito postupalo ili koja je situacija različita u odnosu na drugu s kojom se jednako postupalo [(presuda od 12. travnja 2013., Du Pont de Nemours (Francuska) i dr./Komisija, T‑31/07, neobjavljena, EU:T:2013:167, t. 311.; vidjeti također u tom smislu i presudu od 28. svibnja 2020., Agrochem‑Maks/Komisija, T‑574/18, EU:T:2020:226, t. 105. (neobjavljena)]. Međutim, tužitelji se pozivaju na Komisijine odluke, a da pritom ne objašnjavaju jesu li okolnosti u tim predmetima bile slične onima u ovom predmetu ili su se razlikovale od njih.

63      Kao treće, kad je riječ o povredi načelâ legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, potrebno je istaknuti da te tvrdnje nisu potkrijepljene.

64      S obzirom na prethodno navedeno, valja istaknuti da je Komisija izvršila svoju diskrecijsku ovlast kada je utvrdila da je došlo do ponavljanja povrede i odlučila povećati osnovni iznos novčane kazne za 50 %. Osim toga, ona u okviru tog izvršavanja nije povrijedila načelâ proporcionalnosti, jednakog postupanja, legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

65      Prvi dio prvog tužbenog razloga dakle treba odbiti.

b)      Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj kvalifikaciji tužitelja kao opetovanih počinitelja povrede

66      Tužitelji tvrde da Komisijina ocjena o postojanju ponavljanja povrede sadržava pogreške koje se tiču prava i u tom pogledu ističu, u biti, četiri prigovora koje Komisija osporava.

1)      Prvi prigovor, koji se odnosi na nepostojanje sličnosti između povrede počinjene u okviru zabranjenog sporazuma AMCA i povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju

67      Tužitelji tvrde da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdila da povreda počinjena u okviru zabranjenog sporazuma AMCA i povreda o kojoj je riječ u ovom slučaju predstavljaju iste ili slične povrede u smislu točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni.

68      Tužitelji smatraju da je Komisija trebala provesti detaljnu usporedbu dviju dotičnih povreda čija se priroda i obilježja znatno razlikuju. Zabranjeni sporazum AMCA sastojao se od zabranjenog sporazuma u području prodaje s ciljem povećanja prodajnih cijena na silaznom tržištu usklađenim najavama konačne prodajne cijene. Glavni cilj navedenog zabranjenog sporazuma bio je održati tržišne udjele njegovih sudionika putem sustava raspodjele količina i klijenata, zajedno s mehanizmom naknade kako bi se osiguralo poštovanje dogovorenih kvota količine u praksi. Razmjena informacija o prodajnim cijenama bila je sporedna s obzirom na glavni cilj tog zabranjenog sporazuma.

69      S druge strane, zabranjeni sporazum o kojem je riječ u ovom slučaju odnosi se na kupnju sirovine na uzlaznom tržištu. Za razliku od zabranjenog sporazuma AMCA, o kupnji etilena pregovaralo se na slobodnom tržištu, a prodavatelji su tijekom tih pregovora mogli birati između velikog broja kupaca. Inkriminirano ponašanje nije uključivalo nijedan element podjele tržišta ili kupaca, a sudionici zabranjenog sporazuma nisu imali nikakav kontakt u pogledu svojih aktivnosti prodaje na silaznom tržištu. Osim toga, protupravno ponašanje o kojem je riječ u ovom slučaju proizlazi iz jedinstvenih okolnosti koje su različite od onih iz zabranjenog sporazuma AMCA. Na primjer, to je ponašanje proizišlo iz zakonite suradnje u području kupnje koja je postojala između triju navedenih sudionika zbog strukturnih i ugovornih veza.

70      Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da dvije predmetne povrede za koje je smatrala odgovornima prvog tužitelja i njegova društva kćeri predstavljaju povrede članka 101. UFEU‑a, tako da ih treba smatrati sličnima u smislu točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni.

71      Ta ocjena nije pogrešna. Naime, prema sudskoj praksi, povrede su slične ili iste vrste u svrhu utvrđivanja da je došlo do njihova ponavljanja s obzirom na to da se sastoje od povrede članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2007., BASF i UCB/Komisija, T‑101/05 i T‑111/05, EU:T:2007:380, t. 64. i od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, T‑161/05, EU:T:2009:366, t. 147.).

72      Točno je da se povreda počinjena u okviru zabranjenog sporazuma AMCA sastojala od zabranjenog sporazuma u području prodaje s ciljem povećanja prodajnih cijena na silaznom tržištu, dok se povreda o kojoj je riječ u ovom slučaju sastojala od zabranjenog sporazuma u području nabave s ciljem postizanja niske kupovne cijene određene sirovine, odnosno etilena. Međutim, potrebno je utvrditi da su u oba slučaja prvi tužitelj i njegova društva kćeri sudjelovali u sporazumu koji je zabranjen člankom 101. UFEU‑a.

73      Osim toga, kao što to ističe Komisija, dvije povrede o kojima je riječ imaju zajednička obilježja. Naime, u izreci odluke o zabranjenom sporazumu AMCA navedeno je da se prvi tužitelj smatra odgovornim za povredu članka 101. UFEU‑a, među ostalim, zbog toga što je usklađeno povećao cijene i razmjenjivao informacije o obujmu prodaje i cijenama. U izreci pobijane odluke navodi se da su tužitelji povrijedili članak 101. UFEU‑a zbog svojeg sudjelovanja u povredi koja se sastojala, među ostalim, od utvrđivanja elementa cijene i razmjene poslovno osjetljivih informacija koje se odnose na određivanje cijena. Iz potonje odluke također proizlazi da je cilj protupravnog ponašanja bio utjecati na pregovore o transakcijama o MPK‑u kako bi se dobila najniža moguća kupovna cijena etilena. Iz toga slijedi da se djelovanja utvrđivanja cijena ili dijela cijene na usklađen način i razmjene informacija o cijeni ili elementu cijene nalaze u dvama zabranjenim sporazumima u kojima su sudjelovali prvi tužitelj i njegova društva kćeri.

74      Osim toga, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 71. ove presude, činjenica da je inkriminirano ponašanje u ovom slučaju nastalo iz jedinstvenih okolnosti i osobito iz zakonite suradnje između određenih sudionika nije relevantna za ocjenu ponavljanja sličnih povreda.

75      Komisija stoga nije počinila pogrešku kada je utvrdila da je riječ o ponavljanju slične povrede u smislu točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni.

2)      Drugi prigovor, koji se odnosi na vremenski razmak između dviju povreda

76      Tužitelji smatraju da je polazišna točka od koje se počinje računati vrijeme koje je proteklo između povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju i ranije povrede trenutak u kojem je društvo Clariant GmbH aktivno i na vlastitu inicijativu okončalo povredu počinjenu u okviru zabranjenog sporazuma AMCA i postavilo zahtjev za primjenu pokajničkog programa. Prema toj logici, između dviju povreda proteklo je više od dvanaest godina, tako da tužitelji nisu pokazali posebnu sklonost kršenju pravila tržišnog natjecanja.

77      Iz presude od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija (C‑413/08 P, EU:C:2010:346) među ostalim proizlazi da Komisija mora uzeti u obzir trenutak stvarne povrede kao polazišnu točku od koje se počinje računati vrijeme koje je proteklo između dviju povreda, a ne trenutak kad je prvi put utvrđena povreda. Radi pravičnosti i proporcionalnosti, trajanje upravnog postupka u vezi s ranijom povredom ne treba uzeti u obzir.

78      Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je protupravno ponašanje tužiteljâ započelo 26. prosinca 2011., odnosno nakon što je 19. siječnja 2005. donesena odluka AMCA i da je stoga između tih dvaju datuma proteklo ograničeno vrijeme.

79      Ta ocjena nije pogrešna. Naime, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 49. ove presude, Komisija može uzeti u obzir, primjerice, vrijeme koje je proteklo između povreda kao pokazatelj koji upućuje na ponavljanje povrede.

80      Konkretno, presuđeno je da vremenski razmak od manje od deset godina između povreda dokazuje sklonost poduzetnika da ne izvede odgovarajuće zaključke iz činjenice da je u odnosu na njega utvrđena povreda pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 40., i od 29. rujna 2021., Nec/Komisija, T‑341/18, EU:T:2021:634, t. 105.).

81      Budući da je ponašanje tužiteljâ, kad je riječ o zabranjenom sporazumu u ovom slučaju, započelo gotovo sedam godina nakon donošenja odluke AMCA, Komisija je s pravom utvrdila da taj relativno kratak vremenski razmak upućuje na sklonost tužiteljâ da ne izvedu odgovarajuće zaključke iz utvrđenja iz navedene odluke o tome da je došlo do povrede pravila tržišnog natjecanja.

82      Tužitelji tvrde da polazišna točka od koje se počinje računati vrijeme koje je proteklo između dviju predmetnih povreda treba biti trenutak u kojem je društvo Clariant GmbH aktivno i na vlastitu inicijativu okončalo povredu počinjenu u okviru zabranjenog sporazuma AMCA i zatražilo primjenu pokajničkog programa, a ne trenutak utvrđenja povrede u odluci o navedenom zabranjenom sporazumu.

83      Međutim, valja podsjetiti na to da je uzimanje u obzir ponavljanja povrede opravdano potrebom dodatne prevencije što dokazuje činjenica da utvrđenje da je ranije počinjena povreda nije bilo dovoljno da bi spriječilo ponavljanje povrede. Stoga do ponavljanja povrede nužno dolazi nakon utvrđivanja i sankcioniranja prve povrede jer se objašnjava činjenicom da ta kazna nije bila dovoljno odvraćajuća (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, EU:T:2008:254, t. 392., i od 7. lipnja 2011., Arkema France i dr./Komisija, T‑217/06, EU:T:2011:251, t. 299.).

84      Osim toga, iz teksta točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni proizlazi da ponavljanje povrede čini nastavak s istom ili sličnom povredom ili njezino ponavljanje nakon što su Komisija ili nacionalno tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdili da je dotični poduzetnik prekršio članak 101. ili 102. UFEU‑a. Iako je točno da Smjernice ne predstavljaju pravnu osnovu za odluku kojom se izriču kazne, koja se temelji na Uredbi br. 1/2003, njima se općenito i apstraktno utvrđuje metoda koju si je Komisija odredila u cilju utvrđivanja iznosa kazni izrečenih tom odlukom, pa slijedom toga osiguravaju pravnu sigurnost poduzetnika (vidjeti presudu od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, EU:T:2011:560, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

85      Komisija dakle nije počinila pogrešku kad je uzela u obzir datum odluke AMCA, u kojoj je utvrdila da su prvi tužitelj i društvo Clariant GmbH počinili povredu pravila tržišnog natjecanja, kao polazišnu točku za ocjenu vremena koje je proteklo od utvrđenja prve povrede.

86      Valja još istaknuti da se tužitelji, kako bi potkrijepili svoj prigovor, oslanjaju na pogrešno tumačenje točke 70. presude od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija (C‑413/08 P, EU:C:2010:346). Sud je u toj točki presudio da sud Unije može biti pozvan „provjeriti je li Komisija poštovala načelo [proporcionalnosti] kada je, zbog ponavljanja povrede, povećala izrečenu novčanu kaznu i, osobito, je li takvo povećanje bilo potrebno prije svega s obzirom na vrijeme koje je proteklo između povrede o kojoj je riječ i prijašnjeg kršenja pravila tržišnog natjecanja”. Međutim, tužitelji iz izraza „prijašnje kršenje pravila tržišnog natjecanja” pogrešno izvode zaključak da je polazišna točka za utvrđivanje vremena koje je proteklo između dviju povreda trenutak u kojem je došlo do ranijeg protupravnog ponašanja. Naime, u točki 86. prethodno navedene presude Sud je presudio da je „zaključak Općeg suda prema kojem je, da bi Komisija mogla uzeti u obzir ponavljanje povrede, bilo dovoljno da se poduzetnika prethodno smatralo krivim za istu vrstu povrede, čak i ako je odluka još uvijek bila pod sudskim nadzorom, bio pravno utemeljen”. Iz potonje točke proizlazi da je za analizu ponavljanja povrede odlučujuće utvrđenje odgovornosti poduzetnika za raniju povredu.

87      Osim toga, trenutak u kojem je društvo Clariant GmbH okončalo povredu počinjenu u okviru zabranjenog sporazuma AMCA i zatražilo primjenu pokajničkog programa ne može se smatrati jednakim utvrđenju ranije povrede jer se Komisija u tom stadiju još nije izjasnila o protutržišnoj naravi predmetnog ponašanja ni o odgovornosti prvog tužitelja i društva Clariant GmbH. Naime, zahtjevom za oslobođenje od kazni Komisiji se samo omogućuje da u svojoj konačnoj odluci utvrdi povredu članka 101. UFEU‑a (vidjeti točke 8. i 11. Obavijesti o suradnji) [vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2016., DHL Express (Italija) i DHL Global Forwarding (Italija), C‑428/14, EU:C:2016:27, t. 54.].

88      Naposljetku, okolnost da je upravni postupak koji se odnosi na raniju povredu trajao nekoliko godina nije relevantna kad je riječ o utvrđenju ponavljanja povrede u ovom slučaju, s obzirom na to da polazišna točka koju treba uzeti za to utvrđenje jest ona odluke o zabranjenom sporazumu AMCA.

89      Komisija je stoga s pravom zaključila da je od donošenja odluke o zabranjenom sporazumu AMCA do početka inkriminiranog ponašanja u ovom slučaju proteklo ograničeno vrijeme.

3)      Treći prigovor, koji se odnosi na činjenicu da ranije nije bila izrečena novčana kazna

90      Tužitelji ističu da je smisao postojanja povećanja novčane kazne zbog ponavljanja povrede neodvojivo povezan s neuspjehom preventivnog učinka ranije novčane kazne. Iz toga slijedi da činjenicu da ranije nije bila izrečena novčana kazna treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja posebnih okolnosti predmeta i potrebne razine prevencije. Tužitelji su poduzetnici kojima novčana kazna nije bila izrečena. Osnovni iznos izrečene novčane kazne sam je po sebi dovoljno odvraćajući, a povećanje pritom nije opravdano.

91      U tom pogledu, dovoljno je utvrditi da pojam „ponavljanje povrede” u skladu sa sudskom praksom ne podrazumijeva nužno utvrđenje prethodne novčane kazne, nego samo utvrđenje postojanja prethodne povrede prava tržišnog natjecanja Unije (presude od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, EU:T:2005:367, t. 363., i od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, EU:T:2008:254, t. 387.).

92      Naime, uzimanje u obzir ponavljanja povrede ima za cilj potaknuti poduzetnike, koji su pokazali sklonost kršenju pravila tržišnog natjecanja, na to da promijene svoje ponašanje, kad se pokaže da prijašnje utvrđenje povrede koju su počinili nije bio dovoljno da bi spriječilo ponavljanje protupravnog ponašanja. Stoga odlučujući element ponavljanja povrede nije prethodno izricanje novčane kazne i a fortiori njezin iznos, nego prethodno utvrđenje povrede (presuda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, EU:T:2008:254, t. 388.).

93      Stoga činjenica da tužiteljima u odluci o zabranjenom sporazumu AMCA nije izrečena novčana kazna ne može dovesti u pitanje primjenu točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni na njih.

4)      Četvrti prigovor, koji se odnosi na neuzimanje u obzir ostalih okolnosti

94      Tužitelji tvrde da su Komisija i sudovi Unije već uzeli u obzir ostale okolnosti u okviru opće ocjene sklonosti poduzetnika kršenju pravila tržišnog natjecanja. Prema njihovu mišljenju, da je Komisija takve okolnosti uzela u obzir, ne bi ih kvalificirala opetovanim počiniteljima povrede.

95      Međutim, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog dijela prvog tužbenog razloga, utvrđenje i ocjena posebnih značajki ponavljanja povrede dio su Komisijine diskrecijske ovlasti. Ta je institucija s pravom mogla samo utvrditi da su tužitelji počinili dvije povrede koje predstavljaju povredu članka 101. UFEU‑a do kojih je došlo u relativno kratkom vremenskom razmaku i zaključiti da okolnosti koje su istaknuli tužitelji nisu relevantne.

96      Budući da prigovore koje su tužitelji istaknuli treba odbiti, drugi dio prvog tužbenog razloga nije moguće prihvatiti.

c)      Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju

97      Tužitelji tvrde da je Komisija primijenila uobičajeno povećanje osnovnog iznosa novčane kazne od 50 %, a da nije obrazložila zašto je odabrala tu stopu i zanemarila detaljne argumente koje su oni iznijeli tijekom upravnog postupka.

98      Tužitelji se pozivaju na presude od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija (T‑95/15, EU:T:2016:722, t. 55.) i od 24. rujna 2019., HSBC Holdings i dr./Komisija (T‑105/17, EU:T:2019:675, t. 351.), u kojima je Opći sud naložio Komisiji da obrazloži konkretan iznos prilagodbi koje je izvršila.

99      Komisija osporava argumente tužiteljâ.

100    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela pobijani akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a sudu Europske unije omogućilo provođenje nadzora. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju već i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (presude od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63.; od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584, t. 23. te od 16. lipnja 2022., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija, C‑698/19 P, EU:C:2022:480, t. 79.).

101    U ovom slučaju treba utvrditi da je Komisija u uvodnoj izjavi 138. pobijane odluke detaljno iznijela razloge na temelju kojih je utvrdila da su tužitelji ponovili povredu (vidjeti točku 52. ove presude).

102    Osim toga, ta su razmatranja tužiteljima omogućila da se upoznaju sa zaključcima Komisije i da ih osporavaju pred Općim sudom, kao i Općem sudu da provjeri njihovu osnovanost.

103    Osim toga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija u pobijanoj odluci nije morala, na temelju obveze obrazlaganja, objasniti zašto je među različitim mogućim stopama povećanja odabrala stopu povećanja zbog ponavljanja povrede od 50 % (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2014., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, T‑391/09, neobjavljenu, EU:T:2014:22, t. 164. i navedenu sudsku praksu).

104    Osim toga, kao što to s pravom ističe Komisija, nisu relevantne presude od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija (T‑95/15, EU:T:2016:722) i od 24. rujna 2019., HSBC Holdings i dr./Komisija (T‑105/17, EU:T:2019:675). Naime, u prvoj od tih presuda Opći je sud utvrdio nedostatak u obrazloženju u pogledu primjene stopi smanjenja osnovnog iznosa novčanih kazni, koje su se razlikovale ovisno o predmetnim poduzetnicima, ističući da je Komisija odstupila od svoje opće metode iz Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni zbog čega je dakle još više bila dužna postupati u skladu sa svojom obvezom obrazlaganja. U drugoj od tih presuda utvrdio je nedostatak u obrazloženju u pogledu određivanja faktora smanjenja, naglašavajući da je Komisija za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje ipak odabrala posebnu približnu vrijednost – ne odstupajući pritom od opće metode – s obzirom na to da poduzetnici nisu ostvarivali prodaje u uobičajenom smislu pojma.

105    Međutim, Komisija je u ovom slučaju primijenila točku 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni i pritom nije odstupila od kriterija koji su u njima predviđeni te je primijenila stopu povećanja koja se nalazi u okviru raspona koji je izričito naveden u toj točki. Stoga nije riječ ni o kakvoj relevantnoj analogiji s presudama navedenima u točki 104. ove presude.

106    Stoga valja odbiti treći dio prvog tužbenog razloga, i, prema tome, ovaj tužbeni razlog u cijelosti.

2.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno povećala osnovni iznos novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

107    Najprije valja istaknuti da će, u skladu s točkama 9. do 12. i točkom 19. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, „[n]e dovodeći u pitanje [točku] 37. [navedenih smjernica], Komisija […] prilikom utvrđivanja kazne koja se izriče poduzetnicima ili udruženjima poduzetnika primjenjivati sljedeću metodologiju, koja se sastoji od dvije faze”. „Prvo, Komisija će utvrditi osnovni iznos za svakog poduzetnika” i „drugo, Komisija taj osnovni iznos može prilagoditi na način da ga povisi ili snizi”, pri čemu osnovni iznos kazne mora biti „povezan s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede”.

108    Točka 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni predviđa da će „[Komisija] [u] određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, […] upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi, u odgovarajućem zemljopisnom području unutar [Europskog gospodarskog prostora (EGP‑a)]”.

109    Cilj točke 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni u načelu je kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzeti iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi (vidjeti u tom smislu presude od 22. listopada 2015., AC‑Treuhand/Komisija, C‑194/14 P, EU:C:2015:717, t. 64., i od 26. siječnja 2017., Zucchetti Rubinetteria/Komisija, C‑618/13 P, EU:C:2017:48, t. 57.).

110    U skladu s točkom 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, „[u]natoč tome što [navedene] smjernice daju opću metod[…]u za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve metod[…]e”.

111    Drugi tužbeni razlog sastoji se od tri dijela, od kojih se prvi temelji na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i načelâ proporcionalnosti i dobre uprave jer Komisija nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast prilikom primjene točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, drugi na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 i načelâ proporcionalnosti, legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti jer je pogrešno primijenila povećanje na temelju navedene točke i treći na povredi obveze obrazlaganja.

a)      Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da Komisija nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast

112    Tužitelji Komisiji u bitnome prigovaraju da je automatski primijenila točku 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, a da pritom nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast.

113    Tužitelji tvrde da se Komisija u pobijanoj odluci oslonila na opću i nedokazanu pretpostavku prema kojoj je malo vjerojatno da vrijednost kupnji odražava ekonomski učinak kupovnih zabranjenih sporazuma. Tvrde da su tijekom upravnog postupka ipak dostavili brojne dokaze koji dokazuju da zbog posebnih okolnosti predmeta i dotičnog tržišta nikada nije postojala prava mogućnost da inkriminirano ponašanje ima i najmanji znatan utjecaj na to tržište. Međutim, Komisija nije uzela u obzir te dokaze.

114    Osim toga, tužitelji prigovaraju Komisiji da je samo uputila na svoju raniju praksu, iako je točka 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni primijenjena u samo jednom slučaju koji se odnosi na povredu na tržištu nabave, a činjenice tog slučaja znatno su se razlikovale od onih u ovom predmetu. Komisija stoga nije postupala pažljivo i nepristrano u skladu s načelom dobre uprave i nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast.

115    Tužitelji tvrde da Komisijina ocjena ne postoji ni u pogledu odabira stope povećanja novčane kazne, s obzirom na to da nije obrazložila taj odabir i da je u pobijanoj odluci samo navela da je povećanje od 10 % u skladu s njezinom ranijom praksom, ne uzimajući u obzir pojedinosti danog slučaja.

116    Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

117    Valja podsjetiti na to da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti kad je riječ o načinu izračuna novčanih kazni u slučaju povrede pravila Unije u području tržišnog natjecanja. Ta metoda sadržava različite elemente fleksibilnosti koji Komisiji omogućuju izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti u skladu s odredbama članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003 [vidjeti presudu od 1. kolovoza 2022., Daimler (Zabranjeni sporazumi – Kamioni za prikupljanje kućanskog otpada), C‑588/20, EU:C:2022:607, t. 58. i navedenu sudsku praksu].

118    Iako se člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiji dodjeljuje margina prosudbe, njime se njezina provedba ipak ograničava uspostavljanjem objektivnih kriterija kojih se Komisija mora pridržavati. Stoga je, među ostalim, izvršavanje te diskrecijske ovlasti ograničeno pravilima postupanja koja si je Komisija sâma nametnula [vidjeti u tom smislu presudu od 1. kolovoza 2022., Daimler (Zabranjeni sporazumi – Kamioni za prikupljanje kućanskog otpada), C‑588/20, EU:C:2022:607, t. 59. i navedenu sudsku praksu].

119    U tim okolnostima, iz točaka 107. do 110. ove presude proizlazi da Komisija u okviru opće metode utvrđene Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni kao polazišnu točku za izračun iznosa novčane kazne izrečene poduzetniku upotrebljava vrijednost prihoda od prodaje, kako bi u biti utvrdila iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi. S obzirom na to, točka 37. navedenih smjernica omogućuje joj da odstupi od opće metode kad to opravdavaju pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom predmetu.

120    U ovom slučaju, Komisija je u uvodnim izjavama 116. do 118. pobijane odluke utvrdila da je prema njezinu mišljenju, s obzirom na to da povreda koja se odnosi na etilen predstavlja zabranjeni sporazum u području nabave i da nisu svi sudionici bili prisutni na istom silaznom tržištu (istim silaznim tržištima), osnovni iznos novčane kazne trebalo bi izračunati na temelju vrijednosti kupnji, a ne na temelju vrijednosti prihoda od prodaje proizvoda koji se prodaju na silaznim tržištima.

121    U uvodnim izjavama 141. do 148. pobijane odluke Komisija je smatrala da je povećanje osnovnog iznosa novčane kazne opravdano na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Navela je sljedeće:

–        u skladu s točkom 5. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, u svrhu postizanja ciljeva posebnog preventivnog učinka i općeg preventivnog učinka, primjereno je pozvati se na vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga povezanih s povredom kao temelj za utvrđivanje kazne (uvodna izjava 141.);

–        mehanizam predviđen općom metodom za određivanje iznosa novčanih kazni takav je da što je više uspješno provedenih zabranjenih sporazuma u području prodaje, to je veća vrijednost prihoda od prodaje i, prema tome, iznos novčane kazne. U skladu s točkom 6. navedenih smjernica, kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje koje su predmet povrede s njezinim trajanjem smatra se odgovarajućom približnom vrijednošću koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativni doprinos povredi svakog poduzetnika koji u njoj sudjeluje (uvodna izjava 142. pobijane odluke);

–        međutim, povreda o kojoj je riječ u ovom slučaju ne odnosi se na zabranjeni sporazum o prodajnim cijenama, nego na sporazum o kupovnim cijenama. Cilj svojstven takvom zabranjenom sporazumu nije postići povećanje (kupovne) cijene, nego, naprotiv, postići njezino smanjenje ili spriječiti njezino povećanje; određivanje osnovnog iznosa novčane kazne uzimanjem u obzir vrijednosti kupnji dovelo je do situacije u kojoj je iznos novčane kazne obrnuto proporcionalan cilju zabranjenog sporazuma: što je uspješnije proveden takav zabranjeni sporazum, to je bio manji iznos vrijednosti kupnji, a time i iznos novčane kazne (uvodna izjava 143. pobijane odluke). Iz te činjenice stoga proizlazi da zabranjeni sporazum o kojem je riječ predstavlja zabranjeni sporazum u području nabave, da vrijednost kupnji sama po sebi ne može predstavljati odgovarajuću približnu vrijednost koja odražava ekonomsku važnost povrede. To je također tako zbog činjenice da su uobičajeno u slučaju aktivnog poduzetnika, kupnje što se tiče vrijednosti manje od prodaje, što dovodi do sustavno niže polazišne točke za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne (uvodna izjava 144. pobijane odluke);

–        stoga se na temelju primjene opće metode predviđene tim smjernicama bez izvršenja i najmanje prilagodbe ne može osigurati dovoljno preventivni učinak, koji nije nužan samo za sankcioniranje poduzetnika na koje se odnosi pobijana odluka (posebna prevencija), nego i kako bi se druge poduzetnike spriječilo u tome da sudjeluju u istoj vrsti ponašanja (opća prevencija) (uvodna izjava 145. pobijane odluke);

–        kako bi se uzela u obzir ta posebnost i osigurao dovoljno preventivni učinak, primjereno je, u skladu s prethodnom praksom, na sve dotične poduzetnike primijeniti povećanje novčane kazne od 10 % (uvodna izjava 146. pobijane odluke);

–        u skladu sa sudskom praksom, povećanje novčane kazne na temelju točke 37. tih smjernica nije uvjetovano prethodnim dokazivanjem eventualnih stvarnih učinaka inkriminiranog ponašanja na tržište (uvodna izjava 147. pobijane odluke);

–        poseban položaj svake stranke uzet je u obzir pri određivanju osnovnog iznosa, s obzirom na to da je vrijednost kupnji svake stranke bila različita i pri izračunu trajanja njihova sudjelovanja (uvodna izjava 148. pobijane odluke).

122    Stoga je Komisija pravilno izvršila svoju diskrecijsku ovlast. Naime, iz razmatranja iznesenih u točkama 120. i 121. ove presude proizlazi da je Komisija na temelju te ovlasti u ovom slučaju smatrala da je potrebno primijeniti točku 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni i povećati osnovni iznos novčane kazne za 10 %.

123    U tom pogledu Komisija je uzela u obzir pojedinosti danog slučaja, to jest činjenicu da je u ovom slučaju riječ o zabranjenom sporazumu u području nabave i da nije vjerojatno da sama vrijednost kupnji, uzeta u obzir umjesto vrijednosti prihoda od prodaje, čini odgovarajuću približnu vrijednost koja bi odražavala ekonomsku važnost te povrede. Uzela je u obzir i potrebu da se izrečenim iznosom novčane kazne postigne preventivni učinak, tvrdeći da taj učinak ne bi bio osiguran da je primijenjena opća metoda bez ikakve prilagodbe.

124    Tužitelji tvrde da Komisija nije upotrijebila svoju diskrecijsku ovlast jer nije uzela u obzir činjenicu da inkriminirano ponašanje nije utjecalo na tržište.

125    Međutim, dovoljno je utvrditi da je Komisija s pravom podsjetila na to da povećanje novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni nije uvjetovano prethodnim dokazivanjem eventualnih stvarnih učinaka inkriminiranog ponašanja na tržište (presuda od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljena, EU:T:2019:778, t. 345.).

126    Naime, cilj je točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni omogućiti Komisiji da odstupi od opće metode koja se u posebnim okolnostima nekog predmeta ponekad može pokazati neprikladnom (vidjeti u tom smislu presude od 22. listopada 2015., AC‑Treuhand/Komisija, C‑194/14 P, EU:C:2015:717, t. 65. do 67. i od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584, t. 27.). Što se tiče njezine primjene, u navedenoj je točki predviđeno da pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem dovoljno preventivnog učinka opravdavaju odstupanje od opće metode. Međutim, ti se kriteriji ne temelje nužno na analizi učinaka povrede na tržište.

127    Tužitelji stoga Komisiji ne mogu valjano prigovoriti da nije upotrijebila svoju diskrecijsku ovlast kad nije izvršila analizu učinaka protupravnog ponašanja sudionika zabranjenog sporazuma na cijenu etilena.

128    Osim toga, činjenica da je Komisija slijedila isti pristup poput onoga iz Odluke Komisije C (2017) 900 final od 8. veljače 2017. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a (predmet AT.40018 – Recikliranje automobilskih akumulatora) (u daljnjem tekstu: odluka o recikliranju automobilskih akumulatora), koju je Opći sud ispitao u presudama od 23. svibnja 2019., Recylex i dr./Komisija (T‑222/17, EU:T:2019:356) i od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija (T‑240/17, neobjavljena, EU:T:2019:778), ne znači da nije izvršila svoju diskrecijsku ovlasti niti predstavlja povredu načela dobre uprave. Naime, nije da se Komisija samo pozvala na tu odluku ili te presude, nego je iznijela pojedinosti danog slučaja i razloge zbog kojih te pojedinosti ne omogućuju postizanje dovoljno preventivnog učinka.

129    Isto vrijedi i u pogledu odabira primijenjene stope povećanja. Naime, Komisija nije samo utvrdila da je povećanje od 10 % bilo u skladu s njezinom ranijom praksom, nego je iznijela pojedinosti danog slučaja i potrebu za postizanjem dovoljno preventivnog učinka, zbog čega je prilagodila osnovni iznos novčane kazne na način da ju je povećala za 10 % u skladu s točkom 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Na taj je način upotrijebila svoju diskrecijsku ovlast.

130    U dijelu u kojem tužitelji smatraju da Komisija nije dovoljno pojasnila odabir stope povećanja, valja utvrditi da je svrha tog argumenta pozivanje na nedostatak u obrazloženju pobijane odluke i da ga treba odbiti zbog razloga izloženih u okviru trećeg dijela drugog tužbenog razloga.

131    Na temelju prethodno navedenog, valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

b)      Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni povećanja na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

132    Valja podsjetiti ne to da, u područjima u kojima je Komisija zadržala marginu prosudbe, nadzor nad zakonitošću tih ocjena obuhvaća samo provjeru toga postoji li očita pogreška u ocjeni (presude od 18. srpnja 2005., Scandinavian Airlines System/Komisija, T‑241/01, EU:T:2005:296, t. 64. i 79., i od 19. svibnja 2010., IMI i dr./Komisija, T‑18/05, EU:T:2010:202, t. 120.).

133    Tužitelji tvrde da ocjena koja se odnosi na prilagodbu osnovnog iznosa novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, izložena u uvodnim izjavama 141. do 148. pobijane odluke, sadržava pogreške i u tom pogledu iznose pet prigovora koje Komisija osporava.

1)      Prvi prigovor, koji se temelji na činjenici da se vrijednošću kupnji ne podcjenjuje ekonomska važnost povrede u ovom predmetu

134    Tužitelji tvrde da nikada nije bilo stvarne vjerojatnosti da bi dotično protupravno ponašanje moglo imati i najmanji znatan utjecaj na kupovnu vrijednost etilena, što dokazuje ekonomska analiza koja je dostavljena Komisiji tijekom upravnog postupka.

135    Iz predmetne ekonomske analize među ostalim kao prvo proizlazi da s obzirom na to da je na tržištu etilena veći broj kupaca nego dobavljača, mala skupina kupaca ne može kontrolirati rezultat nagodbi o MUC‑u. Nadalje, cijena etilena nije samo slijedila cijenu nafte, koja predstavlja glavni čimbenik cijene etilena, nego se tijekom godina stalno povećavala, pa tako i tijekom povrede. Naposljetku, nagodbe o MUC‑u obično slijede predviđanja koja je objavljivalo jedno od privatnih i neovisnih tijela za obavješćivanje. Činjenica da su se konačne nagodbe o MUC‑u gotovo uvijek nalazile unutar raspona koji je predvidjelo to tijelo dokazuje da su te nagodbe bile sklopljene u iznosima koji su bili objektivno primjereni i u skladu s tržišnim podacima.

136    S obzirom na te elemente, tužitelji dovode u pitanje temelje Komisijina obrazloženja u dijelu u kojem je utvrdila da se vrijednošću kupnji podcjenjuje ekonomska važnost povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju.

137    Međutim, ovaj prigovor proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane odluke.

138    Naime, kao što proizlazi iz točke 120. ove presude, Komisija je smatrala da povreda o kojoj je riječ u ovom slučaju predstavlja zabranjeni sporazum u području nabave i da osnovni iznos novčane kazne valja izračunati na temelju vrijednosti kupnji, što tužitelji ne osporavaju.

139    Kao što to u bitnome proizlazi iz točke 121. ove presude, Komisija je potom utvrdila kako je malo vjerojatno da sama vrijednost kupnji predstavlja odgovarajuću približnu vrijednost koja odražava ekonomsku važnost povrede. U tom je pogledu objasnila, s jedne strane, da je cilj zabranjenog sporazuma u području nabave bio smanjiti kupovnu cijenu ili spriječiti njezino povećanje tako da bi uzimanje u obzir vrijednosti kupnji dovelo do situacije u kojoj je iznos novčane kazne obrnuto proporcionalan cilju zabranjenog sporazuma. S druge strane, Komisija je utvrdila da su kupnje operativnog poduzetnika u načelu bile niže od prodaja u pogledu vrijednosti, što je podrazumijevalo sustavno niže polazište za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne.

140    Stoga se Komisijino rasuđivanje ne temelji na činjenici da je predmetni zabranjeni sporazum bio unosan i da je omogućio smanjenje kupovne cijene etilena, tako da uzimanje u obzir vrijednosti kupnji nije bio prikladan parametar za izračun iznosa novčane kazne. Njezino se rasuđivanje temelji na činjenici da je, neovisno o učincima povrede na tržište, zabranjenim sporazumima u području nabave svojstveno to da uzimanje u obzir vrijednosti kupnji samo po sebi ne može biti vrijednost koja bi odražavala ekonomsku važnost povrede. Stoga se zaključak prema kojem se vrijednošću kupnji podcjenjuje ekonomska važnost povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju ne temelji na učincima protupravnog ponašanja na tržište, nego na nepreciznoj naravi vrijednosti kupnji, uzetoj u obzir u svrhu izračuna iznosa novčane kazne.

141    Ta je ocjena u skladu sa sudskom praksom prema kojoj Komisija u svrhu primjene točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni nije obvezna uzeti u obzir eventualne stvarne učinke inkriminiranog ponašanja na tržište (vidjeti točku 125. ove presude). Ekonomska analiza koju su dostavili tužitelji, na temelju koje se želi utvrditi da dotični zabranjeni sporazum nije bio učinkovit i da sudionici zabranjenog sporazuma nisu uspjeli utjecati na nagodbe o MUC‑u, stoga ne može dovesti u pitanje Komisijin zaključak prema kojem vrijednost kupnji dovodi do podcjenjivanja ekonomske važnosti povrede. Stoga argumente tužiteljâ treba smatrati bespredmetnima.

2)      Drugi prigovor, koji se temelji na tome da povećanje iznosa novčane kazne nije bilo potrebno da bi se osigurao preventivni učinak

142    Tužitelji tvrde da, s obzirom na to da na temelju praksi o kojima je riječ nije bilo moguće ostvariti korist, novčana kazna koja im je izrečena, bez povećanja od 10 % koje je primijenjeno na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, već doseže iznos koji je veći od iznosa hipotetske dobiti kojoj su se mogli razumno nadati od povrede. Osim toga, s obzirom na to da je Komisija novčanu kaznu već povećala za 15 % na temelju točke 25. tih smjernica, ona ne može automatski odrediti dodatno povećanje od 10 % na temelju točke 37. navedenih smjernica.

143    Kao što to proizlazi iz točke 121. ove presude, Komisija je utvrdila da u slučaju da je bila primijenjena opća metoda predviđena Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koja se temelji na vrijednosti prihoda od prodaje, bez izvršenja i najmanje prilagodbe, to ne bi osiguralo dovoljno preventivni učinak novčane kazne. Taj učinak bio je međutim nužan za sankcioniranje poduzetnika na koje se odnosi pobijana odluka (posebna prevencija) te također kako bi se druge poduzetnike spriječilo u tome da sudjeluju u istoj vrsti ponašanja (opća prevencija), u skladu s točkom 4. navedenih smjernica. Taj bi zaključak u biti proizlazio iz nepreciznosti vrijednosti kupnji da bi odrazile ekonomsku važnost povrede.

144    Suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisijino rasuđivanje se dakle ne temelji na pretpostavci da je predmetni zabranjeni sporazum bio unosan i da su tužitelji na temelju njega ostvarili korist, nego na utvrđenju da sama vrijednost kupnji ne osigurava dovoljno preventivni učinak.

145    Iz toga slijedi da eventualna korist koju su tužitelji mogli ostvariti od zabranjenog sporazuma nije relevantna. U tom pogledu valja također podsjetiti na to da Komisija može uzeti u obzir nedjelotvornost zabranjenog sporazuma i stoga izostanak dobiti koju su njegovi sudionici stekli u nekom drugom stadiju izračuna iznosa novčane kazne, osobito prilikom utvrđivanja koeficijenata težine povrede. Naime, u skladu sa sudskom praksom, među elementima koji mogu utjecati na ocjenu težine povrede nalaze se ponašanje svakog poduzetnika, uloga koju je svaki od njih imao u uspostavljanju sporazuma ili usklađenih djelovanja, dobit koju su mogli ostvariti iz tih sporazuma ili djelovanja, njihova veličina i vrijednost robe o kojoj je riječ kao i rizik koji povrede takve vrste predstavljaju za ciljeve Unije (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Roca Sanitario/Komisija, C‑636/13 P, EU:C:2017:56, t. 49., i navedenu sudsku praksu).

146    Što se tiče argumenta prema kojem je Komisija već primijenila postotak u svrhu prevencije na temelju točke 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, tako da se ne može opravdati njezina primjena dodatnog povećanja na temelju točke 37. tih smjernica, valja podsjetiti na to da te dvije točke imaju različite svrhe i da ih je moguće istodobno primjenjivati.

147    Naime, točka 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni predviđa mogućnost da Komisija primijeni dodatni iznos kako bi odvratila poduzetnike od sudjelovanja u horizontalnim sporazumima o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje ili čak u drugim povredama, i to neovisno o trajanju njihova sudjelovanja u povredi. Svrha je tog mehanizma odvratiti poduzetnike od kršenja prava tržišnog natjecanja, makar i u kratkom razdoblju. Što se tiče točke 37. navedenih smjernica, njezin je cilj dati Komisiji određenu fleksibilnost da bi se osiguralo to da ukupan iznos novčane kazne bude dovoljno visok da bi bio odvraćajući s obzirom na pojedinosti danog slučaja (presuda od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljena, EU:T:2019:778, t. 346.).

3)      Treći prigovor, koji se temelji na činjenici da bi povećanje primijenjeno na sve zabranjene sporazume u području nabave dovelo do sustavne prekomjerne prevencije

148    Tužitelji ističu da u okviru zabranjenih sporazuma koji su se odnosili na prodaju, metoda koju je Komisija primijenila dovodi do situacije u kojoj je novčana kazna izrečena neučinkovitim zabranjenim sporazumima automatski niža od one izrečene učinkovitim zabranjenim sporazumima. Prema njihovu mišljenju, tim se mehanizmom jamči da neučinkoviti zabranjeni sporazumi neće biti kažnjeni neproporcionalnim novčanim kaznama. Tvrde da bi se isti mehanizam trebao primijeniti i na neučinkovite zabranjene sporazume u području nabave. Međutim, Komisijin pristup u okviru kojeg primjenjuje povećanje od 10 % na zabranjene sporazume u području nabave dovodi do situacije u kojoj se prema neučinkovitim zabranjenim sporazumima u području nabave sustavno nepovoljnije postupa, nego prema neučinkovitim zabranjenim sporazumima u području prodaje.

149    Valja utvrditi da usporedba s neučinkovitim zabranjenim sporazumima u području prodaje nije relevantna. Dakako, kad je riječ o zabranjenim sporazumima u području prodaje, kod njih je u načelu osnovni iznos novčane kazne koji se određuje povezan s postizanjem cilja povrede.

150    S obzirom na navedeno, valja utvrditi da bi, za razliku od slučaja zabranjenog sporazuma u području prodaje, ostvarenje cilja zabranjenog sporazuma u području nabave imalo za posljedicu nižu vrijednost kupnji od one kakva bi ona bila u slučaju da nije došlo do povrede, tako da novčana kazna ne bi imala preventivni učinak (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljenu, EU:T:2019:778, t. 345.). Naime, kao što je to Komisija istaknula u pobijanoj odluci, što je takav zabranjeni sporazum uspješnije proveden, to je manji iznos vrijednosti kupnji, a time i iznos novčane kazne. Stoga vrijednost kupnji nije polazišna točka koja može odražavati ekonomsku važnost povrede u smislu sudske prakse navedene u točki 109. ove presude.

151    S druge strane, uzimanje u obzir vrijednosti kupnji, čak i ako je zabranjeni sporazum bio neučinkovit, obično ne odražava ekonomsku važnost povrede. U tom pogledu, kao što je to Komisija istaknula u pobijanoj odluci, u slučaju operativnog poduzetnika, vrijednost kupnji načelno je niža od vrijednosti prihoda od prodaje. U odgovoru na mjeru upravljanja postupkom, Komisija je s pravom pojasnila da razuman gospodarski subjekt prodajnu cijenu proizvoda obično određuje u višem iznosu nego što je kupovna cijena tog proizvoda ili kupovna cijena sirovine koja se koristi u slučaju prodaje integriranog proizvoda. Stoga je vrijednost kupnji u načelu automatski niža od vrijednosti prihoda od prodaje, što opravdava to da se po potrebi primijeni prilagodba na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni.

4)      Četvrti prigovor, koji se temelji na irelevantnosti odluke o recikliranju automobilskih akumulatora jer se dotični zabranjeni sporazum odnosio samo na manji dio cijene

152    Tužitelji prigovaraju Komisiji da se pozvala na odluku o recikliranju automobilskih akumulatora kako bi opravdala činjenicu da je odredila povećanje iznosa novčane kazne za 10 % na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, iako se okolnosti tog predmeta znatno razlikuju od onih u ovom slučaju. Ponašanje o kojem je riječ odnosi se samo na vrlo mali dio ukupne vrijednosti kupnji etilena, dok su u predmetu povodom kojeg je donesena odluka o recikliranju automobilskih akumulatora predmetni poduzetnici zajedno odredili stvarne kupovne cijene plaćene dobavljačima. Osim toga, Komisija je u potonjem predmetu utvrdila da je kupce činio ograničeni broj poduzetnika sa značajnom tržišnom snagom, dok su u ovom slučaju tržišna snaga i utjecaj na određivanje cijena postojali samo na strani prodavatelja. Tužitelji smatraju da činjenica da je u obama predmetima primijenjeno isto povećanje od 10 %, a da se oni ipak razlikuju, dokazuje da novčana kazna koja im je izrečena nije proporcionalna povredi.

153    Valja utvrditi da je Komisija u odluci o recikliranju automobilskih akumulatora, koja je bila predmet presuda od 23. svibnja 2019., Recylex i dr./Komisija (T‑222/17, EU:T:2019:356) i od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija (T‑240/17, neobjavljena, EU:T:2019:778), u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne uzela u obzir vrijednost kupnji umjesto vrijednosti prihoda od prodaje i primijenila povećanje osnovnog iznosa novčane kazne za 10 % na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Kako bi obrazložila to povećanje, istaknula je, s jedne strane, razmatranja koja se odnose na pojedinosti slučaja, odnosno na činjenicu da je riječ o zabranjenom sporazumu u području nabave u okviru kojeg je cilj sudionika bio održati najniže moguće kupovne cijene i za koje su u svrhu izračuna iznosa novčane kazne trebali u obzir biti uzeti vrijednost kupnji, kao i, s druge strane, razmatranja o potrebi da se osigura preventivni učinak.

154    Iz toga slijedi da predmet povodom kojeg je donesena odluka o recikliranju automobilskih akumulatora i ovaj predmet imaju zajedničke karakteristike. Stoga je relevantno Komisijino pozivanje na njega u pobijanoj odluci.

155    Osim toga, tužitelji ne mogu temeljiti argument na usporedbi stvarnog dijela cijene na koji su sudionici mogli utjecati u predmetu u kojem je donesena odluka o recikliranju automobilskih akumulatora i u ovom predmetu. Naime, ta usporedba nije relevantna jer nije potrebno ispitati stvarne učinke povrede na tržište radi primjene točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni (vidjeti točku 125. ove presude).

5)      Peti prigovor, koji se temelji na tome da je potencijalna dobit od zabranjenih sporazuma u području nabave manja od potencijalnih dobiti od zabranjenih sporazuma u području prodaje

156    Tužitelji ističu da je potreba za prevencijom neodvojivo povezana s potencijalnim koristima koje poduzetnik može očekivati od svojeg sudjelovanja u povredi. Prema njihovu mišljenju, potencijalna dobit koju bi poduzetnik teoretski mogao ostvariti zbog svog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu u području nabave po samoj je logici manja nego u zabranjenim sporazumima u području prodaje i ne može opravdati dodatno povećanje u svrhu prevencije. Kritiziraju Komisijinu logiku prema kojoj sve izrečene novčane kazne, uključujući one zabranjenim sporazumima u području prodaje, treba prilagoditi na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni kako bi se izbjeglo prekomjerna ili nedostatna prevencija ovisno o vrijednosti proizvoda koja je uzeta u obzir.

157    Međutim, kao što to proizlazi iz točke 144. ove presude, Komisijino rasuđivanje ne temelji se na činjenici da je predmetni zabranjeni sporazum bio unosan i da su tužitelji na temelju njega ostvarili korist, nego na utvrđenju da sama vrijednost kupnji ne omogućuje da se osigura dovoljno preventivni učinak. Stoga nije relevantna usporedba potencijalnih dobiti koje bi, s jedne strane, sudionici zabranjenog sporazuma u području nabave, i s druge strane sudionici zabranjenog sporazuma u području prodaje, mogli eventualno ostvariti iz navedenih zabranjenih sporazuma.

158    Štoviše, ne može se prihvatiti argument tužiteljâ prema kojem, slijedeći Komisijinu logiku, svaku novčanu kaznu, uključujući onu izrečenu u okviru zabranjenih sporazuma u području prodaje, treba sustavno prilagođavati na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Naime, valja utvrditi da se navedena točka ne primjenjuje kada ne treba odstupiti od opće metode predviđene navedenim smjernicama, osobito kada se u obzir uzima vrijednost prihoda od prodaje u okviru zabranjenog sporazuma u području prodaje, u skladu s točkom 13. tih smjernica. Točka 37. navedenih smjernica primjenjuje se samo ako se utvrdi da je opća metoda neprikladna i da je potrebno odstupiti od nje, ako to zahtijevaju pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u konkretnom slučaju. Stoga se ne može utvrditi da bi Komisija u tom pogledu trebala sustavno prilagođavati iznos novčane kazne.

159    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da prigovore koji se odnose na isticanje očitih pogrešaka u ocjeni prilikom primjene točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni treba odbiti. Tim se argumentima ne može dokazati ni da je povećanje novčane kazne za 10 % bilo neproporcionalno s obzirom na željeni preventivni učinak.

160    Tužitelji osim toga tvrde, što prešutno proizlazi iz njihove argumentacije, da je standardno određivanje povećanja za zabranjene sporazume u području nabave na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni protivno cilju i tekstu navedene točke i da je stoga protivno načelimâ zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti. Potrebno je, međutim, utvrditi da te tvrdnje nisu potkrijepljene.

161    Drugi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

c)      Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

162    Tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja time što u pobijanoj odluci nije objasnila zašto pojedinosti ovog slučaja opravdavaju povećanje novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, ni zašto je stopu tog povećanja trebalo utvrditi u iznosu od 10 %.

163    U tom pogledu, kao prvo, tužitelji tvrde da se uvodna izjava 146. pobijane odluke odnosi samo na navodnu opću potrebu primjene povećanja na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni kako bi se dosegnuo odvraćajući iznos novčane kazne, a da pritom ne daje objašnjenje o posebnoj stopi povećanja koja je navodno potrebna da bi ga se dosegnulo.

164    Kao drugo, Komisijino upućivanje, u uvodnoj izjavi 146. pobijane odluke, na njezinu raniju praksu nije relevantno jer, s jedne strane, Komisija nije vezana svojom ranijom praksom i jer, s druge strane, drugi predmet, čije se činjenice razlikuju od onih u ovom predmetu, ne može predstavljati valjanu osnovu da bi se opravdalo povećanje novčane kazne, koje mora biti proporcionalno težini povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju.

165    Kao treće, obrazloženjem iz uvodne izjave 146. pobijane odluke povrijeđena je obveza obrazlaganja jer je Komisija trebala precizno objasniti na koji je način izvršila svoju diskrecijsku ovlast, to više što je odlučila odstupiti od svoje opće metode i prilagoditi novčanu kaznu na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Takvo precizno obrazloženje nužno je s obzirom na to da u navedenoj točki nije predviđen poseban raspon prilagodbe kojim se ograničava diskrecijska ovlast Komisije. Potonja je trebala pružiti jasne i precizne razloge kojima objašnjava zašto je s obzirom na pojedinosti danog slučaja bilo nužno upotrijebiti odabranu stopu povećanja da bi se dosegao odvraćajući iznos novčane kazne i zašto niža stopa ne bi bila dovoljna.

166    Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.

167    Osim načela navedenih u točki 100. ove presude, valja istaknuti da je Komisija, kada se poziva na točku 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, obvezna iznijeti razloge na temelju kojih je zaključila da pojedinosti danog slučaja koji se pred njom vodi ili potreba za postizanjem preventivnog učinka opravdavaju njezino odstupanje od metode iz navedenih smjernica (presuda od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584, t. 30.). U tom pogledu, ti su zahtjevi obrazlaganja još stroži (presude od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija, T‑95/15, EU:T:2016:722, t. 48., i od 12. srpnja 2019., Hitachi‑LG Data Storage i Hitachi‑LG Data Storage Korea/Komisija, T‑1/16, EU:T:2019:514, t. 80.).

168    Komisija je u ovom slučaju, u uvodnim izjavama 141. do 148. pobijane odluke detaljno iznijela razloge na temelju kojih je zaključila da pojedinosti danog slučaja i potreba da se dosegne odvraćajući iznos novčane kazne opravdavaju odstupanje od opće metode i povećanje tog osnovnog iznosa za 10 % na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Kao što to proizlazi iz točke 121. ove presude, istaknula je da se predmet odnosio na zabranjeni sporazum u području nabave što je zahtijevalo uzimanje u obzir vrijednosti kupnji u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne, pri čemu ta vrijednost ipak nije u potpunosti precizna za potrebe izračuna osnovnog iznosa koji odražava ekonomsku važnost povrede.

169    Osim toga, potrebno je utvrditi da su ta razmatranja tužiteljima omogućila razumijevanje Komisijina obrazloženja i njegovo osporavanje pred Općim sudom, kao i tom sudu provjeru njegove osnovanosti.

170    Osim toga, suprotno onomu što navode tužitelji, takva razmatranja ne predstavljaju „opće ideje”, nego razmatranja koja su specifična za dani predmet, povezana s prirodom zabranjenog sporazuma o kojem je riječ, to jest sa zabranjenim sporazumom u području nabave.

171    Kao što je to Komisija s pravom pojasnila u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom i na raspravi, pojedinosti danog slučaja u smislu točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni mogu biti pojedinosti povezane s vrstom zabranjenog sporazuma o kojem je riječ i ne moraju nužno biti okolnosti koje su svojstvene samo tom slučaju.

172    Budući da su ta razmatranja dovoljno konkretna i detaljna, ona su dakle u skladu sa zahtjevom propisanim Komisiji koji se odnosi na davanje još opsežnijeg obrazloženja prilikom primjene točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni.

173    Kad je riječ o obrazloženju odabira stope povećanja od 10 %, primijenjene na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, iz uvodne izjave 146. pobijane odluke u biti proizlazi da je Komisija u skladu sa svojom ranijom praksom odlučivanja i, osobito, s odlukom o recikliranju automobilskih akumulatora, smatrala da je, kako bi se uzele u obzir pojedinosti danog slučaja i osigurao dovoljno preventivni učinak, primjereno primijeniti povećanje iznosa novčane kazne od 10 % na temelju navedene točke.

174    U tom pogledu, Komisija je u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom i na raspravi pojasnila da je smatrala da je u ovom slučaju primjereno bilo primijeniti povećanje od 10 %, kao što je to bila odlučila u odluci o recikliranju automobilskih akumulatora, s obzirom na to da je prilikom primjene točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni na zabranjeni sporazum u području nabave riječ o praksi koja se tek nedavno pojavila jer se u ovom slučaju radi o njegovoj drugoj primjeni nakon navedene odluke.

175    Opći sud ta pojašnjenja ipak ne može uzeti u obzir prilikom svog nadzora nad ispunjenjem obveze obrazlaganja jer se ona ne nalaze u pobijanoj odluci. Naime, poštovanje obveze obrazlaganja mora se ocijeniti s obzirom na informacije kojima tužitelj raspolaže u trenutku podnošenja svoje tužbe, a obrazloženje se ne može prvi put i to naknadno izložiti pred sudom, osim u iznimnim okolnostima [vidjeti u tom smislu presudu od 19. svibnja 2021., Ryanair/Komisija (KLM; Covid-19), T‑643/20, EU:T:2021:286, t. 66. i navedenu sudsku praksu].

176    Međutim, izostanak takvih pojašnjenja ne može dovesti do nedostatka u obrazloženju odabira stope uvećanja.

177    U tom pogledu valja istaknuti da Komisija, suprotno onomu što tvrde tužitelji, u uvodnoj izjavi 146. pobijane odluke, nije samo sažeto uputila na odluku o recikliranju automobilskih akumulatora da bi opravdala odabir stope povećanja, nego se nadasve pozvala i na pojedinosti slučaja i na potrebu za postizanjem preventivnog učinka.

178    U tom pogledu, prema sudskoj praksi, Komisija ispunjava svoju obvezu obrazlaganja kada u svojoj odluci navede elemente na kojima se temelji ocjena, a koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede. Iako nije obvezna navesti sve brojčane podatke koji se odnose na svaki međukorak načina izračuna utvrđene novčane kazne, ona ipak mora objasniti način na koji je odvagivala i ocjenjivala čimbenike koje je uzela u obzir (vidjeti presudu od 10. srpnja 2019., Komisija/Icap i dr., C‑39/18 P, EU:C:2019:584, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Kao što to proizlazi iz točke 168. ove presude, Komisija je propisno objasnila elemente koje je uzela u obzir kako bi odlučila da je na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni bilo primjereno povećati osnovni iznos novčane kazne za 10 %. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, s obzirom na to da Komisija nije dužna navesti brojčane podatke koji se odnose na svaku etapu načina izračuna, ona nije bila dužna dati dodatno objašnjenje u pogledu odabrane posebne stope povećanja.

179    Osim toga, valja pojasniti da je Komisija tijekom upravnog postupka tužitelje obavijestila o svojoj namjeri da poveća osnovni iznos na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Iz posljednjeg sastanka o nagodbi od 29. listopada 2019. osobito proizlazi da je Komisija tužiteljima jasno navela da primjena opće metode na zabranjeni sporazum u području nabave dovodi do podcjenjivanja ekonomske važnosti povrede i da ona novčanu kaznu čini nedovoljno odvraćajućom, stoga u tu svrhu na temelju navedene točke namjerava primijeniti povećanje od 10 %. U skladu sa sudskom praksom iz točke 100. ove presude, ti su elementi dio konteksta u kojem se nalazi pobijana odluka i s obzirom na koji treba ocijeniti je li ona u dovoljnoj mjeri obrazložena.

180    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti treći dio drugog tužbenog razloga, a stoga i taj tužbeni razlog u cijelosti.

181    Budući da nije moguće prihvatiti prvi i drugi tužbeni razlog, treba odbiti zahtjev za poništenje. Sada valja ispitati podredno podnesen zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne, u prilog kojem je istaknut treći tužbeni razlog.

3.      Treći tužbeni razlog koji se temelji na neproporcionalnosti iznosa novčane kazne

182    Tužitelji ističu da čak i ako Opći sud prva dva tužbena razloga odbije kao neosnovane, valja smatrati da novčana kazna koja im je izrečena nije proporcionalna težini počinjene povrede. Smatraju da, ako okolnosti ovog slučaja opravdavaju bilo kakvo povećanje, ono neosporno mora biti niže od 50 % što se tiče ponovljene povrede na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, a stopa treba biti znatno niža što se tiče povećanja na temelju točke 37. tih smjernica.

183    U tom pogledu tužitelji nabrajaju određen broj elemenata koje bi Opći sud trebao uzeti u obzir na temelju svoje neograničene nadležnosti i od njega traže da s obzirom na te elemente smanji iznos novčane kazne koja im je izrečena.

184    Komisija osporava navedene elemente i tvrdi da je zahtjev tužiteljâ neosnovan.

185    Valja podsjetiti na to da je nadzor zakonitosti dopunjen neograničenom nadležnošću koja je sudu Unije dodijeljena člankom 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Ta nadležnost ovlašćuje sud Unije da, osim izvršavanja običnog nadzora zakonitosti sankcije svojom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu te da posljedično ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili periodični penal (presude od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 63., i od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 96.).

186    Kako bi utvrdio iznos izrečene novčane kazne, sud Unije mora ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja i vrstu predmetne povrede. Takav postupak na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 podrazumijeva uzimanje u obzir za svakog sankcioniranog poduzetnika težine predmetne povrede kao i njezino trajanje, uvažavajući osobito načela obrazlaganja, proporcionalnosti, individualizacije sankcija i jednakog postupanja, a da Opći sud pritom nije obvezan okvirnim pravilima koja je Komisija definirala u svojim smjernicama (vidjeti u tom smislu presude od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 89. i 90., i od 16. lipnja 2022., Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija, C‑698/19 P, EU:C:2022:480, t. 173. i 174.).

a)      Zahtjev za smanjenje stope povećanja na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

187    Tužitelji ističu, kao prvo, da su okončali zabranjeni sporazum AMCA i prijavili ga više od dvanaest godina prije početka povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju, kao drugo, da su povreda počinjena u okviru navedenog zabranjenog sporazuma i povreda o kojoj je riječ u ovom slučaju različite prirode, da se odnose na različite proizvode i da su uključivale različite subjekte, kao treće, da je taj zabranjeni sporazum otkriven putem njihovih internih mjera usklađivanja, kao četvrto, da društvo Clariant GmbH samo za sebe nije bilo uključeno u uspostavljanje i funkcioniranje tog zabranjenog sporazuma, kao peto, da je protupravno ponašanje o kojem je riječ proizišlo iz ranije zakonite suradnje s drugim sudionicima predmetnog zabranjenog sporazuma, kao šesto, da povrede koje se odnose na kupovne cijene općenito mogu manje štetno utjecati na tržišno natjecanje, a osobito na potrošače, nego zabranjeni sporazumi u području prodaje i, kao sedmo, da je povećanje osnovnog iznosa novčane kazne od 50 % zbog ponavljanja povrede neproporcionalno u odnosu na druge predmete u kojima je bilo određeno povećanje po istoj stopi, iako je slučaj ponavljanja povrede bio mnogo teži od onog u ovom predmetu.

188    Najprije valja utvrditi da tužitelji samo ponavljaju okolnosti koje su već istaknuli u okviru prvog tužbenog razloga kako bi zatražili smanjenje novčane kazne. Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 50. ove presude, Opći sud smatra da, neovisno o tim okolnostima, određivanje stope povećanja od 50 % nije neproporcionalno s obzirom na relativno kratak vremenski razmak između utvrđenja prve povrede članka 101. UFEU‑a u odluci o zabranjenom sporazumu AMCA i početka povrede tog članka na koju se odnosi pobijana odluka.

189    Nadalje, argument tužiteljâ prema kojem je stopa povećanja od 50 % neproporcionalna u odnosu na druge predmete u kojima je povećanje iste stope primijenjeno na ozbiljnija ponavljanja povrede ne može dovesti do smanjenja novčane kazne. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da su se tužitelji u točki 60. replike pozvali na 28 odluka u kojima je Komisija primijenila povećanje od 50 % u slučajevima prvog ponavljanja povrede, kao u ovom slučaju.

190    Naposljetku, argument tužiteljâ prema kojem je zabranjeni sporazum u području nabave manje štetan za normalno odvijanje tržišnog natjecanja od zabranjenog sporazuma u području prodaje nije relevantna okolnost za ocjenu je li povećanje od 50 % u pogledu ponovljene povrede na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni proporcionalno težini počinjene povrede. U svakom slučaju, u tom je pogledu važno istaknuti da je prvi primjer zabranjenog sporazuma naveden u članku 101. stavku 1. točki (a) UFEU‑a, koji je izričito proglašen nespojivim s unutarnjim tržištem osobito onaj kojim se „neposredno ili posredno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene ili drugi trgovinski uvjeti”. Praksa koja je bila predmet zabranjenog sporazuma, odnosno usklađivanje u pogledu dijela cijene etilena stoga je izričito zabranjena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a jer podrazumijeva ograničenja svojstvena tržišnom natjecanju na unutarnjem tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2019., Campine i Campine Recycling/Komisija, T‑240/17, neobjavljenu, EU:T:2019:778, t. 297. i navedenu sudsku praksu).

b)      Zahtjev za smanjenje stope povećanja na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

191    Tužitelji ističu, s jedne strane, da ekonomska analiza koju su dostavili Komisiji tijekom upravnog postupka dokazuje da predmetno ponašanje nije moglo imati ni najmanji znatan utjecaj na kupovnu cijenu etilena i, s druge strane, da u ovom slučaju nije primjenjiva teza koju je Komisija iznijela u okviru predmeta o recikliranju automobilskih akumulatora, prema kojoj vrijednost kupnji nije prikladan temelj za osnovni iznos novčane kazne.

192    Međutim, dovoljno je istaknuti, s jedne strane, da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 125. ove presude, povećanje osnovnog iznosa novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni nije uvjetovano prethodnim dokazivanjem eventualnih stvarnih učinaka inkriminiranog ponašanja na tržište, tako da ekonomska analiza kojom se nastoji dokazati da inkriminirano ponašanje nije utjecalo na kupovnu cijenu etilena nije relevantna i ne može dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne. S druge strane, primjena stope od 10 % kako bi se uklonile nesavršenosti vrijednosti kupnji, uzete u obzir u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne, nije neproporcionalna. Tužitelji se ne pozivaju ni na jedan drugi relevantan element kojim bi se opravdalo smanjenje te stope.

193    Slijedom toga, treba odbiti treći tužbeni razlog.

194    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne treba odbiti i da tužbu slijedom toga treba odbiti u cijelosti.

B.      Komisijin protuzahtjev

195    Komisija od Općeg suda zahtijeva da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti poveća novčanu kaznu na način da tužiteljima ne prizna smanjenje od 10 % zbog njihove suradnje tijekom upravnog postupka na temelju točke 32. Obavijesti o nagodbi.

196    Komisija ističe da tužitelji ovom tužbom osporavaju iznos novčane kazne, koji je ipak bitan element njihova prijedloga za nagodbu i koji je bio predmet zajedničkog dogovora.

197    U tom pogledu Komisija navodi da se tužitelji nisu povukli iz postupka nagodbe iako se nisu slagali s primjenom točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Suprotno tomu, tužitelji su se obvezali da će nastaviti postupak nagodbe podnošenjem svojeg prijedloga za nagodbu i priznajući da obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku vjerno odražava sadržaj tih prijedloga.

198    Komisija dodaje da poduzetnika, upravo zbog postojanja „zajedničkog dogovora” u odnosu na opseg potencijalnih primjedbi i procjene mogućeg raspona novčanih kazni koje će bit izrečene, poziva na podnošenje prijedloga za nagodbu. Taj raspon mora biti naveden u prijedlozima za nagodbu. Komisija tvrdi da sve dok iznos novčane kazne naveden u konačnoj odluci ne prelazi maksimalan iznos raspona koji je bio predmet razgovora koji su doveli do prijedloga za nagodbu, za konačnu odluku treba smatrati da odražava prijedlog za nagodbu u tom pogledu.

199    Međutim, osporavanje bitnog elementa prijedloga za nagodbu od strane tužiteljâ ugrožava svrhu postupka nagodbe.

200    U tom pogledu, kao prvo, Komisija ističe da je postupak nagodbe po svojoj prirodi dvostrano obvezujući. Stranke imaju mogućnost, pa čak i obvezu, uputiti na svaku prepreku koja ih sprečava u postizanju zajedničkog dogovora. Smatra da je stav koji su tužitelji zauzeli tijekom upravnog postupka bio isključivo strateške naravi i samo sredstvo da bi im se odobrilo smanjenje iznosa novčane kazne, kako bi potom odluku osporavali na temelju istih elemenata kao što su oni koji su bili predmet zajedničkog dogovora, kako bi sud Unije odobrio daljnja smanjenja.

201    Kao drugo, Komisija tvrdi da se povećanja učinkovitosti koja se žele postići postupkom nagodbe u ovom slučaju više općenito ne ostvaruju. Svrha postupka nagodbe jest da joj se omogući, s jedne strane, brže rješavanje predmeta koji se odnose na zabranjene sporazume i, s druge strane, rješavanje što većeg broja tih predmeta s jednakim sredstvima. Međutim, s obzirom na to da su Komisijina sredstva u ovom predmetu bila korištena i tijekom upravnog stadija ali i tijekom sudskog postupka, što je dovelo do povećanja količine posla, ona nije u mogućnosti rješavati veći broj predmeta.

202    Iako Komisija priznaje da je imala koristi od činjenice da tužitelji nisu osporavali određene elemente povezane s njihovom odgovornošću i povredom i da nisu tražili pristup dokumentima spisa, ipak naglašava da je zbog organizacije više sastanaka sa strankama o dvama spornim povećanjima upotrijebila dodatna sredstva. Osim toga, nije došlo do uštede sredstava kad je riječ o obrazloženju i opravdanju izračuna iznosa novčane kazne iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i konačne odluke.

203    Komisija naglašava da nije moguće naknadno količinski odrediti stupanj suradnje neke stranke u postupku nagodbe. Navodi da joj je stoga teško utvrditi bi li se uključila u postupak nagodbe da su poduzetnici surađivali u ograničenom opsegu odnosno da uopće nisu surađivali, ali da je određeno povećanje učinkovitosti ipak moglo biti ostvareno.

204    Kao treće, Komisija ističe da je Opći sud u presudi od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija (T‑236/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, EU:T:2004:118) potvrdio da se pravo na smanjenja novčane kazne na temelju pokajničkog programa može oduzeti i stoga povećati novčana kazna ako se stav tužitelja promijeni i ako on prvi put pred Općim sudom osporava elemente koje nije osporavao ili koje je priznao tijekom upravnog postupka. Osim u navedenoj presudi, Opći sud je u okviru svoje neograničene nadležnosti i u drugim predmetima ispitao je li strankama u sporu trebalo oduzeti pravo na smanjenje koje im je priznato u zamjenu za suradnju tijekom upravnog postupka, čak i ako nisu bili ispunjeni uvjeti za to oduzimanje.

205    Kao četvrto, Komisija smatra da je u potpunosti poštovano pravo tužiteljâ na sudski nadzor. Prema njezinu mišljenju, izvršavanje tog prava ne znači da tužba ni na koji način ne utječe na novčanu kaznu. Ukidanje smanjenja od 10 % priznatog u okviru postupka nagodbe ne predstavlja sankciju tužiteljima zbog toga što su koristili svoje pravo na sudski nadzor, nego je samo posljedica činjenice da dovode u pitanje elemente koje su priznali i potvrdili tijekom upravnog postupka.

206    Slijedom toga, Komisija tvrdi da treba oduzeti pravo na smanjenje novčane kazne koje je tužiteljima priznato da bi ih se nagradilo za njihovu suradnju. Ona stoga od Općeg suda zahtijeva da poveća novčanu kaznu izrečenu tužiteljima i da je utvrdi u iznosu od 181 731 000 eura.

207    Tužitelji osporavaju Komisijine argumente.

1.      Uvodna razmatranja o postupku nagodbe

208    Postupak nagodbe uspostavljen je Uredbom Komisije (EZ) br. 622/2008 od 30. lipnja 2008. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 773/2004 o provođenju postupaka nagodbe u kartelnim predmetima (SL 2008., L 171, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 243.). Detalji koji se odnose na taj postupak pojašnjeni su u Obavijesti o nagodbi.

209    U skladu s uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 622/2008, postupak nagodbe Komisiji omogućuje brže i učinkovitije vođenje predmeta koji se odnose na zabranjene sporazume. Stoga je cilj tog postupka pojednostavniti i ubrzati upravne postupke kako bi se Komisiji omogućilo da s istim sredstvima vodi više predmeta (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 60.).

210    Postupkom nagodbe u biti je predviđeno da poduzetnici koji su predmet istrage, suočeni s inkriminirajućim dokazima te su se odlučili nagoditi, priznaju da su sudjelovali u povredi, odreknu se, pod određenim uvjetima, svojeg prava na uvid u upravni spis i prava na saslušanje te da pristanu primiti obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i konačnu odluku na dogovorenom službenom jeziku Unije (Obavijest o nagodbi, točka 20.). Osim toga, ako obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama odražava njihove prijedloge za nagodbu, navedeni poduzetnici dužni su na nju odgovoriti u određenom roku te potvrditi da navedena obavijest odgovara sadržaju njihovih prijedloga i da se stoga i dalje opredjeljuju za nastavak postupka nagodbe (Obavijest o nagodbi, točka 26.). Zauzvrat, Komisija im može odobriti smanjenje iznosa novčane kazne od 10 % koja bi im bila izrečena nakon redovnog postupka na temelju Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni i Obavijesti o suradnji (Obavijest o nagodbi, točke 30. do 33.) (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 61. i 62.).

211    Iz uvodne izjave 4. Uredbe br. 622/2008 i točke 5. Obavijesti o nagodbi proizlazi da Komisija treba uzeti u obzir mogućnost da se u razumnom roku postigne zajednički dogovor s uključenim strankama u odnosu na opseg potencijalnih primjedbi, uzimajući u obzir čimbenike kao što su to na primjer broj uključenih stranaka, predvidiva suprotna stajališta o priznavanju odgovornosti i opseg pobijanja činjenica. Iz te uvodne izjave također proizlazi da Komisija može uzeti u obzir druge čimbenike kao što je to primjerice mogućnost uspostave presedana, a ne samo one koji se odnose na eventualno povećanje učinkovitosti. Iz toga slijedi da Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe u pogledu utvrđivanja predmeta u kojima bi se mogla postići nagodba (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 64.).

212    Postupak nagodbe načelno se odvija na sljedeći način. Taj postupak pokreće Komisija uz suglasnost predmetnih poduzetnika (Obavijest o nagodbi, točke 5., 6. i 11.). Nakon pokretanja postupka Komisija tijekom dvostranih razgovora poduzetnike koji su predmet istrage i koji sudjeluju u postupku nagodbe obavještava o nužnim elementima, „poput navodnih činjenica, njihove kvalifikacije, težine i trajanja navodnog zabranjenog sporazuma, raspodjele odgovornosti, procjene mogućih raspona novčanih kazni kao i dokaza korištenih u prilog eventualnim prigovorima” (Obavijest o nagodbi, točka 16.). Taj mehanizam strankama omogućuje da izraze svoje stajalište o prigovorima koje bi Komisija mogla istaknuti protiv njih i da odluče, na temelju informacija, hoće li sklopiti nagodbu (Obavijest o nagodbi, točka 16.) (presuda od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 66. i 67.).

213    Nakon obavijesti o tim informacijama predmetni poduzetnici mogu odlučiti žele li sudjelovati u postupku nagodbe i podnijeti prijedlog za nagodbu. Taj prijedlog za nagodbu mora sadržavati, među ostalim, jasno i nedvosmisleno priznanje stranaka da su odgovorne za povredu, naznaku maksimalnog iznosa novčanih kazni koje stranke očekuju da će im Komisija izreći i koje bi prihvatile u okviru postupka nagodbe i potvrdu činjenice da ne namjeravaju zatražiti pristup spisu ili da ih se ponovno sasluša na saslušanju, osim ako obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i Komisijina odluka ne odražavaju njihov prijedlog za nagodbu (Obavijest o nagodbi, točka 20.) (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 68.).

214    Nakon tog priznanja odgovornosti i potvrda predmetnih poduzetnika Komisija im dostavlja obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama te zatim donosi konačnu odluku. Konačna se odluka u biti temelji na činjenici da su stranke nedvojbeno priznale svoju odgovornost, da nisu osporile obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama te da se i dalje žele nagoditi (Obavijest o nagodbi, točke 23. do 28.) (presuda od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 69.).

215    Ako predmetni poduzetnik odluči da se neće nagoditi, postupak donošenja konačne odluke uređuje se općim odredbama Uredbe br. 773/2004, a ne odredbama kojima se uređuje postupak nagodbe. Isto vrijedi ako Komisija odluči prekinuti postupak nagodbe (Obavijest o nagodbi, točke 19., 27. i 29.) (presuda od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 70.).

216    Konačne odluke koje su nakon postupka nagodbe donesene na temelju članaka 7. i 23. Uredbe br. 1/2003 podliježu sudskom nadzoru u skladu s člankom 263. UFEU‑a (Obavijest o nagodbi, točka 41.).

2.      Odvijanje postupka nagodbe

217    Prilikom razgovora između Komisije i tužiteljâ, između 18. rujna 2018. i 29. listopada 2019., Komisija je navela primjedbe koje ima namjeru istaknuti protiv njih kao i svoju namjeru da na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni poveća novčanu kaznu, prema prvonavedenoj točki za 50 %, i prema drugonavedenoj za 10 %. Tužitelji su mogli podnijeti svoje primjedbe.

218    Oni su 20. studenoga 2019. podnijeli prijedlog za nagodbu kojim su, među ostalim, priznali svoju odgovornost za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu o kojem je riječ u ovom predmetu i izjavili da su suglasni s izricanjem novčane kazne koja ne prelazi iznos od 159 663 000 eura.

219    Komisija je donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u kojoj je među ostalim navela povećanja osnovnog iznosa novčane kazne na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, ali nije navela konkretne stope povećanja koje je predvidjela. U odgovoru na navedenu obavijest tužitelji su potvrdili da ona vjerno odražava sadržaj njihova prijedloga za nagodbu te da se i dalje u potpunosti obvezuju nastaviti s postupkom nagodbe.

3.      Osnovanost Komisijina protuzahtjeva

220    Kao što je to navedeno u točki 185. ove presude, sud Unije je na temelju svoje neograničene nadležnosti ovlašten da, osim izvršavanja običnog nadzora zakonitosti sankcije, ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal.

221    Iako izvršavanje neograničene nadležnosti najčešće zahtijevaju tužitelji u smislu smanjenja iznosa novčane kazne, ništa se ne protivi tomu da Komisija također može postaviti sudu Unije pitanje iznosa novčane kazne i podnijeti zahtjev za povećanje tog iznosa (presuda od 8. listopada 2008., Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, T‑69/04, EU:T:2008:415, t. 244.).

222    Iako dakle nije isključena mogućnost da Opći sud odluči povećati novčanu kaznu nakon njezina protuzahtjeva, Komisija je ipak dužna dokazati da je traženo povećanje iznosa novčane kazne primjereno, osobito s obzirom na činjenice i okolnosti koje su se pojavile tijekom postupka i s kojima nije bila upoznata u trenutku donošenja svoje odluke. Međutim, valja utvrditi da Komisija nije uspjela dokazati da je u ovom slučaju takvo povećanje bilo primjereno.

223    Naime, Komisijina argumentacija koja se odnosi na smanjenje od 10 % zbog suradnje tijekom upravnog postupka temelji se na pogrešnoj pretpostavci da tužitelji ovom tužbom osporavaju elemente koje su priznali u svojem prijedlogu za nagodbu odnosno koje su prihvatili tijekom navedenog postupka.

224    U tom pogledu valja podsjetiti na to da točka 16. Obavijesti o nagodbi predviđa da se stranke tijekom razgovora o uvjetima nagodbe obavještavaju, među ostalim, o „procjeni raspona vjerojatnih kazni”. Iz točke 17. navedene obavijesti proizlazi da taj element mora biti predmet zajedničkog „dogovora” nakon dvostranih razgovora prije nego što Komisija poduzetnicima odredi rok za dostavljanje prijedloga za nagodbu. Točka 20. te obavijesti predviđa, što se tiče iznosa novčane kazne, da prijedlozi za nagodbu sadržavaju „naznaku maksimalnog iznosa kazne koji stranke predviđaju da će Komisija propisati i koji bi stranke prihvatile u okviru postupka nagodbe”.

225    Stoga se od stranaka u postupku nagodbe, da bi se mogle nagoditi, ne zahtijeva da prihvate konačni iznos novčane kazne i sve njezine parametre, poput prilagodbi na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, nego samo vjerojatan raspon ili maksimalan iznos novčane kazne.

226    U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 218. ove presude, tužitelji su u svojem prijedlogu za nagodbu prihvatili samo maksimalan iznos novčane kazne koju im je Komisija namjeravala izreći. Povećanja na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni stoga nisu bitan element tog prijedloga. Slijedom toga, potvrda tužiteljâ da je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku vjerno odražavala njihov prijedlog za nagodbu ne može se tumačiti kao prihvaćanje povećanjâ na temelju navedenih točaka, to više što u navedenoj obavijesti nisu bile navedene stope povećanja koje je Komisija namjeravala primijeniti.

227    Ne može se prihvatiti Komisijin argument prema kojem je maksimalni iznos novčane kazne uključivao povećanja predviđena na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Naime, kao što to tužitelji s pravom tvrde u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom, činjenica da su u svojem prijedlogu za nagodbu prihvatili maksimalan iznos novčane kazne ne može se izjednačiti s prihvaćanjem njezinog točnog konačnog iznosa, načinâ njezina izračuna i obrazloženja na koje se Komisija oslonila kako bi odredila taj konačni iznos.

228    U tom pogledu valja napomenuti da je Komisija u pobijanoj odluci mogla odlučiti da neće povećati iznos novčane kazne na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni ili odlučiti primijeniti niže stope povećanja od onih koje je konačno utvrdila. Stoga su tužitelji, tek nakon što su saznali za pobijanu odluku, u kojoj je Komisija odlučila o konačnom iznosu novčane kazne u skladu s točkom 30. Obavijesti o nagodbi, mogli učinkovito osporavati parametre izračuna tog iznosa, kao što to tvrde u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom.

229    Osim toga, kao što to priznaje i sama Komisija, važno je podsjetiti na to da dvostrani razgovori vođeni u svrhu sklapanja nagodbe nisu omogućili postizanje konsenzusa između Komisije i tužiteljâ o povećanjima primijenjenima na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Naime, iz završnih primjedbi iz zapisnika s posljednjeg sastanka o nagodbi od 29. listopada 2019. proizlazi da je predstavnik tužiteljâ ponovio svoje neslaganje u pogledu primjene dviju prethodno navedenih točaka. Stoga se ne može utvrditi da su Komisija i tužitelji postigli zajednički dogovor oko tih povećanja.

230    Stoga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, tužitelji u svojem prijedlogu za nagodbu nisu izričito prihvatili povećanja novčane kazne primijenjena na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni i ona nisu bila predmet zajedničkog dogovora. Budući da tužitelji ovom tužbom osporavaju iznos novčane kazne koja im je izrečena ističući da je primjena navedenih točaka bila pogrešna, Komisija nije uspjela dokazati da bi bilo opravdano ne priznati im pravo na smanjenje od 10 % kako bi ih se nagradilo za njihovu suradnju tijekom upravnog postupka.

231    Drugi argumenti koje je iznijela Komisija ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

232    Kao prvo, Komisija tvrdi da se tužitelji nisu povukli iz postupka nagodbe i da joj nisu naveli da je, prema njihovu mišljenju, nemoguće postići zajednički dogovor, iako su bili dužni upozoriti na sve prepreke koje sprečavaju postizanje takvog dogovora. Smatra da je stav koji su tužitelji zauzeli tijekom upravnog postupka bio isključivo strateške naravi i da je bio samo sredstvo kako bi im se odobrilo smanjenje iznosa novčane kazne zbog suradnje, da bi potom kod suda Unije pokušali ostvariti nova smanjenja.

233    Međutim, kao što to proizlazi iz točke 225. ove presude, od stranaka u postupku nagodbe, da bi se mogle nagoditi, ne zahtijeva se da prihvate konačni iznos novčane kazne i sve njezine parametre, poput prilagodbi na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni. Što se tiče preostalog, dovoljno je utvrditi, kao što je to istaknuto u točki 229. ove presude, da su tužitelji tijekom dvostranih razgovora izrazili svoje neslaganje u pogledu primjene točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, tako da tužitelji Komisiju, suprotno onomu što ona tvrdi, nisu doveli u zabludu.

234    Osim toga, valja podsjetiti na to da Komisija, kao što je to navedeno u točki 211. ove presude, u skladu s točkom 5. Obavijesti o nagodbi, zadržava široko diskrecijsko pravo u odlučivanju u kojim bi predmetima bilo primjereno istražiti interes stranaka za sudjelovanje u razgovorima o uvjetima nagodbe te u odlučivanju hoće li u njima sudjelovati, prekinuti ih ili postići konačnu nagodbu. Ona stoga može u bilo kojoj fazi postupka odlučiti prekinuti razgovore o uvjetima nagodbe. U ovom slučaju nije smatrala oportunim prekinuti razgovore, iako je znala za neslaganje tužiteljâ u pogledu primjene točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni.

235    Kao drugo, Komisija tvrdi da povećanja učinkovitosti koja se žele postići postupkom nagodbe općenito više nisu ostvarena.

236    U tom pogledu valja podsjetiti na to da je svrha postupka nagodbe omogućiti Komisiji brže i učinkovitije vođenje predmeta koji se odnose na zabranjene sporazume i time joj omogućiti da s istim sredstvima vodi više predmeta (vidjeti točku 209. ove presude).

237    Međutim, kao što to priznaje Komisija, ona je imala proceduralnih koristi od vođenja postupka nagodbe s tužiteljima. U tom je pogledu, s jedne strane, mogla sastaviti pojednostavnjenu verziju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i pobijane odluke na samo jednom jeziku. S druge strane, nije bila dužna sastaviti verziju navedene obavijesti koja nije povjerljiva, organizirati saslušanje ni omogućiti tužiteljima pristup spisu. Ona je stoga povećala učinkovitost postupka, kao što to tužitelji pravilno ističu, što je nepobitna činjenica, neovisno o podnošenju ove tužbe.

238    Što se tiče upotrebe dodatnih sredstava radi organizacije sastanaka sa strankama u pogledu dvaju spornih povećanja, nju treba smatrati upotrebom sredstava koja je svojstvena postupku nagodbe.

239    Osim toga, nemogućnost da se naknadno količinski odredi učinkovitost koju je eventualno bilo moguće ostvariti tijekom upravnog postupka nije relevantna. Iz točke 17. Obavijesti o nagodbi proizlazi da Komisija poduzetnika poziva na podnošenje prijedloga za nagodbu samo ako „zauzme preliminarno stajalište da će, s obzirom na ukupno ostvareni napredak, postupak vjerojatno biti učinkovitiji”. Ona stoga mora prethodno procijeniti učinkovitost postupka s obzirom na razgovore koji su započeti sa strankama i na temelju toga odlučiti hoće li nastaviti postupak nagodbe na temelju svoje diskrecijske ovlasti.

240    Kao treće, Komisija tvrdi da, iako priznaje pravo tužiteljâ na podnošenje tužbe protiv pobijane odluke, izvršavanje tog prava ne znači da tužba nema nikakav utjecaj na novčanu kaznu. Ona se osobito poziva na presudu od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija (T‑236/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, EU:T:2004:118), donesenu u kontekstu smanjenja novčanih kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 1996., C 207, str. 4.), u kojoj je Opći sud smatrao da je tužitelju moguće naknadno oduzeti pravo na takvo smanjenje.

241    Točno je da je Opći sud u presudi navedenoj u točki 240. ove presude prihvatio Komisijin zahtjev za povećanje novčane kazne i naveo da je Komisija, suprotno svim očekivanjima koja je mogla razumno temeljiti na tužiteljevoj objektivnoj suradnji tijekom upravnog postupka, bila dužna osmisliti i iznijeti obranu pred Općim sudom, usmjerenu na osporavanje protupravnih činjenica za koje je s pravom smatrala da ih tužitelj više neće dovesti u pitanje.

242    Međutim, dovoljno je istaknuti da tužitelji u ovom slučaju osporavaju povećanja primijenjena na temelju točaka 28. i 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, koja se ne nalaze u njihovu prijedlogu za nagodbu i koja nisu prihvatili tijekom upravnog postupka. Komisija stoga nije mogla poći od pretpostavke da ih tužitelji više neće dovoditi u pitanje u okviru tužbe.

243    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Komisijin protuzahtjev treba odbiti.

 Troškovi

244    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju članka 134. stavka 3. tog poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

245    U ovom slučaju tužitelji nisu uspjeli sa svojom tužbom, a Komisija nije uspjela sa svojim protuzahtjevom. Budući da je taj zahtjev usmjeren samo na neznatno povećanje iznosa novčanih kazni, potrebno je utvrditi da su zapravo tužitelji oni koji nisu uspjeli u svojim zahtjevima i tužbenim razlozima. U tim okolnostima valja odlučiti da će tužitelji snositi vlastite troškove i 90 % troškova Komisije, a Komisija će snositi 10 % vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (treće prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Odbija se protuzahtjev Europske komisije.

3.      Društva Clariant AG i Clariant International AG snosit će vlastite troškove i 90 % troškova Komisije.

4.      Komisija će snositi 10 % vlastitih troškova.

van der Woude De Baere Steinfatt

Kecsmár       Kingston

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. listopada 2023.

Potpisi

Sadržaj

I. Okolnosti spora

A. Upravni postupak

B. Pobijana odluka

1. Opis povrede

2. Izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima

II. Zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Zahtjevi za poništenje i smanjenje iznosa novčane kazne

1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno povećala osnovni iznos novčane kazne na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

a) Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da Komisija nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast

b) Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj kvalifikaciji tužitelja kao opetovanih počinitelja povrede

1) Prvi prigovor, koji se odnosi na nepostojanje sličnosti između povrede počinjene u okviru zabranjenog sporazuma AMCA i povrede o kojoj je riječ u ovom slučaju

2) Drugi prigovor, koji se odnosi na vremenski razmak između dviju povreda

3) Treći prigovor, koji se odnosi na činjenicu da ranije nije bila izrečena novčana kazna

4) Četvrti prigovor, koji se odnosi na neuzimanje u obzir ostalih okolnosti

c) Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno povećala osnovni iznos novčane kazne na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

a) Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da Komisija nije izvršila svoju diskrecijsku ovlast

b) Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni povećanja na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

1) Prvi prigovor, koji se temelji na činjenici da se vrijednošću kupnji ne podcjenjuje ekonomska važnost povrede u ovom predmetu

2) Drugi prigovor, koji se temelji na tome da povećanje iznosa novčane kazne nije bilo potrebno da bi se osigurao preventivni učinak

3) Treći prigovor, koji se temelji na činjenici da bi povećanje primijenjeno na sve zabranjene sporazume u području nabave dovelo do sustavne prekomjerne prevencije

4) Četvrti prigovor, koji se temelji na irelevantnosti odluke o recikliranju automobilskih akumulatora jer se dotični zabranjeni sporazum odnosio samo na manji dio cijene

5) Peti prigovor, koji se temelji na tome da je potencijalna dobit od zabranjenih sporazuma u području nabave manja od potencijalnih dobiti od zabranjenih sporazuma u području prodaje

c) Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

3. Treći tužbeni razlog koji se temelji na neproporcionalnosti iznosa novčane kazne

a) Zahtjev za smanjenje stope povećanja na temelju točke 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

b) Zahtjev za smanjenje stope povećanja na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni

B. Komisijin protuzahtjev

1. Uvodna razmatranja o postupku nagodbe

2. Odvijanje postupka nagodbe

3. Osnovanost Komisijina protuzahtjeva

Troškovi

*Jezik postupka: engleski