MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 2. ožujka 2023.(1)
Predmet C‑718/21
L. G.
protiv
Krajowa Rada Sądownictwa
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 267. UFEU‑a – Pojam ‚sud’ – Nadležnost Suda – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a – Djelotvorna sudska zaštita u područjima obuhvaćenima pravom Unije – Načela nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca – Mogućnost daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu – Učinci izjave o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu odobrenjem drugog tijela – Učinci prekoračenja roka za podnošenje takve izjave”
I. Uvod
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku uputila je Izba Kontroli Nadzwyczajnej i Spraw Publicznych (Vijeće za izvanrednu kontrolu i javne poslove, u daljnjem tekstu: Vijeće za izvanrednu kontrolu) Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud, Poljska) u okviru postupka koji je L. G. (u daljnjem tekstu: žalitelj), sudac Sąda Okręgowog w K. (Okružni sud u K., Poljska), pokrenuo protiv odluke Krajowe Rade Sądownictwe (Državno sudbeno vijeće, Poljska; u daljnjem tekstu: KRS) kojom se obustavlja postupak za odobrenje njegova daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon što je dosegnuo dob za odlazak u mirovinu zbog prekoračenja roka za podnošenje izjave o takvoj namjeri.
2. Tim se zahtjevom za prethodnu odluku najprije postavlja problematično pitanje smatra li se Vijeće za izvanrednu kontrolu „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a. Kad je riječ o meritumu, navedeni zahtjev za prethodnu odluku u biti se odnosi na tumačenje načela nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca, kao posljedice načela „djelotvorne sudske zaštite”, utvrđenog u članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a, u odnosu na nacionalni propis kojim se, s jedne strane, djelotvornost izjave o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu uvjetuje odobrenjem KRS‑a te se, s druge strane, za podnošenje te izjave predviđa objektivan prekluzivni rok.
3. Ovaj predmet ulazi u okvir nedavnih reformi poljskog pravosudnog sustava(2) i bogate sudske prakse Suda koja je s time povezana, osobito one koja je nastala povodom tužbi zbog povrede obveze koje je podnijela Europska komisija(3) ili zahtjeva za prethodnu odluku koje su uputili poljski sudovi(4).
II. Pravni okvir: poljsko pravo
A. Zakon o Vrhovnom sudu
4. U ustawi o Sądzie Najwyższym (Zakon o vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017.(5), kojim je, među ostalim, osnovano Vijeće za izvanrednu kontrolu, u članku 26. stavku 1. određuje se:
„U nadležnosti [vijeća za izvanrednu kontrolu] su izvanredni pravni lijekovi, izborni sporovi i sporovi o valjanosti državnog ili ustavnog referenduma, utvrđivanje valjanosti izbora i referenduma, drugi javnopravni predmeti, uključujući sporove o zaštiti tržišnog natjecanja, regulaciji energetike, telekomunikacijama i željezničkom prijevozu, kao i pravni lijekovi koji su podneseni protiv odluka Przewodniczy Krajowej Rady Radiofonii i Telewizji [predsjednik Državnog vijeća za radioteleviziju, Poljska] ili kojima se dovodi u pitanje prekomjerno trajanje postupaka pred redovnim ili vojnim sudovima isto kao i pred [Sądom Najwyższem (Vrhovni sud)].”
B. Zakon o organizaciji redovnih sudova
5. Člankom 69. stavcima 1. i 1.b ustawe – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o organizaciji redovnih sudova) od 27. srpnja 2001., kako je izmijenjena,(6) predviđa se:
„1. Suci odlaze u mirovinu kada navrše 65 godina, osim ako najkasnije šest mjeseci, a najranije dvanaest mjeseci prije dosezanja navedene dobi [KRS‑u] ne podnesu izjavu da žele nastaviti obnašati dužnosti i potvrdu da su za to zdravstveno sposobni, izdanu u skladu s uvjetima koji se primjenjuju na kandidate za obnašanje dužnosti suca.
[…]
1.b [KRS] može odobriti sucu da nastavi obnašati dužnosti, ako je to opravdano legitimnim interesom sudovanja ili važnim društvenim interesom, vodeći računa o nužnosti racionalne raspodjele članova osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s radnim opterećenjem pojedinih sudova. Odluka [KRS‑a] je konačna. Ako sudac dosegne dob navedenu u stavku 1. prije završetka postupka u vezi s produljenjem njegova obnašanja dužnosti, ostaje na dužnosti do završetka navedenog postupka.
[…]”
C. Zakon o KRS‑u
6. U skladu s člankom 42. ustawe o Krajowej Radzie Sądownictwa (Zakon o KRS‑u) od 12. svibnja 2011., kako je izmijenjena(7):
„1. Odluke koje Vijeće donese u pojedinačnim slučajevima moraju se obrazložiti.
2. Obrazloženje odluke sastavlja se u roku od jednog mjeseca od njezina donošenja.
3. Odluke donesene u pojedinačnim slučajevima dostavljaju se sudionicima postupka, zajedno s obrazloženjem i uputama o načinu njihova osporavanja pred Sądom Najwyższym [(Vrhovni sud)].”
7. U članku 44. stavku 1. Zakona o KRS‑u navodi se:
„Sudionik postupka, osim ako posebnim pravilima nije drukčije predviđeno, može [Sądu Najwyższem (Vrhovni sud)] podnijeti pravno sredstvo ako smatra da je odluka [KRS‑a] nezakonita. […]”
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
8. Žalitelj je, u skladu s člankom 69. Zakona o organizaciji redovnih sudova, dopisom od 30. prosinca 2020. KRS‑u podnio izjavu o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon što 12. lipnja 2021. dosegne dob za odlazak u mirovinu, određenu na 65 godina(8). Dopisom od 31. prosinca 2020. žalitelj je KRS‑u podnio i zahtjev za obnovu roka za podnošenje te izjave koji istječe šest mjeseci prije dosezanja dobi za odlazak u mirovinu, predviđenog tom odredbom(9).
9. KRS je odlukom od 18. veljače 2022. proglasio navedenu izjavu nedopuštenom zbog toga što je podnesena nakon isteka roka od šest mjeseci prije dosezanja dobi za odlazak u mirovinu koji je predviđen navedenom odredbom te je donio odluku o obustavi postupka za odobrenje daljnjeg obnašanja dužnosti suca(10).
10. Sąd Najwyższy (Vrhovni sud), kojem je žalitelj podnio žalbu protiv te odluke(11) i koji je zasjedao kao Vijeće za izvanrednu kontrolu, a to vijeće čini sud koji je uputio zahtjev, postavlja pitanje povređuje li se člankom 69. Zakona o organizaciji redovnih sudova načelo nesmjenjivosti i neovisnosti sudaca, utvrđeno u članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a, s obzirom na to da se tom odredbom, s jedne strane, daljnje obnašanje dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu uvjetuje odobrenjem drugog tijela, što može utjecati na sadržaj presuda dotičnog suca, te se, s druge strane, predviđa prekluzija za podnošenje zahtjeva za obnašanje dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu u slučaju prekoračenja roka određenog za to, neovisno o učincima umirovljenja u konkretnim okolnostima, osobito u pogledu interesâ za sudovanje ili eventualnog postojanja važnog društvenog interesa.
11. U tim je okolnostima Vijeće za izvanrednu kontrolu Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) odlučilo prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se članku 19. stavku 1. drugom podstavku [UEU‑a] odredba nacionalnog prava kao što je to članak 69. stavak 1.b prva rečenica [Zakona o organizaciji redovnih sudova] kojim se djelotvornost izjave suca o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu uvjetuje odobrenjem drugog tijela?
2. Protivi li se članku 19. stavku 1. drugom podstavku [UEU‑a] prihvaćanje tumačenja nacionalne odredbe prema kojem zakašnjela izjava suca o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu ne proizvodi nikakve učinke bez obzira na okolnosti nepoštovanja roka i značenje tog nepoštovanja za postupak u vezi s odobrenjem daljnjeg obnašanja dužnosti suca?”
12. Pisana očitovanja podnijeli su KRS, poljska, danska i nizozemska vlada i Komisija. KRS, poljska, belgijska i nizozemska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 8. studenoga 2022. Žalitelj, KRS, belgijska i nizozemska vlada i Komisija podnijeli su i pisana očitovanja na rješenje suda koji je uputio zahtjev od 3. studenoga 2022., kojim je potonji sud podnio Sudu dodatne napomene uz svoj zahtjev za prethodnu odluku, koje se osobito odnose na njegovo svojstvo „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a.
IV. Analiza
A. Nadležnost Suda
1. Dvojbe u pogledu kvalificiranja suda koji je uputio zahtjev kao „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a
13. Komisija i belgijska i nizozemska vlada izražavaju dvojbe u pogledu toga može li se sud koji je uputio zahtjev kvalificirati kao „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a.
14. Naime, članovi Vijeća za izvanrednu kontrolu, koje je osnovano Zakonom o Vrhovnom sudu, imenovani su na dužnost suca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) na prijedlog KRS‑a, Odlukom br. 331/2018 od 28. kolovoza 2018. (u daljnjem tekstu: Odluka br. 331/2018) u sljedećim okolnostima:
– tu je odluku KRS donio u sastavu čiju je neovisnost Sud doveo u pitanje u većem broju presuda(12);
– protiv navedene odluke podnesena je žalba Naczelnom Sądu Administracyjnom (Visoki upravni sud, Poljska), koji je 27. rujna 2018. donio rješenje o privremenoj mjeri kojom se suspendira izvršenje te odluke;
– Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u biti je utvrdio da dva sastava Vijeća za izvanrednu kontrolu od troje sudaca imenovanih na temelju te odluke nisu „zakonom ustanovljeni sudovi” u smislu članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)(13);
– nakon imenovanja sudaca na temelju Odluke br. 331/2018, tu je odluku Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud) 21. rujna 2021. konačno poništio(14).
15. U tim mi se okolnostima čini da bi prije odgovora na prethodna pitanja trebalo provjeriti je li Vijeće za izvanrednu kontrolu koje zasjeda u sastavu od troje sudaca „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a i je li stoga Sud nadležan za davanje odgovora na prethodna pitanja.
2. Načela povezana s pojmom „neovisnost” suda koji je uputio zahtjev u smislu članka 267. UFEU‑a
16. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi odredio je li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku o kojem je riječ „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, što je pitanje koje je isključivo obuhvaćeno pravom Unije, Sud uzima u obzir sve elemente, primjerice, među ostalim, je li tijelo utemeljeno na zakonu, je li ono stalno, je li njegova nadležnost obvezna, provodi li kontradiktorni postupak, primjenjuje li pravna pravila te je li neovisno(15). U ovom se slučaju dovodi u pitanje samo posljednji element, odnosno neovisnost Vijeća za izvanrednu kontrolu, s obzirom na to da je prima facie očigledno, a u svakom se slučaju ne osporava, da to tijelo ispunjava ostale navedene kriterije.
17. Prema također ustaljenoj sudskoj praksi Suda zahtjev neovisnosti sudova, čije poštovanje države članice moraju osigurati na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a(16) kad je riječ o nacionalnim sudovima koji trebaju odlučiti o pitanjima povezanima s tumačenjem i primjenom prava Unije, ima dva aspekta: prvi aspekt, vanjske prirode, odnosi se na samostalnost tijela(17), a drugi se aspekt, unutarnje prirode, odnosi na njegovu nepristranost(18). Ta jamstva samostalnosti i nepristranosti, dva aspekta pojma „neovisnost”, pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja dužnosti kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i razrješenje njegovih članova, koja omogućuju da se kod osoba otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese(19).
18. Kad je konkretnije riječ o zahtjevu neovisnosti koji je svojstven pojmu „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, Sud je u presudi Getin Noble Bank, u biti, utvrdio pretpostavku prema kojoj nacionalni sud kao što je, među ostalim, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) ispunjava zahtjeve koje tijelo treba ispuniti da bi se moglo kvalificirati kao „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a neovisno o njegovu konkretnom sastavu(20), pri čemu je pojasnio da u okviru prethodnog postupka iz članka 267. UFEU‑a nije ovlašten provjeravati je li odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku donesena u skladu s nacionalnim pravilima o organizaciji sudova i o sudskom postupku(21). Sud je istodobno pojasnio da se ta pretpostavka može oboriti kada, s jedne strane, pravomoćna sudska odluka koju je donio nacionalni ili međunarodni sud dovede do zaključka da sudac koji čini sud koji je uputio zahtjev nema svojstvo zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje(22), ili kada bi, s druge strane, drugi čimbenici, neovisni o osobnom položaju sudaca koji formalno upute zahtjev na temelju članka 267. UFEU‑a, mogli imati posljedice na funkcioniranje suda koji je uputio zahtjev kojem ti suci pripadaju i time doprinijeti ugrožavanju neovisnosti i nepristranosti navedenog suda(23).
19. Međutim, čini mi se da je važno naglasiti da tumačenje načela neovisnosti u kontekstu članka 267. UFEU‑a, prema mojem mišljenju, zahtijeva drukčije ispitivanje od onoga koje se provodi u kontekstu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a odnosno članka 47. Povelje, s obzirom na različite ciljeve i funkcije tih pravnih pravila. Taj pristup, koji su u prvom redu razvili određeni nezavisni odvjetnici(24), prema mojim saznanjima nije u potpunosti potvrdio Sud, koji u presudama koje se odnose na zahtjev neovisnosti svojstven pojmu „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a i dalje upućuje na nužnost da predmetni sud ima svojstva zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda, „u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje”(25).
20. U biti, u okviru navedenog pristupa uvjeti primjene triju predmetnih odredbi razlikuju se na sljedeći način:
– cilj je članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a osigurati da sustav pravnih lijekova koji svaka država članica utvrđuje jamči djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije(26). Stoga on zahtijeva ispitivanje obilježja pravosudnog sustava „sustavne” prirode;
– članak 47. Povelje pridonosi poštovanju prava na djelotvornu sudsku zaštitu svake osobe koja se u određenom slučaju poziva na pravo koje ima na temelju prava Unije(27). Stoga zahtijeva ispitivanje „praktične” prirode (svakog pojedinog slučaja) da bi se ocijenilo postoji li u konkretnom slučaju djelotvoran pravni lijek(28);
– u članku 267. UFEU‑a riječ je o pojmu „sud” „funkcionalne” prirode s obzirom na to da služi tomu da se utvrde nacionalna tijela koja mogu postati sugovornici Suda u okviru prethodnog postupka(29). Prema tom konceptu „funkcionalne neovisnosti”, koji je u prvom redu povezan s nepostojanjem hijerarhijske podređenosti upravi, neovisna mora biti funkcija (dakle tijelo), bez obzira na činjenicu da suci (kao pojedinci) mogu biti povezani s izvršnom vlašću na temelju odnosa priznanja (kada su imenovani na „povlašten” način) ili obvezanosti (kada očekuju povlastice u tijeku karijere, kao što su promaknuća, produljenje rokova itd.)(30). Taj koncept zato zahtijeva ispitivanje „formalne” prirode, na razini tijela koje je uputilo pitanje, a ne na razini pojedinaca koji su u sastavu tog tijela(31).
21. Usto, važno je pojasniti da je ocjena vrlo specifičnog pojma „neovisnost” u okviru članka 267. UFEU‑a posljednji u nizu elemenata koji nisu stricto sensu kumulativni, već su dio sveobuhvatnog ispitivanja, i na temelju kojih se, kada se promatraju u cjelini, može zaključiti da je riječ o „sudu” u smislu te odredbe(32). Prema tome, je li sud neovisan ispituje se s obzirom na druge elemente tako da je, prema mojem mišljenju, ocjenjivanje te neovisnosti strože ako je prisutnost određenih drugih elemenata upitna, i obrnuto(33). Osim toga, čini mi se da Sud načelno takvo „ispitivanje neovisnosti” najčešće provodi u pogledu tijela koja djeluju izvan klasičnog nacionalnog pravosudnog sustava ili onih tijela koja se ne smatraju „sudom” u skladu s nacionalnim pravom(34), dok nije uvijek bio spreman dovesti u pitanje neovisnost tijela koje je formalno dio pravosudnog sustava države članice o kojoj je riječ(35), kao što to uostalom potvrđuje pretpostavka utvrđena u presudi Getin Noble Bank(36).
22. To „minimalističko” tumačenje pojma „neovisnost” u okviru članka 267. UFEU‑a prema mojem mišljenju ima tu prednost da se njime, s jedne strane, ne zadire previše u načelo suradnje između nacionalnih sudova i Suda u okviru prethodnog postupka, s obzirom na važnost tog mehanizma za jamčenje ujednačenog i dosljednog tumačenja prava Unije(37), i da, s druge strane, omogućuje očuvanje ključne uloge zahtjeva za prethodnu odluku u zaštiti pravâ osoba. Naime, samo nadležnost Suda za odlučivanje o prethodnim pitanjima na temelju članka 267. UFEU‑a omogućuje tim osobama da se u određenim situacijama pozovu na djelotvornu sudsku zaštitu koju im jamči pravo Unije(38). To vrijedi tim više u okolnostima ovog slučaja, s obzirom na brojne inicijative poljskog zakonodavca kojima se, među ostalim, nastoji spriječiti da se Sudu upućuju zahtjevi za prethodnu odluku koji se odnose na pitanje neovisnosti sudova u Poljskoj(39).
23. Iz toga slijedi da, s obzirom na njegovu posebnu funkciju, tumačenje pojma neovisnosti „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a ne pretpostavlja kakvo će tumačenje taj pojam imati u okviru članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a ili članka 47. Povelje. Drugim riječima, ne može se isključiti mogućnost da tijelo načelno odgovara „sudu” u smislu članka 267. UFEU‑a neovisno o činjenici da bi se na temelju elemenata u konkretnom slučaju, sustavne ili zasebne prirode, moglo zaključiti da taj sud nije zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a ili članka 47. Povelje(40).
24. Dakako, svjestan sam da sustav na kojem se temelji sudovanje načelno ne dopušta „gradacije”, dok se prethodno navedenim pristupom, koji se zasniva na pretpostavci utvrđenoj u presudi Getin Noble Bank, uz precizno određenje primjene, fleksibilnijim tumačenjem pojma „neovisnost” u okviru članka 267. UFEU‑a nacionalnom sudu želi omogućiti, čak i u slučaju dvojbi u pogledu njegove neovisnosti, da izvršava svoje osnovne dužnosti na način da mu se jamči mogućnost da, s jedne strane, uz pomoć Suda ispita je li ono sâmo neovisno tijelo i da, s druge strane, građanima Unije osigura temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu u slučaju povrede prava zajamčenih pravom Unije.
25. Međutim, ne bi li bilo prikladnije, naprotiv, primijeniti drukčiji pristup kojim bi se, u ovom slučaju, odredile granice malverzacija zakonodavne i izvršne vlasti u odnosu na sudbenu vlast u Poljskoj, koje su se dosad dopuštale, i kojim bi se stoga poljski suci imenovani u okviru starog sustava podržali u njihovu nastojanju da se, u ime načela neovisnosti pravosuđa, „nove suce” imenovane slijedom nedavnih reformi protivno tom načelu isključi iz pravosudnog prostora Unije? Odgovor nije jednostavan. U svakom slučaju, taj stroži pristup ima svoje posljedice: kao što to proizlazi iz rasprave, otprilike se svaki četvrti sudac redovnih i upravnih sudova koji obnaša dužnost u Poljskoj sada imenuje u okviru novog sustava. Navedeni pristup uvelike bi onemogućio pristup mehanizmu prethodnog postupka većini poljskih sudova, koji bi ostao otvoren samo onim sudovima u čijem su sastavu isključivo suci imenovani u okviru starog sustava. To bi podrazumijevalo da bi se poljsko pravosuđe de facto isključilo iz pravosudnog sustava Unije, a prema mojem mišljenju, taj bi rezultat čak mogao utjecati na postupak predviđen člankom 7. UEU‑a(41).
26. Zaključno, iako u pravilu prema poznatoj krilatici „odijelo ne čini čovjeka”, smatram da, uz određenu mjeru aproksimacije, u formalnom i ograničenom kontekstu ocjenjivanja pojma „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a „sudačka halja čini suca”(42).
3. Utjecaj pravilâ o imenovanju sudaca na svojstvo „neovisnog suda”
27. Nakon što sam iznio i pojasnio sudsku praksu o tumačenju pojma „neovisni sud” u okviru članka 267. UFEU‑a, valja podsjetiti na to da su u ovom slučaju dvojbe u pogledu neovisnosti suda koji je uputio zahtjev povezane s pravilima o imenovanju sudaca u njegovu sastavu. Stoga načela navedena u prethodnom poglavlju valja primijeniti u specifičnom kontekstu pravilâ o imenovanju sudaca i, konkretnije, pravilâ u pogledu sudjelovanja trećih tijela u pravosuđu u kontekstu tog imenovanja, u ovom slučaju KRS‑a.
28. Sud je u tom pogledu pojasnio da okolnost da države članice u okviru izvršavanja svoje nadležnosti u pogledu organizacije pravosuđa tijelu koje nije dio pravosuđa, kao što je upravno tijelo, dodjeljuju ulogu u donošenju odluka koje se, među ostalim, odnose na imenovanje sudaca ili nastavak njihova obnašanja dužnosti sama po sebi nije dovoljna da se zaključi da je povrijeđeno načelo neovisnosti kad je riječ o sucima koji su na taj način imenovani(43). Naime, Sud smatra da sama činjenica da zakonodavna ili izvršna vlast sudjeluje u postupku imenovanja suca nije takve prirode da može stvoriti njegovu ovisnost u odnosu na njih niti izazvati sumnju u njegovu nepristranost ako on, nakon svojeg imenovanja, nije izložen nikakvom pritisku i ne prima upute u okviru obavljanja svojih dužnosti(44).
29. Iz toga slijedi da eventualne nepravilnosti povezane s imenovanjem sudaca određenog sastava suda mogu značiti da tijelo nema svojstvo „neovisnog suda” u smislu članka 267. UFEU‑a samo ako one kompromitiraju samu sposobnost takvog tijela da neovisno donosi odluke(45). Prema tome, ako imenovani članovi sastava suda posjeduju kompetencije potrebne za obavljanje dužnosti te se (u skladu s mjerodavnim pravilima) smatra da donose odluke potpuno neovisno, to bi trebalo biti dostatno da se takav sastav kvalificira kao „neovisni sud” u smislu članka 267. UFEU‑a.
4. Kvalificiranje suda koji je uputio zahtjev kao „neovisnog suda” u smislu članka 267. UFEU‑a u okolnostima ovog slučaja
30. Vijeće za izvanrednu kontrolu poseban je sastav suda u okviru Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud). Iako je Sud presudio da potonji sud načelno ispunjava zahtjeve iz članka 267. UFEU‑a(46), njegov sastav u obliku Vijeća za izvanrednu kontrolu uspostavljen je u okviru nedavnih reformi poljskog pravosudnog sustava te su suci u sastavu tog vijeća imenovani na dužnost suca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) u vrlo spornim uvjetima, na koje sam podsjetio u točki 14. ovog mišljenja.
31. U biti, dvojbe koje se odnose na uvjet neovisnosti suda koji je uputio zahtjev povezane su s neizravnim sudjelovanjem izvršne vlasti u imenovanju sudaca u njegovu sastavu, posredstvom djelovanja KRS‑a, koji je nakon reformi poljskog pravosudnog sustava postao „zatvorena institucija”, koja je pod kontrolom izvršne vlasti.
32. Iako nipošto ne želim opravdati takve zakonodavne promjene, do kojih je došlo u kontekstu razočaravajućeg nazadovanja poljskog pravosudnog sustava, podsjećam na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 28. ovog mišljenja, sudjelovanje tijela koje nije dio pravosuđa u imenovanju sudaca samo po sebi nije dovoljno da se zaključi da je povrijeđeno načelo neovisnosti sudaca. Usto, nijedan element iz spisa predmeta ne upućuje na to da treba smatrati da suci imenovani na dužnost na sudu koji je uputio zahtjev nakon reforme nisu sposobni za obavljanje te dužnosti niti da im mjerodavni pravni okvir ili njihov status priječi da neovisno obavljaju svoje dužnosti(47).
33. Valja istaknuti i da, u skladu s kriterijima za ocjenu koje je Sud uveo u presudi Getin Noble Bank, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) uživa „pretpostavku neovisnosti”, koja se može oboriti pravomoćnom sudskom odlukom da sudac koji čini sud koji je uputio zahtjev nema svojstvo zakonom prethodno ustanovljenog neovisnog i nepristranog suda ili na temelju drugih čimbenika koji ugrožavaju neovisnost i nepristranost navedenog suda(48).
34. Čini mi se pak, a da pritom nije potrebno vraćati se na moj prijedlog da se to načelo razradi(49), da ovdje nije riječ o jednom od tih slučajeva.
35. Točno je da je ESLJP u presudi od 8. studenoga 2021., Dolińska‑Ficek i Ozimek protiv Poljske(50), koja je više puta navedena u postupku, presudio da sastav u kojem su zasjedali suci iz istog Vijeća za izvanrednu kontrolu(51) ne ispunjava zahtjev u pogledu zakonom prethodno ustanovljenog suda u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Međutim, nisam siguran da to može biti pravomoćna sudska odluka koja potvrđuje da sud koji je uputio zahtjev, u biti, nema svojstvo neovisnog suda u smislu članka 267. UFEU‑a, u skladu s presudom Getin Noble Bank(52). Čini mi se da se ta odluka zapravo odnosi na ispitivanje poštovanja prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje je obuhvaćeno područjem primjene članka 6. stavka 1. EKLJP‑a i koje bi stoga moglo imati ulogu u primjeni članka 47. Povelje, ali ne nužno i u primjeni članka 267. UFEU‑a(53).
36. Slijedom toga, na temelju informacija dostupnih iz spisa, smatram da se sud koji je uputio zahtjev može kvalificirati kao „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a jer se, neovisno o spornim pitanjima u pogledu imenovanja njegovih članova, od tog suda načelno traži da odluči o glavnom predmetu potpuno neovisno o izvršnoj vlasti, koja (neizravno) sudjeluje u tom imenovanju(54), i potpuno nepristrano u odnosu na interese stranaka.
37. S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da se za potrebe ovog postupka Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) koji zasjeda u sastavu od troje sudaca kao Vijeće za izvanrednu kontrolu može smatrati „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a i da je stoga Sud nadležan da odgovori na prethodna pitanja koja je uputio taj sud.
B. Prvo prethodno pitanje
38. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati protivi li se članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a nacionalni propis kao što je članak 69. Zakona o organizaciji redovnih sudova, kojim se mogućnost suca koji je trenutačno na dužnosti da nastavi obnašati dužnosti nakon što dosegne dob za odlazak u mirovinu uvjetuje odobrenjem drugog tijela.
39. Najprije podsjećam na to da je Sud u više navrata odlučivao o primjenjivosti i dosegu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u pogledu nacionalnih propisa (konkretno, poljskih) koji uređuju pravosudni sustav, uključujući pravila o nastavku obnašanja dužnosti sudaca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu(55).
40. U sljedećim ću točkama ispitati, kao relevantno u ovom slučaju, područje primjene članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a (1.) i sudske presedane u pogledu nastavka obnašanja dužnosti suca nakon dobi za odlazak u mirovinu (2.), nakon čega ću predložiti odgovor na prvo prethodno pitanje (3.).
1. Područje primjene članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a
a) Načelo „djelotvorne sudske zaštite” u područjima obuhvaćenima pravom Unije
41. Člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a određuje se da države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje djelotvorne sudske zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije te je stoga na državama članicama da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka koji u navedenim područjima osiguravaju poštovanje djelotvorne sudske zaštite(56) Usto, budući da ta odredba upućuje na zahtjev djelotvorne sudske zaštite, treba je tumačiti s obzirom na članak 47. Povelje, neovisno o tome je li potonja odredba sama po sebi primjenjiva u konkretnom slučaju(57).
42. Budući da se člankom 19. UEU‑a nacionalnim sudovima i Sudu povjerava dužnost jamčenja pune primjene prava Unije u svim državama članicama kao i sudske zaštite koju osobe ostvaruju na temelju tog prava(58), iz toga slijedi da se on odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj ga države članice provode, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje(59).
43. U ovom je slučaju nesporno da poljski redovni sudovi mogu biti pozvani odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije te da su oni stoga dio poljskog sustava pravnih lijekova „u područjima obuhvaćenima pravom Unije”, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, i da prema tome trebaju ispunjavati zahtjeve djelotvorne sudske zaštite(60).
b) Načelo neovisnosti nacionalnih sudova kao načelo koje proizlazi iz načela djelotvorne sudske zaštite
44. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se zajamčila djelotvorna sudska zaštita u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, ključno je očuvanje neovisnosti tijela, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek spominje pristup „neovisnom” sudu(61).
45. Kao što je to navedeno u točkama 17. i 18. ovog mišljenja, Sud je presudio da zahtjev neovisnosti nacionalnih sudova ima jedan aspekt vanjske prirode, koji se odnosi na samostalnost tijela, i drugi aspekt unutarnje prirode, koji se odnosi na njegovu nepristranost, i da takva jamstva samostalnosti i nepristranosti pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja dužnosti kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i razrješenje njegovih članova, koja omogućuju da se kod osoba otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na navedeno tijelo i njegove neutralnosti(62).
c) Zahtjev nesmjenjivosti sudaca kao zahtjev svojstven načelu neovisnosti sudova
46. Kad je konkretnije riječ o „vanjskoj” neovisnosti (samostalnosti) sudova, Sud je pojasnio da sloboda sudaca u odnosu na bilo kakve vanjske utjecaje ili pritiske zahtijeva određena jamstva kojima se mogu zaštititi osobe koje su zadužene za suđenje, kao što je nesmjenjivost(63).
47. Načelo nesmjenjivosti osobito nalaže da suci mogu ostati na dužnosti dok ne dosegnu dobnu granicu obveznog odlaska u mirovinu ili do isteka svojeg mandata, u slučaju da su imenovani na određeno vrijeme. Iako nema posve apsolutnu primjenu, od tog su načela moguća odstupanja samo zbog legitimnih i imperativnih razloga koji ih opravdavaju, uz poštovanje načela proporcionalnosti. Tako je općeprihvaćeno da suci mogu biti razriješeni ako zbog nesposobnosti za rad ili teške povrede ne mogu nastaviti s obnašanjem svoje dužnosti, uz poštovanje primjerenog postupka(64).
48. Smatram da isto vrijedi za pravila u pogledu mogućnosti nastavka obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu, koja stoga podliježu zahtjevima koje postavlja načelo stalnosti sudaca..
2. Sudski presedani u pogledu daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu
49. Najprije podsjećam na to da su poljske zakonodavne odredbe o daljnjem obnašanju dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu bile predmet dviju nedavnih presuda Suda:
– presude Neovisnost Vrhovnog suda, u pogledu odredbe(65) kojom se predsjedniku Republike povjerila ovlast za odobravanje daljnjeg obnašanja dužnosti suca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud) nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu(66);
– presude Neovisnost redovnih sudova, koja se odnosi na raniju verziju članka 69. stavka 1. Zakona o organizaciji redovnih sudova(67) u skladu s kojom je ministar pravosuđa mogao odobriti daljnje obnašanje dužnosti suca redovnog suda nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu(68), a ta se presuda čini osobito relevantnom u ovom slučaju.
50. U tim je presudama Sud pojasnio da samo države članice mogu odlučiti hoće li odobriti produljenje obnašanja sudačkih dužnosti nakon dosezanja uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu te da okolnost da tijelo kao što je predsjednik Republike (u slučaju produljenja mandata sudaca Sąda Najwyższeg (Vrhovni sud)) ili ministar pravosuđa (u slučaju produljenja mandata sudaca redovnih sudova) ima ovlast odlučivanja o odobrenju takvog eventualnog produljenja sama po sebi nije dovoljna da se zaključi da je povrijeđeno načelo neovisnosti sudaca(69). Međutim, Sud je presudio da, kada se države članice odluče za takve mehanizme, moraju voditi računa o tome da materijalne pretpostavke i postupovna pravila koji se primjenjuju na takvo produljenje ne smiju ugroziti načelo neovisnosti sudaca(70).
51. Kad je konkretnije riječ o tim materijalnim pretpostavkama i tim postupovnim pravilima, Sud je presudio da je ovlast predsjednika Republike i ministra pravosuđa da odobre daljnje obnašanje dužnosti suca mogla dovesti do nastanka legitimnih sumnji, osobito kod građana, u pogledu neovisnosti dotičnih sudaca o vanjskim čimbenicima i njihove neutralnosti u odnosu na interese koji se pred njima mogu suprotstavljati(71).
52. Sud je taj zaključak, u biti, temeljio na okolnosti da su se odluke o odobrenju eventualnog daljnjeg obnašanja dužnosti suca donosile na temelju preopćenitih i neprovjerljivih kriterija te, uostalom, nisu bile obrazložene niti su podlijegale sudskom nadzoru(72), a kad je riječ o ovlasti odlučivanja ministra pravosuđa, nije bio određen rok u kojem je on morao donijeti odluku o zahtjevu za produljenje(73). Sud je također presudio da je dodjelom ovlasti ministru pravosuđa za odobravanje daljnjeg obnašanja dužnosti za suce redovnih sudova, u širem kontekstu reforme koja je rezultirala sniženjem uobičajene dobne granice za odlazak u mirovinu dotičnih sudaca, osobito povrijeđeno načelo nesmjenjivosti(74).
53. U ovom slučaju treba donijeti gotovo jednaku ocjenu kao u presudi Neovisnost redovnih sudova, pri čemu treba uzeti u obzir to da je Republika Poljska nakon donošenja te presude izmijenila zakonodavstvo u pogledu daljnjeg obnašanja dužnosti suca redovnog suda nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu, među ostalim na način da je ponovo propisala dob koja je prethodno bila na snazi za suce te je ovlast za odobravanje daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon te dobi, koju je do tada imao ministar pravosuđa, pod određenim uvjetima dodijelila KRS‑u.
3. Ocjena okolnosti ovog slučaja
54. U ovom slučaju, podsjećam na to da se člankom 69. stavkom 1.b Zakona o organizaciji redovnih sudova predviđa da, što se tiče onoga što je relevantno u ovom slučaju, KRS može odobriti sucu da nastavi obnašati dužnosti nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu ako je to opravdano legitimnim interesom sudovanja ili važnim društvenim interesom, vodeći računa o nužnosti racionalne raspodjele članova osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s radnim opterećenjem pojedinih sudova(75).
55. U sljedećim ću se točkama, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 50. ovog mišljenja, osvrnuti na tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a u okolnostima ovog slučaja, uzimajući u obzir, s jedne strane, prirodu KRS‑a (a) i, s druge strane, materijalne pretpostavke i postupovna pravila za donošenje odluka tog tijela o daljnjem obnašanju dužnosti suca (b).
a) Priroda KRS‑a
56. Kad je riječ o prirodi KRS‑a, najprije podsjećam na to da je nedavnom sudskom praksom nekoliko puta utvrđeno da to tijelo, nakon nedavnih reformi poljskog pravosudnog sustava, nije neovisno u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast(76).
57. Taj je zaključak potvrdila i sudska praksa ESLJP‑a u pogledu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Naime, ESLJP je u presudi od 8. studenoga 2021., Dolińska‑Ficek i Ozimek protiv Poljske(77) zaključio da Vijeće za izvanrednu kontrolu nije „zakonom ustanovljeni sud” i da je Republika Poljska stoga povrijedila članak 6. stavak 1. EKLJP‑a jer su članovi tog vijeća imenovani na prijedlog KRS‑a, koji nije bio neovisan u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast(78).
58. Osim toga, isti su zaključak u nekoliko navrata donijeli i najviši poljski sudovi. Naime, s jedne strane, Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud) u presudama od 6. i 13. svibnja 2021. utvrdio je da KRS ne pruža dostatna jamstva neovisnosti i da je u tolikoj mjeri ovisan o zakonodavnim i izvršnim tijelima da to ne može biti nevažno u ocjeni pitanja ispunjavaju li suci koje on odabire objektivne zahtjeve neovisnosti i nepristranosti iz članka 47. Povelje. S druge strane, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) također je istaknuo, u odluci od 23. siječnja 2020., da KRS nije neovisno tijelo, s obzirom na to da izravno podliježe političkim tijelima(79).
59. Međutim, čini mi se da, u skladu sa sudskom praksom Suda, okolnost, ma koliko žalosna, da tijelo kao što je KRS ima ovlast odlučivanja o eventualnom produljenju obnašanja sudačkih dužnosti nakon dosezanja uobičajene dobi za odlazak u mirovinu sama po sebi nije dovoljna da se zaključi da je povrijeđeno načelo neovisnosti sudaca(80). Naime, budući da Sud priznaje načelnu nadležnost država članica kad je riječ o organizaciji pravosuđa, on prihvaća da one u okviru izvršavanja te nadležnosti tijelu koje nije dio pravosuđa (neovisnom tijelu ili tijelu zakonodavne ili izvršne vlasti) dodjeljuju ulogu u donošenju odluka o, među ostalim, imenovanju ili nastavku obnašanja dužnosti sudaca(81).
60. Međutim, u skladu sa sudskom praksom Suda, valja osigurati da materijalne pretpostavke i postupovna pravila za donošenje takvih odluka budu takvi da kod građana ne stvaraju legitimne sumnje u pogledu nemogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na dotične suce i njihove neutralnosti u odnosu na međusobno suprotstavljene interese(82), što ću ispitati u nastavku.
b) Materijalne pretpostavke i postupovna pravila za donošenje odluka o daljnjem obnašanju dužnosti suca
61. Kad je riječ o materijalnim pretpostavkama i postupovnim uvjetima za donošenje odluka o daljnjem obnašanju dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu, podsjećam na to da u skladu s verzijom članka 69. stavka 1.b Zakona o organizaciji redovnih sudova na koju se odnosila presuda Neovisnost redovnih sudova(83)ministar pravosuđa može odobriti sucu da nastavi obnašati dužnosti „vodeći računa o racionalnoj raspodjeli članova osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s radnim opterećenjem pojedinih sudova”. Sud je, s jedne strane, smatrao da su ti kriteriji preopćeniti i neprovjerljivi i kritizirao to što takva odluka ne mora biti obrazložena i što ne podliježe sudskom nadzoru te je, s druge strane, kritizirao činjenicu da ne postoji rok u kojem ministar pravosuđa mora donijeti svoju odluku(84).
62. Kao prvo, glede materijalnih uvjeta, ističem da se verzijom članka 69. stavka 1.b Zakona o organizaciji redovnih sudova na koju se odnosi glavni predmet predviđa da KRS može odobriti sucu da nastavi obnašati dužnosti, „ako je to opravdano legitimnim interesom sudovanja ili važnim društvenim interesom, vodeći računa o razboritom korištenju osoblja redovnih sudova i potrebama povezanima s količinom posla koji tereti pojedine sudove”. U odnosu na njezinu prethodnu verziju, predmetnom se odredbom dakle dodaje uvjet prema kojem daljnje obnašanje dužnosti suca mora biti „opravdano legitimnim interesom sudovanja ili važnim društvenim interesom”.
63. Međutim, nisam siguran u to da se tim novim pojašnjenjem kriterijima na kojima se temelji odluka KRS‑a dodaje preciznije određenje kojim bi se ograničila margina prosudbe koju je Sud kritizirao(85).
64. Kao drugo, glede postupovnih pravila, najprije mi se čini da se novim propisom, kao ni prethodnim propisom, koji je Sud kritizirao, ne predviđa rok u kojem KRS mora donijeti svoju odluku, pri čemu je poljska vlada u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi samo pojasnila da, u smislu članka 69. stavka 1.b posljednje rečenice Zakona o organizaciji redovnih sudova, ako sudac dosegne dob za odlazak u mirovinu prije završetka postupka u vezi s produljenjem njegova obnašanja dužnosti, ostaje na dužnosti do završetka navedenog postupka.
65. Zatim, čini mi se da se takve odluke, ako se na njih primjenjuje članak 42. stavci 1. i 2. Zakona o KRS‑u, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, moraju obrazložiti u roku od jednog mjeseca od njihova donošenja, što bi načelno trebao biti dovoljan odgovor na kritike koje je Sud u tom pogledu izrazio na temelju prethodnog propisa.
66. Naposljetku, kao što to pokazuje glavni predmet, za razliku od onoga što je bilo predviđeno prethodnim propisom, protiv odluke KRS‑a može se podnijeti žalba Vijeću za izvanrednu kontrolu(86), o čijoj su neovisnosti ipak izražene brojne kritike(87).
67. Zaključno, podložno provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev na temelju prethodno navedenih naznaka, nisam siguran u to da mehanizam u okviru kojeg KRS odobrava daljnje obnašanje dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu pruža dovoljna jamstva neovisnosti u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične i pravne elemente te u pogledu i uvjeta u kojima su imenovani članovi tog tijela i načina na koji ono konkretno izvršava svoju ulogu.
68. Stoga predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se djelotvornost izjave suca o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu uvjetuje odobrenjem drugog tijela u pogledu kojeg je dokazano da nije neovisno u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast i koje donosi svoje odluke na temelju preopćenitih kriterija koji se ne mogu lako provjeriti.
C. Drugo prethodno pitanje
69. Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati protivi li se članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a nacionalni propis kao što je to članak 69. Zakona o organizaciji redovnih sudova, koji se tumači na način da se njime predviđa prekluzija zakašnjelog podnošenja izjave o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti suca nakon dobi za odlazak u mirovinu, neovisno o okolnostima i učincima nepoštovanja roka o kojem je riječ.
70. Podsjećam na to da je predmetni nacionalni propis, s obzirom na to da se odnosi na trajanje obnašanja dužnosti suca redovnog suda, obuhvaćen područjem primjene načela nesmjenjivosti sudaca, koje je svojstveno načelu neovisnosti suda u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a(88).
71. Usto, budući da ne postoje detaljna pravila na razini Unije, usklađenost navedene odredbe s načelom neovisnosti treba ispitati s obzirom na načela postupovne autonomije i djelotvornosti(89).
72. U ovom slučaju, najprije ističem da Komisija u pogledu odredbe usporedive s onom o kojoj je riječ nije izrazila kritike u predmetima u kojima su donesene presude Neovisnost Vrhovnog suda(90) i Neovisnost redovnih sudova(91).
73. Doista, kao što to Komisija ističe u svojim pisanim očitovanjima, jasno određeni i predvidljivi rokovi za podnošenje izjave dotičnog suca o namjeri daljnjeg obnašanja dužnosti nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu čine objektivne postupovne zahtjeve koji mogu pridonijeti pravnoj sigurnosti i objektivnosti cjelokupnog postupka za odobrenje nastavka obnašanja sudačkih dužnosti. U ovom slučaju, ističem da je rok o kojem je riječ, koji počinje teći kada sudac navrši 64 godine i istječe šest mjeseci prije nego što navrši 65 godina, s jedne strane, određen u odnosu na događaj kojeg je dotični sudac u potpunosti svjestan, odnosno njegov 65. rođendan, te je, s druge strane, dovoljno dug da tom sucu pruži priliku da donese promišljenu odluku o mogućnosti iskazivanja namjere za nastavak obnašanja dužnosti.
74. Stoga, s jedne strane, smatram da je prekluzivni učinak tog roka jasan postupovni zahtjev koji može pridonijeti objektivnosti postupka i pravnoj sigurnosti u korist dobrog sudovanja.
75. S druge strane, kad je riječ o nemogućnosti obnove tog roka, što znači da je svaka izjava podnesena nakon isteka tog roka nedopuštena, ističem da zbog te nemogućnosti suci načelno ne podliježu nikakvom pritisku ili vanjskom utjecaju, a osim toga se KRS‑u onemogućuje izvršavanje diskrecijske ovlasti.
76. Jedina dvojba koja bi se, prema mojem mišljenju, mogla izraziti u pogledu članka 69. Zakona o organizaciji redovnih sudova odnosi se na proporcionalnost objektivnog prekluzivnog roka, kojim se ne uzima u obzir, među ostalim, načelo nužnosti ili načelo više sile, pod uvjetom da to potvrdi sud koji je uputio zahtjev.
77. Međutim, čini mi se da, s jedne strane, ta situacija u okolnostima ovog slučaja ostaje hipotetska, s obzirom na to da se u zahtjevu za prethodnu odluku ne navodi nikakav slučaj više sile ili ikakav izvanredni čimbenik koji bi suca o kojem je riječ mogao spriječiti da pravodobno podnese svoju izjavu(92), te da bi, s druge strane, eventualni nastanak situacije koja ne ovisi o volji dotičnog suca, a koja bi ga spriječila u poštovanju prekluzivnog roka, u svakom slučaju trebalo odvagnuti sa zahtjevima organizacije pravosuđa(93).
78. Slijedom toga, podložno prethodno navedenim provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, ne čini mi se da se u okolnostima ovog slučaja predmetnom nacionalnom odredbom povređuje načelo neovisnosti sudaca.
79. Zaključno, predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori tako da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a treba tumačiti na način da mu se načelno ne protivi nacionalni propis koji se tumači na način da je zakašnjela izjava suca o namjeri daljnjeg obnašanja njegovih dužnosti nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu ništava bez obzira na okolnosti nepoštovanja roka i značenje tog nepoštovanja za postupak u vezi s odobrenjem daljnjeg obnašanja dužnosti suca, pod uvjetom da je taj propis u skladu s načelom proporcionalnosti.
V. Zaključak
80. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se djelotvornost izjave suca o namjeri daljnjeg obnašanja njegovih dužnosti nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu uvjetuje odobrenjem drugog tijela u pogledu kojeg je dokazano da nije neovisno u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast i koje donosi svoje odluke na temelju nejasnih kriterija koji se ne mogu lako provjeriti.
2. Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a treba tumačiti na način da mu se načelno ne protivi nacionalni propis koji se tumači na način da je zakašnjela izjava suca o namjeri daljnjeg obnašanja njegovih dužnosti nakon dosezanja dobi za odlazak u mirovinu ništava bez obzira na okolnosti nepoštovanja roka i značenje tog nepoštovanja za postupak u pogledu odobrenja daljnjeg obnašanja dužnosti suca, pod uvjetom da je taj propis u skladu s načelom proporcionalnosti.