PRESUDA SUDA (treće vijeće)
12. listopada 2016.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Članak 6. točka 3. – Pojam ‚protutužba’ – Zahtjev koji se temelji na stjecanju bez osnove – Isplata iznosa dugovanog na temelju ukinute sudske odluke – Vremenska primjena”
U predmetu C‑185/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputilo Vrhovno sodišče (Vrhovni sud, Slovenija), odlukom od 15. siječnja 2015., koju je Sud zaprimio 22. travnja 2015., u postupku
Marjan Kostanjevec
protiv
F&S Leasing GmbH,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, M. Vilaras, J. Malenovský, M. Safjan (izvjestitelj) i D. Šváby , suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za F&S Leasing GmbH, M. Rihtar i B. Potočan, odvetnika,
– za slovensku vladu, T. Mihelič Žitko, u svojstvu agenta,
– za španjolsku vladu, J. García‑Valdecasas Dorrego, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i M. Žebre, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 2. lipnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. točke 1., članka 6. točke 3. i članka 15. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).
2 Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Marjana Kostanjevca, s prebivalištem u Sloveniji, i društva F&S Leasing GmbH (u daljnjem tekstu: F&S), čije je sjedište u Austriji, povodom neizvršenja ugovora o financijskom leasingu.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Iz uvodne izjave 2. Uredbe br. 44/2001 vidljivo je da je njezin cilj, u interesu pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, uspostavljanje „propis[a] za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka [iz država članica koje obvezuje ova uredba]”.
4 Uvodne izjave 11. do 13. i 15. te uredbe propisuju:
„(11) Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Domicil pravne osobe mora biti autonomno utvrđen kako bi zajednička pravila bila transparentnija i kako bi se izbjegli sukobi nadležnosti.
(12) Osim domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja.
(13) Kad je riječ o osiguranju, potrošačkim ugovorima i zapošljavanju, slabija stranka u sporu trebala bi biti zaštićena propisima o nadležnosti tako da oni više pogoduju zadovoljavanju njezinih interesa nego što to omogućuju opći propisi.
[...]
(15) U interesu skladnog zadovoljavanja pravde potrebno je smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da u dvjema državama članicama ne budu donesene dvije nepomirljive presude. [...]”
5 Pravila o nadležnosti utvrđena navedenom uredbom nalaze se u njezinu poglavlju II. To poglavlje obuhvaća osobito odjeljke 1., 2. i 4., naslovljene, redom, „Opće odredbe”, „Posebna nadležnost” i „Nadležnost nad potrošačkim ugovorima”.
6 Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, koji spada pod odjeljak 1. navedenog poglavlja, glasi kako slijedi:
„Uz poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”
7 Članak 3. stavak 1. te uredbe, koji se također nalazi u navedenom odjeljku, određuje:
„Protiv osoba s domicilom u državi članici može se podnijeti tužba pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”
8 Na temelju članka 5. navedene uredbe, u odjeljku 2. istog poglavlja II.:
„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:
1. (a) u stvarima koji [koje] se odnose na ugovore, pred sudom u mjestu u kojemu [je izvršena ili] treba biti izvršena obveza;
(b) u svrhe ove odredbe, osim ako nije drukčije ugovoreno, mjesto izvršenja obveze je:
– u slučaju kupoprodaje robe, mjesto u državi članici u kojemu je, u skladu s ugovorom, roba isporučena ili je trebala biti isporučena,
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojemu su, u skladu s ugovorom, usluge pružene ili su trebale biti pružene;
(c) ako se ne primjenjuje podstavak (b), primjenjuje se podstavak (a);
[...]”
9 Na temelju članka 6. točke 3. iste uredbe, koji također spada pod odjeljak 2., osoba s domicilom u državi članici može također u drugoj državi članici biti tužena „ako je riječ o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, pred sudom na kojemu je u tijeku prvotni postupak”.
10 Članak 15. stavak 1. točka (c) Uredbe br. 44/2001, koji se nalazi u odjeljku 4. istog poglavlja II., predviđa:
„U stvarima koji [koje] se odnose na ugovor koji sklapa osoba – potrošač, u svrhe za koje se može smatrati da su izvan njezine profesionalne djelatnosti, nadležnost se utvrđuje odredbama ovog odjeljka, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5., ako:
[...]
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja se bavi trgovačkom ili profesionalnom aktivnošću u državi članici u kojoj potrošač ima domicil ili ako na bilo koji drugi način usmjerava takvu aktivnost prema toj državi članici ili prema većem broju država uključujući i tu državu članicu, a ugovor pripada u područje takvih aktivnosti.”
11 Članak 16. te uredbe određuje:
„1. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, bilo pred sudovima mjesta u kojemu potrošač ima domicil.
2. Postupak protiv potrošača druga ugovorna stranka može pokrenuti samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.
3. Odredbe ovog članka ne utječu na pravo podnošenja protutužbe pred sudom na kojemu je, u skladu s odredbama ovog odjeljka, pokrenut prvotni postupak.”
12 Članak 30. te uredbe glasi kako slijedi:
„U svrhe ovog odjeljka, smatra se da je sud započeo postupak:
1. u trenutku u kojemu je pismeno kojim se pokreće postupak, ili jednakovrijedno pismeno, predano sudu, pod uvjetom da osoba koja pokreće postupak nije nakon toga propustila poduzeti radnje koje je morala poduzeti u vezi s dostavom pismena protustranci, ili
2. ako pismeno treba dostaviti prije njegova podnošenja sudu, u trenutku u kojem ga je primilo tijelo ovlašteno za dostavu, pod uvjetom da osoba koja pokreće postupak nije nakon toga propustila poduzeti radnje koje je morala poduzeti kako bi pismeno bilo predano sudu.”
13 Na temelju članka 66. iste uredbe, koji spada pod njezino poglavlje VI., naslovljeno „Prijelazne odredbe”:
„1. Ova se Uredba primjenjuje samo na pravne postupke koji su započeti i na isprave koje su službeno sastavljene ili registrirane kao autentične isprave nakon njezina stupanja na snagu.
2. Unatoč tome, ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena pokrenut prije stupanja na snagu ove Uredbe, sudske odluke donesene nakon tog datuma priznaju se i izvršavaju sukladno odredbama poglavlja III.:
(a) ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena započet nakon stupanja na snagu Konvencije iz Bruxellesa ili Konvencije iz Lugana u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena i u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje;
(b) u svim drugim slučajevima, ako je nadležnost utemeljena na pravilima iz poglavlja II. ili iz konvencije sklopljene između države članice u kojoj je donesena sudska odluka i države članice u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje, a koja je bila na snazi u trenutku pokretanja postupka.”
Slovensko pravo
14 Članak 183. Zakona o pravdnem postopku (Zakon o parničnom postupku) u pogledu protutužbe predviđa:
„Tuženik može podnijeti protutužbu do kraja vođenja glavnog postupka pred istim sudom:
1. ako je zahtjev protutužbe vezan za tužbeni zahtjev ili
2. ako se zahtjev tužbe i protutužbe mogu pomiriti ili
3. ako se protutužbom zahtijeva utvrđenje prava ili pravnog odnosa čije postojanje ili nedostatak utječe u cijelosti ili djelomično na odluku o tužbenom zahtjevu.
Protutužba se ne može podnijeti ako je drugi sud nadležan za odlučivanje o meritumu protutužbe ili ako je propisana drukčija vrsta postupka za odlučivanje o protutužbi.
Protutužba se može podnijeti čak i ako o njoj mora odlučiti isti sud, ali u drugom sastavu.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Društvo F&S, čije je sjedište u Austriji, sklopilo je 14. siječnja 1994. ugovor o financijskom leasingu s M. Kostanjevcem. Zbog neplaćanja dospjelih mjesečnih obroka na temelju tog ugovora, F&S je od njega 26. listopada 1995. zahtijevao plaćanje iznosa od 16 692,22 eura, pri čemu je taj zahtjev za izvršenje osnovan na javnoj ispravi. Sukladno nacionalnom zakonodavstvu, prigovor koji je M. Kostanjevec iznio protiv tog zahtjeva za izvršenje doveo je do pokretanja postupka pred Okrožnim sodiščem v Ptuju (Okružni sud u Ptuju, Slovenija) i do sudskog postupka na temelju navedenog zahtjeva za izvršenje.
16 Taj je sud presudom od 28. travnja 2004. naložio M. Kostanjevcu plaćanje iznosa od 16 692,22 eura, uvećanog za ugovorne kamate i troškove postupka.
17 Presudom Višjeg sodišča v Mariboru (Viši sud u Mariboru, Slovenija) od 11. travnja 2006. kojom se odbija žalba M. Kostanjevca presuda prvostupanjskog suda od 28. travnja 2004. postala je pravomoćna i izvršna.
18 M. Kostanjevec podnio je reviziju protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev, odnosno Vrhovnim sodiščem (Vrhovni sud, Slovenija). Prije nego što se taj sud izjasnio o toj žalbi, F&S i M. Kostanjevec 31. srpnja 2006. sklopili su izvansudsku nagodbu kojom su dogovorili da će potonji najkasnije do 30. kolovoza 2006. isplatiti glavnicu, odnosno 16 692,22 eura, kao i troškove postupka ovrhe.
19 Sud koji je uputio zahtjev rješenjem od 9. srpnja 2008. ukinuo je presudu Okrožnog sodišča v Ptuju (Okružni sud u Ptuju) od 28. travnja 2004. kao i presudu Višjeg sodišča v Mariboru (Viši sud u Mariboru) od 11. travnja 2006. te je predmet vratio prvostupanjskom sudu da ponovno o njemu odluči.
20 Nakon tog upućivanja M. Kostanjevec podnio je pred Okrožnim sodiščem v Ptuju (Okružni sud u Ptuju) protutužbu kojom je od F&S‑a zahtijevao povrat iznosa od 18 678,45 eura, što odgovara iznosu koji je platio 30. kolovoza 2006. na ime izvršenja nagodbe koju je sklopio s tim društvom 31. srpnja 2006., uvećanom za zatezne kamate.
21 Odlučujući ponovno, Okrožno sodišče v Ptuju (Okružni sud u Ptuju) odlukom od 4. studenoga 2009. odbilo je zahtjev F&S‑a za plaćanje i prihvatilo protutužbu M. Kostanjevca zato što potonji nije primio stvar koja je predmet ugovora o financijskom leasingu, čime F&S nije ispunio svoju ugovornu obvezu predaje predmeta leasinga.
22 Društvo F&S podnijelo je žalbu na tu odluku pred Višjim sodiščem v Mariboru (Viši sud u Mariboru), koji je presudom od 31. ožujka 2010. odlučio da je protutužba M. Kostanjevca nedopuštena jer su „tužbeni zahtjevi u takvom odnosu međuovisnosti da se međusobno isključuju”. Taj je sud, međutim, smatrao da su slovenski sudovi nadležni na temelju članka 15. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 44/2001.
23 Posljednja presuda, na temelju koje je presuda prvostupanjskog suda postala pravomoćna, ponovno je bila predmet revizije pred sudom koji je uputio zahtjev, odnoseći se na pitanje nadležnosti slovenskih sudova za odlučivanje o protutužbi. F&S smatra da uvjeti protutužbe nisu ispunjeni i da isto vrijedi za primjenu odredbi koje se tiču sporova vezanih za potrošačke ugovore jer spor iz glavnog postupka ne proizlazi iz ugovora o financijskom leasingu ili ugovora sklopljenog s potrošačem, već, naprotiv, iz tužbe zbog stjecanja bez osnove.
24 U tim je okolnostima Vrhovno sodišče (Vrhovni sud) odlučilo prekinuti postupak i postaviti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li pojam protutužbe, u smislu članka 6. točke 3. Uredbe br. 44/2001, tumačiti na način da obuhvaća i tužbu koja je kao protutužba podnesena po nacionalnom pravu nakon što je, u revizijskom postupku, ukinuta pravomoćna i izvršna presuda donesena u postupku po prvotnoj tužbi tuženika te je isti predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelj svojom protutužbom zbog stjecanja bez osnove traži povrat iznosa koji je bio dužan isplatiti na temelju ukinute presude?
2. Treba li pojam stvari ‚koja se odnosi na ugovor koji sklapa osoba‑potrošač’ iz članka 15. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da obuhvaća i situaciju u kojoj potrošač podnosi tužbu zbog stjecanja bez osnove kao protutužbu po nacionalnom pravu u vezi s prvotnom tužbom u kojoj je riječ o stvari koja se odnosi na ugovor koji sklapa osoba‑potrošač u smislu spomenute odredbe Uredbe br. 44/2001, pri čemu tužitelj – potrošač svojom tužbom traži povrat iznosa koji je bio dužan isplatiti na temelju (kasnije) ukinute presude donesene u postupku po prvotnoj tužbi tuženika te traži povrat iznosa koji potječe iz stvari koja se odnosi na ugovor koji sklapa osoba‑potrošač?
3. Ako se u opisanom slučaju nadležnost ne može utemeljiti niti na pravilima o nadležnosti za protutužbu niti na pravilima o nadležnosti za potrošačke ugovore,
(a) treba li pojam ‚stvari koje se odnose na ugovore’ iz članka 5. točke 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da obuhvaća i tužbu koju tužitelj podnosi zbog stjecanja bez osnove, ali koju podnosi kao protutužbu po nacionalnom pravu, u vezi s prvotnom tužbom tuženika koja se odnosi na ugovorni odnos između stranaka, pri čemu je predmet zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove povrat iznosa koji je bio dužan isplatiti na temelju (kasnije) ukinute presude donesene u postupku po prvotnoj tužbi tuženika te stoga povrat iznosa koji potječe iz stvari koja se odnosi na ugovore;
te, ako je na prethodno pitanje moguće odgovoriti potvrdno,
(b) u opisanom slučaju, treba li nadležnost prema mjestu u kojem treba biti izvršena obveza, u smislu članka 5. točke 1. Uredbe (EZ) br. 44/2001, utvrđivati na temelju pravila primjenjivih na izvršenje obveza koje proizlaze iz zahtjeva koji se temelji na stjecanju bez osnove?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
25 Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku. Podsjeća da su, na temelju članka 66. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, njezine odredbe primjenjive samo na pravne postupke koji su započeti nakon njezina stupanja na snagu. U slučaju Republike Slovenije te su odredbe stoga primjenjive na državnom području te države članice tek nakon njezina pristupanja Europskoj uniji, odnosno od 1. svibnja 2004.
26 Prema Komisijinu mišljenju, ako glavni postupak koji je u tijeku treba smatrati nastavkom postupka koji je pokrenut nakon zahtjeva za ovrhu F&S‑a od 26. listopada 1995., on potječe od datuma koji prethodi stupanju na snagu Uredbe br. 44/2001 u Sloveniji. Ta se uredba može primijeniti samo u slučaju da zahtjev M. Kostanjevca radi povrata iznosa koji je platio na temelju nagodbe koju je sklopio s F&S‑om 31. srpnja 2006. na osnovi presude koja je nakon toga ukinuta sâm predstavlja „pravni postupak” u smislu članka 66. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.
27 Kako to nezavisna odvjetnica napominje u točki 34. svojeg mišljenja, zahtjev za povrat istaknut u okviru novog ispitivanja prvotne tužbe kao posljedica ukidanja odluke sa snagom pravomoćnosti, do kojeg je ta tužba dovela, mora biti kvalificiran kao „pravni postupak” u smislu članka 66. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.
28 Naime, iako rješenja donesena po nacionalnom pravu država članica mogu odudarati od načina provedbe načela pravomoćnosti, činjenica da je prema relevantnim nacionalnim postupovnim pravilima takva odluka postala pravomoćna dovoljna je da bi se smatralo da kasnija tužba, kojom se želi na sudu pozvati na pravo na temelju stjecanja bez osnove protiv suprotne stranke, ulazi u pojam „pravni postupak” u smislu te odredbe.
29 Uostalom, kada je riječ o primjenjivosti ratione temporis Uredbe br. 44/2001 na glavni postupak, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da se sva pitanja postavljena na temelju zahtjeva za prethodnu odluku tiču sudskog postupka na temelju stjecanja bez osnove koji je pokrenuo M. Kostanjevec tijekom 2008., tako da takva tužba ulazi u područje vremenske primjene Uredbe br. 44/2001.
30 U tim uvjetima valja utvrditi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
31 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. točku 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je sud određen tom odredbom u području protutužbi nadležan za takvu tužbu radi povrata na temelju stjecanja bez osnove iznosa koji odgovara iznosu dogovorenom u okviru izvansudske nagodbe, kada je takva tužba podnesena tijekom novog sudskog postupka između istih stranaka, nakon ukidanja odluke do koje je prvotna tužba među njima dovela i čije je izvršenje dovelo do te izvansudske nagodbe.
32 U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, da je u točki 12. presude od 13. srpnja 1995., Danværn Production (C‑341/93, EU:C:1995:239) Sud već protumačio pojam „protutužbe” u smislu članka 6. točke 3. Uredbe br. 44/2001 kao onaj koji se u bitnome odnosi na zaseban zahtjev za osuđujuću presudu u odnosu na tužitelja i koji se može prema potrebi odnositi na iznos viši od onoga koji traži tužitelj te se može postaviti čak i ako je tužiteljev zahtjev odbijen.
33 Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 39 svojeg mišljenja, protutužba se stoga mora moći razdvojiti od tužiteljeve tužbe i odnositi na zaseban nalog.
34 U okolnostima poput onih u glavnom postupku, zahtjev za povrat isplate učinjene na temelju izvršenja prvotne odluke, prije nego što je ona ukinuta, predstavlja autonoman zahtjev korisnika leasinga, kojim se želi dobiti zaseban nalog davatelju leasinga da vrati ono što mu je neosnovano isplaćeno. Takav zahtjev stoga ne predstavlja tek način obrane protiv tužbe za isplatu suprotne strane.
35 S druge strane, članak 6. točka 3. Uredbe br. 44/2001 osim toga zahtijeva da protutužba „proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba”.
36 Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 43. svojeg mišljenja, taj izraz treba biti predmet autonomnog tumačenja, imajući na umu ciljeve Uredbe br. 44/2001.
37 U tom smislu valja istaknuti da radi dobrog sudovanja posebna sudska nadležnost u području protutužbe omogućava strankama da tijekom istog postupka i pred istim sucem riješe sve svoje recipročne zahtjeve koji imaju zajedničko porijeklo. Tako se izbjegavaju suvišni i višestruki postupci.
38 U okolnostima poput onih iz glavnog postupka treba smatrati da protutužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove potječe iz ugovora o leasingu iz kojeg je proistekla prvotna tužba davatelja leasinga. Naime, navodno stjecanje bez osnove u visini iznosa plaćenog na ime izvršenja u međuvremenu ukinute presude ne bi se dogodilo bez navedenog ugovora.
39 Stoga valja smatrati da u takvim okolnostima protutužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove, u smislu članka 6. točke 3. Uredbe br. 44/2001, proistječe iz ugovora o leasingu koji su sklopile stranke u glavnom postupku.
40 Iz svega što prethodi proizlazi da na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 6. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da je sud određen tom odredbom u području protutužbi nadležan za takvu tužbu radi povrata na temelju stjecanja bez osnove iznosa koji odgovara iznosu dogovorenom u okviru izvansudske nagodbe, kada je takva tužba podnesena tijekom novog sudskog postupka između istih stranaka, nakon ukidanja odluke do koje je prvotna tužba među njima dovela i čije je izvršenje dovelo do te izvansudske nagodbe.
Drugo i treće pitanje
41 U mjeri u kojoj je, sukladno odgovoru na prvo pitanje, sud određen u području protutužbe člankom 6. točkom 3. Uredbe br. 44/2001 nadležan u okolnostima poput onih u glavnom postupku i u kojoj taj odgovor omogućava sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi sudsku nadležnost, nema potrebe odgovarati na drugo i treće pitanje.
Troškovi
42 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 6. točku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da je sud određen tom odredbom u području protutužbi nadležan za takvu tužbu radi povrata na temelju stjecanja bez osnove iznosa koji odgovara iznosu dogovorenom u okviru izvansudske nagodbe, kada je takva tužba podnesena tijekom novog sudskog postupka između istih stranaka, nakon ukidanja odluke do koje je prvotna tužba među njima dovela i čije je izvršenje dovelo do te izvansudske nagodbe.
Potpisi