PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)
21. veljače 2024.(*)
„Državne potpore – Potpora koju su španjolska tijela dodijelila u korist određenih gospodarskih interesnih udruženja (GIU) i njihovih ulagača – Porezni sustav koji se primjenjuje na određene ugovore o financijskom zakupu sklopljene radi kupnje brodova (španjolski sustav poreznog poticaja na zakup) – Odluka kojom se potpora proglašava djelomično nespojivom s unutarnjim tržištem i djelomično nalaže njezin povrat – Djelomični prestanak postojanja predmeta spora – Djelomična obustava postupka – Nova potpora – Povrat – Ugovorne odredbe kojima se korisnici štite od povrata državne potpore koja je nezakonita i nespojiva s unutarnjim tržištem – Podjela nadležnosti između Komisije i nacionalnih tijela”
U spojenim predmetima T‑29/14 i T‑31/14,
Telefónica Gestión Integral de Edificios y Servicios, SL, prije Taetel, SL, sa sjedištem u Madridu (Španjolska), koju zastupaju E. Navarro Varona, P. Vidal Martínez, J. López‑Quiroga Teijero, G. Canalejo Lasarte i A. Pérez Hernández, odvjetnici,
tužitelj u predmetu T‑29/14,
Banco Santander, SA, prije Banco Popular Español, SA, sa sjedištem u Madridu, koji zastupaju E. Abad Valdenebro, R. Calvo Salinero i A. Lamadrid de Pablo, odvjetnici,
tužitelj u predmetu T‑31/14,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju J. Carpi Badía i P. Němečková, u svojstvu agenata, uz asistenciju M. Segura Catalán, odvjetnice,
tuženika,
OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),
u sastavu: A. Kornezov, predsjednik, G. De Baere, D. Petrlík, K. Kecsmár i S. Kingston (izvjestiteljica), suci,
tajnik: P. Nuñez Ruiz, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, a osobito:
– rješenje od 18. ožujka 2014. o spajanju predmeta T‑29/14 i T‑31/14 u svrhu provođenja pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se okončava postupak,
– odluku od 2. ožujka 2016. o prekidu postupka do donošenja odluke kojom se okončava postupak u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. srpnja 2018., Komisija/Španjolska i dr. (C‑128/16 P, EU:C:2018:591),
– odluku od 21. studenoga 2018. o prekidu postupka dok odluke kojima se okončava postupak u predmetima T‑515/13 RENV i T‑719/13 RENV ne postanu pravomoćne,
– odluku od 20. travnja 2021. o nastavku postupka,
– odluku od 12. travnja 2022. o prekidu postupka do donošenja odluke kojom se okončava postupak u predmetima u kojima je donesena presuda od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60),
– mjeru upravljanja postupkom od 22. veljače 2023. kojom su stranke pozvane da se očituju o učincima presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60) na rješavanje predmetâ,
– odgovor tužitelja u predmetu T‑29/14 od 16. ožujka 2023. kojim se od Općeg suda traži da odluči o tužbenim razlozima koji nisu riješeni presudom od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), i odgovor tužitelja u predmetu T‑31/14 od 16. ožujka 2023. u kojem je u bitnome naveo da se ne protivi tomu da Opći sud po službenoj dužnosti utvrdi da je tužba postala bespredmetna i da postupak treba obustaviti na temelju članka 131. stavka 1. Poslovnika Općeg suda,
– Komisijin odgovor od 16. ožujka 2023. u kojem se u bitnome navodi da su sva pitanja koja su postavljena u okviru ovih tužbi bila riješena u postupcima u kojima je donesena presuda od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), pa tužbe treba odbiti kao neosnovane, osim u pogledu četvrtih tužbenih razloga o kojima više neće biti potrebno odlučivati kada Komisija donese mjere za izvršenje navedene presude,
– mjeru upravljanja postupkom od 26. svibnja 2023. kojom se tužitelja u predmetu T‑31/14 poziva da, s jedne strane, postupi u skladu sa zahtjevima iz članka 130. stavka 2. ako želi od Općeg suda zatražiti da obustavi postupak u tom predmetu i, s druge strane, da pojasni treba li, u slučaju da Opći sud zaključi da treba donijeti odluku, navedeni zahtjev shvatiti kao zahtjev za povlačenje tužbe,
– odgovor tužitelja u predmetu T‑31/14 od 9. lipnja 2023. u kojem u bitnome navodi da ne namjerava od Općeg suda zahtijevati obustavu postupka niti povući svoju tužbu,
nakon rasprave održane 16. studenoga 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojim tužbama podnesenim na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelji, društvo Telefónica Gestión Integral de Edificios y Servicios, SL, prije Taetel, SL, i društvo Banco Santander, SA, prije Banco Popular Español, SA, zahtijevaju poništenje Odluke Komisije 2014/200/EU od 17. srpnja 2013. o državnoj potpori SA.21233 C/11 (ex NN/11, ex CP 137/06) koju provodi Španjolska – Porezne mjere koje se primjenjuju na određene ugovore o financijskom zakupu također poznate i kao španjolski sustav poreznih poticaja na zakup (SL 2014., L 114, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
Okolnosti spora
Pobijana odluka
2 Nakon pritužbi da španjolski sustav poreznih poticaja na zakup kako je primijenjen na određene ugovore o financijskom zakupu radi kupnje brodova (u daljnjem tekstu: ŠSPPZ) brodarskim poduzećima omogućava kupnju brodova izgrađenih u španjolskim brodogradilištima po cijenama sniženim od 20 do 30 %, Europska komisija pokrenula je službeni istražni postupak iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a Odlukom C(2011) 4494 final od 29. lipnja 2011. (SL 2011., C 276, str. 5.; u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju službenog istražnog postupka).
3 Tijekom službenog istražnog postupka Komisija je utvrdila da se ŠSPPZ do dana donošenja njezine odluke navedene u točki 2. ove presude koristio za transakcije koje uključuju izgradnju brodova u brodogradilištima i njihovu kupnju od strane brodarskih društava te financiranje tih transakcija s pomoću ad hoc pravne i financijske strukture koju je uspostavila banka. ŠSPPZ je pri svakoj narudžbi broda uključivao brodarsko društvo, brodogradilište, banku, leasing društvo i gospodarsko interesno udruženje (GIU) koje je osnovala ta banka te ulagače koji kupuju udjele u tom GIU‑u. To je udruženje zakupilo brod od leasing društva od početka njegove izgradnje, a zatim ga je davalo u zakup brodarskom društvu na temelju ugovora o zakupu golog broda. Navedeni se GIU obvezao kupiti navedeni brod na kraju ugovora o financijskom zakupu, a brodarsko društvo se obvezalo kupiti ga na kraju ugovora o zakupu golog broda. Prema pobijanoj odluci, radilo se o poreznom aranžmanu namijenjenom ostvarivanju poreznih pogodnosti za ulagače u „porezno transparentnom” GIU‑u, u smislu da su se dobit i gubitci GIU‑a automatski prenosili na ulagače, španjolske rezidente, proporcionalno njihovim udjelima u GIU‑u, te prijenosu jednog dijela tih pogodnosti na brodarsko društvo u obliku popusta na cijenu tog istog broda.
4 Komisija je utvrdila da poslovi provedeni na temelju ŠSPPZ‑a obuhvaćaju pet mjera predviđenih u nekoliko odredbi Real Decreta Legislativo 4/2004, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Impuesto sobre Sociedades (Kraljevska zakonodavna uredba 4/2004 kojom se odobrava izmijenjeni tekst Zakona o porezu na dobit) od 5. ožujka 2004. (BOE br. 61. od 11. ožujka 2004., str. 10951.; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dobit) i Real Decreta 1777/2004, por el que se aprueba el Reglamento del Impuesto sobre Sociedades (Kraljevska uredba 1777/2004 kojom se odobrava Pravilnik o porezu na dobit) od 30. srpnja 2004. (BOE br. 189. od 6. kolovoza 2004., str. 28377.; u daljnjem tekstu: Pravilnik o porezu na dobit). Tih je pet mjera uključivalo ubrzanu amortizaciju zakupljene imovine predviđenu člankom 115. stavkom 6. navedenog zakona, diskrecijsku primjenu prijevremene amortizacije koja proizlazi iz članka 48. stavka 4. i članka 115. stavka 11. tog zakona te članka 49. navedenog pravilnika, odredbe u vezi s GIU‑ovima, sustav oporezivanja po tonaži predviđen člancima 124. do 128. istog zakona, te odredbe članka 50. stavka 3. tog pravilnika.
5 U skladu s člankom 115. stavkom 6. Zakona o porezu na dobit, ubrzana amortizacija započinjala je u trenutku kada je zakupljena imovina postala operativna, odnosno ne prije nego što je ta imovina isporučena zakupoprimcu i on se počeo njome koristiti. Međutim, člankom 115. stavkom 11. navedenog zakona predviđalo se da je španjolsko Ministarstvo gospodarstva i financija moglo, na službeni zahtjev kupca, odrediti raniji datum početka predmetne amortizacije. Taj je članak propisivao dva opća uvjeta za prijevremenu amortizaciju. Posebni uvjeti koji su se primjenjivali na GIU‑ove navodili su se u članku 48. stavku 4. istog zakona. Postupak davanja odobrenja predviđen u članku 115. stavku 11. tog zakona bio je detaljno opisan u članku 49. Pravilnika o porezu na dobit.
6 Sustav oporezivanja po tonaži odobren je kao državna potpora spojiva s unutarnjim tržištem na temelju Smjernica Zajednice o državnim potporama u pomorskom prometu od 5. srpnja 1997. (SL 1997., C 205, str. 5.), kako su izmijenjene Komunikacijom Komisije C(2004) 43 (SL 2004., C 13, str. 3.) (u daljnjem tekstu: Pomorske smjernice), Odlukom Komisije C(2002) 582 final od 27. veljače 2002. o državnoj potpori N 736/2001 koju provodi Španjolska – Sustav oporezivanja društava za pomorski prijevoz po tonaži (SL 2004., C 38, str. 4.), koja je izmijenjena Odlukom Komisije C(2004) 1931 final od 2. lipnja 2004. o državnoj potpori N 528/2003 koju provodi Španjolska – Izmjena sustava oporezivanja društava za pomorski prijevoz po tonaži (SL 2005., C 77, str. 29.). U okviru tog sustava poduzetnici upisani u jedan od registara brodarskih društava i kojima je izdano odobrenje porezne uprave u tu svrhu, oporezuju se na temelju svoje tonaže, a ne ovisno o dobiti ili gubitku. Španjolsko zakonodavstvo omogućuje GIU‑ovima da se upišu u jedan od tih registara, iako nisu brodarska društva.
7 Člankom 125. stavkom 2. Zakona o porezu na dobit predviđao se poseban postupak za brodove koji su već bili kupljeni u trenutku prelaska na sustav oporezivanja po tonaži i za rabljene brodove kupljene u trenutku kada se na poduzetnika već primjenjivao taj sustav. Redovnom primjenom navedenog sustava, eventualni kapitalni dobici oporezivani su po ulasku u taj sustav te se pretpostavljalo da je do oporezivanja kapitalnih dobitaka, iako je ono bilo odgođeno, dolazilo kada je brod prodan ili rastavljen. Međutim, odstupajući od te odredbe, člankom 50. stavkom 3. Pravilnika o porezu na dobit određivalo se da su se brodovi, kada su kupljeni korištenjem opcije kupnje u okviru ugovora o financijskom zakupu koji su prethodno odobrila porezna tijela, smatrali novim brodovima koji nisu rabljeni u smislu članka 125. stavka 2. navedenog zakona, neovisno o tome što su već bili amortizirani, tako da eventualni kapitalni dobici nisu bili oporezovani. To se izuzeće, koje nije bilo prijavljeno Komisiji, primjenjivalo samo na posebne ugovore o financijskom zakupu koje su porezna tijela odobrila u okviru zahtjeva za primjenu prijevremene amortizacije na temelju članka 115. stavka 11. tog zakona, tj. u odnosu na zakupljene novoizgrađene brodove, kupljene poslovima koji su obuhvaćeni ŠSPPZ‑om i, uz samo jednu iznimku, izgrađene u španjolskim brodogradilištima.
8 Prema pobijanoj odluci, GIU je primjenom svih tih mjera ostvario porezne pogodnosti u dvije faze. Najprije, prijevremena i ubrzana amortizacija troška broda uzetog u financijski zakup primjenjivala se u okviru uobičajenog sustava poreza na dobit, što je tom GIU‑u stvaralo velike gubitke koji su se, s obzirom na poreznu transparentnost GIU‑ova, mogli odbiti od vlastitih prihoda ulagača proporcionalno njihovim udjelima u navedenom GIU‑u. Iako se ta prijevremena i ubrzana amortizacija zatim obično kompenzirala povećanjem poreza koje treba platiti kada je taj brod u cijelosti amortiziran ili kada je prodan uz ostvarivanje kapitalne dobiti, porezna ušteda koja je nastala zbog prijenosa početnih gubitaka na ulagače bila je nakon toga sačuvana zbog prelaska tog GIU‑a na sustav oporezivanja po tonaži, koji je omogućavao potpuno oslobođenje od oporezivanja dobiti ostvarene prodajom tog broda brodarskom društvu.
9 Iako je smatrala da ŠSPPZ valja smatrati „sustavom”, Komisija je također analizirala svaku predmetnu mjeru zasebno. U pobijanoj je odluci odlučila da su, među tim mjerama, one koje proizlaze iz članka 115. stavka 11. Zakona o porezu na dobit u pogledu prijevremene amortizacije, iz primjene sustava oporezivanja po tonaži na poduzetnike, brodove ili djelatnosti koje ne ispunjavaju uvjete i iz članka 50. stavka 3. Pravilnika o porezu na dobit, predstavljale državnu potporu GIU‑ovima i njihovim ulagačima koju je Kraljevina Španjolska nezakonito provodila od 1. siječnja 2002. protivno članku 108. stavku 3. UFEU‑a. Utvrdila je da predmetne porezne mjere nisu spojive s unutarnjim tržištem, osim ako takva potpora odgovora tržišnoj naknadi za posredovanje financijskih ulagača i ako se prenosi na poduzetnike koji se bave pomorskim prometom, a na koje se primjenjuju odredbe Pomorskih smjernica. Odlučila je da Kraljevina Španjolska mora prestati s primjenom tog sustava potpore zato što je nespojiv s unutarnjim tržištem i da mora osigurati povrat nespojive potpore od ulagača u GIU‑ove koji su je koristili, bez mogućnosti da takvi korisnici prenesu teret povrata te potpore na druge osobe.
10 Međutim, Komisija je odlučila da neće provesti povrat za potporu koja je dodijeljena u okviru financiranja za koje su se nadležna nacionalna tijela obvezala odobriti korištenje tih mjera pravno obvezujućim aktom donesenim prije 30. travnja 2007., kada je u Službenom listu Europske unije objavljena njezina Odluka 2007/256/EZ od 20. prosinca 2006. o sustavu potpore koji je Francuska provela na temelju članka 39. CA Općeg poreznog zakonika – Državna potpora C 46/04 (ex NN 65/04) (SL 2007., L 112, str. 41).
Druge tužbe podnesene protiv pobijane odluke
11 Opći je sud presudom od 17. prosinca 2015., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 i T‑719/13, EU:T:2015:1004) prihvatio druge dvije tužbe koje su protiv pobijane odluke podnijeli Kraljevina Španjolska te društva Lico Leasing, SA i Pequeños y Medianos Astilleros Sociedad de Reconversión, SA (u daljnjem tekstu: PYMAR) na temelju tužbenog razloga koji se odnosio na povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 296. UFEU‑a, te je poništio pobijanu odluku.
12 Presudom od 25. srpnja 2018., Komisija/Španjolska i dr. (C‑128/16 P, EU:C:2018:591), Sud je ukinuo presudu od 17. prosinca 2015., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 i T‑719/13, EU:T:2015:1004) te je predmete T‑515/13 i T‑719/13 vratio Općem sudu na ponovno odlučivanje.
13 Opći sud odbio je tužbe presudom od 23. rujna 2020., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 RENV i T‑719/13 RENV, EU:T:2020:434).
14 Presudom od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), Sud je djelomično ukinuo presudu od 23. rujna 2020., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 RENV i T‑719/13 RENV, EU:T:2020:434) i, konačno odlučujući u dvjema predmetnim tužbama, djelomično poništio pobijanu odluku.
15 U presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), Sud je najprije odbio žalbe u pogledu argumentacije žalitelja o navodnom nepostojanju selektivnosti ŠSPPZ‑a. Također je odbio žalbe u pogledu žalbenih razloga koji su se odnosili na primjenu načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti, pri čemu je istaknuo pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud, ali koja nije utjecala na njegovu ocjenu. Naposljetku, prihvatio je žalbeni razlog Kraljevine Španjolske koji se temeljio na nedostatku u obrazloženju presude od 23. rujna 2020., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 RENV i T‑719/13 RENV, EU:T:2020:434), u pogledu povrata predmetne potpore. Smatrao je da Opći sud nije odgovorio na taj tužbeni razlog nego je samo utvrdio da tužitelji nisu osporavali korisnike na način na koji su određeni u pobijanoj odluci te je uputio na logiku i sadržaj te odluke, iako je iz istaknutog tužbenog razloga proizlazilo da su te stranke prešutno, ali svakako tvrdile da nisu bili jedini korisnici predmetne potpore, s obzirom na to da je velik dio te potpore prenesen na brodarska društva. Zaključio je da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja te je u tom pogledu ukinuo navedenu presudu Općeg suda.
16 Odlučujući konačno o sporu, Sud je prihvatio žalbeni razlog koji su istaknuli Lico Leasing i PYMAR, a kojim su te stranke tvrdile da ulagači u GIU‑ove nisu bili jedini korisnici predmetne potpore, s obzirom na to da je velik dio te potpore bio prenesen na brodarska društva. Stoga je poništio članak 1. pobijane odluke u dijelu u kojem su GIU‑ovi i njihovi ulagači određeni kao jedini korisnici potpore iz te odluke, te članak 4. stavak 1. iste odluke u dijelu u kojem se Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa predmetne potpore od ulagača u GIU‑ove koji su je koristili.
Zahtjevi stranaka
17 Tužitelji od Općeg suda u bitnome zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se njome utvrđuje postojanje državne potpore, a ulagačima u GIU‑ove nalaže njezin povrat;
– podredno, suspendira nalog za povrat potpore od ulagača u GUI‑ove iz članka 4. stavka 1. navedene odluke jer se njime povređuju načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja;
– podredno tomu, poništi članak 2. te odluke i utvrdi da je metoda izračuna navodne koristi koju su ulagači u GIU‑ove dužni vratiti nezakonita;
– proglasi nepostojećim članak 4. stavak 1. iste odluke ili djelomično poništi tu odredbu u dijelu u kojem se njome zabranjuje „prijenos tereta povrata na druge osobe”;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
18 Usto, tužitelj u predmetu T‑29/14 traži od Općeg suda, podredno u odnosu na prvi dio svojeg tužbenog zahtjeva, da poništi članke 1. i 2. te članak 4. stavak 1. pobijane odluke u dijelu u kojem se ulagači u GIU‑ove utvrđuju kao korisnici koji moraju vratiti navodnu potporu.
19 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbe;
– kao glavno, naloži tužiteljima snošenje troškova i, podredno, utvrdi da će oni, osim svih vlastitih troškova, snositi i tri četvrtine troškova Komisije.
Pravo
20 U prilog svojoj tužbi, svaki tužitelj ističe pet tužbenih razloga:
– prvi, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a u dijelu u kojem se pobijanom odlukom utvrđuje postojanje državne potpore;
– drugi, koji se temelji na povredi članka 107. UFEU‑a jer je Komisija pogrešno zaključila da određene porezne mjere koje čine ŠSPPZ, razmatrane pojedinačno, predstavljaju nove državne potpore;
– treći, koji se temelji na povredi načelâ pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja;
– četvrti, koji se u bitnome temelji na povredi članaka 107. i 108. UFEU‑a, obveze obrazlaganja i načela proporcionalnosti u pogledu utvrđivanja korisnikâ i metode povrata potpore;
– peti, koji se temelji na povredi članka 108. UFEU‑a, članka 14. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), članka 3. stavka 6. UEU‑a i članaka 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) jer članak 4. stavak 1. pobijane odluke zabranjuje „prijenos tereta povrata na druge osobe”.
21 Tužitelj u predmetu T‑29/14 je u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda o učincima presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60) na rješavanje tužbi, naveo da odustaje od prvog i trećeg tužbenog razloga. Tužitelj u predmetu T‑31/14 je u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda donesenu 28. rujna 2023. naveo da će odustati od istih tužbenih razloga ako Opći sud zaključi da tužba nije postala bespredmetna i da treba donijeti odluku. Na raspravi je također naveo da odustaje od drugog dijela četvrtog tužbenog razloga.
Djelomični prestanak postojanja predmeta sporova
22 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, predmet spora, kako je određen tužbom kojom se pokreće postupak, kao i pravni interes, treba postojati do donošenja sudske odluke, pod prijetnjom obustave postupka, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i navedenu sudsku praksu, te rješenje od 14. siječnja 2014., Miettinen/Vijeće, T‑303/13, neobjavljeno, EU:T:2014:48, t. 16. i navedenu sudsku praksu).
23 Tako je povodom tužbe podnesene na temelju članka 263. UFEU‑a presuđeno da je poništenjem pobijane odluke tijekom postupka tužba postala bespredmetna u dijelu u kojem se zahtijeva poništenje navedene odluke (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑372/97, EU:C:2004:234, t. 37. i od 19. listopada 2005., CDA Datenträger Albrechts/Komisija, T‑324/00, EU:T:2005:364, t. 116. i 117.).
24 Naime, poništenjem pobijanog akta tužitelj postiže jedini rezultat koji mu njegova tužba može donijeti i stoga više nema potrebe za odlukom suda Europske unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 8. ožujka 1993., Lezzi Pietro/Komisija, C‑123/92, EU:C:1993:87, t. 10.).
25 Isto vrijedi i kada je zbog djelomičnog poništenja pobijanog akta tužitelj ostvario rezultat koji je tražio jednim dijelom svoje tužbe, tako da postupak treba obustaviti u tom dijelu (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑372/97, EU:C:2004:234, t. 37. i 38.).
26 Osim toga, apsolutna obvezivost presude kojom sud Unije poništava neku odluku odnosi se kako na izreku presude tako i na obrazloženje koje joj pruža nužnu potporu (vidjeti presudu od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑372/97, EU:C:2004:234, t. 36. i navedenu sudsku praksu).
27 U ovom slučaju valja istaknuti da je Sud u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60) poništio pobijanu odluku samo djelomično. Kako je navedeno u točki 16. ove presude, poništio je članak 1. pobijane odluke u dijelu u kojem su GIU‑ovi i njihovi ulagači određeni kao jedini korisnici potpore iz te odluke, te članak 4. stavak 1. u dijelu u kojem se Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa predmetne potpore od ulagača u GIU‑ove koji su je koristili.
28 U točkama 138. i 139. presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), Sud je pojasnio da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u pogledu određivanja korisnika predmetne potpore jer su GIU‑ovi na temelju pravno obvezujućih ugovora sklopljenih s brodarskim društvima koji su podvrgnuti poreznoj upravi bili dužni prenijeti dio ostvarene porezne pogodnosti na brodarska društva.
29 U okviru svojih tužbi tužitelji, koji su sljednici poduzetnika koji su ulagali u GIU‑ove u okviru ŠSPPZ‑a, prvim dijelom svojih četvrtih tužbenih razloga tvrde da je Komisija pogriješila kada je u pobijanoj odluci GIU‑ove i ulagače kvalificirala kao jedine korisnike potpore i kada je odlučila da oni trebaju vratiti cijeli iznos potpore, iako su drugi poduzetnici koji su sudjelovali u ŠSPPZ‑u, kao što su brodogradilišta i brodarska društva, također bili korisnici tog sustava i od njega su također imali koristi. Tužitelj u predmetu T‑29/14 također tvrdi, u okviru tog dijela, da je pobijana odluka nedovoljno obrazložena u pogledu utvrđivanja korisnika ŠSPPZ‑a.
30 Stoga, prvim dijelom četvrtog tužbenog razloga tužitelji u biti zahtijevaju da Opći sud poništi članak 1. i članak 4. stavak 1. pobijane odluke u dijelu u kojem se GIU‑ovi i njihovi ulagači određuju kao jedini korisnici ŠSPPZ‑a i u dijelu u kojem se Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa predmetne potpore od navedenih ulagača.
31 Kao što je to istaknuto u točkama 16. i 27. ove presude, Sud je u tom dijelu djelomično poništio članak 1. i članak 4. stavak 1. pobijane odluke.
32 Iz toga slijedi da su djelomičnim poništenjem pobijane odluke koje je Sud odredio tužitelji ostvarili rezultat koji su tražili jednim dijelom svoje tužbe, odnosno nestanak tog aspekta odluke iz pravnog poretka Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 16. rujna 2014., Justice & Environment/Komisija, T‑405/10, neobjavljeno, EU:T:2014:821, t. 20. i navedenu sudsku praksu).
33 Naime, čak i da su prigovori iz točke 29. ove presude pravno utemeljeni, oni ne bi doveli do poništenja pobijane odluke koje je šire od poništenja koje je Sud odredio u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60). Konkretno, prigovor, pod pretpostavkom da je osnovan, prema kojem se i drugi poduzetnici koji su sudjelovali u ŠSPPZ‑u, kao što su, među ostalim, brodogradilišta, trebaju smatrati dijelom kruga korisnika ŠSPPZ‑a i poduzetnika na koje se odnosi nalog za povrat, doveo bi do poništenja članka 1. pobijane odluke u dijelu u kojem su GIU‑ovi i njihovi ulagači određeni kao jedini korisnici predmetne potpore, kao i članka 4. stavka 1. te odluke, u dijelu u kojem se Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa predmetne potpore od ulagača u GIU‑ove koji su je koristili. Međutim, kao što je to navedeno u točkama 16., 27. i 31. ove presude, te je članke u tom dijelu Sud djelomično poništio u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
34 Stoga valja zaključiti da su predmetne tužbe u tom dijelu postale bespredmetne.
35 Usto, kad je riječ o argumentaciji tužiteljâ kojom se osporava isključivanje brodogradilišta iz kruga korisnika ŠSPPZ‑a i poduzetnika na koje se odnosi nalog za povrat, valja istaknuti da tužitelji nisu dokazali da im takva argumentacija, pod pretpostavkom da je osnovana, može donijeti korist koja je veća od one koju ostvaruju na temelju presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
36 Prema mišljenju tužiteljâ, GIU‑ovi su zadržali samo 10 do 15 % pogodnosti ostvarenih iz poslova izvršenih u okviru ŠSPPZ‑a, pri čemu je najveći dio pogodnosti ostvarenih tim poslovima, odnosno 85 do 90 % financijske i porezne uštede koja proizlazi iz svakog posla, bio prenesen na treće osobe. Navode da su prema pobijanoj odluci te treće osobe brodarska društva, ali da su zapravo stvarni korisnici ŠSPPZ‑a brodogradilišta, točnije španjolska brodogradilišta.
37 U točki 138. presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), Sud je utvrdio da su GIU‑ovi „na temelju pravnih pravila mjerodavnih za ugovore sklopljene s brodarskim poduzećima bili dužni na potonje prenijeti dio primljene porezne pogodnosti”. U točki 131. te presude napomenuo je da je Komisija u uvodnoj izjavi 11. pobijane odluke navela da posao na temelju ŠSPPZ‑a omogućuje vlasniku broda da kupi novoizgrađeni brod uz popust od 20 do 30 % na cijenu koju zaračunava brodogradilište, te da je u uvodnoj izjavi 12. te odluke zaključila da je ŠSPPZ porezni aranžman koji obično organizira banka kako bi ostvarila porezne pogodnosti za ulagače u „porezno transparentnom” GIU i prenijela dio tih poreznih pogodnosti na to brodarsko društvo u obliku popusta na cijenu broda, pri čemu ulagači zadržavaju pravo na korištenje drugih pogodnosti. Sud je u točki 132. te presude istaknuo i da je Komisija u uvodnoj izjavi 162. pobijane odluke navela da je u ekonomskom smislu značajan dio poreznih pogodnosti koje je ostvario GIU bilo prenijeto na navedeno brodarsko društvo preko popusta na cijenu.
38 U tom pogledu, iz uvodne izjave 19. pobijane odluke proizlazi da „[poreznu pogodnost] od otprilike 30 % od početne bruto cijene broda […] – koju prvotno [ostvare GIU i njegovi ulagači] – [dijelom] zadržavaju [ulagači] (10 – 15 %), a [preostali] dio prenosi se na brodarsko poduzeće (85 – 90 %), koje na kraju postaje vlasnikom broda, uz cijenu koja je 20 – 30 % manja od početne bruto cijene broda”.
39 U tim okolnostima, iako Sudu u okviru predmeta u kojima je donesena presuda od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), nije postavljeno pitanje trebaju li se i brodogradilišta smatrati korisnicima ŠSPPZ‑a, tako da on nije imao priliku odlučivati o tom pitanju, valja istaknuti da ništa u argumentaciji tužiteljâ ne upućuje na to da bi iznos pogodnosti koju su ulagači imali, odnosno od 10 do 15 % pogodnosti koje proizlaze iz poslova izvršenih na temelju ŠSPPZ‑a, a koju moraju vratiti Kraljevini Španjolskoj, bio drukčiji da su se i brodogradilišta smatrala korisnicima ŠSPPZ‑a. Naime, kao što je to uostalom tužitelj u predmetu T‑29/14 priznao na raspravi, dio pogodnosti koju su GIU‑ovi zadržali na temelju ŠSPPZ‑a ne mijenja se ovisno o tome jesu li među ostalim korisnicima ŠSPPZ‑a samo brodarska društva ili pak brodarska društva i brodogradilišta.
40 Stoga valja zaključiti da tužitelji u svakom slučaju nisu dokazali da imaju interes isticati prvi dio četvrtog tužbenog razloga jer se njime osporava isključivanje brodogradilišta iz kruga korisnika ŠSPPZ‑a.
41 Nadalje, tužitelji drugim dijelom svojih četvrtih tužbenih razloga osporavaju metodu za izračun iznosa koji ulagači moraju vratiti, a koja je opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke. Konkretno, tvrde da je Komisija počinila pogrešku time što u navedenoj metodi nije uzela u obzir njihova takozvana „nepovratna” ulaganja. Prema njihovu mišljenju, Komisija je pri nalaganju povrata trebala uzeti u obzir nepovratna ulaganja koja su izvršili ulagači u GIU‑ove kako bi ostvarili porezne pogodnosti, a ta su ulaganja troškovi koji su specifično povezani s tom pogodnošću. U okviru tog dijela tužitelji također ističu da je Komisija trebala odbiti iznose pogodnosti koje su ulagači u GIU‑ove prenijeli na treće osobe u okviru ŠSPPZ‑a.
42 U tom pogledu valja istaknuti da pobijana odluka, u uvodnim izjavama 263. do 269., sadržava odjeljak naslovljen „Određivanje iznosa povrata”, u kojem Komisija navodi metodu u četiri koraka, za koju smatra da je Kraljevina Španjolska treba slijediti kako bi u svakom pojedinom slučaju utvrdila iznos nespojive potpore koji korisnici trebaju vratiti. Komisija napominje da se ta metoda može znatno prilagoditi, ponajprije radi određivanja stvarnoga iznosa porezne pogodnosti koju uživaju ulagači, u svjetlu njihovih pojedinačnih poreznih situacija.
43 Ta četiri koraka su:
– kao prvo, izračunati ukupnu poreznu pogodnost koja je nastala transakcijom [ili neto sadašnju vrijednost (NPV) poreznih pogodnosti koje su GIU ili njegovi ulagači ostvarili, tj. prije odbitaka onoga dijela tih pogodnosti koji se prenosi na brodarsko društvo putem popusta na cijenu];
– kao drugo, izračunati poreznu pogodnost nastalu primjenom općih poreznih mjera na transakciju (odnosno NPV – izračunan na isti način kao u 1. koraku – iznosa poreznih pogodnosti koje bi GIU ili njegovi ulagači ostvarili u referentnoj situaciji u kojoj bi se koristila samo mjera ubrzane amortizacije od trenutka kada je počelo korištenje broda, i s oporezivanjem transakcije u skladu s uobičajenim pravilima koja uređuju porez na dobit);
– kao treće, izračunati poreznu pogodnost koja odgovara državnoj potpori, odnosno razliku između iznosa dobivenih u 1. i 2. koraku;
– kao četvrto, izračunati iznos spojive potpore koji proizlazi iz izračuna trećeg koraka (odnosno pogodnost prenesenu na brodarsko društvo koja je spojiva u skladu s odjeljkom 11. Pomorskih smjernica, s obzirom na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 202. i sljedećim uvodnim izjavama pobijane odluke smatrala da se dio pogodnosti prenesene na brodarsko društvo može smatrati spojivim ako to društvo, predmetni brod i prijevozne djelatnosti ispunjavaju uvjete iz Pomorskih smjernica, kao što je to navedeno u točki 9. ove presude).
44 Kao što je to tužitelj u predmetu T‑29/14 u bitnome priznao na raspravi, argumentacija tužiteljâ kojom se nastoji osporiti metoda opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke, a osobito izostanak odbitka „nepovratnih” ulaganja i, općenito, iznosa koji su preneseni trećim osobama, temelji se na pretpostavci da će se navedena metoda primijeniti na povrat nezakonite potpore nespojive s unutarnjim tržištem.
45 Međutim, nakon djelomičnog poništenja članka 1. i članka 4. stavka 1. pobijane odluke GIU‑ovi i njihovi ulagači više se ne smatraju jedinim korisnicima ŠSPPZ‑a, a ulagači se više ne smatraju jedinim poduzetnicima od kojih Kraljevina Španjolska treba osigurati povrat potpore. Prema tome, metoda opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke postala je irelevantna nakon donošenja presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60) jer se temelji na sada pogrešnoj pretpostavci da samo ulagači u GIU‑ove moraju vratiti cjelokupnu pogodnost.
46 Konkretno, znatan dio pogodnosti možda će morati vratiti drugi korisnici ŠSPPZ‑a. Metoda opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke temelji se na drugoj pretpostavci koju je Sud ocijenio pogrešnom u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), a prema kojoj ulagači u GIU‑ove moraju vratiti cjelokupnu nespojivu pogodnost. Tako se, na primjer, u trećem koraku te metode, koji se odnosi na „izračun porezne pogodnosti koja odgovara državnoj potpori” (uvodna izjava 266. navedene odluke), tvrdi da „potpor[a] koju su GIU i njegovi [ulagači] dobili kao korisnici dotičnih poreznih mjera” odgovara „[neto sadašnjoj vrijednosti] ukupne [pogodnosti] nastale iz korištenja prijevremene amortizacije, sustava [poreza po tonaži] i oslobođenja od poreza na kapitalne dobitke”.
47 Stoga, na temelju članka 266. UFEU‑a koji joj nalaže da postupi u skladu s učincima presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), Komisija, među ostalim, treba u cijelosti preispitati metodu izračuna iznosa koje treba vratiti. Osim toga, Komisija je u svojem odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju je Opći sud donio 25. svibnja 2023. i na raspravi navela da nalog za povrat treba prilagoditi kako bi se osiguralo izvršenje navedene presude.
48 Iz toga slijedi da su, kao što su to tužitelji priznali na raspravi, tužbe postale bespredmetne u dijelu u kojem se njima osporava metoda opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke, s obzirom na to da je tužitelj u predmetu T‑31/14 odustao od prigovora koje je istaknuo u tom pogledu, kao što je to navedeno u točki 21. ove presude.
49 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja smatrati da su predmetne tužbe postale bespredmetne u dijelu u kojem se njima nastoji osporiti, s jedne strane, utvrđivanje korisnikâ ŠSPPZ‑a i poduzetnika na koje se odnosi nalog za povrat i obrazloženje pobijane odluke u tom pogledu te, s druge strane, metoda opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke.
50 Nasuprot tomu, i dalje treba odlučiti o dijelovima tužbenog zahtjeva tužiteljâ koji se odnose na poništenje dijelova pobijane odluke koje Sud nije poništio presudom od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
51 Naime, određeni dijelovi tužbenog zahtjeva tužiteljâ odnose se na poništenje pobijane odluke koje je šire od poništenja koje je Sud odredio u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60). Stoga su tužitelji pojedinačno od Općeg suda zahtijevali, osobito u okviru prvog dijela svojeg tužbenog zahtjeva, da poništi navedenu odluku u dijelu u kojem se utvrđuje postojanje državne potpore i naloži da se od ulagača u GIU‑ove traži njezin povrat, u okviru drugog dijela svojeg tužbenog zahtjeva, da se nalog za povrat potpore koji se odnosi na ulagače u GIU‑ove suspendira jer se njime povređuju načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja, te u okviru četvrtog dijela svojeg tužbenog zahtjeva, da se poništi članak 4. stavak 1. te odluke u dijelu u kojem se zabranjuje prijenos tereta povrata na druge osobe. Usto, tužitelj u predmetu T‑29/14 zahtijeva poništenje članaka 1. i 2. te članka 4. stavka 1. iste odluke u dijelu u kojem se ulagači utvrđuju kao korisnici koji moraju vratiti potporu.
52 Kad je riječ o tužbenim razlozima istaknutima u prilog dijelovima tužbenog zahtjeva navedenima u točki 51. ove presude, najprije valja podsjetiti na to da su tužitelji, kao što je to navedeno u točki 21. ove presude, pojedinačno odustali od prvog i trećeg tužbenog razloga.
53 Iz toga proizlazi da treba odlučiti o dijelu tužbi u kojem se tužitelji pozivaju, u okviru svojih drugih tužbenih razloga, na povredu članka 107. UFEU‑a zbog pogrešnog zaključka Komisije da određene porezne mjere koje čine ŠSPPZ, razmatrane pojedinačno, predstavljaju nove državne potpore i, u okviru petih tužbenih razloga, na povredu članka 108. UFEU‑a, članka 14. Uredbe br. 659/1999, članka 3. stavka 6. UEU‑a i članaka 16. i 17. Povelje jer se člankom 4. stavkom 1. pobijane odluke zabranjuje „prenošenje tereta povrata na druge osobe”.
54 Naime, ako bi se prihvatili drugi i peti tužbeni razlozi, to bi moglo dovesti do poništenja dijelova pobijane odluke koje Sud nije poništio presudom od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
55 U tom pogledu, suprotno onomu što tvrdi tužitelj u predmetu T‑31/14, Sud nije u cijelosti poništio određivanje GIU‑ova i njihovih ulagača kao korisnika ŠSPPZ‑a kao ni njima upućen nalog za povrat potpora koji je naveden u pobijanoj odluci, što bi za posljedicu imalo potpunu bespredmetnost tužbi.
56 Naime, tvrdnja tužitelja u predmetu T‑31/14 temelji se na pogrešnom tumačenju presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
57 Presudom od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), kao što je to istaknuto u točki 16. ove presude, Sud je samo djelomično poništio pobijanu odluku, odnosno samo njezin članak 1. „u dijelu u kojem [GIU‑ove] i njihove ulagače određuje jedinim korisnicima potpore iz te odluke” (točka 3. izreke te presude) i njezin članak 4. stavak 1. „u dijelu u kojem se njime Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa potpore iz te odluke od ulagača [u GIU‑ove] koji su je koristili” (točka 4. iste izreke).
58 Nasuprot tomu, Sud nije poništio određivanje GIU‑ova i ulagača kao korisnika ŠSPPZ‑a kao ni obvezu Kraljevine Španjolske da barem od njih osigura povrat jednog dijela ili cijele potpore.
59 Naime, logična posljedica utvrđenja nezakonitosti potpore jest njezino ukidanje kroz povrat radi vraćanja u prijašnje stanje (vidjeti presudu od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV, C‑275/10, EU:C:2011:814, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
60 U presudi od 25. srpnja 2018., Komisija/Španjolska i dr. (C‑128/16 P, EU:C:2018:591, t. 46.), Sud je presudio da je Komisija pravilno zaključila da GIU‑ovi imaju svojstvo korisnika ŠSPPZ‑a. Usto, u tužbama povodom kojih je donesena presuda od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), odbijeni su argumenti tužiteljâ u tim predmetima kojima se nastojalo dokazati da ŠSPPZ ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a u korist GIU‑ova i njihovih ulagača. Osim toga, Sud nije prihvatio ni argumente tih stranaka kojima se nastojalo dokazati da povrat od ulagača u GUI‑ove nije u skladu s načelima zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.
61 Stoga, nakon donošenja presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), pobijana odluka i dalje je valjana u dijelu u kojem se potpora koju su u najmanju ruku koristili GIU‑ovi i njihovi ulagači proglašava nezakonitom i nespojivom s unutarnjim tržištem te se njome obvezuje Kraljevinu Španjolsku da od njih osigura povrat navedene potpore ili njezina dijela. Osim toga, okolnost da se metoda za izračun iznosa koje treba vratiti, a koja je opisana u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke, treba izmijeniti s obzirom na navedenu presudu, nikako ne mijenja činjenicu da ta obveza povrata i dalje postoji kao takva.
62 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se postupak povodom tužbi treba obustaviti u dijelu u kojem se traži poništenje članka 1. pobijane odluke jer se njime GIU‑ovi i njihovi ulagači određuju kao jedini korisnici potpore iz te odluke, te članka 4. stavka 1. navedene odluke u dijelu u kojem se Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa potpore iz te odluke od ulagača u GIU‑ove koja su je koristili.
Meritum
Drugi tužbeni razlozi koji se temelje na pogrešnoj kvalifikaciji poreznih mjera koje čine ŠSPPZ kao novih potpora, kada ih se razmatra pojedinačno
63 Drugim tužbenim razlozima tužitelji tvrde da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava u svojoj analizi različitih poreznih mjera koje čine ŠSPPZ, razmatranih pojedinačno.
64 Kao prvo, tužitelji ističu da sustav prijevremene amortizacije ima opći doseg i da ne predstavlja selektivnu mjeru niti se njime ostvaruje ikakva financijska korist, tako da ga ne treba kvalificirati kao državnu potporu.
65 Kao drugo, kad je riječ o primjeni sustava oporezivanja po tonaži na GIU‑ove i članku 50. stavku 3. Pravilnika o porezu na dobit, tužitelji u bitnome ističu da te mjere nisu selektivne i da ih je Komisija već odobrila u Odluci C(2004) 1931, tako da, ako bi se navedene mjere trebale smatrati državnim potporama, one bi eventualno predstavljale postojeće potpore.
66 Komisija osporava argumente tužiteljâ.
67 U tom pogledu valja istaknuti da se argumenti tužiteljâ, kojima oni osporavaju kvalifikaciju određenih poreznih mjera koje čine ŠSPPZ kao novih potpora, njihovu selektivnost i postojanje pogodnosti, zapravo temelje na pretpostavci da se navedene mjere trebaju ocjenjivati zasebno, u odnosu na članak 107. UFEU‑a, a ne uzimajući u obzir ŠSPPZ u cijelosti.
68 Međutim, ta je pretpostavka pogrešna. Naime, kao što je to Komisija navela u uvodnoj izjavi 116. pobijane odluke, različite porezne mjere koje čine ŠSPPZ su, u biti, pravno povezane jer je prijevremena amortizacija bila uvjetovana dobivanjem odobrenja od poreznih tijela, o čemu je također ovisila primjena članka 50. stavka 3. Pravilnika o porezu na dobit kojim je uvedena iznimka od sustava oporezivanja po tonaži. Usto, one su bile činjenično povezane jer se upravno odobrenje za prijevremenu amortizaciju izdavalo samo u kontekstu ugovora o financijskom zakupu brodova koji ispunjavaju uvjete za navedeni sustav, a na koje se stoga moglo primijeniti pravilo predviđeno u članku 50. stavku 3. navedenog pravilnika.
69 Opći je sud zbog postojanja takve veze između poreznih mjera koje čine ŠSPPZ, u točki 101. presude od 23. rujna 2020., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 RENV i T‑719/13 RENV, EU:T:2020:434), presudio da, s obzirom na to da je jedna od mjera koja omogućava korištenje ŠSPPZ‑a u cijelosti, odnosno odobrenje prijevremene amortizacije, bila selektivna, Komisija nije pogriješila kada je u pobijanoj odluci zaključila da je sustav bio selektivan u cijelosti, a taj je zaključak Sud potvrdio u točkama 71. i 72. presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
70 Usto, Sud je u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60) implicitno potvrdio da se ŠSPPZ u cijelosti treba ocjenjivati kao program potpore. Naime, u točki 137. te presude Sud se, kako bi zaključio da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u pogledu određivanja korisnika predmetne potpore, a samim time i u pogledu povrata te potpore, osobito oslonio na činjenicu da je Komisija zaključila da ŠSPPZ u cijelosti čini program potpora koji proizlazi iz primjene španjolskog poreznog zakonodavstva i odobrenja koja izdaje španjolska porezna uprava, namijenjenih, neovisno o korištenim pravnim postupcima, ostvarivanju pogodnosti u korist, među ostalim, GIU‑ova i brodarskih društava.
71 Iz toga proizlazi da, s obzirom na to da se svi argumenti tužiteljâ temelje na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj svaku od triju poreznih mjera koje čine ŠSPPZ, a koje su navedene u točkama 64. i 65. ove presude, treba analizirati pojedinačno u odnosu na članak 107. UFEU‑a, a ne ocjenjujući ŠSPPZ u cijelosti, treba ih odbiti kao očito neosnovane.
72 Stoga je Sud u točkama 57. do 74. presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), kako bi konkretno odgovorio na prigovore koje su istaknuli tužitelji, kao prvo, u pogledu prigovora kojima se osporava selektivnost određenih poreznih mjera koje čine ŠSPPZ, prije svega primjena sustava prijevremene amortizacije, primjena sustava oporezivanja po tonaži na GIU‑ove i članak 50. stavak 3. Pravilnika o porezu na dobit, potvrdio ocjenu Općeg suda da je postojanje diskrecijskih aspekata ŠSPPZ‑a stavilo u povoljniji položaj korisnike u odnosu na druge porezne obveznike koji se nalaze u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, te je tako potvrdio da je prijevremena amortizacija selektivna. Usto je presudio da je Opći sud s pravom mogao zaključiti da Komisija nije pogriješila kada je smatrala da prijevremena amortizacija čini ŠSPPZ selektivnim u cijelosti.
73 U tim okolnostima valja odbiti prigovore tužiteljâ koji se temelje na tvrdnji da je Komisija pogrešno zaključila da su sustav prijevremene amortizacije, primjena sustava oporezivanja po tonaži na GIU‑ove i članak 50. stavak 3. Pravilnika o porezu na dobit selektivni kada ih se razmatra pojedinačno kao porezne mjere koje čine ŠSPPZ.
74 Kao drugo, kad je riječ o prigovorima tužiteljâ koji se odnose na Komisijin zaključak da sustav prijevremene amortizacije daje financijsku korist korisnicima ŠSPPZ‑a, valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci opisala da se pogodnosti dodijeljene GIU‑ovima i ulagačima koji su njihovi članovi sastoje od:
– činjenice da je ubrzana amortizacija mogla započeti prije početka korištenja imovine, u skladu s člankom 115. stavkom 11. Zakona o porezu na dobit (uvodna izjava 132. pobijane odluke);
– primjene sustava oporezivanja po tonaži na GIU‑ove (uvodna izjava 142. navedene odluke);
– iznimke od uobičajene primjene članka 125. stavka 2. tog zakona, na temelju kojeg se određeni morski brodovi koji bi se u uobičajenim okolnostima smatrali korištenima ili rabljenima po prelasku na navedeni sustav smatraju novima, što za posljedicu ima definitivno otkazivanje podmirenja skrivenih poreznih obveza (uvodna izjava 145. te odluke).
75 Kao što je to navedeno u točki 70. ove presude, kako bi zaključio da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u pogledu određivanja korisnika predmetne potpore, Sud je u točki 137. presude od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60), istaknuo da ŠSPPZ u cijelosti čini program potpora koji proizlazi iz primjene španjolskog poreznog zakonodavstva i odobrenja koja izdaje španjolska porezna uprava, namijenjenih ostvarivanju pogodnosti u korist, među ostalim, GIU‑ova i brodarskih društava.
76 Iz toga proizlazi da argument tužitelja da prijevremena amortizacija ne daje financijsku korist treba odbiti kao očito neosnovan, s obzirom na to da počiva na pogrešnoj pretpostavci da se ta porezna mjera treba analizirati pojedinačno u odnosu na članak 107. UFEU‑a, a ne ocjenjujući ŠSPPZ u cijelosti.
77 Kao treće, kad je riječ o prigovorima tužiteljâ koji se temelje na nepostojanju nove potpore, uvodno valja istaknuti da, iako je Komisija u uvodnoj izjavi 238. pobijane odluke utvrdila da „pojedine mjere predstavljaju državnu potporu (osim ubrzane amortizacije zakupljene imovine)”, to ne mijenja činjenicu da je ŠSPPZ, kao što je navedeno u točki 68. ove presude, analiziran zajedno sa sustavom oporezivanja po tonaži i da se ŠSPPZ‑a u cijelosti smatra nezakonitom državnom potporom koja je djelomično nespojiva s unutarnjim tržištem, a Sud je taj pristup potvrdio, kao što je navedeno u točki 70. ove presude.
78 Naime, kao što su to tužitelji potvrdili na raspravi, oni ne osporavaju da ŠSPPZ kao sustav nije bio prijavljen Komisiji i da nije odobren ranijom odlukom te institucije, te da se stoga navedeni sustav, promatran kao cjelina, ne može kvalificirati kao postojeća potpora. Usto, nesporno je da barem jedna od poreznih mjera koje čine ŠSPPZ, osobito prijevremena amortizacija razmatrana pojedinačno, nije bila prijavljena Komisiji niti je odobrena njezinom ranijom odlukom.
79 Iz toga proizlazi da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija prilikom ispitivanja ŠSPPZ‑a u pobijanoj odluci nije trebala koristiti postupak koji se primjenjuje na postojeće programe potpora.
80 U tim okolnostima valja odbiti druge tužbene razloge kao neosnovane a da pritom nije potrebno odgovoriti na argumentaciju tužiteljâ koja se odnosi na selektivnost, postojanje pogodnosti ili kvalifikaciju predmetnih poreznih mjera, razmatranih pojedinačno, kao novih potpora.
Peti tužbeni razlozi vezani uz ugovorne odredbe kojima se korisnici štite od povrata nezakonite i nespojive državne potpore
81 Peti tužbeni razlozi temelje se na povredi članka 108. stavka 3. UFEU‑a, članka 14. Uredbe br. 659/1999, članka 3. stavka 6. UEU‑a te slobode poduzetništva i prava vlasništva iz članaka 16. i 17. Povelje.
82 Konkretno, tužitelji tvrde da se člankom 4. stavkom 1. pobijane odluke, prema kojem Kraljevina Španjolska mora osigurati povrat od korisnika „bez mogućnosti da [oni] prenesu teret povrata na druge osobe”, pogrešno predviđa da su ništetne ugovorne odredbe na temelju kojih ulagači mogu potraživati, osobito od brodogradilišta, iznose koje su trebali vratiti državi (u daljnjem tekstu: odredbe o naknadi štete).
83 Prema mišljenju tužiteljâ, Komisija u postupcima nadzora državnih potpora nije nadležna odlučiti, kao što je to učinila u uvodnoj izjavi 275. pobijane odluke, da su odredbe o naknadi štete, koje su ugovorili pojedinci, u suprotnosti sa samom biti sustava nadzora državnih potpora. Ona ne može zabraniti gospodarske tokove ili sporazume o naknadi štete između pojedinaca koji ne utječu na državu ni njezina sredstva.
84 Komisija osporava argumente tužiteljâ.
85 Najprije treba podsjetiti na to da, kad je riječ o načelu dodjeljivanja nadležnosti iz članka 5. stavka 2. UEU‑a, Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve. Na temelju članka 4. stavka 1. UEU‑a i članka 5. stavka 2. UEU‑a, sve nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji zadržavaju države članice.
86 Kad je riječ o načelima koja uređuju uloge Komisije i nacionalnih tijela u području državnih potpora, valja podsjetiti na to da je Komisija, u skladu s člankom 108. UFEU‑a i člankom 14. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, koji se ratione temporis primjenjuje na činjenice u ovom slučaju, nadležna ne samo za ocjenjivanje spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem nego i za nalaganje povrata nezakonite potpore nespojive s unutarnjim tržištem. Konkretno, u skladu s člankom 14. stavkom 1. te uredbe, kada se u slučajevima nezakonite potpore donesu negativne odluke, Komisija može donijeti odluku kojom se od dotične države članice zahtijeva da „poduzme sve potrebne mjere kako bi od korisnika povukla sredstva potpore”. Iako nacionalna tijela trebaju izvršiti nalog za povrat u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom, valja podsjetiti na to da je postupovna autonomija država članica ograničena, među ostalim, načelom djelotvornosti prava Unije, kao što to u bitnome proizlazi iz članka 14. stavka 3. iste uredbe.
87 Stoga, država članica na koju se odnosi odluka kojom se nalaže povrat nezakonitih potpora dužna je na temelju članka 288. UFEU‑a poduzeti sve prikladne mjere za osiguranje izvršenja te odluke. To mora dovesti do stvarnog namirenja dugovanih iznosa kako bi se otklonilo narušavanje tržišnog natjecanja koje je prouzročila konkurentska prednost ostvarena na temelju nezakonite potpore (vidjeti presudu od 24. siječnja 2013., Komisija/Španjolska, C‑529/09, EU:C:2013:31, t. 91. i navedenu sudsku praksu).
88 Obveza predmetne države članice da nalaganjem povrata ukine potporu koju Komisija smatra nespojivom s unutarnjim tržištem, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, ima za cilj ponovnu uspostavu stanja koje je prethodilo dodjeli potpore. Taj je cilj ostvaren kada korisnik ili, drugim riječima, poduzetnici koji su od njih imali stvarnu korist vrate predmetne potpore, eventualno uvećane za zatezne kamate. Naime, tim povratom korisnik gubi pogodnost koju je na tržištu imao u odnosu na svoje konkurente i ponovno se uspostavlja stanje koje je postojalo prije isplate potpore (vidjeti presudu od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija, C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60, t. 130. i navedenu sudsku praksu).
89 Usto, provedba propisa Unije u području državnih potpora počiva na obvezi lojalne suradnje između nacionalnih sudova, s jedne strane, i Komisije i sudova Unije, s druge strane, a u okviru te suradnje svatko postupa ovisno o ulozi koju mu daje UFEU. U okviru te suradnje nacionalni sudovi trebaju poduzeti sve opće ili pojedinačne mjere koje su potrebne da bi se osiguralo izvršenje obveza koje proizlaze iz prava Unije i suzdržati se od onih koje bi mogle dovesti u pitanje ostvarivanje ciljeva Ugovora, kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a (vidjeti presudu od 13. veljače 2014., Mediaset, C‑69/13, EU:C:2014:71, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
90 Stoga, u okviru nadzora poštuju li države članice obveze koje su im propisane člancima 107. i 108. UFEU‑a, nacionalni sudovi i Komisija imaju komplementarne i različite uloge. Dok ocjena spojivosti mjera potpore s unutarnjim tržištem pripada u isključivu nadležnost Komisije, koja djeluje pod nadzorom suda Unije, nacionalni sudovi osiguravaju zaštitu prava pojedinaca u slučaju povrede obveze prethodnog obavješćivanja Komisije o državnim potporama koja je predviđena člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a (vidjeti presudu od 21. listopada 2003., van Calster i dr., C‑261/01 i C‑262/01, EU:C:2003:571, t. 74. i 75. te navedenu sudsku praksu).
91 Pete tužbene razloge treba ispitati s obzirom na ta načela.
92 Uvodno valja istaknuti da je pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke, prema kojem Kraljevina Španjolska mora osigurati povrat potpore od korisnika „bez mogućnosti da [oni] prenesu teret povrata na druge osobe”, široko formulirano, a njegov tekst nije izričito ograničen na odredbe o naknadi štete koje je Komisija analizirala u uvodnim izjavama 270. do 276. navedene odluke.
93 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, izreka akta neodvojiva je od njegova obrazloženja, tako da se isti mora tumačiti, ako je to potrebno, vodeći računa o razlozima koji su doveli do njegova donošenja (vidjeti presude od 26. ožujka 2020., Hungeod i dr., C‑496/18 i C‑497/18, EU:C:2020:240, t. 69. i navedena sudska praksa te od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 1258. i navedena sudska praksa).
94 Usto, prema općem načelu tumačenja, akt Unije treba tumačiti, u najvećoj mogućoj mjeri, na način koji ne dovodi u pitanje njegovu valjanost i usklađenost s cjelokupnim primarnim pravom (vidjeti presudu od 31. siječnja 2013., McDonagh, C‑12/11, EU:C:2013:43, t. 44. i navedenu sudsku praksu).
95 Iz toga slijedi da u ovom slučaju članak 4. stavak 1. pobijane odluke treba tumačiti s obzirom na uvodne izjave 270. do 276. te odluke.
96 U tom je pogledu točno da Komisija u uvodnoj izjavi 270. pobijane odluke općenito spominje „[postojanje određenih odredbi u ugovorima] između [ulagača], brodarskih poduzeća i brodogradilišta”, u skladu s kojima bi se „od brodogradilišta […] zahtijevalo da isplati naknadu drugim stranama u slučaju nemogućnosti ostvarivanja poreznih [pogodnosti]”. Međutim, valja istaknuti da Komisija u navedenoj odluci nije konkretno utvrdila koje su to odredbe niti je citirala njihov tekst. Usto, kao što je to ona u bitnome priznala na raspravi, valja istaknuti da navedene odredbe izričito ne spominju slučaj povrata državne potpore koja je nezakonita ili nespojiva s unutarnjim tržištem, nego općenito posljedice mogućnosti da nadležna tijela ne odobre porezne pogodnosti koje proizlaze iz ŠSPPZ‑a ili da nakon njihova odobrenja njihova valjanost bude dovedena u pitanje.
97 Međutim, u uvodnoj izjavi 271. i sljedećim uvodnim izjavama pobijane odluke Komisija konkretnije utvrđuje posebne aspekte odredbi o naknadi štete koji su, prema njezinu mišljenju, problematični u kontekstu povrata nezakonitih potpora nespojivih s unutarnjim tržištem. Tako u uvodnim izjavama 272. do 274. navedene odluke pojašnjava da bi cilj povrata, a to je ponovna uspostava prethodnog stanja te prije svega otklanjanje narušavanja tržišnog natjecanja uzrokovanog povoljnim položajem u odnosu na konkurenciju koji je omogućila nezakonita potpora nespojiva s unutarnjim tržištem, bio nepovratno ugrožen ako bi subjekti iz privatnog sektora mogli putem ugovornih odredaba mijenjati učinke Komisijinih odluka o povratu. Ona u uvodnoj izjavi 275. te odluke zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se korisnici potpore štite od povrata nezakonite i nespojive potpore prenošenjem pravnih i gospodarskih rizika od takvoga povrata na druge osobe, u suprotnosti sa samom biti sustava nadzora državnih potpora koji predstavlja skup kogentnih pravila.
98 Prema tome, neovisno o njegovoj širokoj formulaciji, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke treba razumjeti kao da se odnosi samo na odredbe o naknadi štete jer se one mogu tumačiti na način da se njima korisnici nezakonite potpore nespojive s unutarnjim tržištem štite od njezina povrata.
99 Nadalje, valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke ne znači da je Komisija utvrdila da su odredbe o naknadi štete ništetne jer takvu nadležnost eventualno imaju nacionalni sudovi.
100 Naime, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke treba razumjeti na način da se njime samo nastoji pojasniti doseg obveze povrata koju, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 87. i 88. ove presude, ima Kraljevina Španjolska.
101 Konkretno, odredbe o naknadi štete, s obzirom na to da se mogu tumačiti na način naveden u točki 98. ove presude, mogu biti prepreka tomu da država članica o kojoj je riječ ispuni svoju obvezu osiguranja povrata nezakonitih potpora nespojivih s unutarnjim tržištem od korisnika koji su od njih imali stvarnu korist. Naime, zbog tih odredbi korisnici izbjegavaju obvezu povrata, što onemogućava ponovnu uspostavu stanja koje je prethodilo dodjeli potpore. Kao što to pravilno ističe Komisija, takva situacija mogla bi ugroziti koristan učinak sustava nadzora državnih potpora koji je uspostavljen Ugovorom. Stoga je na Kraljevini Španjolskoj, uključujući nacionalne sudove, da osigura da se u potpunosti poštuje obveza povrata potpore od korisnika ili, drugim riječima, poduzetnika koji su od nje imali stvarnu korist, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 88. ove presude.
102 Prema tome, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke ne znači da je Komisija prekoračila nadležnost koju ima na temelju članka 14. stavka 1. Uredbe br. 659/1999. Naime, iako je točno da se prema članku 14. stavku 3. iste uredbe povrat izvršava u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom dotične države članice, tom se odredbom ipak zahtijeva da ti postupci omogućavaju neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije. Prema tome, ne postoji prepreka tomu da Komisija u navedenoj odluci pojasni da Kraljevina Španjolska treba osigurati da korisnici vrate iznose potpora od kojih su imali stvarnu korist a da pritom teret povrata tih iznosa ne mogu prenijeti na drugu stranku ugovora.
103 U ovom je slučaju taj zaključak tim više opravdan jer su, kao što je to Komisija potvrdila na raspravi, odredbe o naknadi štete bile predviđene okvirnim ugovorima sklopljenima između različitih sudionika ŠSPPZ‑a. Ti okvirni ugovori bili su dio svih pravno obvezujućih ugovora koji su, kao što je to Sud istaknuo u svojoj presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60, t. 138.), bili podvrgnuti nadzoru porezne uprave koja je o njima vodila računa prilikom odobravanja prijevremene amortizacije. U točki 137. te presude Sud je potvrdio da ŠSPPZ treba promatrati u cijelosti uključujući ne samo mjerodavno španjolsko porezno zakonodavstvo nego i odobrenja koja je izdala španjolska porezna uprava i, stoga, navedene pravno obvezujuće ugovore.
104 U takvim okolnostima, s obzirom na to da je Komisija prilikom ocjene spojivosti ŠSPPZ‑a s pravilima o državnim potporama bila upoznata s postojanjem odredaba o naknadi štete predviđenih u ugovorima koji su bili podvrgnuti nadzoru porezne uprave i o kojima je ona vodila računa prilikom odobrenja prijevremene amortizacije, ona nije prekoračila svoje ovlasti time što je u bitnome podsjetila na to da Kraljevina Španjolska mora osigurati povrat potpore od njezinih korisnika i da oni na temelju odredaba o naknadi štete ne mogu prenijeti teret povrata na drugu stranku ugovora, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 88. ove presude.
105 S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba odbiti argumente tužiteljâ da je Komisija prekoračila svoje ovlasti pojašnjenjem iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke.
106 Nijedan od drugih argumenata tužiteljâ ne može dovesti u pitanje zakonitost navedenog pojašnjenja.
107 Kao prvo, tužitelji se pozivaju na nedosljednost zbog činjenice da je Komisija u pobijanoj odluci intervenirala u privatne ugovore tako što je zabranila gospodarske tokove koji proizlaze iz odredaba o naknadi štete koje su ugovorili pojedinci, pri čemu je brodogradilišta i brodarska društva oslobodila od bilo kakve obveze povrata jer su ostvarene pogodnosti proizašle iz privatnopravnog odnosa između tih subjekata.
108 U tom pogledu valja istaknuti da je nakon donošenja presude Suda od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60, t. 137. i 138.), takva eventualna proturječnost u svakom slučaju nestala, s obzirom na to da je Sud u navedenoj presudi, kao što je to navedeno u točki 103. ove presude, potvrdio da je Komisija prilikom ocjene ŠSPPZ‑a u cijelosti trebala uzeti u obzir ugovore koji su podvrgnuti nadzoru porezne uprave i o kojima ona vodi računa prilikom odobravanja prijevremene amortizacije. Dakle, nakon donošenja te presude taj se argument ne može prihvatiti.
109 Kao drugo, tužitelji smatraju da pobijana odluka, time što se njome zabranjuju odredbe o naknadi štete, proturječi sudskoj praksi Suda i praksi odlučivanja Komisije, koja nije iznijela nikakav prigovor u pogledu sporazuma između prodavatelja i kupaca kojima se uređuju posljedice mogućeg povrata nezakonitih potpora između privatnih stranaka.
110 Međutim, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ništa se u sudskoj praksi Suda ne protivi tomu da Komisija, nalažući povrat nezakonite potpore nespojive s unutarnjim tržištem, utvrdi da predmetna država članica mora osigurati povrat te potpore od njezinih korisnika i da oni na temelju odredaba o naknadi štete, kao što su one u ovom slučaju, ne mogu prenijeti teret povrata na drugu stranku ugovora, i to unatoč eventualnim posljedicama tog pojašnjenja na ugovore sklopljene između privatnih stranaka.
111 Naprotiv, u presudi od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV (C‑275/10, EU:C:2011:814), navedenoj u uvodnoj izjavi 274. pobijane odluke, Sud je naglasio da obveza povrata nezakonito isplaćene državne potpore zahtijeva da korisnik izgubi prednost koju je imao na tržištu u odnosu na svoje konkurente i da se ponovno uspostavi stanje koje je postojalo prije isplate potpore (vidjeti točku 34. navedene presude). Usto, Sud je presudio da, kako bi se otklonilo narušavanje tržišnog natjecanja izazvano potporom, nacionalni sudovi mogu intervenirati i proglasiti ugovore ništetnima, čak i na štetu stranaka koje nisu korisnici potpore. U ovom slučaju, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke samo podsjeća Kraljevinu Španjolsku na njezinu obvezu da osigura povrat potpore od njezinih korisnika kako bi se uspostavilo stanje koje je postojalo prije isplate navedene potpore. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, u tom pogledu nije relevantna činjenica da se, za razliku od ovog predmeta, predmet u kojem je donesena gore navedena presuda odnosi na potporu u obliku državnog jamstva i na nadležnost nacionalnih sudova da privatne ugovore proglase ništetnima. Naime, kao što je to istaknuto u točki 99. ove presude, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke ne znači da je Komisija utvrdila da su odredbe o naknadi štete ništetne.
112 Osim toga, s obzirom na to da tužitelji tvrde da pobijana odluka proturječi određenim ranijim odlukama Komisije, treba podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi, čak i pod pretpostavkom da je tomu tako, Komisijina praksa odlučivanja koja se odnosi na druge predmete ne može utjecati na zakonitost odluke, koja se može ocjenjivati samo s obzirom na objektivna pravila Ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 19. listopada 2022., Ighoga Region 10 i dr./Komisija, T‑582/20, neobjavljenu, EU:T:2022:648, t. 215. i navedenu sudsku praksu).
113 Kao treće, prema mišljenju tužiteljâ, pojašnjenjem iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke povređuje se i sloboda poduzetništva iz članka 16. Povelje. Oni usto tvrde da se navedenim pojašnjenjem ulagačima u GIU‑ove neopravdano uskratilo pravo na naknadu štete koje imaju, među ostalim, u odnosu na brodogradilišta, što je dovelo do toga da su im oduzeta njihova privatna prava, čime se povređuje pravo vlasništva utvrđeno člankom 17. Povelje.
114 U tom pogledu treba istaknuti da se na temelju članka 16. Povelje sloboda poduzetništva priznaje u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.
115 Zaštita dodijeljena tim člankom obuhvaća slobodu obavljanja gospodarske ili komercijalne djelatnosti, slobodu ugovaranja i slobodno tržišno natjecanje (vidjeti presudu od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
116 Prema ustaljenoj sudskoj praksi sloboda poduzetništva nije apsolutno pravo. Ta sloboda može biti podvrgnuta nizu intervencija javne vlasti kojima se u općem interesu može ograničiti obavljanje gospodarske djelatnosti (vidjeti presudu od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 83. i navedenu sudsku praksu).
117 U skladu s člankom 17. stavkom 1. Povelje, svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo, te vlasništvo nikomu ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa (presuda od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 84.).
118 S tim u svezi valja podsjetiti na to da pravo vlasništva zajamčeno tom odredbom Povelje nije apsolutno pravo i da njegovo ostvarivanje može biti predmet ograničenja koja se mogu opravdati ciljevima u općem interesu koje Unija slijedi i koja ne predstavljaju prekomjerno i neprihvatljivo uplitanje kojim se nanosi šteta samoj biti tako zajamčenog prava (vidjeti presudu od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 85. i navedenu sudsku praksu).
119 Osim toga, valja također podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, ostvarivanje prava i sloboda priznatih tom Poveljom, poput slobode poduzetništva i prava vlasništva, može ograničiti pod uvjetom da su ta ograničenja predviđena zakonom, da se njima poštuje bit tih prava i sloboda te da su ona, podložno načelu proporcionalnosti, potrebna i da zaista odgovaraju ciljevima u općem interesu koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba (presuda od 16. srpnja 2020., Adusbef i dr., C‑686/18, EU:C:2020:567, t. 86.).
120 U ovom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se zaključi da pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke ograničava slobodu poduzetništva i pravo vlasništva, najprije valja istaknuti da to ograničenje proizlazi, među ostalim, iz obveze povrata, predviđene člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a i člankom 14. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999, tako da je propisano zakonom.
121 Kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na poštovanje bîti slobode poduzetništva i prava vlasništva, valja istaknuti da tužitelji ne osporavaju to da pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke ne utječe na tu bît.
122 Nadalje, tim se pojašnjenjem nastoji ostvariti cilj od općeg interesa. Naime, kao što je to navedeno u točkama 101. i 102. ove presude, njegov je cilj osigurati da odredbe o naknadi štete ne ugrožavaju obvezu Kraljevine Španjolske da osigura povrat i, općenito, jamčiti koristan učinak sustava nadzora državnih potpora koji je uspostavljen Ugovorom.
123 Usto, tužitelji nisu podnijeli Općem sudu nikakav dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da, s obzirom na taj cilj, pojašnjenje iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke predstavlja nerazmjerno i neprihvatljivo uplitanje kojim se ugrožava sama bît slobode poduzetništva ili prava vlasništva.
124 Naposljetku, kad je riječ o nužnosti pojašnjenja iz članka 4. stavka 1. pobijane odluke, tužitelji nisu podnijeli dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je Komisija navođenjem tog pojašnjenja prekoračila granice onoga što je nužno za ostvarenje željenih ciljeva, a koji su navedeni u točki 122. ove presude, kao što je, među ostalim, cilj ponovne uspostave stanja koje je prethodilo dodjeli potpore i osiguranja povrata predmetnih potpora od korisnika. Uostalom, kao što je to Opći sud zaključio u točki 102. ove presude, člankom 4. stavkom 1. navedene odluke samo se pojašnjava doseg obveze Kraljevine Španjolske da osigura povrat.
125 S obzirom na prethodno navedeno, pete žalbene razloge valja odbiti kao neosnovane.
126 Treba zaključiti da su tužbe postale djelomično bespredmetne, a da ih u preostalom dijelu treba smatrati neosnovanima.
Troškovi
127 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
128 Osim toga, prema članku 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.
129 U ovom je slučaju utvrđeno da je dio spora postao bespredmetan. Djelomični prestanak postojanja predmeta spora posljedica je Komisijine pogreške koja se tiče prava, koju su tužitelji također istaknuli u okviru predmetnih tužbi, a koja je dovela do djelomičnog poništenja pobijane odluke o kojem je Sud odlučio u presudi od 2. veljače 2023., Španjolska i dr./Komisija (C‑649/20 P, C‑658/20 P i C‑662/20 P, EU:C:2023:60).
130 Nasuprot tomu, tužitelji nisu uspjeli u postupku u pogledu dijela spora o kojem i dalje treba odlučiti.
131 U tim okolnostima Opći sud odlučuje svakoj stranci naložiti snošenje vlastitih troškova.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Obustavlja se postupak po tužbama u dijelu u kojem su usmjerene protiv članka 1. Odluke Komisije 2014/200/EU od 17. srpnja 2013. o državnoj potpori SA.21233 C/11 (ex NN/11, ex CP 137/06) koju provodi Španjolska – Porezne mjere koje se primjenjuju na određene ugovore o financijskom zakupu, također poznate i kao „španjolski sustav poreznih poticaja na zakup”, jer su njime gospodarska interesna udruženja i njihovi ulagači određeni kao jedini korisnici potpore iz te odluke, i članka 4. stavka 1. navedene odluke u dijelu u kojem se Kraljevini Španjolskoj nalaže da osigura povrat cjelokupnog iznosa potpore iz te odluke od ulagača u gospodarska interesna udruženja koji su je koristili.
2. U preostalom dijelu tužbe se odbijaju.
3. Svaka će stranka snositi vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. veljače 2024.
Potpisi