Predmet C-372/16

Soha Sahyouni

protiv

Raje Mamischa

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Uredba (EU) br. 1259/2010 – Pojačana suradnja u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu – Priznavanje privatnog razvoda braka razvedenog pred vjerskim sudom u trećoj zemlji – Područje primjene navedene uredbe”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 20. prosinca 2017.

1.        Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Odredbe prava Unije koje su u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive na situacije izvan svojeg područja primjene – Uključenost

(Čl. 267. UFEU-a, Uredba Vijeća br. 1259/2010)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Pravo primjenljivo na razvod braka i zakonsku rastavu – Uredba br. 1259/2010 – Područje primjene – Priznanje odluke o razvodu na temelju jednostrane izjave jednog od supružnika pred vjerskim sudom u trećoj državi – Isključenost

(Uredba Vijeća br. 1259/2010, čl. 1.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 27.-34.)

2.      Članak 1. Uredbe Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu treba tumačiti na način da razvod na temelju jednostrane izjave jednog od supružnika pred vjerskim sudom, poput onog u glavnom postupku, nije obuhvaćen materijalnim područjem primjene te uredbe.

Kad je riječ, na prvom mjestu, o tekstu članka 1. Uredbe br. 1259/2010, tim se člankom, u stavku 1., samo navodi, da se ta uredba primjenjuje u situacijama koje uključuju kolizije zakona na razvod braka i zakonsku rastavu. U tekstu tog članka ne navodi se dakle nikakav element koristan za definiranje pojma „razvod” u smislu te odredbe.

Kada je riječ, na drugom mjestu, o kontekstu u kojem se javlja članak 1. Uredbe br. 1259/2010, prije svega treba napomenuti da nijedna druga odredba te uredbe ne daje definiciju pojma „razvod” u smislu te uredbe. Nadalje, iako je točno da privatni razvodi nisu izričito isključeni iz područja primjene Uredbe br. 1259/2010, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 60. svojega mišljenja, upućivanja na sudjelovanje „suda” i postojanje „postupka”, koja se nalaze u više odredbi te uredbe, poput članka 1. stavka 2., članka 5. stavaka 2. i 3., članaka 8. i 13. te članka 18. stavka 2. navedene uredbe, pokazuju da se potonja odnosi samo na razvode koje izriče državni sud ili javno tijelo ili tijelo pod njegovom kontrolom. Konačno, na temelju uvodne izjave 10. Uredbe br. 1259/2010, materijalno područje primjene i odredbe te uredbe moraju biti u skladu s Uredbom br. 2201/2003.

Kad je riječ, na trećem mjestu, o cilju koji se nastoji ostvariti Uredbom br. 1259/2010, njome se uspostavlja, kao što to proizlazi iz njezina naslova, pojačana suradnja među državama članicama sudionicama u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 65. svojega mišljenja, prilikom donošenja te uredbe, u pravnim porecima država članica koje sudjeluju u takvoj pojačanoj suradnji, odluke koje imaju pravnu snagu u tom području mogu donositi samo javna tijela. U tom pogledu, iako je točno da je više država članica nakon donošenja Uredbe br.1259/2010 u svoje pravne poretke uvelo mogućnost izricanja razvoda bez sudjelovanja državnog tijela, uključivanje privatnih razvoda u područje primjene te uredbe ipak bi, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 66. svojega mišljenja, zahtijevalo prilagodbe koje su u nadležnosti jedino zakonodavca Unije.

Stoga, s obzirom na definiciju pojma „razvod” koja se nalazi u Uredbi br. 2201/2003, iz ciljeva koji se nastoje ostvariti Uredbom br. 1259/2010 proizlazi da su njome obuhvaćeni samo razvodi koje izriče državni sud, javno tijelo ili tijelo pod njegovom kontrolom.

(t. 37.-40., 44., 45., 47.-49. i izreka)