PRESUDA SUDA (treće vijeće)
12. rujna 2013.(*)
„Rimska konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze –Ugovor o radu – Članak 6. stavak 2. – Pravo koje se primjenjuje u nedostatku izbora – Pravo države u kojoj radnik ,obično obavlja svoj posao’ – Ugovor uže povezan s drugom državom”
U predmetu C‑64/12,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju Protokola od 19. prosinca 1988. o tumačenju Suda Europske zajednice Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska), odlukom od 3. veljače 2012. koju je Sud zaprimio 8. veljače 2012. u postupku
Anton Schlecker, koji posluje pod tvrtkom Firma Anton Schlecker,
protiv
Melitte Josefe Boedeker,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, E. Jarašiūnas, A. Ó Caoimh, C. Toader (izvjestiteljica) i C. G. Fernlund, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Wahl,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir podnesena očitovanja:
– za M. J. Boedeker, R. de Lange, advocaat,
– za nizozemsku vladu, C. Wissels, u svojstvu agenta,
– za austrijsku vladu, A. Posch, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin i R. Troosters, u svojstvu agenata,
saslušavši nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. travnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 2. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL 1980, L 266, str.1., u daljnjem tekstu: Rimska konvencija).
2 Ovaj zahtjev podnesen je u okviru spora između A. Schleckera koji posluje pod tvrtkom Firma Anton Schlecker (u daljnjem tekstu: Schlecker), a čije društvo ima sjedište u Ehingenu (Njemačka) i M. J. Boedeker s prebivalištem u Mülheim an der Ruhru (Njemačka) te mjestom rada u Nizozemskoj, o jednostranoj izmjeni mjesta rada od strane poslodavca te, s tim u vezi, mjerodavnom pravu za ugovor o radu.
Pravni okvir
Rimska konvencija
3 Članak 3. stavak 1. Rimske konvencije glasi:
„Na ugovor se primjenjuje pravo koje izaberu ugovorne stranke. Izbor mora biti izražen ili proizlaziti s razumnom sigurnošću iz uvjeta ugovora ili okolnosti slučaja. Stranke mogu odabrati pravo koje se primjenjuje na cijeli ugovor ili samo na neki dio ugovora.” (neslužbeni prijevod)
4 Članak 6. ove Konvencije, naslovljen „Pojedinačni ugovor o radu”, predviđa:
„1. Neovisno o odredbama članka 3., u slučaju ugovora o radu, izbor prava stranaka radniku ne uskraćuje zaštitu koju mu daju prisilne norme prava koje bi se primjenjivalo na temelju stavka 2. u slučaju neizbora prava.
2. Neovisno o odredbama članka 4., na ugovore o radu primjenjuje se, u slučaju nedostatka izbora u skladu s člankom 3.:
a) pravo države u kojoj radnik obično obavlja svoj posao sukladno ugovoru, čak ako je privremeno zaposlen u drugoj državi;
ili
b) ako radnik obično ne obavlja svoj posao u samo jednoj državi, pravo one države u kojoj se nalazi mjesto poslovanja preko kojeg je zaposlen;
osim ako iz okolnosti u cjelini proizlazi da je ugovor više povezan s drugom državom, u kojem slučaju se na ugovor primjenjuje pravo te države.” (neslužbeni prijevod)
Uredba (EZ) br. 593/2008
5 Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, str. 6., SL Posebno izdanje na hrvatskom jeziku, Poglavlje 19., Svezak 6., str. 109., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I) zamijenila je Rimsku konvenciju. Ova uredba primjenjuje se na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009.
6 Članak 8. stavak 4. Uredbe Rim I, naslovljen „Pojedinačni ugovor o radu”, nalaže:
„Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor u najbližoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 2. i 3., mjerodavno je pravo te druge države.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
7 Melitta Josefa Boedeker bila je zaposlena kod njemačkog poduzetnika Schleckera, koji raspolaže s više podružnica u različitim državama članicama i bavi se kozmetičkim proizvodima. Nakon što je radila u Njemačkoj od 1. prosinca 1979. do 1. siječnja 1994. gđa Boedeker je zaključila novi ugovor o radu prema kojem je bila zaposlena na radno mjesto poslovođe kod Schleckera u Nizozemskoj. U tom je svojstvu izvršavala funkcije upravljanja društvom Schlecker u navedenoj državi članici nad oko 300 podružnica i otprilike 1250 radnika.
8 Pismom od 19. lipnja 2006. Schlecker je obavijestio gđu Boedeker da će njezino mjesto poslovođe za Nizozemsku biti ukinuto počevši od 30. lipnja 2006. i ponudio joj, pod istim uvjetima ugovora, mjesto šefa odjela za reviziju (Bereichsleiterin Revision) u Dortmundu (Njemačka) s početkom od 1. srpnja 2006.
9 Gospođa Boedeker podnijela je prigovor protiv jednostrane odluke poslodavca o promjeni njezinog mjesta rada, ali se 3. srpnja 2006. pojavila u Dortmundu kako bi stupila na svoju novu dužnost. Zatim je 5. srpnja 2006. prijavila privremenu nenazočnost zbog bolesti. Od 16. kolovoza 2006. primala je naknadu od njemačkog zavoda za zdravstveno osiguranje.
10 U ovakvim je okolnostima gđa Boedeker pokrenula različite sudske postupke u Nizozemskoj. U okviru jednog od njih posebno se obratila Kantonrechter te Tiel tražeći da s jedne strane utvrdi mjerodavnost nizozemskog prava na njezin radni odnos i da s druge strane proglasi drugi ugovor o radu ništetnim i dodijeli joj naknadu štete. Privremenom odlukom o meritumu, kasnije potvrđenom po žalbi, Kantonrechter te Tiel proglasio je ugovor o radu ništetnim s učinkom od 15. prosinca 2007. i priznao gđi Boedeker pravo na naknadu štete u bruto iznosu od 557.651,52 eura. Međutim, ova odluka mogla je postati konačna samo pod uvjetom da se utvrdi da je nizozemsko pravo mjerodavno za ugovor o radu. S tim u vezi je Kantonrechter te Tiel u drugoj odluci utvrdio mjerodavnost nizozemskog prava.
11 Gerechtshof te Arnhem je u žalbenom postupku koji je pokrenuo Schlecker potvrdio presudu kojom se utvrđuje pravo mjerodavno za ugovor, smatrajući da njemačko pravo nije moglo biti prešutno izabrano. Točnije, utvrdio je da se sukladno članku 6. stavku 2. točki (a) Rimske konvencije na ugovor o radu primjenjuje nizozemsko pravo – pravo države u kojoj radnik obično obavlja posao. Gerechtshof te Arnhem je stoga smatrao da različite činjenice na koje se pozivao Schlecker, poput sudjelovanja u raznim mirovinskim, zdravstvenim i osiguranjima za slučaj invaliditeta, nisu bile dovoljne za zaključak da je ugovor o radu uže povezan s Njemačkom tako da njemačko pravo nije moglo biti primijenjeno.
12 Schlecker je podnio žalbu u kasacijskom postupku pred Hoge Raad der Nederlanden protiv odluke Gerechtshof te Arnhem o utvrđenju mjerodavnog prava.
13 U tom pogledu gđa Boedeker tvrdi da nizozemsko pravo treba biti primijenjeno na ugovor koji su stranke potpisale kao i to da bi Schleckeru trebalo biti naloženo da je vrati na radno mjesto „poslovođe za Nizozemsku”. Suprotno tome, Schlecker drži da je njemačko pravo mjerodavno jer okolnosti u cjelini ukazuju da je ugovor uže povezan s Njemačkom.
14 Kao što proizlazi iz odluke o postavljanju prethodnog pitanja, Hoge Raad der Nederlanden primjećuje da u ovom slučaju nizozemsko pravo nudi zaposleniku protiv odluke poslodavca o promjeni mjesta rada snažniju zaštitu nego njemačko pravo. Taj sud također ima dvojbi u vezi s tumačenjem zadnjeg dijela rečenice članka 6. stavka 2. Rimske konvencije, koji omogućuje da se isključi primjena prava koje bi inače bilo mjerodavno na temelju jedne od poveznica iz članka 6. stavka 2. točaka (a) i (b) navedene Konvencije, ako iz okolnosti u cjelini proizlazi da je ugovor o radu uže povezan s drugom državom.
15 U ovim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden odlučio zastati s postupkom i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1) Treba li odredbe članka 6. stavka 2. [Rimske] konvencije o pravu koji se primjenjuje na ugovorne obveze tumačiti u smislu da se pravo te države, ako radnik obavlja posao koji čini predmet ugovora o radu, ne samo obično nego i kroz dulje vremensko razdoblje i bez prekida u istoj državi, treba u svakom slučaju primijeniti, iako sve druge okolnosti upućuju na postojanje uske veze između ugovora o radu i druge države?
2) Zahtijeva li potvrdan odgovor na prvo pitanje da su poslodavac i radnik, u trenutku sklapanja ugovora o radu, ili barem u trenutku kad je radnik počeo raditi, imali namjeru da se rad obavlja u istoj državi kroz duže vremensko razdoblje i bez prekida, ili da su barem bili svjesni da će tako biti?”
O prethodnim pitanjima
16 Najprije je potrebno naglasiti da je sukladno članku 1. Protokola br. 1 od 19. prosinca 1988. o tumačenju Konvencije iz 1980. od strane Suda (SL 1998, C 27, str. 47.), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2004., Sud nadležan odlučivati o ovom zahtjevu za prethodnu odluku. Osim toga, na temelju članka 2. točke (a) navedenog Protokola, Hoge Raad der Nederlanden može se obratiti Sudu radi donošenja prethodne odluke o pitanju koje se pojavilo u slučaju pred njim, a koje se odnosi na tumačenje odredaba Rimske konvencije.
17 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 2. Rimske konvencije tumačiti u smislu da nacionalni sud, čak i pod pretpostavkom da radnik obavlja posao koji čini predmet ugovora o radu ne samo obično nego i kroz duže vremensko razdoblje i bez prekida u istoj državi, može, primjenjujući zadnji dio rečenice navedene odredbe, isključiti primjenu prava države uobičajenog obavljanja poslova kad iz okolnosti u cjelini proizlazi da postoji uža veza između navedenog ugovora i druge države.
18 Od Suda se također traži tumačenje poveznice države običnog obavljanja posla, u smislu članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije, u pogledu mogućnosti koju nudi zadnji dio rečenice stavka 2. da se na ugovor o radu ipak primijeni pravo države s kojom je ugovor u najužoj vezi.
19 U tom pogledu gđa Boedeker, austrijska vlada i Europska komisija smatraju da sudac koji odlučuje u konkretnom slučaju, kako bi utvrdio koje je pravo mjerodavno, mora ocijeniti cjelokupnost različitih činjenica i elemenata u pitanju te da trajanje razdoblja u kojem radnik obično i učinkovito obavlja posao može biti odlučujuće u okviru te ocjene. Također, ako utvrdi da je posao obično bio obavljan na jednom mjestu kroz duže vrijeme, ta bi činjenica predstavljala odlučujući element za utvrđivanje mjerodavnog prava.
20 Točnije, gđa Boedeker na temelju članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije tvrdi da je mjerodavno nizozemsko pravo, koje u glavnom postupku nudi snažniju zaštitu u slučaju jednostrane odluke o promjeni mjesta rada od strane poslodavca. U tom pogledu, gđa Boedeker ističe da iznimku predviđenu u zadnjem dijelu rečenice navedenog stavka 2. treba usko tumačiti te, uzimajući u obzir načelo zaštite radnika na kojem se odredba temelji, primijeniti na način koji jamči primjenu najpovoljnijeg materijalnog prava.
21 Suprotno tome, nizozemska vlada tvrdi da je, pod pretpostavkom da je ugovor uže povezan s državom različitom od one u kojoj je posao obavljen, uputno primijeniti pravo države s kojim postoji najuža veza, što je u glavnom postupku njemačko pravo. Naime, ako se dopusti primjena pravila povezanosti iz članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije na takav ugovor, čak i kad okolnosti u cjelini ukazuju na drugi pravni sustav, iznimka predviđena u zadnjem dijelu rečenice navedenog članka 6. stavka 2. izgubila bi smisao. Nizozemska vlada također drži da je prilikom primjene klauzule izuzeća potrebno uzeti u obzir sve pravne okolnosti i činjenice predmetnog slučaja, dajući međutim značajnu težinu pravu mjerodavnom za socijalno osiguranje.
22 Potrebno je najprije podsjetiti da članak 6. Rimske konvencije propisuje posebna pravila o rješavanju sukoba zakona u vezi s pojedinačnim ugovorom o radu koja odstupaju od općih pravila iz članaka 3. i 4. Konvencije o slobodnom izboru mjerodavnog prava i poveznicama za određivanje istog u slučaju nedostatka jednog takvog izbora (u tom smislu vidjeti presude od 15. ožujka 2011., Koelzsch, C‑29/10, Zb., str. I‑1595., točka 34., i od 15. prosinca 2011., Voogsgeerd, C‑384/10, još neobjavljena u Zborniku, točka 24.).
23 Doista, članak 6. stavak 1. navedene Konvencije predviđa da mjerodavno pravo za ugovor o radu koje stranke izaberu ne može uskratiti radniku zaštitu koju mu daju prisilne norme prava koje bi se primjenjivale na ugovor u nedostatku izbora stranaka.
24 Međutim, članak 6. stavak 2. Rimske konvencije iznosi posebne poveznice koje omogućuju, u nedostatku izbora stranaka, utvrđivanje lex contractusa (presuda Voogsgeerd, gore navedena, točka 25.).
25 Ove poveznice su prvenstveno poveznica države u kojoj radnik „obično obavlja svoj posao”, kako je propisano u članku 6. stavku 2. točki (a) Rimske konvencije i, podredno, u nedostatku takvog mjesta poveznica države u kojoj se nalazi „mjesto poslovanja preko kojeg je zaposlen”, kao što je predviđeno u članku 6. stavku 2. točki (b) navedene Konvencije (presuda Voogsgeerd, gore navedena, točka 26.).
26 Nadalje, sukladno zadnjem dijelu rečenice navedenog stavka 2., ove dvije poveznice nisu primjenjive ako iz okolnosti u cjelini proizlazi da je ugovor uže povezan s drugom državom, a u tom slučaju se na ugovor primjenjuje pravo te države (presuda Voogsgeerd, gore navedena, točka 27.).
27 U glavnom postupku, kao što proizlazi iz odluke o postavljanju prethodnog pitanja, stranke ugovora nisu izričito naznačile svoj izbor za primjenu određenog prava. Nadalje, stranke glavnog postupka ne osporavaju da je gđa Boedeker, u okviru izvršenja svog drugog ugovora o radu sa Schleckerom zaključenog 30. studenog 1994., obično obavljala poslove u Nizozemskoj duže od 11 godina i bez prekida u toj istoj državi.
28 Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da svi ostali elementi povezanosti ugovora ukazuju na užu vezu s Njemačkom. Posljedično ga zanima treba li odredbe članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije tumačiti šire od zadnjeg dijela rečenice navedenog članka 6. stavka 2.
29 Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, njemačko pravo doista bi moglo biti mjerodavno jer okolnosti u cjelini ukazuju na postojanje uže veze s Njemačkom, tj. na činjenicu da je poslodavac bio pravna osoba iz Njemačke, da je plaća bila isplaćivana u njemačkim markama (prije uvođenja eura), da je mirovinsko osiguranje bilo ugovoreno kod njemačkog osiguravatelja, da je gđa Boedeker zadržala prebivalište u Njemačkoj gdje je uplaćivala socijalne doprinose, da je ugovor o radu upućivao na prisilne norme njemačkog prava i da je poslodavac nadoknadio gđi Boedeker troškove preseljenja iz Njemačke u Nizozemsku.
30 U ovom slučaju stoga treba utvrditi može li poveznica iz članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije biti isključena iz primjene jedino ako ne postoji istinska veza ili i onda kada sud utvrdi da je ugovor o radu uže vezan uz drugu državu.
31 U tom pogledu treba podsjetiti da je Sud, analizirajući odnos između pravilâ iz članka 6. stavka 2. točaka (a) i (b) Rimske konvencije, presudio da poveznica države u kojoj radnik „obično obavlja svoj posao”, propisana u članku 6. stavku 2. točki (a) ove Konvencije, treba biti široko tumačena, dok poveznica države u kojoj se nalazi „mjesto poslovanja preko kojeg je [radnik] zaposlen”, iz stavka 2. točke (b) istog članka, može biti primijenjena samo ako predmetni sudac nije mogao utvrditi državu običnog obavljanja posla (vidjeti presude, gore navedene, Koelzsch, točka 43. i Voogsgeerd, točka 35.).
32 Stoga, u svrhu utvrđivanja mjerodavnog prava, prednost treba dati poveznici za ugovor o radu koja se odnosi na mjesto gdje radnik obično obavlja svoje dužnosti, dok njezina primjena isključuje uzimanje u obzir podredne poveznice koja se odnosi na mjesto poslovanja preko kojeg je radnik zaposlen (vidjeti, u tom smislu, gore navedene presude, Koelzsch, točka 43, kao i Voogsgeerd, točke 32., 35. i 39.).
33 Drukčije bi tumačenje zapravo bilo protivno cilju članka 6. Rimske konvencije, koji se sastoji u pružanju odgovarajuće zaštite radniku. Kao što proizlazi iz Izvješća o Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze Giuliana i Lagardea (SL 1980, C 282, str. 1.), navedeni je članak bio osmišljen kako bi na odgovarajući način uredio slučajeve u kojima interesi jedne ugovorne stranke nisu na istoj razini kao i interesi druge, te osigurati odgovarajuću zaštitu stranci koja je sa socioekonomskog stajališta slabija stranka u ugovornom odnosu (vidjeti presude, gore navedene, Koelzsch, točke 40. i 42., kao i Voogsgeerd, točka 35.).
34 S obzirom na to da je cilj članka 6. Rimske konvencije osigurati odgovarajuću zaštitu radniku, navedena odredba mora jamčiti da se na ugovor o radu primjenjuje pravo države s kojom je ugovor najuže povezan. Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 36. svog prijedloga odluke, takvo tumačenje ne mora nužno u svim slučajevima dovesti do primjene prava koje je najpovoljnije za radnika.
35 Kao što proizlazi iz teksta i cilja članka 6. Rimske konvencije, sud najprije mora utvrditi koje je pravo mjerodavno na temelju posebnih poveznica iz stavka 2. točke (a) i zasebno točke (b) navedenog članka, koje zadovoljavaju opći zahtjev predvidljivosti prava i time pravne sigurnosti u ugovornim odnosima (vidjeti, analogijom, presudu od 6. listopada 2009., ICF, C‑133/08, Zb., str. I‑9687., točka 62.).
36 Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 51. svojeg prijedloga odluke, ako iz okolnosti u cjelini proizlazi da je ugovor o radu uže povezan s drugom državom, na nacionalnom je sudu da isključi primjenu poveznica iz članka 6. stavka 2. točaka (a) i (b) Rimske konvencije te primijeni pravo te druge države.
37 Iz sudske prakse Suda doista proizlazi da sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir druge elemente ugovornog odnosa, ako se čini da elementi koji se odnose na poveznice propisane u članku 6. stavku 2. Rimske konvencije dovode do zaključka da je ugovor uže povezan s državom različitom od one koja proizlazi na temelju primjene poveznica iz članka 6. stavka 2. točke (a) i zasebno točke (b) navedene Konvencije (vidjeti, u tom smislu, presudu Voogsgeerd, gore navedenu, točka 51.).
38 Ovakvo tumačenje je u skladu s tekstom nove odredbe o pravilima o rješavanju sukoba zakona o ugovorima o radu uvedene Uredbom Rim I koja rationae temporis nije primjenjiva na predmet u glavnom postupku. Sukladno članku 8. stavku 4. navedene Uredbe, kad je iz svih okolnosti slučaja jasno da je ugovor u najbližoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 2. i 3. tog članka, mjerodavno je pravo te druge države (vidjeti, analogijom, presudu Koelzsch, gore navedenu, točka 46.).
39 Iz navedenog proizlazi da je na nacionalnom sudu da utvrdi koje je pravo mjerodavno za ugovor, pozivajući se na poveznice određene u prvom dijelu rečenice članka 6. stavka 2. Rimske konvencije te osobito na poveznicu mjesta gdje se obično obavlja posao iz stavka 2. točke (a). Međutim, na temelju zadnjeg dijela rečenice istog stavka, kad je ugovor uže povezan s državom različitom od one u kojoj se posao obično obavlja, treba isključiti primjenu prava države u kojoj se posao obično obavlja i primijeniti pravo te druge države.
40 U tu svrhu sud koji je uputio zahtjev mora uzeti u obzir okolnosti u cjelini koje karakteriziraju ugovorni odnos i ocijeniti koja je okolnost, ili njih više, najvažnija. Međutim, kao što je Komisija istaknula i kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 66. svog prijedloga odluke, sud koji odlučuje u konkretnom slučaju ne može automatski zaključiti da pravilo iz članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije treba biti isključeno samom činjenicom što, po svom broju, druge bitne okolnosti – osim samog mjesta rada – ukazuju na drugu državu.
41 S druge strane, potrebno je među relevantnim poveznicama posebno uzeti u obzir državu u kojoj zaposlenik plaća porez i porez na dohodak iz svog rada, kao i onu u kojoj sudjeluje u sustavu socijalnog osiguranja i različitim mirovinskim sustavima, zdravstvenom te osiguranju za slučaj invalidnosti. Osim toga, nacionalni sud mora također uzeti u obzir okolnosti slučaja u cjelini, kao što su posebice parametri utvrđivanja plaće ili drugih uvjeta rada.
42 Iz navedenog proizlazi da članak 6. stavak 2. Rimske konvencije treba tumačiti u smislu da čak i pod pretpostavkom da radnik obavlja posao koji čini predmet ugovora o radu ne samo obično, već i kroz duže vremensko razdoblje i bez prekida u istoj državi, nacionalni sud može, primjenjujući zadnji dio rečenice navedene odredbe, isključiti primjenu prava države običnog obavljanja poslova kad iz okolnosti u cjelini proizlazi da postoji uža veza između navedenog ugovora i druge države.
43 Pod tim uvjetima nije potrebno odgovoriti na drugo prethodno pitanje.
44 Uzimajući u obzir sva ranija razmatranja, potrebno je odgovoriti na prvo pitanje da članak 6. stavak 2. Rimske konvencije treba tumačiti u smislu da čak i pod pretpostavkom da radnik obavlja posao koji čini predmet ugovora o radu ne samo obično, već i kroz duže vremensko razdoblje i bez prekida u istoj državi, nacionalni sud može, primjenjujući zadnji dio rečenice navedene odredbe, isključiti primjenu prava države uobičajenog obavljanja poslova kad iz okolnosti u cjelini proizlazi da postoji uža veza između navedenog ugovora i druge države.
Troškovi
45 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 6. stavak 2. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. treba tumačiti u smislu da čak i pod pretpostavkom da radnik obavlja posao koji čini predmet ugovora o radu ne samo obično nego i kroz duže vremensko razdoblje i bez prekida u istoj državi, nacionalni sud može, primjenjujući zadnji dio rečenice navedene odredbe, isključiti primjenu prava države uobičajenog obavljanja poslova kad iz okolnosti u cjelini proizlazi da postoji uža veza između navedenog ugovora i druge države.
Potpisi