PRESUDA OPĆEG SUDA (peto prošireno vijeće)
11. listopada 2023.(*)
„Javna služba – Osoblje EIB‑a – Primici od rada – Naknada za uzdržavano dijete – Naknade za obrazovanje – Povrat preplaćenih iznosa – Nenadležnost donositelja akta – Povreda roka zastare”
U predmetu T‑529/22,
QT, koju zastupa L. Levi, odvjetnica,
tužiteljica,
protiv
Europske investicijske banke (EIB), koju zastupaju G. Faedo i J. Pawlowicz, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Glavaševića i V. Wellensa, odvjetnikâ,
tuženik,
OPĆI SUD (peto prošireno vijeće),
u sastavu: J. Svenningsen, predsjednik, C. Mac Eochaidh, J. Laitenberger, J. Martín y Pérez de Nanclares (izvjestitelj) i M. Stancu, suci,
tajnik: H. Eriksson, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 20. lipnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom koja se temelji na članku 270. UFEU‑a i članku 50.a Statuta Suda Europske unije, tužiteljica, osoba QT, zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Europske investicijske banke (EIB) od 28. rujna 2021. kojom se nalaže povrat iznosa od 61 186,61 eura koji je neopravdano isplaćen na ime naknadâ za obrazovanje, naknadâ za uzdržavano dijete i povezanih povlasticâ u razdoblju od srpnja 2014. do lipnja 2017. (u daljnjem tekstu: odluka o povratu), kao i EIB‑ove odluke od 20. svibnja 2022. kojom se odbija njezina upravna žalba (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju upravne žalbe) i, s druge strane, naknadu štete koju je navodno pretrpjela zbog tih odlukâ.
Okolnosti spora
2 Tužiteljica je članica EIB‑ova osoblja od 16. ožujka 2006. Od srpnja 2014. do lipnja 2017., uključujući i lipanj, primala je, među ostalim, naknade za uzdržavano dijete i naknade za obrazovanje (u daljnjem tekstu: sporne naknade) za svojeg sina na temelju osposobljavanja za ronjenje na dah koje je potonji pohađao tijekom tog razdoblja u Apnea Academy West Europe u Adejeju (Španjolska).
3 Nakon što je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) od člana osoblja EIB‑a primio informaciju o mogućim nepravilnostima u dodjeli naknadâ za obrazovanje i pravâ koja proizlaze iz tih naknadâ u EIB‑u, on je u studenome 2017. pokrenuo istragu koja se odnosila na 70 članova EIB‑ova osoblja, među kojima je i tužiteljica.
4 OLAF je 16. travnja 2018. obavijestio tužiteljicu o pokretanju istrage koja se odnosila na nju.
5 OLAF je 7. prosinca 2020. EIB‑u dostavio svoje konačno izvješće, sastavljeno 4. prosinca 2020., u kojem je preporučio EIB‑u da pokrene, s jedne strane, stegovni postupak protiv tužiteljice i, s druge strane, postupak povrata spornih naknadâ i povlasticâ koje iz njih proizlaze, a koje su dodijeljene za razdoblje od srpnja 2014. do lipnja 2017.
6 Tužiteljica je dopisom od 29. siječnja 2021. obaviještena o tome da je EIB‑u dostavljeno OLAF‑ovo izvješće o zatvaranju njegove istrage i o preporukama potonjega, u kojem joj je također bilo navedeno da će EIB dva postupka provesti zasebno.
7 Porukom elektroničke pošte od 21. lipnja 2021. EIB je detaljno objasnio iznose koji čine ukupan iznos od 61 186,61 eura koji je EIB utvrdio u pogledu povrata te je pozvao tužiteljicu da podnese svoja očitovanja, što je i ona i učinila 17. kolovoza 2021.
8 EIB je 28. lipnja 2021. tužiteljici dostavio OLAF‑ovo završno izvješće te ju je pozvao na predstegovno saslušanje.
9 Porukom elektroničke pošte od 28. rujna 2021. EIB je donio odluku o povratu putem plana podmirenja na temelju kojeg će se od rujna 2021. do prosinca 2030. od tužiteljičine mjesečne plaće odbijati iznos od 565,79 eura.
10 EIB je 20. svibnja 2022. donio odluku o odbijanju upravne žalbe koju je tužiteljica podnijela 29. studenoga 2021.
Zahtjevi stranaka
11 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi odluku o povratu i odluku o odbijanju upravne žalbe (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke);
– naloži EIB‑u da joj nadoknadi naplaćene iznose, uvećane za zatezne kamate određene po kamatnoj stopi Europske središnje banke (ESB), uvećanoj za dva postotna boda;
– naloži EIB‑u snošenje troškova.
12 EIB od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu,
– naloži tužiteljici snošenje svih troškova.
Pravo
Predmet zahtjeva za poništenje
13 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da zahtjevi za poništenje koji su formalno podneseni protiv odluke o odbijanju predsudskog zahtjeva kojim se osporava akt kojim se nanosi šteta, u slučaju kada ti zahtjevi nemaju autonoman sadržaj, dovodi do toga da Opći sud odlučuje o aktu u pogledu kojeg je zahtjev podnesen (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. rujna 2022., KL/EIB, T‑651/20, neobjavljenu, EU:T:2022:512, t. 36. i navedenu sudsku praksu).
14 Međutim, izričitom odlukom o odbijanju predsudskog zahtjeva može se, imajući u vidu njezin sadržaj, i ne potvrditi akt koji se osporava. Takav je slučaj kada se u odluci o odbijanju predsudskog zahtjeva situacija dotične osobe preispituje na osnovi novih pravnih i činjeničnih elemenata ili kada se tom odlukom izmjenjuje ili upotpunjuje prvotna odluka. U tim uvjetima, odbijanje predsudskog zahtjeva predstavlja akt podložan nadzoru suda koji ga uzima u obzir pri ocjeni zakonitosti akta koji se osporava, odnosno akta kojim se nanosi šteta ili ga, štoviše, smatra novim takvim aktom (vidjeti, u tom smislu, presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 71. i navedenu sudsku praksu).
15 U ovom slučaju, tužiteljica ističe da je njezin zahtjev usmjeren protiv odluke o odbijanju upravne žalbe dopušten jer joj je dostavljen novi dokument, odnosno bilješka u spisu od 26. travnja 2022., u prilogu toj odluci, u odgovoru na prigovor koji se temelji na nenadležnosti donositelja odluke o povratu.
16 Iako se odlukom kojom se odbija upravna žalba ne mijenja izreka odluke o povratu u pogledu njezina iznosa i načina plaćanja, ipak joj nije u potpunosti oduzet samostalan sadržaj. Naime, osim što je njome potvrđena odluka o povratu, odluka kojom se odbija upravna žalba sadržava dodatne razloge, u odgovoru na tu žalbu, kojima se pojašnjavaju prigovori koje je istaknula tužiteljica, osobito onaj koji se temelji na nenadležnosti donositelja odluke o povratu.
17 U tim okolnostima i uzimajući u obzir činjenicu da tužiteljica u svojoj argumentaciji ne razlikuje svaku od pobijanih odluka, valja ih ispitati zajedno (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. rujna 2018., Dreute/Parlament, T‑732/17, neobjavljeno, EU:T:2018:582, t. 42.).
Meritum
Prvi dio tužiteljičina tužbenog zahtjeva
18 U prilog zahtjevu za poništenje tužiteljica ističe četiri tužbena razloga. Prvi, koji se temelji na nenadležnosti donositelja odluke o povratu, drugi, koji se temelji na povredi petogodišnjeg roka zastare predviđenog člankom 16.3. Administrativnih odredbi koje se primjenjuju na osoblje EIB‑a (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe), treći, koji se temelji na povredi te iste odredbe u pogledu uvjetâ koje je potrebno ispuniti za povrat, i četvrti, koji se temelji na povredi članaka 2.2.3. i 2.2.4. Administrativnih odredbi, kao i na očitoj pogrešci u ocjeni.
– Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti donositelja odluke o povratu
19 Prvi tužbeni razlog u biti sadržava dva dijela, od kojih se prvi temelji na nepostojanju uobičajenog daljnjeg delegiranja ovlasti načelnici odjela „Pojedinačna prava i isplate” (u daljnjem tekstu: načelnica odjela) za donošenje odluke o povratu, a drugi na nepostojanju dvostrukog potpisivanja navedene odluke.
20 Kao prvo, EIB tvrdi da je odluku o povratu doista donijela načelnica odjela na temelju daljnjeg delegiranja ovlasti, te je a posteriori potvrđena bilješkom u spisu od 26. travnja 2022. Kao drugo, tvrdi da je poruka elektroničke pošte koja sadržava tu odluku poslana izvan okvira daljnjeg delegiranja utvrđenog njegovim pravilima, u kojima se ne navode odluke o povratu koje se donose nakon OLAF‑ovih istraga.
21 Uvodno valja istaknuti da su stranke suglasne da je tijelo koje je u okviru EIB‑a nadležno za donošenje odluka o povratu preplaćenih iznosa načelno glavna direktorica za kadrovske poslove. Također je nesporno da donositelj sporne odluke o povratu nije glavna direktorica za kadrovske poslove, nego načelnica odjela. Nasuprot tomu, prema navodu EIB‑a, navedena direktorica je u tu svrhu provela uobičajeno daljnje delegiranje ovlasti na potonju.
22 Kao prvo, valja podsjetiti na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, delegiranje ovlasti ne predmnijeva i da tijelo koje delegira ovlasti, čak i ako ima ovlasti delegiranja svojih ovlasti, mora donijeti izričitu odluku kojom ih prenosi, a delegiranje se može odnositi samo na točno definirane provedbene ovlasti (vidjeti, u tom smislu, presude od 13. lipnja 1958., Meroni/Visoko tijelo, 9/56, EU:C:1958:7, str. 42. do 44., 46. i 47. i od 26. svibnja 2005., Tralli/ESB, C‑301/02 P, EU:C:2005:306, t. 43.).
23 U ovom je slučaju EIB na raspravi pojasnio da je daljnje delegiranje ovlasti na temelju kojeg je načelnica odjela donijela odluku o povratu bilo nepisano daljnje delegiranje. Međutim, to daljnje delegiranje proizlazi iz dopisa koji je glavna direktorica za kadrovske poslove uputila tužiteljici 29. siječnja 2021., kojim je potonjoj najavljena njezina namjera da provede povrat, kao i iz pristanka navedene direktorice koji se izričito navodi u odluci o povratu.
24 Međutim, valja utvrditi da se elementima iz spisa ne može potkrijepiti postojanje takvog daljnjeg delegiranja.
25 Naime, sadržaj dopisa koji je glavna direktorica za kadrovske poslove uputila 29. siječnja 2021. ne dokazuje da je potonja odlučila da će materijalno izvršenje povrata spornih naknada daljnje delegirati na službe unutar njezine uprave, među kojima je i odjel „Pojedinačna prava i isplate”. Tim se dopisom tužiteljicu samo obavještava o OLAF‑ovim preporukama donesenima nakon njegove istrage koja se odnosila na nju, o EIB‑ovoj namjeri da postupi po njima što je prije moguće i da te preporuke provede zasebno.
26 Usto, navođenje, u odluci o povratu, da je glavna direktorica za kadrovske poslove suglasna s tom odlukom, ne može se smatrati istovjetnim s izričitom odlukom, u smislu sudske prakse navedene u točki 22. ove presude, navedene glavne direktorice da na načelnicu odjela prenese ovlast provedbe postupka povrata koji je preporučio OLAF. Štoviše, ta glavna direktorica nije navedena među adresatima u kopiji poruke elektroničke pošte kojom je donesena odluka o povratu.
27 Kad je riječ o bilješci u spisu od 26. travnja 2022., kojom je glavna direktorica za kadrovske poslove potvrdila da je daljnje delegirala ovlast donošenja odluke o povratu na načelnicu odjela, EIB je sam priznao, u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, da ona ne može predstavljati uobičajeno daljnje delegiranje ovlasti jer je sastavljena nakon donošenja navedene odluke.
28 Stoga, budući da nije utvrđeno daljnje delegiranje ovlasti, valja zaključiti da je odluku o povratu donijelo nenadležno tijelo.
29 Kao drugo, točno je da iz sudske prakse proizlazi da se odluka koju je donijelo nenadležno tijelo zbog nepoštovanja pravila o podjeli ovlasti koje su mu dodijeljene može poništiti samo ako nepoštovanje navedenih pravila ugrožava jedno od jamstava dodijeljenih dužnosnicima Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije ili pravila dobre uprave u području upravljanja osobljem (presude od 30. svibnja 1973., Drescig/Komisija, 49/72, EU:C:1973:58, t. 13.; od 7. veljače 2007., Caló/Komisija, T‑118/04 i T‑134/04, EU:T:2007:37, t. 68. i od 17. studenoga 2017., Teeäär/ESB, T‑555/16, neobjavljena, EU:T:2017:817, t. 52.).
30 Međutim, također valja podsjetiti na to da pravila dobre uprave u području upravljanja osobljem osobito zahtijevaju da podjela nadležnosti unutar institucija bude jasno definirana i objavljena. Ista obveza odnosi se i na EIB‑ova tijela, koja se ni na koji način ne nalaze u situaciji različitoj od one u kojoj se nalaze upravljačka tijela drugih agencija i institucija Unije kada je riječ o njihovim odnosima sa svojim članovima osoblja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. studenoga 2017., Teeäär/ESB, T‑555/16, neobjavljenu, EU:T:2017:817, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
31 Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 22. do 28. ove presude, navodna nadležnost donositelja odluke o povratu nije bila jasno definirana, a ni objavljena.
32 Iz toga slijedi da je pobijana odluka donesena povredom nadležnosti čime su povrijeđena pravila dobre uprave u području upravljanja osobljem te da navedenu odluku treba poništiti u cijelosti. Slijedom toga, odluka kojom se odbija tužiteljičina upravna žalba također sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je u njoj zaključeno da je načelnica odjela bila nadležna za donošenje odluke o povratu.
33 Prema tome, valja prihvatiti prvi dio prvog tužbenog razloga, a da nije potrebno analizirati drugi dio koji se odnosi na dvostruko potpisivanje.
34 Opći sud ipak smatra svrsishodnim, kako bi se zajamčilo dobro sudovanje, ispitati i drugi tužbeni razlog.
– Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi petogodišnjeg zastarnog roka
35 Tužiteljica u biti tvrdi da je EIB povrijedio rok zastare od pet godina predviđen u članku 16.3. Administrativnih odredbi time što je odredio povrat spornih naknada koje su joj isplaćene od srpnja 2014. do lipnja 2017. Naime, primjenom gore navedenog petogodišnjeg zastarnog roka, povrat se nije mogao odnositi na iznose isplaćene prije 28. rujna 2016., odnosno pet godina prije datuma donošenja odluke o povratu.
36 EIB naprotiv tvrdi da je OLAF‑ovo pokretanje istrage nužno dovelo do prekida roka zastare za povrat spornih naknadâ, počevši od datuma na koji je tužiteljica obaviještena o pokretanju istrage protiv nje, odnosno 16. travnja 2018., do OLAF‑ova završnog izvješća od 4. prosinca 2020., koje joj je dostavljeno 7. prosinca 2020.
37 Uvodno valja podsjetiti na to da članak 16.3. Administrativnih odredbi, analogno onomu što predviđa članak 85. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), glasi kako slijedi:
„16.3. Povrat neopravdano isplaćenih iznosa
Iznosi koji su neopravdano isplaćeni članu osoblja ili njegovim pravnim sljednicima u skladu s ovim [Administrativnim odredbama] dovode do povrata ako je primatelj bio svjestan da je isplata nepravilna ili je ona bila toliko očita da je toga morao biti svjestan.
Povrat se može provoditi tijekom više mjeseci. Mjesečno ne smije prelaziti jednu petinu osnovne plaće člana osoblja.
Povrat se mora provesti u roku od pet godina od dana kada je iznos neopravdano isplaćen, osim ako [EIB] može utvrditi da je primatelj namjerno doveo upravu u zabludu kako bi ostvario isplatu predmetnog iznosa. U tom slučaju, čak i ako je istekao rok od pet godina, zahtjev za povrat ne može biti nevaljan.”
38 U ovom slučaju, s jedne strane, valja pojasniti da EIB ne tvrdi da je ovaj slučaj obuhvaćen iznimkom od primjene roka zastare predviđenog u članku 16.3. stavku 3. drugoj rečenici Administrativnih odredbi. S druge strane, EIB u svojim pisanim očitovanjima podsjeća na to da o pitanju je li ga tužiteljica namjerno dovela u zabludu kako bi ostvarila isplatu spornih naknada treba odlučiti u okviru mogućeg stegovnog postupka koji se vodi odvojeno od postupka povrata. On je na raspravi naveo Općem sudu da je pokrenuo takav postupak, koji je na taj dan još bio u tijeku.
39 Nasuprot tomu, EIB smatra da je rok zastare od pet godina koji se primjenjuje u ovom slučaju bio prekinut tijekom trajanja OLAF‑ove istrage. Takav prekid može proizaći iz odredaba Uredba (EU, Euratom) br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. rujna 2013. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća te Uredbe Vijeća (Euratom) br. 1074/1999 (SL 2013., L 248, str. 1. i ispravak SL 2020., L 426, str. 97.), osobito iz njezina članka 5. stavka 3. Navodi da, na temelju navedene odredbe, dok OLAF provodi unutarnju istragu, tijela, uredi i agencije o kojima je riječ ne smiju pokretati usporednu istragu o istim činjenicama. Štoviše, ističe da mu je OLAF porukom elektroničke pošte od 14. lipnja 2018. formalno naložio da se suzdrži od provođenja usporednih istraga dok navedena istraga ne bude zaključena. Stoga tvrdi da mu je djelovanje bilo potpuno onemogućeno, tako da u pogledu njega nije mogla teći zastara.
40 EIB također ističe da je prekid petogodišnjeg zastarnog roka pokretanjem OLAF‑ove istrage obvezan na temelju načela dobre uprave i načela lojalne suradnje koje proizlazi iz članka 13. UEU‑a. Prema njegovu mišljenju, suprotno rješenje oduzelo bi mu svaku mogućnost da izvrši povrat iznosa koji su neopravdano isplaćeni njegovim članovima osoblja svaki put kad navedeni iznosi budu predmet OLAF‑ove dugotrajne i složene istrage.
41 Naposljetku, EIB smatra da je načelo prekida petogodišnjeg zastarnog roka u slučaju OLAF‑ove istrage priznato sudskom praksom na temelju odredaba Uredbe (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45., u daljnjem tekstu: Financijska uredba). Prema njegovu mišljenju, nevažno je sadržava li ona pravno pravilo pozitivnog prava koje predviđa takav prekid.
42 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je, prema sudskoj praksi, svrha zastarnog roka osigurati pravnu sigurnost i da se tom temeljnom zahtjevu protivi to da uprava može neodređeno odgađati izvršavanje svojih ovlasti (presuda od 9. lipnja 2021., DI/ESB, T‑514/19, EU:T:2021:332, t. 58.).
43 Međutim, kako bi ispunio svoju ulogu osiguranja pravne sigurnosti, rok zastare mora biti unaprijed određen, a njegovo trajanje i način primjene u nadležnosti je zakonodavca Unije (presuda od 15. srpnja 1970., ACF Chemiefarma/Komisija, 41/69, EU:C:1970:71, t. 19. i 20.; vidjeti i presudu od 17. ožujka 2021., EJ/EIB, T‑585/19, neobjavljenu, EU:T:2021:142, t. 33. i navedenu sudsku praksu). Naime, zastara, time što sprječava da se unedogled preispituju situacije koje su se utvrdile protekom vremena, nastoji ojačati pravnu sigurnost, ali može i omogućiti konsolidaciju situacija koje su, barem u početku, bile u suprotnosti sa zakonom. Mjera u kojoj se primjenjuje stoga je rezultat izbora između zahtjevâ pravne sigurnosti i zahtjevâ zakonitosti, ovisno o povijesnim i društvenim okolnostima koje prevladavaju u društvu u određenom razdoblju. Iz tog razloga proizlazi iz izbora samog zakonodavca i, jednom kada on utvrdi zastarni rok, sud ga ne može zamijeniti drugim rokom u određenom predmetu (vidjeti, po analogiji, presudu od 23. ožujka 2022., ON/Komisija, T‑730/20, neobjavljenu, EU:T:2022:155, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
44 U ovom slučaju, iz jasnog teksta članka 16.3. Administrativnih odredbi proizlazi da EIB jednom od svojih članova osoblja mora naložiti povrat u roku od 5 godina od kada ih je isplatio, osim ako se dokaže namjera dotičnog člana osoblja da ga dovede u zabludu kako bi ishodio tu isplatu.
45 Nasuprot tomu, članak 16.3. Administrativnih odredbi ne sadržava nikakvo upućivanje na prekid ili obustavu roka zastare za provedbu povrata u slučaju da OLAF pokrene istragu o činjenicama na kojima se temelji taj povrat.
46 Stoga se pravnoj sigurnosti protivi to da se EIB može pozvati na pokretanje OLAF‑ove istrage u pogledu člana osoblja kako bi istaknuo da je zastarni rok bio prekinut ili obustavljen.
47 Kad je riječ o članku 5. stavku 3. Uredbe br. 883/2013, njime se određuje da „dok [OLAF] provodi unutarnju istragu, institucije, tijela, uredi ili agencije o kojima je riječ ne smiju pokretati usporednu istragu o istim činjenicama, osim ako se nije drukčije dogovorilo s [OLAF‑om]”.
48 Međutim, valja naglasiti da se donošenje odluke o povratu neopravdano isplaćenih iznosa ne može izjednačiti s istragom.
49 Kad je riječ o EIB‑ovu argumentu koji se temelji na načelima dobre uprave i lojalne suradnje i, konkretnije, navodnom OLAF‑ovu nalogu EIB‑u u poruci elektroničke pošte od 14. lipnja 2018., valja utvrditi da se na temelju sadržaja te poruke elektroničke pošte ne može zaključiti da je OLAF izričito zatražio od EIB‑a da ne izvrši povrat spornih naknada. Usto, EIB je na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda naveo da se u tom pogledu nije konzultirao s OLAF‑om.
50 U tim okolnostima, ništa nije sprečavalo EIB da traži povrat iznosa za koje je smatrao da su neopravdano isplaćeni tužiteljici prije završetka OLAF‑ove istrage koja se na nju odnosila.
51 Stoga, suprotno onomu što tvrdi EIB, nepostojanje učinka prekida ili obustave OLAF‑ovih istraga na rok zastare predviđen u članku 16.3. Administrativnih odredbi nema za učinak to da se EIB‑u oduzima svaka mogućnost povrata neopravdano isplaćenih iznosa u slučaju OLAF‑ove dugotrajne i složene istrage o pravilnosti takvih isplata i ne povređuje zahtjev zaštite financijskih interesa Unije.
52 U svakom slučaju, na EIB‑u je bilo da donese pravilo koje predviđa takav prekid ili obustavu u svojem regulatornom okviru.
53 Iz prethodno navedenog proizlazi da se, osim ako se ne povrijedi načelo pravne sigurnosti, ne može prihvatiti EIB‑ov argument prema kojem načela lojalne suradnje i dobre uprave opravdavaju povrat spornih dodjela nakon isteka roka od pet godina predviđenog člankom 16.3. Administrativnih odredbi.
54 Slijedom toga, na dan donošenja odluke o povratu EIB u načelu više nije imao pravo tražiti povrat iznosa koji su tužiteljici isplaćeni na temelju spornih naknadâ do 28. rujna 2016. Drugi EIB‑ovi argumenti ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.
55 Naime, treba odbiti EIB‑ovu argumentaciju prema kojoj je tužiteljica prije isteka roka zastare od pet godina bila svjesna da je uprava dovela u pitanje njezino pravo na sporne naknade jer članak 16.3. Administrativnih odredbi ne predviđa prekid ili obustavu roka zastare u takvom slučaju. Osim toga, iz navedene odredbe nedvojbeno proizlazi da se početak roka od pet godina za povrat preplaćenih iznosa računa od dana njihove isplate, a ne od datuma na koji je primatelj postao svjestan njezine nezakonitosti.
56 Isto vrijedi i za EIB‑ovu analogiju s odredbama Financijske uredbe. Tim se argumentom EIB poziva na presudu od 19. srpnja 2016., HG/Komisija (F‑149/15, EU:F:2016:155), kojom je priznato načelo prekida petogodišnjeg roka zastare u slučaju OLAF‑ove istrage, a da je Opći sud nije izravno doveo u pitanje u svojoj presudi od 15. prosinca 2021., HG/Komisija (T‑693/16 P RENV‑RX, EU:T:2021:895). Međutim, valja utvrditi da je Opći sud presudio da se zastarni rok predviđen člankom 85. Pravilnika o osoblju ne primjenjuje na spor u navedenom predmetu. Naime, taj se spor nije temeljio na isplati preplaćenih iznosa dužnosniku o kojem je riječ, nego na financijskoj šteti koju je svojim ponašanjem prouzrokovao upravi. Osim toga, iz navedene presude nedvojbeno proizlazi da je Opći sud smatrao da se rok zastare od pet godina koji se primjenjuje na potraživanja Unije prema trećim osobama na temelju Financijske uredbe, koji počinje teći od utvrđivanja takvog potraživanja i prekida se svakim činom čiji je cilj njegov povrat, ne može primijeniti, ni izravnom primjenom ni kao parametar razumnog roka. To utvrđenje temelji se na činjenici da se zastara predviđena tim odredbama može odnositi samo na fazu nakon utvrđenja potraživanja, a ne na prethodnu fazu, poput razdoblja nastanka činjenica iz kojih proizlazi to potraživanje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. prosinca 2021., HG/Komisija, T‑693/16 P RENV‑RX, EU:T:2021:895, t. 129. i 130.).
57 Prema tome, valja utvrditi da su pobijane odluke donesene protivno roku zastare od pet godina predviđenom u članku 16.3. Administrativnih odredbi, kad je riječ o iznosima isplaćenima tužiteljici do 28. rujna 2016.
58 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da i drugi tužbeni razlog valja prihvatiti. Slijedom toga, pobijane odluke valja poništiti.
Drugi dio tužiteljičina tužbenog zahtjeva
59 Drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužiteljica zahtijeva povrat iznosâ naplaćenih na temelju pobijanih odluka, uvećanih za zatezne kamate određene po kamatnoj stopi ESB‑a uvećanoj za dva postotna boda. Tužiteljica je na raspravi pojasnila da se njezinim zahtjevom tražilo da Opći sud primijeni neograničenu nadležnost koja mu je povjerena člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju.
60 EIB osporava nužnost primjene neograničene nadležnosti Općeg suda jer mjere koje uključuju poništenje pobijanih odluka dovode do povrata iznosa koji su naplaćeni na temelju navedenih odlukâ.
61 U ovom slučaju valja istaknuti da Opći sud ne može izvršavati nadležnost koja mu je dodijeljena člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, a da ne oduzme koristan učinak EIB‑ovoj obvezi da poduzme potrebne mjere kako bi postupio u skladu s ovom presudom na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a. Naime, kao posljedica poništenja pobijanih odluka, na EIB‑u je da donese novu odluku, koja bi mogla poprimiti različite oblike, što Opći sud ne može prejudicirati prilikom odlučivanja o drugom dijelu tužiteljičina tužbenog zahtjeva.
62 U tim okolnostima, valja odbiti tužiteljičin zahtjev za naknadu štete.
Troškovi
63 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
64 Budući da EIB nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljičinu zahtjevu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (peto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Europske investicijske banke (EIB) od 28. rujna 2021. kojom se nalaže povrat iznosa od 61 186,61 eura koji je neopravdano isplaćen osobi QT na ime naknadâ za obrazovanje, naknadâ za uzdržavano dijete i povezanih povlasticâ tijekom razdoblja od srpnja 2014. do lipnja 2017., kao i Odluka EIB‑a od 20. svibnja 2022. kojom se odbija njezina upravna žalba.
2. Odbija se zahtjev za naknadu štete.
3. EIB‑u se nalaže snošenje troškova.
Svenningsen | Mac Eochaidh | Laitenberger |
Martín y Pérez de Nanclares | | Stancu |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. listopada 2023.
Potpisi