MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA
od 14. rujna 2017.(1)
Predmet C‑372/16
Soha Sahyouni
protiv
Raje Mamischa
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Nadležnost Suda – Uredba (EU) br. 1259/2010 – Pojačana suradnja u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu – Područje primjene – Članak 1. – Priznavanje privatnog razvoda braka koji je u trećoj zemlji registriralo vjersko tijelo – Članak 10. – Isključivanje primjenljivog stranog prava – Pristup razvodu braka koji je diskriminirajući na temelju spola bračnog druga – In abstracto ispitivanje diskriminatornosti – Nepostojanje utjecaja eventualne suglasnosti diskriminiranog bračnog druga”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu(2), koja je instrument nad čijim odredbama Sud još nikad nije provodio meritornu analizu.
2. Ovaj se zahtjev nastavlja na prethodni, koji je navedeni sud uputio u okviru istog glavnog postupka, te se odnosi na sudski postupak kojim se u Njemačkoj želi dobiti priznanje odluke o razvodu braka koju je donijelo vjersko tijelo u Siriji. Na temelju tog prvog zahtjeva za prethodnu odluku doneseno je rješenje od 12. svibnja 2016. u predmetu Sahyouni (C‑281/15)(3), u skladu s kojim se Sud proglasio očito nenadležnim za odlučivanje(4).
3. Sud koji je uputio zahtjev ponovno se obraća Sudu kako bi mu uputio nekoliko prethodnih pitanja o Uredbi br. 1259/2010. Prije njihova ispitivanja valja utvrditi da je Sud stvarno nadležan odgovoriti na njih s obzirom na činjenicu da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se, na temelju relevantnih njemačkih pravnih pravila, navedena uredba primjenjuje na takve situacije, iako priznavanje razvoda braka koji je izrečen u trećoj zemlji, kao što je ono u glavnom postupku, nije obuhvaćeno područjem primjene tog pravnog akta Unije.
4. Prvim se postavljenim pitanjem poziva Sud da utvrdi obuhvaćaju li odredbe Uredbe br. 1259/2010 razvode brakova koji su kvalificirani kao „privatni” ako se ne temelje na konstitutivnoj odluci koju je donio sud ili neko drugo javno tijelo, nego na jednostranoj ili zajedničkoj izjavi namjere bračnih drugova, eventualno uz pomoć stranog tijela koja je isključivo deklaratorne naravi.
5. Ostala se pitanja, podnesena podredno, odnose na članak 10. navedene uredbe, na temelju kojeg je pravom suda pred kojim je pokrenut postupak moguće zamijeniti pravo koje bi se u načelu trebalo primijeniti ako se potonjim pravom uzrokuje diskriminacija između bračnih drugova zbog spola. Sudu se u tom pogledu najprije postavlja pitanje o tomu treba li postojanje takvog diskriminirajućeg učinka ocjenjivati in abstracto ili in concreto. Ako se presudi da tu ocjenu treba provesti s obzirom na okolnosti slučaja, Sud će potom trebati utvrditi može li se, na temelju suglasnosti s razvodom braka koju bi eventualno dao diskriminirani bračni drug, ipak primijeniti diskriminirajuće strano pravo.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
6. Uredba br. 1259/2010 primjenjuje se samo u državama članicama koje sudjeluju u pojačanoj suradnji u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu koja proizlazi iz tog instrumenta(5).
7. U njezinoj uvodnoj izjavi 9. navodi se da se Uredbom br. 1259/2010 „treba stvoriti jasan i sveobuhvatan pravni okvir u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu u državama članicama sudionicama, osigurati građanima odgovarajuće rezultate u pogledu pravne sigurnosti, predvidivosti i fleksibilnosti te spriječiti nastanak situacije u kojoj jedan bračni drug podnese zahtjev za razvod braka prije drugoga kako bi osigurao da se postupak vodi u skladu s pravom koji on ili ona smatra povoljnijim za vlastite interese”.
8. U skladu s uvodnom izjavom 10. navedene uredbe, „[m]aterijalno područje primjene i normativni dio [te uredbe] trebaju biti u skladu s Uredbom [Vijeća] (EZ) br. 2201/2003 [od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000(6)]”. Dodaje se da se Uredba br. 1259/2010 „treba primjenjivati samo na raskidanje ili popuštanje bračnih veza” i da se „[p]ravo utvrđeno na temelju kolizijskih pravila iz [te uredbe] treba […] primjenjivati na razloge za razvod braka i zakonsku rastavu”.
9. U uvodnoj izjavi 24. te uredbe navodi se da se „[u] određenim situacijama, primjerice kada se primjenljivim pravom ne predviđa razvod braka ili ako se njime jednom od bračnih drugova ne odobrava jednaki pristup razvodu ili zakonskoj rastavi na temelju spola, svejedno […] treba primjenjivati pravo suda pred kojim je pokrenut postupak. To, međutim, ne bi trebalo dovoditi u pitanje odredbu o javnom poretku”.
10. U njezinu članku 1. stavku 1. predviđa se da se Uredba br. 1259/2010 primjenjuje, „u situacijama koje uključuju kolizije zakona, na razvod braka i zakonsku rastavu”.
11. Na temelju članka 4. te uredbe, naslovljenog „Opća primjena”, „[p]ravo određeno na temelju ove Uredbe primjenjuje se bez obzira je li to pravo i države članice sudionice”.
12. Člankom 8. navedene uredbe utvrđuje se primjenljivo pravo u nedostatku odabira stranaka, koji se izvršava u skladu s člankom 5., te se kao povezani čimbenici, u određenim situacijama, redom navode uobičajeno boravište bračnih drugova u trenutku pokretanja postupka pred sudom, ili, ako to nije moguće, njihovo zadnje uobičajeno boravište, ili, ako to nije moguće, državljanstvo oba bračna druga, ili, ako to nije moguće, sjedište suda pred kojim je pokrenut postupak.
13. U skladu s člankom 10. Uredbe br. 1259/2010, naslovljenim „Primjena prava suda pred kojim je pokrenut postupak”, „[k]ada se pravom primjenljivim u skladu s člankom 5. ili člankom 8. ne predviđa razvod braka ili ako se njime jednom od bračnih drugova ne odobrava jednaki pristup razvodu ili zakonskoj rastavi na temelju spola, primjenjuje se pravo suda pred kojim je pokrenut postupak”.
14. Člankom 12. iste uredbe, naslovljenim „Javni poredak”, predviđa se da se „[p]rimjena odredbe prava određenog na temelju ove Uredbe može […] odbiti samo ako je takva primjena očigledno nespojiva s javnim poretkom države suda pred kojim je pokrenut postupak”.
B. Njemačko pravo
1. FamFG
15. Gesetz über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeit(7) (Zakon o postupku u obiteljskim stvarima i o dobrovoljnoj sudskoj nadležnosti, u daljnjem tekstu: FamFG) u svojem članku 107., naslovljenom „Priznavanje stranih sudskih odluka u bračnim sporovima”, određuje sljedeće:
„1. Odluke donesene u inozemstvu kojima je brak […] raskinut uz zadržavanje bračnih veza ili bez njihova zadržavanja […] priznat će se samo ako je pravosuđe savezne zemlje utvrdilo da su ispunjeni uvjeti za priznavanje. […]
[…]
6. Ako sud savezne zemlje utvrdi da su ispunjeni uvjeti za priznavanje, bračni drug koji nije podnio zahtjev može tražiti da Oberlandesgericht donese odluku. […]
7. Nadležan je građanski odjel Oberlandesgerichta na čijem se području nalazi sjedište suda savezne zemlje. […]
16. Člankom 109. stavkom 1. točkom 4. FamFG‑a, naslovljenim „Isključenje priznavanja”, predviđa se da „[s]trana sudska odluka neće biti priznata […] kada bi [to] priznavanje […] dovelo do rezultata koji je očito nespojiv s temeljnim načelima njemačkog prava, a posebno kada je […] nespojivo s temeljnim pravima”. Na temelju stavka 5. tog istog članka, nije provedeno nikakvo ispitivanje zakonitosti strane sudske odluke.
2. EGBGB
17. U verziji koja je bila na snazi do 28. siječnja 2013., članak 17. stavak 1. Einführungsgesetz zum Bürgerlichen Gesetzbuch (Uvodni zakon za Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: EGBGB) glasio je kako slijedi: „[r]azvod braka podliježe pravu koje se primjenjuje na opće učinke braka na dan podnošenja zahtjeva za razvod braka. Ako raskid braka nije moguć na temelju tog prava, na razvod braka primjenjuje se njemačko pravo kada bračni drug koji je podnio zahtjev za razvod braka ima njemačko državljanstvo na dan podnošenja zahtjeva ili ga je imao na dan vjenčanja”.
18. Nakon izmjena uvedenih zakonom od 23. siječnja 2013.(8), gore navedeno kolizijsko pravilo revidirano je na način da se člankom 17. stavkom 1. EGBGB‑a otada propisuje da su „[i]movinske posljedice razvoda braka, koje nisu uređene drugim odredbama ovog odjeljka, obuhvaćene pravom koje se primjenjuje na razvod braka u skladu s Uredbom (EU) br. 1259/2010”.
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
19. Kao što je navedeno u rješenju koje je Sud donio 12. svibnja 2016. u predmetu Sahyouni (C‑281/15)(9), Raja Mamisch i Soha Sahyouni vjenčali su se 27. svibnja 1999. na području nadležnosti islamskog suda u Homsu (Sirija). Oboje su od rođenja sirijski državljani, a imaju i njemačko državljanstvo koje je R. Mamisch stekao naturalizacijom, dok ga je S. Sahyouni stekla nakon sklapanja braka. Nakon što su u Njemačkoj živjeli do 2003., preselili su se u Siriju, a potom naizmjenično živjeli u Njemačkoj, Kuvajtu i Libanonu. Trenutačno oboje ponovno žive u Njemačkoj, ali na različitim adresama.
20. R. Mamisch je 19. svibnja 2013. izrazio svoju namjeru da raskine brak tako što je njegov zastupnik izrekao formulu za razvod pred vjerskim šerijatskim sudom u Latakiji (Sirija). Taj je sud 20. svibnja 2013. utvrdio razvod dvoje bračnih drugova.
21. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je S. Sahyouni 12. rujna 2013. sastavila vlastoručno potpisanu izjavu o prihvatu naknade koja se isplaćuje na temelju vjerskog zakonodavstva, odnosno ukupnog iznosa od 20 000 američkih dolara (USD) (oko 15 000 eura(10)), koja je glasila kako slijedi: „[…] primila sam svu naknadu koja mi pripada na temelju bračnog ugovora nakon razvoda braka jednostranom odlukom te ga stoga oslobađam svih obveza koje je imao prema meni na temelju bračnog ugovora i rješenja o razvodu braka br. 1276. od 20. svibnja 2013. koje je donio šerijatski sud u Latakiji […]”.
22. R. Mamisch podnio je 30. listopada 2013. zahtjev za priznavanje odluke o razvodu braka donesene u Siriji. Odlukom od 5. studenoga 2013. predsjednik Oberlandesgerichta München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) prihvatio je taj zahtjev, utvrdivši da su ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje te odluke o razvodu braka.
23. S. Sahyouni podnijela je 18. veljače 2014. zahtjev za poništenje navedene odluke te je tražila da se presudi da uvjeti za priznavanje predmetne odluke o razvodu braka nisu bili ispunjeni.
24. Odlukom od 8. travnja 2014. predsjednik Oberlandesgerichta München (Visoki zemaljski sud u Münchenu) odbio je zahtjev S. Sahyouni. U obrazloženju svoje odluke taj je sud naveo da je, prema njegovu mišljenju, priznavanje predmetne odluke o razvodu braka uređeno Uredbom br. 1259/2010, koja se također primjenjuje na privatne razvode brakova. U nedostatku valjanog odabira primjenljivog prava i zajedničkog uobičajenog boravišta bračnih drugova u godini koja je prethodila razvodu braka, primjenljivo pravo treba utvrditi u skladu s odredbama članka 8. točke (c) navedene uredbe. Kad oba bračna druga imaju dvojno državljanstvo, odlučujući je kriterij stvarno državljanstvo u smislu njemačkog prava(11), a to je na dan predmetnog razvoda braka bilo sirijsko državljanstvo. Naposljetku je istaknuo da javni poredak u smislu članka 12. Uredbe br. 1259/2010 ne predstavlja prepreku priznavanju odluke donesene u Siriji s obzirom na to da je supruga a posteriori prihvatila predmetni oblik razvoda braka time što je izjavila da prihvaća naknadu koja je uslijedila, te da, unatoč mogućoj diskriminaciji, u tim okolnostima to nije protivno ni članku 10. te uredbe.
25. S. Sahyouni podnijela je tužbu protiv te odluke o odbijanju. Rješenjem od 2. lipnja 2015. Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu) prekinuo je postupak i uputio Sudu različita prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje Uredbe br. 1259/2010.
26. Sud se u predmetu Sahyouni (C‑281/15), rješenjem od 12. svibnja 2016.(12) proglasio očito nenadležnim za odgovaranje na ta pitanja, osobito zbog toga što se Uredba br. 1259/2010 ne primjenjuje na priznavanje odluke o razvodu braka koja je već donesena u trećoj državi i zbog toga što sud koji je uputio zahtjev nije predočio nijedan element na temelju kojeg se može utvrditi da su odredbe navedene uredbe u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive na takve situacije. Ipak je istaknuo da taj sud i dalje može podnijeti novi zahtjev za prethodnu odluku kad bude u mogućnosti dostaviti Sudu sve elemente koji mu omogućuju da donese odluku.
27. U tim je okolnostima Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu) odlukom od 29. lipnja 2016., koju je Sud zaprimio 6. srpnja 2016., odlučio drugi put prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Jesu li područjem primjene iz članka 1. [Uredbe br. 1259/2010] obuhvaćeni i slučajevi privatnog razvoda braka, u ovom slučaju razvod braka jednostranom izjavom jednog bračnog druga pred vjerskim sudom u Siriji na temelju šerijatskog prava?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li kod primjene Uredbe [br. 1259/2010] u okviru [ispitivanja iz] njezina članka 10. u slučajevima privatnog razvoda braka:
(a) polaziti in abstracto od usporedbe na temelju koje se pravom primjenjivim u skladu s člankom 8., unatoč tome što se i drugom bračnom drugu odobrava pristup razvodu braka, zbog njegova spola utvrđuju druge postupovne i materijalne pretpostavke koje se razlikuju od onih za pristup prvoga bračnoga druga; ili
(b) primjenjivost tog pravnog pravila ovisi o tome da primjena in abstracto diskriminatornog stranog prava i u pojedinačnom slučaju dovodi do stvarne diskriminacije?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na [točku (b)] drugog pitanja, je li suglasnost diskriminiranog bračnog druga s razvodom braka – i u obliku odobrenog prihvata naknade – dovoljan razlog za neprimjenjivanje odredbe?”
28. U ovom su postupku pisana očitovanja podnijele njemačka, belgijska, francuska, mađarska i portugalska vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 31. svibnja 2017. svoja usmena očitovanja podnijeli su R. Mamisch, njemačka i mađarska vlada te Komisija.
IV. Analiza
29. S obzirom na prigovore podnesene u tom pogledu, prije nego što se provede analiza pitanja koja su postavljena Sudu, valja ispitati je li taj sud nadležan za odgovaranje na njih u ovom postupku, suprotno onomu što je utvrđeno u pogledu zahtjeva za prethodnu odluku koji je sud koji je uputio zahtjev prethodno podnio u okviru istog glavnog postupka.
A. Nadležnost Suda
30. Najprije navodim da, prema mojem mišljenju, Sud ima dovoljno informacija da bi mogao odlučiti o pitanjima koja su mu podnesena u ovom postupku, u skladu sa svojom praksom prema kojoj se njegova nadležnost može temeljiti na činjenici da su odredbe prava Unije, čije se tumačenje traži, u skladu s nacionalnim pravom postale primjenjive na glavni postupak.
1. Zaključci koji proizlaze iz sudske prakse Suda
31. Najprije valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se pretpostavka relevantnosti povezana s prethodnim pitanjima koja je postavio nacionalni sud, u zakonskom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću, može odbiti samo u iznimnim slučajevima(13). Odbijanje zahtjeva za prethodnu odluku može se opravdati, među ostalim, ako je očito da se pravo Unije ne može ni izravno ni neizravno primijeniti na okolnosti slučaja(14).
32. U ovom slučaju, kao što je Sud utvrdio u rješenju od 12. svibnja 2016., Sahyouni (C‑281/15)(15), glavni postupak nije obuhvaćen područjem primjene prava Unije jer se ni Uredba br. 1259/2010, ni Uredba br. 2201/2003, kao ni nijedan drugi pravni akt Unije ne primjenjuje na takav postupak, koji se odnosi na zahtjev za priznavanje, u nekoj državi članici, odluke o razvodu braka koju je donijelo vjersko tijelo u trećoj zemlji.
33. Što se tiče, konkretnije, Uredbe br. 1259/2010(16), čije su odredbe bile izričito navedene u zahtjevu za prethodnu odluku u navedenom predmetu, Sud je istaknuo da se tom uredbom utvrđuju samo kolizijska pravila koja se u državama članicama sudionicama(17) primjenjuju u području razvoda braka i zakonske rastave, ali se njome ne uređuje priznavanje već donesene odluke o razvodu braka(18).
34. Stoga je, prema načelima utvrđenima u presudi Dzodzi(19) i razvijenima u kasnijoj sudskoj praksi(20), Sud nadležan odlučivati o pitanjima koja mu je postavio sud koji je uputio zahtjev samo ako je taj sud u dovoljnoj mjeri utvrdio da se Uredba br. 1259/2010 na temelju prava države članice u kojoj ima sjedište primjenjuje na okolnosti spora o kojem odlučuje, bez obzira na činjenicu da navedeni spor nije izravno obuhvaćen područjem primjene te uredbe.
35. U tom pogledu podsjećam(21) da se Sud može proglasiti nadležnim za odgovaranje na prethodna pitanja koja su mu postavljena čak i kada se odredbe prava Unije čije se tumačenje traži ne primjenjuju na činjenice glavnog postupka ako su te odredbe u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive. Naime, kada se nacionalno zakonodavstvo, radi uređenja situacija koje nisu obuhvaćene područjem primjene predmetnog akta Unije, usklađuje s rješenjima koja sadržava navedeni akt, postoji očiti interes Unije da se preuzete odredbe tog akta ujednačeno tumače radi izbjegavanja budućih različitih tumačenja. Stoga je Sud pozvan provjeriti postoje li dovoljno precizne naznake da omoguće utvrđivanje tog upućivanja na pravo Unije s obzirom na informacije koje su u tom pogledu dostavljene u zahtjevu za prethodnu odluku(22).
36. Iz te sudske prakse također proizlazi da, čak i ako u zakonodavstvu kojim se neka direktiva prenosi u nacionalno pravo nisu doslovno preuzete odredbe prava Unije na koje se odnose prethodna pitanja, Sud može biti nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku kada se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku prihvati da će bilo koje tumačenje Suda u pogledu tih odredbi biti obvezujuće za rješenje glavnog predmeta(23). Očito je odlučujuće da sud koji je uputio zahtjev smatra da pojmove iz nacionalnog prava treba stvarno isto tumačiti kao i slične pojmove prava Unije i da je u tom pogledu vezan tumačenjem navedenih pojmova koje će dati Sud(24).
37. U skladu sa zahtjevima iz članka 94. Poslovnika Suda, sud koji je uputio zahtjev dužan je navesti po čemu je spor koji se pred njim vodi povezan s odredbama prava Unije na koje se odnosi njegov zahtjev za prethodnu odluku i prema tome čini zatraženo tumačenje potrebnim za rješavanje tog spora(25). Naime, u okviru zahtjeva za prethodnu odluku isključivo je na sudovima država članica, a ne na Sudu, da odrede svrhu i sadržaj nacionalnih pravnih pravila koja se primjenjuju na glavni postupak, kao i način na koji ih treba provesti, tako da je Sud vezan stajalištem koje je u tom pogledu iznio sud koji je uputio zahtjev(26).
38. Konkretno, u slučaju kada je pravo Unije postalo primjenjivo u skladu s odredbama nacionalnog prava, samo je na nacionalnom sudu da ocijeni točan doseg tog upućivanja na pravo Unije. Ako smatra da se sadržaj odredbi prava Unije zbog tog izravnog i bezuvjetnog upućivanja primjenjuje na situaciju koja nije obuhvaćena navedenim odredbama i iz koje proizlazi spor koji se pred njim vodi, taj sud ima pravo podnijeti zahtjev za prethodnu odluku pod uvjetima predviđenima člankom 267. UFEU‑a(27). Međutim, Sud se mora općenito uvjeriti da su pravna pravila Unije, kako ih on tumači, doista postala primjenjiva i da nacionalni sud ne može odstupiti od njih(28) te da se takvo proširenje područja primjene navedenih pravila ne protivi izričitoj volji zakonodavca Unije(29).
39. Kako bi potvrdio činjenicu da su nadležna tijela države članice stvarno odlučila jednako postupati u situacijama koje nisu obuhvaćene predmetnim aktom Unije i u situacijama koje su uređene tim aktom, Sud ne uzima u obzir samo sadržaj nacionalnih odredbi, nego i dodatne elemente kao što su preambula i obrazloženje relevantnog zakonodavstva(30). Sud u tom pogledu uzima u obzir odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku(31) kao i sva očitovanja koja su mu podnesena, a osobito stajalište vlade države članice čiji je pravni poredak u pitanju, iako je konačno ocjenjivanje sadržaja nacionalnog prava i dalje samo na sudu koji je uputio zahtjev(32).
40. Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ocijeniti pitanje raspolaže li Sud s dovoljno elemenata da se može proglasiti nadležnim u ovom predmetu, za razliku od onog što je utvrdio u pogledu ranijeg zahtjeva za prethodnu odluku koji je podnesen u okviru istog glavnog postupka(33).
2. Postojanje dovoljne povezanosti s pravom Unije
41. Belgijska i mađarska vlada tvrde da Sud nije nadležan jer iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi da se u njemačkom pravnom poretku izravno i bezuvjetno upućuje na Uredbu br. 1259/2010 kada je u Njemačkoj podnesen zahtjev za priznavanje privatnog razvoda braka izrečenog u inozemstvu. Komisija je na raspravi izmijenila mišljenje koje je prvotno iznijela u istom smislu s obzirom na objašnjenja koja je njemačka vlada dala u ovom postupku.
42. R. Mamisch te njemačka, francuska i portugalska vlada pak smatraju da navedena uredba u skladu s njemačkim pravom postaje primjenjiva na spor kao što je onaj u glavnom postupku i da je, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom, Sud stoga nadležan za odgovaranje na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. To je i moje stajalište.
43. Istina je da sud koji je uputio zahtjev ne pojašnjava koje njemačko pravno pravilo, prema njegovu mišljenju, dovodi do nužne primjene Uredbe br. 1259/2010 prilikom „priznavanja” privatnog razvoda braka do kojeg je došlo u inozemstvu, što u praksi podrazumijeva nadzor valjanosti tog razvoda, s obzirom na pravo koje je utvrđeno kao pravo kojim je uređen taj razvod, kako bi se omogućilo da proizvede učinke i u Njemačkoj(34). Međutim, nije sporno da je jedino sud koji je uputio zahtjev nadležan za tumačenje nacionalnog prava(35). Međutim, taj sud izričito navodi da su u skladu s njemačkim pravom, u smislu prethodno navedene sudske prakse(36), u okviru spora koji se pred njim vodi postala primjenjiva kolizijska pravila propisana navedenom uredbom. Osim toga, ta je tvrdnja jasno potkrijepljena navodima koje je njemačka vlada iznijela u ovom predmetu u pogledu nacionalnog pravnog okvira.
44. Što se tiče priznavanja u Njemačkoj razvoda brakova izrečenih u inozemstvu, sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju svojeg rješenja navodi razliku između razvoda koji su izrečeni uz pomoć suda ili drugog državnog tijela koja je konstitutivne naravi i razvoda koji se kvalificiraju kao „privatni razvodi”, koji se temelje na jednostranom ili zajedničkom izražavanju volje stranaka, čak i ako je do njih došlo eventualno uz pomoć stranog tijela, koja je doduše isključivo deklaratorne naravi, na primjer, zbog registracije razvoda braka(37).
45. Taj sud navodi da se, na temelju njemačke pravne prakse, pravila postupovne naravi iz članka 107. FamFG‑a(38) primjenjuju na priznavanje tih dviju kategorija razvoda braka. Suprotno tomu, što se tiče materijalnih pravila, opće je priznato, iako to mišljenje nije jednoglasno, da ispitivanje privatnih razvoda brakova čije se priznavanje traži njemački sudovi moraju provesti u skladu s pravilima propisanima Uredbom br. 1259/2010(39), a ne s obzirom na zahtjeve iz članka 109. FamFG‑a(40), kao što je to slučaj za razvode brakova koje je izreklo javno tijelo.
46. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta je teza točna s obzirom na to da nije moguće u Njemačkoj odlučiti o razvodu braka državljana trećih zemalja u skladu s odredbama koje su različite od onih koje se primjenjuju na priznavanje razvoda braka koji je već izrečen u inozemstvu. Nadalje, kad bi se isključila primjena Uredbe br. 1259/2010 u odnosu na privatne razvode brakova, u njemačkom bi pravu postojala pravna praznina koju njemački zakonodavac ne želi s obzirom na to da je 2013. ukinuo prethodno kolizijsko pravilo koje se, među ostalim, primjenjivalo na priznavanje privatnih razvoda brakova izrečenih u inozemstvu(41) i koje se nalazilo u članku 17. stavku 1. EGBGB‑a(42) jer ga je zakonodavac smatrao zastarjelim upravo zbog postojanja navedene uredbe.
47. U tom pogledu njemačka vlada objašnjava da priznavanje u Njemačkoj razvoda brakova koji proizlaze iz konstitutivne odluke koju je donio sud ili drugo strano državno tijelo ne podliježe nadzoru zakonitosti takve odluke(43), već samo postupovnoj provjeri(44) poštovanja zahtjeva iz članka 109. FamFG‑a(45). Suprotno tomu, priznavanje privatnih razvoda brakova(46) u Njemačkoj se prihvaća tek nakon nadzora valjanosti tih razvoda(47), koji treba izvršiti s obzirom na odredbe materijalnog prava države određenog relevantnim kolizijskim pravilima(48), odnosno s obzirom na odredbe Uredbe br. 1259/2010.
48. Ta vlada pojašnjava da je njemački zakonodavac stvarno stavio izvan snage kolizijsko pravilo predviđeno bivšim člankom 17. stavkom 1. EGBGB‑a jer je smatrao da, nakon stupanja na snagu Uredbe br. 1259/2010, pravo koje se primjenjuje na raskidanje braka treba utvrditi isključivo na temelju odredbi navedene uredbe zbog univerzalnog učinka predviđenog u članku 4. te uredbe. Osim toga, kao što jasno proizlazi iz parlamentarnih dokumenata navedenih u pisanim očitovanjima njemačke vlade(49), nacionalni je zakonodavac pošao od načela da se Uredba br. 1259/2010 primjenjuje i na privatne razvode brakova. Iz tih pretpostavki proizlazi da u njemačkom pravu više ne postoji autonomno kolizijsko pravilo za utvrđivanje prava koje se primjenjuje na razvod braka kao što je ono u glavnom postupku.
49. Stoga je upravo zbog namjernog ukidanja njemačkog kolizijskog pravila kojim se omogućavalo utvrđivanje prava koje se primjenjuje na ocjenjivanje valjanosti privatnih razvoda brakova izrečenih u inozemstvu(50), s jedne strane, primjena Uredbe br. 1259/2010 u pogledu te vrste postupaka postala nužna u njemačkom pravu, u skladu s namjerom nacionalnog zakonodavca kao i na temelju očito rasprostranjene prakse nacionalnih sudova(51) te je, s druge strane, obvezujuće tumačenje Suda u pogledu odredbi te uredbe, prema ocjeni suda koji je uputio zahtjev, doista neophodno za odlučivanje u glavnom postupku.
50. Osim toga, ističem da pretpostavka njemačkog zakonodavca u pogledu materijalnog područja primjene navedene uredbe nije očito proturječna izričitoj volji zakonodavca Unije, kao što je to bio slučaj u drugim predmetima(52). Iako je ta pretpostavka, prema mojem mišljenju, zapravo neosnovana(53), ta je pogreška nevažna što se tiče ocjene nadležnosti Suda, za koju je dovoljno da se u nacionalnom pravu upućuje na pravo Unije u skladu s prethodno navedenim uvjetima.
51. S obzirom na sve te elemente, nipošto nije očito(54) da se odredbe prava Unije čije se tumačenje traži ne mogu primijeniti, u ovom slučaju neizravno(55), u okviru spora koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev. Budući da su, prema mojem mišljenju, uvjeti postavljeni prethodno navedenom sudskom praksom(56) ispunjeni, smatram da je nadležnost Suda u ovom postupku osnovana.
B. Eventualno uključivanje privatnih razvoda u područje primjene Uredbe br. 1259/2010 (prvo pitanje)
52. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti poziva Sud da odluči o tome jesu li razvodi brakova u okviru kojih javno tijelo, bilo sud ili neki drugi izdanak države, nije donijelo nikakvu odluku konstitutivnog učinka, obuhvaćeni materijalnim područjem primjene Uredbe br. 1259/2010.
53. Najprije napominjem da je moguće pitati se o relevantnosti tog prethodnog pitanja s obzirom na to da se, zbog prethodno navedenih razloga(57), odredbe Uredbe br. 1259/2010 na glavni postupak primjenjuju samo kao učinak izravnog upućivanja na tu uredbu koje je u njemačkom pravu provedeno kako bi se utvrdilo pravo koje se primjenjuje u okviru sudskih postupaka koji se odnose na priznavanje privatnih razvoda brakova izrečenih u inozemstvu. Stoga se može smatrati da nije potrebno da Sud, kao što se od njega traži, zauzme stajalište o području primjene navedene uredbe kako bi se riješio taj spor jer je njemačkim pravom propisano da su takvi postupci u svakom slučaju uređeni tom uredbom.
54. Međutim, prema mojem mišljenju, postoji stvaran interes za to da Sud odgovori na postavljeno pitanje kako bi se, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom(58), osiguralo jednoznačno tumačenje pojma „razvod braka” u smislu Uredbe br. 1259/2010, a stoga i njegova ujednačena primjena u pravnim poredcima svih država članica sudionica. U ovom slučaju, ako Sud na to pitanje odgovori niječno, kao što mu namjeravam predložiti, njemačka će tijela, konkretno, morati koliko je god potrebno prilagoditi nacionalna pravna pravila, kao što je to njemačka vlada priznala na raspravi.
55. Pitanje jesu li takve privatne rasprave obuhvaćene navedenom uredbom istaknuto je, u ovom slučaju, s obzirom na pravni sustav nadahnut islamom, odnosno pravni sustav Sirije, kojim se dopušta raskid bračne veze izražavanjem želje bračnog druga nakon čega slijedi jednostavna registracija ili odluka vjerskog tijela s isključivo deklaratornim učinkom. Međutim, ta se problematika općenitije javlja s obzirom na sve postojeće vrste razvoda brakova do kojih je došlo bez konstitutivnog sudjelovanja javnog tijela, bez obzira na to proizlaze li iz jednostranog ili zajedničkog izražavanja volje stranaka.
56. R. Mamisch, njemačka i francuska vlada u svojim očitovanjima smatraju da privatni razvodi brakova trebaju biti uređeni odredbama Uredbe br. 1259/2010, barem u okolnostima kao što su one u glavnom postupku(59). Za razliku od njih, belgijska, mađarska i portugalska vlada te Komisija tvrde suprotno, što je također moje mišljenje, zbog sljedećih razloga.
57. Najprije se može utvrditi da u tekstu odredbi Uredbe br. 1259/2010 i osobito u tekstu njezina članka 1., koji se odnosi na područje primjene tog instrumenta, ne postoje naznake koje bi bile korisne za odgovaranje na prethodno pitanje jer pojam „razvod braka” ondje uopće nije definiran.
58. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije proizlazi da, kad se u aktu Unije ne upućuje na pravo država članica kako bi se definirao određeni pojam, kao što je ovdje slučaj, taj pojam treba tumačiti autonomno pri čemu Sud uzima u obzir opću strukturu, ciljeve i kontekst nastanka predmetnog propisa(60).
59. Što se tiče opće strukture Uredbe br. 1259/2010, R. Mamisch i njemačka vlada tvrde da isključenje privatnih razvoda brakova iz njezina materijalnog područja primjene ne proizlazi iz sustavnog pregleda odredbi navedene uredbe. Ne slažem se s njihovom analizom.
60. Točno je da ta vrsta razvoda braka nije izričito isključena iz navedenog područja primjene, za razliku od drugog oblika prekida bračne veze, odnosno poništenja braka(61). Međutim, u brojnim se odredbama Uredbe br. 1259/2010 daje središnje mjesto intervenciji „suda”, koji je široko definiran u njezinu članku 3. točki 2.(62), i postojanju „postupka” radi raskidanja ili popuštanja bračnih veza(63). Prema mojem mišljenju, to upućuje na to da je zakonodavac Unije namjeravao obuhvatiti „razvode brakova” u smislu navedene uredbe samo u kontekstu odluka koje su donijela javna tijela nadležna u tom području(64).
61. Pojašnjavam da u tom pogledu nije odlučujuće da je taj zakonodavac u Uredbu br. 1259/2010 uveo odredbe u članku 10., kojima se sudu pred kojim se vodi postupak omogućuju da odbije primijeniti strano pravo koje je diskriminirajuće jer se njime predviđa pristup razvodu braka u okviru kojeg se pravi razlika između bračnih drugova na temelju spola(65). Naime, ne može se isključiti da se takvo pravo može primijeniti u okviru javnog razvoda braka, a ne privatnog kao što je to slučaj u ovom predmetu.
62. Što se tiče ciljeva koji se žele postići Uredbom br. 1259/2010, njemačka i francuska vlada tvrde da područje primjene navedene uredbe treba biti šire jer se tim instrumentom, zbog njegove univerzalne naravi, uređuju sve situacije razvoda braka koje se mogu predvidjeti u skladu s potencijalno primjenljivim materijalnim pravima. Istina je da se, u skladu s njezinim člankom 4., na temelju te uredbe može primijeniti pravo bilo kojeg pravog poretka, a ne samo pravo država članica sudionica(66) i da određeni pravni poredci država koje nisu članice Unije poznaju privatni razvod braka u različitim oblicima. Međutim, smatram da ta razmatranja nisu odlučujuća u pogledu opsega vrsta razvoda braka koje su obuhvaćene Uredbom br. 1259/2010, ne samo s obzirom na prethodno iznesene argumente, nego i s obzirom na dodatne elemente povezane s nastankom te uredbe.
63. Kao i belgijska, mađarska i portugalska vlada te Komisija, smatram da u okviru tumačenja Uredbe br. 1259/2010 treba uzeti u obzir sadržaj Uredbe br. 2201/2003 s obzirom na usku povijesnu povezanost između tih dvaju akata(67), iako se jedan odnosi na sukobe sudske nadležnosti, a drugi na sukobe zakona. Naime, u skladu s prvom rečenicom uvodne izjave 10. Uredbe br. 1259/2010, „[m]aterijalno područje primjene i normativni dio [te uredbe] trebaju biti u skladu s Uredbom [br. 2201/2003]” te se u drugim odredbama prve navedene uredbe izričito navode odnosi s potonjom uredbom(68).
64. Međutim, sve zainteresirane osobe koje su podnijele pisana očitovanja priznale su da izraz „razvod braka” upotrijebljen u Uredbi br. 2201/2003 ne obuhvaća privatne razvode brakova, pri čemu se podsjeća da se tom uredbom uređuju samo nadležnost sudova država članica(69) te priznavanje i izvršenje odluka koje su ti sudovi donijeli, među ostalim, u području razvoda braka(70). Isti izraz koji se nalazi u Uredbi br. 1259/2010 prema mojem mišljenju treba tumačiti na isti način kako bi se osigurala usklađenost s tim srodnim aktom koju je želio osigurati zakonodavac Unije, tako da odluke nedržavnih tijela ne mogu biti obuhvaćene područjem primjene tih dvaju instrumenata.
65. Pregled pripremnih akata na temelju kojih je donesena Uredba br. 1259/2010 ne daje izravne uvjerljive naznake u ovom predmetu jer nisam našao nikakav trag onoga što se konkretno navodi u pitanju o privatnim razvodima brakova. Međutim, čini mi se da taj nedostatak naznaka ukazuje na to da je, kao što to ističu mađarska vlada i Komisija, zakonodavac Unije prilikom donošenja navedene uredbe na umu imao samo situacije u kojima razvod braka izriče državni sud ili neko drugo javno tijelo. Naime, ne osporava se da su u to vrijeme, kao što je to uostalom istaknuo njemački parlament(71), u pravnim poredcima država članica koje su sudjelovale u pojačanoj suradnji u području prava primjenljivog na bračne sporove(72), pravne odluke u tom području mogla donositi samo javna tijela(73).
66. Budući da eventualno uključivanje privatnih razvoda brakova očito nije bilo predmet rasprave tijekom pregovora prije donošenja Uredbe br. 1259/2010 i zbog drugih prethodno navedenih razmatranja(74), smatram da Sud ne može odlučiti na način koji bi tu vrstu razvoda brakova uključio u područje primjene navedene uredbe. Odluka da se provede takvo uključivanje na samom je zakonodavcu Unije, ako on to ocijeni primjerenim, nakon formalne rasprave i temeljite analize konkretnih posljedica koje bi takva radnja mogla imati s obzirom na različite pravne sustave država članica sudionica(75) i posebnosti mogućih različitih oblika privatnih razvoda brakova.
67. Stoga smatram da Uredbu br. 1259/2010 treba tumačiti na način da privatni razvodi brakova, odnosno oni izrečeni bez pomoći suda ili javnog tijela koja je konstitutivne naravi, nisu obuhvaćeni njezinim područjem primjene.
C. Načini primjene članka 10. Uredbe br. 1259/2010 u slučaju nejednakog pristupa razvodu braka (drugo i treće pitanje)
68. Sljedeća su pitanja postavljena tek podredno te će ih tako trebati i ispitati. Drugo pitanje, koje se dijeli na dva dijela, i treće pitanje, koje je izričito povezano s drugim dijelom drugog pitanja, odnose se na tumačenje članka 10. Uredbe br. 1259/2010 kojim se iznimno omogućuje primjena prava suda pred kojim je pokrenut postupak kad se stranim pravom, koje bi u načelu bilo primjenjivo na temelju drugih odredbi te uredbe, ne dopušta nikakav razvod braka(76) ili se njime predviđa da pristup zakonskoj rastavi ili razvodu braka, kao u glavnom postupku, ovisi o spolu bračnog druga(77).
69. Ta se dva pitanja odnose na načine primjene navedenog članka 10., odnosno, s jedne strane, treba li diskriminaciju uzrokovanu navedenim stranim pravom ispitati na apstraktan ili konkretan način i, s druge strane, kakvo značenje treba dati eventualnoj suglasnosti diskriminiranog bračnog druga s obzirom na nepravedan razvod braka.
1. In abstracto ispitivanje diskriminatornosti pristupa razvodu braka na temelju primjene članka 10. Uredbe br. 1259/2010
70. Drugo se prethodno pitanje postavlja samo ako Sud na prvo pitanje odgovori potvrdno i time presudi da su privatni razvodi brakova, kao što je onaj u glavnom postupku, obuhvaćeni materijalnim područjem primjene Uredbe br. 1259/2010. S obzirom na to da predlažem da se na prethodno pitanje odgovori niječno, smatram da neće biti potrebno odgovoriti na drugo pitanje(78). Međutim, radi sveobuhvatnosti iznijet ću razmatranja u tom pogledu.
71. Sud koji je uputio zahtjev tim pitanjem u biti pita treba li članak 10. Uredbe br. 1259/2010 tumačiti na način da do primjene prava suda pred kojim je pokrenut postupak, koja se predviđa tim člankom, treba doći kad se stranim pravom koje je primjenljivo na temelju članka 5. ili 8. te uredbe(79) bračne drugove diskriminira in abstracto, odnosno s obzirom na sadržaj tog potonjeg prava, neovisno o činjenici je li to pravo diskriminirajuće in concreto, odnosno s obzirom na okolnosti slučaja(80).
72. Njemačka vlada predlaže da se taj članak 10. tumači na način da se pri ispitivanju valjanosti privatnog razvoda braka izrečenog u inozemstvu pravo suda koje provodi to ispitivanje primjenjuje samo ako je u konkretnom slučaju diskriminacija na štetu jednog od bračnih drugova uzrokovana primjenjivim stranim pravom. R. Mamisch se slaže s tim stajalištem.
73. Suprotno tomu, francuska, mađarska i portugalska vlada te Komisija smatraju da je dovoljno da se ispitivanje diskriminatornosti stranog prava radi primjene navedenog članka 10. provede in abstracto, bez uzimanja u obzir posebnosti situacije dotičnih osoba, što je također moje mišljenje zbog svih razloga navedenih u nastavku.
74. Kao prvo, smatram da se takvim tumačenjem poštuje tekst članka 10. i uvodne izjave 24. Uredbe br. 1259/2010.
75. Točno je da se u članku 10. izričito ne daju naznake u pogledu načina na koji valja ocijeniti stavlja li se stranim pravom, koje bi se u načelu trebalo primjenjivati, jednog od bračnih drugova u nepovoljniji položaj na temelju spola. Međutim, navedeni članak ne sadržava niti jedan navod iz kojeg proizlazi da pravo suda pred kojim je pokrenut postupak može istisnuti pravo kojim se predviđa nejednaki pristup razvodu braka samo kada to potonje pravo proizvodi diskriminirajuće učinke u predmetnom slučaju, kao što to predviđa sud koji je uputio zahtjev. Naprotiv, kao što ističe francuska vlada, iz formulacije tog članka proizlazi da je dovoljno da je primjenjivo strano pravo sadržajno diskriminirajuće da ga sud države članice sudionice odbije primijeniti.
76. Smatram da teza koju podupiru sud koji je uputio zahtjev i R. Mamisch te njemačka vlada nije potkrijepljena ni s obzirom na sadržaj uvodne izjave 24. Uredbe br. 1259/2010. Moguće je da tekst navedene uvodne izjave u verziji na njemačkom jeziku pridonosi zbunjenosti jer nakon uvodnog izraza „U određenim situacijama,” neposredno slijedi izraz koji znači „u kojima se primjenjivim pravom […] ne odobrava jednaki pristup razvodu ili zakonskoj rastavi”(81). Povezujuće riječi koje sam istaknuo mogle bi navesti na mišljenje da valja ispitati konkretne učinke tog prava s obzirom na posebnu situaciju dotičnih bračnih drugova(82).
77. Međutim, formulacije u drugim jezičnim verzijama ne sadržavaju takav izvor dvosmislenosti(83). S obzirom na te druge jezične verzije i pripremne akte Uredbe br. 1259/2010(84), čini mi se da se upotrebom navedenog uvodnog izraza samo upućuje na situacije opisane u članku 10. kako bi se definirali slučajevi obuhvaćeni tim člankom, kao što tvrdi Komisija, i da se tu upotrebu ne može shvatiti kao odraz volje zakonodavca da ograniči primjenu te odredbe samo na rastave u kojima je do odnosne diskriminacije došlo in concreto.
78. U svakom slučaju, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe ili imati prednost u odnosu na verzije sastavljene na ostalim jezicima. Naime, nužnost ujednačene primjene, a stoga i ujednačenog tumačenja akta Unije, isključuje da se taj akt razmatra izdvojeno u jednoj od svojih verzija. Stoga, u slučaju nepodudaranja različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, doseg predmetne odredbe treba ocijeniti s obzirom na opću strukturu i svrhu propisa kojeg je ona dio(85).
79. Međutim, prema mojem mišljenju, tumačenje koje predlažem Sudu potvrđeno je, kao drugo, općom strukturom Uredbe br. 1259/2010. Konkretnije, članak 10. navedene uredbe treba tumačiti s obzirom na njezin članak 12., kojim se omogućuje da se odredba prava određenog na temelju tog instrumenta odbije ako primjena tog prava očito nije u skladu s javnim poretkom države suda pred kojim je pokrenut postupak, kao i s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 25., koja se odnosi na sadržaj tog članka 12.(86)
80. R. Mamisch i njemačka vlada u tom pogledu navode da članak 10. Uredbe br. 1259/2010, s obzirom na to da predstavlja odstupanje u odnosu na pravila kojima se određuje načelno primjenljivo pravo i poseban izraz prethodno navedene opće iznimke od javnog poretka, treba tumačiti usko, iz čega proizlazi da se postojanje diskriminacije treba istraživati od slučaja do slučaja, barem u okviru ispitivanja valjanosti razvoda braka do kojeg je već došlo u inozemstvu(87).
81. Ja pak smatram, poput mađarske i portugalske vlade te Komisije, da nije primjereno usko tumačiti područje primjene članka 10. Uredbe br. 1259/2010 „teleološkim sužavanjem”, prema izričaju suda koji je uputio zahtjev, jer bi to tumačenje dovelo do zahtjeva da strano pravo treba biti diskriminirajuće ne samo sadržajno, već i s obzirom na njegove konkretne učinke.
82. Usporedbom teksta i namjene tih odredbi dokazuje se da se članak 10. ne može smatrati samo oblikom iznimke koja se tiče javnog poretka iz članka 12. navedene uredbe(88), iako su te odredbe dodatne(89). Naime, članak 10. sastavljen je u širem smislu s obzirom na to da se njime omogućuje istiskivanje stranog prava u cijelosti, a ne samo sprečavanje primjene određene „odredbe” za koju se smatra da nije u skladu s javnim poretkom države suda pred kojim je pokrenut postupak, kao što se to predviđa člankom 12. Nadalje, za razliku od članka 12. kojim se nacionalnim sudovima ostavlja sloboda da diskrecijski ocijene postojanje povrede javnog poretka, članak 10. ne sadržava takvu marginu prosudbe(90), nego se primjenjuje gotovo automatski čim sud pred kojim je pokrenut utvrdi da su uvjeti koji se u njemu navode stvarno ispunjeni(91).
83. Ta je analiza potkrijepljena preambulom Uredbe br. 1259/2010 jer se u uvodnoj izjavi 25. pojašnjava da sud pred kojim je pokrenut postupak može upotrijebiti iznimku predviđenu člankom 12. kako bi „zanemari[o] primjen[u] odredaba stranog prava ako bi to u dotičnom slučaju bilo očigledno u suprotnosti s javnim poretkom države u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak”(92), odnosno s obzirom na konkretne učinke tog prava u predmetnom slučaju, dok u uvodnoj izjavi 24. koja se odnosi na članak 10. nema istovjetnog izraza(93).
84. Kao treće i osobito, teza koju podupirem, prema mojem mišljenju, u potpunosti odgovara posebnom cilju odredbe čije se tumačenje traži. Čini mi se da se člankom 10. Uredbe br. 1259/2010 nastoji zaštititi pravo na razvod u jednakim uvjetima za muškarce i žene, koje je toliko temeljno da ga nije moguće ograničiti, čak ni na temelju prava koje se u načelu primjenjuje na rastavu, neovisno o činjenici da je to pravo određeno voljom dotičnih osoba ili primjenom drugih odredbi navedene uredbe(94). Kao što to ističe portugalska vlada, pravo na nediskriminirajuće postupanje, osobito na temelju spola, stvarno predstavlja jedno od temeljnih prava propisanih Ugovorima i člankom 21. Povelje(95).
85. S obzirom na uvodnu izjavu 30. Uredbe br. 1259/2010(96) i pripremne dokumente na temelju kojih je donesen taj instrument(97), slažem se s mišljenjem mađarske vlade i Komisije prema kojem je zakonodavac Unije smatrao da je diskriminacija na koju se odnosi njezin članak 10., odnosno koja se temelji na spolu bračnih drugova, toliko teška da mora dovesti do apsolutnog zanemarivanja cijelog prava koje bi se inače trebalo primijeniti, bez ikakve mogućnosti iznimke ovisno o slučaju(98). Ta se svrha ne bi postigla kad bi bilo dopušteno da diskriminirajuće strano pravo proizvodi učinke na području neke države članice sudionice zato što bračni drug koji je diskriminiran in abstracto nije oštećen in concreto.
86. Pod tom je pretpostavkom, kao četvrto, ostvarenje ciljeva koji se žele postići propisima čiji je sastavni dio članak 10. Uredbe br. 1259/2010, prema mojem mišljenju, dovedeno u pitanje. Naime, iz uvodnih izjava 9., 21., 22. i 29. proizlazi da je cilj navedene uredbe ujednačiti kolizijska pravila u području razvoda braka i zakonske rastave kako bi se ojačale pravna sigurnost, predvidivost i fleksibilnost te istodobno spriječila opasnost od forum shoppinga u međunarodnim postupcima rastave, a stoga i olakšalo slobodno kretanje osoba unutar Unije(99). Međutim, kad bi odstupanje predviđeno tim člankom 10. trebalo ovisiti o procjeni koju nadležni nacionalni sudovi provode in concreto, gore navedeni opći ciljevi ne bi se postigli jer bi se pravo koje bi u konačnici trebalo primijeniti odredilo nakon kazuističke analize, a ne na sustavan, a stoga i siguran i predvidiv način.
87. Naposljetku, tumačenje koje zagovaram odgovara funkcionalnimrazmatranjima. U tom pogledu podsjećam da je inače cilj Uredbe br. 1259/2010 odrediti pravo primjenljivo na razvod braka u situacijama s međunarodnim elementom kada je pred sudom jedne od država članica sudionica podnesen zahtjev za razvod braka(100), a ne zahtjev za priznavanje već donesene odluke o razvodu braka, kao što to u ovom slučaju proizlazi iz provedbe njemačkih pravnih pravila. Međutim, kao što ističe francuska vlada, u uobičajenom okviru primjene tog instrumenta, razvod braka u teoriji još nije izrečen ili utvrđen te će stoga većinu vremena biti teško ili čak nemoguće u toj prethodnoj fazi odrediti hoće li primjena prava određenog na temelju članaka 5. ili 8. te uredbe imati in concreto diskriminirajući učinak na temelju spola jednog od bračnih drugova u pogledu pristupa razvodu braka.
88. Da bi se riješio taj problem, smatram da je nemoguće slijediti opciju koju predlažu sud koji je uputio zahtjev i njemačka vlada, prema kojoj se poseban pristup može usvojiti „barem” kad je pred sudom, kao u glavnom postupku, pokrenut postupak ispitivanja valjanosti razvoda braka već izrečenog u inozemstvu, te taj sud stoga može dati osvrt na konkretnu situaciju. Prema mojem mišljenju, s obzirom na potrebu da se ta odredba prava Unije tumači objektivno, općenito i ujednačeno(101), ne može se prihvatiti da tumačenje članka 10. Uredbe br. 1259/2010 ovisi o tomu odnosi li se postupak na zahtjev za razvod braka, što je uobičajeni slučaj primjene te uredbe u kojem je dovoljno da postoji apstraktna diskriminacija, ili pak na priznavanje odluke o razvodu braka, što je slučaj primjene te uredbe koji proizlazi iz njemačkog prava u kojem je potrebno utvrditi konkretnu diskriminaciju.
89. Zaključno, prema mojem mišljenju, na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 10. Uredbe br. 1259/2010 treba tumačiti na način da pravo suda pred kojim je pokrenut postupak treba primijeniti kad strano pravo koje je primjenljivo na temelju članka 5. ili 8. te uredbe uzrokuje diskriminaciju in abstracto, odnosno s obzirom na svoj sadržaj, a ne samo kad to potonje pravo uzrokuje diskriminaciju in concreto, odnosno s obzirom na okolnosti slučaja.
2. Nepostojanje utjecaja eventualne suglasnosti diskriminiranog bračnog druga na temelju primjene članka 10. Uredbe br. 1259/2010
90. Treće se pitanje postavlja samo ako Sud u odgovoru na drugo pitanje presudi da treba slijediti drugu opciju predviđenu tim pitanjem, odnosno da iznimna primjenjivost lex fori na temelju članka 10. Uredbe br. 1259/2010 podrazumijeva da je primjena stranog prava koje je načelno određeno diskriminirajuća u pogledu jednog od bračnih drugova u predmetnom slučaju. Budući da predlažem da se na drugo pitanje odgovori suprotno, smatram da nije potrebno da Sud odluči o trećem pitanju. Međutim, podredno ću iznijeti nekoliko razmatranja o trećem pitanju.
91. Sud koji je uputio zahtjev svojim posljednjim pitanjem poziva Sud da utvrdi može li se na temelju okolnosti da je diskriminirani bračni drug pristao na razvod braka, uključujući u obliku prihvata naknade, u tom slučaju ne primijeniti pravilo predviđeno člankom 10. Uredbe br. 1259/2010. Taj sud navodi da je, ako postoji uredno utvrđena suglasnost bračnog druga koji je u teoriji oštećen(102), sklon ne primijeniti navedeno pravilo, tako da se i dalje primjenjuje pravo određeno člankom 5. ili člankom 8. te uredbe. Dodaje, i u tom smislu navodi njemačku sudsku praksu, da bi u slučaju primjene sirijskog prava, to pravo u konkretnom slučaju trebalo ocijeniti s obzirom na njemački javni poredak.
92. Njemačka se vlada slaže s tom analizom jer smatra da je moguće, ovisno o slučaju, da ne postoji diskriminacija u smislu navedenog članka 10. kada je bračni drug, koji je pravom primjenljivim na temelju drugih odredbi Uredbe br. 1259/2010 diskriminiran in abstracto, izjavio da pristaje na razvod braka, pod uvjetom da je ta suglasnost dana slobodno i na način koji se može utvrditi bez sumnje, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri s obzirom na okolnosti slučaja(103). R. Mamisch iznio je slično mišljenje na raspravi(104).
93. Za razliku od njih, francuska, mađarska i portugalska vlada te Komisija podržavaju suprotnu tezu, koju zagovaram i ja, zbog razloga koji su navedeni u nastavku.
94. Kao prvo, ističem, poput Komisije, da tekst članka 10. Uredbe br. 1259/2010 ne sadržava nikakav pridržaj koji bi sudovima država članica sudionica omogućio da odbiju primijeniti iznimku iz te odredbe u slučaju u kojem provedba načelno primjenljivog stranog prava, koje je u teoriji samo po sebi diskriminirajuće, u praksi ne uzrokuje nikakvu štetu diskriminiranom bračnom drugu.
95. Usto, iz formulacije navedenog članka 10., kao i iz uvodne izjave 24. Uredbe br. 1259/2010, proizlazi da je čimbenik diskriminacije kojim se opravdava iznimna primjena lex fori nepostojanje „jednak[og] pristup[a] razvodu braka ili zakonskoj rastavi”(105). Francuska vlada pravilno ističe da se ne smiju miješati, s jedne strane, činjenica da je jedan bračni drug prihvatio posljedice postupka razvoda braka i, s druge strane, činjenica da je taj isti bračni drug prihvatio načelo razvoda braka(106). Međutim, smatram da samo taj potonji slučaj odgovara izrazu upotrijebljenom u gore navedenim odredbama. Čini mi se da je ta analiza potkrijepljena činjenicom da navedena uredba obuhvaća isključivo raskid braka kao takvog, imajući na umu da iz svojeg područja primjene izričito isključuje pravne mjere do kojih ne dolazi na početku, nego tijekom ili pak na kraju postupka razvoda braka, kao što su posljedice braka na imovinska pitanja ili obveze uzdržavanja(107).
96. Stoga mi se čini da se treće prethodno pitanje temelji na pogrešnoj pretpostavci u dijelu u kojem se navodi „suglasnost diskriminiranog bračnog druga s razvodom braka – također u obliku odobrenog prihvata naknade”(108). Naime, tom se formulacijom uspoređuje, prema mojem mišljenju pogrešno, utvrđeno prihvaćanje jedne od posljedica razvoda braka(109) s pretpostavljenim prihvaćanjem samog načela razvoda braka(110), iako su se ta dva navedena događaja dogodila u potpuno različitim fazama postupka razvoda braka(111).
97. U tom mi se pogledu čini da okolnost u glavnom postupku da je S. Sahyouni podnijela prigovor protiv odluke kojom je u Njemačkoj prihvaćeno priznavanje razvoda braka izrečenog u Siriji(112) otkriva da, bez obzira na pisani dokaz u skladu s kojim je izjavila da prihvaća naknadu koju joj je isplatio muž, S. Sahyouni nije htjela dati suglasnost za sam taj razvod braka.
98. Točno je da je načelno samo na sudu pred kojim se vodi taj spor da odluči o ocjeni činjeničnih elemenata koji čine postojanje i doseg suglasnosti koju je stranka eventualno dala. Međutim, smatram da je tom sudu potrebno razjasniti elemente koje treba uzeti u obzir prilikom primjene članka 10. Uredbe br. 1259/2010 koju će možda morati provesti(113).
99. U svakom slučaju, čak i ako se pretpostavi da taj sud smatra da je suglasnost diskriminirane supruge s razvodom braka utvrđena, takvo utvrđenje ne može dovesti do odbijanja pravnog pravila propisanog u navedenom članku.
100. Naime, pristup koji sud koji je uputio zahtjev predviđa u svojem posljednjem prethodnom pitanju nije u skladu, kao drugo, s ciljevima Uredbe br. 1259/2010 ni, konkretnije, s ciljevima njezina članka 10.
101. Komisija u tom pogledu u svojim pisanim i usmenim očitovanjima tvrdi da pravilo iz tog članka 10. ima funkciju zaštite diskriminiranog bračnog druga jer se radi o stranci koja je u nepovoljnom položaju te da bi ta funkcija bila ugrožena kad primjena navedenog pravila ne bi bila obvezna. Naime, postojala bi opasnost da ta stranka prihvati da se pravo suda pred kojim je pokrenut postupak ne primijeni, a da pri tom možda ni ne zna da je to pravo za nju povoljnije(114).
102. Iz pripremnih akata na temelju kojih je donesena Uredba br. 1259/2010 proizlazi da je načelo autonomije volje stranaka, koje je propisano tim instrumentom, uvođenjem posebnih jamstava ograničeno kako bi se poštovale „zajedničke vrijednosti Europske unije”(115) i zaštitio bračni drug u nepovoljnijem položaju(116). Međutim, odredbi o odstupanju predviđenoj u njezinu članku 10. oduzeo bi se koristan učinak te se gore navedeni ciljevi stoga ne bi postigli kad bi diskriminirani bračni drug pristajanjem na nepravedan razvod braka mogao prihvatiti da izgubi pogodnosti te odredbe, bilo zbog pritiska koji je izvršio drugi bračni drug, zbog svoje osobne želje da izađe iz konfliktne situacije ili zbog toga što ne poznaje svoja prava.
103. Kao treće, studijom sustava čiji je dio članak 10. Uredbe br. 1259/2010 potvrđuje se i doslovno i teleološko tumačenje koje predlažem da se donese. Naime, tim se člankom osigurava nadređenost zahtjeva koje sadržava u pogledu prava koje odaberu bračni drugovi, na temelju članka 5. navedene uredbe, i u pogledu primjenljivog prava u nedostatku odabira bračnih drugova, na temelju njezina članka 8. Kao što je istaknula Komisija, članak 10. primjenjuje se od trenutka kad su ispunjeni objektivni uvjeti za njegovu primjenu te je na temelju njega moguće dati prednost pravu suda pred kojim je pokrenut postupak čak i kada su stranke izričito odabrale diskriminirajuće pravo. Iz toga se može zaključiti da je pravilo predviđeno navedenim člankom, koji se temelji na poštovanju vrijednosti koje se smatraju temeljnima, obvezno i da ga je stoga zakonodavac Unije namjerno stavio izvan okvira u kojem dotične osobe slobodno raspolažu svojim pravima(117).
104. Stoga smatram da, ako se pokaže da je bračni drug, koji je na temelju spola diskriminiran učinkom prava koje se primjenjuje u skladu s člankom 5. ili člankom 8. Uredbe br. 1259/2010, pristao na razvod braka, ta suglasnost ne može dovesti do odbijanja primjene prava suda pred kojim je pokrenut postupak na temelju članka 10. navedene uredbe ako su uvjeti koji su predviđeni tim potonjim člankom ispunjeni. Drugim riječima, na treće prethodno pitanje trebalo bi, prema mojem mišljenju, odgovoriti niječno ako bi Sud odlučivao o tom podrednom zahtjevu.
V. Zaključak
105. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
1. Odredbe Uredbe Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu, a osobito njezin članak 1., treba tumačiti na način da područjem primjene te uredbe nisu obuhvaćeni razvodi brakova izrečeni bez konstitutivne odluke suda ili nekog drugog javnog tijela, kao što je razvod braka jednostranom izjavom jednog bračnog druga koju je registrirao vjerski sud.
2. Podredno, ako Sud presudi da su takvi privatni razvodi brakova obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 1259/2010, njezin bi članak 10. trebalo tumačiti na način da, s jedne strane, pravo suda pred kojim je pokrenut postupak treba primijeniti kad strano pravo određeno na temelju članka 5. ili 8. te uredbe uzrokuje in abstracto diskriminaciju na temelju spola bračnih drugova i da, s druge strane, okolnost da je diskriminirani bračni drug eventualno pristao na razvod braka ne utječe na primjenljivost navedenog članka.