RJEŠENJE OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)
8. listopada 2015.
Predmet T‑464/14 P
Risto Nieminen
protiv
Vijeća Europske unije
„Žalba – Javna služba – Dužnosnici – Promaknuće – Postupak promaknuća za 2010. i 2011. – Odluka da se tužitelj ne promakne u razred AD 12 – Pravo na pravično suđenje – Pravo na obranu – Opseg sudskog nadzora u prvostupanjskom postupku – Očita pogreška u ocjeni – Nepostojanje pogreške koja se tiče prava i iskrivljavanja – Žalba koja je očito u cijelosti pravno neutemeljena“
Predmet: Žalba protiv presude Službeničkog suda Europske unije (drugo vijeće) od 10. travnja 2014., Nieminen/Vijeće (F‑81/12, Zb. SS, EU:F:2014:50), kojom se traži ukidanje te presude.
Odluka: Žalba se odbija. Ristu Nieminenu nalaže se snošenje troškova.
Sažetak
1. Žalba – Žalbeni razlozi – Nadzor Općeg suda nad ocjenom dokazâ koju je proveo Službenički sud – Isključenje osim u slučaju iskrivljavanja
(čl. 257. st. 3. UFEU‑a; Statut Suda, Prilog I., čl. 11. st. 1.)
2. Žalba – Žalbeni razlozi – Nadzor Općeg suda nad odbijanjem Službeničkog suda da odredi mjere organizacije postupka ili istražne mjere – Doseg
(Statut Suda, Prilog I., čl. 11.)
3. Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Diskrecijska ovlast uprave – Sudski nadzor – Granice
(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45.)
4. Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Diskrecijska ovlast uprave – Doseg – Uzimanje u obzir izvješćâ o radu – Drugi elementi koji se mogu uzeti u obzir
(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45.)
5. Dužnosnici – Promaknuće – Usporedba zasluga – Modaliteti – Obveza provođenja usporedbe svih dužnosnika koji ispunjavaju uvjete za promaknuće – Doseg
(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45.)
1. Sukladno članku 257. stavku 3. UFEU‑a i članku 11. stavku 1. Priloga I. Statutu Suda, žalba koja se podnosi Općem sudu ograničena je samo na pravna pitanja zato što je Službenički sud jedini nadležan, s jedne strane, za utvrđivanje činjenica, osim u slučaju kada sadržajna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dokumenata u spisu koji su mu podneseni i, s druge strane, za ocjenjivanje tih činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza. Ocjena činjenica dakle, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih tom sudu, ne predstavlja pravno pitanje koje bi kao takvo bilo predmet nadzora Općeg suda kad odlučuje o žalbi. Opći sud nadležan je samo za provođenje nadzora nad pravnom kvalifikacijom činjenica i nad pravnim posljedicama koje je Službenički sud iz njih izveo.
(t. 26., 35.)
Izvori:
Opći sud: rješenja od 16. rujna 2013., Bouillez/Vijeće, T‑31/13 P, Zb. SS, EU:T:2013:521, t. 34. i 49. i navedena sudska praksa, i od 20. rujna 2013., Van Neyghem/Vijeće, T‑113/13 P, Zb. SS, EU:T:2013:568, t. 31. i navedena sudska praksa
2. Službenički sud načelno raspolaže diskrecijskom ovlašću kod ocjenjivanja korisnosti da se naloži podnošenje dokaza potrebnih za rješavanje spora o kojem vodi postupak. Pitanje imaju li dokumenti koji se odnose na postupak dokaznu snagu ovisi o njegovoj slobodnoj ocjeni činjenica te ona nije predmet nadzora Općeg suda u okviru žalbenog postupka, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Službeničkom sudu ili kada sadržajna netočnost utvrđenja tog suda proizlazi iz dokumenata u spisu.
(t. 27.)
Izvori:
Sud: presuda od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, Zb., EU:C:2009:456, t. 163. i navedena sudska praksa
3. Kod usporedbe zasluga dužnosnika koji su kandidati za promaknuće tijelo za imenovanje ima široke diskrecijske ovlasti, a nadzor sudova Unije se u tom području mora ograničiti na pitanje je li se upravno tijelo, uzimajući u obzir sredstva i razloge koji su ga mogli voditi u njegovoj ocjeni, držalo u nespornim granicama te da nije koristilo svoje ovlasti na očito pogrešan način. Sudovi Unije stoga ne mogu zamijeniti ocjenu tijela za imenovanje svojom ocjenom kvalifikacija i zasluga kandidatâ.
S tim u vezi, da bi se sačuvao koristan učinak margine prosudbe koju je zakonodavac želio povjeriti tom tijelu u području promaknuća, sudovi Unije ne mogu poništiti odluku samo iz razloga što smatraju da postoje činjenice koje pobuđuju uvjerljivu sumnju u pogledu ocjene koju je dalo tijelo za imenovanje, odnosno koje dokazuju postojanje pogreške u ocjeni. Dakle, nije na sudovima Unije da provode detaljno ispitivanje spisa svih kandidata koji ispunjavaju uvjete za promaknuće kako bi se uvjerili da dijele zaključak do kojeg je došlo to tijelo jer bi, ako bi se upustili u takvu praksu, izašli iz okvira nadzora zakonitosti koji im pripada, nadomještajući tako svojom ocjenom ocjenu kvalifikacija i zasluga kandidata koji ispunjavaju uvjete za promaknuće koju je dalo tijelo za imenovanje. Međutim, široka diskrecijska ovlast koja se time priznaje tom tijelu ograničena je potrebom da se provede pažljiva i nepristrana usporedba zasluga prijavljenih kandidata u interesu službe i u skladu s načelom jednakog postupanja. U praksi se to ispitivanje mora provesti na osnovama jednakosti koristeći usporedive izvore informacija.
(t. 36., 37.)
Izvori:
Sud: presuda od 21. travnja 1983., Ragusa/Komisija, 282/81, Zb., EU:C:1983:105, t. 9. i 13.
Opći sud: presude od 15. rujna 2005., Casini/Komisija, T‑132/03, Zb. SS, EU:T:2005:324, t. 52., i od 15. siječnja 2014., Stols/Vijeće, T‑95/12 P, Zb. SS, EU:T:2014:3, t. 29. do 32. i navedena sudska praksa
4. Obveza tijela za imenovanje da izvrši usporedbu zasluga dužnosnika koji imaju osnovu za promaknuće predviđenu člankom 45. Pravilnika o osoblju izraz je načela jednakog postupanja prema dužnosnicima i njihovim karijernim izgledima, a ocjena njihovih zasluga predstavlja odlučujući kriterij. U tom pogledu članak 45. stavak 1. Pravilnika predviđa da to tijelo pri usporedbi zasluga dužnosnika koji imaju izgleda za promaknuće posebno uzima u obzir izvješća o dužnosniku, jezike kojima se on koristi u obavljanju poslova, osim jezika čije je izvrsno poznavanje potvrđeno i, prema potrebi, razinu preuzetih odgovornosti. Ta odredba tijelu za imenovanje ostavlja određenu marginu prosudbe u pogledu značaja koji to tijelo namjerava dati svakom od triju spomenutih kriterija prilikom uspoređivanja zasluga, poštujući pritom načelo jednakosti postupanja.
Tijelo za imenovanje može podredno, u slučaju jednakosti zasluga među kandidatima koji ispunjavaju uvjete za promaknuće, u svjetlu triju kriterija izričito navedenih u članku 45. stavku 1. Pravilnika uzeti u obzir i druge elemente, kao što su dužnosnikova starost i staž proveden u službi ili u razredu, te u tom slučaju takvi kriteriji mogu predstavljati ključan čimbenik u njegovu izboru.
(t. 38., 39.)
Izvori:
Opći sud: presude od 16. svibnja 2013., Canga Fano/Vijeće, T‑281/11 P, Zb. SS, EU:T:2013:252, t. 43. i navedena sudska praksa, i od 15. siječnja 2014., Stols/Vijeće, EU:T:2014:3, t. 33. i 34. i navedena sudska praksa
5. Načela jednakog postupanja prema dužnosnicima i njihovim karijernim izgledima podrazumijevaju da se usporedba zasluga dužnosnika koji imaju izgleda za promaknuće, predviđena člankom 45. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, proširi na sve dužnosnike koji ispunjavaju uvjete za promaknuće, bez obzira koje dužnosti obavljali. U tom pogledu Uredba br. 723/2004 o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika ukinula je razlikovanje koje je ranije postojalo između radnih mjesta koja nisu jezične naravi, na kojima su radili dužnosnici iz kategorija A do D, i radnih mjesta jezične naravi, na kojima su radili dužnosnici koji su ulazili u okvir LA, te je uveden novi karijerni ustroj, odnosno funkcijska skupina asistenata (AST) koja je trebala zamijeniti stare kategorije C i B, i funkcijska skupina administratora (AD) kojom se željelo zamijeniti staru kategoriju A te jezični okvir LA. Stoga, budući da je zakonodavac želio uključiti u jednu jedinstvenu funkcijsku skupinu sve administratore neovisno o tome obavljaju li jezične ili druge dužnosti, tijelo za imenovanje, koje je nadležno odlučivati o promaknućima, treba provesti jedinstvenu usporedbu zasluga svih administratora koji ispunjavaju uvjete za promaknuće u svaki od razreda.
(t. 40., 41.)
Izvori:
Opći sud: presude od 19. ožujka 2003., Tsarnavas/Komisija, T‑188/01 do T‑190/01, Zb. SS, EU:T:2003:77, t. 121., i od 15. prosinca 2010., Almeida Campos i dr./Vijeće, F‑14/09, Zb. SS, EU:F:2010:167, t. 35.