PRESUDA SUDA (treće vijeće)
17. travnja 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Prijevoz – Pravila Zajednice u području odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćivanja ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta – Uredba (EZ) br. 261/2004 – Članak 5. stavak 3. – Članak 7. stavak 1. – Naknada štete – Oslobađanje od odgovornosti – Pojam ‚izvanredne okolnosti’ – ‚Divlji štrajk’”
Spojeni predmeti C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑254/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17 i C‑290/17 do C‑292/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje su uputili, s jedne strane, Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru, Njemačka), odlukama od 6. travnja 2017. (predmeti C‑195/17 i C‑197/17 do C‑203/17) i 19. travnja 2017. (predmeti C‑226/17 i C‑228/17) kao i od 11. svibnja 2017. (predmeti C‑254/17, C‑275/17, C‑278/17 i C‑281/17), 12. svibnja 2017. (predmeti C‑274/17, C‑279/17, C‑280/17 i C‑282/17 do C‑286/17), 16. svibnja 2017. (predmet C‑291/17) i 17. svibnja 2017. (predmet C‑290/17), koje je Sud zaprimio 13. travnja 2017. (predmeti C‑195/17 i C‑197/17 do C‑203/17) i 28. travnja 2017. (predmeti C‑226/17 i C‑228/17) kao i 15. svibnja 2017. (predmet C‑254/17), 18. svibnja 2017. (predmeti C‑274/17, C‑275/17 i C‑278/17 do C‑286/17) i 22. svibnja 2017. (predmeti C‑290/17 i C‑291/17) i, s druge strane, Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu, Njemačka), odlukom od 16. svibnja 2017. (predmet C‑292/17), koju je Sud zaprimio 22. svibnja 2017., u postupcima
Helga Krüsemann i dr. (C‑195/17),
Thomas Neufeldt i dr. (C‑197/17),
Ivan Wallmann (C‑198/17),
Rita Hoffmeyer (C‑199/17),
Rudolf Meyer (C‑199/17),
Susanne de Winder (C‑200/17),
Holger Schlosser (C‑201/17),
Nicole Schlosser (C‑201/17),
Peter Rebbe i dr. (C‑202/17),
Eberhard Schmeer (C‑203/17),
Brigitte Wittmann (C‑226/17),
Reinhard Wittmann (C‑228/17),
Regina Lorenz (C‑254/17),
Prisca Sprecher (C‑254/17),
Margarethe Yüce i dr. (C‑274/17),
Friedemann Schoen (C‑275/17),
Brigitta Schoen (C‑275/17),
Susanne Meyer i dr. (C‑278/17),
Thomas Kiehl (C‑279/17),
Ralph Eßer (C‑280/17),
Thomas Schmidt (C‑281/17),
Werner Ansorge (C‑282/17),
Herbert Blesgen (C‑283/17),
Simone Künnecke i dr. (C‑284/17),
Marta Gentile (C‑285/17),
Marcel Gentile (C‑285/17),
Gabriele Ossenbeck (C‑286/17),
Angelina Fell i dr. (C‑290/17),
Helga Jordan‑Grompe i dr. (C‑291/17),
EUflight.de GmbH (C‑292/17)
protiv
TUIfly GmbH
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, J. Malenovský, M. Safjan, D. Šváby (izvjestitelj) i M. Vilaras, suci,
nezavisni odvjetnik: E. Tanchev,
tajnik: R. Schiano, administrator,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za T. Neufeldta i dr. i M. Schmeera, P. Degott, Rechtsanwalt,
– za I. Wallmanna, M. Kleinmann, Rechtsanwalt,
– za H. i N. Schlosser, R. Lorenz i P. Sprecher, F. i B. Schoen kao i EUflight.de GmbH, H. Deussen i M. Diekmann, Rechtsanwälte,
– za B. Wittmann, R. Weist, Rechtsanwalt,
– za R. Wittmanna, M. Michel, Rechtsanwalt,
– za R. Eßera, on sam,
– za W. Ansorgea i H. Blesgena, J. Lucar‑Jung, Rechtsanwältin,
– za S. Künnecke i dr., C. Steding, Rechtsanwalt,
– za TUIfly GmbH, P. Kauffmann i K. Witt, Rechtsanwälte,
– za njemačku vladu, T. Henze, M. Hellmann i M. Kall, u svojstvu agenata,
– za francusku vladu, E. de Moustier i I. Cohen, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, K.-Ph. Wojcik i K. Simonsson te N. Yerrell, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 25. siječnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 5. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta […] te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL 2004., L 46, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 26., str. 21.).
2 Zahtjevi su upućeni u okviru sporova između putnikâ i društva TUIfly GmbH, zračnog prijevoznika, u vezi s odbijanjem potonjeg da isplati naknadu štete tim putnicima čiji su letovi duže vrijeme kasnili u polasku ili su otkazani.
Pravni okvir
3 Uvodne izjave 1., 4., 14. i 15. Uredbe br. 261/2004 navode:
„(1) Aktivnost [Unije] u području zračnog prijevoza usmjerena je, pored ostalih stvari, na osiguravanje visoke razine zaštite putnika. Uz to, u potpunosti bi trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito.
[…]
(4) [Unija] bi stoga trebala povisiti standarde zaštite propisane [Uredbom Vijeća (EEZ) br. 295/91 od 4. veljače 1991. o utvrđivanju općih pravila za sustav odštete u slučaju uskraćivanja ukrcaja u redovnom zračnom prijevozu (SL 1991., L 36, str. 5.)], kako bi ojačala prava putnika i osigurala djelovanje zračnih prijevoznika sukladno ujednačenim uvjetima na liberaliziranom tržištu.
[…]
(14) U skladu s Konvencijom [o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz, zaključenom u Montrealu 28. svibnja 1999. i odobrene u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2001/539/EZ od 5. travnja 2001. (SL 2001., L 194, str. 38.)], obveze stvarnih zračnih prijevoznika trebale bi biti ograničene ili u potpunosti isključene, u slučajevima kada je događaj uzrokovan izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći niti poduzimanjem svih [razumnih] mjera. Takve se okolnosti mogu posebno pojaviti u slučajevima političke nestabilnosti, meteoroloških uvjeta koji onemogućuju izvođenje predmetnog leta, sigurnosnih rizika, neočekivanih nedostataka po pitanju sigurnosti leta i štrajkova koji utječu na operacije stvarnih zračnih prijevoznika.
(15) Smatrat će se da postoje izvanredne okolnosti onda kad je utjecaj odluke, koju je donijela uprava zračnog prometa, u vezi s određenim zrakoplovom određenog dana dove[o] do dugog kašnjenja leta, kašnjenja leta preko noći, ili do otkazivanja jednog ili više letova tim zrakoplovom, iako su sve [razumne] mjere poduzete od strane dotičnog zračnog prijevoznika kako bi se izbjeglo kašnjenje ili otkazivanje letova.”
4 Pod naslovom „Otkazivanje leta”, članak 5. te uredbe propisuje:
„1. U slučaju otkazivanja leta, dotični putnici:
[…]
(c) imaju pravo na odštetu od strane stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 7., osim ako:
i. su obaviješteni o otkazivanju leta najmanje dva tjedna prije vremena polaska predviđenog redom letenja; ili
ii. su obaviješteni o otkazivanju leta u roku od dva tjedna do sedam dana prije vremena polaska predviđenog redom letenja i ponuđeno im je preusmjeravanje koje im omogućuje da otputuju ne više od dva sata prije vremena polaska predviđenog redom letenja i da stignu u mjesto odredišta unutar četiri sata od planiranog vremena dolaska; ili
iii. su obaviješteni o otkazivanju leta u roku od sedam dana prije vremena polaska predviđenog redom letenja i ponuđeno im je preusmjeravanje, čime im je omogućeno da otputuju ne više od sat vremena ranije od predviđenog vremena polaska i da stignu u mjesto odredišta unutar dva sata od planiranog vremena dolaska.
[…]
3. Stvarni zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu u skladu s člankom 7., ako može dokazati da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su sve razumne mjere poduzete.”
5 Pod naslovom „Pravo na odštetu” članak 7. navedene uredbe u svojem stavku 1. predviđa:
„Pozivanjem na ovaj članak, putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od:
(a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće;
(b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km;
(c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b).
[…]”
Glavni postupci i prethodna pitanja
6 Tužitelji u glavnom postupku su svi putem kompanije TUIfly rezervirali letove koje je taj prijevoznik trebao izvršiti između 3. i 8. listopada 2016.
7 Kao što to proizlazi iz zahtjevâ za prethodnu odluku, svi ti letovi su bili ili otkazani ili su više od tri sata zakasnili u dolasku zbog iznimno visokog broja izostanaka osoblja društva TUIfly opravdanih zdravstvenim razlozima nakon što je uprava tog zračnog prijevoznika 30. rujna 2016. obavijestila osoblje o planovima za restrukturiranje društva.
8 Iz tih odluka također proizlazi to da, iako je uobičajena stopa izostanka osoblja zbog korištenja bolovanja u društvu TUIfly 10 %, ta stopa je između 1. listopada 2016. i 10. listopada 2016. značajno porasla na način da je dosezala od 34 % do 89 % kada je riječ o osoblju pilotske kabine i od 24 % do 62 % kada je riječ o kabinskom osoblju.
9 Stoga je društvo TUIfly, počevši od 3. listopada 2016., potpuno odustalo od svojeg izvornog plana letenja, pri čemu je osiguralo zamjenske (charter) letove kod drugih zračnih prijevoznika te pozvalo na posao radnike koji su se nalazili na dopustu.
10 Međutim, zbog tih izostanaka osoblja 3. listopada 2016. došlo je do dužeg kašnjenja 24 leta. Zatim je 4. listopada 2016. došlo do dužeg kašnjenja 29 letova, a 7 letova je otkazano. Od 5. listopada 2016. nadalje otkazan je velik broj letova. Društvo TUIfly je 7. i 8. listopada 2016. otkazalo sve letove s polaskom iz Njemačke.
11 Uprava društva TUIfly je uvečer 7. listopada 2016. obavijestila svoje zaposlenike da je postignut sporazum s njihovim predstavnicima.
12 S obzirom na tu situaciju koju je kvalificiralo kao „izvanredne okolnosti”, u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004, društvo TUIfly je tužiteljima u glavnom postupku odbilo isplatiti naknadu štete iz članka 5. stavka 1. točke (c) podtočke iii. i članka 7. Uredbe br. 261/2004, kako ih tumači Sud.
Predmeti C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17
13 U predmetima C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17 sud koji je uputio zahtjev, Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru), navodi da, prema njemačkoj sudskoj praksi, bolest člana osoblja, barem kada ona nije rezultat vanjskog čina sabotaže koji je prouzročila treća osoba, i činjenica da treba tog člana zamijeniti nisu „izvanredne okolnosti” u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004.
14 Razmatrajući mogućnost kvalificiranja činjeničnih situacija koje su dovele do sporova u glavnim postupcima u kojima odlučuje kao o „izvanrednim okolnostima” u dijelu u kojem se te situacije odnose na stopu izostanka koja nije karakteristična za uobičajeni rad zračnog prijevoznika, nego do koje dolazi, kao što to navodi tuženik u glavnom postupku, osobito u slučaju „divljeg štrajka” ili poziva na bojkot samih članova osoblja, taj sud ipak smatra da u ovom predmetu treba zaključiti da ne postoje nikakve „izvanredne okolnosti”.
15 Naime, s jedne strane, taj sud naglašava to da je zračni prijevoznik o kojem je riječ u glavnom postupku potencijalno doprinio nastanku povećane stope izostanaka kada je najavio mjere restrukturiranja društva. S druge strane, iako većina njemačkih sudova priznaje postojanje „izvanrednih okolnosti” u slučaju i unutarnjeg i vanjskog štrajka, u postupcima u kojima odlučuje Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru) izostanak osoblja rezultat je poziva određenim članovima osoblja tog zračnog prijevoznika da uzmu bolovanje i službeno ne potječe od sindikata. Takva socijalna akcija se stoga razlikuje od službenog štrajka i treba je kvalificirati kao „divlji štrajk”, na koji se ne primjenjuje sloboda sindikalnog udruživanja.
16 Uostalom, ako okolnosti u predmetima u kojima odlučuje sud koji je uputio zahtjev treba kvalificirati kao „izvanredne okolnosti”, taj sud se pita treba li te okolnosti priznati samo za one letove na koje su one utjecale ili ih također treba priznati za letove nakon nastupanja tih „izvanrednih okolnosti”, omogućavajući na taj način predmetnim zračnim prijevoznicima da odbiju platiti naknadu štete putnicima kasnijih letova na koje je utjecala eventualna reorganizacija letova provedena nakon nastupanja tih „izvanrednih okolnosti”.
17 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev upućuje na različitu sudsku praksu njemačkih sudova. On međutim smatra da volja zakonodavca Unije, kako proizlazi iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 261/2004, i tumačenje koje proizlazi iz presude od 4. listopada 2012., Finnair (C‑22/11, EU:C:2012:604), omogućavaju zaključak da se zračni prijevoznik može pozvati na članak 5. stavak 3. Uredbe 261/2004 samo u slučaju leta na koji su utjecale „izvanredne okolnosti” o kojima je riječ.
18 U tim okolnostima je Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru) odlučio prekinuti postupke i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Čini li izostanak zbog korištenja bolovanja značajnog dijela osoblja potrebnog za izvođenje letova stvarnog zračnog prijevoznika [izvanredne okolnosti] u smislu članka 5. stavka 3. [Uredbe br. 261/2004]? U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: koliki mora biti postotak izostanka da bi se [takve okolnosti] priznale?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: čini li spontani izostanak značajnog dijela osoblja potrebnog za izvođenje letova stvarnog zračnog prijevoznika zbog prekida rada koji nije u skladu s propisima radnog prava ili kolektivnim ugovorima („divlji štrajk”) izvanredne okolnosti u smislu članka 5. stavka 3. [Uredbe br. 261/2004]? U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje: koliki mora biti postotak izostanaka da bi se [takve okolnosti] priznale?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo ili drugo pitanje, moraju li same [izvanredne okolnosti postojati] u trenutku otkazivanja leta ili stvarni zračni prijevoznik može na temelju poslovnih razloga izraditi novi raspored letenja?
4. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo ili drugo pitanje, odnosi li se pojam mogućnosti izbjegavanja na [izvanredne okolnosti] ili na posljedice nastanka [tih okolnosti]?”
Predmet C‑292/17
19 U predmetu C‑292/17 sud koji je uputio zahtjev, Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu), navodi da je u presudi od 4. listopada 2012., Finnair (C‑22/11, EU:C:2012:604), Sud zaista presudio da uskraćivanje ukrcaja putniku na let na koji ne utječe štrajk, u korist ukrcaja drugog putnika na čiji je raniji let utjecao štrajk, stvara pravo na naknadu štete. Međutim, ta presuda nije nužno primjenjiva u materiji otkazivanja leta jer Uredba br. 261/2004 ne predviđa mogućnost za prijevoznika da se pozove na „izvanredne okolnosti” da bi izbjegao svoju obvezu plaćanja naknade štete u slučaju uskraćivanja ukrcaja.
20 Taj sud ipak konstatira da članak 5. stavak 3. te uredbe zahtijeva da je do otkazivanja tog leta došlo zbog „izvanrednih okolnosti” i da stoga postoji uzročna veza između te okolnosti i tog otkazivanja. Međutim, otkazivanje leta do kojeg je došlo ne zbog izostanaka u vezi s bolesti, već zbog odluke stvarnog zračnog prijevoznika da reorganizira sve svoje letove s obzirom na tu okolnost, ne omogućava pripisivanje otkazivanja tog leta toj okolnosti. Takvo tumačenje članka 5. stavka 3. te uredbe može se temeljiti na njezinoj uvodnoj izjavi 15., u skladu s kojom „izvanredne okolnosti” moraju utjecati na jedan konkretan let.
21 U tim okolnostima Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li do otkazivanja leta došlo zbog ‚izvanrednih okolnosti’, u smislu članka 5. stavka 3. [Uredbe br. 261/2004,] ako te okolnosti (u predmetnom slučaju „divlji štrajk” ili „val bolesti”) samo neizravno utječu na predmetni let jer je zračni prijevoznik zbog tih okolnosti morao reorganizirati cjelokupan raspored letova, a taj novi raspored uključuje otkazivanje predmetnog leta?
2. Može li se zračni prijevoznik osloboditi plaćanja naknade štete na temelju članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004 i onda kada je predmetni let bilo moguće izvesti bez reorganizacije s obzirom na to da bi posada dodijeljena tom letu bila na raspolaganju da nije bila dodijeljena drugim letovima u okviru reorganizacije?”
22 Odlukama predsjednika Suda od 10., 18. i 29. svibnja 2017. predmeti C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑254/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17 i C‑290/17 do C‑292/17 spojeni su u svrhu usmenog postupka i donošenja presude.
O prethodnim pitanjima
Dopuštenost pitanja u predmetima C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑254/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17
23 Društvo TUIfly navodi da su prvo, treće i četvrto pitanje koje je postavio Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru) nedopuštena. Prvo pitanje, u dijelu u kojem taj sud želi dobiti upute u vezi sa stopom izostanka koja omogućava zaključak da postoje „izvanredne okolnosti”, pripada u nadležnost suda koji odlučuje o činjenicama. Treće pitanje nema nikakve veze s predmetom sporova u glavnom postupku jer društvo TUIfly nije izradilo novi raspored letenja zbog „poslovnih razloga svojstvenih društvu”, već se ograničilo na reorganiziranje svojih letova bez obzira na troškove ili te poslovne okolnosti. Naposljetku, četvrto pitanje je previše apstraktno.
24 U tom pogledu valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presuda od 28. veljače 2018., ZPT, C‑518/16, EU:C:2018:126, t. 19. i navedena sudska praksa).
25 U ovom predmetu treba utvrditi da je cilj prvog pitanja koje je postavio Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru) ishođenje od Suda tumačenja pojma „izvanredne okolnosti”, u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004, s obzirom na činjenice o kojima je riječ u glavnim postupcima. Kvalificiranje činjenica koje je taj sud utvrdio s obzirom na pravo Unije podrazumijeva pak tumačenje tog prava, za koje je, u okviru postupka propisanog člankom 267. UFEU‑a, Sud nadležan (presuda od 20. prosinca 2017., Asociación Profesional Elite Taxi, C‑434/15, EU:C:2017:981, t. 20.).
26 U vezi s kritikama trećeg pitanja koje je postavio Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru), treba podsjetiti na to da se presumpcija relevantnosti navedena u točki 24. ove presude ne može oboriti samom okolnošću da jedna od stranaka u glavnom postupku osporava određene činjenice čiju točnost Sud ne provjerava, a o kojima ovisi definicija predmeta dotičnog postupka (presuda od 22. rujna 2016., Breitsamer und Ulrich, C‑113/15, EU:C:2016:718, t. 34. i navedena sudska praksa).
27 Naposljetku, četvrto pitanje koje je postavio Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru) ne može se smatrati apstraktnim jer je ono u izravnoj vezi s predmetom spora u glavnom postupku te stoga nije hipotetsko. Njime se od Suda želi ishoditi, u slučaju potvrdnog odgovora na prvo ili drugo pitanje koje je postavio taj sud, tumačenje uvjeta u kojima se zračni prijevoznici mogu osloboditi svoje obveze plaćanja naknade štete putnicima na temelju članka 5. stavka 1. točke (c) i članka 7. Uredbe br. 261/2004.
28 Stoga treba odbaciti prigovore društva TUIfly u vezi s nedopuštenosti prvog, trećeg i četvrtog pitanja koja je postavio Amtsgericht Hannover (Općinski sud u Hannoveru).
Meritum
Prva dva pitanja u predmetima C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17 i pitanja u predmetu C‑292/17 u dijelu u kojem se odnose na posljedice kvalifikacije činjenica u glavnom postupku kao „izvanrednih okolnosti”
29 Svojim prvim i drugim pitanjem u predmetima C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17 i pitanjima u predmetu C‑292/17, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 5. stavak 3. Uredbe br. 261/2004, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 14. tumačiti na način da je spontani izostanak značajnog dijela zrakoplovnog osoblja („divlji štrajk”), poput onoga u predmetima u glavnim postupcima, obuhvaćen pojmom „izvanrednih okolnosti” u smislu te odredbe.
30 S tim u vezi, treba podsjetiti da je, u slučaju otkazivanja leta ili dužeg kašnjenja, to jest u trajanju od tri sata ili dužem od tri sata, zakonodavac Unije namjeravao urediti obveze zračnih prijevoznika predviđene u članku 5. stavku 1. Uredbe br. 261/2004 (presuda od 4. svibnja 2017., Pešková i Peška, C‑315/15, EU:C:2017:342, t. 19. i navedena sudska praksa).
31 U skladu s uvodnim izjavama 14. i 15. kao i s člankom 5. stavkom 3. te uredbe, odstupajući od odredbi stavka 1. tog članka, zračni se prijevoznik stoga oslobađa svoje obveze plaćanja naknade štete putnicima na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004 ako može dokazati da je do otkazivanja ili kašnjenja leta u trajanju od tri sata ili dužem od tri sata u dolasku došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći čak ni uz poduzimanje svih razumnih mjera (presuda od 4. svibnja 2017., Pešková i Peška, C‑315/15, EU:C:2017:342, t. 20. i navedena sudska praksa).
32 Kao izvanredne okolnosti u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004 mogu se kvalificirati događaji koji po svojoj naravi ili zbog svojeg uzroka nisu dio redovnog obavljanja djelatnosti konkretnog zračnog prijevoznika te su izvan njegove stvarne kontrole (presuda od 4. svibnja 2017., Pešková i Peška, C‑315/15, EU:C:2017:342, t. 22. i navedena sudska praksa).
33 U skladu s uvodnom izjavom 14. Uredbe (EZ) br. 261/2004, izvanredne okolnosti mogu se pojaviti u slučaju štrajkova koji utječu na operacije stvarnih zračnih prijevoznika.
34 U tom pogledu Sud je već imao priliku precizirati to da okolnosti iz te uvodne izjave nisu nužno i automatski razlozi oslobađanja od obveze plaćanja naknade štete iz članka 5. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 261/2004 (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2008., Wallentin‑Hermann, C‑549/07, EU:C:2008:771, t. 22.), i da stoga treba ocijeniti, u svakom pojedinom slučaju, ispunjavaju li one dva kumulativna uvjeta iz točke 32. ove presude.
35 Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da svaki nepredvidivi događaj ne treba nužno kvalificirati kao „izvanredne okolnosti”, u smislu iz prethodne točke, već je moguće smatrati da je takav događaj dio redovnog obavljanja djelatnosti konkretnog zračnog prijevoznika (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. rujna 2015., van der Lans, C‑257/14, EU:C:2015:618, t. 42.).
36 Usto, s obzirom na cilj uredbe br. 261/2004, koji se sastoji, kao što proizlazi iz njezine uvodne izjave 1., u osiguravanju visoke razine zaštite putnika i s obzirom na činjenicu da članak 5. stavak 3. te uredbe odstupa od načela obeštećivanja putnika u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku, pojam „izvanredne okolnosti”, u smislu potonjeg stavka treba tumačiti usko (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2008., Wallentin‑Hermann, C‑549/07, EU:C:2008:771, t. 20.).
37 S obzirom na te okolnosti treba utvrditi može li se „divlji štrajk” poput onog u glavnom postupku kvalificirati kao „izvanredne okolnosti” u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004.
38 U ovom predmetu, iz spisa podnesenoga Sudu proizlazi to da je „divlji štrajk” stvarnog zračnog prijevoznika o kojem je riječ rezultat njegove iznenadne objave restrukturiranja društva. To objava dovela je do toga da je, približno tijekom jednog tjedna, stopa izostanka zrakoplovnog osoblja bila osobito povišena, nakon spontanog poziva ne predstavnika radnika društva, već samih radnika koji su uzeli bolovanje.
39 Prema tome nije sporno da je taj „divlji štrajk” iniciralo osoblje društva TUIfly da bi iznijelo svoje zahtjeve, u situaciji koja se odnosi na mjere restrukturiranja koje je najavila uprava tog zračnog prijevoznika.
40 Međutim, kao što je to pravilno navela Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, restrukturiranja i reorganiziranja društava dio su njihovih uobičajenih mjera upravljanja.
41 Stoga je uobičajeno da su zračni prijevoznici u obavljanju svojih djelatnosti suočeni s neslaganjima, čak sukobima, s članovima svojeg osoblja ili jednog dijela tog osoblja.
42 Stoga, u uvjetima iz točaka 38. i 39. ove presude, rizike koji proizlaze iz socijalnih posljedica koje prate te mjere treba smatrati dijelom redovnog obavljanja djelatnosti konkretnog zračnog prijevoznika.
43 Stoga za „divlji štrajk” u predmetu u glavnom postupku ne treba smatrati da je izvan stvarne kontrole predmetnog zračnog prijevoznika.
44 Osim činjenice da je taj „divlji štrajk” rezultat odluke zračnog prijevoznika, treba napomenuti da je, unatoč povišenoj stopi izostanaka koju navodi sud koji je uputio zahtjev, taj „divlji štrajk” prestao nakon dogovora postignutog s predstavnicima radnika.
45 Stoga takav štrajk ne treba kvalificirati kao „izvanredne okolnosti”, u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004, na način da bi se stvarnog zrakoplovnog prijevoznika oslobodilo njegove obveze plaćanja naknade štete iz članka 5. stavka 1. točke (c) i članka 7. stavka 1. te uredbe.
46 Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje činjenicom da tu socijalnu akciju treba kvalificirati kao „divlji štrajk” u smislu primjenjivog njemačkoga socijalnog zakonodavstva, kada ga nije službeno pokrenuo sindikat.
47 Naime, razlikovanje između štrajkova koji su, na temelju primjenjivog nacionalnog prava, zakoniti i onih koji to nisu za utvrđivanje toga treba li ih se smatrati „izvanrednim okolnostima” u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004, dovelo bi do toga da pravo na naknadu štete putnika ovisi o socijalnom zakonodavstvu svake države članice, čime se ugrožavaju ciljevi Uredbe br. 261/2004, iz njezinih uvodnih izjava 1. do 4., koji se sastoje u osiguravanju visoke razine zaštite putnika i osiguravanju toga da zračni prijevoznici djeluju sukladno ujednačenim uvjetima na području Unije.
48 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prva dva pitanja u predmetima C‑195/17, C‑197/16 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17 kao i na pitanja u predmetu C‑292/17 treba odgovoriti u smislu da članak 5. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004, u vezi s uvodnom izjavom 14. te uredbe, treba tumačiti na način da spontani izostanak značajnog dijela zrakoplovnog osoblja („divlji štrajk”), poput onoga u predmetima u glavnim postupcima, koji je rezultat iznenadne objave restrukturiranja društva od strane stvarnog zračnog prijevoznika, a do kojeg je došlo ne na spontani poziv predstavnika radnika društva, već samih radnika koji su uzeli bolovanje, nije obuhvaćen pojmom „izvanrednih okolnosti” u smislu te odredbe.
Treće i četvrto pitanje u predmetima C‑195/17, C‑197/16 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17 i pitanja u predmetu C‑292/17 u dijelu u kojem se odnose na posljedice kvalifikacije činjenica u glavnom postupku kao „izvanrednih okolnosti”
49 S obzirom na odgovor na prvo i drugo pitanje u predmetu C‑195/17, C‑197/17 do C‑203/17, C‑226/17, C‑228/17, C‑274/17, C‑275/17, C‑278/17 do C‑286/17, C‑290/17 i C‑291/17, ne treba odgovoriti na treće i četvrto pitanje u tim predmetima kao ni na pitanja u predmetu C‑292/17 u dijelu u kojem se odnose na posljedice kvalifikacije činjenica u glavnom postupku kao „izvanrednih okolnosti”.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 5. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta […] te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91, u vezi s uvodnom izjavom 14. te uredbe, treba tumačiti na način da spontani izostanak značajnog dijela zrakoplovnog osoblja („divlji štrajk”), poput onoga u predmetima u glavnom postupku, koji je rezultat iznenadne objave restrukturiranja društva od strane stvarnog zračnog prijevoznika, a do kojeg je došlo ne na spontani poziv predstavnika radnika društva, već samih radnika koji su uzeli bolovanje, nije obuhvaćen pojmom „izvanrednih okolnosti” u smislu te odredbe.
Potpisi