Language of document : ECLI:EU:T:2022:774

PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto prošireno vijeće)

7. prosinca 2022.(*)

„Ekonomska i monetarna politika – Bonitetni nadzor nad kreditnim institucijama – Članak 6. stavak 5. točka (b) Uredbe (EU) br. 1024/2013 – Nužnost izravnog nadzora ESB‑a nad manje značajnom kreditnom institucijom – Zahtjev nacionalnog nadležnog tijela – Članak 68. stavak 5. Uredbe (EU) br. 468/2014 – ESB‑ova odluka kojom se PNB Banka razvrstava kao značajan subjekt u pogledu kojeg se provodi izravan bonitetni nadzor – Obveza obrazlaganja – Proporcionalnost – Prava obrane – Uvid u upravni spis – Izvješće predviđeno člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014 – Članak 106. Poslovnika – Neobrazloženi zahtjev za raspravu”

U predmetu T‑301/19,

PNB Banka AS, sa sjedištem u Rigi (Latvija), koju zastupa O. Behrends, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske središnje banke (ESB), koju zastupaju C. Hernández Saseta, F. Bonnard i D. Segoin, u svojstvu agenata,

tuženik,


OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja: S. Gervasoni (izvjestitelj), predsjednik, L. Madise, P. Nihoul, R. Frendo i J. Martín y Pérez de Nanclares, suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a, tužitelj, PNB Banka AS, traži poništenje odluke Europske središnje banka (ESB), dostavljene dopisom od 1. ožujka 2019., u kojoj ga razvrstava kao značajan subjekt u pogledu kojeg provodi izravan bonitetni nadzor (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

I.      Pravni okvir

2        Člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća ESB‑u u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija (SL 2013., L 287, str. 63.) određuje se: „U odnosu na [manje značajne] kreditne institucije […] i u opsegu definiranom u stavku 7. [navedenog članka], ako je potrebno, u cilju osiguranja dosljedne primjene visokih standarda nadzora, ESB može u svakom trenutku, na vlastitu inicijativu nakon savjetovanja sa nacionalnim nadležnim tijelima ili na zahtjev nacionalnog nadležnog tijela, odlučiti da će sam izravno preuzeti nadležnost za jednu ili više [manje značajnih] kreditnih institucija […], uključujući u slučajevima kada je zatražena financijska potpora ili je dobivena neizravno iz [Europskog fonda za financijsku stabilnost (ESFS)] ili [Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM)].”

3        U članku 67. Uredbe (EU) br. 468/2014 ESB‑a od 16. travnja 2014. o uspostavljanju okvira za suradnju unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma između ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima (SL 2014., L 141, str. 1.) naslovljenom „Kriterij za donošenje odluke ESB‑a sukladno članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe [br. 1024/2013]” navode se, u njegovu stavku 2., različiti čimbenici koje ESB treba uzeti u obzir, među ostalim, prije donošenja odluke o provođenju izravnog bonitetnog nadzora, osobito u pogledu manje značajnog nadziranog subjekta.

4        Člankom 68. Uredbe br. 468/2014. naslovljenim „Postupak za pripremu odluke sukladno članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe [br. 1024/2013] na zahtjev nacionalnog nadležnog tijela” određuje se:

„[…]

3.      Zahtjevu nacionalnog nadležnog tijela prilaže se izvješće koje navodi povijest nadzora i profil rizika odgovarajućeg manje značajnog nadziranog subjekta ili manje značajne nadzirane grupe.

[…]

5.      Ako ESB odluči da je izravan nadzor manje značajnog nadziranog subjekta ili manje značajne nadzirane grupe od strane ESB‑a potreban radi osiguravanja dosljedne primjene visokih standarda nadzora, donosi odluku ESB‑a u skladu s glavom 2. [dijela IV. navedene uredbe].”

II.    Okolnosti spora

5        Na dan donošenja pobijane odluke, tužitelj je bio manje značajna kreditna institucija u smislu članka 6. stavka 4. Uredbe br. 1024/2013 (u daljnjem tekstu: manje značajna kreditna institucija) sa sjedištem u Latviji. Stoga je stavljen pod izravni bonitetni nadzor Finanšu un kapitāla tirgus komisije (Komisija za financijska tržišta i tržišta kapitala, Latvija) (u daljnjem tekstu: FKTK).

6        Na dan podnošenja tužbe osoba CR bila je tužiteljev većinski dioničar.

7        Tužitelj, kao i osoba CR i drugi članovi njegove obitelji, koji su tužiteljevi dioničari, prema tužiteljevim tvrdnjama, „obavijestili” su 25. kolovoza 2017. Republiku Latviju o sporu koji se odnosi na zaštitu njihovih ulaganja. Pozvali su se na neopravdanu i nerazumnu prirodu bonitetnih zahtjeva koje je FKTK naložio tužitelju.

8        Prema tužiteljevim tvrdnjama, osoba CR podnijela je u kolovozu 2017. pritužbu tijelima Ujedinjene Kraljevine u pogledu djela korupcije za koja je navodno kriva osoba A, guverner Latvijas Banke (Središnja banka Latvije). Prijavljena djela korupcije uključivala su pokušaje tog guvernera da primi mito od osobe CR, zahvaljujući utjecaju koji je imao na FKTK.

9        Tužitelj je u rujnu 2017. razvrstan kao „manje značajna institucija u krizi” u smislu okvira suradnje u upravljanju krizama za manje značajne subjekte, što je dovelo do toga da skupina za upravljanje krizama sastavljena od FKTK‑a i ESB‑a provodi poseban nadzor tužitelja.

10      FKTK je 16. studenoga 2017. zatražio od ESB‑a da preuzme izravan bonitetni nadzor tužitelja. Taj se zahtjev konkretno temeljio na trima elementima: kao prvo, rezultatima inspekcije na licu mjesta koju je proveo FKTK i njihovu utjecaju na stopu adekvatnosti tužiteljeva regulatornog kapitala, kao drugo, trajnoj povredi ograničenja velikih izloženosti, čije bi uklanjanje moglo dodatno negativno utjecati na stopu adekvatnosti regulatornog kapitala i, kao treće, obavijesti tužitelja i njegova glavnog dioničara o sporu koji se odnosi na zaštitu ulaganja.

11      Nakon što je ispitao zahtjev iz točke 10. ove presude tijekom sastanka Nadzornog odbora održanog 28. studenoga 2017., ESB je odbio taj zahtjev.

12      Tužitelj, osoba CR i drugi članovi njezine obitelji, tužiteljevi dioničari, pokrenuli su 12. prosinca 2017. arbitražni postupak protiv Republike Latvije pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), na temelju Ugovora od 24. siječnja 1994. o poticanju i zaštiti ulaganja između Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske i Republike Latvije (u daljnjem tekstu: arbitražni postupak). Tvrdili su da FKTK od kraja 2015. provodi prekomjeran i proizvoljan bonitetni nadzor tužitelja, što je dovelo do povećanja regulatornog kapitala i ograničenja djelatnosti. Naveli su da je taj prekomjeran i proizvoljan bonitetni nadzor posljedica utjecaja osobe A na FKTK s ciljem dobivanja mita od tužitelja i osobe CR.

13      Prema tužiteljevim tvrdnjama, osoba CR prijavila je u prosincu 2017. latvijskim tijelima djela korupcije iz točke 8. ove presude.

14      Osoba A uhićena je 17. veljače 2018. nakon što je protiv nje 15. veljače 2018. pokrenuta preliminarna kaznena istraga koju je vodio Korupcijas novēršanas un apkarošanas birojs (Ured za suzbijanje i borbu protiv korupcije, Latvija, u daljnjem tekstu: KNAB). Ta se istraga odnosila na optužbe za korupciju povezane s postupkom bonitetnog nadzora iznesene protiv latvijske banke koja nije tužitelj. Odlukom od 19. veljače 2018., na dan kad je osoba A puštena na slobodu, KNAB joj je naložio nekoliko mjera opreza, uključujući zabranu obnašanja njezinih dužnosti guvernera Središnje banke Latvije.

15      Tužiteljica zadužena za istragu iz točke 14. ove presude podnijela je 28. lipnja 2018. optužnicu protiv osobe A. Optužnica je upotpunjena 24. svibnja 2019. te je sadržavala tri točke optužbe. Prva točka optužbe odnosila se na to da je 2010. primljena ponuda mita od predsjednika nadzornog odbora latvijske banke, koja nije tužitelj, i samo mito, a osoba A je kao protučinidbu davala savjete kako bi se toj banci omogućilo da izbjegne nadzor FKTK‑a te nije sudjelovala na sastancima FKTK‑a na kojima se raspravljalo o pitanjima u pogledu nadzora nad navedenom bankom. Druga točka optužbe odnosila se, s jedne strane, na to da je nakon 23. kolovoza 2012., primljena ponuda mita od potpredsjednika upravnog odbora iste banke, kao protučinidba za savjete koje je osoba A dala kako bi se ukinula ograničenja djelatnosti koja je naložio FKTK i spriječila druga ograničenja, te, s druge strane, na to da je osoba A primila uplatu polovice tog mita. Treća točka optužbe odnosila se na pranje novca namijenjeno prikrivanju podrijetla, prijenosâ i vlasništva sredstava isplaćenih osobi A koja odgovaraju mitu obuhvaćenom drugom točkom optužbe.

16      Tužitelj i osoba CR obavijestili su u dopisima od 5. srpnja i 12. rujna 2018. predsjednicu ESB‑ova Nadzornog odbora da je u tijeku istraga o djelima korupcije iz točke 8. ove presude. Naveli su da je osoba A, nakon njezina uhićenja u veljači 2018., dala neprijateljske i pogrešne javne izjave o njima, u kojima je tvrdila da je osoba CR prijevarno stekla tužitelja. Smatrali su da su FKTK‑ovi bonitetni zahtjevi u odnosu na tužitelja prekomjerni i diskriminirajući. Tražili su od ESB‑a da intervenira provođenjem istrage i poduzimanjem prikladnih mjera kao što su odgovarajuće promjene osoblja zaduženog za bonitetni nadzor tužitelja. Tom su prilikom napisali: „Jedna od osnovnih ideja [jedinstvenog nadzornog mehanizma (single supervisory mechanism, SSM)] bila je da ESB može osigurati objektivniji i nepristraniji nadzor nego lokalna nadzorna tijela. [Tužitelj] i [osoba CR] pozdravljaju suradnju s ESB‑om u tu svrhu” (dopis od 5. srpnja 2018., str. 13.)

17      ICSID je 30. rujna 2018. donio privremene mjere u kojima preporučuje Republici Latviji da ne poduzima mjere za oduzimanje odobrenja za rad tužitelju zbog navodne neusklađenosti s jednim od regulatornih zahtjeva za koji je konačan rok utvrđen u FKTK‑ovoj odluci od 27. veljače 2018. (u daljnjem tekstu: ICSID‑ova preporuka).

18      Predsjednica ESB‑ova Nadzornog odbora obavijestila je 8. listopada 2018. tužitelja i osobu CR, u odgovoru na njihove dopise od 5. srpnja i 12. rujna 2018., da se u okviru svoje zadaće nadzora funkcioniranja SSM‑a ESB slaže s FKTK‑om, prema kojem tužiteljeva situacija u pogledu vlasničkog kapitala zahtijeva poseban nadzor. Navela je da su se tužitelju u više navrata produljili rokovi za donošenje mjera u pogledu vlasničkog kapitala i da, unatoč stalnim problemima te prirode, FKTK nije donio stroge nadzorne mjere u odnosu na tužitelja, osim što je zahtijevao povećanje vlasničkog kapitala, donošenje sanacijskih mjera i dodatna rezerviranja. Smatrala je da tužitelj već nekoliko godina povređuje ograničenja velikih izloženosti prema trećoj osobi i da mu se u više navrata produljio rok kako bi to ispravio. Smatrala je da nema nikakve naznake da su nadzorne mjere naložene u odnosu na tužitelja prekomjerne ili neproporcionalne. Zaključno je objavila da namjerava izvršavati svoju zadaću nadzora pri čemu će posebnu pozornost obratiti na mjere koje je tužitelj poduzeo kako bi ispravio povrede bonitetnih zahtjeva.

19      FKTK je 21. prosinca 2018. ponovno tražio od ESB‑a da preuzme izravan bonitetni nadzor tužitelja. Podsjetio je na svoj prethodni zahtjev od 16. studenoga 2017. i istaknuo ICSID‑ovu preporuku. Naveo je da bi moglo proći nekoliko mjeseci prije nego što ICSID donese odluku o privremenim mjerama, što podrazumijeva da će FKTK na neodređeno vrijeme biti spriječen u obavljanju svojih nadzornih zadaća. Prema FKTK‑ovu mišljenju, kad bi ESB preuzeo izravan bonitetni nadzor, to bi spriječilo tužitelja da iskorištava navodni sukob interesa kao argument protiv aktivnosti bonitetnog nadzora te bi omogućilo da se izbjegne situacija u kojoj banka nastavlja neispunjavati svoje obveze, a regulator je spriječen poduzeti odgovarajuće mjere koje mogu prekinuti ta postupanja. FKTK je smatrao da bi informacije koje ESB već posjeduje olakšale prijenos nadzornih zadaća. Pojasnio je da njegova odluka od 27. veljače 2018. nije izvršena, odnosno da se tužiteljeva situacija i dalje protivi zahtjevima u pogledu vlasničkog kapitala i ograničenjima velikih izloženosti te da se ne može predvidjeti održivo i vjerodostojno rješenje u bliskoj budućnosti. Napomenuo je da je od pokretanja arbitražnog postupka tužiteljeva reakcija na gotovo sve nadzorne aktivnosti nije pokazala da je voljan uspostaviti uspješnu suradnju. Naveo je da se, prema tužiteljevim tvrdnjama, u pogledu svakog FKTK‑ova zahtjeva vodi arbitražni spor i da to predstavlja dodatan dokaz proizvoljnog pristupa. Dodao je da osoba CR tvrdi da će provesti njegove zahtjeve, odnosno povećati tužiteljev regulatorni kapital, samo ako te zahtjeve provjeri neovisna treća strana. Iz toga je zaključio da nema mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja.

20      ESB je 11. veljače 2019. tužitelju dostavio nacrt odluke kojom se utvrđuje da ESB preuzima izravan bonitetni nadzor u odnosu na tužitelja, kako bi on podnio primjedbe na tu odluku.

21      Tužitelj je 22. veljače 2019. odgovorio da odbacuje tvrdnju prema kojoj nije pokazao da je voljan uspostaviti uspješnu suradnju. Naveo je da, naprotiv, do tada ni FKTK ni ESB nisu na prikladan način odgovorili na njegove višestruke pokušaje i pokušaje njegovih dioničara da se uspostavi konstruktivna suradnja, osobito u pogledu djela korupcije za koja je znao ESB. Iz toga je zaključio da se protivi navedenom nacrtu odluke.

22      Presudom od 26. veljače 2019., Rimšēvičs i ESB/Latvija (C‑202/18 i C‑238/18 EU:C:2019:139), Sud je poništio KNAB‑ovu odluku od 19. veljače 2018. kojom se osobi A zabranjivalo obnašanje njezinih dužnosti guvernera Središnje banke Latvije. Sud je smatrao da Republika Latvija nije dokazala da se razrješenje osobe A njezinih dužnosti guvernera Središnje banke Latvije temelji na postojanju dovoljnih naznaka da je počinila tešku povredu dužnosti u smislu članka 14.2. drugog stavka statuta Europskog sustava središnjih banaka i ESB‑a.

23      Tajnik Upravnog vijeća ESB‑a dostavio je tužitelju 1. ožujka 2019. pobijanu odluku, donesenu na temelju prijedloga Nadzornog odbora na temelju članka 26. stavka 8. Uredbe br. 1024/2013, u skladu s odredbama članka 6. stavka 5. točke (b) te uredbe i članka 39. stavka 5. Uredbe br. 468/2014.

24      Tajnik Upravnog vijeća naveo je da će ESB, kao nadležno tijelo, biti zadužen za izravan nadzor tužitelja. Pojasnio je da je pobijana odluka donesena u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013 i dijelom IV. Uredbe br. 468/2014. Dodao je da će tužitelj biti uključen na popis subjekata u pogledu kojih on provodi izravan nadzor, koji ESB objavljuje i ažurira u skladu s člankom 49. stavkom 1. Uredbe br. 468/2014.

25      Kad je riječ o činjenicama na kojima se temelji pobijana odluka (dio 1. te odluke), tajnik Upravnog vijeća naveo je da tužitelj ne ispunjava kriterije predviđene člankom 6. stavkom 4. Uredbe br. 1024/2013 i stoga je trenutačno razvrstan kao manje značajan subjekt u pogledu kojeg izravan bonitetni nadzor provodi FKTK. Podsjetio je na tužiteljev dioničarski sastav, kao i na strukturu grupe. Istaknuo je pokretanje arbitražnog postupka, kao i ICSID‑ovu preporuku. Naveo je i faze upravnog postupka u kojem je donesena pobijana odluka.

26      Kad je riječ o ocjeni činjenica (dio 2. pobijane odluke), tajnik Upravnog vijeća naveo je da je ESB smatrao da je preuzimanje izravnog bonitetnog nadzora tužitelja potrebno kako bi se osigurala dosljedna primjena bonitetnog nadzora na visokoj razini. Taj se zaključak temelji na sljedećim razmatranjima. FKTK je u svojem zahtjevu naglasio da od pokretanja arbitražnog postupka tužiteljeva reakcija na gotovo sve nadzorne aktivnosti i dalje uopće ne pokazuje da je voljan uspostaviti uspješnu suradnju. FKTK smatra da on sam nema nikakvu mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja u skladu s pravnim pravilima Unije i SSM‑a. FKTK smatra da je najprikladnija opcija za osiguravanje odgovarajućeg nadzora tužitelja to da ESB preuzme bonitetni nadzor. Tajnik Upravnog vijeća zaključio je da je, prema ESB‑ovu mišljenju, preuzimanje izravnog nadzora potrebno u smislu članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013. Pojasnio je da na taj zaključak nisu utjecale tužiteljeve primjedbe u okviru upravnog postupka u kojem je donesena pobijana odluka, s obzirom na to da nije iznio nijedan argument ili informaciju koju ESB već nije uzeo u obzir.

27      Naposljetku, tajnik Upravnog vijeća pojasnio je da se može pokrenuti postupak pred ESB‑ovim Administrativnim odborom za preispitivanje i da se može podnijeti pravni lijek Sudu Europske unije.

28      Pobijana odluka stupila je na snagu 4. travnja 2019.

29      Dopisom od 18. travnja 2019. ESB je dostavio tužitelju, kao odgovor na zahtjev koji mu je on uputio 27. studenoga 2018., popis dokumenata koje posjeduje ESB i koji se odnose na bonitetni nadzor proveden u pogledu tužitelja. Pojasnio je da se pravo na uvid u upravni spis ne odnosi na povjerljive informacije i da se stoga na popisu za svaki dokument navodi klasifikacija ovisno o tome je li taj dokument dostupan ili povjerljiv.

30      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. svibnja 2019. tužitelj, osobe CR i CT pokrenuli su ovaj postupak.

III. Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja tužbe

31      ESB je 15. kolovoza 2019. zaključio da tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti u smislu članka 18. stavka 1. točke (a) Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.). Istog dana Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) odlučio je da u odnosu na tužitelja neće donijeti sanacijski program u smislu članka 18. stavka 1. te uredbe.

32      FKTK je 22. kolovoza 2019. tražio od Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiese (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi, Latvija) da tužitelja proglasi nesolventnim.

33      Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi) proglasio je 12. rujna 2019. tužitelja nesolventnim. Imenovao je stečajnog upravitelja zaduženog za postupak u slučaju nesolventnosti (u daljnjem tekstu: stečajni upravitelj) te mu je prenio sve tužiteljeve ovlasti i ovlasti njegova upravnog odbora. Odbio je zahtjev tužiteljeva upravnog odbora da zadrži svoja prava zastupanja tužitelja u okviru tužbe protiv ESB‑ove procjene od 15. kolovoza 2019. u kojoj se utvrdilo da tužitelj propada ili da je vjerojatno da će propasti, protiv SRB‑ove odluke od istog dana o nedonošenju sanacijskog programa u odnosu na tužitelja i protiv FKTK‑ove odluke o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti. Taj je sud dodao da se time ne isključuje mogućnost da tužiteljev upravni odbor podnese stečajnom upravitelju zaseban zahtjev u pogledu prava zastupanja u okviru posebnih zadaća.

34      FKTK je 12. rujna 2019. zatražio od ESB‑a i da tužitelju oduzme odobrenje za rad.

35      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. listopada 2019. (predmet T‑732/19) tužitelj i drugi tužiteljevi dioničari ili potencijalni dioničari zatražili su poništenje SRB‑ove odluke od 15. kolovoza 2019. o nedonošenju sanacijskog programa u odnosu na tužitelja.

36      Osoba A prestala je 21. prosinca 2019. obnašati svoje dužnosti guvernera Središnje banke Latvije.

37      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2020. (predmet T‑50/20) tužitelj je zatražio poništenje ESB‑ove odluke od 19. studenoga 2019. kojom se odbija naložiti stečajnom upravitelju da odvjetniku kojeg je tužiteljev upravni odbor opunomoćio odobri pristup njegovim prostorijama, podacima kojima raspolaže, osoblju i resursima.

38      ESB je 17. veljače 2020. tužitelju oduzeo odobrenje za rad. To je oduzimanje stupilo na snagu sljedećeg dana.

39      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. travnja 2020. (predmet T‑230/20) tužitelj je protiv te odluke pokrenuo postupak.

IV.    Postupak i zahtjevi stranaka

40      ESB je 31. srpnja 2019. tajništvu Općeg suda podnio odgovor na tužbu.

41      Predsjednik četvrtog vijeća odlučio je 28. travnja 2020., u skladu s člankom 69. točkom (d) Poslovnika Općeg suda, prekinuti postupak do objave odluke Općeg suda u predmetu T‑50/20. Rješenjem od 12. ožujka 2021., PNB Banka/ESB (T‑50/20, EU:T:2021:141), Opći sud donio je odluku u tom predmetu te se na taj dan nastavio postupak u ovom predmetu.

42      Tužitelj te osobe CR i CT zatražili su 27. travnja 2021. i zatim 28. lipnja 2021. prekid postupka dok Sud u predmetu C‑321/21 P ne odluči o žalbi podnesenoj protiv rješenja od 12. ožujka 2021., PNB Banka/ESB (T‑50/20, EU:T:2021:141). Predsjednik četvrtog vijeća odlučio je 20. svibnja 2021. i zatim 6. kolovoza 2021., nakon što je saslušan ESB, da neće prekinuti postupak.

43      Dopisom od 8. srpnja 2021. tužiteljev zastupnik obavijestio je Opći sud da više ne zastupa osobe CR i CT. Rješenjem od 21. prosinca 2021. Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je na temelju članka 131. stavka 2. Poslovnika da više nije potrebno odlučiti o ovoj tužbi u dijelu u kojem su je podnijele osobe CR i CT.

44      Krajnji rok za podnošenje replike utvrđen je na 30. rujna 2021. Tužitelj nije podnio repliku u za to određenom roku.

45      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži ESB‑u snošenje troškova.

46      ESB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

V.      Pravo

A.      Postojanje punomoći zastupnika koji je u tužiteljevo ime podnio tužbu

47      U skladu s člankom 51. stavkom 3. Poslovnika, odvjetnici koji zastupaju stranku koja je pravna osoba privatnog prava moraju u tajništvu položiti punomoć koju je izdala ta osoba.

48      Punomoć koju je 5. ožujka 2019. dao predsjednik tužiteljeva upravnog odbora nalazi se u spisu predmeta (Prilog A.2.).

49      Tužitelj tvrdi da je stečajni upravitelj odbio odvjetniku kojeg je imenovao da ga zastupa dati pristup njegovim dokumentima, prostorijama, osoblju i resursima. U okviru odgovora od 13. ožujka 2020. na pitanje Općeg suda podnio je dopis stečajnog upravitelja od 16. rujna 2019. u kojem se navodi da njegov odvjetnik treba, kao prvo, „dostaviti [stečajnom] upravitelju pisano izvješće o trenutačnom stanju sporazuma [o pružanju pravnih usluga], u kojem se detaljno navode smjernice koje je pružio [tužitelj], zadaće koje je obavio [odvjetnik] i jesu li neke radnje stvarno u tijeku”, kao drugo, „obavijestiti [stečajnog] upravitelja o plaćanjima […]”, kao treće, „ne smije poduzimati bilo kakve radnje u [tužiteljevo] ime a da se prethodno ne savjetuje sa [stečajnim] upraviteljem, osobito prestati pružati [tužitelju] usluge koje naplaćuje”.

50      Unatoč navedenom dopisu stečajnog upravitelja od 16. rujna 2019., iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi niti tužitelj ili ESB tvrde da je stečajni upravitelj opozvao punomoć koju je 5. ožujka 2019. dao predsjednik tužiteljeva upravnog odbora. U navedenom se dopisu ne navodi takav opoziv, iako se spominje da odvjetnik kojeg je imenovao predsjednik upravnog odbora ne smije poduzimati bilo kakve radnje u tužiteljevo ime a da se prethodno ne savjetuje sa stečajnim upraviteljem.

51      Slijedom toga, Opći sud utvrđuje da je tužitelj položio punomoć kojom svojeg odvjetnika ovlašćuje za podnošenje tužbe u skladu s člankom 51. stavkom 3. Poslovnika.

B.      Zahtjevi za prekid postupka podneseni 27. travnja 2021. i 28. lipnja 2021.

52      Tužitelj je 27. travnja 2021. i 28. lipnja 2021. podnio zahtjev za prekid postupka. U prilog svojim zahtjevima za prekid, tvrdio je da mu je bio potreban pristup svojim prostorijama, spisima i financijskim resursima i da stečajni upravitelj nije surađivao kako bi se osiguralo njegovo djelotvorno zastupanje, unatoč presudi od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923).

53      Iako Opći sud nije dužan navesti razloge na temelju kojih je odlučio hoće li prekinuti postupak, u skladu s člankom 69. točkama (c) ili (d) Poslovnika, smatra da je korisno u iznimnim okolnostima navesti sljedeće.

54      Odluka o prekidu postupka na temelju članka 69. točaka (c) ili (d) Poslovnika obuhvaćena je diskrecijskom ovlasti Općeg suda (vidjeti u tom smislu rješenja od 20. listopada 2011., DTL/OHIM, C‑67/11 P, neobjavljeno, EU:C:2011:683, t. 32. i 33.; od 15. listopada 2012., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑554/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:629, t. 37. i od 17. siječnja 2018., Josel/EUIPO, C‑536/17 P, neobjavljeno, EU:C:2018:14, t. 5.).

55      U ovom slučaju, postupak je prekinut 28. travnja 2020. do objave odluke Općeg suda u predmetu T‑50/20 u kojem je tužitelj zatražio poništenje ESB‑ove odluke od 19. studenoga 2019. kojom se odbija naložiti stečajnom upravitelju da odvjetniku kojeg je tužiteljev upravni odbor opunomoćio odobri pristup njegovim prostorijama, podacima kojima raspolaže, osoblju i resursima.

56      Rješenjem od 12. ožujka 2021., PNB Banka/ESB (T‑50/20, EU:T:2021:141), Opći sud odbio je tužiteljevu tužbu. Smatrao je osobito da je ESB očito nenadležan za odlučivanje o zahtjevu tužiteljeva upravnog odbora da se stečajnom upravitelju naloži da odvjetniku kojeg je taj upravni odbor opunomoćio odobri pristup tužiteljevim prostorijama, podacima, članovima osoblja i resursima (točka 73.). Smatrao je i da u pogledu odluka koje nacionalna tijela donose u okviru postupka u slučaju nesolventnosti, poput postupka koji se vodi protiv tužitelja, u odgovoru na eventualni zahtjev za pristup dokumentima, prostorijama, osoblju ili resursima kreditne institucije o kojoj je riječ, u načelu nadzor provode nacionalni sudovi koji mogu Sudu po potrebi uputiti prethodna pitanja na temelju članka 267. UFEU‑a ako se suoče s poteškoćama u tumačenju ili primjeni prava Unije (točka 72.).

57      Valja utvrditi i da, osobito unatoč prekidu postupka od 28. travnja 2020. do 12. ožujka 2021., tužitelj ne utvrđuje niti tvrdi, uključujući u svojem zahtjevu za prekid postupka od 28. lipnja 2021., da je pokrenuo sudski postupak u odnosu na stečajnog upravitelja, kojem ipak pred Općim sudom prigovara da odvjetniku kojeg je opunomoćio njegov upravni odbor nije odobrio pristup njegovim prostorijama, informacijama, osoblju i resursima od kraja 2019.

58      Nakon što je sa stečajnim upraviteljem razmijenio dopise i poruke elektroničke pošte 12. i 16. rujna 2019. te u studenom 2019., tužitelj je u svojem zahtjevu za prekid postupka koji je podnio tajništvu Općeg suda 27. travnja 2021. samo tvrdio da je „pojačao svoje napore” u odnosu na stečajnog upravitelja i latvijske sudove, ali nije pružio pojašnjenja o prirodi navedenih napora.

59      Usto, iz odluke od 12. rujna 2019. Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiese (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi), navedene u točki 33. ove presude, ne proizlazi da je tužitelj spriječen pokrenuti postupak pred latvijskim sudovima u slučaju eventualnog spora sa stečajnim upraviteljem. Ne samo da se u toj odluci navodi da nije isključena mogućnost da tužiteljev upravni odbor stečajnom upravitelju podnese zaseban zahtjev u pogledu prava zastupanja u okviru posebnih zadaća, nego je i presuda od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923), na koju se tužitelj pozvao u prilog tvrdnji da stečajni upravitelj ne surađuje dovoljno kako bi se osiguralo njegovo djelotvorno zastupanje, donesena nakon navedene odluke, tako da se tužitelj pred nacionalnim sudom mogao a priori pozvati na navedenu presudu kao na novi element.

60      Slijedom toga, Opći sud smatra da ne treba ponovno prekinuti postupak.

C.      Usmeni dio postupka

61      U skladu s člankom 106. Poslovnika:

„1.      Postupak pred Općim sudom u usmenom dijelu obuhvaća raspravu organiziranu po službenoj dužnosti ili na zahtjev glavne stranke.

2.      Glavna stranka u zahtjevu za raspravu treba naznačiti razloge zbog kojih želi da je se sasluša. […]

3.      U nedostatku zahtjeva iz stavka 2., Opći sud može, ako smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka. […]”

62      Tako iz teksta članka 106. Poslovnika proizlazi da, u slučaju nepostojanja zahtjeva za raspravu u kojem su naznačeni razlozi zbog kojih glavna stranka želi da je se sasluša, Opći sud može, ako smatra da je predmet dovoljno razjašnjen, odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka.

63      Obrazloženje nacrta Poslovnika od 14. ožujka 2014., koje je javno dostupno na internetskoj stranici Suda Europske unije, potvrđuje uostalom da, uzimajući osobito u obzir zahtjeve dobrog sudovanja i ekonomičnosti postupka, „Opći sud želi imati mogućnost osloboditi se organiziranja rasprave ako smatra da nije potrebna, osim ako jedna od glavnih stranaka ne podnese zahtjev navodeći razloge zbog kojih želi biti saslušana”.

64      Iz točke 142. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika Općeg suda (u daljnjem tekstu: Praktična pravila) proizlazi da glavna stranka koja želi da je se sasluša na raspravi mora u tu svrhu podnijeti obrazloženi zahtjev u roku od tri tjedna od kada su stranke obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka. U njoj se pojašnjava da to obrazloženje treba proizlaziti iz konkretne procjene korisnosti rasprave za stranku o kojoj je riječ i navoditi elemente u spisu predmeta „ili” argumentaciju za koju ta stranka smatra da će je biti potrebno dodatno razviti „ili” pobijati na raspravi. U njoj se navodi da je, radi boljeg usmjeravanja rasprave, „poželjno” da obrazloženje nije općenite naravi, primjerice, ograničavajući se na upućivanje na važnost predmeta. U točki 143. Praktičnih pravila predviđa se da, ako glavna stranka ne podnese obrazloženi zahtjev u za to određenom roku, Opći sud može odlučiti da će o tužbi odlučivati bez usmenog dijela postupka.

65      Tako iz članka 106. Poslovnika i točaka 142. i 143. Praktičnih pravila proizlazi da Opći sud može, u slučaju nepostojanja zahtjeva za raspravu ili u slučaju zahtjeva za raspravu koji ne sadržava obrazloženje, odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka ako smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen.

66      Tužitelj je u ovom slučaju u dopisu od 29. studenoga 2021. na sljedeći način iznio svoje stajalište o održavanju rasprave:

„1. Potvrđujem da iz razloga koje sam detaljno iznio trenutačno nitko djelotvorno ne zastupa [tužitelja]. Isključivo u svrhu poštovanja primjenjivog roka ovim dopisom tražim da se održi rasprava. Međutim, najprije treba ponovno osigurati djelotvorno zastupanje [tužitelja].

2. U trenutačnim okolnostima nije moguće pripremiti se za raspravu ili sudjelovati na njoj.”

67      Iz navedenog dopisa od 29. studenoga 2021. proizlazi da zahtjev za održavanje rasprave koji je podnio tužitelj nije obrazložen. Naime u tom zahtjevu nije naznačen nijedan razlog zbog kojeg tužitelj želi da ga se sasluša.

68      Nadalje, u dopisu od 25. listopada 2021. u kojem se glavne stranke obavijestilo o zatvaranju pisanog dijela postupka tajništvo Općeg suda podsjetilo je na odredbe članka 106. stavka 2. Poslovnika i na odredbe točke 142. Praktičnih pravila te je skrenulo pozornost glavnih stranaka na činjenicu da, u kontekstu zdravstvene krize, obrazloženje treba biti u skladu sa zahtjevima iz navedene točke Praktičnih pravila.

69      Točno je da je tužitelj u svojem zahtjevu za raspravu tvrdio da smatra da mu je uskraćeno djelotvorno zastupanje.

70      Čak i pod pretpostavkom da tužitelj time želi implicitno opravdati nepostojanje obrazloženja svojeg zahtjeva za raspravu, što ipak ne proizlazi iz navedenog zahtjeva, valja smatrati da njegova argumentacija u pogledu nepostojanja djelotvornog zastupanja nije opravdanje za nepostojanje obrazloženja tog zahtjeva. Konkretno, okolnost da je tužitelju uskraćeno djelotvorno zastupanje, kako on to navodi, uopće ne sprečava da se istaknu potkrijepljeni elementi u potporu zahtjevu za raspravu.

71      Slijedom toga, s obzirom na to da tužitelj u svojem zahtjevu za raspravu nije iznio nikakvo obrazloženje te ga je usto tajništvo Općeg suda izričito podsjetilo na obvezu obrazlaganja potonjeg zahtjeva, valja smatrati da navedeni zahtjev za raspravu nije u skladu s člankom 106. stavkom 2. Poslovnika.

72      U tim okolnostima, Opći sud smatrao je da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen te je utvrdio da će odlučiti o tužbi bez provođenja usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika.

D.      Meritum

1.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe 1024/2013 jer se tom odredbom ne predviđa odluka o razvrstavanju subjekta o kojem je riječ kao značajnog

73      Tužitelj tvrdi da se pobijana odluka, u dijelu u kojem ga se njome razvrstava kao značajan subjekt, protivi članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013. Naime, tim se člankom ne predviđa odluka o razvrstavanju, nego ESB‑ova odluka da izravno preuzme nadležnost od nacionalnog nadležnog tijela za jednu ili više kreditnih institucija ako je to potrebno u cilju osiguranja dosljedne primjene visokih standarda nadzora.

74      Tužitelj tvrdi da članak 39. stavak 5. drugu rečenicu Uredbe br. 468/2014 ne treba tumačiti na način koji nije u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013. Podredno, poziva se na nezakonitost članka 39. stavka 5. druge rečenice Uredbe br. 468/2014, ako taj članak treba tumačiti kao da se njime mijenja priroda odluke koja se temelji na članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013.

75      Tužitelj pojašnjava da odluka donesena na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 ne podrazumijeva promjenu statusa kreditne institucije. Riječ je o ESB‑ovom djelovanju koje opravdava nastojanje da se osigura kvaliteta nadzora koji provodi nacionalno nadležno tijelo, a ne nastojanje da se osigura razina usklađenosti kreditne institucije o kojoj je riječ. Ta institucija treba zadržati pravo na jednako postupanje kao prema manje značajnim institucijama te se u odnosu na nju ne smije provoditi nadzor prikladan samo za „zaista” značajne institucije. Tužitelj navodi da je usklađivanje nadzora u okviru SSM‑a postupan proces i da i dalje postoje razlike u pogledu nadzora banaka u različitim državama članicama. Dodaje da se člankom 47. stavkom 4. Uredbe br. 468/2014, kojim se uređuje actus contrarius o kojem je riječ, potvrđuje da odluka o ponovnom razvrstavanju nije potrebna.

76      ESB osporava tu argumentaciju.

77      Člankom 39. stavkom 5. Uredbe br. 468/2014 određuje se: „ESB također izravno nadzire manje značajni nadzirani subjekt ili manje značajnu nadziranu grupu temeljem odluke ESB‑a donesene sukladno članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe [br. 1024/2013] u mjeri u kojoj ESB izravno izvršava sve odgovarajuće ovlasti iz članka 6. stavka 4. Uredbe [br. 1024/2013]. U svrhu SSM‑a, takav manje značajni nadzirani subjekt ili manje značajna nadzirana grupa razvrstava se kao značajni.”

78      Osim toga, u skladu s člankom 68. stavkom 5. Uredbe br. 468/2014, ako ESB odluči da je njegov izravan bonitetni nadzor manje značajnog nadziranog subjekta ili manje značajne nadzirane grupe potreban radi osiguravanja dosljedne primjene visokih standarda bonitetnog nadzora, donosi odluku ESB‑a u skladu s glavom 2. dijela IV. te uredbe.

79      „Odluka ESB‑a u skladu s glavom 2. [dijela IV. Uredbe br. 468/2014]”, koja se navodi u članku 68. stavku 5. te uredbe, odgovara odluci o razvrstavanju nadziranog subjekta kao značajnog, na što upućuje naslov navedene glave 2., odnosno „Postupak za razvrstavanje nadziranih subjekata kao značajnih nadziranih subjekata”.

80      Stoga iz jasnog teksta članka 39. stavka 5. Uredbe br. 468/2014, koji je potkrijepljen tekstom članka 68. stavka 5. te uredbe, proizlazi da ESB, ako odluči provoditi izravan bonitetni nadzor manje značajne kreditne institucije na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013, treba donijeti odluku kojom se ta institucija razvrstava kao značajna.

81      Tužitelj ipak tvrdi da se članak 39. stavak 5. druga rečenica Uredbe br. 468/2014 protivi članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013 jer se njime mijenja priroda odluke predviđene potonjim člankom.

82      Međutim, iako se u članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013 ne navodi da, ako ESB odluči da će sam preuzeti nadležnost za manje značajnu kreditnu instituciju, on donosi odluku kojom tu instituciju razvrstava kao značajnu, to se tim člankom ne isključuje.

83      Isto tako, iako je točno da se u članku 47. stavku 4. Uredbe br. 468/2014, koji se odnosi na suprotnu situaciju, u kojoj ESB odlučuje da će završiti izravan bonitetni nadzor u slučaju subjekta u pogledu kojeg se provodi taj nadzor na temelju prethodne ESB‑ove odluke donesene u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013, ne pojašnjava da u tom slučaju ESB donosi odluku kojom predmetni subjekt razvrstava kao manje značajan, tim se člankom ni to ne isključuje. U tom pogledu valja istaknuti da se i navedeni članak 47. nalazi u glavi 2. dijela IV. Uredbe br. 468/2014 naslovljenoj „Postupak za razvrstavanje nadziranih subjekata kao značajnih nadziranih subjekata” i da je taj članak naslovljen „Razlozi za završetak izravnog nadzora od strane ESB‑a”, odnosno da je njegov načelni cilj iznijeti te razloge, a ne pojasniti podrazumijeva li se odlukom kojom se završava izravan bonitetni nadzor da ESB donosi odluku kojom predmetni subjekt razvrstava kao manje značajan.

84      Osim toga, budući da se člankom 39. stavkom 5. drugom rečenicom Uredbe br. 468/2014 predviđa razvrstavanje subjekta kao značajnog, njime se ne dovodi u pitanje priroda odluke donesene na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013, koja se odnosi na raspodjelu ovlasti u području bonitetnog nadzora između ESB‑a i nacionalnih nadležnih tijela.

85      Naime, odluka o razvrstavanju subjekta kao značajnog ima isključivi učinak da ESB preuzme izravan bonitetni nadzor tog subjekta, u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013.

86      Razvrstavanje subjekta kao značajnog ako ESB odluči provoditi izravan bonitetni nadzor u odnosu na taj subjekt u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013 ne protivi se načelu jednakog postupanja kao što, čini se, tvrdi tužitelj.

87      U tom pogledu valja utvrditi da takva odluka, koja se odnosi samo na određivanje nadležnog tijela, ne mijenja ni bonitetna pravila primjenjiva na navedeni subjekt ni nadzorne ovlasti koje u odnosu na njega ima nadležno tijelo u svrhu nadzornih zadaća koje se ESB‑u dodjeljuju SSM‑om.

88      Stoga se članak 39. stavak 5. druga rečenica Uredbe br. 468/2014 ne protivi članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013.

89      Iz prethodno navedenog proizlazi da se pobijana odluka, u dijelu u kojem se njom predviđa razvrstavanje tužitelja kao značajnog subjekta, ne protivi članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013.

90      Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

2.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka

91      U ovom slučaju valja zatim ispitati četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka, prije ostalih tužbenih razloga, koji se odnose na osnovanost pobijane odluke.

92      U okviru četvrtog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi da pobijana odluka sadržava nekoliko bitnih povreda postupka.

93      Kao prvo, tužitelj tvrdi da nije izrađeno izvješće predviđeno člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014.

94      Tužitelj tvrdi da je u okviru arbitražnog postupka Republika Latvija priznala da to izvješće nije izrađeno te se pozvala na dobre radne odnose između FKTK‑a i ESB‑a. Međutim, tim navodno dobrim radnim odnosima ne može se opravdati nepodnošenje navedenog izvješća, s obzirom na to da ono predstavlja bitan element postupka, da je obvezno i da je namijenjeno zaštiti tužiteljevih interesa u transparentnom postupku u pogledu kojeg se provodi sudski nadzor.

95      Nadalje, tužitelj navodi da spor između Republike Latvije i ESB‑a u pogledu osobe A upućuje na to da postojeći radni odnosi između ESB‑a i FKTK‑a nisu bili bez poteškoća. Naime, osoba A trebala bi biti razriješena dužnosti ako su optužbe protiv nje potkrijepljene dokazima koji, prema tvrdnjama Republike Latvije, postoje, ali nisu otkriveni Sudu u okviru predmeta C‑238/18 između nje i ESB‑a. Tužitelj se suočava s neriješenim problemima korupcije i gubitkom povjerenja u regulatorni postupak zbog nedostatka suradnje između ESB‑a i latvijskih tijela, osobito FKTK‑a. Osim toga, tvrdnja o postojanju dobrih radnih odnosa između ESB‑a i FKTK‑a u suprotnosti je s odlukom donesenom na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 jer se takvom odlukom pretpostavlja situacija u kojoj ESB nije zadovoljan nadzorom koji provodi nacionalno nadležno tijelo i smatra da opće upute i preporuke u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (a) Uredbe br. 1024/2013 nisu dovoljne za ispravljanje te situacije.

96      Kao drugo, tužitelj tvrdi da mu ESB nije otkrio FKTK‑ov zahtjev od 21. prosinca 2018. Taj zahtjev predstavlja postupovnu fazu predviđenu člankom 68. Uredbe br. 468/2014, a pobijana odluka temelji se na njegovu sadržaju. Slijedom toga, nacrt odluke koji je tužitelju dostavljen prije donošenja pobijane odluke nije bio potpun, tako da mu je i ta odluka nepotpuno dostavljena. Činjenica da mu nije dostavljen navedeni zahtjev i da mu nije omogućeno da podnese svoje primjedbe na taj zahtjev povređuje njegova prava obrane, pravo na saslušanje i pravo na uvid u upravni spis.

97      Kao treće, tužitelj tvrdi da mu ESB nije otkrio prvi FKTK‑ov zahtjev od 16. studenoga 2017. za preuzimanje izravnog bonitetnog nadzora tužitelja. Tužitelj je za njegovo postojanje saznao tek u dopisu pravnog savjetnika Republike Latvije od 20. ožujka 2019. u okviru arbitražnog postupka. Činjenica da je navedeni pravni savjetnik podnio taj zahtjev potvrđuje da je bila riječ o reakciji na pokretanje arbitražnog postupka. Činjenica da tužitelju nije dostavljen navedeni zahtjev povređuje njegova prava obrane, pravo na saslušanje i pravo na uvid u upravni spis.

98      Kao četvrto, tužitelj tvrdi da ESB nije donio odluku o navedenom FKTK‑ovu zahtjevu od 16. studenoga 2017., protivno članku 68. Uredbe br. 468/2014.

99      Kao peto, tužitelj tvrdi da se nije poštovalo njegovo pravo na saslušanje jer to pravo podrazumijeva mogućnost iznošenja primjedbi o konkretnim tvrdnjama iznesenima u prilog obrazloženju pobijane odluke u skladu s kojom on nije pokazao dovoljnu voljnost za suradnju nakon pokretanja arbitražnog postupka.

100    Kao šesto i posljednje, tužitelj tvrdi da pobijana odluka nije dovoljno obrazložena. Naime, u toj se odluci ne objašnjavaju razlozi zbog kojih je ESB smatrao da je potrebno preuzeti izravan nadzor tužitelja.

101    ESB osporava tu argumentaciju.

102    Najprije valja ispitati tužiteljevu argumentaciju u dijelu u kojem smatra da je ESB povrijedio obvezu obrazlaganja, zatim dio u kojem tvrdi da je ESB povrijedio njegova prava obrane, pravo na saslušanje i pravo na uvid u upravni spis, zatim dio u kojem se poziva na nepravilnost koja se temelji na nepostojanju izvješća predviđenog člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014 i na kraju dio u kojem tvrdi da ESB nije donio odluku o FKTK‑ovu zahtjevu od 16. studenoga 2017.

a)      Prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

103    Obrazloženje koje se osobito zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora (vidjeti presudu od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

104    Zahtjev obrazloženosti treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju, nego i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima je predmetno pravno područje uređeno (vidjeti presudu od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

105    Obveza obrazlaganja akata institucija Unije predviđena člankom 296. UFEU‑a predstavlja bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 181. i navedenu sudsku praksu).

106    Kad je riječ o obrazloženju odluke o razvrstavanju nadziranog subjekta kao značajnog na pojedinačnoj osnovi, člankom 39. stavkom 1. Uredbe br. 468/2014 određuje se da se „[n]adzirani subjekt smatra […] značajnim nadziranim subjektom ako ESB tako utvrdi u odluci ESB‑a upućenoj odgovarajućem nadziranom subjektu sukladno člancima 43. do 49. [te uredbe] u kojoj obrazlaže razloge na kojima je takva odluka utemeljena”.

107    Osim toga, člankom 33. Uredbe br. 468/2014 naslovljenim „Razlozi za donošenje nadzornih odluka ESB‑a”, u njegovu stavku 2. određuje se da obrazloženje ESB‑ove odluke o bonitetnom nadzoru sadržava značajne činjenice i pravne razloge na kojima je utemeljena ta odluka.

108    U ovom slučaju, suprotno onomu što tužitelj ukratko iznosi u okviru četvrtog tužbenog razloga, u pobijanoj odluci, čije je obrazloženje sažeto u točkama 23. do 27. ove presude, navode se razlozi zbog kojih je ESB smatrao da je potrebno preuzeti izravan bonitetni nadzor tužitelja. U njoj se jasno i nedvosmisleno navodi njezina pravna osnova, činjenice na kojima se temelji, konkretno ICSID‑ova preporuka i ESB‑ova ocjena. Iz te ocjene proizlazi da je ESB odlučio preuzeti izravan bonitetni nadzor tužitelja zbog toga što, prema FKTK‑ovim tvrdnjama, od pokretanja arbitražnog postupka tužiteljeva reakcija na gotovo sve nadzorne aktivnosti i dalje uopće ne pokazuje da je voljan uspostaviti uspješnu suradnju i zbog toga što FKTK smatra da nema nikakvu mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja u skladu s pravnim pravilima Unije i SSM‑a.

109    Podredno valja dodati da je pobijana odluka donesena u kontekstu koji je bio poznat tužitelju. On je bio u redovitom kontaktu s FKTK‑om, koji je pomno pratio rizike kojima je bio izložen. Bio je u izravnom kontaktu i s ESB‑om, s obzirom na to da mu je uputio dopise 5. srpnja i 12. rujna 2018. kako bi od njega zatražio da se uključi u njegov bonitetni nadzor i da mu je predsjednica ESB‑ova Nadzornog odbora odgovorila dopisom od 8. listopada 2018. u kojem se složila s FKTK‑ovim mišljenjem, prema kojem tužiteljeva situacija zahtijeva poseban bonitetni nadzor. Naposljetku, poznavao je sve aspekte arbitražnog postupka koji je sam pokrenuo.

110    Stoga je obrazloženje pobijane odluke bilo dostatno da omogući tužitelju da se upozna s razlozima donošenja te odluke kako bi se ocijenila njezina osnovanost i kako bi Opći sud proveo svoj nadzor.

111    Prema tome, tužitelj nije osnovano tvrdio da je ESB povrijedio obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 296. UFEU‑a i Uredbom br. 468/2014.

b)      Prigovor koji se temelji na povredi pravâ obrane, prava na saslušanje i prava na uvid u upravni spis

112    Člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima određuje se da pravo na dobru upravu podrazumijeva, među ostalim, pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati i pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne.

113    Konkretno, pravo na saslušanje, koje je sastavni dio općeg načela poštovanja pravâ obrane, jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i djelotvoran način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

114    U skladu s člankom 44. stavkom 1. Uredbe br. 468/2014, u slučaju donošenja odluka o razvrstavanju nadziranog subjekta ili nadzirane grupe, koje se smatraju značajnim na temelju glave 2. dijela IV. te uredbe, i osim ako nije drugačije određeno, ESB primjenjuje postupovna pravila iz glave 2. dijela III. navedene uredbe. U skladu sa stavkom 4. istog članka, ESB daje svakom odgovarajućem nadziranom subjektu mogućnost da se očituje u pisanom obliku prije donošenja odluke ESB‑a sukladno navedenom stavku 1.

115    U skladu s člankom 31. stavkom 1. Uredbe br. 468/2014, prije nego što ESB može donijeti odluku o bonitetnom nadzoru upućenu stranci, a koja bi mogla štetno utjecati na prava te stranke, stranci mora biti dana mogućnost dostave pisanog očitovanja ESB‑u o činjenicama, obrazloženju i pravnoj osnovi značajnima za odluku o bonitetnom nadzoru; ako ESB to smatra prikladnim, može strankama dati mogućnost da se o činjenicama, obrazloženju i pravnoj osnovi značajnima za odluku o bonitetnom nadzoru očituju na sastanku; u obavijesti kojom ESB daje stranci mogućnost da se očituje navodi se bitan sadržaj predviđene odluke o bonitetnom nadzoru, kao i značajne činjenice, prigovori i pravna osnova na kojima ESB namjerava temeljiti svoju odluku.

116    Člankom 32. Uredbe br. 468/2014 naslovljenim „Uvid u spise u nadzornom postupku ESB‑a”, u njegovu stavku 1. određuje se da se u postupcima bonitetnog nadzora ESB‑a u potpunosti poštuju prava obrane predmetnih stranaka; u tu svrhu, a nakon pokretanja postupka bonitetnog nadzora ESB‑a, stranke su ovlaštene izvršiti uvid u spis ESB‑a, uvažavajući opravdani interes za zaštitu poslovne tajne pravnih i fizičkih osoba koje nisu zainteresirane stranke; pravo na uvid u spis ne odnosi se na povjerljive podatke; nacionalna nadležna tijela prosljeđuju ESB‑u bez nepotrebnog odgađanja svaki zahtjev koji zaprime vezano uz uvid u spis povezan s postupcima bonitetnog nadzora ESB‑a.

117    Prije svega, s obzirom na to da je tužitelj iznio argumentaciju koja se temelji na povredi načela poštovanja pravâ obrane, prava na saslušanje i prava na uvid u upravni spis, valja odlučiti o toj argumentaciji a da pritom nije potrebno ispitati predstavljaju li navedena prava, kao takva, bitne postupovne zahtjeve u smislu članka 263. UFEU‑a.

118    U ovom slučaju, ESB je tužitelju dostavio nacrt odluke radi podnošenja primjedbi.

119    Najprije se može utvrditi da tužitelj ne navodi da se pobijana odluka temelji na činjeničnim i pravnim elementima koji se ne navode u nacrtu odluke koji mu je dostavljen.

120    Nadalje, budući da tužitelj tvrdi da mu ESB nije dostavio FKTK‑ov zahtjev od 21. prosinca 2018. kojim se traži da ESB provodi izravan bonitetni nadzor tužitelja, valja istaknuti da je taj zahtjev predstavljao prvu fazu upravnog postupka, ali da je to bio akt različit od pobijane odluke i nije obvezivao ESB, jer je ESB mogao odlučiti preuzeti izravan bonitetni nadzor u pogledu tužitelja iz razloga različitih od onih iz navedenog zahtjeva, pa čak i na vlastitu inicijativu.

121    Usto, nijednom odredbom Uredbe br. 468/2014 ne predviđa se da ESB po službenoj dužnosti dostavlja takav zahtjev nacionalnog nadležnog tijela manje značajnom subjektu koji se navodi u tom zahtjevu. Taj zahtjev dio je upravnog spisa i u skladu s člankom 32. navedene uredbe tužitelj mu je mogao imati pristup, uz poštovanje zakonitog interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne, da je podnio zahtjev za uvid u spis.

122    Osim toga, čak i da se ESB u pobijanoj odluci oslonio na određena razmatranja sadržana u FKTK‑ovu zahtjevu od 21. prosinca 2018., u nacrtu odluke koji je dostavio tužitelju i u samoj pobijanoj odluci dostatno je iznio navedena razmatranja a da pritom nije bilo potrebno uputiti na FKTK‑ov zahtjev od 21. prosinca 2018. kako bi se saznali razlozi donošenja pobijane odluke.

123    Budući da tužitelj tvrdi da mu ESB nije dostavio FKTK‑ov zahtjev od 16. studenoga 2017. u kojem je FKTK tražio od ESB‑a da preuzme izravan bonitetni nadzor tužitelja, valja utvrditi da taj zahtjev ne predstavlja jednu od faza upravnog postupka u kojem je donesena pobijana odluka i da se obrazloženje na kojem se temelji pobijana odluka ne navodi u tom prethodnom zahtjevu. Stoga je taj prigovor bespredmetan u potporu zahtjevu protiv pobijane odluke.

124    Naposljetku, budući da tužitelj tvrdi da nije mogao podnijeti primjedbe na konkretne tvrdnje iznesene u prilog obrazloženju pobijane odluke prema kojima nakon pokretanja arbitražnog postupka, prema FKTK‑ovu mišljenju, nije pokazao dovoljnu voljnost za suradnju, valja utvrditi da je tužitelj mogao podnijeti primjedbe na navedeno obrazloženje, koje se navodilo u nacrtu odluke koji mu je dostavljen i nije popraćen drugim tvrdnjama.

125    Stoga je ESB, time što je tužitelju dostavio nacrt odluke a da mu pritom po službenoj dužnosti nije proslijedio druge dokumente ili elemente kao što je FKTK‑ov zahtjev od 21. prosinca 2018., u ovom slučaju omogućio tužitelju da smisleno i djelotvorno iznese svoje stajalište tijekom upravnog postupka.

126    Kad je riječ o pravu zainteresirane strane da pristupi spisima u okviru postupka bonitetnog nadzora, člankom 32. Uredbe br. 468/2014, čije se odredbe navode u točki 116. ove presude, predviđa se da nacionalna nadležna tijela prosljeđuju ESB‑u bez nepotrebnog odgađanja svaki zahtjev koji zaprime vezano uz uvid u spis. Iz te odredbe proizlazi da uvid u spis pretpostavlja podnošenje zahtjeva zainteresirane strane.

127    U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da, ako su subjektu o kojem je riječ priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju joj da učinkovito iznese svoje stajalište o predviđenoj mjeri, načelo poštovanja pravâ obrane ne podrazumijeva obvezu da ESB samoinicijativno omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. ESB je dužan omogućiti pristup svim upravnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na predmetnu mjeru, samo na zahtjev predmetnog subjekta (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 31. siječnja 2019., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće, C‑225/17 P, EU:C:2019:82, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

128    Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, kao što se to utvrđuje u točki 125. ove presude, tužitelj je primio dostatne informacije kako bi smisleno i djelotvorno iznio svoje stajalište tijekom upravnog postupka. S druge strane, nije se utvrdilo, pa čak ni navelo da je tužitelj zatražio priopćavanje FKTK‑ovih zahtjeva od 16. studenoga 2017. i 21. prosinca 2018. te ni u kojem slučaju niti da je ESB pogrešno odbio pristup tim dokumentima. Stoga tužitelj nije osnovano tvrdio da je povrijeđeno njegovo pravo na uvid u spis koji se odnosi na njega.

129    Podredno, povreda pravâ obrane, a osobito prava na saslušanje, dovodi do poništenja odluke donesene na kraju predmetnog upravnog postupka samo ako bi taj postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (vidjeti presudu od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C‑558/17 P, EU:C:2019:289, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

130    Međutim, u ovom slučaju, iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi da je ishod postupka mogao biti drukčiji da su FKTK‑ovi zahtjevi od 16. studenoga 2017. i 21. prosinca 2018. priopćeni tužitelju. Tužitelj uostalom to ni ne navodi.

131    Slijedom toga, tužitelj nije osnovano tvrdio da je ESB povrijedio načelo poštovanja pravâ obrane, njegovo pravo na saslušanje i pravo na uvid u upravni spis.

c)      Prigovor koji se temelji na povredi članka 68. stavka 3. Uredbe br. 468/2014 jer nije podneseno izvješće predviđeno tom odredbom

132    U skladu s člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014, zahtjevu nacionalnog nadležnog tijela kojim se traži da ESB provodi izravan bonitetni nadzor u odnosu na manje značajan nadzirani subjekt ili manje značajnu nadziranu grupu prilaže se izvješće u kojem se navodi povijest bonitetnog nadzora i profil rizika tog subjekta ili te grupe.

133    U ovom slučaju nije sporno da FKTK‑ovu zahtjevu od 21. prosinca 2018. nije bilo priloženo izvješće iz članka 68. stavka 3. Uredbe br. 468/2014, u kojem se navodi povijest bonitetnog nadzora i profil rizika tužitelja.

134    Izvješće iz članka 68. stavka 3. Uredbe br. 468/2014 omogućuje ESB‑u, kao što on to tvrdi, da procijeni zahtjev za preuzimanje bonitetnog nadzora koji je podnijelo nacionalno nadležno tijelo i, ako ESB prihvati taj zahtjev, pridonosi osiguravanju nesmetanog prijenosa nadležnosti povezanih s tim nadzorom.

135    Uloga navedenog izvješća u suradnji između ESB‑a i nacionalnog nadležnog tijela u svrhu osiguranja nesmetanog prijenosa nadležnosti za bonitetni nadzor navodi se uostalom u članku 43. stavku 6. Uredbe br. 468/2014.

136    Stoga, iako je izvješće predviđeno člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014 obvezno, njegov je cilj osobito osigurati nesmetan prijenos informacija između nacionalnog nadležnog tijela i ESB‑a te ne predstavlja, kao što to pravilno naglašava ESB, postupovno jamstvo namijenjeno zaštiti interesa predmetne kreditne institucije ni, a fortiori, bitan postupovni zahtjev u smislu članka 263. UFEU‑a.

137    To je razmatranje potkrijepljeno činjenicom da, ako ESB po službenoj dužnosti odluči provoditi izravan bonitetni nadzor manje značajnog subjekta, zahtjev da nacionalno nadležno tijelo podnese takvo izvješće samo je mogućnost koju ima ESB u skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 468/2014.

138    Usto, u ovom slučaju iz FKTK‑ova zahtjeva od 21. prosinca 2018. proizlazi da je on u tom zahtjevu naveo elemente koji se odnose na povijest bonitetnog nadzora tužitelja te se pozvao na druge utvrđene elemente kojima već raspolaže ESB, osobito informacije razmijenjene unutar skupine za upravljanje krizama osnovane u rujnu 2017., u okviru koje su ESB i FKTK redovito razmjenjivali stajališta o tužiteljevu bonitetnom stanju i svim eventualnim bonitetnim mjerama koje treba donijeti.

139    U tim okolnostima, iako FKTK‑ovu zahtjevu od 21. prosinca 2018. službeno nije bilo priloženo izvješće predviđeno člankom 68. stavkom 3. Uredbe 468/2014, treba smatrati da sadržava informacije koje treba uključiti u to izvješće ili barem da se u njemu upućuje na navedene informacije kojima već raspolaže ESB.

140    Kad je riječ o tužiteljevoj argumentaciji kojom se nastoji dovesti u pitanje argumentacija koju je iznijela Republika Latvija u okviru arbitražnog postupka prema kojoj je postojao dobar radni odnos između ESB‑a i FKTK‑a, valja smatrati da se na temelju navedene argumentacije ne može utvrditi da ESB nije raspolagao svim relevantnim elementima koji se trebaju nalaziti u izvješću predviđenom u članku 68. stavku 3. Uredbe br. 468/2014, prije donošenja odluke o FKTK‑ovu zahtjevu kojim se traži da ESB provodi izravan bonitetni nadzor u odnosu na tužitelja.

141    Slijedom toga, činjenica da nije podneseno izvješće predviđeno člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014 u ovom slučaju ne može dovesti do nezakonitosti pobijane odluke.

142    Usto, pod pretpostavkom da to što nije podneseno izvješće predstavlja postupovnu nepravilnost, ta nepravilnost može dovesti do poništenja pobijane odluke u cijelosti ili djelomično samo ako se utvrdi da bi bez te nepravilnosti ta odluka mogla imati drukčiji sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 2021., Autostrada Wielkopolska/Komisija i Poljska, C‑933/19 P, EU:C:2021:905, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

143    U ovom slučaju, iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi da bi pobijana odluka mogla imati drukčiji sadržaj da je izrađeno izvješće predviđeno člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014. U tom pogledu, Opći sud ističe da tužitelj to ne tvrdi.

144    Slijedom toga, tužiteljev prigovor koji se temelji na nepostojanju izvješća predviđenog člankom 68. stavkom 3. Uredbe br. 468/2014 treba odbiti kao neosnovan.

d)      Prigovor koji se temelji na tome da ESB nije donio odluku o FKTKovu zahtjevu od 16. studenoga 2017.

145    Kad je riječ o tužiteljevu prigovoru prema kojem ESB nije donio odluku o FKTK‑ovu zahtjevu od 16. studenoga 2017., kojim je on prethodno od ESB‑a zatražio da provodi izravan bonitetni nadzor tužitelja, dovoljno je utvrditi da činjenica da ESB nije donio odluku o tom prethodnom zahtjevu ne može dovesti do poništenja pobijane odluke, koja se odnosi na drukčiji postupak pokrenut FKTK‑ovim zahtjevom od 21. prosinca 2018.

146    Slijedom toga, navedeni prigovor, koji se uostalom ne odnosi na bitan postupovni zahtjev u smislu članka 263. UFEU‑a, treba odbiti kao bespredmetan.

147    Usto, navedeni prigovor treba smatrati neosnovanim s obzirom na to da, s jedne strane, ESB navodi, a da pritom to nitko ne osporava, da je odbio FKTK‑ov zahtjev od 16. studenoga 2017. tijekom sastanka Nadzornog odbora održanog 28. studenoga 2017. i, s druge strane, u skladu s člankom 68. stavkom 5. Uredbe br. 468/2014, u slučaju da odluči provoditi izravan bonitetni nadzor manje značajnog subjekta, donosi odluku u skladu s glavom 2. dijela IV. navedene uredbe, odnosno odluku o razvrstavanju koju dostavlja predmetnom subjektu, a ne ako odluči da neće prihvatiti zahtjev nacionalnog nadležnog tijela.

148    Slijedom toga, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.

3.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 u pogledu uvjeta i svrhe te odredbe

149    Tužitelj tvrdi da se pobijana odluka temelji na pogrešnom tumačenju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 u pogledu triju aspekata koji se odnose na uvjete primjene i svrhu tog članka.

150    Kao prvo, tužitelj tvrdi da ESB nije uzeo u obzir činjenicu da je odluka donesena u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013 namijenjena rješavanju problema kvalitete nadzora, koji u ovom slučaju provodi FKTK, a ne povreda propisa koje je počinila institucija o kojoj je riječ. ESB je pogrešno tumačio napomenu „visokih standarda nadzora” iz te odredbe kao upućivanje na „visoke standarde sukladnosti”. To pogrešno tumačenje istovjetno je pogrešnoj prekvalifikaciji prirode pobijane odluke navedene u prvom tužbenom razlogu. ESB‑ova praksa potvrđuje postojanje pogreške u tumačenju jer se do sada članak 6. stavak 5. točka (b) Uredbe br. 1024/2013 koristio samo u jednom slučaju, koji se nije temeljio na navodnim povredama kreditne institucije o kojoj je riječ. ESB nije preuzimao bonitetni nadzor čak ni u slučajevima u kojima je kreditna institucija počinila toliko ozbiljne povrede da joj se oduzelo odobrenje za rad.

151    Kao drugo, tužitelj navodi da ESB nije uzeo u obzir činjenicu da se članak 6. stavak 5. točka (b) Uredbe br. 1024/2013 odnosi posebno na „dosljednu” primjenu visokih standarda nadzora. Jedina prethodna odluka o primjeni te odredbe odražava taj cilj jer je ta odluka bila namijenjena osiguravanju dosljednosti nadzora u pogledu grupe nadziranih subjekata u nekoliko država članica. Taj aspekt dosljednosti nadzora nije se razmatrao u pobijanoj odluci.

152    Kao treće i naposljetku, tužitelj iznosi da se pobijanom odlukom ne priznaje iznimna priroda odluke donesene u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013. ESB je pogrešno pretpostavio da je preuzimanje izravnog bonitetnog nadzora tužitelja rutinska odluka za ESB.

153    ESB tvrdi da nije počinio pogreške koje se tiču prava koje mu tužitelj stavlja na teret.

154    U okviru drugog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi da je ESB povrijedio članak 6. stavak 5. točku (b) Uredbe br. 1024/2013 u pogledu triju aspekata koje treba redom ispitati.

155    Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013, cilj te odredbe jest osigurati dosljednu primjenu visokih standarda nadzora.

156    Kao što to proizlazi iz članka 67. stavka 2. Uredbe br. 468/2014, više čimbenika može opravdati donošenje odluke koja se temelji na članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe br. 1024/2013.

157    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je ESB pogrešno tumačio da je članak 6. stavak 5. točka (b) Uredbe br. 1024/2013 namijenjen rješavanju problema povezanih s time da predmetni subjekt nije poštovao propise o bonitetnom nadzoru, a ne problema kvalitete bonitetnog nadzora koji provodi nacionalno nadležno tijelo.

158    Međutim, valja utvrditi da ESB nije donio pobijanu odluku zbog toga što tužitelj nije poštovao propise o bonitetnom nadzoru. Tužitelj uostalom ne navodi nikakav razlog iz odluke u potporu svojoj argumentaciji.

159    Konkretnije, ESB je u pobijanoj odluci istaknuo da je FKTK u svojem zahtjevu kojim se traži da ESB preuzme izravan bonitetni nadzor tužitelja naglasio da od pokretanja arbitražnog postupka tužiteljeva reakcija na gotovo sve nadzorne aktivnosti i dalje uopće ne pokazuje da je voljan uspostaviti uspješnu suradnju i da FKTK smatra da nema nikakvu mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja.

160    Stoga je ESB donio pobijanu odluku zbog razloga koji se temelje na tome da FKTK nije imao mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja, a to utvrđenje tužitelj uostalom ne dovodi u pitanje.

161    Prema tome, ESB nije počinio pogrešku koja se tiče prava i koju mu tužitelj stavlja na teret.

162    Kao drugo, tužitelj smatra da ESB nije uzeo u obzir činjenicu da se članak 6. stavak 5. točka (b) Uredbe br. 1024/2013 osobito odnosi na „dosljednu” primjenu visokih standarda nadzora.

163    Međutim, tužitelj ponovno ne navodi nijednu točku pobijane odluke u potporu svojoj argumentaciji. Osim toga, iz točke 2.1. te odluke izričito proizlazi da je, prema ESB‑ovu mišljenju, njegovo preuzimanje izravnog bonitetnog nadzora tužitelja bilo potrebno kako bi se osigurala „dosljedna” primjena visokih standarda nadzora u skladu s ciljem iz članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013.

164    Stoga valja odbiti drugi tužiteljev prigovor.

165    Kao treće, tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom ne priznaje iznimna priroda odluke donesene u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013.

166    U tom pogledu valja utvrditi da ni iz teksta članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 ni uostalom iz odredbi Uredbe br. 468/2014 ne proizlazi da ESB‑ova odluka da će sam izravno preuzeti nadležnost za jednu ili više manje značajnih kreditnih institucija treba biti iznimne prirode.

167    Tužitelj tvrdi da je predsjednica ESB‑ova Nadzornog odbora u dopisu od 23. travnja 2018. upućenom jednom članu Europskog parlamenta, koji ju je pitao koliko se često izvršavala nadležnost predviđena člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013, navela da je ta nadležnost bila iznimne prirode.

168    Međutim, dopisom iz točke 167. ove presude ne može se dodati kriterij članku 6. stavku 5. točki (b) Uredbe 1024/2013 kojim se izvršenje nadležnosti na koje se odnosi ne uvjetuje postojanjem iznimnih okolnosti.

169    Nadalje, s obzirom na ICSID‑ovu preporuku, tužitelj se očito našao u rijetkoj situaciji sa stajališta bonitetnog nadzora kreditnih institucija.

170    Prema tome, ESB nije povrijedio članak 6. stavak 5. točku (b) Uredbe br. 1024/2013 jer u pobijanoj odluci nije naveo postojanje iznimnih okolnosti.

171    Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

4.      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze provođenja analize te pažljive i nepristrane procjene svih elemenata predmetnog slučaja kako bi se utvrdila potreba za donošenje odluke na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013

172    Tužitelj tvrdi da ESB nije proveo nepristranu analizu činjenica. ESB se oslanjao na nejasne prigovore u pogledu tužiteljeva postupanja nakon pokretanja arbitražnog postupka, a ne na konkretan slučaj manjka suradnje. Nije razmotrio pitanje jesu li bili osnovani prigovori koje je FKTK istaknuo protiv tužitelja. Taj pristup nije prihvatljiv zbog neuobičajene prirode pobijane odluke, koju bi trebalo opravdati neobičnim okolnostima. Usto, ESB se prekomjerno oslonio na FKTK‑ove ocjene a da pritom nije iznio svoje stajalište, što je paradoksalno u slučaju odluke te prirode. Naime, takva odluka pretpostavlja da se ESB više ne može osloniti samo na nadzor koji provodi nacionalno nadležno tijelo.

173    ESB osporava tu argumentaciju.

174    U potporu svojem trećem tužbenom razlogu, tužitelj u biti tvrdi da se ESB u donošenju pobijane odluke oslanjao na nejasne prigovore koje je FKTK iznio u pogledu njegova postupanja nakon pokretanja arbitražnog postupka, a nije uputio na konkretan slučaj manjka suradnje te nije iznio vlastito stajalište o FKTK‑ovim ocjenama.

175    Međutim, ESB nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao je li osnovano FKTK‑ovo razmatranje prema kojem tužitelj svojim postupanjem nije pokazao nikakvu voljnost za uspješnu suradnju.

176    Naime, budući da je cilj odluke donesene na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 osigurati dosljednu primjenu visokih standarda nadzora, a ne ispraviti povrede propisa o bonitetnom nadzoru koje je počinio nadzirani subjekt, ESB može odlučiti da će provoditi izravan bonitetni nadzor u odnosu na manje značajan subjekt a da se pritom ne oslanja na takvu povredu.

177    U ovom slučaju, nakon pokretanja arbitražnog postupka i privremenih mjera koje je donio ICSID, FKTK je smatrao da tužitelj nije pokazao voljnost za uspješnu suradnju. Smatrao je i da nema nikakvu mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja u skladu s pravnim pravilima Unije i SSM‑a.

178    U tom pogledu, valja utvrditi da je sama FKTK‑ova ocjena u pogledu toga da on nema nikakvu mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini, koja je valjano potkrijepljena ICSID‑ovom preporukom i koju tužitelj uopće nije osporavao u upravnom postupku ili pred Općim sudom, mogla stvoriti ozbiljnu dvojbu u pogledu FKTK‑ove mogućnosti da osigura poštovanje visokih standarda nadzora u odnosu na tužitelja i da opravda potrebu za time da ESB preuzme bonitetni nadzor.

179    Slijedom toga, ESB je mogao odlučiti provoditi izravan bonitetni nadzor tužitelja u svrhu osiguravanja dosljedne primjene visokih standarda nadzora a da pritom ne ispita je li utvrđen nedostatak tužiteljeve voljnosti za uspješnu suradnju, koji navodi FKTK, niti je li, a fortiori, dužan osloniti se na konkretan slučaj manjka suradnje.

180    Usto, iako je ESB doista u najvećoj mjeri uzeo u obzir FKTK‑ove ocjene u pogledu bonitetnog nadzora tužitelja, nije se smatrao obvezanim tim ocjenama, nego je proveo vlastitu ocjenu potrebe za provođenjem izravnog bonitetnog nadzora tužitelja, kao što to izričito proizlazi iz točaka 2.1. i 2.5. pobijane odluke, u kojima ESB jasno zaključuje da postoji takva potreba.

181    Konkretno, na temelju okolnosti da ESB u pobijanoj odluci nije opširnije obrazložio to da FKTK nije imao nikakvu mogućnost provoditi nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja ne može se zaključiti da nije pažljivo i nepristrano ocijenio sve elemente ovog slučaja, uzimajući u obzir da tužitelj nije osporavao FKTK‑ovu ocjenu o tom pitanju.

182    Stoga treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

5.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 jer ESB nije izvršio svoju diskrecijsku ovlast u skladu s tom odredbom

183    Tužitelj tvrdi da ESB u pobijanoj odluci nije uzeo u obzir diskrecijsku prirodu ovlasti koje ima u tom području (pri čemu se u tom pogledu pozvao na upotrebu izraza „može” u članku 6. stavku 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013). ESB ne može tvrditi da je izvršio svoju diskrecijsku ovlast ako to nije očito iz pobijane odluke i ako se, naprotiv, ona temelji na načelu da je njezino donošenje nužna posljedica činjenice da su ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013.

184    ESB osporava tu argumentaciju.

185    Stranke se slažu da ESB raspolaže širokom marginom prosudbe kad donosi, kao u ovom slučaju, akt o bonitetnom nadzoru kreditne institucije (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 86.).

186    Taj zaključak potvrđuje sam tekst članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013 (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2017., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, T‑122/15, EU:T:2017:337, t. 61.).

187    Međutim, ako uprava ima široku marginu prosudbe za donošenje odluke, ni obveza obrazlaganja koja se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a ni bilo koje drugo pravilo ne obvezuju je da to navede u predmetnoj odluci.

188    U ovom slučaju, iz sadržaja spisa predmeta uopće ne proizlazi da je ESB pogrešno vjerovao da nema takvu marginu prosudbe.

189    Konkretno, sama okolnost da se u točki 2.5. pobijane odluke zaključilo da su ispunjeni uvjeti za to da ESB preuzme izravan nadzor tužitelja ne znači da je ESB pogrešno smatrao da se nalazi u situaciji ograničene nadležnosti i da nije upotrijebio svoju široku marginu prosudbe kako bi došao do tog zaključka ili da je počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013.

190    Stoga peti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

6.      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

191    Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povređuje načelo proporcionalnosti. ESB ne može tvrditi da je proveo analizu proporcionalnosti ako to nije očito iz pobijane odluke i ako, naprotiv, ta odluka upućuje na suprotno, odnosno ako se temelji na načelu da je dovoljno ispunjavanje uvjeta predviđenih člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013.

192    Tužitelj navodi da se u pobijanoj odluci ne priznaje da odluku te prirode treba donijeti samo u slučajevima u kojima je ESB‑ov izravni nadzor prikladan odgovor na konkretan regulatorni problem te se njime može postići konkretan cilj nadzora ako se ne predviđa nikakvo drugo manje nametljivo rješenje i ako je teret koji se stavljen na predmetnu instituciju primjeren s obzirom na temeljni problem i cilj koji se želi postići. Temeljni problem nije konkretno opisan u pobijanoj odluci. Nejasno je i zašto bi ESB‑ov izravan nadzor bio prikladno sredstvo za rješavanje problema. Usto, ESB nije analizirao druge moguće mjere, osobito svoje nastojanje da vrati povjerenje u regulatorni nadzor ispitivanjem problema korupcije.

193    Tužitelj navodi da je predsjednica Nadzornog odbora u dopisu Europskom parlamentu od 23. travnja 2018. naglasila važnost načela proporcionalnosti. Kao što se to iznosi u okviru prvog i drugog tužbenog razloga, s obzirom na to da ESB nije uzeo u obzir činjenicu da je odluka o provođenju izravnog bonitetnog nadzora najprije namijenjena rješavanju problema koji se odnose na nadzor (a ne na povrede koje je počinila predmetna kreditna institucija), nije predvidio druge metode kojima se omogućuje da nacionalno nadležno tijelo na prikladniji način provede nadzor, primjerice davanje odgovarajućih savjeta. U skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013, stalno visoku razinu nadzora treba najprije osigurati uredbama, smjernicama ili općenitim uputama danim nacionalnim nadležnim tijelima. ESB bi trebao ocijeniti u kojoj se mjeri dosljedna primjena visokih standarda nadzora može osigurati odgovarajućim općenitim uputama.

194    ESB odgovara da nije povrijedio načelo proporcionalnosti.

195    Načelo proporcionalnosti zahtijeva da su akti institucija Unije prikladni za ostvarenje legitimnih ciljeva koje slijedi zakonodavstvo o kojem je riječ i da ne prelaze granice onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva, pri čemu, u slučaju kada postoji izbor između više prikladnih mjera, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (presude od 22. siječnja 2013., Sky Österreich, C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 50. i od 6. rujna 2017., Slovačka i Mađarska/Vijeće, C‑643/15 i C‑647/15, EU:C:2017:631, t. 206.).

196    Ocjena proporcionalnosti mjere treba biti u skladu s poštovanjem margine prosudbe koja je možda priznata institucijama Unije prilikom njezina donošenja (vidjeti presudu od 8. svibnja 2019., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, C‑450/17 P, EU:C:2019:372, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

197    U ovom slučaju, pobijana odluka bila je prikladna za postizanje cilja osiguravanja dosljedne primjene visokih standarda nadzora.

198    Naime, pobijanom odlukom mogli su se riješiti FKTK‑ovi problemi u pogledu bonitetnog nadzora, time da se zajamči da će tužitelja sada izravno nadzirati tijelo koje može upotrebljavati sve svoje nadzorne ovlasti.

199    U tom pogledu, valja naglasiti da je ESB, kao što to on tvrdi, s obzirom na ICSID‑ovu preporuku, u boljem položaju od FKTK‑a da osigura izravan bonitetni nadzor tužitelja.

200    Osim toga, alternativne mjere koje je predložio tužitelj, odnosno, s jedne strane, da ESB ispita probleme korupcije i, s druge strane, da ESB pruži savjete ili uputi FKTK‑u uredbe, smjernice ili općenite upute, nisu predstavljale prikladne manje ograničavajuće mjere s obzirom na cilj koji se nastoji postići.

201    Naime, ESB pravilno tvrdi da on sam nije nadležan za provođenje istrage o djelima korupcije te da u tom pogledu surađuje s nacionalnim nadležnim tijelima. Isto tako, ESB nije nadležan uputiti pojedinačne smjernice nacionalnom nadležnom tijelu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2017., Landeskreditbank Baden‑Württemberg/ESB, T‑122/15, EU:T:2017:337, t. 61.).

202    U svakom slučaju, alternativne mjere koje je predložio tužitelj ne bi omogućile rješavanje FKTK‑ovih problema kojima se opravdavala pobijana odluka. Budući da bi izravan bonitetni nadzor tužitelja ostao u FKTK‑ovoj nadležnosti, on bi i dalje smatrao da ne može izvršavati iste nadzorne ovlasti kao što su one priznate svim drugim nadzornim tijelima unutar SSM‑a.

203    Usto, iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi da je pobijana odluka prouzročila poteškoće tužitelju, tako da se ne može smatrati da su alternativne mjere koje je predložio manje ograničavajuće od onih koje su provedene pobijanom odlukom.

204    Naime, pobijanom odlukom, kojom se samo mijenjaju ovlasti ESB‑a i FKTK‑a, nisu se izmijenila ni primjenjiva bonitetna pravila ni nadzorne ovlasti koje nadležno tijelo ima u odnosu na tužitelja u svrhu nadzornih zadaća koje se ESB‑u dodjeljuju SSM‑om.

205    Naposljetku, tužiteljeva tvrdnja o „teretu koji je stavljen na predmetnu instituciju” nije ni potkrijepljena ni utvrđena.

206    Stoga šesti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

7.      Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans

207    Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povređuje načelo nemo auditur propriam turpitudinem allegans, s obzirom na to da ni FKTK ni ESB nisu uzeli u obzir svoju odgovornost za gubitak vjerodostojnosti postupka nadzora, koji je rezultat njihova odbijanja ili nesposobnosti da učinkovito rješavaju probleme korupcije, kao što to odražava spor između Republike Latvije i ESB‑a pred Sudom.

208    ESB osporava tu argumentaciju.

209    Prema načelu nemo auditur propriam turpitudinem allegans, nitko se ne može pozivati na vlastito nepropisno postupanje.

210    Da bi se pozvalo na načelo nemo auditur propriam turpitudinem allegans, potrebno je i utvrđenje protupravnog postupanja koje se može pripisati ESB‑u (vidjeti po analogiji presudu od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 170.).

211    Međutim, tužitelj ne navodi konkretnu radnju koju stavlja na teret ESB‑u te se poziva na odbijanje ili nesposobnost ESB‑a i FKTK‑a da učinkovito rješavaju probleme korupcije. Uostalom, kad je riječ o prirodi djela korupcije o kojima je riječ, valja utvrditi da se, s jedne strane, kaznena istraga koja je dovela do podizanja optužnice protiv osobe A ne odnosi na tužitelja, nego na treću latvijsku banku i, s druge strane, tužitelj u pogledu djela korupcije koja je prijavila osoba CR navodi da latvijska tijela nisu pravilno istražila i nisu uspjela privesti pravdi osobu A i njezine suradnike.

212    Pod pretpostavkom da tužitelj smatra da je ESB imao obvezu provesti istragu u pogledu djela korupcije koja je prijavila osoba CR, što ne proizlazi iz njegove argumentacije koju je iznio u potporu ovom tužbenom razlogu, ESB pravilno tvrdi da nije nadležan sam provoditi istragu o takvim djelima i da u tom pogledu surađuje s nacionalnim nadležnim tijelima.

213    Usto, čak i pod pretpostavkom da je ESB pogriješio jer nije proveo istragu o djelima korupcije koja je prijavila osoba CR, nije se dokazalo da ta pogreška može dovesti do nezakonitosti pobijane odluke, koja se ne temelji na FKTK‑ovoj sustavnoj nemogućnosti da izvršava svoje zadaće, nego na njegovoj nemogućnosti da provodi bonitetni nadzor na visokoj razini u odnosu na tužitelja zbog ICSID‑ove preporuke.

214    ESB‑ovo podnošenje pravnog lijeka protiv odluke od 19. veljače 2018. kojom je KNAB privremeno zabranio osobi A da obavlja dužnost guvernera Središnje banke Latvije (predmet C‑238/18), koji ističe tužitelj, ne predstavlja element koji može dokazati da je ESB počinio pogrešku.

215    Usto, tužitelj ne pojašnjava na koji bi se način trebalo smatrati da se ESB nastoji pozvati na vlastito protupravno postupanje u okviru ovog predmeta.

216    Prema tome, nije utvrđena povreda načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans.

217    Stoga sedmi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

8.      Osmi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja

218    Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povređuje načelo jednakog postupanja. U toj se odluci prema njemu postupa drukčije nego što se postupa prema drugim manje značajnim kreditnim institucijama. Iako su se istaknule ozbiljne dvojbe u pogledu nadzora koji provodi FKTK, nije jasno zašto su FKTK i ESB posebno postupali samo prema tužitelju. Činjenica da su tužitelj i njegovi dioničari odbili suradnju koja se temelji na djelima korupcije nije legitiman razlog za stavljanje posebnog tereta na tužitelja. On se poziva na slučajeve u kojima ESB nije preuzeo izravan nadzor iako se bankama o kojima je riječ trebalo oduzeti odobrenje za rad te je ESB u svojoj odluci o oduzimanju odobrenja za rad naveo konkretne primjere manjka suradnje.

219    ESB osporava tužiteljevu argumentaciju.

220    Opće načelo jednakog postupanja, kao opće načelo prava Unije, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (vidjeti presudu od 6. lipnja 2019., P. M. i dr., C‑264/18, EU:C:2019:472, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

221    Povreda načela jednakog postupanja kao posljedica različitog postupanja pretpostavlja da su predmetne situacije usporedive uzimajući u obzir sve elemente koji ih obilježavaju (presuda od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 25.).

222    Valja utvrditi da, iako se tužitelj poziva na povredu načela jednakog postupanja u odnosu na druge manje značajne kreditne institucije na koje se nije odnosila odluka o ESB‑ovu preuzimanju izravnog bonitetnog nadzora, nije utvrđeno da te su institucije bile u situaciji usporedivoj s tužiteljevom situacijom.

223    U tom pogledu, u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da ESB nije preuzeo izravan bonitetni nadzor kreditnih institucija kojima se trebalo oduzeti odobrenje za rad s obzirom na konkretne slučajeve manjka suradnje, valja utvrditi da situacija tih institucija nije usporediva s tužiteljevom situacijom jer se na njih nije odnosila mjera kao što je ICSID‑ova preporuka.

224    Usto, pobijanom se odlukom, time što se njome jamči da nadzorno tijelo koje može upotrebljavati sve svoje nadzorne ovlasti sada izravno nadzire tužitelja, kao sve druge kreditne institucije u pogledu kojih se provodi bonitetni nadzor u okviru SSM‑a, pridonosi osiguravanju primjene načela jednakog postupanja.

225    Nadalje, s obzirom na ono što se ističe u točkama 204. i 205. ove presude, nije se dokazalo da se prema kreditnim institucijama u pogledu kojih ESB provodi izravan bonitetni nadzor postupa drukčije nego prema institucijama u pogledu kojih izravan nadzor provodi FKTK ni, a fortiori, da se na njih stavlja poseban teret.

226    Stoga osmi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

9.      Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načelâ zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti

227    Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povređuju načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

228    Kao prvo, tužitelj tvrdi da pobijana odluka nije jasna i stvara neopravdanu nesigurnost. U odluci o preuzimanju izravnog bonitetnog nadzora trebalo bi se navesti kako će se promijeniti bonitetni zahtjevi i koliko će dugo ESB biti glavno tijelo nadležno za bonitetni nadzor. Međutim, pobijana odluka ne sadržava naznake o tim pitanjima jer se u njoj ne utvrđuje nijedan konkretan problem koji bi se njome trebao riješiti. U njoj se nejasno upućuje na to da tužitelja treba sankcionirati jer FKTK smatra da tužitelj nije pokazao voljnost za suradnju nakon pokretanja arbitražnog postupka. Doslovno tumačenje pobijane odluke upućuje na to da će ESB‑ov izravan nadzor prestati kad se on uvjeri da je tužitelj pokazao voljnost za suradnju. Nije jasno što se konkretno zahtijeva u tu svrhu jer se u pobijanoj odluci ne navodi nijedan primjer manjka tužiteljeve nesuradnje s FKTK‑om. To može značiti da bi trebalo prekinuti arbitražni postupak kako bi se tužitelja oslobodilo ESB‑ova izravnog nadzora i da bi se tužitelj trebao suzdržati od korištenja bilo kojeg drugog pravnog sredstva, što bi predstavljalo nezakonit cilj.

229    Osim toga, tužitelj tvrdi da, s obzirom na to da se u pobijanoj odluci ne opisuje temeljni problem koji treba riješiti, nije moguće predvidjeti do kakvih će materijalnih promjena u nadzornim zahtjevima dovesti ESB‑ova intervencija. Tužiteljevo prvotno iskustvo s ESB‑om, konkretno tijekom inspekcije na licu mjesta koju je odlučio provesti ESB, upućuje na to da ESB primjenjuje novi pristup i ne smatra se obvezanim prethodnom FKTK‑ovom ocjenom, kao što je ona koja se odnosi na procjenu imovine. Time se za tužitelja stvara prekomjerna pravna nesigurnost koja se ne opravdava nijednim legitimnim ciljem nadzora.

230    Kao drugo, tužitelj smatra da se pobijana odluka protivi poštovanju legitimnih očekivanja koja se temelje na njegovim prethodnim interakcijama s FKTK‑om i ESB‑om. Naime, iako je načelo zaštite legitimnih očekivanja od ključne važnosti u okviru nadzora banaka, nijedna interakcija između tužitelja i FKTK‑a ili ESB‑a nije upućivala na to da bi se mogla donijeti odluka na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013. Privremen sporazum sklopljen u arbitražnom postupku upućuje na suprotno, kao i činjenica da ESB nije dao sadržajan odgovor na brojne tužiteljeve pokušaje da s njim ostvari konstruktivan dijalog.

231    ESB tvrdi da nije povrijedio načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

232    Načelo pravne sigurnosti zahtijeva, osobito, da pravna pravila budu jasna, precizna i predvidljiva u svojim učincima, osobito kad mogu imati nepovoljne posljedice na pojedince i poduzetnike (vidjeti presudu od 30. travnja 2019., Italija/Vijeće (Ribolovna kvota za sredozemnu sabljarku), C‑611/17, EU:C:2019:332, t. 111. i navedenu sudsku praksu).

233    Pravo na zaštitu legitimnih očekivanja, povezano s načelom pravne sigurnosti, ima svaki pojedinac koji se nalazi u situaciji iz koje proizlazi da je uprava Unije kod te osobe stvorila utemeljena očekivanja. Precizne, bezuvjetne i usklađene informacije koje dolaze iz ovlaštenih i pouzdanih izvora čine jamstva koja mogu pobuditi takva očekivanja, kakav god bio oblik u kojem su priopćena. Međutim, nitko se ne može pozivati na povredu načela zaštita legitimnih očekivanja u nedostatku preciznih jamstava uprave (presuda od 30. travnja 2019., Italija/Vijeće (Ribolovna kvota za sredozemnu sabljarku), C‑611/17, EU:C:2019:332, t. 112.).

234    Kao prvo, valja utvrditi da pobijana odluka nije dvosmislena.

235    Konkretno, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, u odluci donesenoj u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013 ne treba navesti kako će se promijeniti bonitetni zahtjevi jer ta odluka sama po sebi ne utječe na primjenjiva bonitetna pravila. U tom pogledu, tužiteljeva tvrdnja prema kojoj njegovo iskustvo s ESB‑om, konkretno tijekom inspekcije na licu mjesta koju je odlučio provesti ESB, „upućuje na to” da ESB primjenjuje novi pristup nije relevantna jer nije povezana s jasnoćom same pobijane odluke. Usto, ta je tvrdnja neosnovana jer nisu podneseni elementi koji mogu dokazati stvarno postojanje navodnog novog pristupa.

236    U odluci donesenoj u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013 ne treba navesti ni koliko će dugo ESB biti zadužen za izravan bonitetni nadzor predmetnog subjekta jer u skladu s člankom 47. stavkom 4. Uredbe br. 468/2014 ESB donosi odluku o prestanku svojeg izravnog bonitetnog nadzora ako on prema njegovoj razumnoj slobodnoj ocjeni više nije potreban radi osiguranja dosljedne primjene visokih standarda bonitetnog nadzora.

237    Kao drugo i u svakom slučaju, iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da tužitelj nije primio precizna jamstva prema kojima ESB neće preuzeti njegov izravan bonitetni nadzor.

238    U tom pogledu, tužitelj se poziva na ICSID‑ovu preporuku, ali ne iznosi kako su te mjere, koje nije donio ESB, mogle predstavljati takva precizna jamstva.

239    Kad je riječ o razmjeni dopisa između tužitelja i ESB‑a, valja utvrditi da, ne samo da se ESB u okviru tih razmjena nije obvezao da neće donijeti odluku na temelju članka 6. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1024/2013, nego je sam tužitelj u dopisu od 5. srpnja 2018. tražio da se ESB uključi u njegov bonitetni nadzor.

240    Prema tome, tužitelj nije osnovano tvrdio da je ESB povrijedio načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja.

241    Stoga deveti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

10.    Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 19. i uvodne izjave 75. Uredbe br. 1024/2013 i zlouporabi ovlasti

242    Tužitelj tvrdi da je ESB povrijedio članak 19. i uvodnu izjavu 75. Uredbe br. 1024/2013, u kojima se od ESB‑a zahtijeva da ispunjava svoje obveze bez utjecaja politike, a taj je zahtjev ESB povrijedio donošenjem odluke koja prije svega predstavlja odgovor na pokretanje arbitražnog postupka. Taj arbitražni postupak predstavlja legitimnu upotrebu pravnog sredstva i oblik konstruktivnog rješenja sukoba, a ne čin neprijateljstva. Usto, pobijana odluka obrazložena je željom da se naruši koristan učinak arbitražnog postupka i konkretno privremenog sporazuma postignutog u okviru tog postupka. To potvrđuje postojanje ranijeg neotkrivenog FKTK‑ova zahtjeva da ESB preuzme nadzor tužitelja. Budući da je arbitraža oblik rješavanja sukoba, a time i suradnje, FKTK je taj koji je odbio suradnju, a ne tužitelj.

243    ESB osporava tu argumentaciju.

244    U skladu s člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 1024/2013, pri izvođenju zadaća dodijeljenih mu tom uredbom, ESB i nacionalna nadležna tijela koja djeluju u sklopu SSM‑a djeluju neovisno, a članovi nadzornog i upravljačkog odbora djeluju neovisno i objektivno u interesu Unije kao cjeline, te ne traže ni ne primaju upute od institucija ili tijela Unije, od vlada država članica ili od bilo kojeg drugog javnog ili privatnog tijela.

245    U uvodnoj izjavi 75. te uredbe navodi se da bi ESB, kako bi učinkovito provodio svoje nadzorne zadaće, trebao potpuno neovisno obavljati nadzorne zadaće koje su mu dodijeljene, osobito bez neprimjerenog utjecaja politike i sektorskog uplitanja koji bi utjecali na neovisnost njegova djelovanja.

246    U odnosu na akt može se govoriti o postojanju zlouporabe ovlasti samo ako se utvrdi, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja, da je on donesen s isključivim ili barem odlučujućim ciljem ostvarenja svrha različitih od onih za koje je dodijeljena ovlast o kojoj je riječ ili izbjegavanja postupka posebno predviđenog UFEU‑om za rješavanje okolnosti predmetnog slučaja (presude od 14. prosinca 2004., Swedish Match, C‑210/03, EU:C:2004:802, t. 75. i od 8. prosinca 2020., Mađarska/Parlament i Vijeće, C‑620/18, EU:C:2020:1001, t. 82.).

247    U ovom slučaju, iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi da je pobijana odluka donesena u svrhe različite od cilja osiguravanja dosljedne primjene visokih standarda nadzora u odnosu na tužitelja, u skladu s člankom 6. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1024/2013.

248    Konkretno, iako se u pobijanoj odluci uzima u obzir ICSID‑ova preporuka, iz sadržaja spisa predmeta ne proizlazi da joj je cilj spriječiti tužitelja da provede arbitražni postupak protiv Republike Latvije.

249    Tužitelj uostalom ne tvrdi da ICSID‑ovu preporuku treba tumačiti na način da ima koristan učinak ograničavanja ESB‑ova izvršavanja ovlasti bonitetnog nadzora u odnosu na tužitelja ili izuzimanja ESB‑a iz bonitetnog nadzora koje provodi tijelo različito od FKTK‑a koje raspolaže svim svojim nadzornim ovlastima. Kao što se to već istaknulo, sam je tužitelj u dopisu od 5. srpnja 2018. tražio da se ESB uključi u njegov bonitetni nadzor.

250    Kad je riječ o prvom FKTK‑ovu zahtjevu od 16. studenoga 2017. kojim se tražilo da ESB preuzme izravan bonitetni nadzor tužitelja, iako ESB ne osporava da tužitelj nije bio obaviješten o dopisu kad je upućen ESB‑u, sama ta okolnost ne može dokazati da se pobijanom odlukom nastojao postići cilj koji nije razborit. Kao što se to ističe u točki 121. ove presude, nijednom odredbom Uredbe br. 468/2014 ne predviđa se da se zahtjev te prirode po službenoj dužnosti priopćava subjektu o kojem je riječ. Usto, taj se zahtjev nalazi u spisu predmeta i tužitelj je mogao podnijeti eventualne primjedbe u pogledu navedenog zahtjeva.

251    Stoga deseti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

252    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužbu treba odbiti kao neosnovanu.

VI.    Troškovi

253    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje ESB‑ovih troškova, u skladu s njegovim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      PNB Banka AS snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske središnje banke (ESB).

Gervasoni

Madise

Nihoul

Frendo

 

      Martín y Pérez de Nanclares

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 7. prosinca 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski