Language of document :

Zahtjev za prethodnu odluku koji je 9. veljače 2021. uputio Consiglio di Stato (Italija) – Airbnb Ireland UC, Airbnb Payments UK Ltd/Agenzia delle Entrate

(predmet C-83/21)

Jezik postupka: talijanski

Sud koji je uputio zahtjev

Consiglio di Stato

Stranke glavnog postupka

Žalitelji: Airbnb Ireland UC, Airbnb Payments UK Ltd

Druga stranka u žalbenom postupku: Agenzia delle Entrate

Prethodna pitanja

Kako treba tumačiti izraze „tehnički propis” o uslugama informacijskog društva i „propis o uslugama” informacijskog društva iz Direktive (EU) 2015/15351 te, posebice, treba li te izraze tumačiti na način da uključuju i porezne mjere kojima se izravno ne uređuje posebna usluga informacijskog društva, ali da su u svakom slučaju takve prirode da se s njima usklađuje konkretno poslovanje unutar države članice, osobito nalaganjem svim pružateljima usluga posredovanja u vezi s nekretninama, uključujući, dakle, subjekte bez poslovnog nastana koji pružaju vlastite internetske usluge, sporednih i osnovnih obveza da učinkovito naplaćuju poreze koje duguju zakupodavci, kao što je:

a)    prikupljanje podataka koji se odnose na kratkoročne ugovore o najmu sklopljene nakon posredničke usluge i njihova naknadna dostava poreznim tijelima države članice;

b)    porez po odbitku dugovan poreznim tijelima u pogledu udjela iznosa koje su najmoprimci platili najmodavcima i naknadna uplata tih iznosa u državnu riznicu?

Traži se od Suda da se očituje o tome:

a)    protivi li se načelu slobodnog pružanja usluga iz članka 56. UFEU-a i, ako se smatraju primjenjivima u predmetnom području, sličnim načelima koja proizlaze iz direktiva 2006/123/EZ2 i 2000/31/EZ3 nacionalna mjera kojom se posrednicima u vezi s nekretninama koji posluju u Italiji, uključujući, dakle, subjekte bez poslovnog nastana koji pružaju vlastite internetske usluge, propisuje obveza prikupljanja podataka koji se odnose na kratkoročne ugovore o najmu sklopljene uz njihovo sudjelovanje i naknadne dostave tih podataka poreznoj upravi u svrhu naplate izravnih poreza koje duguju korisnici usluge;

(b)    protivi li se načelu slobodnog pružanja usluga iz članka 56. UFEU-a i, ako se smatraju primjenjivima u predmetnom području, sličnim načelima koja proizlaze iz direktiva 2006/123/EZ i 2000/31/EZ nacionalna mjera kojom se posrednicima u vezi s nekretninama koji posluju u Italiji, uključujući, dakle, subjekte bez poslovnog nastana koji pružaju vlastite internetske usluge, i koji sudjeluju u stadiju plaćanja po osnovi kratkoročnih ugovora o najmu sklopljenih uz njihovo sudjelovanje propisuje obveza primjene poreza po odbitku na ta plaćanja i naknadne uplate u državnu riznicu u svrhu naplate izravnih poreza koje duguju korisnici usluge;

(c)    u slučaju potvrdnog odgovora na prethodna pitanja, mogu li se načelo slobodnog pružanja usluga iz članka 56. UFEU-a i, ako se smatraju primjenjivima u predmetnom području, sličnim načelima koja proizlaze iz direktiva 2006/123/EZ i 2000/31/EZ ipak ograničiti u skladu s pravom [Europske unije] nacionalnim mjerama poput onih opisanih u točkama (a) i (b) s obzirom na to da je inače neučinkovita naplata izravnih poreza koje duguju korisnici usluge;

(d)    mogu li se načelo slobodnog pružanja usluga iz članka 56. UFEU-a i, ako se smatraju primjenjivima u predmetnom području, slična načela koja proizlaze iz direktiva 2006/123/EZ i 2000/31/EZ ograničiti u skladu s pravom [Europske unije] nacionalnom mjerom kojom se posrednicima u vezi s nekretninama koji nemaju poslovni nastan u Italiji nalaže obveza imenovanja poreznog zastupnika koji je dužan u ime i za račun posrednika ispuniti nacionalne mjere opisane u točki (b) s obzirom na to da je inače neučinkovita naplata izravnih poreza koje duguju korisnici usluge.

Treba li članak 267. stavak 3. UFEU-a tumačiti na način da sud u slučaju pitanja u vezi s tumačenjem prava [Europske unije] (primarnog ili sekundarnog) koje je postavila stranka, zajedno s točnim navođenjem teksta pitanja, ipak zadržava ovlast da samostalno formulira to pitanje utvrđujući u skladu s diskrecijskom ovlasti te prema najboljem znanju i uvjerenju upućivanja na pravo [Europske unije] i nacionalne odredbe koje su eventualno u suprotnosti s njim kao i jezičnu izreku upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku, pod uvjetom da je u okviru predmetnog područja, ili je dužan prihvatiti pitanje kako ga je formulirala stranka koja je podnijela takav prijedlog?

____________

1     Direktiva (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL 2015., L 241, str. 1.)

2     Direktiva 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.)

3     Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.)