PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
6. veljače 2014.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Španjolsko tržište benzinskih postaja – Odluka o odbacivanju pritužbe – Uredba (EZ) br. 1/2003 – Neizvršenje obveza koje su obvezujuće sukladno odluci Komisije – Ponovno pokretanje postupka – Novčane kazne – Periodični penali“
U predmetu T‑342/11,
Confederación Española de Empresarios de Estaciones de Servicio (CEEES), sa sjedištem u Madridu (Španjolska),
Asociación de Gestores de Estaciones de Servicio, sa sjedištem u Madridu,
koje zastupaju A. Hernández Pardo i B. Marín Corral, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju J. Baquero Cruz i F. Ronkes Agerbeek, u svojstvu agenata,
tuženik,
koju podupiru
Kraljevina Španjolska, koju je zastupao M. Muñoz Pérez, zatim S. Centeno Huerta i naposljetku A. Rubio González, abogados del Estado,
i
Repsol Comercial de Productos Petrolíferos SA, koji zastupaju J. Jiménez‑Laiglesia Oñate i S. Rivero Mena, odvjetnici,
intervenijenti,
povodom zahtjeva za poništenje odluke Komisije C (2011) 2994 final od 28. travnja 2011. kojom se odbacuje pritužba tužitelja o povredi pravila tržišnog natjecanja koju je počinio Repsol (predmet COMP/39461),
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: O. Czúcz (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka i D. Gratsias, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 29. travnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužitelji Confederación Española de Empresarios de Estaciones de Servicio (CEEES) i Asociación de Gestores de Estaciones de Servicio ovom tužbom zahtijevaju poništenje odluke Komisije C (2011) 2994 final od 28. travnja 2011., kojom je odbačena njihova pritužba o povredi pravila tržišnog natjecanja koju je počinio Repsol (predmet COMP/39461) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Navedenom pritužbom ukazano je da intervenijent, Repsol Comercial de Productos Petrolíferos SA (u daljnjem tekstu: Repsol) nije poštovao obveze koje su obvezujuće sukladno odluci Komisije od 12. travnja 2006. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] (predmet COMP/B‑1/38.348 – Repsol CPP) (sažetak u SL L 176, str. 104., u daljnjem tekstu: odluka o obvezama).
Činjenice iz kojih proizlazi spor
2 CEEES je udruga poduzetnika s ciljem zaštite i zastupanja interesa u svim područjima djelatnosti svojih članova, koji su uglavnom društva nositelji prava iskorištavanja benzinskih postaja.
3 Asociación de Gestores de Estaciones de Servicio je udruga poduzetnika koja je dio CEEES‑a i koja predstavlja interese poduzetnika koji iskorištavaju benzinske postaje, no nisu njihovi vlasnici.
4 Repsol je španjolsko naftno društvo.
5 Komisija Europskih zajednica je dana 16. lipnja 2004. protiv Repsola pokrenula postupak koji se odnosi na primjenu članaka 81. i 82. UEZ‑a, u vezi s distribucijom goriva španjolskim benzinskim postajama. U svojoj preliminarnoj ocjeni izrazila je sumnje u usklađenost određenih dijelova dugoročnih sporazuma o ekskluzivnoj distribuciji sklopljenih između Repsola i benzinskih postaja s člankom 81. UEZ‑a.
6 Kako bi odgovorio na probleme koje je istaknula Komisija, Repsol je ponudio obveze, objavljene u okviru javnog savjetovanja predviđenog člankom 27. stavkom 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. UEZ‑a (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), koje su bile predmet višestrukih revizija.
7 Komisija je 12. travnja 2006. donošenjem odluke o obvezama, na osnovi članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, obvezala na preuzimanje revidiranih obveza do 31. prosinca 2011.
8 Odluka o obvezama između ostalog propisuje kako slijedi:
„[Repsol] se, u odnosu na sporazume kojima se uređuju uvjeti pod kojima izvršava djelatnost distribucije pogonskih goriva za automobilska vozila na benzinskim postajama u Španjolskoj, obvezuje poštovati odredbe članaka 4. i 5. Uredbe br. 2790/99. [Repsol] se posebice obvezuje:
[…]
b) da neće ograničiti slobodu stjecatelja pri određivanju prodajne cijene, pri čemu je [Repsol] slobodan odrediti najviše prodajne cijene ili dati preporučenu prodajnu cijenu, pod uvjetom da one nisu jednake fiksnoj ili najnižoj prodajnoj cijeni koja proizlazi iz pritisaka ili poticaja jedne ili druge stranke; ili u slučaju ugovora o trgovačkom zastupanju u kojima određuje prodajnu cijenu, [Repsol] se obvezuje da zastupnika, s obzirom na to da on ne postaje vlasnik robe, neće sprječavati u podjeli provizije s klijentom i da mu u tom pogledu neće nametati ograničenja, ostavljajući mu potpunu slobodu snižavanja cijene koju mu klijent plaća, a da se pritom ne smanji prihod [Repsola].“
9 U svojoj odluci o obvezama Komisija je smatrala da su obveze koje je Repsol ponudio bile dostatne za uklanjanje utvrđenih problema te je zaključila postupak.
10 Tužitelji su 30. svibnja 2007., poput nekoliko drugih društava, Komisiji podnijeli pritužbu pozivajući se na postojanje sporazuma sklopljenog između više naftnih društava, protivnog članku 81. UEZ‑a. Jednako tako, tvrdili su da je Repsol, protivno člancima 81. i 82. UEZ‑a, benzinskim postajama odredio minimalne maloprodajne cijene.
11 Tužitelji su u svojem dopunskom podnesku od 10. srpnja 2007. tvrdili da Repsol nije poštovao svoju obvezu da neće ograničavati mogućnost benzinskih postaja u Španjolskoj da određuju maloprodajnu cijenu goriva, obvezujuću sukladno odluci o obvezama, te su od Komisije zahtijevali ponovno pokretanje postupka protiv njega na temelju članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.
12 Tužitelji su u svojim očitovanjima od 13. studenoga 2009. tvrdili da je Komisija Repsolu, zato što nije poštovao svoje obveze, bila dužna izreći novčanu kaznu.
13 Dana 30. srpnja 2009. Comisión Nacional de la Competencia (nacionalna komisija za španjolsko tržišno natjecanje, u daljnjem tekstu: CNC) donijela je odluku protiv Repsola, Cepsa Estaciones de Servicija SA i BP Oil Españe SA (u daljnjem tekstu: odluka CNC‑a). CNC je tom odlukom ustvrdio da su navedena društva povrijedila članak 1. ley 16/1989, de 17 de julio, de Defensa de la Competencia (Zakona br. 16/1989 od 17. srpnja 1989. o zaštiti tržišnog natjecanja, BOE br. 170, od 18. srpnja 1989., str. 22747.) kao i članak 81. stavak 1. UEZ‑a jer su neizravno odredili maloprodajne cijene goriva koje su samostalni poduzetnici koji su poslovali pod njihovim znakom trebali primjenjivati, ograničavajući time slobodno tržišno natjecanje između benzinskih postaja unutar njihove mreže kao i između ostalih benzinskih postaja. Između ostalog, CNC je Repsolu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 5 milijuna eura i naložio poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi se spriječila takva praksa određivanja cijena i kako bi se od nje ubuduće suzdržao.
14 Tužitelji i Repsol su aktima od 30. ožujka i 28. prosinca 2010. podnijeli tužbu protiv odluke CNC‑a.
15 Komisija je dopisom od 21. rujna 2010. tužiteljima predstavila svoju privremenu ocjenu pritužbe podnesene 30. svibnja 2007.
16 U vezi s prvim dijelom pritužbe o navodnom sporazumu protivnom članku 101. UFEU‑a, Komisija je tužitelje obavijestila da je CNC‑u prenijela sve pojedinosti pritužbe koje se odnose na taj sporazum te od njih zatražila da potvrde hoće li povući svoju pritužbu u dijelu koji se odnosi na taj sporazum.
17 U vezi s drugim dijelom pritužbe o povredi članka 101. UFEU‑a od strane Repsola i Cepsa Estaciones de Servicia zbog određivanja minimalnih prodajnih cijena benzinskim postajama, Komisija je tvrdila da je o tom pitanju već bilo odlučeno odlukom CNC‑a te je najavila svoju namjeru da taj dio pritužbe odbaci sukladno članku 13. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Tužitelje je pozvala da od tog dijela odustanu.
18 Naposljetku, vezano uz treći dio pritužbe o nepoštovanju od strane Repsola obveza koje su obvezujuće sukladno odluci o obvezama, Komisija je istaknula da nisu postojali dostatni razlozi za pokretanje istrage i da je taj dio pritužbe unaprijed odbacila.
19 Tužitelji su se u svojem odgovoru od 18. listopada 2010. složili s povlačenjem prvih dvaju dijelova pritužbe, spomenutih u gornjim točkama 16. i 17. S druge strane, ostali su pri trećem dijelu pritužbe, spomenutom u gornjoj točki 18.
20 Komisija je 28. travnja 2011. donijela pobijanu odluku, kojom je odbacila pritužbu tužitelja.
21 Komisija je u uvodnim izjavama 22. do 25. pobijane odluke podsjetila na to da je zbog neizvršenja odluke o obvezama, s jedne strane, mogla ponovno pokrenuti postupak na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i odrediti novčane kazne ili periodične penale na temelju članaka 23. i 24. navedene uredbe te da je, s druge strane, u tom pogledu raspolagala diskrecijskim pravom. Međutim, u predmetnom slučaju nije bilo dovoljnih razloga za donošenje mjera protiv Repsola.
22 U uvodnim izjavama 26. do 32. pobijane odluke Komisija je istaknula da nije bilo potrebno ponovno pokrenuti postupak protiv Repsola jer je protiv njega CNC već vodio istragu i donio mjere. Analiza pritužbe dovela bi do udvostručavanja posla i bila bi neučinkovito korištenje javnih sredstava.
23 U uvodnim izjavama 33. do 43. pobijane odluke Komisija je ispitala i odbila dva argumenta tužitelja. Najprije je, u okviru uvodnih izjava 34. do 40. navedene odluke, odbila argument tužitelja prema kojem bi ispitivanje pritužbe samo dovelo do ograničenog udvostručavanja posla. Zatim je u uvodnim izjavama 41. do 43. te odluke odbila argument da se radi o različitim povredama. Komisija je u tom smislu između ostalog smatrala da nije bilo dostatnih razloga za poduzimanje mjera vezanih za taj dio pritužbe, čak i uz pretpostavku da je postupanje Repsola predstavljalo povredu dviju različitih pravnih odredbi, odnosno članka 101. UFEU‑a s jedne i članka 9. Uredbe br. 1/2003 s druge strane. Progon koji bi CNC poduzeo kako bi sankcionirao postupanje Repsola bio bi dovoljan da ga se odgovori od budućeg sudjelovanja u takvim protutržišnim djelovanjima.
24 Naposljetku, Komisija je u uvodnim izjavama 44. do 48. pobijane odluke odgovorila na argument tužiteljâ, prema kojem je na temelju članka 23. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003 bila dužna izreći novčane kazne odnosno periodične penale na temelju članka 24. stavka 1. točke (c) navedene uredbe. U tom je pogledu istaknula da tim odredbama nije predviđeno pravo da se od nje zahtijeva izricanje novčane kazne ili periodičnih penala i da, u svakom slučaju, u okolnostima predmetnog slučaja nije bilo potrebno pokrenuti postupak kako bi se Repsolu izrekla novčana kazna.
Postupak i tužbeni zahtjev stranaka
25 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. lipnja 2011. tužitelji su podnijeli ovu tužbu.
26 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 23. rujna i 3. listopada 2011. Kraljevina Španjolska i Repsol zatražili su intervenciju u ovaj predmet, podupirući tužbene zahtjeve Komisije. Rješenjima od 8. odnosno 30. studenoga 2011. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda tu je intervenciju dopustio.
27 Nakon zatvaranja pisanog dijela postupka tužitelji su dopisima od 12. srpnja 2012. i 9. travnja 2013. podnijeli dva dokazna prijedloga u prilogu tih dokumenata. Ti prijedlozi uloženi su u sudski spis do donošenja odluke o njihovoj dopuštenosti.
28 Opći sud (treće vijeće), na temelju izvještaja suca izvjestitelja, odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
29 Na raspravi održanoj 29. travnja 2013. saslušana su izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na postavljena pitanja Općeg suda.
30 Tužitelji od Općeg suda tužbom zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku;
– slijedom toga utvrdi da je Komisija dužna Repsolu izreći novčanu kaznu ili periodične penale zbog povrede članka 9. Uredbe br. 1/2003.
31 Odgovorom na pitanje Općeg suda tijekom rasprave tužitelji su povukli dio tužbenog zahtjeva kojim traže utvrđenje da je Komisija Repsolu dužna izreći novčanu kaznu ili periodične penale, što je zabilježeno u zapisniku o raspravi.
32 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi tužbu djelomično nedopuštenom i odbije ju u dijelu kao neosnovanu ili da ju u svakom slučaju odbije u cijelosti kao neosnovanu;
– tužiteljima naloži snošenje troškova.
33 Kraljevina Španjolska od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– tužiteljima naloži snošenje troškova.
34 Repsol od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao djelomično nedopuštenu i odbije ju kao djelomično neosnovanu ili da u svakom slučaju tužbu odbije u cijelosti kao neosnovanu;
– tužiteljima naloži snošenje troškova, uključujući i troškove svoje intervencije.
O pravu
35 Tužitelji su u prilog tužbe tvrdili da je Komisija s jedne strane povrijedila članak 9. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 te s druge strane članak 23. stavak 2. točku (c). i članak 24. stavak 1. točku (c) navedene uredbe.
36 Tužitelji u bitnome ističu dva tužbena razloga.
37 Na prvom mjestu tvrde da je Komisija, zbog Repsolovog nepoštovanja odluke o obvezama, protiv tog društva bila dužna ponovno pokrenuti postupak te mu izreći novčanu kaznu ili periodične penale. Propustivši poduzeti te mjere Komisija je povrijedila članak 9. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 kao i članak 23. stavak 2. točku (c) i članak 24. stavak 1. točku (c) te uredbe.
38 Na drugom mjestu, tužitelji smatraju da je Komisija, propustivši ponovno pokrenuti postupak protiv Repsola i povući ili staviti izvan snage odluku o obvezama, povrijedila članak 9. stavak 2. Uredbe br. 1/2003.
39 Budući da se može smatrati da se određena očitovanja tužitelja, osim na osnovanost razloga pobijane odluke, odnose i na obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 296. UFEU‑a, Opći će sud taj aspekt ispitati nakon ispitivanja dvaju tužbenih razloga.
40 Naposljetku, Opći sud donijet će odluku o dokaznim prijedlozima od 12. srpnja 2012. i 9. travnja 2013.
Tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 kao i članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) navedene uredbe zbog propuštanja Komisije da ponovno pokrene postupak protiv Repsola i da mu izrekne novčanu kaznu ili periodične penale
Dopuštenost tužbenog razloga
41 Komisija tvrdi da je tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003 bio iznesen samo u prilog drugog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja da se izda nalog Komisiji, od kojeg su oni odustali (vidjeti gornju t. 31.).
42 Međutim, suprotno onome što tvrdi Komisija, iz tužbe ne proizlazi da se tužitelji ograničavaju na pozivanje na povredu odredaba članka 23. stavka 2. točke (c) ili članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003 jedino u prilog dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da je Komisija obvezna Repsolu izreći novčanu kaznu ili periodične penale, a ne u prilog prvog dijela svog tužbenog zahtjeva.
43 U tom smislu, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse dakako proizlazi da, u okviru izvršavanja ovlasti poništenja koja mu je dodijeljena člankom 263. UFEU‑a, sudac Europske unije nije ovlašten institucijama izdavati naloge i da stoga dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izdavanje naloga nekoj instituciji Unije mora biti odbačen kao nedopušten (presuda Općeg suda od 9. rujna 2010., Now Pharm/Komisija, T‑74/08, Zb., str. II‑4661., t. 19.).
44 Međutim, toj se sudskoj praksi ne protivi to da tužitelji zahtjev za poništenje pobijane odluke temelje na tužbenom razlogu koji se odnosi na povredu članka 23. stavka 2. točke (c) ili članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003. Tužitelji bi naime, pod pretpostavkom da je Komisija pobijanom odlukom povrijedila te odredbe, morali biti u mogućnosti od Općeg suda zahtijevati poništenje te odluke te je tada dužnost Komisije da poduzme potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Općeg suda, na temelju članka 266. UFEU‑a.
45 Stoga prigovor nedopuštenosti koji je iznijela Komisija treba odbiti.
Osnovanost tužbenih razloga
46 Tužitelji u bitnome tvrde da je Komisija, odbivši ponovno pokrenuti postupak protiv Repsola i izreći mu novčanu kaznu ili periodične penale zbog nepoštovanja odluke o obvezama povrijedila članak 9. stavak 2. Uredbe br. 1/2003, članak 23. stavak 2. točku (c) kao i članak 24. stavak 1. točku (c) navedene uredbe.
– Margina prosudbe Komisije
47 Valja ustvrditi da bi, u slučaju kad bi tužitelji tvrdili da odredbe članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) kao i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003 obvezuju Komisiju da ponovno pokrene postupak i izrekne periodične penale ili novčane kazne svakom poduzetniku koji ne poštuje svoje obveze koje su obvezujuće sukladno odluci koja se temelji na odredbama članka 9. stavka 1. te uredbe, takav prigovor trebao biti odbijen kao neosnovan.
48 Naime, iz teksta članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 nedvosmisleno proizlazi da, ako poduzetnik o kojem je riječ ne poštuje odluku o obvezama u smislu članka 9. stavka 1. navedene uredbe, Komisija nije dužna protiv njega ponovno pokrenuti postupak, ali raspolaže diskrecijskim pravom u tom pogledu. Naime, ako neki poduzetnik ne poštuje svoje obveze u smislu članka 9. Uredbe br. 1/2003, Komisija može na temelju te odredbe, postupajući po zahtjevu ili po službenoj dužnosti, ponovno pokrenuti postupak.
49 Komisija jednako tako raspolaže diskrecijskim pravom kada je riječ o primjeni članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003, na temelju kojih poduzetnicima može izreći novčane kazne ili periodične penale ako ne poštuju obvezu koja je obvezujuća sukladno odluci donesenoj na temelju članka 9. navedene uredbe.
50 Tužitelji su međutim tijekom postupka precizirali da ne dovode u pitanje činjenicu da dotične odredbe Komisiji dodjeljuju diskrecijsko pravo.
51 Tužitelji ipak smatraju da je, čak i ako Komisija načelno raspolaže marginom prosudbe, ona u okolnostima predmetnog slučaja bila dužna protiv Repsola ponovno pokrenuti postupak i izreći mu periodične penale i novčanu kaznu.
52 Tužitelji u tom smislu tvrde da u predmetnom slučaju nije primjenjiva sudska praksa prema kojoj Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe u vezi s pitanjem je li postupanje povodom pritužbe o povredi članka 101. ili 102. UFEU‑a u interesu Unije zato što se njihova pritužba odnosi na nepoštovanje odluke o obvezama i zato što je to nepoštovanje dokazano odlukom CNC‑a.
53 U tom smislu najprije valja istaknuti da su ovlast ponovnog pokretanja postupka kojom raspolaže na temelju članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 i ovlast izricanja novčanih kazni ili periodičnih penala kojom raspolaže na temelju članaka 23. i 24. navedene uredbe Komisiji dodijeljene u svrhu izvršavanja zadatka nadzora nad poštovanjem članaka 101. i 102. UFEU‑a, te njima raspolaže temeljem članka 105. UFEU‑a.
54 Naime, kada Komisija utvrdi probleme tržišnog natjecanja, ona može odlukom obvezati na preuzimanje obveza koje su dotični poduzetnici ponudili i koje smatra prikladnima, umjesto vođenja postupka formalnog utvrđenja postojanja povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a (presuda Suda od 29. lipnja 2010., Komisija/Alrosa, C‑441/07 P, Zb., str. I‑5949., t. 35.).
55 S jedne strane, mehanizam uveden člankom 9. Uredbe br. 1/2003 omogućuje dotičnom poduzetniku da u punoj mjeri sudjeluje u postupku, nudeći rješenja koja smatra najprikladnijima kako bi uklonio sumnje Komisije i kako bi izbjegao da ona formalno utvrdi postojanje povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a. S druge strane, taj je članak nadahnut razmatranjima o ekonomičnosti postupka jer Komisija nije obvezna po pravnim standardima dokazati da su uvjeti iz članka 101. ili 102. UFEU‑a ispunjeni te stoga može brže pronaći rješenje za probleme čije je postojanje utvrdila (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Alrosa, gore navedenu u t. 54., t. 35.).
56 Ovlasti dodijeljene Komisiji na temelju članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) kao i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003 imaju za cilj osigurati poštovanje tih obveza. Naime, ako neki poduzetnik ne poštuje obveze koje je ponudio i na čije ga je preuzimanje obvezala, Komisija može protiv njega ponovno pokrenuti postupak i izreći mu periodične penale ili novčanu kaznu, ograničavajući se samo na dokazivanje nepoštovanja odluke o obvezama, a da nije dužna prethodno utvrditi povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a.
57 Suprotno tvrdnjama tužitelja, cilj tih odredaba nije omogućavanje izricanja dvostruke kazne poduzetniku zbog osobito teških povreda članka 101. ili 102. UFEU‑a. Naime, takvo tumačenje ne bi zapravo bilo u skladu s posljednjom rečenicom uvodne izjave 13. Uredbe br. 1/2003, prema kojoj se odluke kojima se obvezuje na preuzimanje obveza ne smatraju primjerenima u slučajevima kada Komisija namjerava izreći novčanu kaznu.
58 Kad je riječ o elementima kojima se određuje izvršavanje diskrecijskog prava kojim Komisija raspolaže na temelju članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, valja istaknuti to da ona raspolaže samo ograničenim sredstvima, koja mora upotrijebiti kako bi djelovala protiv potencijalno velikog broja postupanja protivnih pravu tržišnog natjecanja.
59 Stoga je Komisija dužna odrediti različite stupnjeve prvenstva pri odlučivanju o problemima tržišnog natjecanja o kojima ima saznanja te odlučiti je li daljnje ispitivanje nekog predmeta u interesu Unije (vidjeti presudu Općeg suda od 15. prosinca 2010., CEAHR/Komisija, T‑427/08, Zb., str. II‑5865., t. 27. i navedenu sudsku praksu).
60 U tom smislu valja podsjetiti na to da iz ustanovljene sudske prakse proizlazi da Komisija, kada je riječ o odlukama o odbacivanju pritužbe zbog povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a, mora uzeti u obzir sve mjerodavne činjenične i pravne okolnosti, posebice one na koje je uputio podnositelj zahtjeva. Ona u tom kontekstu također mora između ostalog uzeti u obzir važnost navodne povrede za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, vjerojatnost njezinog utvrđenja i opseg potrebnih istražnih mjera, kako bi na najbolji način ispunila svoju zadaću nadzora nad poštovanjem članaka 101. i 102. UFEU‑a (vidjeti presudu Suda od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑450/98 P, Zb., str. I‑3947., t. 57. i navedenu sudsku praksu; presude Općeg suda od 18. rujna 1992., Automec/Komisija, T‑24/90, Zb., str. II‑2223., t. 86. i od 12. rujna 2007., Ufex i dr./Komisija, T‑60/05, Zb., str. II‑3397., t. 178.). Uz to, Komisija mora moći uzeti u obzir mjere tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje (vidjeti presudu Općeg suda od 3. srpnja 2007., Au lys de France/Komisija, T‑458/04, još neobjavljena u Zborniku, t. 72. i navedenu sudsku praksu). Konačno, Opći sud je već ustvrdio da se ništa ne protivi tomu da Komisija u takvom slučaju prednost da samo jednom kriteriju kako bi procijenila interes Unije za ispitivanje problema tržišnog natjecanja (u tom smislu vidjeti gore navedenu presudu IECC/Komisija, t. 58. i 59.).
61 Iz ustanovljene sudske prakse također proizlazi da podnositelj pritužbe o povredi članka 101. ili 102. UFEU‑a nema pravo od Komisije zahtijevati donošenje konačne odluke o postojanju ili nepostojanju navodne povrede (presuda Suda od 4. ožujka 1999., Ufex i dr./Komisija, C‑119/97 P, Zb., str. I‑1341., t. 87.; presude Općeg suda Automec/Komisija, gore navedena u t. 60., t. 75. i od 13. rujna 2012., Protégé International/Komisija, T‑119/09, t. 32.).
62 Imajući u vidu činjenicu da je cilj ovlasti Komisije, kojom na temelju članka 9. Uredbe br. 1/2003 može obvezati na preuzimanje obveza, osiguravanje poštovanja članaka 101. i 102. UFEU‑a te činjenicu da ovlasti predviđene člankom 9. stavkom 2., člankom 24. stavkom 1. točkom (c) i člankom 23. stavkom 2. točkom (c) navedene uredbe služe osiguranju poštovanja navedenih obveza, Opći sud je procijenio da se načela iz sudske prakse navedene u gornjim točkama 60. i 61. jednako tako primjenjuju i u slučaju kad je Komisija upoznata s eventualnim nepoštovanjem obveze i kad mora odlučiti hoće li ponovno pokrenuti postupak.
63 Budući da mora ocijeniti je li ispitivanje pritužbe u interesu Unije imajući u vidu mjerodavne pravne i činjenične okolnosti predmetnog slučaja, Komisija mora uzeti u obzir okolnost da se može raditi o različitim situacijama ovisno o tome odnosi li se ta pritužba na moguće nepoštovanje odluke o obvezama ili na moguću povredu članka 101. ili 102. UFEU‑a.
64 Kako je, naime, nepoštovanje obveza općenito lakše dokazati nego postojanje povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a, opseg istražnih mjera potrebnih za utvrđivanje nepoštovanja obveza bit će u načelu ograničeniji. Međutim, suprotno onome što tvrde tužitelji, iz toga se ne može zaključiti da bi Komisija u tom slučaju morala sustavno ponovno pokretati postupak i izricati novčanu kaznu ili periodične penale. Naime, posljedica takvog pristupa bila bi promjena ovlasti kojima ona raspolaže na temelju članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003 u dužnosti, što ne bi bilo u skladu s tekstom tih odredaba.
65 Nadalje, kada je riječ o argumentu tužitelja prema kojem je Komisija dužna nadzirati poštovanje odluke o obvezama, valja ustvrditi da se ništa ne protivi tome da Komisija u okviru predmetnih odredaba uzme u obzir mjere tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje.
66 U tom smislu valja istaknuti to da odluka Komisije o obvezama, donesena na temelju članka 9. Uredbe br. 1/2003, ne dovodi u pitanje postojanje paralelne nadležnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje koja se odnosi na primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a, na temelju članka 5. navedene uredbe. Naime, kao što proizlazi iz uvodne izjave 13. Uredbe br. 1/2003, odluke Komisije o obvezama donesene na temelju članka 9. te uredbe ne dovode u pitanje mogućnost tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje da utvrde postojanje povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a i da odluče u predmetu. Uz to, iz uvodne izjave 22. navedene uredbe između ostalog proizlazi da odluke o obvezama koje Komisija donese ne utječu na ovlast tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje da primjenjuju članke 101. i 102. UFEU‑a.
67 Naposljetku, suprotno onome što tvrde tužitelji, donošenje odluke na temelju članka 9. Uredbe br. 1/2003 ne znači dodjeljivanje isključive nadležnost Komisiji. Članak 11. stavak 6. navedene uredbe, na koji se tužitelji u tom smislu pozivaju, zaista predviđa da pokretanje postupka od strane Komisije za donošenje odluke kojom se utvrđuje postojanje povrede i kojom se traži prestanak povrede propisa na temelju članka 7. navedene uredbe ili postupka za donošenje odluke kojom obvezuje na preuzimanje obveza na temelju članka 9. navedene uredbe ima za posljedicu prestanak nadležnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje za primjenu članka 101. ili 102. UFEU‑a. Međutim, iz tih se odredaba ne može zaključiti da tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje više ne bi moglo donijeti odluku protiv nekog poduzetnika nakon što Komisija donese odluku o obvezama u smislu članka 9. Uredbe br. 1/2003. Iz sudske prakse naime proizlazi da nadležnost tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje na temelju članka 11. stavka 6. Uredbe br. 1/2003 ne prestaje trajno, već samo tijekom trajanja postupka pred Komisijom (vidjeti, u tom smislu, presudu Suda od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr., C‑17/10, t. 68. do 92.).
68 Stoga se ništa ne protivi tome da Komisija, kako bi poduzetniku izrekla novčanu kaznu ili periodične penale, uzme u obzir mjere koje je protiv njega donijelo tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje prilikom ocjene je li ponovno pokretanje postupka zbog nepoštovanja njegovih obveza u interesu Unije. Suprotno tomu, one se moraju uzeti u obzir jer su ovlasti na temelju članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003 Komisiji dodijeljene u svrhu izvršavanja zadaće nadzora nad poštovanjem članaka 101. i 102 UFEU‑a.
– Izvršavanje diskrecijskog prava u predmetnom slučaju
69 Prigovor da odluka Komisije kojom je određeno da neće ponovno pokrenuti postupak i izreći periodične penale ili novčanu kaznu sadrži očitu pogrešku u ocjeni valja ispitati s obzirom na prethodno iznesena razmatranja. Tužitelji tvrde da razlozi koje je Komisija iznijela u pobijanoj odluci ne opravdavaju donošenje te odluke.
70 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da pri nadzoru nad diskrecijskim pravom koje Komisija ima u postupanju s pritužbama sudac Unije ne može Komisijinu ocjenu interesa Unije zamijeniti svojom ocjenom, već je taj nadzor namijenjen provjeri temelji li se pobijana odluka na materijalno netočnim činjenicama, je li u njoj pogrešno primijenjeno pravo ili počinjena očita pogreška u ocjeni i je li došlo do zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu CEAHR/Komisija, gore navedenu u t. 59., t. 65. i navedenu sudsku praksu).
71 Opći sud smatra da u predmetnom slučaju razlozi pobijane odluke, sažeti gornjim točkama 21. do 24., ne sadrže očitu pogrešku u ocjeni.
72 Valja naime podsjetiti na to da se mišljenje Komisije između ostalog temeljilo na činjenici postojanja odluke CNC‑a, kojom je utvrđeno da je Repsol neizravno određujući maloprodajne cijene goriva povrijedio članak 101. UFEU‑a te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5 milijuna eura i naloženo poduzimanje svih potrebnih mjera za sprječavanje daljnje prakse određivanja cijena i buduće suzdržavanje od te prakse. Takav pristup u skladu je s ciljem uske suradnje između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje u okviru europske mreže na području tržišnog natjecanja, koji je između ostalog spomenuta u uvodnim izjavama 6., 8. i 15. Uredbe br. 1/2003.
73 Komisija je osim toga, imajući u vidu odluku CNC‑a, mogla smatrati da nije bilo potrebno donositi dodatne mjere protiv Repsola, a da time ne počini očitu pogrešku u ocjeni.
74 S jedne strane, naime, kada je riječ o argumentu tužiteljâ prema kojem je Komisija bila dužna izreći kaznu Repsolu zbog nepoštovanja odluke o obvezama, u obliku periodičnih penala temeljem članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003, valja istaknuti to da ta Komisijina ovlast služi tomu da se poduzetnika prisili na poštovanje obveze u budućnosti. Međutim, ciljevi kojima je u tom smislu izricanjem periodičnih penala Repsolu mogla težiti Komisija i oni kojima svojom odlukom teži CNC išli su u istom pravcu jer se radilo o sprečavanju prakse određivanja prodajnih cijena goriva. Komisija je u pobijanoj odluci ustvrdila da su CNC‑ove mjere bile dostatne kako bi se Repsol prisililo na to da se suzdrži od takve prakse u budućnosti. Stoga je mogla smatrati da njezina intervencija nije bila potrebna i da stoga ponovno pokretanje postupka kako bi izrekla novčanu kaznu nije bilo u interesu Unije, a da time ne počini očitu pogrešku u ocjeni.
75 S druge strane, kada je riječ o argumentu tužiteljâ prema kojem je Komisija bila dužna izreći novčanu kaznu ili periodične penale zbog nepoštovanja odluke o obvezama, valja podsjetiti na to da je osnovni cilj novčane kazne izrečene na temelju članka 23. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003 sankcioniranje postupanja za koje Komisija ocijeni da donosi probleme koji se odnose na tržišno natjecanje, a da ne mora dokazati po pravnim standardima da su ispunjeni uvjeti iz članka 101. ili 102. UFEU‑a. CNC je već u svojoj odluci ustvrdio da je Repsol odredio prodajne cijene goriva te mu je izrekao kaznu. Kako se odluka o obvezama odnosi na isto postupanje, Komisija je morala uzeti u obzir odluku CNC‑a. Međutim, kako je osnovni cilj sankcioniranja postupanja Repsola koje je prepoznala kao problematično već bio postignut, Komisija je mogla smatrati da ponovno pokretanje postupka i izricanje dodatne novčane kazne nije u interesu Unije, a da time ne počini očitu pogrešku u ocjeni.
76 Nijedan argument koji su iznijeli tužitelji ne može tu ocjenu dovesti u pitanje.
77 Na prvome mjestu tužitelji tvrde da je Komisija, unatoč činjenici da mu je CNC već bio izrekao novčanu kaznu zbog određivanja prodajnih cijena goriva, bila dužna Repsolu izreći dodatnu novčanu kaznu na temelju članka 23. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003 kako ne bi kompromitirala samu bit mehanizma propisanog člankom 9. navedene Uredbe radi pravne sigurnosti i kako se neizvršenje obveze, osobito u odnosu na poduzetnike koji nisu prihvatili obveze, ne bi smatralo „besplatnom, beznačajnom ili nevažnom“ činjenicom.
78 Taj argument treba odbiti.
79 Naime, Komisija je u predmetnom slučaju, čak i pod dvostrukom pretpostavkom da, s jedne strane, članak 23. stavak 2. točku (c) Uredbe br. 1/2003 treba tumačiti na način da ovlašćuje Komisiju da samo zbog toga što nije poštovao svoje obveze poduzetniku izrekne dodatnu novčanu kaznu, dok su to isto postupanje, zbog povrede članka 101. UFEU‑a već sankcionirala tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, te da, s druge strane, takav postupak ne bi bio suprotan načelu ne bis in idem, mogla smatrati da ponovno pokretanje postupka s ciljem izricanja dodatne novčane kazne Repsolu nije bilo u interesu Unije, a da time ne počini očitu pogrešku u ocjeni.
80 Valja najprije istaknuti to da Komisija u predmetnom slučaju, suprotno onome što tvrde tužitelji, Repsolu nije mogla izreći novčanu kaznu zbog nepoštovanja odluke o obvezama bez izdvajanja javnih sredstava za taj zadatak. Komisija ispravno navodi da je trebala izvršiti čitav niz administrativnih koraka, kao što je izrada odluke o otvaranju postupka i objava prigovora, saslušanje zainteresiranih stranaka i donošenje odluke kojom se izriče novčana kazna.
81 Nadalje, Komisija je mogla smatrati da je dodatna vrijednost njezine intervencije bila ograničena jer je osnovni cilj iz članka 23. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 1/2003, to jest sankcioniranje postupanja Repsola, što je smatrala problematičnim u pogledu pravila tržišnog natjecanja, već bio postignut.
82 Konačno, kada je riječ o cilju na koji se pozivaju tužitelji, odnosno o očuvanju korisnog učinka mehanizma uvedenog člankom 9. Uredbe br. 1/2003, valja smatrati da se radi o cilju koji se izravno odnosi na određenje politike Komisije u području prava tržišnog natjecanja.
83 Stoga, čak i pod dvostrukom pretpostavkom navedenom u gornjoj točki 79., Komisija u ovom predmetu nije prekoračila granice margine prosudbe odlučivši da u predmetnom slučaju nije bilo opravdano ponovno pokrenuti postupak i izreći dodatnu novčanu kaznu Repsolu.
84 Na drugome mjestu tužitelji tvrde da Komisija u pobijanoj odluci nije u dovoljnoj mjeri uzela u obzir težinu Repsolove povrede i učinke njegovog postupanja na tržištu.
85 Taj argument također treba odbiti.
86 Kako je naime izneseno u gornjim točkama 60. i 62., kad Komisija odredi stupnjeve prvenstva problemima tržišnog natjecanja o kojima ima saznanja, ništa ju ne sprječava da prednost dâ jednom od mjerodavnih kriterija.
87 Međutim, zbog razloga spomenutih u gornjim točkama 72. do 83. Komisija je u predmetnom slučaju ispravno mogla smatrati da, uzimajući u obzir odluku CNC‑a donesenu protiv Repsola, dodatna intervencija s njezine strane nije bila u interesu Unije, a da pritom nije morala odvagnuti druge kriterije ili unaprijed donijeti odluku o meritumu predmeta, težini Repsolovog postupanja, strukturi španjolskog tržišta ili o posljedicama Repsolovog postupanja na tom tržištu.
88 Na trećemu mjestu tužitelji tvrde da je Komisija, zbog izravnog učinka odluke o obvezama, njezine obvezujuće prirode za Repsol, dvostranog odnosa i odnosa povjerenja koji uspostavlja između tog poduzetnika i Komisije kao i zbog potrebe za ujednačenom primjenom prava Unije te poštujući načelo jednakog postupanja, bila dužna ponovno pokrenuti postupak i izreći novčanu kaznu i periodične penale Repsolu.
89 Taj argument također treba odbiti.
90 Naime, jasno je da tužitelji, pozivajući se na te okolnosti, samo podsjećaju na to da je Repsol prihvatio to da se podvrgne odluci o obvezama na temelju članka 9. Uredbe br. 1/2003 i da tu odluku nije poštovao.
91 Međutim, kao što je izloženo u gornjoj točki 64., zakonodavac Unije odlučio je Komisiji dodijeliti široku marginu prosudbe prilikom suočavanja s nepoštovanjem obveze koja je obvezujuća na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003. Stoga okolnosti na koje se pozivaju tužitelji, koji samo opisuju to da je Komisija suočena s takvim primjerom, ne mogu dokazati da je prekoračila granice margine prosudbe kojom raspolaže u okviru ovlasti koje ima na temelju članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) te uredbe. Nasuprot tome, pristup koji brane tužitelji, prema kojem čak i samo te okolnosti obvezuju Komisiju na ponovno pokretanje postupka i izricanje novčane kazne ili periodičnih penala, imao bi za posljedicu to da bi se te ovlasti upotrebljavale kao dužnosti, što bi bilo u suprotnosti s onime što je propisano tekstom navedenih odredaba.
92 Na četvrtome mjestu valja odbiti argument tužitelja koji se odnosi na sudsku praksu Suda da svaka osoba, radi osiguranja potpune učinkovitosti članaka 101. i 102. UFEU‑a, može zahtijevati naknadu pretrpljene štete uzrokovane povredom tih pravila (presude Suda od 20. rujna 2001., Courage i Crehan, C‑453/99, Zb., str. I‑6297., t. 26. te od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, Zb., str. I‑6619., t. 60.). Iz sudske prakse koja se odnosi na provedbu tih odredbi na zahtjev osobe koja je pretrpjela štetu ne može se zaključiti da bi tijelo nadležno za tržišno natjecanje koje raspolaže samo ograničenim sredstvima pri provedbi tih odredbi na vlastitu inicijativu trebalo sankcionirati sve slučajeve u kojima neki poduzetnik ne poštuje obvezu koja je obvezujuća na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003.
93 Na petome mjestu, u mjeri u kojoj se tužitelji pozivaju na uvodnu izjavu 29. Uredbe br. 1/2003, prema kojoj se poštovanje članaka 101. i 102. UFEU‑a i izvršenje obveza naloženih poduzetnicima na temelju navedene uredbe mora moći osigurati putem novčanih kazni ili periodičnih penala, dovoljno je istaknuti to da ta uvodna izjava ne dovodi u pitanje ni cilj decentralizirane primjene članka 101. UFEU‑a od strane tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje ni mogućnost Komisije da uzme u obzir mjere navedenih tijela prilikom odlučivanja postoji li interes Unije za ispitivanje nekog predmeta.
94 Na šestome mjestu, kada je riječ o Komisijinom priopćenju za medije od 12. travnja 2006. povodom njezine odluke u predmetu COMP/B-1/38.348 o obvezama Repsola, kao i o njezinom memorandumu od istog datuma, na koje upućuju tužitelji, dovoljno je ustvrditi da se Komisija u njemu ograničila na tvrdnju da bi u slučaju nepoštovanja odluke o obvezama Repsolu mogla odrediti novčane kazne, bez automatskog donošenja odluke o njima.
95 Na sedmome mjestu, s obzirom na to da se tužitelji pozivaju na načelo proporcionalnosti, taj prigovor valja odbiti kao neosnovan bez potrebe ispitivanja njegove dopuštenosti. Naime, kao što proizlazi iz prethodnih razmatranja, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom postupka vaganja interesa koji je dužna obaviti na temelju članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003. Zato pobijana odluka nije mogla neproporcionalno štetiti interesima tužitelja.
96 Imajući u vidu sva prethodno iznesena razmatranja, valja presuditi da je Komisija s pravom mogla smatrati da ponovno pokretanje postupka protiv Repsola, kako bi mu izrekla novčanu kaznu ili periodične penale, nije u interesu Unije. Stoga valja odbiti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 9. stavka 2., članka 23. stavka 2. točke (c) i članka 24. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1/2003.
Tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 zbog propuštanja Komisije da ponovno pokrene postupak i da povuče ili stavi izvan snage odluku o obvezama
97 Tužitelji također tvrde da je Komisija povrijedila članak 9. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 time što protiv Repsola nije ponovno pokrenula postupak i povukla ili stavila izvan snage odluku o obvezama. Komisija je spomenutu odluku zbog nepoštovanja odluke o obvezama bila dužna povući ili staviti izvan snage.
98 U tom pogledu Komisija ispravno tvrdi da je u predmetnom slučaju postojao interes za održavanje na snazi odluke o obvezama. Prije svega, odluka o obvezama nije se odnosila samo na Repsolove obveze koje se tiču prodajnih cijena goriva, već jednako tako i uglavnom na dugoročne ugovore o ekskluzivnoj distribuciji. Čak štoviše, što se tiče obveza koje se odnose na prodajne cijene goriva, ništa se ne protivi tome da Komisija u pogledu tih obveza održi na snazi svoju odluku. Naime, kako je izneseno u gornjoj točki 56., upravo bi održavanje na snazi te odluke Komisiji omogućilo izricanje periodičnih penala i novčanih kazni zbog nepoštovanja spomenute odluke, bez obveze prethodnog utvrđivanja povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a.
99 Slijedom toga, tužitelji nisu iznijeli nijedan element kojim bi dokazali da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni. Stoga taj razlog valja odbiti.
Obrazloženje pobijane odluke
100 U slučaju u kojem se tužitelji, tvrdeći da pobijana odluka nije bila dostatno obrazložena, osim na tužbeni razlog koji se odnosi na osnovanost odluke, žele pozvati i na onaj koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, valja najprije istaknuti to da se radi o razlogu koji treba ispitati po službenoj dužnosti i koji stoga ne može biti odbačen kao nepravodoban.
101 U vezi s osnovanošću tog tužbenog razloga, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje nekog akta mora odgovarati njegovoj prirodi i da mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (presuda Suda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 147.).
102 U predmetnom je slučaju obrazloženje pobijane odluke bilo dostatno. Naime, iz njezinog obrazloženja jasno proizlazi da je Komisija procijenila da dodatna intervencija s njezine strane, nakon odluke CNC‑a, nije bila u interesu Unije.
103 Kada je riječ o argumentu tužitelja da što je veće diskrecijsko pravo nekog tijela, to odluku treba podrobnije obrazložiti, valja podsjetiti na to da opseg potrebnog obrazloženja isto tako ovisi i o primjenjivim pravilima. Međutim, kao što je izloženo u gornjim točkama 60., 62., 86. i 87., čak i ako je Komisija morala uzeti u obzir sve mjerodavne okolnosti, ništa se ne protivi tome da u predmetnom slučaju svoju odluku temelji na razmatranju da su CNC‑ove mjere bile dovoljne. Obrazloženje pobijane odluke stoga treba smatrati dostatnim.
Dokazni prijedlozi tužitelja
104 Tužitelji su dana 12. srpnja 2012. i 9. travnja 2013., dakle nakon zatvaranja pisanog dijela postupka, podnijeli nove dokazne prijedloge koji se sastoje od dokumenata popraćenih podnescima kojima se izlaže njihova važnost za ocjenu ovog predmeta.
105 U tom pogledu valja ustvrditi to da ti dokazni prijedlozi u ovom postupku nisu relevantni, bez potrebe donošenja odluke o njihovoj dopuštenosti, s obzirom na to da svi dokumenti podneseni 12. srpnja 2012. i 9. travnja 2013. nose datum koji je kasniji od datuma pobijane odluke. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zakonitost akta Unije ocjenjuje se prema činjeničnim i pravnim okolnostima koje postoje na dan donošenja akta. Iz toga slijedi da se prilikom ocjenjivanja zakonitosti ne uzimaju u obzir okolnosti nastale nakon datuma donošenja tog akta Unije (vidjeti presudu Općeg suda od 9. rujna 2011., Francuska/Komisija, T‑257/07, Zb., str. II‑5827., t. 172. i navedenu sudsku praksu).
106 Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti.
Troškovi
107 Na temelju članka 87. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U predmetnom slučaju, sukladno tužbenom zahtjevu Komisije, snošenje troškova valja naložiti tužiteljima.
108 Na temelju članka 87. stavka 4. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, a Opći sud može stranci koja je intervenirala u postupak naložiti snošenje vlastitih troškova. U predmetnom slučaju Kraljevina Španjolska i Repsol snosit će vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. La Confederación Española de Empresarios de Estaciones de Servicio (CEEES) i Asociación de Gestores de Estaciones de Servicio snosit će vlastite troškove, kao i one Europske komisije.
3. Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove.
4. Repsol Comercial de Productos Petrolíferos SA snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. veljače 2014.
Potpisi