Language of document : ECLI:EU:T:2019:502

Spojeni predmeti T-244/16 i T-285/17

Viktor Fedorovič Janukovič

protiv

Vijeća Europske unije

 Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 11. srpnja 2019.

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza Vijeća da provjeri da su prilikom donošenja odluke tijela treće države poštovana prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”

1.      Sudski postupak @ 96648 – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Opće upućivanje na druga pismena priložena tužbi – Nedopuštenost

[Statut de la Cour de justice, art. 21 ; règlement de procédure du Tribunal, art. 76, § 1, d)]

(voir points 56, 57)

2.      Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba koje sudjeluju u protupravnom prisvajanju javnih sredstava te s njima povezanih fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela – Doseg nadzora

[Art. 275, 2d al., TFUE ; charte des droits fondamentaux de l’Union européenne, art. 47 ; décisions du Conseil (PESC) 2016/318 et 2017/381 ; règlements du Conseil 2016/311 et 2017/374]

(voir points 73, 74)

3.      Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Odluka o zamrzavanju financijskih sredstava – 97279 / Adoption ou maintien sur la base d’une procédure judiciaire conduite par les autorités d’un État tiers en matière de détournement de fonds publics – Dopuštenost – Uvjet@Pretpostavka – 91697 / Décision nationale adoptée dans le respect des droits de la défense et du droit à une protection juridictionnelle effective – 91722 / Obligation de vérification incombant au Conseil – Obveza obrazlaganja – Doseg – 96165 / État tiers ayant adhéré à la convention européenne des droits de l’homme – Nepostojanje utjecaja

[Décisions du Conseil (PESC) 2016/318 et 2017/381 ; règlements du Conseil 2016/311 et 2017/374]

(voir points 75-80, 85-87, 91-95)


Kratak prikaz

U presudama Janukovič/Vijeće (T-244/16 i T-285/17) i Klimenko/Vijeće (T-274/18), objavljenim 11. srpnja 2019., Opći sud poništio je nekoliko akata Vijeća(1) koji se odnose na mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini kojima se produljilo uvrštenje na popis osoba, subjekata i tijela na koje se odnose te mjere ograničavanja(2) jer su na navedenom popisu zadržana imena tužiteljâ, bivšeg predsjednika i bivšeg ministra prihoda i rashoda u Ukrajini. Tužitelji su uvršteni na popis jer su se na njih u Ukrajini odnosile preliminarne istrage za kaznena djela povezana s protupravnim prisvajanjem javnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine te je zatim to uvrštenje produljeno jer su se na tužitelje odnosili kazneni postupci koje su vodila tijela navedene zemlje zbog protupravnog prisvajanja javnih sredstava ili imovine.

Opći sud u ovim dvama predmetima, primjenom načela iz sudske prakse proizašlih iz presude od 19. prosinca 2018. Azarov/Vijeće(3), najprije podsjeća da sudovi Unije trebaju provesti nadzor zakonitosti svih akata Unije s obzirom na poštovanje temeljnih prava. Iako Vijeće može temeljiti donošenje ili zadržavanje mjera ograničavanja na odluci treće države, treba sâmo provjeriti da se takva odluka u navedenoj državi donijela uz poštovanje osobito prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. U tom se pogledu pojašnjava da, iako činjenica da je dotična treća država pristupila Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP) podrazumijeva nadzor Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) nad pravima zajamčenim EKLJP-om, takva okolnost ne može učiniti suvišnim navedeni zahtjev provjere. K tomu, Vijeće je, kako bi ispunilo svoju obvezu obrazlaganja, u aktima kojima određuje mjere ograničavanja, dužno pokazati da je provjerilo da su prilikom donošenja odluke treće države na kojoj se temelje te mjere poštovana navedena prava. Osim toga, Vijeće je dužno provesti tu provjeru neovisno o bilo kojem dokazu koji su podnijeli tužitelji.

Opći sud nadalje ističe da, iako Vijeće tvrdi da je tijekom vođenja kaznenih postupaka u Ukrajini proveden sudski nadzor i da nekoliko sudskih odluka donesenih u tom kontekstu pokazuje da je Vijeće moglo provjeriti jesu li se poštovala predmetna prava, takve odluke ne mogu same po sebi utvrditi da je odluka ukrajinskih tijela o vođenju kaznenih postupaka na temelju kojih je odlučeno održati na snazi mjere ograničavanja donesena uz poštovanje njegovih prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Naime, sve sudske odluke koje je Vijeće navelo ulaze u okvir kaznenih postupaka koji su opravdali uvrštenje i zadržavanje imena tužiteljâ na popisu te su u odnosu na njih samo sporedne s obzirom na to da su predostrožne ili postupovne prirode.

U presudi Klimenko/Vijeće (T-274/18) Opći sud osobito naglašava da Vijeće ne objašnjava kako je na temelju postojanja tih odluka moguće zaključiti da je bila zajamčena zaštita prava o kojima je riječ, iako se ukrajinski kazneni postupak, na kojem su se temeljile predmetne mjere ograničavanja 2014., nalazio u fazi preliminarne istrage. U tom pogledu, Opći sud upućuje na EKLJP(4) i na Povelju o temeljnim pravima(5), iz kojih proizlazi da načelo prava na djelotvornu sudsku zaštitu osobito uključuje pravo na suđenje u razumnom roku. Opći sud naglašava da je ESLJP već istaknuo da je povredu tog načela moguće među ostalim utvrditi kad fazu istrage kaznenog postupka karakterizira niz faza neaktivnosti koje se mogu pripisati tijelima nadležnima za vođenje te istrage. Opći sud također podsjeća da, kad su protiv neke osobe već više godina na snazi mjere ograničavanja, i to zbog postojanja istog kaznenog postupka koji vodi dotična treća država, Vijeće je dužno podrobnije razmotriti pitanje eventualne povrede temeljnih prava te osobe koju su počinile vlasti. Stoga je Vijeće trebalo barem navesti razloge zbog kojih je moglo smatrati da su se ta prava poštovala u pogledu pitanja je li njegov slučaj ispitan u razumnom roku.

Prije nego što je odlučio o meritumu Opći sud u istom je predmetu usto odbio prigovor postojanja zapreke vođenju postupka koju je Vijeće temeljilo na tome da je tužitelj, pozivanjem na presudu Azarov, iznio novi tužbeni razlog. U tom pogledu, Opći sud ističe, kao prvo, da je Sud u presudi Azarov, nakon što je ukinuo presudu od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće(6), smatrao da je moguće odlučiti o sporu te je poništio sporne akte, pri čemu je utvrdio povredu obveze obrazlaganja, što je razlog koji se odnosi na javni poredak koji se kao takav može bilo kada istaknuti. Opći sud napominje, kao drugo, da su u svakom slučaju argumenti koje tužitelj temelji na presudi Azarov usko povezani s određenim točkama tužbe te su stoga u tom pogledu i dopušteni. Opći sud napominje, kao treće, s obzirom na to da je Sud ukinuo sudsku praksu Općeg suda koja je postojala u trenutku kad je tužitelj podnio svoju tužbu, presuda Azarov jest pravno pitanje koje može opravdati podnošenje novog tužbenog razloga ili prigovora.


1      U ovom slučaju, u predmetima T-244/16 i T-285/17 traži se poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2016/318 od 4. ožujka 2016. (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2016/311 od 4. ožujka 2016. (SL 2016., L 60, str. 1.), Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/374 od 3. ožujka 2017. (SL 2017., L 58, str. 1.) i u predmetu T-274/18 traži se poništenje Odluke Vijeća (ZVSP) 2018/333 od 5. ožujka 2018. (SL 2018., L 63, str. 48.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2018/326 od 5. ožujka 2018. (SL 2018., L 63, str. 5.).


2      Odnosno osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje članak 1. Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.), kako je izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/143 od 29. siječnja 2015. (SL 2015., L 24, str. 16.), kao i članak 2. Uredbe Vijeća (EU) br. 208/2014 od 5. ožujka 2014. (SL 2014., L 66, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) 2015/138 od 29. siječnja 2015. (SL 2015., L 24, str. 1.).


3      Presuda Suda od 19. prosinca 2018., Azarov/Vijeće (C-530/17 P, EU:C:2018:1031)


4      Članak 6. stavak 1.


5      Članak 47.


6      Presuda Općeg suda od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće (T-215/15, EU:T:2017:479)