PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
29. travnja 2015. (*)
„Zajednička i vanjska sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Tužba za poništenje – Rok za podnošenje tužbe – Dopuštenost – Prigovor nezakonitosti – Pogreška koja se tiče prava – Proporcionalnost – Pravo na vlasništvo – Nadležnost Vijeća – Obveza obrazlaganja – Pravo na obranu – Preispitivanje donesenih mjera ograničavanja – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Pogreška u ocjeni“
U predmetu T‑10/13,
Bank of Industry and Mine, sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupaju E. Glaser i S. Perrotet, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju V. Piessevaux i M. Bishop, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom, s jedne strane, zahtjeva za djelomično poništenje članka 1. točke 8. Odluke Vijeća 2012/635/ZVSP od 15. listopada 2012. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 282, str. 58.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 129.) i, s druge strane, zahtjeva za poništenje Odluke 2012/635, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 945/2012 od 15. listopada 2012. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 282, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 122.) i odluke priopćene dopisom Vijeća od 14. ožujka 2014. u dijelu u kojem se odnose na uvrštenje tužiteljeva imena u Prilog II. Odluci Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.) i u Prilog IX. Uredbi Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.),
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová (izvjestiteljica) i E. Buttigieg, suci,
tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. rujna 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, Bank of Industry and Mine, iranska je banka u vlasništvu iranske države koja pruža bankarske usluge poduzetnicima u rudarskom i industrijskom sektoru.
2 Ovaj predmet spada u okvir mjera ograničavanja uvedenih radi stvaranja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i s razvojem sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).
3 Vijeće Europske unije donijelo je 26. srpnja 2010. Odluku 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.). U Prilogu II. toj odluci navedene su osobe i subjekti, osim onih koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uvrstilo na popis, navedene u Prilogu I., kojima su zamrznuta financijska sredstva.
4 Vijeće je 23. siječnja 2012. donijelo Odluku 2012/35/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.). Članak 1. točka 7. te odluke uvodi novu odredbu, članak 20. stavak 1. točku (c), u Odluku 2010/413 predviđajući zamrzavanje financijskih sredstava onima koji su utvrđeni kao „druge osobe i subjekti koji nisu navedeni u Prilogu I. koji podupiru iransku vladu te s njima povezane osobe i subjekti kako su navedeni u Prilogu II.“.
5 Vijeće je 23. ožujka 2012. donijelo Uredbu (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.). Radi provedbe članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413, članak 23. stavak 2. točka (d) te uredbe predviđa zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela navedenih u njezinu Prilogu IX. koji su utvrđeni kao „druge osobe, subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, kao što je npr. materijalna, logistička ili financijska potpora iranskoj vladi te osobe i subjekti koji su s njima povezani“.
6 Vijeće je 15. listopada 2012. donijelo Odluku 2012/635/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 282, str. 58.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 129.).
7 Člankom 1. točkom 8. Odluke 2012/635 izmijenjen je članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 koji se sada odnosi na „druge osobe i subjekt[e] koji nisu navedeni u Prilogu I. koji daju potporu iranskoj vladi i subjekti u njihovu vlasništvu ili pod njihovim nadzorom ili s njima povezane osobe i subjekti, navedeni [...] u Prilogu II.“.
8 Člankom 2. Odluke 2012/635 uvrštava se tužiteljevo ime na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413.
9 Slijedom toga, Vijeće je 15. listopada 2012. donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 945/2012 o provedbi Uredbe br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 282, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 122.). Člankom 1. Provedbene uredbe br. 945/2012 tužiteljevo ime uvršteno je u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012.
10 U Odluci 2012/635 i Provedbenoj uredbi br. 945/2012 navedeno je sljedeće obrazloženje protiv tužitelja:
„Društvo u državnom vlasništvu koje pruža financijsku potporu iranskoj vladi.“
11 Tužitelju su Odluka 2012/635 i Provedbena uredba br. 945/2012 priopćene dopisom od 16. listopada 2012. u kojem mu je Vijeće skrenulo pozornost na to da može podnijeti očitovanja i zahtijevati preispitivanje.
12 Dopisom od 8. siječnja 2013. tužitelj je osporavao uvrštenje na popis subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja te je tražio od Vijeća da ga preispita. Također je zatražio da mu se dostavi cijeli spis na temelju kojeg su donesene Odluka 2012/635 i Provedbena uredba br. 945/2012.
13 Vijeće je odgovorilo dopisom od 10. lipnja 2013. kojem je priloženo nekoliko dokumenata. Vijeće je navelo da ne posjeduje druge dokumente ili informacije u pogledu tužitelja.
14 Vijeće je dopisom od 14. ožujka 2014. obavijestilo tužitelja da je nakon preispitivanja odlučilo zadržati njegovo ime na popisu u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popisu u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012. U tom je pogledu navelo da je tužitelj u vlasništvu iranske države, da je prema tome iranska vlada primatelj dobiti koju je on ostvario i da se borbom protiv širenja nuklearnog oružja opravdava zamrzavanje financijskih sredstava subjekata koji pružaju financijsku potporu navedenoj vladi.
Postupak i zahtjevi stranaka
15 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. siječnja 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
16 Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u prvo vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.
17 Na temelju dopisa Vijeća od 14. ožujka 2014., tužitelj je dopisom od 16. travnja 2014. prilagodio svoj tužbeni zahtjev.
18 U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda, taj je sud dopisom od 10. srpnja 2014. pozvao stranke da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja. Vijeće i tužitelj podnijeli su svoje odgovore 27. srpnja odnosno 15. kolovoza 2014.
19 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja im je postavio Opći sud saslušani su na raspravi od 12. rujna 2014.
20 S obzirom na objašnjenja koja je 15. kolovoza 2014. dao u svojim odgovorima, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi članak 1. točku 8. Odluke 2012/635 u dijelu u kojem je tom odredbom izmijenjen članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413;
– poništi Odluku 2012/635, Provedbenu uredbu br. 945/2012 i odluku priopćenu dopisom od 14. ožujka 2014. u dijelu u kojem se ti akti odnose na njegovo uvrštenje na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popis u Prilogu IX. Uredbi br. 267/212;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
21 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
22 U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na nezakonitosti članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012. Drugi tužbeni razlog temelji se na nenadležnosti Vijeća za donošenje Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012 i nedostatku pravnog temelja potonje uredbe. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja, prava tužitelja na obranu, obveze Vijeća da preispita donesene mjere ograničavanja i prava tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu. Četvrti tužbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava i povredi načela proporcionalnosti u pogledu pojma potpore iranskoj vladi. Peti tužbeni razlog temelji se na pogrešci u ocjeni činjenica. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti.
23 Vijeće osporava osnovanost tužbenih razloga tužitelja. Osim toga, Vijeće tvrdi da je tužba nedopuštena zbog nekoliko razloga.
24 Prije nego što se razmotre argumenti o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknulo Vijeće i tužbeni razlozi koje je iznio tužitelj, valja ispitati nadležnost Općeg suda za odlučivanje o prvom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.
Nadležnost Općeg suda
25 Prvim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj traži poništenje članka 1. točke 8. Odluke 2012/635 u dijelu u kojem je tom odredbom izmijenjen članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413.
26 U dijelu u kojem se na njega odnosi prvi dio tužiteljevog tužbenog zahtijeva, članak 1. točka 8. Odluke 2012/635 određuje:
„Članak 20. [Odluke 2010/413] izmjenjuje se:
(a) stavak 1. točke (b) i (c) zamjenjuje se sljedećim:
[…]
(c) druge osobe i subjekti koji nisu navedeni u Prilogu I. koji daju potporu iranskoj vladi i subjekti u njihovu vlasništvu ili pod njihovim nadzorom ili s njima povezane osobe i subjekti, navedeni su u Prilogu II.
[…]“
27 U tom pogledu valja podsjetiti da su i članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 i članak 1. točka 8. Odluke 2012/635 odredbe donesene na temelju članka 29. UEU‑a, koji se odnosi na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: ZVSP) u smislu članka 275. UFEU‑a. Međutim, u skladu s člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a, u vezi s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a, Opći sud je nadležan za odlučivanje u postupcima pokrenutima u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 263. stavku četvrtom UFEU‑a u kojima se ocjenjuje zakonitost odluka kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba koje je Vijeće usvojilo na temelju glave V. poglavlja 2. Ugovora o EU‑u. Kao što je Sud istaknuo, što se tiče akata donesenih na temelju odredbi koje se odnose na ZVSP, individualna priroda tih akata omogućuje, u skladu s člankom 275. stavkom drugim UFEU‑a i člankom 263. stavkom četvrtim UFEU‑a, pristup sudu Unije (vidjeti po analogiji presudu od 4. lipnja 2014., Sina Bank/Vijeće, T‑67/12, EU:T:2014:348, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
28 Mjere ograničavanja predviđene u članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 8. Odluke 2012/635, jesu mjere opće primjene jer se primjenjuju na situacije koje su objektivno utvrđene kao što su one koje se odnose na pružanje potpore iranskoj vladi i na kategoriju osoba općenito i apstraktno određenih kao „osobe i tijela […] navedeni […] u Prilogu II. [Odluci 2010/413]“. Slijedom toga, ta se odredba ne može kvalificirati kao „odluka koj[om] se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba“, u smislu članka 275. stavka drugog UFEU‑a (vidjeti po analogiji presudu Sina Bank/Vijeće, t. 27. supra, EU:T:2014:348, t. 39.).
29 To rješenje ne mijenja činjenica da je tužiteljevo ime preuzeto u Prilogu II. Odluci 2010/413. Naime, okolnost da je članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413, kako je izmijenjen člankom 1. točkom 8. Odluke 2012/635, primijenjen na tužitelja, ne mijenja njegovu pravnu prirodu akta opće primjene (vidjeti po analogiji presudu Sina Bank/Vijeće, t. 27. supra, EU:T:2014:348, t. 39.).
30 Tužbeni zahtjev za poništenje članka 1. točke 8. Odluke 2012/635 u dijelu u kojem je njime izmijenjen članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 stoga ne ispunjava pravila kojima se uređuje nadležnost Općeg suda predviđenima člankom 275. stavkom drugim UFEU‑a. Zbog toga ga valja odbiti jer je podnesen sudu koji nije nadležan o njemu odlučivati (vidjeti po analogiji presudu Sina Bank/Vijeće, t. 27. supra, EU:T:2014:348, t. 40.).
Dopuštenost
Poštovanje roka za podnošenje tužbe u pogledu Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012
31 U skladu s člankom 263. stavkom šestim UFEU‑a, postupak povodom tužbe za poništenje mora se pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja akta ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kad je tužitelj saznao za akt.
32 U skladu s člankom 102. stavkom 2. Poslovnika, rok za podnošenje tužbe produljuje se zbog udaljenosti za deset dana.
33 Što se tiče akata kojima se donose ili zadržavaju mjere ograničavanja koje se odnose na osobe ili subjekte, rok za podnošenje tužbe za poništenje počinje teći od datuma priopćenja tih akata koje se mora izvršiti toj osobi ili subjektu (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, Zb., EU:C:2013:258, t. 55. i 59.).
34 U skladu s člankom 24. stavkom 3. Odluke 2010/413 i člankom 46. stavkom 3. Uredbe br. 267/2012, ako je adresa osobe ili subjekta poznata, Vijeće ih obavješćuje o aktima koji se na njih izravno odnose.
35 U ovom slučaju Vijeće tvrdi da je dopis od 16. listopada 2012. kojim je tužitelju priopćilo Odluku 2012/635 i Provedbenu uredbu br. 945/2012 njemu uručen 28. listopada 2012. Vijeće podupire svoju tvrdnju povratnicom od tog dopisa, kao i snimkom zaslona internetske stranice iranske pošte, koje im je na njegov zahtjev dostavila belgijska pošta.
36 Slijedom toga, Vijeće smatra da je rok za podnošenje tužbe od dva mjeseca i deset dana istekao 7. siječnja 2013., što znači da je ova tužba, koja je podnesena 9. siječnja 2013., bila nepravodobna i da je treba proglasiti nedopuštenom.
37 Tužitelj odgovara da je Vijeće, prilikom slanja dopisa od 16. listopada 2012., navelo krivi kućni broj te je stoga navedeni dopis 28. listopada 2012. uručen trećem subjektu koji se nalazio na tom broju. Taj je subjekt dopis od 16. listopada 2012. običnom poštom ponovno poslao tužitelju, koji ga je primio 31. listopada 2012. U potporu svojim tvrdnjama tužitelj je na raspravi predočio presliku dopisa od 16. listopada 2012. s njegovim internim štambiljem od 31. listopada 2012. kao i izjavu upravitelja iranske pošte u pogledu okolnosti u kojima je dopis od 16. listopada 2012. došao na odredište.
38 U tim okolnostima, tužitelj smatra da je tužba pravodobno podnesena.
39 Najprije valja istaknuti da je, s obzirom na to da Vijeće navodi nepravodobnost tužbe, na njemu da dokaže na koji je datum tužitelju priopćen dopis od 16. listopada 2012. (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 1980., Belfiore/Komisija, 108/79, Zb., EU:C:1980:146, t. 7.).
40 U tom pogledu, iz dokaza koje je Vijeće predočilo proizlazi da je dopis od 16. listopada 2012. poslan preporučenom poštom s povratnicom, da je bio naslovljen na tužitelja na adresu „No. 2817 Firouzeh Tower (above park junction) Valiaar St. Tehran IRAN“ i da je 28. listopada 2012. bio uručen uz potpis.
41 Kad je tome tako, kao što tvrdi tužitelj, adresa koju je navelo Vijeće nije točna što se tiče kućnog broja jer se tužitelj nalazi na br. 2917 Valiaar St., a ne na br. 2817. Osim toga, povratnica ne omogućuje da se utvrdi osoba ili subjekt kojem je iranska pošta stvarno uručila dopis.
42 Stoga Vijeće nije uspjelo u dovoljnoj mjeri dokazati da je dopis od 16. listopada 2012. tužitelju uručen 28. listopada 2012.
43 U tim okolnostima, s obzirom na ono što je izloženo u gore navedenoj točki 39., dvojbu u pogledu datuma na koji je priopćen dopis od 16. listopada 2012. koja proizlazi iz nedostatka pouzdanog dokaza o tom datumu, treba tumačiti u korist tužitelja. Tvrdnja tužitelja prema kojoj mu je navedeni dopis uručen tek 31. listopada 2012., nakon što mu ga je ponovno poslao treći subjekt, nije pobijena dokazima koje je iznijelo Vijeće te je potvrđena dokazima koje je predočio tužitelj na raspravi.
44 Stoga valja smatrati da je 31. listopada 2012. datum na koji je tužitelju priopćen dopis od 16. listopada 2012.
45 Slijedom toga, rok za podnošenje tužbe protiv Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012 istekao je 10. siječnja 2013., što znači da je tužba, koja je bila podnesena 9. siječnja 2013., pravodobna.
46 Stoga valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknulo Vijeće.
Argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na tome da se svi tužbeni razlozi u potporu postupku temelje na pozivanju tužitelja na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima
47 Vijeće osporava dopuštenost tužbe tvrdeći da se tužitelj, kao iransko javno tijelo, ne može pozvati na povredu svojih temeljnih prava.
48 Međutim, valja istaknuti da, u mjeri u kojoj je Opći sud nadležan za odlučivanje o ovoj tužbi, ona ulazi u okvir članka 275. stavka drugog UFEU‑a te da je tužitelj bio aktivno legitimiran za osporavanje svojeg uvrštenja na popis iz spornih akata pred sudom Unije jer se to uvrštenje na njega odnosi izravno i osobno u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, Zb., EU:C:2013:776, t. 50.).
49 Stoga se argument koji se odnosi na mogućnost za tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima ne odnosi na dopuštenost tužbe odnosno nekog od tužbenih razloga, već na meritum spora (vidjeti u tom smislu presudu Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, t. 48. supra, EU:C:2013:776, t. 51.).
50 Stoga argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknulo Vijeće treba odbiti kao neosnovan. To odbijanje ne dovodi u pitanje, s obzirom na sredstvo obrane koje ističe Vijeće, provjeru mogućnosti tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima, izvršenu u točkama 53. do 58. u nastavku.
Meritum
51 Najprije valja provjeriti mogućnost tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima, koju Vijeće osporava.
52 Slijedom toga, s obzirom na argumentaciju tužitelja, valja zajedno ispitati prvi i četvrti tužbeni razlog koji se odnose, s jedne strane, na zakonitost i, s druge strane, na tumačenje odredbi kojima se predviđa kriterij primijenjen na tužitelja jer su ta dva pitanja usko povezana. Drugi tužbeni razlozi bit će ispitani redoslijedom kojim su navedeni u gore navedenoj točki 22.
Mogućnost tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima
53 Prema sudskoj praksi, ni Povelja Europske unije o temeljnim pravima ni primarno pravo Unije ne predviđaju odredbe kojima se pravne osobe koje su emanacija države isključuju iz zaštite temeljnih prava. Upravo suprotno, odredbe navedene povelje koje su relevantne u pogledu tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj, a osobito njezini članci 17., 41. i 47., osiguravaju prava „[s]vak[e] osob[e]“, što uključuje pravne osobe kao što je tužitelj (presuda od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, Zb., EU:T:2013:397, t. 65.).
54 Vijeće se ipak u tom okviru poziva na članak 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kojim se ne priznaje dopuštenost zahtjeva koje su Europskom sudu za ljudska prava podnijele vladine organizacije.
55 Međutim, s jedne strane, članak 34. EKLJP‑a je postupovna odredba koja se ne može primijeniti na postupke pred sudom Unije. S druge strane, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, cilj te odredbe jest izbjeći da država potpisnica EKLJP‑a istodobno bude tužitelj i tuženik pred navedenim Sudom (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a, Brodarsko društvo Islamske Republike Iran protiv Turske, od 13. prosinca 2007., Zbornik presuda i odluka, 2007-V, t. 81.). To rasuđivanje nije primjenjivo u ovom slučaju (presuda Bank Melli Iran/Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2013:397, t. 67.).
56 Vijeće također tvrdi da pravilo na koje se poziva opravdava činjenica da država osigurava poštovanje temeljnih prava na svojem državnom području, ali ne može iskoristiti takva prava.
57 Međutim, pod pretpostavkom da se to opravdanje primjenjuje u pogledu unutarnje situacije, okolnost prema kojoj država osigurava poštovanje temeljnih prava na vlastitom državnom području nije relevantno u pogledu dosega prava koja mogu ostvariti pravne osobe koje su emanacije te iste države na državnom području trećih država (presuda Bank Melli Iran/Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2013:397, t. 69.).
58 S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da pravo Unije ne sadrži pravilo kojim se sprečava pravne osobe koje su emanacije trećih država da se u svoju korist pozovu na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima. Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj, kao javno tijelo, emanacija iranske države, on se može pozvati na ta ista prava pred sudom Unije u onoj mjeri u kojoj su ta prava sukladna njegovu svojstvu pravne osobe (vidjeti u tom smislu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2013:397, t. 70.).
Prvi i četvrti tužbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 i članka 23. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 267/2012 kao i na pogrešci koja se tiče prava i povredi načela proporcionalnosti u pogledu pojma potpore iranskoj vladi
59 Tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga tvrdi da odredbe na kojima se temelje mjere ograničavanja koje se odnose na njega, odnosno, s jedne strane, na članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413, kako je izmijenjen Odlukom 2012/35 i Odlukom 2012/635, i, s druge strane, na članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012, krše načela proporcionalnosti i pravne sigurnosti i pravo na vlasništvo jer se u njima upotrebljavaju neodređeni, nejasni i nerazumljivi kriteriji za utvrđivanje osoba i subjekata na koje se mogu odnositi mjere ograničavanja.
60 Naime, kao prvo, kriterij „potpora iranskoj vladi“ predviđen u članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413, kako je izmijenjen Odlukom 2012/35 i Odlukom 2012/635, je u članku 23. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 267/2012 (u daljnjem tekstu: sporni kriterij) previše nejasan.
61 Kao drugo, isto utvrđenje primjenjuje se na pojam „povezanost“ upotrijebljen u istim odredbama.
62 Kao treće, odredba članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 nerazumljiva je u pogledu pojma pružanja potpore subjektima koji nisu iranska vlada.
63 Stoga su, prema mišljenju tužitelja, članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 i članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012 previše nejasni, što znači da su nezakoniti te da ih stoga treba proglasiti neprimjenjivima, na temelju članka 277. UFEU‑a.
64 U okviru četvrtog tužbenog razloga, tužitelj navodi da se sporni kriterij, pod pretpostavkom da je zakonit, odnosi samo na slučaj da predmetna osoba ili subjekt pruža određenu potporu povezanu s aktivnostima širenja nuklearnog oružja. Stoga se navedeni pojam treba odnositi ili samo na izravnu potporu aktivnostima širenja nuklearnog oružja ili na potporu vladi u provedbi iranskog nuklearnog programa.
65 Tužitelj se u tom pogledu poziva na ciljeve na kojima se temelje predmetne mjere ograničavanja, kojima se, prema njegovu mišljenju, nastoji samo spriječiti širenje nuklearnog oružja, a ne utjecati na područja koja se ne odnose na navedeno širenje.
66 Tužitelj je na temelju toga zaključio da je Vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava i povrijedilo načelo proporcionalnosti time što je prihvatilo tumačenje protivno spornom kriteriju. Tužitelj navodi da bi to tumačenje Vijeću dodijelilo prekomjernu i proizvoljnu ovlast kojom bi mu se osobito omogućilo da zamrzne financijska sredstva svakom subjektu u vlasništvu iranske vlade ili subjektu koji je s njom povezan.
67 Vijeće tvrdi, s jedne strane, da su prvi i četvrti tužbeni razlog nedopušteni na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika. Naime, ti su tužbeni razlozi proturječni utoliko što se tužitelj istodobno poziva na nejasnoću spornog kriterija i tvrdi da se isti kriterij odnosi samo na potporu povezanu sa širenjem nuklearnog oružja.
68 Osim toga, Vijeće osporava osnovanost argumenata tužitelja.
69 Najprije valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je istaknulo Vijeće. Naime, s jedne strane, iz teksta podnesaka tužitelja proizlazi da se četvrti tužbeni razlog ističe u slučaju da Opći sud odbije prvi tužbeni razlog. S druge strane, u svojim podnescima Vijeće je moglo odgovoriti na oba razloga, a Opći sud također je mogao ocijeniti njihovu osnovanost.
70 Što se tiče merituma, valja podsjetiti da članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413, kako je zadnje izmijenjen Odlukom 2012/635, predviđa da se zamrzavaju sva financijska sredstva i gospodarski izvori u vlasništvu onih koji su utvrđeni kao „druge osobe i subjekti koji nisu navedeni u Prilogu I. koji daju potporu iranskoj vladi i subjekti u njihovu vlasništvu ili pod njihovim nadzorom ili s njima povezane osobe i subjekti, navedeni [...] u Prilogu II.“. Članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012 odnosi se na one koji su utvrđeni kao „druge osobe, subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, kao što je npr. materijalna, logistička ili financijska potpora iranskoj vladi te osobe i subjekti koji su s njima povezani“.
71 Što se tiče tužitelja, Vijeće ga je u obrazloženju pobijanih akata odredilo kao „[d]ruštvo u državnom vlasništvu koje pruža financijsku potporu iranskoj vladi“.
72 To obrazloženje znači da najprije valja kao bespredmetne odbiti argumente tužitelja koji se temelje na navodnoj nejasnoći pojma „povezanost“ i navodnoj nerazumljivosti članka 20. stavka 1. točke (c) Odluke 2010/413 u pogledu pojma pružanja potpore drugim subjektima, koji nisu iranska vlada (vidjeti gore navedene točke 61. i 62.). Naime, iz obrazloženja navedenog u prethodnoj točki, prema mišljenju Vijeća, proizlazi da tužitelj pruža izravnu potporu iranskoj vladi, a ne da je „povezan s“ drugim subjektima koji nisu iranska vlada ili da im pruža potporu. U tim okolnostima, čak i pod pretpostavkom da su argumenti tužitelja koji se odnose na pojam „povezanost“ i pretpostavku potpore koja se pruža drugim subjektima koji nisu iranska vlada osnovani, ti argumenti ne opravdavaju poništenje pobijanih akata u pogledu uvrštenja tužitelja na popis.
73 Slijedom toga, valja samo ispitati argumente koji se odnose na navodnu nejasnoću spornog kriterija i način na koji treba tumačiti taj kriterij.
74 U tom pogledu, valja istaknuti da sudovi Unije moraju, sukladno nadležnostima koje imaju na osnovi Ugovora, osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine dio pravnog poretka Unije. Ta obveza izričito proizlazi iz članka 275. drugog stavka UFEU‑a (vidjeti presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, Zb., EU:C:2013:775, t. 58. i navedenu sudsku praksu, i Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, t. 48. supra, EU:C:2013:776, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
75 Ostaje činjenica da Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu opće i apstraktne definicije pravnih kriterija i načina donošenja mjera ograničavanja. Slijedom toga, nad pravilima opće primjene kojima se definiraju ti kriteriji i ti načini, kao što su odredbe Odluke 2010/413 i Uredbe br. 267/2012 kojima se predviđa sporni kriterij i na koje se odnose prvi i četvrti tužbeni razlog, provodi se ograničeni sudski nadzor samo u pogledu provjere poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, kao i nepostojanje očite pogreške u ocjeni činjenica i nepostojanja zloporabe ovlasti. Taj se ograničeni nadzor osobito primjenjuje u ocjeni tvrdnji o primjerenosti na kojima se temelje mjere ograničavanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 9. srpnja 2009., Melli Bank/Vijeće, T‑246/08 i T‑332/08, Zb., EU:T:2009:266, t. 44. i 45. i od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., EU:T:2009:401, t. 35. i 36.).
76 Valja priznati da sporni kriterij svojom vrlo širokom formulacijom dodjeljuje Vijeću diskrecijsku ovlast. Međutim, suprotno tvrdnjama tužitelja, ta ovlast sukladna je načelima proporcionalnosti i pravne sigurnosti kao i njegovu pravu na vlasništvo i ne dodjeljuje Vijeću prekomjernu i proizvoljnu ovlast.
77 Naime, kao prvo, točno je da je načelo pravne sigurnosti, koje predstavlja opće načelo prava Unije i koje osobito nalaže da su pravna pravila jasna, precizna i predvidljiva u svojim učincima, osobito kada mogu imati nepovoljne učinke na pojedince i poduzetnike (presuda od 18. studenoga 2008., Förster, C‑158/07, Zb., EU:C:2008:630, t. 67.), primjenjivo u pogledu mjera ograničavanja kao što su one o kojima je riječ u ovom predmetu koje uvelike utječu na prava i slobode predmetnih osoba i subjekata (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2014., National Iranian Oil Company/Vijeće, T‑578/12, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 112., 113., 116. i 117.).
78 Kao drugo, sporni kriterij dio je pravnog okvira koji je jasno ograničen ciljevima koji se žele postići propisima kojima se uređuju mjere ograničavanja protiv Irana. U tom pogledu, uvodna izjava 13. Odluke 2012/35 kojom se taj kriterij unosi u članak 20. stavak 1. Odluke 2010/413 izričito navodi da se zamrzavanje financijskih sredstava treba uvesti za osobe i subjekte „koje pružaju potporu iranskoj vladi pri izvršavanju aktivnosti štetnih s aspekta širenja nuklearnog oružja ili razvoja sustava za lansiranje nuklearnog oružja, posebno za osobe i subjekte koji osiguravaju financijsku, logističku ili materijalnu potporu iranskoj vladi“. Članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012 također navodi da ta potpora može biti „materijalna, logistička ili financijska“ (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 118.).
79 Taj sporni kriterij ne odnosi se stoga na sve oblike potpore iranskoj vladi, nego na oblike potpore koji svojom kvantitativnom ili kvalitativnom važnošću pridonose izvršavanju iranskih nuklearnih aktivnosti. Tumačen, pod nadzorom suda Unije, u vezi s ciljem koji se sastoji od vršenja pritiska na iransku vladu kako bi je se natjeralo da prestane sa svojim aktivnostima štetnima s aspekta širenja nuklearnog oružja, sporni kriterij stoga objektivno definira ograničenu kategoriju osoba i subjekata na koje se mogu odnositi mjere zamrzavanja financijskih sredstava (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 119.).
80 Naime, s obzirom na cilj mjera zamrzavanja financijskih sredstava, spomenut u gore navedenoj točki 79., iz spornog kriterija nedvojbeno proizlazi da se on ciljano i selektivno odnosi na aktivnosti svojstvene predmetnoj osobi ili subjektu koji, čak i ako sami po sebi izravno ili neizravno uopće nisu povezani sa širenjem nuklearnog oružja, ipak ga mogu poticati, osiguravajući iranskoj vladi materijalna, financijska ili logistička sredstva ili pogodnosti koje joj omogućuju izvršavanje aktivnosti širenja nuklearnog oružja (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 120.).
81 To utvrđenje nadalje znači da valja odbiti argumentaciju tužitelja koju je on iznio u okviru četvrtog tužbenog razloga, prema kojoj se sporni kriterij može odnositi ili samo na izravnu potporu aktivnostima širenja nuklearnog oružja ili na potporu vladi u provedbi iranskog nuklearnog programa.
82 U tom pogledu, tužitelj je pobrkao sporni kriterij, koji je jedini relevantan u ovom slučaju, s kriterijem koji se odnosi na pružanje „potpor[e] iranskim osjetljivim djelatnostima širenja nuklearnog oružja ili razvoju sustava ispaljivanja nuklearnog oružja“, navedenim u članku 20. stavku 1. točki (b) Odluke 2010/413 i u članku 23. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 267/2012, koji uključuje određenu povezanost s iranskim nuklearnim aktivnostima (vidjeti u tom smislu presudu National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 139.).
83 Naime, kao što je istaknuto u gore navedenoj točki 78., što se tiče spornog kriterija, iz uvodne izjave 13. Odluke 2012/35 izričito proizlazi da bi mjere zamrzavanja financijskih sredstava trebalo uvesti za osobe i subjekte koje pružaju potporu iranskoj vladi pri izvršavanju aktivnosti širenja nuklearnog oružja. Postojanje povezanosti između pružanja takve potpore iranskoj vladi i izvršavanja aktivnosti širenja nuklearnog oružja stoga je izričito utvrđeno primjenjivim propisima, s obzirom na to da se spornim kriterijem nastoji iranskoj vladi oduzeti njezine izvore prihoda kako bi je se prisililo da, u nedostatku dovoljnih financijskih sredstava, prestane s razvojem svojega programa širenja nuklearnog oružja (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 140.).
84 Stoga, suprotno onome što tvrdi tužitelj, sporni kriterij može se primijeniti na sve subjekte koji pružaju potporu iranskoj vladi, osobito u obliku financijske potpore. Suprotno tome, taj se kriterij ne odnosi na sve subjekte u vlasništvu iranske vlade ili na sve subjekte koji su s njom povezani, odnosno na sve iranske porezne obveznike.
85 Kao treće, valja podsjetiti da su obveza obrazlaganja i ojačana postupovna prava, zajamčeni sudskom praksom, protuteža diskrecijskoj ovlasti koja se spornim kriterijem dodjeljuje Vijeću (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 122.; vidjeti također po analogiji presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., EU:C:1991:438, t. 14. i od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, Zb., EU:C:2013:518, t. 114.).
86 U ovom slučaju tužitelj u okviru trećeg tužbenog razloga osporava da je Vijeće zaštitilo ta jamstva, i osnovanost njegove argumentacije s tim u vezi ispitat će Opći sud u točkama 121. do 168. u nastavku.
87 S obzirom na izloženo u gore navedenim točkama 74. do 85., valja utvrditi da sporni kriterij ograničava diskrecijsku ovlast Vijeća uspostavljanjem objektivnih kriterija te jamči stupanj predvidljivosti koji se zahtijeva pravom Unije (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 123.; vidjeti također po analogiji presudu od 22. svibnja 2008., Evonik Degussa/Komisija, C‑266/06 P, EU:C:2008:295, t. 58.).
88 Stoga je navedeni kriterij sukladan načelu pravne sigurnosti i ne može ga se smatrati proizvoljnim.
89 Nadalje, s obzirom na to da je donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava na temelju spornog kriterija predviđeno relevantnim odredbama Odluke 2010/413 i Uredbe br. 267/2012, povreda prava na vlasništvo koja proizlazi iz primjene tog kriterija sukladna je odredbi članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima, u kojem se navodi da svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih navedenom poveljom mora biti predviđeno zakonom (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 124.).
90 Osim toga, prema sudskoj praksi, na temelju načela proporcionalnosti kao jednog od općih načela prava Unije, zakonitost zabrane gospodarske djelatnosti uvjetovana je time da su mjere zabrane prikladne i nužne za postizanje ciljeva kojima taj propis legitimno teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2013:397, t. 179. i navedenu sudsku praksu).
91 U ovom slučaju, s obzirom na temeljnu važnost održavanja mira i međunarodne sigurnosti, Vijeće je moglo smatrati, a da ne prekorači ograničenja svoje diskrecijske ovlasti, da su povrede prava na vlasništvo koje proizlaze iz primjene spornog kriterija bile prikladne i nužne, radi pritiska na iransku vladu kako bi prestala sa svojim aktivnostima širenja nuklearnog oružja (vidjeti po analogiji presudu od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće, C‑380/09 P, Zb., EU:C:2012:137, t. 61.).
92 Stoga je sporni kriterij, kako je protumačen u gore navedenim točkama 76. do 84., sukladan načelu proporcionalnosti i ne dodjeljuje Vijeću prekomjernu ovlast.
93 S obzirom na sve prethodno navedeno, tužbeni razlog valja odbiti kao djelomično bespredmetan i djelomično neosnovan, a četvrti tužbeni razlog odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti Vijeća za donošenje Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012 i nepostojanju pravnog temelja za potonju uredbu
94 Tužitelj tvrdi da Vijeće nije bilo nadležno za donošenje Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012. U tom pogledu tužitelj podsjeća da, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, mjere ograničavanja može donijeti Vijeće odlučujući na zajednički prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije.
95 Međutim, u ovom slučaju, kao prvo, Odluku 2012/635 Vijeće je donijelo odlučujući samo, tako da zahtjev postavljen u članku 215. stavku 2. UFEU‑a nije bio poštovan. U tom kontekstu, članak 215. UFEU‑a ne predviđa nikakvu razliku između mjera donesenih u okviru ZVSP‑a i drugih mjera, te je stoga primjenjiv na odluke donesene na temelju članka 29. UEU‑a, kao što je Odluka 2012/635.
96 Kao drugo, s obzirom na to da se Provedbenom uredbom 945/2012 provodi Odluka 2012/635, ona nema pravni temelj i za njezino donošenje nije postojala nadležnost.
97 Kao treće, članak 46. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 protivan je članku 215. stavku 2. UFEU‑a s obzirom na to da Vijeću, koje odlučuje samo, dodjeljuje nadležnost da izmijeni Prilog IX. koji sadržava popis osoba, subjekata i tijela na koje se trebaju odnositi mjere ograničavanja. Slijedom toga, članak 46. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 treba proglasiti neprimjenjivim na tužitelja u skladu s člankom 277. UFEU‑a što, prema tužiteljevu mišljenju, znači da Provedbena uredba br. 945/2012, koja je donesena na temelju te uredbe, nema pravni temelj i da za njezino donošenje nije postojala nadležnost također zbog tog razloga.
98 Vijeće osporava osnovanost argumenata tužitelja.
– Načini donošenja Odluke 2012/635
99 Što se tiče Odluke 2012/635, valja istaknuti, kao što to čini Vijeće, da se ona ne temelji na članku 215. UFEU‑a, nego isključivo na članku 29. UEU‑a koji se nalazi u poglavlju 2. glave V. Ugovora o EU‑u posvećenom ZVSP‑u i kojim se dopušta Vijeću da odlučuje samo kada donosi u njemu navedene odluke.
100 U tom pogledu, u skladu s člankom 215. stavkom 2. UFEU‑a „[k]ada je to predviđeno odlukom donesenom u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o Europskoj uniji, Vijeće može usvojiti mjere ograničavanja na temelju postupka iz stavka 1. protiv fizičkih ili pravnih osoba i skupina ili nedržavnih subjekata“.
101 Stoga prethodno donošenje odluke u skladu s poglavljem 2. glave V. ugovora o EU‑u, kao što je u ovom slučaju Odluka 2012/635, donesena na temelju članka 29. UEU‑a, predstavlja nužan uvjet za to da Vijeće može donijeti mjere ograničavanja na temelju ovlasti koje su mu dodijeljene člankom 215. stavka 2. UFEU‑a. Međutim, to utvrđenje ne znači da za donošenje odluke, kao što je Odluka 2012/635, više važe postupovni zahtjevi postavljeni člankom 215. stavkom 2. UFEU‑a, a ne zahtjevi postavljeni samim člankom 29. UEU‑a.
102 U tim okolnostima valja odbiti prvi argument tužitelja s obzirom na to da je Vijeće na temelju članka 29. UEU‑a nadležno samo donijeti Odluku 2012/635.
103 Slijedom toga, valja također odbiti drugi argument tužitelja koji se temelji na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj Vijeće nije nadležno za donošenje Odluke 2012/635.
– Sukladnost članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 s člankom 215. UFEU‑a
104 Vijeće tvrdi da je članak 46. stavak 2. Uredbe 267/2012, kojim ga se ovlašćuje da izmijeni Prilog IX. istoj uredbi koji sadržava popis osoba, subjekata i tijela na koje se trebaju odnositi mjere ograničavanja, donesen na temelju članka 291. stavka 2. UFEU‑a prema kojem, „[k]ad su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obvezujućih akata Unije, tim se aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim valjano utemeljenim slučajevima i u slučajevima predviđenima u člancima 24. [UEU‑a] i 26. [UEU‑a]“.
105 U tom pogledu, valja najprije primijetiti, da ni članak 215. UFEU‑a niti jedna druga odredba primarnog prava nije protivna tome da uredba donesena na temelju članka 215. UFEU‑a dodjeljuje provedbene ovlasti Komisiji ili Vijeću u uvjetima definiranima u članku 291. stavku 2. UFEU‑a, kad su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu određenih mjera ograničavanja predviđenih tom uredbom. Iz članka 215. UFEU‑a osobito ne proizlazi da se pojedinačne mjere ograničavanja moraju donijeti u skladu s postupkom predviđenim u članku 215. stavku 1. UFEU‑a. Stoga, u nedostatku ikakve naznake da je mogućnost da se dodijele provedbene ovlasti ograničena, primjena odredbi članka 291. stavka 2. UFEU‑a ne može se isključiti iz područja mjera ograničavanja koje se temelje na članku 215. UFEU‑a (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 54.).
106 Osim toga, postupak predviđen u članku 215. stavku 1. UFEU‑a, u kojem Vijeće odlučuje na zajednički prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije, može se pokazati neprimjeren potrebama donošenja običnih provedbenih mjera. Suprotno tome, članak 291. stavak 2. UFEU‑a omogućuje da se predvidi učinkovitiji postupak provedbe primjeren vrsti mjere koja se treba provesti i mogućnosti djelovanja svake institucije. Stoga razmatranja koja su autore Ugovora o FEU‑u navela da u članku 291. stavku 2. UFEU‑a dopuste dodjelu provedbenih ovlasti vrijede i u pogledu provedbe akata koji se temelje na članku 215. UFEU‑a i u pogledu provedbe drugih pravno obvezujućih akata (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 55.).
107 Prema tome, valja smatrati da je Vijeće bilo ovlašteno predvidjeti provedbene ovlasti, u skladu s odredbama članka 291. stavka 2. UFEU‑a, za donošenje pojedinačnih mjera zamrzavanja financijskih sredstava kojima se provodi članak 23. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 56.).
108 Kad je tome tako, valja još provjeriti je li Vijeće poštovalo uvjete postavljene u članku 291. stavku 2. UFEU‑a kad je za sebe, umjesto da ih je dodijelilo Komisiji, zadržalo predmetne provedbene ovlasti.
109 U tom pogledu, valja podsjetiti da se uredbe, kao što je Uredba br. 267/2012 kojom se predviđaju mjere ograničavanja na temelju članka 215. UFEU‑a, odnose na provedbu odluka, unutar područja primjene Ugovora o FEU‑u, donesenih na temelju članka 29. UEU‑a u okviru ZVSP‑a. Stoga je Uredba br. 267/2012 namijenjena postizanju ciljeva i provedbi aktivnosti Unije u području ZVSP‑a (vidjeti u tom smislu presudu National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 60.).
110 Mjere ograničavanja, donesene na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012, koje imaju za cilj izvršiti pritisak na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala sa širenjem nuklearnog oružja, zbog svojeg su cilja, prirode i predmeta uže povezane s provedbom ZVSP‑a nego s izvršavanjem nadležnosti koje su Uniji dodijeljene Ugovorom o FEU‑u (vidjeti u tom smislu presudu National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 66. i 67.).
111 Međutim, u okviru Ugovora o EU‑u, iz članka 24. stavka 1. UEU‑a drugog podstavka u vezi s člankom 29. UEU‑a i člankom 31. stavkom 1. UEU‑a proizlazi da Vijeće, općenito govoreći, može izvršavati ovlast odlučivanja u području ZVSP‑a, odlučujući jednoglasno (vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2012., Parlament/Vijeće, C‑130/10, Zb., EU:C:2012:472, t. 47.).
112 Vijeće, odlučujući samo, osobito odlučuje o uvrštenju imena osobe ili subjekta u Prilog II. Odluci 2010/413. Međutim, upravo se to uvrštenje provodi, u okviru područja primjene Ugovora o FEU‑u, donošenjem mjere zamrzavanja financijskih sredstava na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012.
113 U tim okolnostima, s obzirom na posebnosti mjera donesenih na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012, na potrebu za osiguravanjem dosljednosti između popisa koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2010/413 i popisa koji se nalazi u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012, kao i na činjenicu da Komisija nema pristup podacima obavještajnih službi država članica koji se mogu pokazati potrebnima za provedbu navedenih mjera, Vijeće je moglo pravilno smatrati da provedba članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012 koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava predstavlja poseban slučaj u smislu članka 291. stavka 2. UFEU‑a te da je stoga sebi mogla zadržati pravo provesti ga, u članku 46. stavku 2. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 68. do 73.).
114 Što se tiče pitanja je li postojanje posebnog slučaja valjano utemeljeno, valja primijetiti da Vijeće u Uredbi br. 267/2012 nije izričito izjavilo da za sebe zadržava provedbene ovlasti zbog razloga sažeto iznesenih u gore navedenoj točki 113. Međutim, ostaje činjenica da opravdanje za zadržavanje provedbe u korist Vijeća, u članku 46. stavku 2. Uredbe br. 267/2012, proizlazi iz zajedničkog tumačenja uvodnih izjava i odredbi navedene uredbe, u kontekstu teksta relevantnih odredbi Ugovora o EU‑u i Ugovora o FEU‑u u području zamrzavanja financijskih sredstava (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 77.).
115 Naime, kao prvo, Vijeće se u uvodnoj izjavi 28. Uredbe br. 267/2012 izričito poziva na izvršavanje svoje nadležnosti u području „uvrštavanj[a] na popis osoba na koje se odnose mjere zamrzavanja [financijskih sredstava]“ kao i na vlastito djelovanje u okviru postupka preispitivanja odluka o uvrštenju na temelju očitovanja ili novih dokaza koje su dostavile dotične osobe (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 78.).
116 Kao drugo, iz odredaba članka 23. stavka 2. Uredbe br. 267/2012, u vezi s uvodnom izjavom 14. iste uredbe, može se shvatiti da provedba mjera zamrzavanja financijskih sredstava u pogledu osoba ili subjekata više spada u područje djelovanja Vijeća u okviru ZVSP‑a nego gospodarske mjere koje se obično donose u području Ugovora o FEU‑u (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 79. i 80.).
117 Kao treće, usporednost mjera ograničavanja donesenih na temelju Odluke 2010/413 i mjera ograničavanja donesenih na temelju Uredbe br. 267/2012 pojašnjuje se u uvodnoj izjavi 11. i pratećim uvodnim izjavama te uredbe, iz kojih proizlazi da se navedenom uredbom provode izmjene Odluke 2010/413 uvedene Odlukom 2012/35. Jednako tako, potreba za osiguravanjem dosljednosti između popisa sadržanog u Prilogu II. Odluci 2010/413 i popisa sadržanog u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012 proizlazi iz teksta uvodnih izjava provedbenih uredbi kojima se mijenja navedeni Prilog IX., a osobito iz uvodne izjave 2. Provedbene uredbe br. 945/2012 koja se izričito poziva na Odluku 2012/635 (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 81.).
118 U tim okolnostima, posebni razlozi za dodjelu provedbenih ovlasti Vijeću u članku 46. stavku 2. Uredbe br. 267/2012 proizlaze na dovoljno razumljiv način iz relevantnih odredbi i konteksta te uredbe (presuda National Iranian Oil Company/Vijeće, t. 77. supra, u žalbenom postupku, EU:T:2014:678, t. 82.).
119 Prema tome, valja zaključiti da su zahtjevi postavljeni u članku 291. stavku 2. UFEU‑a, kako bi se Vijeću mogle dodijeliti provedbene ovlasti, ispunjeni u pogledu članka 46. stavka 2. Uredbe br. 267/2012, što znači da se Vijeću ne može prigovoriti da je povrijedilo članak 215. UFEU‑a.
120 S obzirom na to utvrđenje, valja odbiti treći argument tužitelja i, stoga, drugi tužbeni razlog u cijelosti.
Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, prava tužitelja na obranu, uključujući njegovo pravo na pristup spisu, obvezu Vijeća da preispita donesene mjere ograničavanja i pravo tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu
121 Tužitelj tvrdi da je Vijeće donošenjem pobijanih akata povrijedilo obvezu obrazlaganja, njegovo pravo na obranu, uključujući njegovo pravo na pristup spisu, obvezu Vijeća da preispita donesene mjere ograničavanja i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.
– Obveza obrazlaganja
122 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza obrazlaganja akta koji pogađa neku osobu, a koja proizlazi iz načela poštovanja prava na obranu, ima za cilj, s jedne strane, pojedincu dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sucem Unije te, s druge strane, omogućiti tom sucu da provede nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti presudu od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, Zb., EU:C:2012:718, t. 49. i navedenu sudsku praksu).
123 Obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu Vijeće/Bamba, t. 122. supra, EU:C:2012:718, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
124 Budući da predmetna osoba ili subjekt nema pravo na prethodno saslušanje prije donošenja prvotne odluke o zamrzavanju sredstava, poštovanje obveze obrazlaganja utoliko je važnije što je to jedino jamstvo koje zainteresiranoj osobi omogućuje da se, barem nakon donošenja te odluke, učinkovito koristi pravnim lijekovima koji su joj dostupni za osporavanje njezine zakonitosti (vidjeti presudu Vijeće/Bamba, t. 122. supra, EU:C:2012:718, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
125 Stoga u obrazloženju akta Vijeća o donošenju mjere zamrzavanja financijskih sredstava moraju biti utvrđeni specifični i konkretni razlozi zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti ocjene smatra da se takva mjera treba odnositi na dotičnu osobu (vidjeti presudu Vijeće/Bamba, t. 122. supra, EU:C:2012:718, t. 52. i navedenu sudsku praksu).
126 Međutim, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a treba biti primjereno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojemu je bio donesen. Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. Nije potrebno da se u obrazloženje unesu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se dostatnost obrazloženja mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti presudu Vijeće/Bamba, t. 122. supra, EU:C:2012:718, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
127 Određenije, akt koji pogađa neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti presudu Vijeće/Bamba, t. 122. supra, EU:C:2012:718, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
128 U ovom slučaju tužitelj tvrdi da Odluka 2012/635 i Provedbena uredba br. 945/2012 nisu u dovoljnoj mjeri obrazložene u pogledu njegova uvrštenja.
129 Naime, prema mišljenju tužitelja, s jedne strane, Vijeće nije odredilo kriterij, među onima koji su predviđeni u članku 20. Odluke 2010/413 i članku 23. Uredbe br. 267/2012, na kojem je temeljilo mjere ograničavanja koje se na njega odnose.
130 S druge strane, Vijeće nije pojasnilo načine, prirodu ili doseg financijske potpore koju je tužitelj navodno pružio iranskoj vladi. Konkretno, Vijeće nije utvrdilo posebne financijske transakcije koje mogu opravdati mjere koje su poduzete protiv njega, ili pak vezu između tih transakcija i širenja nuklearnog oružja. Taj nedostatak obrazloženja ne može otkloniti naknadna tvrdnja Vijeća iznesena u odgovoru na tužbu prema kojoj je donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava protiv njega opravdano time što je, kao javno tijelo, isplatio dividende svojem dioničaru.
131 Vijeće osporava osnovanost argumenata tužitelja.
132 Najprije valja podsjetiti da je tužitelj određen kao „[d]ruštvo u državnom vlasništvu koje pruža financijsku potporu iranskoj vladi“.
133 Kao prvo, iz danog objašnjenja izričito proizlazi da su se mjere ograničavanja odnosile na tužitelja na temelju spornog kriterija.
134 Kao drugo, doista je točno da obrazloženje koje se na njega odnosi ne sadržava pojašnjenja o načinima i dosegu potpore koju je navodno pružio iranskoj vladi, te je jedino pojašnjenje koje navodi Vijeće to da je potpora financijske prirode.
135 Međutim, unatoč kratkoći pruženog objašnjenja, tužitelj je mogao razumjeti bit činjenica koje je Vijeće utvrdilo protiv njega i braniti se na odgovarajući način.
136 Naime, u okviru četvrtog tužbenog razloga navedenog u tužbi, tužitelj se izričito pozvao na slučaj „fizičke ili pravne osobe koja nije država“ i koja „svojim porezima ili, ako se radi o javnim tijelima, dividendama isplaćenima dioničarima [financira] proračun u kojem su uplaćeni iznosi pomiješani u masi prihoda i po definiciji nisu raspoređeni za pokrivanje određenih izdataka, osobito za aktivnosti države koje se smatraju nezakonitima“, kako bi tvrdio da, u takvom slučaju, pojam potpore iranskoj vladi nije bio primjenjiv.
137 Stoga je tužitelj iz obrazloženja za njegovo uvrštenje mogao utvrditi da se Vijeće oslonilo na činjenicu da je tužitelj kao poduzetnik u državnom vlasništvu pružao financijsku potporu iranskoj vladi prijenosom svojih financijskih sredstava. Također je mogao osporavati relevantnost i istinitost tog podatka.
138 Jednako tako, obrazloženje Vijeća omogućuje Općem sudu da provede nadzor zakonitosti pobijanih akata.
139 U tim okolnostima, obrazloženje iz Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012, iako iznimno kratko, ipak je dovoljno.
140 Kao treće, to utvrđenje znači da pojašnjenja koja je Vijeće dalo u svojem odgovoru na tužbu ne predstavljaju ni naknadno obrazloženje koje Opći sud ne može uzeti u obzir niti dokazuju da dano obrazloženje nije dovoljno. Naime, tim se pojašnjenjima samo objašnjava i dodatno ističe ključni čimbenik koji navodi Vijeće i koji je utvrdio tužitelj u obrazloženju Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012.
141 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.
– Pristup spisu
142 Tužitelj tvrdi da je dobio pristup spisu tek nakon isteka roka koji mu je odobren za zahtijevanje preispitivanja mjera koje se na njega odnose. Takvo zakašnjelo priopćenje nije sukladno načelu poštovanja prava na obranu.
143 Vijeće osporava osnovanost argumenata tužitelja.
144 Prema sudskoj praksi, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranom subjektu da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje mu na teret stavlja Vijeće, načelo poštovanja prava na obranu ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na dotičnu mjeru samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2013:397, t. 84. i navedenu sudsku praksu).
145 U ovom slučaju, tužitelj je 8. siječnja 2013. zatražio pristup spisu, odnosno dan prije negoli je 9. siječnja 2013. podnio svoju tužbu. Vijeće je 10. lipnja 2013. odgovorilo na taj zahtjev.
146 U tim okolnostima, Vijeću se, prije svega, ne može prigovoriti da nije odgovorilo na zahtjev za pristup spisu prije podnošenja tužbe jer je jedan dan između zahtjeva i podnošenja tužbe prekratko razdoblje.
147 Nadalje, ni u dopisu od 16. listopada 2012., kojim je Vijeće priopćilo tužitelju Odluku 2012/635 i Provedbenu uredbu br. 945/2012, ni u samim aktima, kao ni u Obavijesti osobi na koju se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene u Odluci 2010/413, koja je provedena Odlukom 2012/635, i u Uredbi br. 267/2012, koja je provedena Provedbenom uredbom br. 945/2012 (SL C 312, str. 21.) ne predviđa se rok za podnošenje očitovanja subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja. U tim okolnostima, argument prema kojem je tužitelj dobio pristup spisu tek nakon isteka takvog roka očito nije činjenično utemeljen.
148 Konačno, valja istaknuti da je rok za odgovor dulji od pet mjeseci predug.
149 U tom pogledu, Vijeće se poziva na nužnost dobivanja suglasnosti države članice prije priopćavanja predmetnih dokumenata. Međutim, taj se argument ne može prihvatiti s obzirom na to da je Vijeće, prema sudskoj praksi, kada namjerava temeljiti mjere ograničavanja koje donosi u pogledu subjekta na podacima koje je dostavila država članica, dužno osigurati, prije donošenja navedenih mjera, da se predmetni podaci mogu pravodobno priopćiti predmetnom subjektu kako bi taj subjekt mogao učinkovito objaviti svoje stajalište [presuda od 6. rujna 2013., Persia International Bank/Vijeće, T‑493/10, Zb. (ulomci), EU:T:2013:398, t. 84.].
150 Činjenica je međutim da, s jedne strane, tužitelj nije iznio konkretne argumente kojima nastoji dokazati da je predug rok za odgovor stvarno otežao njegovu obranu.
151 S druge strane, prema sudskoj praksi, zakašnjelo priopćenje dokumenta na kojem je Vijeće utemeljilo donošenje odnosno zadržavanje mjera ograničavanja u odnosu na subjekt ne čini povredu prava na obranu koja bi opravdala poništenje dotičnih akata osim ako se ustanovi da dotične mjere ograničavanja ne bi mogle biti valjano donesene ili zadržane da je zakašnjelo priopćeni dokument trebalo isključiti kao dokaz optužbe (presuda Persia International Bank/Vijeće, t. 148. supra, EU:T:2013:398, t. 85.).
152 Međutim, u ovom slučaju, iz ispitivanja obavljenog u točkama 169. do 188. u nastavku, proizlazi da su mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja utemeljene, čak i ako se ne uzmu u obzir dokumenti koje je Vijeće priopćilo u svojem odgovoru od 10. lipnja 2013. U tim okolnostima, povreda obveze pravodobnog davanja pristupa spisu ne opravdava poništenje pobijanih akata.
153 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti ovaj prigovor.
– Obveza godišnjeg preispitivanja donesenih mjera ograničavanja
154 U svojoj prilagodbi tužbenog zahtjeva od 16. travnja 2014. tužitelj tvrdi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu godišnjeg preispitivanja donesenih mjera ograničavanja jer mu je priopćilo zadržavanje navedenih mjera tek 14. ožujka 2014.
155 Na temelju članka 26. stavka 3. Odluke 2010/413 „[m]jere iz članka 19. stavka 1. toč[aka (b) i (c)] ili članka 20. stavka 1. toč[aka (b) i (c)] revidiraju se redovito, a najmanje svakih 12 mjeseci“.
156 Jednako tako, u skladu s člankom 46. Uredbe br. 267/2012, „[p]opis u Prilogu IX. redovito se pregledava, a najmanje svakih 12 mjeseci“.
157 Stoga je Vijeće stvarno bilo dužno preispitati mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja u roku od dvanaest mjeseci od dana donošenja Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012.
158 U tom pogledu, Vijeće tvrdi da je preispitalo uvrštenje tužitelja u dva navrata prilikom donošenja, s jedne strane, Odluke Vijeća 2013/270/ZVSP od 6. lipnja 2013. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 156, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 317.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 522/2013 od 6. lipnja 2013. o provedbi Uredbe br. 267/2012 (SL L 156, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 312.), i, s druge strane, Odluke Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 306, str. 18.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013. o provedbi Uredbe br. 267/2012 (SL L 306, str. 3.).
159 Međutim, valja istaknuti da ni u jednom od akata koje navodi Vijeće nije navedeno da je ono periodično preispitivalo sva uvrštenja na popise u Prilogu II. Odluci 2010/413 i Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012. Predmetni akti se konkretno i ne odnose na uvrštenje tužitelja.
160 U tim okolnostima, valja zaključiti da Vijeće nije preispitalo mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja u roku utvrđenom u Odluci 2010/413 i Uredbi br. 267/2012.
161 Kad je tome tako, valja ispitati opravdava li ta povreda obveze preispitivanja donesenih mjera ograničavanja poništenje pobijanih akata.
162 U tom pogledu, valja istaknuti da predmetna obveza ima za cilj osigurati redovitu provjeru toga jesu li donesene mjere ograničavanja i dalje opravdane.
163 Međutim, u ovom slučaju nije sporno da je, u trenutku u kojem je tužitelj istaknuo ovaj prigovor u svojoj prilagodbi tužbenog zahtjeva od 16. travnja 2014., Vijeće već obavilo predmetnu provjeru i priopćilo svoj zaključak tužitelju dopisom od 14. ožujka 2014.
164 U tim okolnostima, cilj odredbi kojima se predviđa periodično preispitivanje mjera ograničavanja bio je ispunjen, iako sa zakašnjenjem, te povreda roka za preispitivanje od strane Vijeća stoga ne proizvodi negativne učinke na položaj tužitelja.
165 Stoga, ne dovodeći u pitanje pravo tužitelja da zahtijeva naknadu štete koju je, eventualno, pretrpio zbog nepoštovanja roka za preispitivanje, na temelju članka 340. UFEU‑a, tužitelj se ne može pozvati na predmetno zakašnjenje kako bi ishodio poništenje mjera ograničavanja koje se odnose na njega, a koje su donesene ili zadržane u pobijanim aktima.
166 Stoga valja odbiti ovaj prigovor.
– Druge navodne povrede
167 Tužitelj tvrdi da je nedostatkom obrazloženja Odluke 2012/635 i Provedbene uredbe br. 945/2012 povrijeđeno njegovo pravo na obranu, uključujući pravo da se preispitaju donesene mjere ograničavanja, i njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Naime, s obzirom na nejasnoću obrazloženja, od tužitelja se, kako bi osigurao svoju obranu, ne zahtijeva da pobije pravne i činjenične elemente koje je navelo Vijeće, nego da iznese negativan dokaz o tome da nije podupirao iransku vladu ili iranski nuklearni program.
168 Međutim, kao što proizlazi iz gore navedenih točaka 122. do 140., Odluka 2012/635 i Provedbena uredba br. 945/2012 u dovoljnoj su mjeri obrazložene, što znači da se ovaj prigovor temelji na pogrešnoj pretpostavci.
169 Stoga ga valja odbiti, kao i treći tužbeni razlog u cijelosti.
Peti tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u ocjeni činjenica
170 Kao što je napomenuto u gore navedenoj točki 74., sudovi Unije moraju sukladno nadležnostima koje imaju na osnovi Ugovora o FEU‑u osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine dio pravnog poretka Unije. Ta obveza izričito proizlazi iz članka 275. drugog stavka UFEU‑a (vidjeti presude Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, t. 74. supra, EU:C:2013:775, t. 58. i navedenu sudsku praksu i Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, t. 74. supra, EU:C:2013:776, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
171 Među ta temeljna prava pripada […], među ostalim, […] prav[o] na djelotovornu sudsku zaštitu (vidjeti presudu Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, t. 74. supra, EU:C:2013:775, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
172 Djelotvornost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje o temeljnim pravima zahtijeva da se sudac Unije uvjeri da se ta odluka, koja se osobno tiče dotične osobe ili subjekta, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego i na saznanje o tome jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljno snažnim da može podržati tu istu odluku, dokazani (vidjeti presudu Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, t. 74. supra, EU:C:2013:775, t. 64. i navedenu sudsku praksu).
173 U tom kontekstu, na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga skupljenih protiv osobe koje se to tiče, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (vidjeti presudu Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, t. 74. supra, EU:C:2013:775, t. 66. i navedenu sudsku praksu).
174 U ovom slučaju, valja provjeriti je li Vijeće prilikom donošenja pobijanih akata pravilno smatralo da se mjere ograničavanja mogu odnositi na tužitelja kao na subjekt koji pruža potporu iranskoj vladi, u obliku financijske potpore.
175 Kao prvo, tužitelj ponovno navodi da se kriterij potpore iranskoj vladi odnosi samo na slučaj u kojem predmetni subjekt pruža specifičnu potporu povezanu s aktivnostima širenja nuklearnog oružja. Međutim, tužitelj tvrdi da ne pruža takvu potporu jer su njegove djelatnosti usmjerene na privatne poduzetnike.
176 U tom pogledu, dovoljno je uputiti na gore navedene točke 74. do 93., iz kojih proizlazi da se kriterij potpore iranskoj vladi može također primijeniti i na subjekte koji sami nisu sudjelovali u širenju nuklearnog oružja.
177 Kao drugo, suprotno onome što se navodi u obrazloženju pobijanih akata, tužitelj tvrdi da nije pružio financijsku potporu iranskoj vladi.
178 U tom pogledu tužitelj najprije pojašnjuje da njegova zadaća nije isplatiti dividende iranskoj vladi.
179 Nadalje, tužitelj priznaje da je isplatio dio svoje dobiti državnoj riznici, koja je u nadležnosti iranskog ministarstva financija, u obliku poreza na dohodak. Međutim, tužitelj pojašnjuje da ta obveza, koju imaju sva iranska javna društva na temelju članka 17. Zakona o proračunu za iransku godinu 1389. (u daljnjem tekstu: članak 17.), ne može predstavljati financijsku potporu iranskoj vladi u smislu spornog kriterija s obzirom na to da nije dividenda, nego je sličnija porezu ili parafiskalnom nametu.
180 Konačno, prema mišljenju tužitelja, iznose koje plaća državnoj riznici na temelju članka 17. iranska vlada ne upotrebljava slobodno, nego ih raspoređuje za provedbu aktivnosti u općem interesu i obavljanje javnih usluga u korist iranskog naroda. U tom pogledu, tužitelj dodaje da su predmetni iznosi ponovno uloženi, s drugim državnim sredstvima, kako bi se povećao njegov kapital.
181 Najprije valja napomenuti da okolnost da zadaća tužitelja nije isplata dividendi iranskoj vladi, čak i pod pretpostavkom da se dokaže, ne znači da on stvarno ne pruža financijsku potporu toj vladi.
182 U tom pogledu, kao što proizlazi iz podataka koje je dostavio sam tužitelj, on je za poslovne godine 1387. do 1391. iranske kalendarske godine (20. ožujka 2008. do 20. ožujka 2013., u daljnjem tekstu: referentno razdoblje), prenio ukupan iznos od 1.687.181 milijuna rijala državnoj riznici na temelju obveze predviđene člankom 17.
183 Suprotno onome što tvrdi tužitelj, ti iznosi ne mogu se izjednačiti s porezima ili parafiskalnim nametima te stoga ne mogu izbjeći to da ih se kvalificira kao financijsku potporu na koju se odnosi sporni kriterij. Naime, s jedne strane, kao što priznaje sam tužitelj, obveza predviđena u članku 17. primjenjiva je povrh poreza na dohodak. S druge strane, ta obveza primjenjuje se samo na iranska javna društva te se stoga ne može smatrati da čini dio iranskog općeg poreznog ili parafiskalnog sustava.
184 Što se tiče navodnog raspoređivanja iznosa prenesenih u proračun na temelju obveze predviđene člankom 17., tužitelj nije ni na koji način dokazao svoje tvrdnje. U svakom slučaju, pojmovi koji se odnose na navodno raspoređivanje, kako ih navodi tužitelj, toliko su općeniti da se a priori mogu primijeniti na sve državne izdatke. U tim okolnostima, postojanje tog raspoređivanja, čak i da je dokazano, ne podrazumijeva da iznosi koji su preneseni na temelju obveze predviđene člankom 17. za referentno razdoblje ne predstavljaju financijsku potporu iranskoj vladi u smislu spornog kriterija.
185 U tom kontekstu, iz dokumenata koje je tužitelj dostavio u odgovoru na pitanje Općeg suda proizlazi da je njegov kapital 2012. uvećan za iznos od 1.054.102 milijuna rijala. Međutim, taj je iznos znatno manji od ukupnog iznosa od 1.687.181 milijuna rijala koji je tužitelj prenio u državnu riznicu na temelju obveze predviđene člankom 17. za referentno razdoblje. U tim okolnostima, na temelju povećanja kapitala tužitelja ne može se smatrati da on nije pružao financijsku potporu iranskoj vladi tijekom navedenog razdoblja.
186 S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da je za referentno razdoblje tužitelj isplatio znatne iznose iranskoj državnoj riznici, što predstavlja financijsku potporu iranskoj vladi. Slijedom toga, Vijeće je na tužitelja, kao na subjekt koji pruža financijsku potporu navedenoj vladi, pravilno primijenilo mjere ograničavanja.
187 U tom pogledu, tužitelj nadalje tvrdi, suprotno onome što se zahtijeva sudskom praksom navedenom u gornjoj točki 172., da Vijeće nije iznijelo dokaze u potporu svojih tvrdnji.
188 Međutim, iz ispitivanja koje je provedeno u gore navedenim točkama 174. do 185. proizlazi da tužitelj stvarno ne osporava istinitost bitne činjenične okolnosti kojom se opravdavaju mjere ograničavanja koje se na njega odnose, odnosno činjenicu da je za referentno razdoblje isplatio iranskoj državnoj riznici dio svoje dobiti. Međutim, kako to nije osporavano, Vijeće nije bilo dužno iznijeti dokaze u prilog osnovanosti te okolnosti, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u gore navedenoj točki 172.
189 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti peti tužbeni razlog.
Šesti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti
190 Tužitelj tvrdi da donošenje mjera ograničavanja koje se odnose na njega predstavlja neopravdanu povredu njegova prava na vlasništvo i prava na slobodu obavljanja gospodarske djelatnosti te, stoga, povredu načela proporcionalnosti.
191 Stoga, prije svega, prema sudskoj praksi, povreda njegovih postupovnih prava istaknuta u okviru trećeg tužbenog razloga podrazumijeva povredu njegova prava na vlasništvo i načela proporcionalnosti.
192 Nadalje, budući da tužitelj nije uključen u širenje nuklearnog oružja, mjere ograničavanja koje se na njega odnose ne odgovaraju općem cilju koji se želi postići pobijanim aktima, to jest borbi protiv širenja nuklearnog oružja.
193 Konačno, predmetne mjere uzrokuju osobito veliku štetu njemu i njegovim zaposlenicima, što je neproporcionalno cilju koji Vijeće želi postići. U tom kontekstu, tužitelj dodaje, suprotno tvrdnjama Vijeća, da predmetne mjere ograničavanja ne utječu samo na financijska sredstva kojima raspolaže u Uniji, nego i na financijska sredstva u Iranu, jer mu se njima sprečava svako prenošenje financijskih sredstava iz Irana u Uniju te imaju odvraćajući učinak u pogledu iranskih subjekata koji s njim mogu sklapati ugovore.
194 Najprije valja istaknuti, kao što proizlazi iz gore navedenih točaka 121. do 168., da pobijani akti nisu zahvaćeni povredom postupovnih prava tužitelja kojom se opravdava njihovo poništenje. Stoga se teza koju zagovara tužitelj, da povreda njegovih postupovnih prava ima za posljedicu povredu prava na vlasništvo i načela proporcionalnosti, ne može prihvatiti.
195 Što se tiče ostalih prigovora, već je napomenuto u gore navedenoj točki 90., da je na temelju načela proporcionalnosti, kao jednog od općih načela prava Unije, zakonitost zabrane gospodarske aktivnosti uvjetovana […] time da su mjere zabrane prikladne i nužne za postizanje ciljeva kojima taj propis legitimno teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, t. 53. supra, EU:T:2013:397, t. 179. i navedenu sudsku praksu).
196 S jedne strane, kao što proizlazi iz gore navedenih točaka 59. do 93., donošenjem mjera ograničavanja protiv subjekata koji pružaju financijsku potporu iranskoj vladi nastoji se iranskoj vladi oduzeti njezine izvore prihoda kako bi je se prisililo da, u nedostatku dovoljnih financijskih sredstava, prestane sa širenjem nuklearnog oružja. Stoga, mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja odgovaraju cilju koji Vijeće želi postići, unatoč činjenici da sam tužitelj nije sudjelovao u širenju nuklearnog oružja.
197 S druge strane, što se tiče štete nastale tužitelju, doista je točno da su njegovo pravo na vlasništvo i njegova sloboda obavljanja gospodarske djelatnosti u znatnoj mjeri ograničeni predmetnim mjerama ograničavanja, s obzirom na to da on ne može, među ostalim, raspolagati svojim financijskim sredstvima koja se nalaze na području Unije ili koja drže njezini državljani niti može prenijeti svoja financijska sredstva u Uniju, osim na temelju posebnih dozvola. Jednako tako, mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja mogu potaknuti određeno nepovjerenje prema njemu kod njegovih poslovnih partnera.
198 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da temeljna prava na koja se poziva tužitelj, to jest, pravo na vlasništvo i pravo na obavljanje gospodarske djelatnosti, nisu apsolutna prava i da njihovo ostvarenje može biti predmet ograničavanja koja se mogu opravdati ciljevima od općeg interesa koje Unija slijedi. Stoga svaka gospodarska ili financijska mjera ograničavanja po definiciji proizvode učinke koji utječu na prava na vlasništvo i slobodno obavljanje profesionalnih djelatnosti, čime se uzrokuje šteta strankama za koje nije utvrđena odgovornost za situaciju zbog koje su donesene predmetne mjere. Važnost ciljeva koje se želi postići spornim propisom je takva da opravdava negativne posljedice, čak i znatne, za određene subjekte (vidjeti u tom smislu presudu Melli Bank/Vijeće, t. 75. supra, EU:T:2009:266, t. 111. i navedenu sudsku praksu).
199 U ovom slučaju, s obzirom na temeljnu važnost održavanja mira i međunarodne sigurnosti, nepovoljnosti uzrokovane tužitelju nisu neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići. To je tim više slučaj što se, najprije, zamrzavanje financijskih sredstava odnosi samo na jedan dio tužiteljeve imovine. Nadalje, Odluka 2010/413 i Uredba br. 267/2012 predviđaju određene iznimke kojima se, među ostalim, subjektima na koje se odnose mjere zamrzavanja financijskih sredstava dopušta plaćanje bitnih troškova. Naposljetku treba primijetiti da Vijeće ne tvrdi da je sam tužitelj uključen u širenje nuklearnog oružja. Tužitelj dakle nije osobno povezan s aktivnostima koje predstavljaju rizik za međunarodni mir i sigurnost, tako da je i stupanj sumnje prema njemu zbog toga niži.
200 U tim okolnostima, valja odbiti šesti tužbeni razlog i, slijedom toga, tužbu u cijelosti.
Troškovi
201 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Bank of Industry and Mine nalaže se snošenje troškova.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 29. travnja 2015.
Potpisi