PRESUDA SUDA (osmo vijeće)
31. svibnja 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Sudska nadležnost – Posebne nadležnosti – Članak 8. točka 3. – Protutužba koja proizlazi ili ne proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba”
U predmetu C‑306/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tatabányai Törvényszék (Sud u Tatabányi, Mađarska), odlukom od 17. svibnja 2017., koju je Sud zaprimio 26. svibnja 2017., u postupku
Éva Nothartová
protiv
Sámsona Józsefa Boldizsára,
SUD (osmo vijeće)
u sastavu: J. Malenovský, predsjednik vijeća, M. Safjan (izvjestitelj) i D. Šváby, suci,
nezavisni odvjetnik: H. Saugmandsgaard Øe,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i P. Lacerda, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, K. Talabér‑Ritz i M. Heller, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. točke 3. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Éve Nothartove i Sámsona Józsefa Boldizsára zbog navodne povrede prava na vlastiti lik i prava na fonogram É. Nothartove, u vezi s čime je S. J. Boldizsár podnio protutužbu.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Iz uvodne izjave 4. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da je njezin cilj da se u svrhu dobrog funkcioniranja unutarnjeg tržišta uspostave „[o]dredbe o jedinstvenim pravilima o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, te osiguravanju brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici”.
4 Uvodne izjave 15. i 16. te uredbe glase:
„(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. Samostalno se mora utvrditi domicil pravne osobe, kako bi se zajednička pravila učinila transparentnijima i izbjegli sukobi nadležnosti.
(16) Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove [za utvrđivanje] nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti [bliskoj vezi] između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog [dobrog] sudovanja. Postojanje uske povezanosti [bliske veze] trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće [koji nije mogao] razumno predvidjeti. [To je v]ažno, posebno u slučajevima [sporovima] u vezi izvanugovornih obveza koje nastaju iz povrede privatnosti i osobnih prava [prava osobnosti], uključujući klevetu.”
5 Pravila o nadležnosti nalaze se u poglavlju II. navedene uredbe.
6 Članak 4. stavak 1., koji se nalazi u odjeljku 1. naslovljenom „Opće odredbe” poglavlja II. iste uredbe, glasi kako slijedi:
„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”
7 Člankom 5. stavkom 1. iz navedenog odjeljka 1. Uredbe br. 1215/2012 određuje se:
„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”
8 Člankom 7. točkom 2. te uredbe, sadržanim u odjeljku 2. naslovljenom „Posebna nadležnost” njezina poglavlja II., određuje se:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
[…]
2. u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja”.
9 Na temelju članka 8. točke 3. navedene uredbe, koji također spada pod odjeljak 2., „[o]soba koja ima domicil u državi članici može također biti tužena […] ako je riječ o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, pred sudom na kojemu je u tijeku prvotni postupak”.
Mađarsko pravo
10 Člankom 147. stavkom 1. polgári perrendtartásról szóló 1952. évi III. törvény (Zakon br. III iz 1952. kojim se uspostavlja Zakonik o parničnom postupku) propisano je:
„Tuženik može do zaključenja rasprave prije donošenja prvostupanjske presude podnijeti protiv tužitelja protutužbu pod uvjetom da pravo na koje se tuženik namjerava pozvati proizlazi ili je u vezi s istim pravnim odnosom kao i tužiteljev tužbeni zahtjev ili pod uvjetom da je moguće izvršiti prijeboj obveze koja je predmet zahtjeva iz protutužbe s obvezom koja je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja […]”
Glavni postupak i prethodno pitanje
11 U skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, É. Nothartová, slovačka državljanka s domicilom u Slovačkoj, podnijela je sudu koji je uputio zahtjev, Tatabányai Törvényszéku (Sud u Tatabányi, Mađarska), tužbu protiv S. J. Boldizsára, mađarskog državljanina s domicilom u Mađarskoj, radi utvrđenja povrede njezina prava na vlastiti lik i njezina prava na fonogram. Tužiteljica u glavnom postupku tvrdi da je tuženik bez njezina znanja snimio fotografije i videozapise koje je potom, među ostalim, ugradio u videozapise koji su objavljeni na internetu, a osobito na internetskoj stranici YouTube.
12 Tuženik u glavnom postupku je pred sudom koji je uputio zahtjev podnio protutužbu radi naknade štete zbog toga, kao prvo, što je prvotna tužba ograničila distribuiranje njegova intelektualnog stvaralaštva na internetskoj stranici YouTube, kao drugo, što je tužiteljica u glavnom postupku tužbeni zahtjev usmjerila protiv tuženika koristeći se, pogrešno, imenom njegova oca čime je povrijedila njegovo pravo na ime kao i pravo na poštovanje pokojnikâ, kao treće, što je tužiteljica u glavnom postupku iznijela registarski broj njegova vozila čime je povrijedila „pravo osobnosti vozila”.
13 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, protutužba koju je podnio tuženik u glavnom postupku ne proizlazi iz istog činjeničnog stanja kao i prvotna tužba u smislu članka 8. točke 3. Uredbe br. 1215/2012.
14 U skladu s time, smatra da ako je članak 8. točka 3. Uredbe br. 1215/2012 jedina odredba koja je primjenjiva na protutužbe, on nije nadležan za odlučivanje o protutužbi koju je podnio tuženik u glavnom postupku s obzirom na to da ona ne proizlazi iz istog činjeničnog stanja kao i prvotna tužba.
15 S druge strane, ako se članak 8. točka 3. Uredbe br. 1215/2012 odnosi samo na protutužbe koje proizlaze iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi na temelju članka 7. točke 2. te uredbe ipak bio nadležan za odlučivanje o protutužbi koju je podnio tuženik u glavnom postupku.
16 U tim je okolnostima Tatabányai Törvényszék (Sud u Tatabányi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li u slučaju kada protutužba ne proizlazi iz istog činjeničnog stanja ili ugovora kao što su oni na kojima se temelji tužba, radi utvrđivanja sudske nadležnosti za odlučivanje o protutužbi
a) primjenjiv samo članak 8. [točka] 3. Uredbe [br. 1215/2012] jer se samo ta odredba odnosi na protutužbu ili
b) se članak 8. [točka] 3. Uredbe [br. 1215/2012] odnosi samo na protutužbu koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, zbog čega se ne primjenjuje na protutužbu koja ne proizlazi iz tog ugovora ili činjeničnog stanja i zato u skladu s drugim pravilima o nadležnosti Uredbe [br. 1215/2012] treba utvrditi da je sudsko tijelo nadležno za odlučivanje o prvotnoj tužbi također nadležno odlučivati o protutužbi?”
O prethodnom pitanju
17 Svojim pitanjem u dva dijela, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 8. točku 3. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se on primjenjuje, isključujući bilo kakvo drugo pravilo o posebnoj nadležnosti predviđeno tom uredbom, u situaciji u kojoj je tuženik sudu nadležnom za odlučivanje o navodnoj povredi prava osobnosti tužitelja zbog toga što je tuženik snimio fotografije i videozapise bez njegova znanja podnio protutužbu radi naknade štete s osnove tužiteljeve deliktne ili kvazideliktne odgovornosti, a osobito zbog ograničavanja njegova intelektualnog stvaralaštva koje je predmet prvotne tužbe.
18 Uvodno valja podsjetiti da s obzirom na to da članak 7. točka 2. i članak 8. točka 3. Uredbe br. 1215/2012 u biti preuzimaju formulacije iz članka 5. točke 3. i članka 6. točke 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), tumačenje koje je Sud dao u pogledu odredaba te potonje uredbe i, prije toga, Konvencije od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena idućim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, vrijedi i za istovjetne odredbe Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti po analogiji presude od 15. lipnja 2017., Kareda, C‑249/16, EU:C:2017:472, t. 27.; od 17. listopada 2017., Bolagsupplysningen i Ilsjan, C‑194/16, EU:C:2017:766, t. 24. i od 31. siječnja 2018., Hofsoe, C‑106/17, EU:C:2018:50, t. 36.).
19 U skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, osobe s domicilom u državi članici tuže se pred sudovima te države članice. Člankom 5. stavkom 1. te uredbe predviđaju se odstupanja od tog pravila o općoj nadležnosti, navedena u odjeljcima 2. do 7. poglavlja II. navedene uredbe.
20 U tom pogledu, iz uvodne izjave 16. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da osim domicila tuženika postoje alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti temeljene na bliskoj vezi između suda i tužbe ili zbog olakšavanja dobrog sudovanja.
21 Stoga, radi izbjegavanja donošenja proturječnih sudskih odluka, člankom 8. točkom 3. Uredbe br. 1215/2012 tuženiku je dana mogućnost da protutužbu koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba podnese sudu pred kojim je u tijeku prvotni postupak.
22 Naime, radi dobrog sudovanja posebna sudska nadležnost u području protutužbe omogućava strankama da tijekom istog postupka i pred istim sucem riješe sve svoje recipročne zahtjeve koji imaju zajedničko podrijetlo. Tako se izbjegavaju suvišni i višestruki postupci (presuda od 12. listopada 2016., Kostanjevec, C‑185/15, EU:C:2016:763, t. 37.).
23 U skladu s tim ciljem, u situaciji kada je sudu podnesen jedan ili više protutužbenih zahtjeva, taj sud treba ocijeniti imaju li ti zahtjevi zajedničko podrijetlo s prvotnom tužbom tako da spadaju u područje primjene članka 8. točke 3. Uredbe br. 1215/2012.
24 U tu svrhu, u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, taj će sud osobito trebati provjeriti zahtijeva li ispitivanje protutužbe radi plaćanja naknade štete, zbog toga što je tužiteljica u glavnom postupku ograničavala intelektualno stvaralaštvo tuženika u glavnom postupku, da taj sud ocjenjuje istinitost činjenica na kojima tužiteljica u glavnom postupku temelji svoje vlastite zahtjeve, s obzirom na to da je intelektualno stvaralaštvo, čija je uporaba po mišljenju tuženika u glavnom postupku ometana, ono na kojemu se po mišljenju tužiteljice u glavnom postupku zasniva povreda njezina prava na vlastiti lik.
25 Ako takva potreba za ocjenom postoji, članak 8. točku 3. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se njime navedenom sudu dodjeljuje nadležnost za odlučivanje o protutužbi koju je podnio tuženik u glavnom postupku.
26 S obzirom na to valja primijetiti da posebna nadležnost predviđena člankom 8. točkom 3. Uredbe br. 1215/2012 nije isključiva u odnosu na druga pravila o nadležnosti utvrđena tom uredbom. Ona je fakultativna ne samo u odnosu na pravilo o općoj nadležnosti iz članka 4. stavka 1. te uredbe, koje je primijenjeno u glavnom postupku, nego i u odnosu na druga pravila o posebnoj nadležnosti predviđena navedenom uredbom.
27 Naime, kao što je to Europska komisija navela u svojim pisanim očitovanjima, neisključiva i fakultativna priroda pravila o posebnoj nadležnosti proizlazi ne samo iz ciljeva i strukture Uredbe br. 1215/2012 nego i iz samog teksta članka 8. točke 3. te uredbe, kojim je predviđeno da osoba „može također” biti tužena na temelju te odredbe, a ne da to isključivo mora biti.
28 Osim toga, iz ustaljene sudske prakse koja se odnosi na Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena, i Uredbu br. 44/2001, koja je također relevantna u kontekstu Uredbe br. 1215/2012, proizlazi da cilj potonje uredbe nije ujednačiti postupovna pravila država članica, već urediti sudsku nadležnost za rješavanje sporova u građanskim i trgovačkim stvarima u odnosima između tih država i olakšati izvršenje sudskih odluka (presuda od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka, C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 37.). Međutim, budući da se tom uredbom ne određuju uvjeti pod kojima sud, nakon što je utvrdio svoju međunarodnu nadležnost na temelju navedene uredbe, može ili mora zajedno ispitati više zahtjeva koje stranke imaju jedna prema drugoj, ti uvjeti spadaju u postupovnu autonomiju država članica (vidjeti po analogiji presudu od 15. ožujka 2012., G, C‑292/10, EU:C:2012:142, t. 45.).
29 S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. točku 3. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se primjenjuje, na neisključivoj osnovi, u situaciji u kojoj je sudu koji je nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava osobnosti tužitelja zbog snimanja fotografija i videozapisa bez njegova znanja tuženik podnio protutužbu radi naknade štete s osnove tužiteljeve deliktne ili kvazideliktne odgovornosti, a osobito zbog ograničavanja njegova intelektualnog stvaralaštva koje je predmet prvotne tužbe, kada ispitivanje te protutužbe zahtijeva da taj sud ocjenjuje istinitost činjenica na kojima tužitelj temelji svoje vlastite zahtjeve.
Troškovi
30 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:
Članak 8. točku 3. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se primjenjuje, na neisključivoj osnovi, u situaciji u kojoj je sudu koji je nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava osobnosti tužitelja zbog snimanja fotografija i videozapisa bez njegova znanja tuženik podnio protutužbu radi naknade štete s osnove tužiteljeve deliktne ili kvazideliktne odgovornosti, a osobito zbog ograničavanja njegova intelektualnog stvaralaštva koje je predmet prvotne tužbe, kada ispitivanje te protutužbe zahtijeva da taj sud ocjenjuje istinitost činjenica na kojima tužitelj temelji svoje vlastite zahtjeve.
Potpisi