PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
13. rujna 2022.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Europski sustav središnjih banaka – Nacionalna središnja banka – Direktiva 2001/24/EZ – Restrukturiranje i likvidacija kreditnih institucija – Naknada štete nastale donošenjem mjera restrukturiranja – Članak 123. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola (br. 4) o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke – Zabrana monetarnog financiranja država članica europodručja – Članak 130. UFEU‑a i članak 7. tog protokola – Neovisnost – Otkrivanje povjerljivih informacija”
U predmetu C‑45/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputilo Ustavno sodišče (Ustavni sud, Slovenija), odlukom od 14. siječnja 2021., koju je Sud zaprimio 28. siječnja 2021., u postupku
Banka Slovenije,
uz sudjelovanje:
Državnog zbora Republike Slovenije,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen (izvjestitelj), potpredsjednik, A. Arabadjiev, C. Lycourgos, E. Regan i S. Rodin, predsjednici vijeća, M. Ilešič, J.-C. Bonichot, M. Safjan, A. Kumin, D. Gratsias, M. L. Arastey Sahún, M. Gavalec, Z. Csehi i O. Spineanu‑Matei, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: M. Longar, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 18. siječnja 2022.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Banku Slovenije, J. Žitko, u svojstvu agenta,
– za slovensku vladu, J. Morela i N. Pintar Gosenca, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, S. Delaude, B. Rous Demiri i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,
– za Europsku središnju banku, A. Grosu, K. Kaiser i C. Kroppenstedt, u svojstvu agenata, uz asistenciju G. Pajeka, odvetnika,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 31. ožujka 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 123. i 130. UFEU‑a, članaka 7. i 21. Protokola (br. 4) o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: Protokol o ESSB‑u i ESB‑u), članaka 44. do 52. Direktive 2006/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija (SL 2006., L 177, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 58.) i članaka 53. do 62. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL 2013., L 176, str. 338.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 14., str. 105.).
2 Zahtjev je upućen u okviru postupka ocjene ustavnosti nacionalnih zakonodavnih odredbi kojima se definiraju uvjeti za utvrđivanje odgovornosti Banke Slovenije (Središnja banka Slovenije) za štetu uzrokovanu brisanjem određenih financijskih instrumenata i pristup određenim informacijama o tom brisanju koje drži ta središnja banka.
Pravni okvir
Uredba (EZ) br. 3603/93
3 Druga uvodna izjava Uredbe Vijeća (EZ) br. 3603/93 od 13. prosinca 1993. o utvrđivanju definicija potrebnih za primjenu zabrana iz članka [123. UFEU‑a] i članka [125. stavka 1. UFEU‑a] (SL 1993., L 332, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 3., str. 21.) glasi:
„budući da bi trebalo odrediti pojmove ,prekoračenja po računu’ i ,druge vrste kredita’ iz članka [123. UFEU‑a], pogotovo u odnosu na postupanje s potraživanjima koja su postojala 1. siječnja 1994.”.
4 Člankom 1. stavkom 1. te uredbe određuje se:
„Za potrebe članka [123. UFEU‑a]:
(a) ,prekoračenja po računu’ znači svako dodjeljivanje sredstava javnom sektoru koje za posljedicu ima, ili bi moglo imati, dugovni saldo;
(b) ,druge vrste kredita’ znači:
i. svako potraživanje prema javnom sektoru koje je postojalo 1. siječnja 1994., osim potraživanja s fiksnim rokom dospijeća koja su stečena prije toga datuma;
ii. svako financiranje obveza javnog sektora prema trećim osobama;
iii. ne dovodeći u pitanje članak [123. stavak 2. UFEU‑a], sve transakcije s javnim sektorom koje imaju ili bi mogle imati za posljedicu potraživanja prema tom sektoru.”
Direktiva 2000/12/EZ
5 Članak 1. točka 4. Direktive 2000/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija (SL 2000., L 126, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 58.) glasi:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
4. ‚nadležno tijelo’: nacionalna tijela ovlaštena, na temelju zakona ili propisa, nadzirati kreditne institucije”. [neslužbeni prijevod]
Direktiva 2001/24/EZ
6 U skladu s uvodnom izjavom 6. Direktive 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. travnja 2001. o restrukturiranju i likvidaciji kreditnih institucija (SL 2001., L 125, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 14.):
„Upravna ili pravosudna tijela matične države članice moraju imati isključivu ovlast odlučivati o mjerama restrukturiranja i njihovom provođenju koje su određene važećim zakonima i praksom dotične države članice. Zbog teškoća oko usklađivanja zakonodavstva i prakse u državama članicama, potrebno je da države članice međusobno priznaju mjere koje je svaka od njih poduzela kako bi se ponovno uspostavio održivi rad kreditnih institucija kojima su izdale odobrenje za rad”.
7 Članak 2. te direktive, u inačici koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, određuje:
„Za potrebe ove Direktive:
[…]
– ,nadležna tijela’ znači nadležna tijela u smislu članka 1. točke 4. Direktive [2000/12],
[…]”.
8 Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/24 propisuje se:
„Upravna ili pravosudna tijela matične države članice jedina su ovlaštena odlučivati o provedbi jedne ili više mjera restrukturiranja u nekoj kreditnoj instituciji, uključujući i podružnice osnovane u drugim državama članicama”.
9 Članak 33. te direktive glasi kako slijedi:
„Sve osobe koje trebaju primiti ili dati informacije u vezi s postupcima obavješćivanja ili savjetovanja utvrđenim u člancima 4., 5., 8., 9., 11. i 19. obvezne su čuvati poslovnu tajnu, u skladu s pravilima i uvjetima utvrđenim u članku 30. Direktive [2000/12], s izuzetkom pravosudnih tijela na koja se primjenjuju postojeće nacionalne odredbe”.
Direktiva 2006/48
10 Članak 4. točka 4. Direktive 2006/48/EZ glasio je:
„U svrhu ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
4. ‚nadležna tijela’ znači nacionalna tijela koja su zakonom ili propisom ovlaštena za nadzor kreditnih institucija.”
11 Članak 44. stavak 1. te direktive propisivao je:
„Države članice propisuju da sve osobe koje rade za ili koje su radile za nadležna tijela, kao i revizori ili stručnjaci koji djeluju u ime nadležnih tijela, podliježu obvezi čuvanja poslovne tajne.
Nikakve povjerljive informacije koje one mogu primiti u obavljanju svojih dužnosti ne smiju biti otkrivene bilo kojoj osobi ili tijelu, osim u sažetom ili skupnom obliku, tako da nije moguće prepoznati pojedinu kreditnu instituciju ne dovodeći u pitanje slučajeve za koje vrijedi kazneno pravo.
Unatoč tomu, ako kreditna institucija proglasi stečaj ili je protiv nje pokrenuta prisilna likvidacija, moguće je otkrivanje povjerljivih informacija koje se ne odnose na treće strane uključene u pokušaj spašavanja te kreditne institucije, u građanskom ili trgovačkom postupku.”
12 Članci 45. do 52. navedene direktive sadržavali su niz pravila o korištenju, razmjeni, prijenosu i otkrivanju informacija od strane nadležnih tijela, u smislu članka 4. točke 4. te direktive.
13 Članak 158. Direktive 2006/48 glasio je:
„1. Direktiva [2000/12], kako je izmijenjena direktivama navedenima u Prilogu XIII., dijelu A, ovim se stavlja izvan snage ne dovodeći u pitanje obveze država članica koje se odnose na rokove za prijenos navedenih direktiva iz Priloga XIII., dijela B u nacionalno zakonodavstvo.
2. Upućivanja na direktive stavljene izvan snage smatraju se upućivanjima na ovu Direktivu i čitaju se u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga XIV.”
Direktiva 2013/36
14 Članak 3. stavak 1. točka 36. Direktive 2013/36 glasi:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
(36) ,nadležno tijelo’ znači nadležno tijelo definirano člankom 4. stavkom 1. točkom (40) Uredbe (EU) br. 575/2013 [Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 13., str. 3.)].”
15 Članak 53. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:
„Države članice osiguravaju da sve osobe koje rade ili su radile za nadležna tijela, kao i revizori ili stručnjaci koji djeluju u ime nadležnih tijela, podliježu obvezi čuvanja poslovne tajne.
Povjerljive informacije koje te osobe, revizori ili stručnjaci saznaju u obavljanju svojih dužnosti smiju se priopćiti samo u sažetom ili skupnom obliku tako da nije moguće prepoznati pojedinu kreditnu instituciju, ne dovodeći u pitanje slučajeve koji su obuhvaćeni kaznenim pravom.
Unatoč tomu, ako je nad kreditnom institucijom otvoren stečaj ili se provodi prisilna likvidacija, povjerljive informacije koje se ne odnose na treće strane uključene u pokušaj spašavanja te kreditne institucije smiju se priopćiti u građanskom ili trgovačkom postupku.”
16 Članci 54. do 62. navedene direktive navode niz pravila o korištenju, razmjeni, prijenosu i otkrivanju informacija od strane nadležnih tijela, u smislu članka 3. stavka 1. točke 36. te direktive.
17 Članak 163. Direktive 2013/36 predviđa:
„Direktive [2006/48] i 2006/49/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o adekvatnosti kapitala investicijskih društava i kreditnih institucija (SL 2006., L 177, str. 201.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 258.)] stavljaju se izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2014.
Upute na direktive stavljene izvan snage tumače se kao upute na ovu Direktivu i Uredbu (EU) 575/2013 i tumače se u skladu s korelacijskom tablicom iz Priloga II. ovoj Direktivi i Priloga IV. Uredbi (EU) br. 575/2013.”
Uredba br. 575/2013
18 Članak 4. stavak 1. točka 40. Uredbe br. 575/2013 propisuje:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
(40) ,nadležno tijelo’ znači tijelo javne vlasti ili tijelo koje je u skladu s nacionalnim pravom i službeno priznato i ovlašteno za nadzor nad institucijama u sklopu sustava nadzora na snazi u dotičnoj državi članici”.
Glavni predmet i prethodna pitanja
19 Ustavno sodišče (Ustavni sud, Slovenija) odlukom od 19. listopada 2016. presudilo je da su zakonske odredbe kojima se Središnja banka Slovenije ovlašćuje da izbriše određene financijske instrumente ako postoji opasnost otvaranja stečaja nad kreditnom institucijom i kada bi to moglo ugroziti financijski sustav u cijelosti u skladu sa slovenskim Ustavom. Taj je sud, međutim, utvrdio prazninu protivnu slovenskom Ustavu zbog toga što u predmetnom zakonodavstvu ne postoje posebna postupovna pravila o tužbama za naknadu štete koje mogu podnijeti bivši imatelji izbrisanih financijskih instrumenata.
20 Kako bi se popunila ta praznina, Državni zbor Republike Slovenije (Nacionalna skupština Republike Slovenije) donio je zakon o postopku sodnega in izvensodnega varstva nekdanjih imetnikov kvalificiranih obveznosti bank (Zakon o postupku sudske i izvansudske zaštite bivših imatelja kvalificiranih bankovnih obveza, u daljnjem tekstu: ZPSVIKOB), kojim se utvrđuju pravila namijenjena osiguranju djelotvorne sudske zaštite bivših imatelja financijskih instrumenata koje je izbrisala Središnja banka Slovenije.
21 Središnja banka Slovenije podnijela je zahtjev za ocjenu ustavnosti nekoliko odredaba ZPSVIKOB‑a i odredbe zakona o bančništvu (Zakon o bankarstvu) ističući, među ostalim, da pravila iz tih odredbi u pogledu utvrđivanja njezine odgovornosti i pristupa informacijama koje drži nisu u skladu s pravom Unije.
22 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se na temelju ZPSVIKOB‑a odgovornost Središnje banke Slovenije za štetu uzrokovanu brisanjem određenih financijskih instrumenata može utvrditi u okviru dvaju različitih i alternativnih sustava.
23 S jedne strane, do te odgovornosti načelno može doći kada se utvrdi da brisanje financijskog instrumenta nije bila mjera potrebna kako bi se izbjegao stečaj dotične banke i osigurala stabilnost financijskog sustava ili da je povrijeđeno načelo prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti u nepovoljnijem položaju nego što bi bio u slučaju stečaja. S obzirom na navedeno, ta odgovornost može se utvrditi samo u slučaju da Središnja banka Slovenije ne dokaže da su ona sama ili osobe koje je ovlastila da djeluju u njezino ime postupile s dužnom pažnjom, uzimajući pritom u obzir činjenicu da do takvog brisanja dolazi u posebnim okolnostima krizne situacije koja zahtijeva brzu procjenu složenih problema.
24 S druge strane, fizičkim osobama bivšim imateljima izbrisanog financijskog instrumenta čiji su godišnji prihodi niži od određenog praga Središnja banka Slovenije može isplatiti naknadu štete u iznosu od 80 % cijene plaćene prilikom kupnje tog financijskog instrumenta, do najvišeg iznosa od 20 000 eura.
25 Sud koji je uputio zahtjev usto ističe da se, kako bi se osiguralo pokrivanje troškova koji proizlaze iz primjene sustava odgovornosti uspostavljenih ZPSVIKOB‑om, njime predviđa da se dobit koju je Središnja banka Slovenije ostvarila počevši od 1. siječnja 2019. mora rasporediti u posebne rezerve namijenjene tom pokrivanju troškova. Ako se te posebne rezerve pokažu nedovoljnima u tu svrhu, Središnja banka Slovenije morala bi koristiti do 50 % svojih općih rezervi, a zatim bi, ako bi se korištenje potonjih također pokazalo nedovoljnim za osiguranje navedenog pokrivanja troškova, potrebne iznose trebala posuditi od slovenskih vlasti.
26 S obzirom na te elemente, taj se sud pita o usklađenosti tih sustava odgovornosti s člankom 123. UFEU‑a i člankom 21. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, s obzirom na to da se odgovornost koju je Središnja banka Slovenije preuzela umjesto slovenskih tijela može izjednačiti s oblikom financiranja tih tijela, kao i s načelom neovisnosti središnjih banaka koje proizlazi iz članka 130. UFEU‑a i članka 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u.
27 Osim toga, navedeni sud ističe da su ZPSVIKOB‑om predviđena pravila o automatskom otkrivanju određenih povjerljivih dokumenata korištenih za odluku o brisanju financijskih instrumenata i o objavi ograničenijeg broja tih dokumenata svim potencijalnim tužiteljima i njihovim zastupnicima. Navodi da dvoji o usklađenosti tih pravila s odredbama o povjerljivosti određenih informacija iz direktiva 2006/48 i 2013/36.
28 U tim okolnostima Ustavno sodišče (Ustavni sud) odlučilo je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 123. UFEU‑a i članak 21. Protokola o [ESSB‑u i ESB‑u] tumačiti na način da se njima zabranjuje da nacionalna središnja banka koja je član Europskog sustava središnjih banaka [(ESSB)] bude odgovorna za naknadu štete, koju treba isplatiti iz vlastitih sredstava, bivšim imateljima izbrisanih financijskih instrumenata koje je ta banka odlučila izbrisati prilikom izvršavanja svoje zakonom povjerene ovlasti za donošenje izvanrednih mjera u javnom interesu kako bi se spriječilo ugrožavanje stabilnosti financijskog sustava, u slučaju kad se u okviru naknadnih sudskih postupaka pokaže da u kontekstu tog brisanja [tih financijskih instrumenata] nije poštovano načelo prema kojem izvanredna mjera ne smije nijednog vlasnika financijskog instrumenta dovesti u položaj koji je nepovoljniji od onog u kojem bi se nalazio da ta mjera nije donesena, kad je u tom pogledu nacionalna središnja banka odgovorna: [s jedne strane] za štetu koja se mogla predvidjeti na temelju činjenica i okolnosti koje su postojale u trenutku kada je središnja banka donijela odluku i za koje je ta banka znala ili je trebala znati i [s druge strane] za štetu koja je posljedica postupanja osoba koje su djelovale u izvršavanju tih ovlasti središnje banke po njezinu nalogu, ali koje u tom kontekstu, s obzirom na činjenice i okolnosti za koje su te osobe znale ili za koje su trebale znati u skladu s dobivenim ovlastima, nisu postupale s pažnjom dobrog stručnjaka?
2. Treba li članak 123. UFEU‑a i članak 21. Protokola o [ESSB‑u i ESB‑u] tumačiti na način da se njima zabranjuje da nacionalna središnja banka koja je član ESSB‑a iz vlastitih sredstava isplaćuje posebne novčane naknade dijelu bivših imatelja izbrisanih financijskih instrumenata (u skladu s kriterijem imovinskog stanja) zbog brisanja [financijskih instrumenata], o čemu je navedena banka donijela odluku u okviru izvršavanja svoje zakonom povjerene ovlasti za donošenje izvanrednih mjera u javnom interesu kako bi se spriječilo ugrožavanje stabilnosti financijskog sustava, u slučaju kad je za pravo na dobivanje naknade dovoljno da je financijski instrument izbrisan, a da pritom nije relevantno pitanje je li povrijeđeno načelo prema kojem izvanredna mjera ne smije nijednog imatelja financijskog instrumenta dovesti u položaj koji je nepovoljniji od onog u kojem bi se nalazio da ta izvanredna mjera nije donesena?
3. Treba li članak 130. UFEU‑a i članak 7. Protokola o [ESSB‑u i ESB‑u] tumačiti na način da im se protivi to da se nacionalnoj središnjoj banci nalaže isplata naknade štete koja je nastala kao posljedica izvršavanja njegovih zakonskih ovlasti, u iznosu koji bi mogao negativno utjecati na sposobnost navedene banke da učinkovito obavlja svoje zadaće? Jesu li u tom pogledu relevantni, kako bi se moglo zaključiti da je povrijeđeno načelo financijske neovisnosti nacionalne središnje banke, zakonski uvjeti pod kojima navedena odgovornost nastaje?
4. Treba li članke 53. do 62. Direktive 2013/36 odnosno članke 44. do 52. Direktive 2006/48, kojima se štiti povjerljivost povjerljivih informacija koje su primljene ili koje su nastale u okviru bonitetnog nadzora nad bankama, tumačiti na način da se tim dvjema direktivama štiti i povjerljivost informacija koje su primljene ili koje su nastale u okviru provedbe mjera čiji je cilj bilo spašavanje banaka radi osiguravanja stabilnosti financijskog sustava kad se rizici za solventnost i likvidnost banaka nisu mogli otkloniti uobičajenim mjerama bonitetnog nadzora, a te su se mjere ipak smatrale mjerama restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24?
5. U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto prethodno pitanje, treba li članke 53. do 62. Direktive 2013/36 odnosno članke 44. do 52. Direktive 2006/48 o zaštiti povjerljivih informacija koje su primljene ili koje su nastale u okviru bonitetnog nadzora tumačiti na način da je u svrhu zaštite koju one pružaju relevantna Direktiva 2013/36, koja je donesena poslije, čak i kad je riječ o povjerljivim informacijama koje su primljene ili koje su nastale za vrijeme primjene Direktive 2006/48, ako je te informacije trebalo otkriti za vrijeme primjene Direktive 2013/36?
6. U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto prethodno pitanje, treba li članak 53. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2013/36 (i članak 44. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2006/48, ovisno o odgovoru na prethodno navedeno pitanje) tumačiti na način da se povjerljivim informacijama na koje se primjenjuje obveza čuvanja poslovne tajne više ne smatraju informacije kojima nacionalna središnja banka raspolaže kao nadzorno tijelo, a koje su postale javne u određenom trenutku nakon što su nastale, odnosno informacije koje bi mogle predstavljati poslovnu tajnu, ali koje su stare pet ili više godina pa se za njih stoga u načelu smatra da su zbog proteka vremena zastarjele te da zbog toga više nisu povjerljive? Ovisi li zadržavanje statusa povjerljivosti, u slučaju zastarjelih informacija koje su stare pet ili više godina, o pitanju može li se povjerljivost opravdati razlozima koji nisu vezani uz gospodarski položaj kreditnih institucija nad kojima se provodi nadzor ili drugih poduzetnika?
7. U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto prethodno pitanje, treba li članak 53. stavak 1. treći podstavak Direktive 2013/36 (i članak 44. stavak 1. treći podstavak Direktive 2006/48, ovisno o odgovoru na peto prethodno pitanje) tumačiti na način da se njime dopušta da se povjerljivi dokumenti, koji se ne odnose na treće osobe koje su pokušale spasiti određenu kreditnu instituciju i pravno su relevantni da bi sud donio odluku u okviru građanskog postupka za naknadu štete pokrenutog protiv tijela nadležnog za bonitetni nadzor, otkrivaju automatski i prije početka sudskog postupka svim potencijalnim tužiteljima i njihovim zastupnicima, a da se pritom ne pokreće poseban postupak radi odlučivanja o zakonitosti otkrivanja svakog pojedinačnog dokumenta svakom pojedinačnom nositelju prava i bez odmjeravanja suprotstavljenih interesa u svakom konkretnom slučaju, čak ni u slučaju kad je riječ o informacijama o kreditnim institucijama koje nisu u stečaju ili prisilnoj likvidaciji, nego im je, štoviše, država dodijelila potporu u postupku u kojem su izbrisani financijski instrumenti dioničara i podređenih vjerovnika kreditnih institucija?
8. U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto prethodno pitanje, treba li članak 53. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2013/36 (i članak 44. stavak 1. drugi podstavak Direktive 2006/48, ovisno o odgovoru na peto prethodno pitanje) tumačiti na način da se njime dopušta da se na internetskoj stranici javno objavljuju povjerljivi dokumenti odnosno sažeci tih dokumenata, koji se ne odnose na treće osobe koje su pokušale spasiti određenu kreditnu instituciju, a pravno su relevantni da bi sud donio odluku u okviru građanskog postupka za naknadu štete pokrenutog protiv tijela nadležnog za bonitetni nadzor, u slučaju kad je riječ o informacijama o kreditnim institucijama koje nisu u stečaju ili prisilnoj likvidaciji, nego im je, štoviše, država dodijelila potporu u postupku u kojem su izbrisani financijski instrumenti dioničara i podređenih vjerovnika kreditnih institucija, pri čemu se, međutim, propisuje da se u okviru predmetnog javnog objavljivanja na internetu izostave sve povjerljive informacije?”
Postupak pred Sudom
Zahtjev za primjenu ubrzanog postupka
29 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 105. Poslovnika Suda.
30 U prilog svojem zahtjevu taj sud ističe da samo primjena ZPSVIKOB‑a u trenutačnom stanju slovenskog pravnog poretka može bivšim imateljima izbrisanih financijskih instrumenata omogućiti dobivanje naknade štete i da su tužbe za naknadu štete koje su pokrenuli prekinute do odgovora Suda na ovaj zahtjev za prethodnu odluku. Zbog tog bi razloga integritet tržišta vrijednosnih papira bio ugrožen i velik broj osoba bi više od šest godina bio lišen djelotvornog pravnog lijeka za zaštitu svojeg prava vlasništva. Osim toga, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose, među ostalim, na zabranu monetarnog financiranja i na načelo neovisnosti nacionalnih središnjih banaka, odgovor Suda omogućio bi otklanjanje neizvjesnosti u pogledu tumačenja temeljnih načela prava Unije i slovenskog ustavnog prava.
31 Iz članka 105. stavka 1. Poslovnika proizlazi da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu, iznimno od odredaba tog Poslovnika, odluči u ubrzanom postupku.
32 U ovom slučaju predsjednik Suda, nakon saslušanja suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio je 9. veljače 2021. da ne treba prihvatiti zahtjev iz točke 29. ove presude.
33 U tom smislu valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak predviđen člankom 105. Poslovnika postupovno sredstvo namijenjeno rješavanju izvanrednog stanja hitnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., Commissioners for Her Majesty’s Revenue and Customs (Sveobuhvatno zdravstveno osiguranje), C‑247/20, EU:C:2022:177, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
34 Naime, interes pravnih subjekata da se što je prije moguće utvrdi doseg prava koja imaju na temelju prava Unije, iako legitiman, nije takav da bi se iz njega moglo utvrditi postojanje iznimne okolnosti u smislu tog članka 105. stavka 1. (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Phoenix Contact, C‑44/21, EU:C:2022:309, t. 16. i navedenu sudsku praksu).
35 Osim toga, gospodarska osjetljivost dotičnog predmeta ili ekonomskih interesa, koliko god bili značajni i legitimni, ne mogu sami po sebi opravdati pokretanje ubrzanog postupka iz navedenog članka 105. (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Phoenix Contact, C‑44/21, EU:C:2022:309, t. 15. i navedenu sudsku praksu). Znatan broj osoba ili pravnih situacija na koje bi se potencijalno mogla odnositi postavljena pitanja ne može kao takav predstavljati iznimnu okolnost koja može opravdati uporabu tog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Caruter, C‑642/20, EU:C:2022:308, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
36 Iako je presuđeno da, kada se u predmetu javljaju ozbiljne nesigurnosti koje se odnose na temeljna pitanja nacionalnog ustavnog prava i prava Unije, s obzirom na posebne okolnosti takvog predmeta može biti potrebno postupati u kratkim rokovima, u skladu s člankom 105. stavkom 1. Poslovnika, činjenicom da je predmet u glavnom postupku presudan za jamčenje sudske zaštite prava vlasništva bivših imatelja izbrisanih financijskih instrumenata, s obzirom na vrlo specifične okolnosti tog slučaja, ne može se opravdati takvo postupanje (vidjeti po analogiji presudu od 3. ožujka 2022., Presidenza del Consiglio dei Ministri i dr. (Specijalističko usavršavanje liječnika), C‑590/20, EU:C:2022:150, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
37 Isto tako, iako pokretanje ubrzanog postupka može biti nužno za otklanjanje neizvjesnosti koja može ometati funkcioniranje ESSB‑a (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 12. lipnja 2018., ESB/Latvija, C‑238/18, neobjavljeno, EU:C:2018:488, t. 14.), postojanje takve neizvjesnosti ne može se utvrditi u ovom slučaju jer su postavljena pitanja usmjerena isključivo na utvrđivanje posljedica akata koje je Središnja banka Slovenije donijela u okviru posebne nacionalne politike i jer u iščekivanju ishoda glavnog postupka, stoga, nije bilo ometano funkcioniranje ESSB‑a.
Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka
38 Aktom podnesenim tajništvu Suda 10. svibnja 2022. Europska središnja banka (ESB) zatražila je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
39 U prilog tom zahtjevu ESB izražava svoje neslaganje s mišljenjem nezavisne odvjetnice. Osobito ističe da se ti zaključci temelje na širokom tumačenju pojma „obveze javnog sektora” u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 3603/93 koje ima značajne posljedice na opću organizaciju ekonomske i monetarne politike i da stranke o tom pitanju nisu imale mogućnost izjasniti se na raspravi.
40 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, s jedne strane, Statut Suda Europske unije i Poslovnik Suda ne predviđaju mogućnost da stranke podnose očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 41.).
41 S druge strane, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, nezavisni odvjetnik, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem nezavisnog odvjetnika ni obrazloženjem na kojem se ono temelji. Slijedom toga, neslaganje jedne stranke s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na to kakva pitanja u njemu razmatra, ne može biti samo po sebi razlog koji bi opravdavao ponovno otvaranje usmenog postupka (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 42.).
42 Međutim, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena.
43 Međutim, u ovom slučaju Sud smatra, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da, suprotno onomu što tvrdi ESB, na kraju pisanog dijela postupka i rasprave koja se pred njim održala raspolaže svim elementima koji su mu potrebni za odlučivanje, s obzirom na to da se o tumačenju pojma „obveze javnog sektora” u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 3603/93, među ostalim, uvelike raspravljalo među strankama. U tim okolnostima, nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
44 S obzirom na pojašnjenja suda koji je uputio zahtjev u vezi s nacionalnim zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku, valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio ESSB‑a, iz vlastitih sredstava dužna nadoknaditi štetu koju su pretrpjeli bivši imatelji financijskih instrumenta koje je izbrisala na temelju mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24 koje je ta središnja banka odredila, kada se u kasnijim sudskim postupcima dokaže da:
– s jedne strane, ili to brisanje nije bilo nužno kako bi se osigurala stabilnost financijskog sustava ili su ti bivši imatelji financijskih instrumenata zbog navedenog brisanja pretrpjeli veće gubitke od onih koje bi pretrpjeli u slučaju stečaja dotične financijske institucije i
– s druge strane, navedena središnja banka ne dokaže da su ona sama ili osobe koje je ovlastila da djeluju u njezino ime postupale s dužnom pažnjom koja se zahtijeva u posebnim okolnostima krizne situacije koja zahtijeva brzu procjenu složenih problema.
45 Uvodno valja podsjetiti na to da iz članka 282. stavka 1. UFEU‑a kao i članka 1. i članka 14.3. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u proizlazi da ESB i nacionalne središnje banke država članica čine ESSB s obzirom na to da su te nacionalne središnje banke sastavni dio tog sustava. Iz tih odredbi također proizlazi da ESB i nacionalne središnje banke država članica čija je valuta euro, koje čine Eurosustav, vode monetarnu politiku Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Slovenija (Arhive ESB‑a), C‑316/19, EU:C:2020:1030, t. 79.).
46 Nadalje, u skladu s člankom 9.2. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, zadaće povjerene ESSB‑u obavlja sam ESB ili nacionalne središnje banke.
47 Međutim, važno je istaknuti da provedba mjera restrukturiranja kreditnih institucija u smislu Direktive 2001/24, poput onih na koje se odnosi sustav odgovornosti na koji se odnosi prvo pitanje, nije općenito zadaća koju bi na temelju prava Unije imao ESSB ili konkretnije nacionalne središnje banke.
48 Naime, takva zadaća nije među temeljnim zadaćama ESSB‑a, navedenima u članku 127. stavku 2. UFEU‑a i članku 3.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, odnosno utvrditi i provoditi monetarnu politiku Unije, voditi devizne poslove u skladu s člankom 219. UFEU‑a, držati i upravljati službenim deviznim pričuvama država članica te promicati nesmetano funkcioniranje platnih sustava.
49 Također, valja istaknuti da je Direktiva 2001/24 donesena na temelju nadležnosti Unije u području unutarnjeg tržišta, konkretnije, na temelju one ukidanja prepreka slobodi poslovnog nastana i slobodnom pružanju usluga unutar Unije, a ne na temelju njezine nadležnosti u području ekonomske i monetarne politike.
50 Osim toga, iako se člankom 127. stavkom 5. UFEU‑a i člankom 3.3. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u predviđa da ESSB doprinosi nesmetanom vođenju politika koje se provode u pogledu bonitetnog nadzora kreditnih institucija i stabilnosti financijskog sustava, tim se odredbama jasno utvrđuje da te politike ne provodi sam ESSB, nego „nadležna tijela”.
51 U tom pogledu iz članka 2. i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/24, u vezi s člankom 1. točkom 4. Direktive 2000/12, koji su se primjenjivali na dan nastanka činjenica relevantnih za glavni postupak, proizlazi da su države članice imale mogućnost izbora tijela nadležnog za odlučivanje o provedbi mjera restrukturiranja u smislu prve od tih direktiva. Stoga, to tijelo na taj dan nije nužno bilo središnja banka dotične države članice.
52 Naime, kao što je to Sud presudio, ESSB u pravu Unije predstavlja originalnu pravnu konstrukciju koja povezuje i navodi na usku suradnju nacionalne institucije, odnosno nacionalne središnje banke, i instituciju Unije, odnosno ESB, u kojoj prevladava drukčija vrsta povezanosti i manje izražena razlika između pravnog poretka Unije i nacionalnih pravnih poredaka. U tom vrlo integriranom sustavu kakav su tvorci Ugovorâ zamislili za ESSB nacionalne središnje banke, kao i njihovi guverneri, imaju hibridni status zato što su, naime, nacionalna tijela, ali ujedno i tijela koja djeluju u okviru ESSB‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Slovenija (Arhiva ESB‑a), C‑316/19, EU:C:2020:1030, t. 83.).
53 U tom kontekstu, u skladu s člankom 14.4. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, nacionalne središnje banke mogu obavljati i funkcije različite od onih navedenih u tom protokolu, osim ako Upravno vijeće odluči da su te funkcije u suprotnosti s ciljevima i zadaćama ESSB‑a.
54 Kada zakonodavac države članice središnjoj banci te države članice dodijeli takvu funkciju, ta se funkcija na temelju te odredbe mora izvršavati na vlastitu odgovornost i na vlastiti rizik te središnje banke.
55 Konkretnije, što se tiče konkretnih načina utvrđivanja odgovornosti nacionalne središnje banke, uključujući i kada ona izvršava funkciju koja joj je povjerena nacionalnim pravom, Protokol o ESSB‑u i ESB‑u u članku 35.3. samo navodi da se ta odgovornost određuje prema tom pravu.
56 Iz prethodno navedenog proizlazi da je na dotičnoj državi članici da utvrdi uvjete pod kojima može postojati odgovornost njezine nacionalne središnje banke jer je potonja provela mjere restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, u slučaju da je ta država članica odlučila, kao i Republika Slovenija, tu središnju banku odrediti kao tijelo nadležno za provedbu takve mjere.
57 Međutim, prilikom izvršavanja te nadležnosti države članice dužne su poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije, a osobito iz glave VIII. trećeg dijela UFEU‑a, u kojoj se nalazi članak 123. tog ugovora, kao i iz Protokola o ESSB‑u i ESB‑u (vidjeti po analogiji presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera), C‑791/19, EU:C:2021:596, t. 56.).
58 Člankom 131. UFEU‑a i člankom 14.1. tog protokola se osim toga izrijekom zahtijeva da svaka država članica osigura da njezino nacionalno zakonodavstvo, uključujući i statut njezine nacionalne središnje banke, bude usklađeno s Ugovorima i navedenim protokolom.
59 Među odredbama koje se u tom pogledu nameću državama članicama nalaze se, među ostalim, članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, na koje se odnosi prvo pitanje.
60 Iz teksta članka 123. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da je tom odredbom ESB‑u i središnjim bankama država članica zabranjeno odobravati prekoračenja po računu i sve druge vrste kredita tijelima javne vlasti i drugim javnopravnim tijelima Unije i država članica te kupovati dužničke instrumente neposredno od tih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2018., Weiss i dr., C‑493/17, EU:C:2018:1000, t. 102.). Ta je zabrana potvrđena u članku 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u.
61 U tom pogledu valja utvrditi da se utvrđivanje odgovornosti nacionalne središnje banke iz vlastitih sredstava za izvršavanje funkcije koja joj je dodijeljena nacionalnim pravom očito ne može kvalificirati kao izravno stjecanje dužničkih instrumenata javnopravnog tijela.
62 Izrazi „prekoračenja po računu” i „druga vrsta kredita” iz članka 123. UFEU‑a pak su, kao što se to navodi u drugoj uvodnoj izjavi Uredbe br. 3603/93, pojašnjeni tom uredbom.
63 Članak 1. stavak 1. točka (a) navedene uredbe tako predviđa da izraz „prekoračenje po računu” u smislu članka 123. UFEU‑a znači svako dodjeljivanje sredstava javnom sektoru koje za posljedicu ima, ili bi moglo imati, dugovni saldo.
64 Budući da zakonodavstvo poput onoga na koje se odnosi prvo pitanje ne podrazumijeva da se na teret nacionalne središnje banke otplati dugovni saldo u korist javnog sektora, ne može se stoga smatrati da ono dovodi do odobravanja prekoračenja po računu tijela javne vlasti ili javnopravnih tijela u smislu članka 123. stavka 1. UFEU‑a.
65 Članak 1. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 3603/93 za potrebe članka 123. UFEU‑a definira izraz „druga vrsta kredita” kao svako potraživanje prema javnom sektoru koje je postojalo 1. siječnja 1994., svako financiranje obveza javnog sektora prema trećim osobama ili, ne dovodeći u pitanje članak 123. stavak 2. UFEU‑a, sve transakcije s javnim sektorom koje imaju ili bi mogle imati za posljedicu potraživanja prema tom sektoru.
66 Točno je da prva i treća kategorija navedena u tom članku 1. stavku 1. točki (b) ne mogu pokriti utvrđivanje odgovornosti nacionalne središnje banke iz vlastitih sredstava za izvršavanje funkcije koja joj je dodijeljena nacionalnim pravom s obzirom na to da uspostava te odgovornosti ne podrazumijeva postojanje potraživanja te središnje banke prema javnom sektoru koje je postojalo 1. siječnja 1994. niti transakciju između navedene središnje banke i javnog sektora koja ima ili bi mogla imati za posljedicu potraživanja prema tom sektoru.
67 Nasuprot tomu, ne može se isključiti da se može smatrati da utvrđivanje navedene odgovornosti dovodi do financiranja obveze javnog sektora prema trećim osobama, u smislu navedenog članka 1. stavka 1. točke (b) podtočke ii., s obzirom na to da ono dovodi do toga da dotična nacionalna središnja banka preuzima obveze prema trećima koje bi mogao imati javni sektor.
68 U tom pogledu najprije valja isključiti to da se preuzimanje takve odgovornosti u svim okolnostima mora smatrati financiranjem obveze javnog sektora prema osobama prema kojima postoji takva odgovornost.
69 Naime, da su autori Ugovorâ smatrali da je nastanak odgovornosti nacionalne središnje banke zbog obavljanja funkcije koja joj je dodijeljena nacionalnim pravom u svakom slučaju nespojiv s člankom 123. stavkom 1. UFEU‑a, oni u članku 14.4. i članku 35.3. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u ne bi izričito predvidjeli da takve funkcije obavljaju nacionalne središnje banke na vlastitu odgovornost i na vlastiti rizik pod uvjetima definiranim nacionalnim pravom.
70 Takvo tumačenje članka 123. stavka 1. UFEU‑a bilo bi protivno različitim nacionalnim praksama u tom području koje su autori Ugovorâ željeli zadržati donošenjem tih odredbi Protokola o ESSB‑u i ESB‑u.
71 Kao drugo, važno je naglasiti, kada postoji odgovornost nacionalne središnje banke, ne samo zbog činjenice da je ona izvršavala funkciju koja joj je dodijeljena nacionalnim pravom i koja ne pripada ESSB‑u, nego zbog toga što ta središnja banka nije poštovala pravila koja joj se nameću u tom okviru, da je naknada štete trećim osobama koje su pretrpjele štetu posljedica djelovanja navedene središnje banke, a ne preuzimanje prethodno postojeće obveze koju prema trećim osobama imaju druga javnopravna tijela.
72 Kao treće, članak 1. stavak 1. točku (b) podtočku ii. Uredbe br. 3603/93, kojom se nastoji pojasniti doseg članka 123. stavka 1. UFEU‑a, treba tumačiti uzimajući u obzir cilj te druge odredbe, odnosno poticanje država članica da poštuju zdravu fiskalnu politiku izbjegavajući da monetarno financiranje javnog deficita ili povlašteni pristup javnopravnih tijela financijskim tržištima dovedu do prekomjernog zaduživanja ili do prekomjernih deficita država članica (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 100. i od 11. prosinca 2018., Weiss i dr., C‑493/17, EU:C:2018:1000, t. 107.).
73 Prilikom primjene sustava u kojem je utvrđivanje odgovornosti nacionalne središnje banke posljedica njezina nepoštovanja pravila kojima se uređuje izvršavanje funkcije koja joj je dodijeljena nacionalnim pravom, stvarno financiranje obveza prema trećim osobama te nacionalne središnje banke obično se ne može smatrati izravnim rezultatom mjera koje su donijela druga javnopravna tijela dotične države članice. U načelu se ne može smatrati da takvo financiranje dopušta tim javnopravnim tijelima da stvaraju izdatke i time izbjegnu poticaj koji proizlazi iz članka 123. stavka 1. UFEU‑a da se pridržavaju zdrave fiskalne politike.
74 S obzirom na prethodno navedeno, za sustav u kojem je uspostavljena odgovornost nacionalne središnje banke kada ona ili osobe koje je ona ovlastila da djeluju u njezino ime nisu postupile u skladu s obvezom dužne pažnje koja im je nametnuta nacionalnim pravom, pri obnašanju funkcije koja je toj središnjoj banci dodijeljena na temelju tog prava, u načelu se ne može smatrati da podrazumijeva financiranje obveza javnog sektora prema trećima.
75 Međutim, s obzirom na visok stupanj složenosti i hitnosti koji obilježava provedbu mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, takav se sustav odgovornosti ne može primijeniti na štetu prouzrokovanu provedbom tih mjera nacionalne središnje banke a da se pritom ne zahtijeva da je povreda obveze dužne pažnje koja joj se stavlja na teret teška. U suprotnome, to bi u stvarnosti dovelo do toga da bi većina financijskih poteškoća svojstvenih toj provedbi pala na teret te središnje banke, što bi stoga zahtijevalo da navedena središnja banka, protivno zabrani monetarnog financiranja, umjesto drugih javnopravnih tijela dotične države članice preuzme stvarno financiranje obveza prema trećima koje mogu proizaći iz izbora ekonomske politike tih javnopravnih tijela.
76 Okolnost da je u sustavu odgovornosti poput onoga na koji se odnosi prvo pitanje teret dokazivanja u vezi s poštovanjem obveze dužne pažnje na dotičnoj nacionalnoj središnjoj banci, a ne na tužiteljima, nije odlučujuća za potrebe članka 123. stavka 1. UFEU‑a i članka 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, pod uvjetom da se tom podjelom tereta dokazivanja u svakom slučaju očuva mogućnost te nacionalne središnje banke da se oslobodi odgovornosti tako da dokaže da nije ozbiljno prekršila tu obvezu.
77 Valja još pojasniti da se ne može prihvatiti ESB‑ov argument prema kojem se člankom 17. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima državama članicama nameće obveza naknade štete bivšim imateljima financijskih instrumenata kada su ti imatelji pretrpjeli gubitke veće od onih koje bi pretrpjeli u slučaju stečaja dotične financijske institucije, tako da bi nacionalni sustav na temelju kojeg odgovornost središnje banke djelomično može proizlaziti iz tih gubitaka nužno podrazumijevao financiranje te središnje banke obveza javnog sektora prema trećima.
78 Naime, valja podsjetiti na to da se tim člankom 17. stavkom 1. ne nalaže uspostavljanje sustava odgovornosti koji osigurava sustavno obeštećenje bivših imatelja financijskih instrumenata koji su pretrpjeli takve gubitke (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., BPC Lux 2 i dr., C‑83/20, EU:C:2022:346, t. 61. i 62.).
79 S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio ESSB‑a, iz vlastitih sredstava odgovorna za štetu koju su pretrpjeli bivši imatelji financijskih instrumenata, koje je izbrisala na temelju mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24 koje je ta banka odredila, kada se u kasnijim sudskim postupcima dokaže da to brisanje nije bilo nužno kako bi se osigurala stabilnost financijskog sustava ili su ti bivši imatelji financijskih instrumenata zbog navedenog brisanja pretrpjeli gubitke veće od onih koje bi pretrpjeli u slučaju stečaja dotične financijske institucije, pod uvjetom da je navedena središnja banka odgovorna samo ako su ona ili osobe koje je ovlastila da djeluju u njezino ime teško povrijedile svoju obvezu dužne pažnje.
Drugo pitanje
80 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio ESSB‑a, unutar unaprijed određenih granica, iz vlastitih sredstava odgovorna za štetu koju su pretrpjeli bivši imatelji financijskih instrumenata koje je ona izbrisala na temelju mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, koje je ta središnja banka odredila, samo pod uvjetom:
– s jedne strane, da su ti bivši imatelji fizičke osobe s godišnjim prihodom nižim od praga koji je određen tim zakonodavstvom i
– s druge strane, da se navedeni bivši imatelji odreknu zahtjeva za naknadu te štete putem drugog pravnog sredstva.
81 Najprije valja istaknuti da iz razmatranja navedenih u točkama 47. do 53. ove presude proizlazi da sustav odgovornosti poput onih na koje se odnosi prvo i drugo pitanje doprinosi definiranju uvjeta obavljanja funkcije koja nije jedna od funkcija ESSB‑a, a koja je na temelju nacionalnog prava dodijeljena nacionalnoj središnjoj banci na temelju članka 14.4. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u.
82 S obzirom na navedeno, sustav odgovornosti na koji se odnosi prvo pitanje razlikuje se od sustava na koji se odnosi drugo pitanje, osobito po tome što se tim sustavom nameće obveza dotičnoj nacionalnoj središnjoj banci da nadoknadi štetu određenim bivšim imateljima financijskih instrumenata koje je ona izbrisala samo na temelju činjenice tog brisanja, čak i ako se utvrdi da je ta središnja banka u potpunosti postupala u skladu s pravilima koja su joj u tom pogledu nametnuta, osobito postupajući s dužnom pažnjom.
83 Sustav odgovornosti poput onoga na koji se odnosi drugo pitanje stoga osigurava, kako bi se ostvario socijalni cilj, naknadu neizbježnih posljedica odluka koje nacionalna središnja banka donosi u skladu s odlukama nacionalnog zakonodavca pri određivanju njezinih funkcija.
84 Iako nacionalni zakonodavac može jamčiti, u skladu s pravom Unije, takvu naknadu štete kako bi izbjegao da se učincima politika koje se provode s ciljem osiguravanja stabilnosti financijskog sustava ne nameće preveliko opterećenje fizičkim osobama s niskim prihodima, valja utvrditi da on na taj način uvodi obvezu plaćanja koja proizlazi izravno iz političkih odluka koje donosi taj zakonodavac, a ne iz načina na koji središnja banka dotične države članice izvršava svoje funkcije ili iz odluka koje donosi u tom kontekstu.
85 Stoga se mora smatrati da plaćanje takve naknade iz vlastitih sredstava nacionalne središnje banke dovodi do toga da ona preuzima financiranje obveza javnog sektora na temelju nacionalnog prava te države članice umjesto njezinih drugih javnopravnih tijela.
86 Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 53. do 68. ove presude, članku 123. stavku 1. UFEU‑a i članku 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u protivi se uspostava sustava odgovornosti nacionalne središnje banke iz vlastitih sredstava za izvršavanje funkcije koja joj je dodijeljena nacionalnim pravom kada primjena tog sustava odgovornosti podrazumijeva financiranje obveze javnog sektora prema osobama prema kojima ta odgovornost postoji.
87 Okolnost da se takav sustav odgovornosti primjenjuje samo u okvirima određenih gornjih granica u tom je pogledu nevažna ako iz tih odredbi ni na koji način ne proizlazi da je zabrana monetarnog financiranja koja iz njih proizlazi uvjetovana iznosom tog financiranja.
88 Osim toga, ne može se prihvatiti argument slovenske vlade prema kojem je primjenu odredbi iz točke 86. ove presude valjalo odbaciti zbog činjenice da se sustavi odgovornosti o kojima je riječ u glavnom postupku financiraju na temelju jednostavne izmjene raspodjele godišnje dobiti Središnje banke Slovenije, što podrazumijeva smanjenje ili čak ukidanje dijela te dobiti koju je potrebno prenijeti na Republiku Sloveniju, pri čemu ta raspodjela proizlazi iz nadležnosti nacionalnog zakonodavca.
89 Naime, iz zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi da se on odnosi na sustave odgovornosti čije se financiranje osigurava ne samo takvom raspodjelom dobiti nego također, po potrebi, povlačenjem sredstava iz općih rezervi Središnje banke Slovenije, odnosno zajmom Republike Slovenije toj središnjoj banci, i time iz vlastitih sredstava te središnje banke.
90 Stoga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio ESSB‑a, unutar unaprijed određenih granica, iz vlastitih sredstava odgovorna za štetu koju su pretrpjeli bivši imatelji financijskih instrumenata koje je ona izbrisala na temelju mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, koje je ta središnja banka odredila, samo pod uvjetom:
– s jedne strane, da su ti bivši imatelji fizičke osobe s godišnjim prihodom nižim od praga koji je određen tim zakonodavstvom i
– s druge strane, da se navedeni bivši imatelji odreknu zahtjeva za naknadu te štete putem drugog pravnog sredstva.
Treće pitanje
91 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 130. UFEU‑a i članak 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio ESSB‑a, odgovorna za štetu uzrokovanu brisanjem financijskih instrumenata, primjenom mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24 koje je ta središnja banka odredila, u iznosu koji može utjecati na njezinu sposobnost da učinkovito obavlja svoje zadaće i koji se financira, po redu prioriteta:
– raspodjelom u posebne rezerve ukupne dobiti koju je ostvarila navedena središnja banka počevši od određenog datuma;
– povlačenjem sredstava iz općih rezervi te središnje banke koje ne može premašiti 50 % tih rezervi i
– zajmom, zajedno s kamatama, od dotične države članice.
92 Uvodno, iz odgovora na prva dva pitanja proizlazi da je tumačenje članka 130. UFEU‑a i članka 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, na koje se odnosi treće pitanje, korisno za rješavanje spora u glavnom postupku samo u pogledu sustava odgovornosti na koji se odnosi prvo pitanje, pod uvjetom da taj sustav omogućava Središnjoj banci Slovenije da se oslobodi odgovornosti tako da dokaže da nije teško povrijedila obvezu dužne pažnje koju ima u okviru donošenja mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24.
93 S obzirom na to pojašnjenje, valja podsjetiti na to da su autori UEZ‑a, a zatim UFEU‑a, nastojali osigurati da ESB i ESSB budu u mogućnosti neovisno izvršavati povjerene im zadaće (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., Rimšēvičs i ESB/Latvija, C‑202/18 i C‑238/18, EU:C:2019:139, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
94 To nastojanje je ponajprije izraženo u članku 130. UFEU‑a, koji je u biti prenesen u članku 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, a kojim se izričito zabranjuje, s jedne strane, ESB‑u, nacionalnim središnjim bankama i članovima njihovih tijela da traže i primaju naputke od institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, bilo koje vlade država članica ili bilo kojeg drugog tijela i, s druge strane, navedenim institucijama, tijelima, uredima ili agencijama Unije i vladama država članica da nastoje utjecati na članove tijela nadležnih za odlučivanje u Europskoj središnjoj banci ili u nacionalnim središnjim bankama u obavljanju njihovih zadaća (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., Rimšēvičs i ESB/Latvija, C‑202/18 i C‑238/18, EU:C:2019:139, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
95 Točno je da se, s obzirom na hibridni status nacionalnih središnjih banaka, naveden u točki 52. ove presude, načelo neovisnosti tih središnjih banaka ne primjenjuje nužno na isti način kada one obavljaju zadaću ESSB‑a i kada obavljaju funkciju koja nije ESSB‑ova a koja im je dodijeljena nacionalnim pravom na temelju članka 14.4. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, kao što je ona na koju se odnosi treće pitanje.
96 Osim toga, budući da se, kao što je to istaknuto u točki 69. ove presude, tim člankom 14.4. predviđa da nacionalne središnje banke obavljaju takvu funkciju na vlastitu odgovornost i na vlastiti rizik, uvođenje sustava koji omogućuje utvrđivanje odgovornosti za štetu nastalu prilikom obavljanja te funkcije ne može se, kao takvo, smatrati nespojivim s neovisnošću tih središnjih banaka.
97 Međutim, nacionalna pravila uspostavljena u tu svrhu ne mogu, a da se pritom ne povrijede članak 130. UFEU‑a i članak 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, staviti predmetnu središnju banku u položaj u kojem se na bilo koji način ugrožava njezina sposobnost samostalnog obavljanja zadaća ESSB‑a.
98 U tom pogledu valja podsjetiti na to da su, kako bi se osigurala neovisnost ESB‑a, autori Ugovorâ, među ostalim, u članku 282. stavku 3. trećoj rečenici UFEU‑a predvidjeli da je on neovisan u upravljanju svojim financijama (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2003., Komisija/ESB, C‑11/00, EU:C:2003:395, t. 130. i 132.).
99 Iako je točno da ni UFEU ni Protokol o ESSB‑u i ESB‑u ne propisuju istovjetno pravilo kad je riječ o nacionalnim središnjim bankama, ostaje činjenica da su temeljne zadaće ESSB‑a, među kojima su, u skladu s člankom 127. stavkom 2. UFEU‑a i člankom 3.1. tog protokola, određivanje i provedba monetarne politike Unije, odgovornost, posredstvom ESSB‑a, ne samo ESB‑a nego i nacionalnih središnjih banaka (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Slovenija (Arhive ESB‑a), C‑316/19, EU:C:2020:1030, t. 80.).
100 Za sudjelovanje u provedbi monetarne politike Unije nužno je osnivanje rezervi nacionalnih središnjih banaka, osobito kako bi se mogli nadoknaditi eventualni gubici koji proizlaze iz operacija monetarne politike i financiranja operacija na otvorenom tržištu predviđeni člankom 18. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u.
101 U tom kontekstu, povlačenje sredstava iz općih rezervi nacionalne središnje banke u iznosu koji može utjecati na njezinu sposobnost da učinkovito ispunjava svoje zadaće u okviru ESSB‑a, zajedno s nemogućnošću da te rezerve samostalno ponovno formira, zbog sustavne raspodjele njezine cjelokupne dobiti za naknadu štete koju je uzrokovala, takve je naravi da tu središnju banku stavlja u položaj ovisnosti u odnosu na politička tijela države članice kojoj pripada.
102 Naime, u takvom slučaju, kako bi raspolagala sredstvima potrebnima za uspješno vođenje svojih zadaća u okviru ESSB‑a, navedena središnja banka bit će obvezna zatražiti suglasnost tih političkih tijela kako bi ishodila financiranje ili dokapitalizaciju.
103 Isto tako, nametanje, u takvim okolnostima, nacionalnoj središnjoj banci zakonske obveze ugovaranja zajma kod drugih javnopravnih tijela države članice kojoj pripada, kada su izvori financiranja povezani s rezervama iscrpljeni, stavlja je u položaj u kojem ona mora, kako bi mogla ispuniti svoje zadaće na temelju ESSB‑a, pregovarati s tim javnopravnim tijelima o iznosu takvog zajma kao i uvjetima koji se na njega primjenjuju.
104 Zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u trećem pitanju stoga stavlja dotičnu nacionalnu središnju banku u situaciju u kojoj je potencijalno izložena političkim pritiscima, dok se člankom 130. UFEU‑a i člankom 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u, naprotiv, nastoji zaštititi ESSB od svih političkih pritisaka kako bi mu se omogućilo učinkovito ostvarivanje ciljeva njegovih zadaća neovisnim izvršavanjem posebnih ovlasti koje u tu svrhu ima na temelju primarnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., Rimšēvičs i ESB/Latvija, C‑202/18 i C‑238/18, EU:C:2019:139, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
105 Međutim, drukčije bi bilo da je država članica koja je uspostavila sustav odgovornosti svoje nacionalne središnje banke poput onoga na koji se odnosi prvo pitanje prethodno osigurala da ta središnja banka raspolaže sredstvima potrebnima za isplatu naknade šteta koje proizlaze iz tog sustava i da pritom zadrži svoju sposobnost da učinkovito i u potpunosti neovisno obavlja svoje zadaće u okviru ESSB‑a. Međutim, u ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da je to slučaj.
106 Iz prethodno navedenog proizlazi da na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 130. UFEU‑a i članak 7. Protokola o ESSB‑u i ESB‑u treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio ESSB‑a, odgovorna za štetu uzrokovanu brisanjem financijskih instrumenata primjenom mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24 koje je ta središnja banka odredila, u iznosu koji može utjecati na njezinu sposobnost da učinkovito obavlja svoje zadaće i koji se financira, po redu prioriteta:
– raspodjelom u posebne rezerve ukupne dobiti koju je ostvarila navedena središnja banka počevši od određenog datuma;
– povlačenjem sredstava iz općih rezervi te središnje banke koje ne može premašiti 50 % tih rezervi i
– zajmom, zajedno s kamatama, od dotične države članice.
Četvrto pitanje
107 Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 44. do 52. Direktive 2006/48 ili članke 53. do 62. Direktive 2013/36 tumačiti na način da su pravila koja su njima propisana primjenjiva na informacije dobivene ili nastale prilikom provedbe mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24.
108 Članak 44. Direktive 2006/48 određivao je obveze čuvanja poslovne tajne i povjerljivosti koje su nametnute svim osobama koje obavljaju ili su obavljale djelatnost za nadležna tijela u smislu te direktive te revizorima i stručnjacima koje su ta nadležna tijela ovlastila.
109 Člancima 45. do 52. te direktive utvrđen je niz pravila o korištenju, razmjeni, prijenosu i otkrivanju informacija od strane navedenih nadležnih tijela.
110 Članak 4. točka 4. navedene direktive propisuje da, u svrhu te direktive, „nadležna tijela” znače nacionalna tijela koja su zakonom ili propisom ovlaštena za nadzor kreditnih institucija.
111 Obveze iz članka 44. Direktive 2006/48 u biti su preuzete u članku 53. Direktive 2013/36 kojom je, kao što je navedeno u njezinu članku 163., stavljena izvan snage Direktiva 2006/48 s učinkom od 1. siječnja 2014.
112 Člancima 54. do 62. Direktive 2013/36 definiraju se pravila o korištenju, razmjeni, prijenosu i otkrivanju informacija od strane nadležnih tijela u smislu te direktive.
113 Članak 3. stavak 1. točka 36. navedene direktive definira pojam „nadležno tijelo” upućivanjem na smisao koji je tom pojmu dan u članku 4. stavku 1. točki 40. Uredbe br. 575/2013, koji upućuje na tijelo javne vlasti koje je u skladu s nacionalnim pravom i službeno priznato i ovlašteno za nadzor nad institucijama u sklopu sustava nadzora na snazi u dotičnoj državi članici.
114 Iz svih tih odredbi proizlazi da se obveze predviđene člancima 44. do 52. Direktive 2006/48 i člancima 53. do 62. Direktive 2013/36 primjenjuju na tijela kojima je nacionalnim pravom dodijeljena funkcija nadzora kreditnih institucija.
115 Ako zakonodavstvom države članice nacionalnom tijelu nije povjerena samo ta funkcija, nego i druge funkcije koje nisu obuhvaćene direktivama 2006/48 ili 2013/36, obveze čuvanja poslovne tajne i povjerljivosti predviđene tim direktivama ne mogu se, a da se pritom ne prekorači područje usklađivanja koje se provodi navedenim direktivama, nametnuti za informacije koje su dobivene ili nastale u obavljanju tih drugih funkcija.
116 Kao prvo, iz toga slijedi da se pravila iz članaka 44. do 52. Direktive 2006/48 i članaka 53. do 62. Direktive 2013/36 primjenjuju, na temelju prava Unije, samo na informacije dobivene ili nastale prilikom izvršavanja funkcije nadzora kreditnih institucija.
117 Četvrto pitanje se ne odnosi na takve informacije, nego isključivo na informacije koje su dobivene ili nastale prilikom provedbe mjera restrukturiranja, u smislu Direktive 2001/24, koja nije obuhvaćena bonitetnim nadzorom uređenim direktivama 2006/48 i 2013/36.
118 S obzirom na to, kao drugo, članak 33. Direktive 2001/24 također predviđa obvezu čuvanja poslovne tajne upućivanjem na pravila i uvjete iz članka 30. Direktive 2000/12.
119 To upućivanje treba shvatiti na temelju članka 158. stavka 2. Direktive 2006/48, u vezi s korelacijskom tablicom iz Priloga XIV. toj direktivi, i članka 163. Direktive 2013/36, u vezi s korelacijskom tablicom iz Priloga II. toj direktivi, kao da se ovisno o predmetnom datumu odnosi na članke 44. do 52. Direktive 2006/48, a zatim na članke 53. do 61. Direktive 2013/36.
120 Međutim, iz teksta članka 33. Direktive 2001/24 proizlazi da se njime nameće poštovanje obveza čuvanja poslovne tajne i povjerljivosti samo osobama od kojih se zahtijeva da prime ili daju informacije u vezi s postupcima obavješćivanja ili savjetovanja iz članaka 4., 5., 8., 9., 11. i 19. te direktive.
121 Osim toga, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 6. te direktive, njezin je cilj uspostava sustava uzajamnog priznavanja mjera restrukturiranja bez usklađivanja nacionalnog zakonodavstva u tom području (presude od 24. listopada 2013., LBI, C‑85/12, EU:C:2013:697, t. 39. i od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 104.).
122 U tim okolnostima članak 33. navedene direktive ne treba tumačiti na način da se njime provodi opće usklađivanje pravila o poslovnoj tajni i povjerljivosti koja se primjenjuju u području bankovnog restrukturiranja, podvrgavajući ih pravilima primjenjivima u području bonitetnog nadzora bankarskih institucija, nego da se njime predviđa samo primjena takvih pravila u okviru postupaka obavješćivanja i savjetovanja između nadležnih tijela, čija je svrha osigurati uzajamno priznavanje mjera restrukturiranja.
123 Stoga taj članak 33. ne može dovesti do primjene pravila iz članaka 44. do 52. Direktive 2006/48 i članaka 53. do 61. Direktive 2013/36 na informacije koje su dobivene ili nastale prilikom provedbe mjera restrukturiranja i koje nisu bile predmet postupaka obavješćivanja ili savjetovanja u skladu s Direktivom 2001/24.
124 Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 33. Direktive 2001/24, članke 44. do 52. Direktive 2006/48 i članke 53. do 62. Direktive 2013/36 treba tumačiti na način da se pravila iz tih članaka ne primjenjuju na informacije dobivene ili nastale prilikom provedbe mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, koje nisu bile predmet postupaka obavješćivanja ili savjetovanja iz članaka 4., 5., 8., 9., 11. i 19. te direktive.
Peto, šesto, sedmo i osmo pitanje
125 S obzirom na odgovor na četvrto pitanje, nije potrebno odgovoriti na peto, šesto, sedmo i osmo pitanje, s obzirom na to da ih je sud koji je uputio zahtjev postavio u slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje.
Troškovi
126 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
1. Članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola (br. 4) o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio Europskog sustava središnjih banaka, iz vlastitih sredstava odgovorna za štetu koju su pretrpjeli bivši imatelji financijskih instrumenata, koje je izbrisala na temelju mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. travnja 2001. o restrukturiranju i likvidaciji kreditnih institucija, koje je ta banka odredila, kada se u kasnijim sudskim postupcima dokaže da to brisanje nije bilo nužno kako bi se osigurala stabilnost financijskog sustava ili su ti bivši imatelji financijskih instrumenata zbog navedenog brisanja pretrpjeli gubitke veće od onih koje bi pretrpjeli u slučaju stečaja dotične financijske institucije, pod uvjetom da je navedena središnja banka odgovorna samo ako su ona ili osobe koje je ovlastila da djeluju u njezino ime teško povrijedile svoju obvezu dužne pažnje.
2. Članak 123. stavak 1. UFEU‑a i članak 21.1. Protokola (br. 4) o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio Europskog sustava središnjih banaka, unutar unaprijed određenih granica, iz vlastitih sredstava odgovorna za štetu koju su pretrpjeli bivši imatelji financijskih instrumenata koje je ona izbrisala na temelju mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, koje je ta središnja banka odredila, samo pod uvjetom:
– s jedne strane, da su ti bivši imatelji fizičke osobe s godišnjim prihodom nižim od praga koji je određen tim zakonodavstvom i
– s druge strane, da se navedeni bivši imatelji odreknu zahtjeva za naknadu te štete putem drugog pravnog sredstva.
3. Članak 130. UFEU‑a i članak 7. Protokola (br. 4) o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa da je nacionalna središnja banka, koja je dio Europskog sustava središnjih banaka, odgovorna za štetu uzrokovanu brisanjem financijskih instrumenata, primjenom mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24 koje je ta središnja banka odredila, u iznosu koji može utjecati na njezinu sposobnost da učinkovito obavlja svoje zadaće i koji se financira, po redu prioriteta:
– raspodjelom u posebne rezerve ukupne dobiti koju je ostvarila navedena središnja banka počevši od određenog datuma;
– povlačenjem sredstava iz općih rezervi te središnje banke koje ne može premašiti 50 % tih rezervi i
– zajmom, zajedno s kamatama, od dotične države članice.
4. Članak 33. Direktive 2001/24, članke 44. do 52. Direktive 2006/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija i članke 53. do 62. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ
treba tumačiti na način da se:
pravila iz tih članaka ne primjenjuju na informacije dobivene ili nastale prilikom provedbe mjera restrukturiranja u smislu Direktive 2001/24, koje nisu bile predmet postupaka obavješćivanja ili savjetovanja iz članaka 4., 5., 8., 9., 11. i 19. te direktive.
Potpisi